Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

Making China Great Again (2/3)

Nakon prvog, evo i drugog dela priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svog oštrog kritičkog stava prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

Si Đinping je svojoj zemlji zacrtao rigidnu viziju modernosti. Kampanjom za uklanjanje siromašnog dela populacije iz Pekinga iseljeni su suromašni radnici (“low-end population”), koji su se nekada doselili u taj grad, a tu je i kampanja protiv najcenjenijih intelektualaca, skrajnutih iz onlajn debate na ovu temu.

Partija sada ima dublji upliv u privatne institucije. Stranim univerzitetima koji sprovode svoje obrazovne programe u Kini, kao što je američki univerzitet Djuk, savetovano je da je poželjno da unutar svojih lokalnih odbora poverilaca pruže podršku aktuelnom sekretaru KPK, Siju Đinpingu, za ulogu donosioca odluka.

Ali, to je Kina – i takav mehanizam je u ovim uslovima sasvim uobičajen i, čak, poželjan.

Stranka u nekim građanima podstiče mračne primisli o spoljnom svetu: plakati kojima se javnost upozorava da “štiti nacionalne tajne” i pazi na “špijune”. Peking je udobniji i zgodniji nego što je to bio do pre neku godinu, ali je zato i manje uzbudljiv; iako je stekao bogatstvo, izgubio je neku svoju čar, draž proisteklu iz poletne improvizacije, koju je nekada posedovao.

Kineski nacionalisti su, sve donedavno, bivali istiskivani široko rasprostranjenom žudnjom kineske nacije da bude prihvaćena od „spoljnog sveta“. Većina građana vidi uporedne uzlete Sija i Trampa kao razlog za likovanje, pa zato optužuju “bele lotose” (termin za kineske liberale) za preosetljivost i netolerantnost. Odbacuju političku korektnost u rasnom pitanju i zabrinuti su za islamski ekstremizam (Muslimani, iako čine manje od dva procenta kineske populacije, predmet su grozničavog animoziteta na kineskom internetu). Jedna od najpopularnijih kineskih glumica, Jao Čen, bila je meta kritika na internetu nakon što je pokušala da podigne svest o globalnoj izbegličkoj krizi (Bila je prisiljena da pojasni kako ona, zapravo, ne poziva Kinu da prihvati izbeglice).

Pre deset godina (2008), upoznao sam mladog konzervativca pod imenom Rao Đin, protivnika kineske zvanične politike. Daleko pre nego što je Tramp pokrenuo svoju predsedničku kampanju, i pre no što je u ulozi predsednika dočekan na nož američkih i svetskih medija, Rao je stvorio vebsajt lokaciju pod nazivom „Anti-CNN.com“, mesto na vebu gde se kritikuju zapadni novinski izveštaji o Kini. Rao je nedavnom ručku u Pekingu odisao oslobađajućim spokojem. “Stvari koje smo nekada zagovarali sada su uobičajene”, rekao je on, „ne samo u Kini, već i globalno“. Prema Raou, Trampov slogan “Prvo Amerika” (America First) izraz je iskrenosti, realistička vizija lišena lažnih altruizama i pijeteta. “Iz njegove perspektive, američki interesi jesu ti koji dolaze na prvo mesto”, rekao je Rao. “Za kineski narod, ova izjava predstavlja odraz velike istine koju ne možete poreći.” Rao je posmatrao kako su verzije njegove ideje zadobile snagu u Rusiji, Francuskoj, Britaniji i Sjedinjenim Državama. “U ovom i ovakvom svetu, snaga je ta koja vodi glavnu reč”, rekao je stisnuvši šaku u pesnicu, gest koji je Tramp upotrebio na svom inauguracionom govoru, dok je Si pokazao to isto uradio (vidi se na fotografiji snimljenoj početkom svog novog mandata).

Kineski lideri retko objavljuju svoje stavove o američkom predsedniku, mada su dobro povezani naučni radnici – rangirani na visokim pozicijama u institutima u Pekingu, Šangaju i Guangdžou –  u stanju da mapiraju svoje procene. Jan Suetong (65) je dekan Instituta za savremene međunarodne odnose Univerziteta Cinghua, i dalje žilav i mršav, kratke prosede kose i gromoglasnog smeha. Kada sam jedne večeri stigao u njegovu kancelariju, imao je crnu vunenu kapu i kaput, a onda smo krenuli na hladnoću. Pre nego što sam uspeo da mu postavim pitanje, rekao je: “Mislim da je Tramp američka verzija Gorbačova.“ U Kini, Mihail Gorbačov prepoznat je kao lider koji je doveo do sloma jedne imperije. “Sjedinjene Države će patiti na isti način (kao Rusija zbog Gorbačova)”, upozorava Jan Cuetong.

Tokom večere na kojoj smo jeli knedlice, tofu i dinstano svinjsko meso, Jan je rekao da se snaga Amerike delimično meri njenom sposobnošću ubeđivanja: “američko rukovodstvo je već značajno opalo u poslednjih deset meseci. Kada je 1991. Buš Stariji pokrenuo rat protiv Iraka, imao je iza sebe trideset četiri zemlje koje su mu se pridružile u ovim ratnim dejstvima. Ovog puta, ukoliko bi Tramp pokrenuo rat protiv bilo koga, sumnjam da bi dobio podršku i pet zemalja. Čak i američki Kongres pokušava da blokira njegove ingerencije za otpočinjanje nuklearnog rata protiv Severne Koreje. “A za kineske lidere“, rekao mi je Jan,” Tramp prestavlja najveću stratešku priliku.” Upitao sam ga koliko dugo bi, po njegovom mišljenju, ova prilika mogla trajati. “Sve dok Tramp bude na vlasti”, odgovorio je.

Rukovodstvo u Pekingu nije oduvek imalo takav stav o Trampu. U godinama koje su prethodile američkim izborima iz 2016., politički vrh ove zemlje usvojio je konfrontirajući stav prema Sjedinjenim Državama. Peking je zajedno sa Vašingtonom radio na sporazumu o klimatskim promenama, kao i na nuklearnom sporazumu s Iranom, ali su se tenzije dalje razvijale: Kina je hakovala američke industrijske tajne, gradeći aerodrome po stenju i vrhovima okeanskih grebenova koji se promaljaju iz Južnog kineskog mora, stvarajući prepreke za američke firme koje investiraju u Kinu, blokirajući ih na Internetu i uskraćujući vize američkim naučnicima i novinarima. Tokom Trampove predsedničke kampanje, kineski stručnjaci u redovima kako demokrata tako i republikanaca pozvali su sledećeg predsednika – ko god to bio – da ojača sindikate širom Azije kao i da pojača pritisak na Peking.

Kada je Tramp pobedio, Kineska komunistička partija je bila u „svojevrsnom šoku”, rekao mi je Majkl Pilsbari, bivši saradnik Pentagona i autor “Stotogodišnjeg maratona”, knjige napisane 2015., u kojoj se obrađuju globalne ambicije Kine. “Oni (Kinezi) su strahovali da bi (Tramp) mogao postati njihov smrtni neprijatelj.” Rukovodstvo KPK je razradilo potencijalne strategije za odmazdu, uključujući pretnje američkim kompanijama u Kini i zadržavajući investicije osoba iz kruga uticajnih članova američkog Kongresa.

A pre svega ovoga – pomno su ga proučavali. Kevin Rud, bivši australijski premijer koji ima dobre kontakte s liderima u Pekingu mi je rekao: “Pošto su Kinezi bili zapanjeni Trampovom pobedom, iskreno su poštovali uspeh koji je postigao. Čitava topovska baterija kineskih think-tankova bila je angažovana na „slučaju Tramp“, u pokušaju da naprave analizu kako je došlo do toga da Amerikanci baš njemu ukažu poverenje, uz to, i kako je Tramp pronalazio načina da se provuče kroz sve teškoće i prepreke koje su mu iskrsle na putu do izborne pobede.”

Pre nego što je ušao u Belu kuću, Kina je počela da sastavlja „priručnik“ za strateško bavljenje njim. Šen Dingli, specijalista za inostrane poslove na Fudan univerzitetu u Šangaju, objasnio je da je Tramp “vrlo sličan Dengu Sjaopingu”, pragmatičnom šefu partije koji je Kinu otvorio za ekonomske reforme. “Deng Sjaoping je govorio: “Svaki „izam“ koji Kinu može učiniti boljom zemljom, je za nas dobar “izam.” “Nije mario da li će taj „izam“ biti, recimo, kapitalizam. Za Trampa se sve vrti oko poslova i radnih mesta”, rekao je Šen.

Prvi test ukazao se ni mesec dana od završetka izbora, kada je Tramp preuzeo poziv od tajvanskog predsednika, Caija Ing-vena. “Si Đinping je bio ljut”, rekao je Šen. “Ali je uložio veliki napor da ne inicira verbalne razmirice.” Umesto toga, nekoliko nedelja kasnije, Si je objavio postojanje moćne nove interkontinentalne balističke rakete. “Tim potezom je poslao poruku: Imam ovo – šta biste sada hteli?“, priča  Šen. “U međuvremenu, poslao je Džeka Maa, osnivača Alibabe, giganta u e-trgovini  da se sastane sa Trampom u Njujorku, gde mu je ponudio više od milion radnih mesta za američke radnike na Alibabinoj onlajn platformi. Kina zna da Tramp može biti nepredvidljiv, a mi posedujemo oružje kojim bismo ga učinili predvidljivim i pod kontrolom, razmišljali su Kinezi. Tramp će ’trampiti’ Tajvan za nove poslove koje je Džek Ma ponudio Amerikancima.”

Unutar novog poretka u Beloj kući postojale su dve rivalske strategije za Kinu. Jednu je inicirao Stiv Banon, tada još uvek na položaju Trampovog glavnog stratega, koji je želeo da predsednik zauzme tvrd stav prema Kinezima, čak i uz rizik od izbijanja trgovinskog rata. Banon je Kinu često opisivao kao “civilizacijski izazov”. Drugi strateški pogled prema Kini bio je povezan sa Džaredom Kušnerom, Trampovim zetom i savetnikom, koji je dobijao uputstva od Henrija Kisindžera i više se puta susretao s kineskim ambasadorom u SAD, Cuijem Tjankajem. Kušner se zalagao za blisku, kolegijalnu vezu između Sija i Trampa, i njegov stav je prevladao.

On i državni sekretar Reks Tilerson dogovorili su da se Tramp i Si sastanu 7. aprila 2017. u Mar-a-Lagu; bila je to izgledna šansa za srdačan susret i lično upoznavanje. Kako bi podesio svoj ton, Tramp mu je predstavio Ivankino i Džaredovo dvoje dece, Arabelu i Džozefa koji su Siju otpevali “Jasminov cvet”, klasičnu kinesku baladu, a takođe su mu i recitovali. Tokom Sijevog boravka u ovom elitnom odmaralištu, kineska vlada odobrila je poslovne dozvole za tri Ivankina brenda, čime je prva dama Amerike sebi raščistila put za nesmetanu prodaju nakita, torbi i spa usluga na kineskom tržištu.

Kušner se suočio sa nadgledanjem potencijalnih sukoba interesa koji proizlaze iz njegove kineske diplomatije i njegovih porodičnih preduzeća. Tokom tranzicije u Beloj kući, Kušner je ručavao s kineskim poslovnim rukovodiocima dok je njegov holding „Kushner Companies“  tragao za ulagačima u nekretnine na Menhetnu (Nakon što su novinari to otkrili, njegova firma je prekinula ove pregovore.) U maju prošle godine je otkriveno da je Kušnerova sestra, Nikol Kušner Majer, iskoristila svoju poziciju u Beloj Kući kako bi „privolela“ američke investitore koji su putovali u Kinu. „Kompanije Kušner“ su se zvanično izvinile.

Tokom sastanaka u Mar-a-Lagu, kineski zvaničnici su primetili da, u nekim od najosetljivijih pitanja za Kinu, Tramp nije bio dovoljno potkovan kako bi im uzvratio. “Tramp prihvata ono što Si Đinping nominalno kaže – u vezi Tibeta, Tajvana, Severne Koreje”, rekao je Danijel Rasel, koji je do marta 2017. bio pomoćnik državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika. “Bilo je to veoma poučno za njih.” Tramp je nakon toga priznao u izjavi za Volstrit džornal koliko je malo shvatao odnos Kine prema Severnoj Koreji: “Nakon 10 minuta slušanja, shvatio sam da sve to nije tako lako.”

Rasel je razgovarao s kineskim zvaničnicima nakon Sijeve posete Mar-a-Lagu.

“Kinezi su osetili da su ’uhvatili’ Trampov obim i dimenzije”, rekao je. “Da, tu su te nasumične, nepredvidljive osobine koje ih zabrinjavaju, a oni moraju da se hvataju u koštac s nekim problemima, ali, fundamentalno, ono što su konstatovali je da je on ’Tigar od papira’. Jer, Tramp nije ostvario nijednu od svojih pretnji. Nema podizanja Zida prema Meksiku. Nema ukidanja opšte zdravstvene zaštite. Ne može dobiti podršku Kongresa za svoje predloge. Pod istragom je.”

Nakon njihovog susreta, pekinški istraživački centar Pangoal Institution objavio je analizu Trampove administracije, opisujući je kao gomilu zaraćenih “klika”, od kojih je najuticajnija ona koju je predvodio „Trampov porodični klan“. Ispostavlja se da Trampov klan “direktno utiče na konačne odluke” o poslovanju i diplomatiji „na način koji se retko susreće u političkoj istoriji Sjedinjenih Država”, napisao je analitičar. Sumirao je Trampa koristeći jednu frazu iz feudalne Kine: đjatjansja (jiatianxia) “tretirati državu kao svoj posed.”

Nakon Mar-a-Lagoa, Tramp je imao samo reči hvale za Sija. “Dogodila nam se jaka hemija, čini mi se. Hoću reći, barem sam ja imao odličnu hemiju – možda me nije zavoleo, ali mislim da sa mu se svideo”, izjavio je Tramp za Foksovu biznis mrežu. U međuvremenu, kineski analitičari su se trudili da prate vesti o usponu i padu svih savetnika iz Bele kuće. Nakon izveštaja da je Tilerson omalovažavao predsednikovu obaveštajnu službu, Šen, koji dolazi s kineskog Univerziteta u Fudanu i koji je čitao Tilersonove navodne izjave me je upitao: “Šta je to moron?”

Tramp se pripremao za svoje prvo putovanje u Peking sve do početka prošlog novembra. Neki kineski stručnjaci iz američke vlade videli su tu posetu kao priliku za suočavanje sa suštinskim pitanjima. “Moramo početi da dižemo svoj glas u ime naših interesa jer su (Kinezi) daleko odmakli, i brže nego što se mislilo, a bez ikoga s naše strane ko bi nas probudio”, rekao mi je jedan američki zvaničnik koji je bio uključen u planiranje ove posete. Sjedinjene Države, između ostalog, žele da se Kina otvori inostranoj konkurenciji u nekim oblastima svoje ekonomije, kao što je, recimo, cloud computing; tu je krađa intelektualne svojine, kao i zahtev da Kinezi prestanu da prisiljavaju američke firme da prenose svoje tehnologije kao uslov za ulazak na kinesko tržište. “Trenutak je da hitno nešto preduzmemo”, rekao je taj zvaničnik.

Cui Tjankai, kineski ambasador u Vašingtonu, opisao je Trampovu posetu kao “državnu posetu plus”. Jedan Amerikanac sa kontaktima na visokim pozicijama u Pekingu rekao mi je da su Kinezi planirali da ga tokom ove posete “ostave zatečenog sa pet hiljada godina kineske istorije. Veruju da je Tramp neobično podložan ovakvoj vrsti narativa.”

Ovakva strategija je ranije funkcionisala. Sredinom osamdesetih, CIA je od sinologa Ričarda Solomona naručila pisanje priručnika za američke lidere pod nazivom “Kinesko ponašanje u političkim pregovorima s Kinom”. Solomon, sa čije je studije kasnije skinuta oznaka tajnosti, primetio je da su neke od najefikasnijih kineskih tehnika verovatno najbolje opisane u devetnaestom veku, kada je princ iz loze Manču po imenu Ćing zabeležio svoj omiljeni politički (a pre svega psihološki)pristup. “Varvari“, naglasio je Ćing, „dobro reaguju na prijeme i zabavu, nakon čega imaju osećaj zahvalnosti”. Solomon je upozorio da savremeni kineski lideri “koriste zamke kojima se nekada služila imperijalna Kina kako bi „strane zvaničnike impresionirale svojom veličanstvenošću i ozbiljnošću namera.” Solomon je, stoga, savetovao da “Treba odoleti laskanjima s njihove strane, kako ste navodno njihov  ‘stari prijatelj‘, ili pak zapadanje u sentimentalnost, koju kinesko gostoprimstvo lako probudi.”Henri Kisindžer je jednom napisao da su ga kineski domaćini obasuli izvanrednom pažnjom: “Pošto smo večerali pekinšku patku, bio sam u stanju da se složim sa bilo čim.”

Nakon 19. Kongresa KPK, Tramp je bio oduševljen svežim naletom snage koju je Si tada zadobio. “Neki bi ga, sada, mogli nazvati kraljem Kine”, rekao je on u jednom intervjuu uoči leta za Peking. Tramp je, za razliku od Sija, skromnije izbio na svoj predsednički položaj. Nekoliko sati pre nego što je 8. novembra njegov avion aterirao u kinesku prestonicu, republikanci su na izborima izgubili svoje guvernere u Virdžiniji i Nju Džersiju. Njegov rejting prilikom davanja odobrenja za funkciju predsednika bio je trideset prema sedam, što je najniži skor u odnosu na bilo kog predsednika na početku mandata (i otkada je Gallup počeo da ga meri). Troje nekadašnjih pomoćnika optuženo je za krivična dela u istrazi o uplitanju Rusije u američke izbore 2016. godine. Bio je to prvi samit od 1972. u kojem je američki predsednik posedovao manje upravljačkih poluga i političke sigurnosti nego njegov kineski kolega.

Si je sasvim izvesno laskao svom gostu. Po Trampovom dolasku, zajedno su obišli Zabranjeni grad. Pili su čaj, gledali operske predstave u „Paviljonu umilnih zvukova“ i divili se starinskoj zlatnoj urni. Sledećeg jutra, u Velikoj narodnoj dvorani, Trampa je dočekala još raskošnija ceremonija, uz muziku kineskih vojnih orkestara i topovske salve, dok su gomile školaraca mahale raznobojnim pomponima, uzvikujući i na kineskom “Ujka Tramp!”Vladini cenzori su u tom trenutku šibali po onim građanima koji kritikuju američkog predsednika, brišući njihove komentare na društvenim medijima.

Tramp i Si sastali su se na nekoliko sati, a zatim su se pojavili pred štampom. “Ovog jutra su domaćini vojne parade bili veličanstveni”, rekao je Tramp, pohvalivši Sija kao “visoko poštovanog i moćnog predstavnika svog naroda”. Pomenuo je i potrebu za međusobnom saradnjom u vezi s Severnom Korejom kao i za poboljšanjem “nepoštenog” trgovinskog odnosa, iako ništa nije rekao na temu intelektualne svojine ili pristupa kineskom tržištu. “Ne okrivljujem Kinu”, rekao je Tramp. “Ko može da okrivi neku zemlju zbog toga što je sposobna da iskoristi prednosti druge zemlje u korist svojih građana?” Sjatila se gomila poslovnih rukovodilaca i novinara. “Kini pripisujem velike zasluge”. Neki  od prisutnih u kineskoj publici glasno su pozdravili ovu izjavu. Nakon zvaničnih izjava, Si i Tramp nisu odgovarali na pitanja novinara.

Tokom priprema za sastanak Trampa sa Sijem, Stejt department je pozvao američkog predsednika da tokom posete javno pokrene pitanje ljudskih prava: pesnikinja Liu Sja, udovica pokojnog nobelovca Liua Sjaboa, nalazi se u kućnom pritvoru a da protiv nje još uvek nije podignuta zvanična optužnica. Prema tvrdnjama dvojice američkih zvaničnika, Tramp ovaj slučaj nije spomenuo ni u jednom trenutku svog boravka u Kini.

Trampova popustljivost i poštovanje koje ima za Sija – poštovanje, priznanje i nežna razmišljanja o međusobnoj hemiji – sve je to poruka ostalim zemljama koje su u nedoumici oko toga kome se treba prikloniti: Sjedinjenim Državama ili Kini.

Danijel Rasel mi je odvratio: “Američki predsednik na kineskom tlu: Odiše strahopoštovanjem tokom posete Zabranjenom gradu. Izraz njegovog lica odaje, takođe, i strahopoštovanje prema Siju Đinpingu, pa on bira Kinu zbog njenog ogromnog tržišta, zbog moći njenog tržišta koje je neodoljivo za čitav svet biznisa. Ako ste mislili da će, umesto Sija Đinpinga i kineskog tržišta Amerika odabrati vas i sve one “staromodne” ugovore, sporazume i vrednosti koji su postojale u prohujalom XX stoleću, hm… onda dobro porazmislite.”

Biti Britanac u Berlinu: kako što pre postati Nemac?

Debata o bregzitu se u Britaniji fokusira na prava EU migranata unutar Ujedinjenog Kraljevstva, a, među njima je i oko 300.000 Nemaca. Mnoge od njih zabrinjava šta je to što bi ih moglo zadesiti nakon referendumske odluke Britanaca da izađu iz Evropske unije. Pa ipak, kako se oseća 100.000 Britanaca koji žive i rade u Nemačkoj? Bi-Bi-Sijev dopisnik, Demijen Mekginis (Damien McGuinness) piše da je u Berlinu mnogo takvih koji nemačkim vlastima žurno podnose prijave za dobijanje nemačkog državljanstva.

“Kada ćete, dakle, postati nemački građanin?” Ovo je jedno od onih pitanja koja se, izgleda, ovih dana po pravilu nameću u razgovoru s Britancima koji žive i rade u Berlinu. Većina njih prijavila se za dobijanje nemačkog državljanstva,  ili već nestrpljivo odbrojava dane svog boravka u Nemačkoj: trebalo bi da, kao i za dobijanje gotovo svakog drugog državljanstva, provedu ovde dovoljno dugo vremena kako bi se stekla administrativna i zakonska podobnost za dobijanje državljanstva – i, najzad, apliciralo, piše Mekginis.

Ovo je postalo uobičajena praksa jer niko od ovdašnjih Britanaca nema ni najmanju predstavu šta bi im se moglo desiti jednom kada Britanija sasvim napusti EU (iskreno, niko nema jasnu predstavu o svim dimenzijama i konsekvencama potpunog izlaska Britanije iz Evropske unije). Oni koji sada borave i rade u Berlinu nisu “fensi”: oni nisu iseljenici koji Berlinom ležerno šetkaju, bronzanog tena i opaljenih suncem, kao u nekim izmaštanim i krajnje besmislenim medijskim varijantama koje u javnost rafalno ispaljuju britanski tabloidi: ne žive na sunčanoj strani ulice, niti u jednoj ruci drže čašu džin-tonika a u drugoj palicu za golf. Oni su tek mahom mladi honorarci, veoma zabrinuti da bi njihova zaposlenja u Nemačkoj mogla nestati preko noći ukoliko im, uskoro, Nemci zatraže radne vize – koje, možda, neće moći da dobiju. Ili su to, pak, penzioneri koji žive u iznajmljenim stanovima, preživljavajući sa fiksnim prihodima vezanim za sve “tanju” funtu, čija je vrednost iz dana u dan sve manja.

Esme je, u tom smislu, osoba koja je od svih berlinskih Brita bila najbolje organizovana. Ona je svoj prvi sastanak s nemačkim vlastima imala nedelju dana uoči britanskog referenduma. U međuvremenu, učila je kako bi položila test za dobijanje državljanstva, podnela je sve dokumente, a potom i uspešno prošla ispit. Pre nekoliko nedelja je na ceremoniji u svojoj lokalnoj opštinskoj većnici postala Nemica, u osmom berlinskom okrugu, Nojkelnu (Neukölln).

Ono što je i nju samu iznenadilo bilo je sa koliko emocija danas misli o tom događaju. Pedesetak ljudi i 22 različite nacionalnosti – svi su oni tada dobili nemačko državljanstvo: Sirijci, Amerikanci, Iračani, Turci, Italijani, Francuzi – čak i neki Britanci, poput nje.

Ono što je otpočelo kao praktična odluka o dobijanju radnih viza i pasoša, neočekivano je podstaklo dublja pitanja koja se tiču ličnog identiteta.

Tamošnjii predsednik okruga Nojkeln je pred svima održao govor dobrodošlice, napominjući značenje „Hajmata“ (Heimat), ili domovine (pojam bez adekvatnog ekvivalenta u srpskom ili engleskom jeziku). I, dok je citirao nemački ustav, pričajući kako su svi ljudi rođeni jednaki, bez obzira na pol, poreklo ili etničku pripadnost, Esme je osetila kako joj na oči naviru suze.

Violončelista i pijanista su tom prilikom u opštinskoj dvorani pred prisutnima odsvirali 22 različite nacionalne himne: bile su to himne svake pojedinačne zemlje iz koje potiču ovi novopečeni Nemci – do tada, Esme je već skoro briznula u plač. Na kraju se ovom duetu muzičara pridružila pevačica, koja je dala dirljivu interpretaciju evropske himne – Betovenove “Ode radosti” – a do tada, Esme je već bila u suzama.

Nije loše za jednu okorelu liberalku, koja je obično prilično skeptična u vezi mahanja nacionalnom zastavom.

“Ovo je, zapravo, i bila misao koja se vrzmala u svačijoj glavi, svih nas koji smo preduzeli putovanje u Nemačku da bismo ovde radili i živeli”, objašnjava Esme svoja osećanja nakon što je dobila državljanstvo. “Ratovi, u svim vremenima, zbog kojih su ljudi stalno bivali primorani da izbegnu na neko drugo područje. Tu su i napori koje su izbegli činili ne bi li, negde drugde, započeli jedan novi život – u mom slučaju,  to je Nemačka.” Neki od onih koji su učili za taj ispit potrudili su se da napamet nauče  deklaraciju odanosti nemačkom ustavu, a to su posebno naučili za ceremoniju dodele državljanstva. Esme kaže kako je svoje dotadašnje brige o nesigurnosti zaposlenja u Nemačkoj kao Britanka, nakon što je postala i Nemica, stavila u jednu izglednu perspektivu.

Za Esme, a pretpostavljam i za brojne Britance koji su sada postali (i) Nemci, ono što je otpočelo kao praktična odluka o dobijanju radnih viza i pasoša neočekivano je podstaklo dublja pitanja koja se tiču ličnog identiteta. Da li je i u stvarnosti moguće biti i Nemac a i Britanac istovremeno? I šta, uostalom, znači biti Nemac?

Sve donedavno, ukoliko biste svojim dragim zemljacima Britancima rekli da ste postali Nemica/Nemac, to bi kod njih gotovo neminovno proizvelo neki od već viđenih, zamarajućih i izlizanih gegova, uz dobro poznata prisećanja na naciste ili peškire na ležaljkama. I mada neki britanski još uvek eksploatišu ove klišee – a možete očekivati još nekoliko novih ukoliko pregovori o bregzitu postanu nešto gadniji – na današnju savremenu Nemačku češće se gleda kao na bastion svih onih vrednosti proisteklih iz tolerancije: Nemačku kao zemlju internacionalaca, okrenutu međunarodnoj i globalnoj sceni, demokratsku i otvorenu za imigrante.

Postoje, naravno, oni izvan i unutar Nemačke koji kritikuju odluku Angele Merkel da u Nemačku primi toliko stranaca. Međutim, za te nove Brit-Nemce, koji su i sami migranti, zemlja koja sa toliko gostoprimstva dočekuje strance ne može a da ne bude privlačna.

U stvari, biti “Nemac sa povlakom (npr. Brit-Nemac)” ovde predstavlja relativno nov koncept. Tradicionalni nemački identitet više je bio etnička ideja, vezana za krvna srodstva, loze i drvo porekla a ne za mesto rođenja. Nekada je situacija bila takva da se, recimo, osećalo kako Britanija i Amerika dosta bolje prihvataju imigrante koji su po pravilu imali slojevite identitete – omogućavajući im da, iako ste poreklom iz jedne zemlje, postanete građanin neke druge (Sjedinjenih Država, ili Britanije).

Ali, tokom poslednjih nekoliko decenija, Nemačka je prolazila kroz težak i uglavnom uspešan proces redefinisanja sopstvenog identiteta i onoga “šta to znači biti Nemac”. Angela Merkel se, u svojim javnim obraćanjima, na Nemačku osvrće kao na “zemlju useljenika” – izjavu doskora nezamislivu za kancelarku desnog centra.

Dvadeset odsto današnjih Nemaca potiče od useljenika.

Izgleda da su, u međuvremenu, savremena “breksitovana” Britanija i “trampovana” Amerika krenule u suprotnom smeru od onog kojim danas hita Nemačka. Ili to, u najmanju ruku, tako izgleda kada se ove dve zemlje posmatraju iz ovog i ovakvog Berlina.

Demijen Mekginis, Bi-Bi-Sijev dopisnik iz Nemačke na kraju svoje reportaže dodaje da, “što se mene tiče, moje je državljanstvo proizvod jedne birokratske zbrke i zamešateljstva. Ono je, bez ikakve sumnje, moja lična greška jer sam se tokom dosadašnjeg života previše selio, kretao i pomerao… odrastajući u svetu kojim vlada globalizacija, oduvek sam mislio da su pasoši, granice i predstave o državljanstvu izgubili svoj značaj.

Danas, međutim, dok zajedno s drugim Britancima u Berlinu popunjavam formulare i prijavu za dobijanje nemačkih dokumenata – ne bih li izbegao nezakonit boravak kao stranac nakon bregzita – shvatam da sam pogrešio.“

BBC Magazine (27 Feb 2017)

Kina je ugasila milion američkih radnih mesta – ne svojom krivicom

… A za to ne treba okrivljavati ni kinesko-američki Trgovinski sporazum. Priču uradio NPR

Ove nedelje, NPR i neke pridružene radio-stanice govore na temu američko-kineske trgovine, a u jeku predizborne kampanje u Sjedinjenim Državama.

Ekonomisti su se decenijama slagali oko teze da je što je moguće otvorenija međunarodna trgovina dobra stvar po američku ekonomiju. Ali, nedavna istraživanja iznose gledište da su se, kada je reč o Kini, i iako ova teza još uvek važi, loše strane ove saradnje pokazale daleko bolnijim po američke radnike – daleko više nego što su to stručnjaci predviđali.

Ova tema je jedna od nosećih u aktuelnoj predizbornoj kampanji za američkog predsdnika.

Da li su Sporazumi o slobodnoj trgovini “Katastrofalni”?

Ako ste Berni Sanders i želite da „zapalite“ vaše pristalice na predizbornom mitingu, dobar način za to je, po Bernijevom receptu, surovo obrušavanje i borbena retorika protiv Severnoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini kao i Trans-Pacifičkog Partnerstva. Sanders je nedavno dobio ogroman aplauz na izjavu da njegova protivnica, Hilari Klinton, nije bila kvalifikovana da započne trku za američkog predsednika jer je podržala “svaki katastrofalni trgovinski sporazum, koji nas koštaju milione pristojno plaćenih poslova.”

Isto tako, u debati za televiziju Foks Njuz, Donald Tramp je rekao kako je TPP “užasan dogovor”.

“To je dogovor osmišljen tako da Kina, kao što to uvek čini, uđe kroz zadnja vrata i potpuno preuzme inicijativu”, rekao je on.

Vredelo bi, ipak, napomenuti kako Kina nije čak ni deo TPP dogovora. Na TPP se, zapravo, gleda iz sasvim suprotnog ugla i perpektive – kao na pokušaj da se ograniči kineska moć i uticaj u trgovini. Tako se i na Trampove kritike na ovaj sporazum može gledati kao na savršen pucanj u prazno kada je napravio fantastičan, epski promašaj za pamćenje, kaže Dejvid Autor (David Autor), ekonomista sa MIT-a za pitanja tržišta rada.

Autor je godinama istraživao trgovinske odnose između Sjedinjenih Država i Kine. On kaže da je politička retorika često „bez glave i repa“ i užasno zbunjujuća, pa čak i suptancijalno pogrešna, ali da izjave na takve teme često prerastaju u gromoglasan aplauz tokom mitinga ili debata jer se tiču nečeg što nije politički apstraktno već veoma konkretno. “Mislim da su političari  ispravno reagovali jedino na realnost da su poslednjih 35 godina bile loše po američke radnike”, kaže on.

Tokom tog perioda, plate radnika u prozvodnji su samo stagnirale. Milioni proizvodnih radnih mesta je nestalo. Za to nije kriva samo trgovina. Tehnologija igra veliku ulogu u pogoršanju statusa radnika kako američkih, tako i radnika širom sveta: Dolaskom računara i automatizacije, za fabrike i poslove trebalo je sve manje ljudi – a to je ubilo mnogo radnih mesta.

Milion poslova u američkim fabrikama ugašeno je usled trgovine sa Kinom

Ako pogledate kako teku NAFTA i trgovina sa Meksikom, kaže Autor, tu nema toliko američkih radnika koji su oštećeni ovim trgovačkim aktivnostima. Ali Kina je, kako pokazuju njegova istraživanja, sasvim drugačija priča. “Uspon Kine je odista neka vrsta svetskog istorijskog događaja”, kaže Autor. “To je najveća zemlja na svetu. Njen uspon je izazvao značajno veliku kontrakciju američkog zapošljavanja u proizvodnji.

Autor kaže da je od 2000. do 2007. godine, trgovina sa Kinom uništila skoro milion fabričkih poslova u SAD. To je samo još jedan od mnogobrojnoh gubitaka poslova ne samo u Americi, a usled sve intenzivnijeg uvođenja tehnologije i automatizacije, koji su značajno povećali produktivnost.

U teoriji, nigde se ne kaže da će trgovinskim sporazumom s Kinom svi američki radnici  biti zaštićeni; samo se  kaže da će trgovina između njih učiniti da obe zemlje budu bolje. Ali, kako to može biti istina ako je trgovina s Kinom tako bolna?

Da bi se ovo shvatilo, razmotrimo američku trgovinu sa jednom drugom zemljom: Francuskom.

Objašnjenje pomoću malo sira i dečjih automobilčića

Sjedinjene Države proizvode dobre avione i automobile, a Francuzi prave dobar sir.

U intervjuu sa Dejvidom Autorom u njegovoj kancelariji na MIT-u, Kris Arnold iz Američkog nacionalnog radija dao mu je neke igračke – dečje automobilčiće – koji predstavljaju SAD. Da bi se u igri predstavila Francuska, Arnold je imao par dobrih komada kamambera i brija.

“Ja ću biti Francuska sa ovim sirevima, a vi sa automobilčićima predstavljaćete SAD. Pa, gde je ona tačka u igri gde smo obojica pobedili?”, upitao ga je Arnold.

“Okej, evo gde”, objašnjava Autor, “Vi proizvodite zaista sjajne gurmanluke, a mi bismo sigurno voleli ga ih jedemo. Pretpostavljam da bih mogao da uzmem neke od mojih radnika iz Ševroleta i kažem im ‘idite i dvaput nedeljno pravite sir, a prestanite da dva dana stavljate ratkapne na Ševrolete”. Ali, oni verovatno ne bi bili dobri u tome, to jest u pravljenju sira, pa bi krajnji rezultat bio loš sir a i manje vozila. Pa, zašto onda ne bismo trgovali? Daću ti neke kamione, a ti meni malo svojih gurmanskih poslastica, i oboje ćemo raditi ono u čemu smo dobri; Oboje ćemo se fokusirati na naše područje uporednih (komparativnh) prednosti. “

Ovo je zaista magija svake trgovine. Kada dve zemlje rade ono u čemu su najbolje sa istim brojem radnika, novca i uloženog materijala, oni zajedno mogu stvoriti više i kvalitetnije stvari nego što bi bilo koja od strana mogla ukoliko bi bila odvojena. Ovo je, tom smislu, način na koji se stvara bogatstvo za obe zemlje.

Mada, treba ipak reći da je Kina drugačija.

Kao prvo, ovo je ogromna zemlja. Zatim, počela je izvoz svih vrsta stvari koje su američki proizvođači već proizvodili – samo ih je Kina prodavala daleko jeftinije. To možda ne bi bio tako veliki problem da Kina nije toliko velika. I, daleko brže no što su ekonomisti predvideli i u svojim najsmelijim projekcijama, Kina je uspela da transformiše svoje ruralno društvo od gotovo milijardu zaposlenih sa malim primanjima u proizvodnu supersilu sa jeftinom radnom snagom.

“Bila je to stena koja se 100 godina nalazila na vrhu planine, a onda je jednog dana počela da se kotrlja nizbrdo, što je, samo da znate, poprilično omelo one koji su živeli u dolini,” kaže Autor.

Remetilački faktor, upravo tako: jer, kineska stena smrvila je poveliki broj američkih proizvodnih radnih mesta.

Pa ipak, “Ne želim da idem predaleko sa tom analogijom,” kaže Autor, “jer ipak još uvek pobeđujemo u trgovini s Kinom.”

Prednosti ovog Trgovinskog sporazuma su difuzne, raspršene, ali je bol usled njega visoko koncentrisana.

Sve, od cipela koje nosite, preko ručnih satova i kuhinjskih aparata, do telefona – toliko stvari u našim životima je jeftinije ili bolje upravo usled intenzivirane međunarodne trgovine. Sve u svemu, a bez obzira na gubitak radnih mesta, kako kaže sam Autor, i SAD i Kina još uvek hrabro stupaju napred u sprovođenju svog bilateralnog dogovora o trgovini.

Ali, „caka“ je u ovome: Ove prednosti su velike, ali su difuzne. Šteta – doslovce bol i patnje koji osećaju američki radnici u proizvodnji  – je višestruko koncentrisan. “Ako izgubim posao u fabrici nameštaja u kojoj sam radio decenijama, nikakva količina jeftinijih igračaka i kabanica u Volmartu (WalMart) neće moći da me oporavi”, kaže Autor.

Običan radnik, s obzirom na sve ovo, želi da ovo bude tema debata koje bi se vodile na nacionalnom nivou: Umesto obrušavanja na Trgovinske sporazume s Kinom, voleo bi da vidi da se poklanja daleko više pažnje onome što se može učiniti kako bi se pomoglo radnicima koji su maknuti sa svojih radnih mesta zbog ovog Sporazuma. Autor kaže da se u drugim razvijenim zemljama odradio daleko bolji posao, a da su SAD je još uvek prilično loše u rešavanju izazova proizašlog iz američko-kineskog trgovinskog pakta.

NPR

 

Kako nameštati izbore (2/3)

Nakon prvog, evo i drugog od tri dela ispovesti Andrea Sepulvede, vrhunskog hakera i stručnjaka za nameštanje izbora u Latinskoj Americi

05

Prema Sepulvedi, isplate su vršene u gotovini, a polovinu novca bi dobijao unapred. Kada je putovao, koristio je lažni pasoš a u hotelu bi odsedao sam, daleko od ostalog “zvaničnog” osoblja uključenog u kampanju. U njegovu sobu niko nikada nije mogao da unese kameru ili pametni telefon.

Većina poslova je naručivana lično. Andre Sepulveda kaže da bi mu Rendon obično dao parče papira sa imenima, adrese njihove e-pošte i telefonske brojeve. Sepulveda bi u hotelu uneo podatke o “metama” i to kao podatke u šifrovanom fajlu, a onda bi spalio Rendonov papir ili ga pustio niz WC šolju. Ukoliko je postojala potreba da mu Rendon pošalje e-mail, obojica bi vodili isključivo šifrovanu komunikaciju. Tako bi reč “milovanje” značila da je vreme za napad na metu, dok bi “slušanje muzike” značilo presretanje telefonskih poziva i razgovora koje je meta vodila.

Rendon i Sepulveda su se maksimalno trudili da ih nikada ne vide zajedno. Komunicirali bi preko šifrovanih telefona koje su menjali na svaka dva meseca. Sepulveda kaže da mu je slao dnevne izveštaje o napretku kao i obaveštajne brifinge preko jednog “prekobrojnog” i odbačenog e-maila, a ova elektronska pošta išla je ka posredniku, koji je bio zaposlen u Rendonovoj konsultantskoj firmi.

Svaki posao završavao bi se posebnom “vizuelnom sekvencom”, gde bi svaka boja predstavljala šifrovanu poruku o statusu važnosti podataka i postupku njihovog uništenja. Na dan izbora, Sepulveda bi uklonio sve podatke klasifikovane pod “crveno”. Bili su to fajlovi koji bi njega i njegove klijente mogli da pošalju u zatvor na dugogodišnju robiju: presretnuti telefonski pozivi i e-mailovi, liste hakovanih žrtava i poverljivi brifinzi koje je sam Sepulveda pripremao za kampanje koje je hakovao. Svi mobilni i fiksni telefoni, hard diskovi, fleš diskovi i kompjuterski serveri bivali bi fizički uništeni. Manje osetljivi bili bi “žuti” fajlovi, sa podacima o putovanjima i kretanju, platnim spiskovima i planovima za prikupljanje novca; oni bi se čuvali u šifrovanom obliku na fleš-memorijama i još jednom bi, po završetku kampanje, bili predati na završni pregled. Nedelju dana kasnije bi i oni, takođe, bivali uništeni.

Sepulveda bi za najveći broj poslova okupljao grupu koja je radila u iznajmljenim kućama i stanovima u Bogoti. Imao je rotirajući grupu od sedam do 15 hakera koji su dolazili iz svih krajeva Latinske Amerike, oslanjajući se na specijaliste za određene regione u kojima bi trenutno operisao. Brazilci, po njegovom mišljenju, razvijaju najbolji “zloćudi” softver, poznatiji kao malver. Venecuelanci i Ekvadorci su sjajni za skeniranje ranjivosti sistema i softvera koji su meta napada. Argentinci su umetnici u presretanju mobilnih komunikacija i razgovora. Meksikanci su generalno vrhunski hakeri – ali previše pričaju. Sepulveda ih je koristio samo u hitnim slučajevima.

07

Zadaci bi trajali u zavisnosti od potreba i ciljeva:  od nekoliko dana do nekoliko meseci. U Hondurasu, Sepulveda je štitio komunikacije i kompjuterske sisteme predsedničkog kandidata Porfirija Loboa Sose, štiteći ga od praćenja hakera zaposlenih kod njegovih konkurenata. U Gvatemali je digitalno prisluškivao šest političkih i poslovnih ličnosti, tvrdeći da je isporučio sam podatke da Rendon na šifrovanim fleš diskovima po “dead drop” špijunskoj metodi (Sepulveda kaže da je to bio “mali posao” kojeg je uradio za Rendonovog klijenta, a koji ima veze sa desničarskom Nacionalnom naprednom strankom (PAN). Iz ove partije stiglo je saopštenje da niko od njenih članova nikada nije angažovao Rendona, niti da ima bilo kakvih saznanja o bilo čijim aktivnostima koje pominje Sepulveda). Sepulveda je u 2011. u Nikaragvi napao Ortegu, koji se borio za svoj treći po redu predsednički mandat. U jednom od retkih poslova u kojima je radio za osobu koja nije bila Rendonov klijent, provalio je u e-poštu Rozarije Muriljo, (Rosario Murillo), Ortegine supruge i glavnog portparola vlade, ukravši od nje spisak osoblja kao i državne tajne.

U Venecueli 2012. godine, njegov tim je u jednom trenutku odustao od uobičajenih mera opreza. Na to ih je, kako kaže Sepulveda, “nagnalo gađenje koje su osećali prema Hugu Čavezu”. Čavez je tada bio usred svog četvrtog mandata. Sepulveda je na YouTube okačio anonimni video-klip, snimivši lično sebe kako pretura po e-mail inboksu jednog od najmoćnijih ljudi u Venecueli, Diosdada Kabelja (Diosdado Cabello), koji je tada bio predsednik Narodne skupštine. Takođe, on je u tom trenutku prekoračio u prostor izvan uskog kruga svojih poverljivih hakera, pozivajući članove haktivističke grupe Anonimous da napadnu Čavezov vebsajt.

Nakon što je Sepulveda uspešno hakovao Kabeljin nalog na Tviteru, Rendon mu je čestitao. “Eres noticia :)” (“Postali ste vest:)” – što je napisao u e-mailu od 9. septembra 2012, koji se ticao dotične sajber-provale (Rendon kaže da on nikada nije poslao takav e-mail.) Sepulveda je snimio desetak e-mailova, mahom izvornih tj. originalnih, što pokazuje da mu je u periodu od novembra 2011. do septembra 2012. Sepulveda slao duge liste vladinih sajtova koje je hakovao u različitim kampanjama – sve to slao je višem službeniku Rendonove konsultantske firme, često se služeći hakerskim slengom (“Dobio!”, što je značilo da je Sepulveda uspeo da uspostavi kontrolu nad nekim sajtom ili bazom podataka). Dve nedelje uoči predsedničkih izbora u Venecueli, Andre je poslao snimke monitora (screenshots) koji pokazuju kako je upao na Čavezov vebsajt, uključujući ga i isključujući po sopstvenom nahođenju.

Čavez je tada pobedio – ali je umro pet meseci kasnije od raka, što je izazvalo hitne izbore koje je osvojio Nikolas Maduro (Nicolás Maduro). Dan uoči proglašenja Madura za pobednika, Sepulveda je hakovao njegov nalog na Tviteru, okačivši na njega optužbe za navodne izborne prevare. Okrivljujući za ovaj upad “hakersku zaveru iz inostranstva”, vlada Venecuele je širom zemlje onemogućila internet vezu tokom čitavih 20 minuta.

08

U Meksiku, Sepulvedina informatička virtuoznost se u potpunosti sjedinila sa Rendonovim vizijama o uspostavljanju nemilosrdne političke mašine: mašina ovog tandem radila zahvaljujući ogromnim resursima i novcu koje im je na raspolaganje stavila Institucionalna revolucionarna partija (PRI). Godine pod predsednikom Felipeom Kalderonom (Felipe Calderón)  i njegove Partije nacionalne akcije (Partido Acción Nacional, PAN ) bili su pogođeni iscrpljujućim ratom protiv narko-kartela kao i kidnapovanjima, uličnim atentatima i sečom glava koji su postali uobičajena “pojava”. Kako se bližila 2012. godina, PRI je uoči izbora nudio mladalački energiju Penje Nijeta, koji je upravo tada uspešno okončao svoj mandat guvernera.

Sepulvedi se nije dopala ideja da radi u Meksiku, opasnoj zemlji za učestvovanje u javnom životu. Rendon ga je, ipak, početkom 2008. ubedio da otputuju tamo, “i ostanu samo nakratko”, jer su njih dvojica često leteli advokatovim privatnim avionom. Svojevremeno radeći posao iz Tabaska, lociranog u sparnom Meksičkom zalivu, Sepulveda je u Meksiku isprva hakovao jednog političkog glavešinu, za koga se ispostavilo da je povezan sa narko-kartelom. Nakon što je Rendonovo obezbeđenje doznalo za plan da se ubije Sepulveda, haker je noć proveo sam u blindiranom Ševroletu Suburban pre no što se vratio nazad u Meksiko Siti.

Meksiko je efektivno tropartitni sistem, a Penja Nijeto suočavao se s protivnicima i s leva i s desna. Sa desne strane stajao je vladajući PAN koji je nominovao Jozefinu Vaskez Motu (Josefina Vázquez Mota), prvu ženu predsedničkog kandidata koju je ova partija ikada istakla. Sa leve strane nalazila se Demokratska revolucionarna partija (PRD), koja je za svog predsedničkog kandidata istakla bivšeg gradonačelnika Meksiko Sitija, Andresa Manuela Lopeza Obradora (Andrés Manuel López Obrador)

Prvi nezvanični rezultati sa birališta pokazivali su da Penja Nijeto prednjači za 20 poena, mada njegove pristalice nisu sklone rizikovanju. Sepulvedin tim je instalirao malvere u rutere smeštene u sedištu kandidata PRD.Ovaj softver omogućavao mu je pristup i ulazak u svaki telefon i kompjuter ljudi iz PRD štaba i to preko računarske mreže uključujući i Lopeza Obradora,predsedničkog kandidata. Slične korake preduzeo je i protiv PAN-ovog kandidata, Vaskez Mote. Kada su timovi kandidata pripremali govore, Sepulveda je imao njihove detalje – čim bi prsti tekstopisca govora dodirnuli tastaturu. Sepulveda je imao uvid i u predstojeće susrete Penjinih rivala, kao i u raspored aktivnosti svake stranke u kampanji.

Novac nije bio nikakav problem. U jednom trenutku, Sepulveda je potrošio 50 hiljada dolara na high-end ruski softver koji je mogao da velikom brzinom provali i preuzme kontrolu nad bilo kojim mobilnim telefonom, bilo da je to Apple BlackBerry ili Android. Takođe je nemilice trošio finansijska sredstva kako bi stvorio što više vrhunskih lažnih profila na Tviteru; Oni bi potom bili održavani još najmanje godinu dana, što bi im dalo “patinu” uverljivosti.

10

Sepulveda je izradio na hiljade ovakvih lažnih profila, koristeći se “autentičnim” izjavama kojima je oblikovao diskusije na društvenim mrežama, recimo na teme kao što su: plan Penje Nijeta da okonča nasilje narko-kartela, “upumpavajući” u internet debate materijal koji bi potom pravi korisnici pokušavali da oponašaju. Za manje nijansirani rad, koji ne bi bio toliko sofisticiran, Sepulveda je imao armiju od 30.000 Tviter-botova, automatskih oglasa kojim je moguće kreirati trendove i javne stavove. Jednu debatu na Mreži Sepulveda je započeo tako što je nametnuo “veliku bojazan” da što više u anketama bude rastao uticaj Lopeza Obradora, tim će vrednost meksičkog pezosa više padati. Sepulveda je odlično znao da problem s obezvređivanjem meksičke valute izaziva veliku ranjivost među kandidatima; to je, uostalom, i pročitao u internim memorandumima Nijetinih oponenata, kojih se dokopao hakovanjem.

Sepulveda i njegov tim su u kampanji podrške Penji Nijeti i njegovim lokalnim saveznicima pružili su sve zamislive digitalne “mračne veštine” koje su tada postojale. U izbornoj noći, Sepulvedini računari automatski bi pozivali desetine hiljada potencijalnih birača, puštajući im snimljene telefonske poruke u 3 ujutro, i to u kritičnoj meksičkoj državi Halisko od koje su zavisili konačni rezultati izbora. Izgledalo je kao da pozivi dolaze od simpatizera popularnog levičarskog kandidata Enrikea Alfara Ramireza. Bili su to – a tako je delovalo bunovnim građanima Haliska – besni i iritantni pozivi koji su agitovali da se glasa za Alfara. To je, naravno, i bila svrha ovih nepostojećih aktivista: iznervirati Meksikance noć uoči izbora – i to u tolikoj meri da ih odvrati od njihovog omiljenog kandidata (”Kakve li su budale u Alvarovoj stranci kada nas ovako bezobrazno bude u tri ujutro?!”, pitali bi se oni).

Alfaro je tada izgubio s veoma malom razlikom. U još jednoj trci za mesto guvernera, u Tabasku, Sepulveda je preko lažnih profila na Fejsbuku “lansirao” stavove nekolikih (nepostojećih, virtuelnih) gej muškaraca, koji su tvrdili da će podržati konzervativnog katoličkog kandidata iz PAN-a: bila je to još jedna Sepulvedina majstorija osmišljena da se simpatizeri ove stranke otuđe i odvrate od nje. “Uvek sam sumnjao je u tom trenutku nešto bilo “prekinuto”, da nas je neko isključio od naše glasačke baze”, nedavno je izjavio kandidat Gerardo Prego kada mu je rečeno kako je tokom kampanje Sepulveda manipulisao društvenim medijima.

U maju je Penja Nijeto posetio Ibero-Američki univerzitet u Meksiko Sitiju, da bi tamo bio bombardovan uvredama, izviždan je i bukvalno oteran povcima koje su mu upućivali gnevnih studenti. On se, uz pomoć svojih telohranitelja, povukao u susednu zgradu krijući se u njoj, a prema pisanju pojedinih društvenih medija, zatvorio se tamo u jedno kupatilo. Fotografije s lica mesta bile su pogubne po njega i njegovu kampanju, dok je, nasuprot njemu, podrška Lopezu Obradoru porasla.

16

PRI je bio u stanju da se nekako oporavi nakon što je jedan od konsultanata Lopeza Obradora uhvaćen skrivenom kamerom kako od nekioliko biznismena traži šest miliona dolara, da bi tim novcem podržao slomljenog Obradora. Ovo je bio prostor za moguće kršenje meksičkih zakona o načinu finansiranja. The Hacker kaže, iako ja ne znam poreklo tog konkretnog snimka, Sepulveda i njegov tim su mesecima presretali komunikacije urugvajskog političkog konsultanta, Luisa Koste Bonina (Rendon je sepulvedi, po svemu sudeći, 2. februara, 2012. poslalo tri e-mail adrese i broj mobitela koji pripadaju Kosti Bonino, u e-mailu pod nazivom “Posao.”)

Sepulvedin tim je srušio Boninov veb sajt, preusmeravajući novinare na klon-sajt. Na kloniranom tj. lažnom sajtu on i njegov tim okačili su ono što je izgledalo kao dugačka odbrana koju je napisao sam Kosta Bonino, “neobavezno pokrenuvši” pitanja oko toga da li njegovi urugvajski koreni krše ograničenja o strancima u meksičkom izborima. Kosta Bonino napustio je kampanju nekoliko dana kasnije. Nedavno je on sam naznačio da je znao da ga špijuniraju, samo nije znao kako. Ovaj slučaj lepo ilustruje jedna njegova izreka: “Imati telefon koji vam je hakovala opozicija i nije neka novost. Kada radim na kampanji, pretpostavka je da će sve o čemu pričam preko telefona doprti do protivničkih ušiju. “

Služba za medije Penje Nijeta je odbila da ovo komentariše. Portparol PRI rekao je da ova stranka “nema saznanja da je Rendon radio za Penju Nijetu, ili bilo koju drugu PRI kampanju. Rendon kaže da je u Meksiku tokom punih 16 godina radio u ime PRI kandidata, od avgusta 2000. godine do danas.

12

Prljavi poslovi

Kolumbija: Podrška reizboru Alvara Uribea za predsednika, 2006; Kongresni izbori, 2006; neuspela kampanja Oskara Ivana Zuluage (Oscar Ivan Zuluaga) za predsednika, 2014.

Honduras: Podrška Porfiriju Lobou Sosi, kada je 2009. izabran za predsednika.

Nikaragva: Vođenje hakerske kampanje protiv Danijela Ortege, 2011.

Meksiko: Trogodišnja podrška Enrikeu Nijeti.

Venecuela: Kampanja protiv Čaveza i Madura tokom 2012. i 2013.

Kostarika: Neuspela podrška Džoniju Araji (Johnny Araya), predsedničkom kandidatu levog centra ispred Narodnooslobodilačke partije,  2014.

Panama: Podrška Huanu Karlosu Navari (Juan Carlos Navarro), predsedničkom kandidatu levog centra ispred Demokratske revolucionarne partije, 2014.

Francusko-američka debata: Novi ugovor o radu za 21. vek

06

Sredinom marta ove godine, France Stratégie (francuski think-tank pri vladi Francuske) i Centar za studije budućih strategija i međunarodne tendencije, (the Centre for Prospective Studies and International Information – CEPPI) pozvali su profesora ekonomije i javnih politika sa Prinstona i bišeg šefa Saveta ekonomskih savetnika predsednika Obame, Alana Krugera (Alan Krueger)  na debatu čija se glavna tema ticala dubokih promena na tržištu rada.

Uspon “privrede na zahtev” (on-demand economy) sa obe strane Atlantika je pokrenuo niz pitanja u vezi sa prirodom poslova, njihovom strukturom, statusom radnika kao i njihovog odnosa sa poslodavcima.

U suštini, dok su onlajn platforme olakšale rad stvorivši time nove načine rada i zapošljavanja, one su istovremeno postale i izazov tradicionalnom modelu „radnik-poslodavac“.

Alan Kruger bio je gost francuskog think-tanka France Stratégie u debati o novim radnim ugovorima, kao odrazu promene u strukturi poslova i obrazovanosti radne snage

Uber i fleksibilan rad

Kruger je u svojoj prezentaciji odlučio da se osloni na primer Uber-a, kako bi što bolje ilustrovao novu situaciju na tržištu rada. On je istakao da je Uberov najjeftiniji servis u SAD, UberX (ekvivalent tome je UberPop u Francuskoj), koji omogućava svim vlasnicima automobila da taksiraju i naplaćuju svoju uslugu, eksponencijalno porastao: od nekoliko hiljada sredinom 2013. godine, do skoro 150 000 krajem 2014.

Uber Black, koji koristi komercijalno-licencirane vozače, raste sporije (on odgovara najčešćem tipu Uber servisa u Francuskoj). Ali zajedno, ova dva servisa “zapošljavaju” skoro 400 000 vozača u SAD. “Ako dodate vozače Lyft, to je još 100 000 ljudi, i to je, zapravo, više vozača [ukupno] nego što ih trenutno imaju taksi i vozači limuzina u SAD”, rekao je Kruger. “Broj Uberovih vozača se udvostručava na svakih šest meseci, što je izuzetna stopa rasta.”

Iako Francuska predstavlja važno evropsko tržište za Uber, on u ovoj zemlji ima vozača koliko i, recimo, Uber samo u Los Anđelesu. Pariz, sa svoje strane, po broju vozača prati druge gradove kao što su London, Njujork i San Francisko.

Odlučujući faktor za Uber u Sjedinjenim Državama, smatra Kruger, jeste to što oko 61% njegovih vozača ima još jedan stalan ili honorarni posao. To znači da je fleksibilnost koju Uber nudi svojim radnicima od presudnog značaja za njihovu odluku da rade za kompaniju. Kruger je istakao da je ovo možda ključna razlika između zaposlenog sa platom (u Sjedinjenim Državama se u Zakonu o radu ova kategorija radnika zove  worker at will)* – i nekoga ko radi samostalno.

“Izgleda da se online ekonomija u SAD uglavnom koristi kao izvor dodatnih prihoda a ne glavni prihod”, rekao je Kruger.

Zanimljivo, Uberovi vozači u Francuskoj imaju tendenciju da rade duže radno vreme i retko imaju drugi posao.05Novi status za sivu zonu

Fleksibilnost koja se zapaža u SAD i u manjoj meri u Francuskoj, ima svoju cenu: „radnici na zahtev“ i drugih spoljni saradnici nemaju zakonsku zaštitu i prednosti koje imaju zaposleni sa redovnim primanjima iz radnog odnosa.

Danas, ovi radnici spadaju u sivu zonu u radnom pravu, što dovodi do velikog nivoa neizvesnosti na tržištu rada u Severnoj Americi i Evropi. S jedne strane, radnici u takozvanoj uslužnoj ekonomiji liče na tradicionalno zaposlene po tome što pružaju usluge preduzećima koja u velikoj meri određuju koliko oni zarađuju. Ali, u isto vreme, oni mogu da biraju da li žele ili ne žele da rade, i mogu istovremeno da na ovakav način rade za više preduzeća.

Da bi odgovorili na ovu situaciju, Kruger i Set Haris (Seth Harris) istaknuti naučnik sa Kornela, predložili su u oktobru 2015. godine u jednom polisi brifu** (policy brief – kratka preporuka za promenu javnih politika) stvaranje novog statusa nezavisnog radnika u Sjedinjenim Američkim Državama.

Oni tvrde da će novi status za nezavisne radnike povećati efikasnost tržišta rada i podstaći inovacije koje će u velikoj meri pomoći da se i ovi radnici i platforme uslužne ekonomije (kao što je Uber) oslobode tereta neizvesnosti. To bi, zauzvrat, smanjilo broj skupih pravnih sporova. Prema Krugeru, primarni cilj je da se “… zaštiti društveni sporazum koji je razvijen u SAD tokom prošlog veka i proširi se na ovaj rastući sektor privrede.”

01

Kamen spoticanja

Kruger i Haris predlažu proširenje prava na organizovanje i zaštitu građanskih prava na nezavisne radnike. Posrednici (tj platforme) moći će da grupišu radnike tako da su u stanju da im pruže prava kao što su osiguranje i penziono osiguranje. Oni isključuju prekovremeni rad, minimalac i osiguranje za slučaj nezaposlenosti iz ovog paketa pogodnosti koje bi bile ponuđene ovoj vrsti radnika, iako smatraju da bi u nekim slučajevima bilo efikasnije za posrednika da obezbedi naknadu za osiguranje radnika. Oni takođe predlažu  da ovi drugi (vlasnici platforme) plaćaju zdravstveno osiguranje za samostalne radnike.

Kruger je  završio svoje izlaganje naglašavajući konfliktnost ovog pitanja i za sindikate i za poslodavce. Ovi prvi smatraju Uberove vozače, na primer, zaposlenima i ne vide razlog za formulisanje novog, trećeg statusa. S druge strane, kompanije kao što je Uber veruju da su ovakvi radnici nezavisni ugovarači (frilenseri) i da stoga imaju mogućnost sindikalnog delovanja.

U velikom broju reakcija na Krugerovo predavanje često su postavljana sledeća pitanja:  može li Uberov vozač da zaista slobodno odluči da ne prihvati klijenta? Štaviše, ukoliko kompanije kao što je Uber uživaju monopol, u kojoj meri su radnici nezavisni?

Jedno od pitanja bilo je i da li je ovaj novi status nezavisnog radnika, koji su predložili Kruger i Haris, pravo rešenje. Zar ne bi bilo bolje promeniti zakon tako da se on bavi svim zaposlenima a ne stvarati novu kategoriju? Aludirajući na predlog uvođenja računa za nezavisnog zaposlenog (CPA) o kojem se trenutno raspravlja u Francuskoj, jedan od učesnika je rekao da bi to moglo biti efikasnije i fleksibilnije rešenje kojim bi se prinadležnosti iz oblasti rada vezivale za pojedinca a ne na njegov status zaposlenog kako su to predložili Kruger i Haris.

03

Kruger je uzvratio da će novi status omogućiti radnicima da se organizuju u slučaju kad imaju žalbi na poslodavca i da je zbog toga njihovo rešenje bolje.

“U jednom kratkom periodu, novi sistem [sa trećom kategorijom] bi stvarao veću pravnu nesigurnost”, rekao je on. “S druge strane, ukoliko bismo imali kategoriju koja precizno opisuje prirodu radnog odnosa, time bismo na duge staze smanjili nesigurnost i neizvesnost.”

“Ono što smo predložili je da se podigne nivo zaštite za radnike. Nezavisni ugovarači će biti na dobitku sa ovim pristupom. “

* Prema američkom zakonu o radu, radnici se smatraju zaposlenima “po volji”, odnosno mogu biti otpušteni od strane poslodavca iz bilo kog razloga (osim ako je on nezakonit), a da pritom poslodavac nema obavezu da dokaže razlog za otpuštanje ili da ga najavi. Istovremeno, zaposleni može prestati da radi bez razloga ili upozorenja. Ipak, mnogi zaposleni imaju pisane ugovore koji propisuju osnov za raskid, beneficije, odgovornosti, itd Svi ostali radnici su kvalifikovani kao nezavisni ugovarači, koji su definisani tako da obveznik može da kontroliše samo ishod rada a ne šta će biti urađeno i kako će to biti urađeno.

** “Predlog za modernizaciju zakona o radu za zaposlenost u 21. veku:” Nezavisni radnik’ “, The Hamilton Project, Brookings Institution, Washington, DC.

France Stratégie

Analogni pozdrav iz budućnosti

Zaboravimo hoverboarde, frižidere koji komuniciraju na Internetu, i samonavodeće automobile. Tri najpopularnije stavke na godišnjem Sajmu potrošačke elektronike (Consumer Electronics Show, CES) u Las Vegasu  su klasična filmska kamera, gramofon i novi Polaroid. Ovo sugeriše da pokret “Povratak u budućnost” odražava rastući zamor od virtuelnog sveta digitalnih proizvoda, kao i novi entuzijazam za staromodna analogna iskustva, piše Mark Gilbert za blog poslovnog portala Bloomberg.

09

To je debata koja besni u mojoj kući. Moja partnerka miriše knjige kad ih lista; kaže da joj “prave knjige” prizivaju sećanja na biblioteku iz detinjstva koja je obećavala ulazak u svet znanja i uživanja u literaturi nadomak ruke. Za nju, najnovije avanture Bridget Jones u mekom povezu imaju svu evokativnu moć Prustove (Marcel Proust) madlene. Vlasnik sam e-čitača Kindle otkada je prvi put postao dostupan pre skoro deset godina; i… ne mogu da se setim kada sam poslednji put kupio fizički opipljivu knjigu.

Isto je i sa muzikom. Predao sam svoje CD-ove potomstvu čim sam proveo sate potrebne da ih učitam u iTunes i da ih prenesem na iPod; kolekcija vinila moje partnerke smeštena je na polici, neprikosnovena iako zanemarena. Ali u Vegasu, Panasonic je otkrio vaskrsli Technics SL-1200 gramofon koji je nestao u 2010. godini, a ipak je bio toliko vitalan za uspon superstarova DJ-va da londonski Muzej nauke ima dva takva gramofona u svojoj kolekciji.

Panasonic kaže da je ovaj potez odgovor na tzv rivajvl vinila; Gigant japanske elektronike Sony je gramofon učinio zvezdom svog štanda u Las Vegasu. Prodaja sjajnih crnih diskova je porasla za 56 odsto u Velikoj Britaniji tokom prošle godine, prema podacima Britanske fonografske industrije (the British Phonographic Industry), ponavljajući trend iz SAD, gde prema rezultatima kompanije Nilsen (Nielsen Media Research) taj trend ima uzlazni rast:

Sklonost ka staroj školi analognih uređaja je rasprostranjena u snimanju muzike godinama; YouTube je pun filmova koji prikazuju Dejva Grola (Dave Grohl) iz benda Foo Fighters koji se hvali kako je spasao jedna prastari Neve miks pult. “I mada je oprema za snimanje koju koristi moj bend u potpunosti digitalna, nedavno smo kupili mali kompjuterski program koji podražava magnetofonsko snimanje koje su  koristili Bitlsi u tonskim studijima Abbey Road za snimanje svojih vokala – i to je super. Potez kompanije Panasonic ukazuje da strana slušanja u muzičkom biznisu sve više ide u prošlost, namamljena onim što kompanija naziva “jedinstveno toplim kvalitetom zvuka analognih vinil ploča.”

Takođe trebalo bi možda ponešto reći o “arhitekturi doživljaja” slušanja ploča u odnosu na skidanje tj.preuzimanje (dowloads) fajlova. Proveo sam happy hour slušajući listu numera generisanih na Amazonu po imenu najbolje pop premijere ili nešto slično. Ne mogu da se setim naziva nijedne pesme koju  sam čuo, a još uvek se sećam svakog stiha na prvom albumu koji sam kupio – “Tonic for the Troops” Boba Geldofa i Boomtown Rats – i mislim da to nije samo stvar mog starenja. David Bowie, koji je preminuo 10. januara ove godine, predvideo je davne 2002. da bi muzika mogla postati komunalni servis “kao tekuća voda ili struja.” To izgleda da sumarno definiše streaming muzičke servise kao što je Spotify.

Nije samo zvuk taj koji toliko vuče u prošlost. Slika takođe doživljava digitalni sudar, sa zamislima korporacije Polaroid, koja je smatrala da sveprisutnost pametnih mobilnih telefona sa ugrađenim fotoaparatima otvara prostor za “samoštampajući” fotoaparat od $99 po imenu Snap. Magazin Wired je to nazvao “najslađom, najzabavnijom igračkom na CESu.” Čini se da su ljudi koji prave selfije (selfies) spremni da čekaju minut ili malo više da hemikalije urade svoj posao i izbace fotografiju koju možete držati u ruci.

Kodak, sa svoje strane, naziva svoju filmsku kameru Super 8  “renesansom analognog”, a bar jednom marketinško odeljenje možda nije krivo zbog hiperbole. “Postoje trenuci u kojima digitalno jednostavno ne može da pruži ono što priželjkujemo jer nema onu neuporedivu dubinu i lepotu filma“. Oživljavanje dolazi posle više od tri decenije nakon što je Kodak napustio taj format.

Prikaz "analognih stvari"

Prikaz “analognih stvari”

Impresivna parada filmskih stvaralaca sa A-liste uzdiže u nebo vrline Super 8, u rasponu od Stivena Spilberga (Steven Spielberg) do Kristofera Nolana (Christopher Nolan). Ali Kventin Tarantino (Quentin Tarantino) je bio taj koji je pružio ubedljiv argument zašto čak i amateri favorizuju film u odnosu na digitalni otisak, tvrdeći da to govore iz tehničke i estetske perspektive, a ne iz čiste nostalgije:

Kada snimate nešto na filmu vi ne snimate kretanje, već pravite niz nepokretnih slika koje se prikazuju u 24 frejma u sekundi kroz sijalicu, i to stvara iluziju kretanja. Ta je iluzija povezana sa magijom snimanja filmova.

Za neke ljude, opterećivanje kičme držanjem fizički opipljive knjige ili slušanje pucketanja igle kada dodirne vinil uvek će biti nezamenljiv doživljaj. Možda je za nas ostale, usavršeni brak između analognog i digitalnog, budućnost. Sony gramofon omogućava vam da „skinete“ vinile da bi ste stvorili audiofilski kvalitet digitalnih fajlova. Prototip Kodakove kamere poseduje zaseban LCD ekran koji vam omogućava da gledate snimke dok ih snimate. I Polaroid planira skuplju verziju svog Snapa koji se može povezati na vaš telefon da bi postao prenosni foto-štampač.

Što se mene tiče ja sam odan digitalnom – i ignorišem to što je moj omiljeni božićni poklon ove godine bio predivan New York Times putni vodič kojeg je otštampao Taschen, uvezan u tkaninu čije taktilno zadovoljstvo ne može da replicira nijedna publikacija skinuta na elektronskom čitaču Kindle.

Bloomberg

Corbyn i izumiranje centra

02

Jeremy Corbyn, poznati levičarski disident, odneo je ubedljivu pobedu u trci za mesto lidera britanske Laburističke partije. Komentatori tvrde da to umanjuje šanse laburista na sledećim izborima i možda su pravu. Samo se pitam kako ljudi očigledno zatečeni Corbynovim uspehom odjednom tačno znaju šta njegova pobeda znači. Ali hajde da se igramo nečeg drugog. Skrećem pažnju na ono što je u stvari dovelo do Corbynove pobede – nestajanje umerenih laburista, piše Paul Krugman za NYT.

Kada je u pitanju ekonomija, svi Corbynovi protivkandidati su podržali politiku štednje Konzervativne partije. Oni su prihvatili i neuverljiva opravdanja te politike i preuzeli odgovornost za tuđe greške. Po analogiji sa SAD, to je kao da su 2004. svi demokratski kandidati za predsednika govorili, “Nacionalna bezbednost je zakazala, mi smo krivi za 11. septembar 2001”. Naravno da bi se glasači onda okrenuli kandidatu koji govori nešto drugo, bez obzira na njegove stavove.

Laburisti su u Britaniji nepravedno optuženi za pogrešnu fiskalnu politiku, to jest da je njihova vlada od 1997. do 2010. previše trošila, što je dovelo do deficita, dužničke krize i recesije. Onda je konzervativna vlada navodno bila prinuđena na velike budžetske rezove, pre svega u socijalnim davanjima. Većina britanskih medija je bez zadrške prihvatila ovo tumačenje konzervativaca. U pitanju je spektakularna obmana, jer je ovo objašnjenje skoro sasvim pogrešno.

Da li je poslednja laburistička vlada zaista vodila neodgovornu fiskalnu politiku? Pred početak krize 2008, Britanija je imala mali budžetski deficit – sličan tadašnjem američkom. Britanski dug izražen kao udeo BDP-a bio je manji nego kada su laburisti preuzeli vlast desetak godina ranije. Bio je manji nego u bilo kojoj razvijenoj ekonomiji, osim u Kanadi. Danas se tvrdi da je fiskalna pozicija bila znatno lošija nego što brojke pokazuju, zbog pregrevanja britanske ekonomije izazvanog neodrživim mehurom rastućih prihoda. Ali u ono vreme to niko nije govorio. Naprotiv, u nezavisnim izveštajima, na primer Međunarodnog monetarnog fonda, sugerisano je da bi smanjivanje deficita bilo korisno, ali niko nije govorio da vlada rasipa novac i troši iznad svojih mogućnosti.

03Foto: Gardijan

Istina je da je britanski deficit naglo porastao posle 2008, ali to je bila posledica krize, a ne njen uzrok. Javni dug je takođe porastao, ali je i dalje bio niži od nivoa zabeleženih tokom većeg dela istorije moderne Britanije. Najbolji dokaz za to je poverenje investitora u britansku solventnost: kamatne stope su ostale niske. To znači da stvarni ekonomski problemi nisu posledica fiskalne krize i da oštri zaokret u pravcu štednje nije bio neophodan.

Ukratko, priča o krivici laburista za ekonomsku krizu i nužnosti uvođenja mera štednje je besmislena. Ali britanski mediji je uporno ponavljaju, a prihvatili su je i svi Corbynovi protivkandidati, čime su se praktično složili sa konzervativcima da su laburisti upropastili ekonomiju, što prosto nije tačno. Zato Corbynov trijumf nije iznenađenje, u kontrastu sa spremnošću umerenih laburista da prihvate svoje navodne greške iz prošlosti.

Postavlja se pitanje zašto su na to pristali. U Americi je to drugačije. Optužbe za deficit su bile predmet rasprava 2010-2011, ali nikada nisu definisale okvir debate. Umereni američki demokrati nisu mekša verzija republikanaca. Deo odgovora je i u tome što američki mediji nisu naseli na fiskalne fantazije. Kako god, opšti je utisak da se laburistički mejnstrim odrekao svojih uverenja, što mi je neshvatljivo. Tako da Corbynov uspeh nije toliko posledica skretanja biračkog tela stranke ulevo, koliko posledica neobične i tužne istorije moralnog i intelektualnog propadanja umerene struje u Laburističkoj partiji.

 

The New York Times, 14.09.2015, Peščanik 16.09. 2015.

Srodni linkovi:

The Guardian – Oksbridž klub

The Guardian: Jeremy Corbyn – promena izbornog pejzaža

Frankfurter Allgemeine Zeitung – Povratak u osamdesete?