Vuhan, par zanimljivosti (bez korona virusa)

Šta bi trebalo znati o kineskom gradu Vuhanu, izuzev aktuelnog straha od korona virusa? Vladimir Menkov, koji već duže vremena boravi u Kini predlaže da vidite, recimo, kako izgledaju neke građevine nalik pečurkama:

Vuhan je, verovatno, grad koji je najbliži geografskom centru Kine. Nalazi se na ušću Jangcea i reke Han, gde ih prelazi glavna železnička pruga na potezu PekingHong Kong, otprilike na polovini puta između Sečuanskog basena (porečja) i istočne obale.

Zbog svog položaja, Vuhan ima najbolje železničke veze. Iz Vuhana do brojnih velikih kineskih gradova možete stići za 4-6 sati vožnje mega-brzim vozom, ili vozom koji saobraća tokom noći (večera u Vuhanu, sutrašnji ručak u Gujlinu ili Šjamenu, Landžou ili Pekingu). Sa tri glavne železničke stanice u Vuhanu kreću direktne linije do svih provincija i autonomnih regiona kontinentlne Kine, uključujući i one najudaljenije kao što su Hejlonžjan, ostrvo Hajnan, Tibet ili Šinđjan.

Tu je i prilično dobar aerodrom, nedavno proširen i povezan sa gradom kako vozom tako i podzemnom železnicom. Vuhan nije samo jedno od glavnih čvorišta nacionalne železničke mreže, već i čvorište za dobar broj direktnih međunarodnih letova, do mesta kao što su Pariz, Moskva, Tokio i Bangkok. Imaju direktne letove i ka gradovima u Severnoj Americi.

Istorijski gledano, današnji Vuhan je, zapravo, u prošlosti bio prostor na kojem su ponikla tri grada: Vučang – stari, utvrđeni deo grada (južno od reke Jangce), komercijalna rečna luka Henkau koja je pod stranim koncesijama i u kojem se nalaze konzulati i fabrike za pakovanje čaja (severno od Jangcea i Hana), dok je treći deo industrijska oblast Hanjang (na području između obala Jangcea i Hana). Sva tri grada su se objedinila u Vuhan nešto pre Drugog svetskog rata.

(Foto: Umetničko delo u Laboratoriji za vodene resurse Univerziteta Vuhan, prikazuje Jua Velikog koji se bavi posledicama Velikog potopa, potpomognut najboljim predstavnicima kineskog naroda i jednom opismenjenom kornjačom).

Vuhanov prvi most preko Jangcea otvoren je 1957. godine. On je zamenio dotadašnji trajekt, postavši prva ikada fiksna veza između autoputa i železničkih mreža severnog i južnog dela Kine. Drugi most otvoren je 1995. godine. Sada Vuhan ima više od deset mostova preko Jangcea – a uskoro i tunel ispod reke, čija je izgradnja u toku.

A ukoliko ste toliko skloni avanturi, i uz veće doze poleta, zapravo vam nije potreban most ili čak trajekt da biste prešli Jangce kod Vuhana. Istorija je zabeležila i kineskog predsednika, Mao Cedunga, koji je preplivao ovu reku 1966. godine, a neki to rade i danas, uprkos nezamislivo zgusnutom brodskom saobraćaju.

(Foto: Ako sami plivate preko Jangcea, preporučuje se da za nogu zakačite mini-bovu ili da pojas za spasavanje stavite na nanogicu. Ovo se preporučuje iz bezbednosnih razloga – iako ste dobar plivač, brodovi i čamci vas neće lako uočiti bez neke vrste oznake. Ova fotografija je snimljena sa novog, Drugog mosta)

Kada sam prvi put posetio Vuhan 2008. godine, grad je imao jednu podzemnu liniju (zapravo, izdignuti laki šinski voz koji je povremeno išao pod zemljom), što nije bilo naročito korisno (izgrađen je tamo gde je to bilo jednostavno zato što su duž te rute imali staru, „razbarušenu“ odnosno neorganizovanu i razbacanu železničku mrežu). Danas ovaj grad poseduje jedan od najvećih svetskih podzemnih sistema, čija je jedna linija po pravcu dugačka 60 km. Za razliku od Njujorka ili Moskve, velika većina stanica metroa ima mokri čvor i toalete (razumno čiste i besplatne za upotrebu).

Nedavno je izgrađeno i nekoliko tramvajskih tračnica; Ne znam koliko su praktične – ovih dana bi ih trebalo isprobati:

(Foto: tramvaj u Vuhanu. Umesto fiksne nadzemne mreže za trole, tramvaji imaju svoje baterije koje se na svakoj stanici pune iz nadzemne trole, povezane na trafo. Čini se da je to uobičajen način u novim kineskim tramvajskim sistemima).

Vuhan je jedan od prvih gradova u Kini koji je izgradio putničku mrežu prigradskih i međugradskih pruga. Čini se da je ova mreža sada malo iskorišćena (po par desetina vozova dnevno na svakoj od četiri linije), ali pretpostavljam da je izgrađen za budućnost, „onda kada grad bude odrastao“. Tako će se, shodno narastajućem broju stanovnika, dodavati više vozova i vagona, koji će ići učestalije; stambeni objekti duž ove četiri linije u predgrađu se ubrzano podižu, pa je takav urbanistički plan više nego dobro osmišljen.

Kao i kod drugih mega-gradova, tako je i sa Vuhanom: svaka gradska oblast ima neki svoj specifičan karakter, ali i ekonomiju – njihovi privredni profili se razlikuju. Delovi Hanjanga na jugozapadu Vuhana popularno nazivaju „Auto gradom“. Vučang, koji se nalazi na jugoistoku grada je „Dolina optike“ (Guanggu 光, guāng gǔ); pretpostavka je da je ova oblast odgovor provincije Hubej na kalifornijsku Silicijumsku dolinu. Centralni deo Vučanga je sedište ogromnog broja univerziteta. Hankou, oblast koja zahvata rečne obale (reka Han) su staro jezgro ovog grada pa se, shodno tome, obnavlja kao područje od istorijskog značaja.

(Foto: bivša Ruska pravoslavna crkva u Hankouu, kojoj je manje-više vraćen njen prvobitni izgled).

Leta u Vuhanu su notorno vruća (odlična klima za uzgoj kikirikija, kao što se može videti u selima oko Vuhana, ali i za lotose (koren, stabljika i seme), kojih ima na bilo kojem od brojnih jezera i ribnjaka u samom gradu. Čak imaju i spomenik lotosovom korenu (isečen, veoma je dobar u svinjskoj čorbi, a od njega se mogu praviti i razni slatkiši):

Zime su prilično blage; temperatura je obično nekoliko stepeni iznad nule. Zimi, još uvek možete doživeti nekoliko velikih snežnih padavina, što lokalna subtropska flora dobro podnosi.

Sneg u Vuhanu

Vuhan je sinonim za ogromne količine vode i vodenih tokova. Pored svoje dve velike reke, grad ima na desetine jezera, velikih i malih. Ponekad plivam Žutom ili Crvenom rekom, ali se i dalje držim na odstojanju od Jangcea (kao i od Bele reke), iako njima pliva dosta žilavih ljudi iz Vuhana. Istočno jezero u Vuhanu je prilično prijatno za plivanje.

Grad je morao da potroši mnogo novca kako bi se gotovo celokupno područje oko Istočnog jezera pretvorilo u ogroman park (u stvari, nekoliko odvojenih ali međusobno spojenih parkova, od kojih je svaki po površini u rangu Central parka u Njujorku). Nekolikim malim selima u tom kraju bilo je dozvoljeno da prežive, i sada su sa svih strana okruženi ovim parkovima.

Da bi se smanjilo zagušenje u saobraćaju, grad je nedavno pretvorio većinu glavnih saobraćajnica u ulice na dva nivoa, pa lokalni transport i autobusi saobraćaju u „prizemlju“ na donjem nivou, dok je prolazni saobraćaj podignut. Ovo mora da je bilo veoma skupo, i izgleda prilično daleko od lepog. Sa druge strane, ovim konceptom se verovatno zauzima daleko manje prostora. Takođe, izdizanje jednog dela saobraćaja manje smeta žiteljima te oblasti, ali se ublažava i narušavanje građevinskih konstrukcija obližnjih stambenih objekata – efekti vibracije tla usled saobraćaja su daleko manjeg intenziteta nego što su to mreže brzih puteva kakve imaju gradovi poput Indijanapolisa ili Los Anđelesa.

Govoreći o kvartu u kojem stanujem, ovih dana građevinari Vuhana planski ruše čitave kvadratne kilometre šestospratnih stambenih zgrada, izgrađenih u periodu od 1980. do 1990. (da ne govorimo o starijim, manjim zgradama); umesto njih će se izgraditi kvadratni kilometri objekata od 25 ili 30 spratova. Dobra stvar je što će, kada se završe, podzemna železnica već biti tamo, tako da – nadajmo se – više neće biti raskopavanja ulica

Semenare u Vuhanu

Čitav blok oko ulice Džongšan zauzimaju radnje koje prodaju vrtno semenje. Blok je u blizini železničke stanice Vučang i nekih autobuskih stanica, pa je pogodan za pristup posetilaca (radnje sa biljnim semenjem su, naravno, prilično česte u Kini, ali ih nikada nisam video u tolikom broju na jednom mestu).

 

Vladimir Menkov, Quora

Okeane i plaže najviše zagađuju – pikavci

Zabrana plastičnih slamki? Ah, pa to je sasvim „demode“. Evo i najnovijih podataka: opušci cigareta su ubedljivo najveći izvor smeća na svetskim plažama, u morima i okeanima.

Opušci od cigareta već dugo vremena važe za otpadak  koji se u protekle 32 godine najviše prikupljao na plažama širom sveta – dosad je prikupljeno više od 60 miliona pikavaca.

Ekolozi su sistematski nastojali da uoče glavne „mete“, pokušavajući da ih eliminišu ili izoluju kao velike izvore okeanskog zagađenja – prvo plastičnih kesa a potom i plastičnog pribora za jelo, uz slamke za napitke. Oko 15 priobalnih gradova je ove godine zabranilo plastične slamke, dok mnogi ozbiljno razmišljaju o njihovoj zabrani, uključujući Kaliforniju i Havaje.

Pa ipak, najveći zagađivač svetskih okeana je mali ali sveprisutni – pikavac. Uz to, ovaj je otpadak uglavnom izmicao tokom saniranja plaža, mora i okeana. Iako je dosad bio ispod radar, to bi se uskoro moglo promeniti, ukoliko grupa predanih aktivista bude našla načina kako.

Vodeći stručnjaci za duvan i duvansku industriju, kalifornijski zakonodavci ali i surferske organizacije širom sveta samo su neki od sve glasnijih zagovornika koji tvrde da bi trebalo zabraniti filtere cigareta. Nastupajuća kampanja pokrenuta je s nadom da će biti podstaći povezivanje aktivista koji se fokusiraju na ljudsko zdravlje sa onima koji su fokusirani na životnu sredinu.

“Prilično je jasno da od filtera i opušaka nema nikakve koristi po zdravlje. Oni su samo marketinški alat, a konzumentima duvana samo olakšavaju produžavanje njihovih pušačkih navika”, rekao je Tomas Novotni (Thomas Novotny), profesor javnog zdravstva na Državnom univerzitetu u San Dijegu. “Opušak je, takođe, glavni zagađivač, uz  već postojeći plastični otpad. Čini mi se nedopustivim da i dalje dozvoljavamo ovo (zanemarivanje opušaka kao najvećeg zagađivača)”, dodaje Novotni.

Skupština Kalifornije predložila je zabranu cigareta sa filterima, ali nije mogla da dobije i konkretan predlog po kojem bi se delovalo „na  terenu“, izvan skupštinskog odbora. Senator iz države Njujork napisao je ovaj zakonodavni akt po kojem bi se uvelo refundiranje tj delimični povraćaj novca , mada je ta ideja takođe zaustavljena. San Francisko je napravio najveći potez – 60 centi po paketu, što je na godišnjem nivou oko tri miliona dolara, u svrhu smanjenja troškova čišćenja opušaka sa plaža i iz okeana.

„Otpadak koji najviše zagađuje svet”

Pikavci su sada, takođe, postali i predmet pažnje jedne od najvećih američkih anti-pušačkih organizacija, „Truth“. Ova organizacija koristi sredstva dobijena zakonskim rešenjem koje postoji između državnih advokata i duvanskih kompanija o vansudskom poravnavanju kroz odštetu koja se plaća žrtvama pušenja. Grupa je prošle sedmice iskoristila dodelu američke nacionalne televizijske nagrade, Video Music, promovišući svojim klipom pokretanje nove kampanje za borbu protiv opušaka. Kao i u nekoliko ranijih reklama kojima se dotična kampanja emituje preko društvenih medija, organizacija Truth kreće u potragu za “predmetom koji najviše zagađuje svet”.

Nije ni čudo što su baš filteri cigareta i opušci privukli pažnju javnosti. Uz ogromnu većinu od 5,6 milijardi cigareta, koliko se svake godine proizvede širom sveta, idu i filteri od celuloznog acetata. Ovo je jedan oblik plastike čiji raspad u prirodi može trajati deceniju ili čak više. Prema Novotniju, koji je i pokrenuo ovaj projekat (Cigarette Butt Pollution Project), svake godine biva odbačeno čak dve trećine ovakvog filter-smeća.

Svake godine, još od 1986-te, dakle 32 godine uzastopno, organizacija Zaštita okeana“ (Ocean Conservancy) sponzoriše čišćenje plaža širom sveta; njihovo zapažanje je da su opušci cigareta najčešće prikupljani otpadak sa svetskih plaža, sa dosad ukupno više od 60 miliona sakupljenih pikavaca. To iznosi oko jedne trećine svih prikupljenih otpadaka, a i više od čitave količine prikupljene plastične ambalaže, kutija, poklopaca za boce, plastičnog posuđa i samih boca.

Ljudi ponekad ostavljaju ovakav otpad direktno na plaže, ali se češće dogodi da ih talasi „speru” s obala u okeane – naravno, i na druge načine: kroz bezbrojne odvodne cevi, vodene struje i reke širom sveta. Filterski otpad se često raspada do nivoa mikroplastike koju divlje životinje, nažalost, mogu lako uneti u svoj organizam. Istraživači su pronašli detritus u oko nezamislivih 70 odsto morskih ptica, dok je njegovo prisustvo uočeno i među 30 odsto morskih kornjača.

Ovi odbačeni filteri obično sadrže sintetička vlakna i stotine hemikalija koje se koriste za lečenje i zaštitu duvana, rekao je Novotni, koji sprovodi dalja istraživanja o tome koje vrste otpada cigaret-smeća odlazi u tle, potoke, reke i okeane.

“Potrebno je više ovakvih i sličnih istraživanja kako bismo tačno utvrdili šta se dešava sa veštačkim materijama prisutnim u filterima duvanskih cigareta”, rekao je Nik Malos (Nick Mallos), direktor kampanje „Mora bez smeća“ (Trash Free Seas) koju sprovodi organizacija Ocean Conservancy. “Krajnje pitanje glasi: kakav je uticaj mikroplastike iz opušaka i sličnog otpada na zdravlje ljudi”.

James Rainey, NBC News

Pol Manafort: život kao filmski triler (2/2)

Uspon i pad Pola Manaforta je pravi triler kojeg u ovim trenucima uživo prati čitav svet. Nakon prvog, evo i drugog dela priče iz stvarnosti koja često nadilazi maštu najbojih scenarista filmskih krimića.

Pol Manafort (drugi sleva nadesno)

Pol Manafort (drugi sleva nadesno)

Narandžasta revolucija

Pažnja Manafortove konsultantske kuće DMP okrenula se ka Ukrajini, gde je ova firma ponovo radila s Olegom Deripaskom – ovog puta radi prikupljanja obaveštajnih podataka za ovog ruskog oligarha i političku stranku naklonjenu Rusiji, rekao je politički konsultant.

Premijer Ukrajine Viktor Janukovič je 21. novembra 2004. godine pobedio na predsedničkim izborima, potukavši svog takmaca, Viktora Juščenka, koji je favorizovao evropske integracije. Podržavaoci poraženog parlamentarca, zajedno sa SAD i EU, smatrali su da je reč o izbornoj prevari, podstičući nemire i proteste koji su kasnije dobili svoje ime: „Narandžasta revolucija“.

Filip Grifin (Philip Griffin), konsultant koji je sa DMP-om radio u Gruziji, rekao je da je iz Tbilisija upravo pošao kući u Sjedinjene Države kada ga je nazvao Dejvis, preusmeravajući ga u Ukrajinu kako bi pomogao Deripaski i Rotšildu. Grifin, koji je ranije radio u kancelariji Međunarodnog republikanskog instituta u Moskvi, pro-demokratske grupe koju je finansirao američki Kongres, rekao je: “Misija je za mene ovog puta bila jasna: prikupljati obaveštajne podatke”.

Ovaj projekat je vodio Manafort. Između Dana zahvalnosti i Božića 2004. godine, on i Grifin su se sastajali u Vašingtonu, gde su se susreli sa svojim političkim kontaktima i pružajući svoju ocenu odnosa kojeg Sjedinjene Države imaju prema događajima u Ukrajini, rekao je Grifin.

Grifin je potrvdio da je krajem decembra te godine Deripaska poslao Manaforta u Donjeck, grad u istočnoj Ukrajini sa snažnim poslovnim i kulturnim vezama u Moskvi. Tamo je Deripaska ugovorio da se on i Manafort sastanu sa ukrajinskim biznismenom i oligarhom Rinatom Ahmetovim (Rinat Akhmetov), magnatom u industrijama uglja i čelika. Ahmetov je održavao bliske odnose sa Kremljom, rekao je bivši ukrajinski šef za borbu protiv organizovanog kriminala.

Julija Timošenko i Viktor Janukovič u duhovitom rembrantovskom kolažu

Julija Timošenko i Viktor Janukovič u duhovitom rembrantovskom kolažu

“Rekli smo im kakvo je raspoloženje u Vašingtonu, da SAD neće ništa učiniti kako bi se suprotstavile Narandžastoj revoluciji“, kazao je Grifin, sada slobodni politički konsultant. “Rekli smo im da ovaj voz neće biti zaustavljen.”

Portparol Ahmetova Džok Mendoza-Vilson (Jock Mendoza-Wilson) odbio je da komentariše ovo, dok je Maloni potvrdio detalje vezane za ovaj sastanak.

Rinat Ahmetov i patrijarh ruski, Kiril

Juščenko, kandidat koji je favorizovao bliske veze sa EU, osvojio je naredne predsedničke izbore održane u januaru 2005. godine.

Ahmetov je intenzivirao kampanju za „vesternizaciju“ imidža svoje holding kompanije, System Capital Management (SCM), angažujući Manafortov DMP koji je trebalo da mu pomogne u strategiji brendiranja SCM-a, kako bi ova firma preživela u novoj političkoj atmosferi koja je zavladala u Kijevu, rekao je Grifin.

Ahmetov se složio da DMP-u plati 10 miliona evra (oko $12mil), izjavio je politički konsultant upoznat sa radom DMP-a. Maloni nije odgovorio na medijske zahteve da prokomentariše ovu pogodbu.

Manafort je nastavio da radi s Ahmetovim na još jednom projektu, ovog puta za jednu ukrajinsku političku stranku koju je podržavala Rusija. Deripaska nije bio uključen u ovaj dil, rekao je konsultant.

Oleg Deripaska, u formi kolaža

Oleg Deripaska, u formi kolaža

U leto 2005. godine, uoči parlamentarnih izbora u Ukrajini koji su trebali da se održe sledeće godine, Manafort i Grifin otputovali su u hotel “Baltschug Kempinski”, preko reke Moskve iz pravca Kremlja, rekao je konsultant. Tamo su se sastali sa Ahmetovim, Janukovičem i uticajnim ukrajinskim privrednicima i zvaničnicima iz Janukovičeve Partije regiona.

Ahmetov je za ovu grupu želeo Manafortove usluge u oblasti političkog konsaltinga, rekao je Grifin, dodavši da je Manafort za ovaj projekat angažovao više od 40 konsultanata, od kojih su mnogi bili iz Vašingtona. DMP je Ahmetovu pružao svakovrsne usluge: beleženje i prepoznavanje ukrajinskih glasača preko kojih bi se identifikovala kritična ekonomska i socijalna pitanja Ukrajine (što je bio put za osvajanje simpatija onih Ukrajinaca koje su ova pitanja najviše interesovala i pogađala), pružanje smernica u političkoj reklami i oglašavanju, kao i pomoć pri formulisanju sveobuhvatne strategije za prorusku Janukovičevu Partiju regiona.

Grupa se složila da plati DMP-u 20 miliona dolara za njihov angažman u parlamentarnoj kampanji, rekao je konsultant. Maloni nije odgovorio na zahteve za komentarom o ovom dilu.

Janukovičeva Stranka regiona je 2006. osvojila 32,1% glasova, a Janukovič je ponovo imenovan za premijera. Zapadu naklonjena Narandžasta revolucija time je bila efikasno poništena.

Janukovičev portparol, Jurij Kirasir, nije odgovarao na pitanja medija.

Manafort je posetio američku ambasadu u Kijevu kako bi obavestio tadašnjeg ambasadora Džona Herbsta (Johna Herbst) o poslovnim obavezama koje je, sklapajući dil sa Janukovičem, preuzeo za njega i u njegovo ime. “Kazao je da bi to bilo u skladu sa američkim interesima”, rekao je Herbst, danas direktor Centra za evroazijske studije Dinu Patriciu pri Atlantskom savetu (Atlantic Council), američkom think-tanku za međunarodne odnose. Maloni je potvrdio da je do ovog sastanka došlo.

Manafortov odnos sa Janukovičem nastavio je da se razvija. Po rečima konsultanta, Manafort, njegovi saradnici i Janukovič bili su bili obostrano zadovoljni jedni s drugima, rekao je konsultant. Manafort je Janukoviču išao u posete, a u tim zgodama neretko su zajedno sedeli u sauni ili bi igrali tenis, rekao je konsultant, dok su Janukovičevi telohranitelji skupljali loptice po terenu.

Janukovič se oslanjao na Manaforta i kada se radilo o uspostavljanju i kontroli njegovog javnog profila, kao i o iznalaženju ključnih tačaka koje je u medijima trebalo prenositi usmeno, rekao je Grifin. Manafort je, u saradnji sa drugim političkim stratezima, takođe bio i savetnik u kampanji Janukoviča, savetujući ga da podstiče i u prvi plan stavlja pitanja koja su interesovala i podsticala njegovu izbornu bazu na Ukrajinskom istoku, teritoriji koja je kroz istoriju imala snažne prijateljske veze sa Rusijom… a sve to u skladu sa moskovskom političkom linijom. To je uključivalo protivljenje predloženoj deklaraciji o ukrajinskom jeziku kao nacionalnom jeziku, kao i neodobravanje Juščenkovog flertovanja sa NATO-om.

Kako su odnosi Vašingtona sa Moskvom postajali sve teži, neki američki zvaničnici su izrazili zabrinutost zbog Manafortove podrške kandidatu u Ukrajini koji je, izgleda, delovao suprotno američkim interesima. “Nismo ga smatrali korisnim”, rekao je Viljem Tejlor (William Taylor), tadašnji američki ambasador u Ukrajini a sada izvršni potpredsednik Američkog mirovnog instituta (United States Institute of Peace), američkog federalnog tela posvećenog smanjenju nasilnog rešavanja sukoba.

Manafort je prilagodio svoj pristup, predstavljajući Janukoviča kao kandidata naklonjenog Zapadu, rekao je bivši zvaničnik američke vlade. “Pokušavao je da uglača nebrušeni kamen.”

Maloni je rekao: “Ukrajina se godinama nalazila zaglavljena u ratu između Zapada i Rusije. Manafortov rad za Janukovičevu Partiju regiona imao je za cilj da premosti ovu podelu, približavajući Ukrajinu Zapadu, kao i da obezbedi veću ekonomsku stabilnost i sigurnost.”

Deripaska je 2005. godine angažovao DMP da „obavi posao“ i u Crnoj Gori, koja je napredovala u smeru ka nezavisnosti od Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Deripaska je tada upravo završio kupovinu topionice i rudnika boksita u toj zemlji.

Deripaskina kupovina crnogorskih resursa i topionice “bila je deo šire akcije uspostavljanja budućnosti Crne Gore (shodno ruskim interesima), kao i ljudi koji bi u tom sistemu držali ključne ekonomske i političke poluge”, rekao je Majkl Polt (Michael Polt), američki ambasador u Srbiji i Crnoj Gori od 2004. do 2007 a sada viši direktor Mekejn Instituta za međunarodno liderstvo pri državnom univerzitetu Arizona.

Maloni je rekao da se Manafortov angažman kod Olega Deripaske „sastojao u unapređivanju trgovinskih interesa njegovog klijenta“, kao i da je “Jedan od projekata uključivao podršku crnogorskom referendumu, koji je ovoj zemlji otvarao put za članstvo u EU – meru kojoj se Rusija snažno protivila.”

Kada je maja 2006. referendum o nezavisnosti Crne Gore prošao tek s tanušnom marginom u korist proevropske opcije, Rusija je odmah priznala crnogorski suverenitet. Deripaska je na kraju napustio Crnu Goru, u trenutku kada su proevropske političke snage preuzele kontrolu nad polugama vlasti, smanjivši Deripaski subvencije za njegovo poslovanje, rekao je bivši ambasador Polt.

Deripaska je 2007. obećao 19 miliona dolara Dejvisovom i Manafortovom fondu za privatni kapital registrovanom na Kajmanskim ostrvima, Pericles Emerging Market Partners (PEMP), kako bi investirali u ukrajinsku telekomunikacionu kompaniju. Deripaska je njima dvojici i njihovim saradnicima, takođe, isplatio 7,3 miliona dolara u svrhu „troškova upravljanja fondom“.

Ovi detalji i podaci deo su zahteva koji je Deripaska podneo 2014. godine Velikom sudu Kajmanskih ostrva protiv PEMP-a, tražeći povraćaj sredstava koje je uložio. Na pitanje da li bi prokomentarisao ovaj Deripaskin zahtev/molbu upućenu Kajmanskom sudu, Maloni nije odgovorio. Advokatska kuća Ogier, koja Deripasku predstavlja na Kajmanima, baš kao i Kajmanski sud, odbili su da ovo komentarišu.

Maloni je potvrdio da je Manafort tokom ukrajinskih protesta 2014. savetovao Janukoviča, čiju je smenu jedan deo građana tražio na ulici. Nakon što je Janukovič pobegao u Rusiju, Manafort je ostao u Kijevu, pružajući savetodavne usluge njegovoj Partiji regiona radi ponovnog formiranja opozicionog bloka u parlamentu. Nastavio je da odlazi u Kijev sve do kraja 2015. godine.

Manafort se juna 2017. retroaktivno registrovao u SAD po Zakonu o registraciji stranih poslovnih agenata, za svoje aktivnosti u Ukrajini u periodu od 2012. do 2014. godine.

 

Brett Forrest, Michael Rothfeld, Shane Harris 30.avg 2017. (WSJ)

​Zašto je 2016. zapravo najbolja u istoriji

“Jebeš 2016. Najgora godina svih vremena, zar ne?”, dodaje JS Rafaeli za portal Vice. “Od Trampa do Sirije, od Bouvija do Bregzita – samo treba da uključite Tviter i videćete da živimo u vreme nečuvenih ratova, neizvesnosti, straha i bede.

Ili ne?”01

Možda je to potpuno pogrešno. Možda, kao što švedski pisac Johan Norberg tvrdi u svojoj najnovijoj knjizi Progres, ovo teško dramljenje ne samo da je pogrešno, već dijametralno suprotno svemu što se zapravo dešava u svetu.

002Norbergova premisa je da po svim merilima ljudskog razvoja – životni vek, mortalitet odojčadi, siromaštvo, pismenost, sloboda, izloženost nasilju i bolestima, itd. – živimo u zlatnom dobu koje je potpuno neprikosnoveno u čitavoj istoriji ljudskog roda. Podaci predstavljeni u njegovoj knjizi su zapanjujući. Tako je 1900. godine prosečan životni vek iznosio 31 godinu; danas je on 71. Godine 1981, devet od deset Kineza živelo je u ekstremnom siromaštvu; danas je to jedan od deset. U poslednjih 25 godina, 285.000 novih ljudi steklo je svakodnevni pristup pijaćoj vodi. Jedna od najšokantnijih tvrdnji iznetih u knjizi nalazi se u odeljku o siromaštvu: “Ako vam treba 20 minuta da pročitate ovo poglavlje, nakon toga će se novih gotovo 2.000 ljudi izdići iz siromaštva.”

Ti argumenti su ubedljivi. Za 200.000 i kusur godina otkako se prvi put razvio Homo sapiens, čak i kad bismo preživeli period odojčeta, živeli bismo veoma kratkim životima, u okolnostima koje danas klasifikujemo kao ekstremno siromaštvo, napadnuti bolestima koje ne razumemo, ne znajući da čitamo, prepušteni na milost i nemilost arbitrarnih vladara i sa veoma velikom verovatnoćom stradanja na razne jezivo bolne načine. U poslednjih 25 godina, međutim – po prvi put u ljudskoj istoriji – ekstremno siromaštvo palo je na ispod 10 odsto stanovništva, masovna glad praktično je iskorenjena i masovna pismenost postala je pravilo umesto izuzetak. Mnogo je manje verovatno da će svako ko živi danas umreti nasilnom smrću (bilo u ratu ili od ubistva) nego u bilo kom prethodnom periodu istorije.

Dakle, imajući u vidu sve ove dobre strane, zašto su onda svi sve vreme tako anksiozni, depresivni i besni? Očigledno je to delimično zbog povećanog pristupa informacijama – sada možemo da vidimo kako se katastrofe odvijaju u realnom vremenu. Ali to je i evolutivni pomak; razvili smo se tako da sada možemo da motrimo na horizont sve vreme u potrazi za novim pretnjama. Samo nam loše vesti upadaju u oko.

A sve to ima političke implikacije. Norberg nedvosmisleno stavlja do znanja da je ovu knjigu delom napisao kao upozorenje. Osećaj da “sve ide nizbrdo” upravo je ono što ide na ruku populističkoj politici karakterističnoj za Trampa, Le Penovu i Bregzit. A upravo su to pokreti koji ugrožavaju sam progres o kojem govorimo.

Dakle, sklon pesimističkom kukanju na internetu kao i svako drugi, našao sam se sa Norbergom da popričamo malo o nekim od njegovih ideja.

VICE: Je li postojao neki okidač za ovaj projekat?

Johan Norberg: Kao i svi drugi ljudi, i ja sam čitajući vesti postao zabrinut i uplašen – svet je očigledno naseljen serijskim ubicama, teroristima, ratnim huškačima i zagađivačima životne sredine. Dakle, kao neka vrsta korekcije, morao sam da proučim istoriju, statistiku i podatke, da bih video šta se tu stvarno dešava. Da li je stvarno sve samo gore ili samo ne obraćamo dovoljno pažnje? Taj narativ može da bude proročanstvo koje se ojačava i ispunjava samo od sebe; ako ljudi misle da je svet poludeo, okretaće se demagozima koji govore: “Mi možemo da vam garantujemo bezbednost… u zamenu za vaše slobode.” Likovi kao što su Tramp i Marin le Pen imaju jasno zacrtane ciljeve, igraju na instinkte ljudi da beže ili se bore. U anketama možete da vidite da je zajednički sadržalac za one koji su glasali za Bregzit bio taj da su bili zabrinuti i da su smatrali da se svet kreće u pogrešnom pravcu.

18Knjiga je prepuna ozbiljno impresivne statistike. Koje su te lično najviše impresionirale?

Statistike o siromaštvu u poslednjih nekoliko decenija su neke od najboljih vesti koje je svet ikad doživeo. Sveli smo ekstremno siromaštvo sa 37 odsto na ispod 10 odsto za svega 25 godina. Svakog minuta dok ovo govorimo, još 100 ljudi se izdiglo iz ekstremnog siromaštva. A to vam govori koliko je snažan taj razvoj. Činjenica da smo toliko povećali životni vek – gotovo potpuno izbacivši preranu smrt iz jednačine – strašno je moćna. Šansa da neko ko je rođen danas doživi doba penzije veća je od šanse da bilo ko tokom istorije doživi svoj peti rođendan.

Čak i zemlje podsaharske Afrike koje malo zaostaju u pogledu zdravlja i razvoja sada pokazuju dramatičniji napredak. U Keniji, za samo jednu deceniju, povećao se životni vek za deset godina. To znači da su ljudi u međuvremenu ostarili deset godina, ali da su se zapravo više udaljili od smrti nego što su bili na početku. To je kolosalno. Naravno, i dalje imamo velike probleme, ali po prvi put u istoriji oni su izuzetak, a ne pravilo.

Često se ponavlja ta odrednica “25 godina”. Po knjizi ispada da je ta 1990. godine bila maltene nekakva magična godina. To ne može biti samo zato što je tada Public Enemy objavio album Fear of a Black Planet. Je li onda u pitanju okončanje Hladnog rata ili nešto drugo?

Ja verujem u liberalizaciju i slobodnu trgovinu, tako da se to uklapa u moje političke stavove. Ali važno je reći da se, iako se 1990. godine desilo ubrzanje, tu zapravo radi o dvestogodišnjoj priči. Nekih 5.000 godina ljudskog razvoja ništa se značajno nije dešavalo, a onda je došlo do eksplozije. Ubrzanje 1990. godine impresivno je zato što je razvoj za koji je Zapadnom svetu trebalo 180 godina u zemljama u razvoju ponovljen za 25. To ima mnogo veze sa padom broja ratova, padom komunizma, padom diktatura u Latinskoj Americi i otvaranjem kineske i indijske privrede. Svet je počeo da smanjuje prepreke u trgovini, ali i u komunikaciji, informacijama i tehnologiji. Više ljudi je oslobođeno i obrazovano u tim zemljama, tako da su mogli da stave svoje znanje i kreativnost na raspolaganje čitavog sveta. Sve do sedamdesetih, 90 odsto kineske populacije živelo je u ekstremnom siromaštvu, što je bila najgora statistika koju ste mogli da imate u ono vreme – a onda je usledio čudesan razvoj. U pogledu brutalnih brojki, Kina, Indija i slična mesta objašnjavaju kako je za tako kratko vreme milijardu ljudi moglo da izađe iz siromaštva.

47

Postoji prilično dominantna priča na Zapadu danas da ovoj generaciji ne ide tako dobro kao prethodnoj – da su “milenijalse” sjebali “bejbi bumeri”. Da li to na bilo koji način opovrgava vašu teoriju?

Definitivno stoji argument da su “bejbi bumeri” sebi namestili da im sve bude potaman, a u nekim pogledima današnja generacija nije toliko srećna kad su u pitanju stvari kao što je penzija, kuda odlaze javna sredstva, stambena politika, i tako dalje. I to su problemi koje moramo da rešavamo političkim putem. Ali zbog toga ne smemo da ostanemo slepi na ekonomski, socijalni i tehnološki napredak koji sadašnja generacija doživljava u mnogo većoj meri nego bilo ko pre nje. Prosto što se tiče medicine i životnog veka – rešavanjem problema sa smrtnošću odojčadi, kardiovaskularnim bolestima i napretkom u borbi protiv raka, ali i obnavljanjem ćelija i biotehnologijom – ova generacija će živeti duže i bolje nego bilo koja u istoriji pre nje.

A potom tu je i tehnologija – komunikacije i internet. U generaciji njihovih roditelja, ako je neko siromašnog porekla želeo da uči, samo pronalaženje pravih knjiga predstavljalo je veliku muku. Porodice su morale da štede mesecima kako bi kupile enciklopediju – sada je sve to besplatno. U tom pogledu, ovo će biti najsrećnija generacija svih vremena.

23Druga dominantna priča je da živimo u doba sve veće ekonomske nejednakosti.

I na neki način zaista živimo; od osamdesetih godina prošlog veka, nejednakost u Evropi i Sjedinjenim Državama samo se povećavala. Ako 2 milijarde ljudi iz razvijenog sveta odjednom mogu zajednički da ulože svoje znanje i naporan rad u tržište, onda je teško raditi u istoj vrsti posla i fabrika. S druge strane, ovaj proces istovremeno znači i smanjenje cena gotovo svega – namiriti životne potrebe jeftinije je nego ikad pre.

A nejednakost nije problem sam po sebi – samo ako dovodi do manje društvene pokretljivosti, ali to je više problem obrazovanja. Meni su zanimljivi apsolutni životni standardi, ne gde se nalazite u odnosu na druge. Ako razmišljate o životu koji možete da vodite u poređenju sa Bilom Gejtsom i Vorenom Bafetom, jeste, tu postoje razlike – oni imaju privatne avione, bolje rešeno stambeno pitanje i mogu da piju skupa vina. Ali njihova svakodnevna iskustva zapravo nisu toliko drugačija od vaših. Koriste isti kompjuter, iste mobilne telefone kao i vi – nemaju pristup toliko boljim informacijama ili ne unose u sebe toliko kvalitetniju hranu. Uporedite sa tim kako je bilo pre 200 godina, kada su razlike u bogatstvu bile pitanje života i smrti. Ako ste bili siromašni, umirali ste mladi, bili ste nepismeni – niste mogli da putujete, niste imali tehnologiju. Voren Bafet ne dobija 30 dodatnih godina života zato što je imao pristup boljoj hrani i hranljivim sastojcima dok mu se mozak još razvijao.

39

Ti čak tvrdiš da nam ide bolje nego ikad po pitanju životne sredine. To bi moglo da iznenadi mnoge ljude.

Tu i dalje preostaju najveći izazovi, naročito po pitanju problema kao što su globalno zagrevanje i čistoća okeana. Ali ako pogledate štetnost životne sredine koja momentalno utiče na zdravlje ljudi, zapravo smo za veoma kratko vreme ostvarili ogroman napredak. Još krajem sedamdesetih nije nam bilo mnogo stalo do očuvanja životne sredine. Ali onda su se bogatstvo i znanje povećali i stvari su se popravile. U Britaniji, na primer, šest glavnih zagađivača smanjeno je za 60 odsto. Vazduh je čistiji, reke su čistije – na Zapadu ponovo rastu šume, a stopa propadanja je usporena na novim tržištima kao što su Kina i Indija. Smanjili smo izlivanje nafte u okeane za 99 odsto.

Razlog zašto sam optimista prema gorućim problemima jeste taj da su veće bogatstvo i znanje ranije uvek rešavali probleme – nismo morali da rasturamo industrijalizovano društvo. Naprotiv, upravo nas je spasao tehnološki napredak. Imamo energetske izvore koji će nam pomoći da se nosimo sa globalnim zagrevanjem. U ovom trenutku su pomalo preskupi – i šta onda radite? Smanjite cenu uz pomoć tehnološkog napretka – i postanete bogatiji! Kako Kina i Indija budu postajale sve bogatije, rešavaće ove probleme mnogo brže nego što smo mi to radili na Zapadu.

003U redu, ako je sve tako lepo i krasno, zašto onda to niko do sada već nije shvatio?

Mislim da je za to delimično zaslužna naša evoluciona predistorija. Mi smo vrsta koja rešava probleme – ali to znači da konstantno tražimo nove probleme i opasnosti. A sad imamo globalne medije 24 sata dnevno, sedam dana nedeljno, kao i društvene mreže, tako da se sve opasnosti i pretnje odmah prijavljuju. Novi fenomen na svetu nije ljudska patnja, već to što svi imaju mobilni telefon i mogu da je dokumentuju i pošalju u svet. To postaje narativ koji se ostvaruje sam od sebe.

A iz psihologije znamo koliko je teško promeniti mišljenje i percepcije ljudi. Ako već čvrsto veruju da je sve otišlo dođavola, oni kažu: “Slušajte, vidim da je u toku državni udar u Turskoj – mogu upravo sada da vidim slike toga na Tviteru.” A vi im onda kažete: “Da, ali dok ste odrastali šezdesetih, bilo je 15 državnih udara godišnje. To je početkom 21. veka opalo na oko četiri godišnje, a 2016. godine smo imali samo jedan… i nije uspeo!” Ali da sve bude neobičnije, psihologija pokazuje da kad ljudima pokažete kontrapodatke i statistiku, to ih često samo još više učvrsti u njihovim predrasudama.38

Da, ljudi su, čini se, prilično umešni kad treba nešto da se sjebe. Koje su glavne pretnje po sav ovaj fantastičan napredak?

E, tu već nisam hronični optimista kao što bi neki ljudi očekivali od mene. Imam ogromnu veru i nadu u sposobnost čovečanstva da proizvede i akumulira znanje i kreativnost, ali sam gotovo jednako pesimističan po pitanju toga šta se dešava kad čovečanstvo stekne moć nad drugim ljudima, naročito kad se uzmu u obzir napori vlada da blokiraju određene tehnologije i postavljaju granice u trgovini i obrazovanju. Rast populizma na Zapadu, koji iskorišćava anksioznost i nostalgiju – i nerazumevanje napretka koji smo ostvarili – mislim da može da napravi haos. To je direktna pretnja po otvorenost od koje sve zavisi. Može biti i spoljnih šokova, kao što su geopolitički problemi sa Rusijom i Kinom ili da nastupi još jedna finansijska kriza. Upravo smo počeli da gomilamo probleme u finansijskom sektoru.

To sve neće nužno zaustaviti progres – u Dvadesetom veku smo izašli na kraj sa protekcionizmom, Velikom krizom i dva svetska rata, a opet više nego udvostručili životni vek i smanjili siromaštvo više nego ikad pre. Ali ako budemo počeli da rušimo svoju otvorenost, onda ćemo definitivno usporiti tempo progresa.

JS Rafaeli, VICE

“U lepoti govorim”

Krajem svakog leta, u proteklih 15 i više godina, slušamo statistike o tome kako je “i ovo leto bilo rekordno po visini temperatura, mesečnim i godišnjim prosecima”. Kako se, zapravo, kretala temperatura na Zemlji, počev od 20 hiljada godina pre nove ere do danas? Evo sjajne infografike koja će nam to pojasniti. Temperaturne pomake prate i duhovito plasirane informacije o pomacima koje je tokom tog perioda pravila ljudska civilizacija. Nalazimo se u Antropocenuepohi u kojoj Čovek vrši ozbiljan uticaj na klimu svoje planete, ugrožavajući život na njoj pa i opstanak ljudske vrste.

Moramo sačuvati šume za svoju decu, unuke i one koji tek treba da se rode. Moramo sačuvati šume za one koji ne mogu govoriti u svoje ime, poput ptica, životinja, riba i drveća.
Poglavica Qwatsinas (Edward Moody), Nuxalk

Kad čovek učini nešto vredno divljenja, kažemo da je to čudesno; ali gledajući izmene dana i noći, Sunce, Mesec i zvezde na nebu, promenu godišnjih doba na zemlji s plodovima što zru, moramo shvatiti da je to delo nekog moćnijeg od čoveka.
Santee Yanktonai Sioux

Uskoro će doći vreme kad će moje unuče čeznuti za zovom gnjurca, mesom lososa, šumom iglica omorika ili kliktanjem orla. Ono se neće sprijateljiti ni s jednim od ovih bića, a kad ga srce zaboli od čežnje – prokleće me. Jesam li učinio sve kako bih sačuvao vazduh svežim? Jesam li se dovoljno brinuo o vodi? Jesam li pustio orla da se slobodno vine u visine? Jesam li učinio sve za ljubav svog unučeta?
Poglavica Dan George, Salish

Veliki Duh (Wakan Tanka) je u svim stvarima: on je u vazduhu koji udišemo. Veliki Duh je naš otac, a zemlja je naša majka. Ona nas hrani; ono što stavimo u nju, ona nam vraća.
Veliki Grom (Bedagi), Wabanaki Algonquin

Bio sam na kraju zemlje. Bio sam na kraju voda. Bio sam na kraju neba. Bio sam na kraju planina. Nisam pronašao ništa što mi nije prijatelj.
Navaho izreka

Iz Velikog Duha, Velike Tajne, dolazi sva snaga. Veliki Duh daje svetom čoveku mudrost, moć lečenja i izrade svetih čini.
Maza Blaska, Oglala Sioux

Prvi mir, koji je najvažniji, jeste onaj koji dolazi u dušu čoveka kad shvati svoju vezu, svoje jedinstvo s univerzumom i svim njegovim moćima, i kad shvati da se u središtu univerzuma nalazi Veliki Duh i da je to središte svugde, da se nalazi u svakom od nas.
Crni Los, Oglala Sioux

Sve što je stvoreno je sveto. I zato ne zaboravite: svaka zora koja dolazi sveti je događaj i svaki dan je svet, jer svetlost dolazi od Velikog Duha. Uvek morate imati na umu i to da su dvonožni i sav ostali narod kojim je naseljena ova zemlja sveti i da s njima morate tako i postupati.
Oglala Sioux

Zemlja Vrana je dobra zemlja. Veliki Duh smestio ju je baš na pravo mesto. Ima snežne planine i sunčane ravnice, sve vrste klime i blagodeti u svako doba. Kad letnje vrućine sprže preriju, možeš se povući u podnožje planina gde je vazduh sladak i prohladan, trava sveža, a bistre se reke obrušavaju sa snežnih obronaka. Onde možeš da loviš bizone i dabrove. A kad dođe zima, možeš se skloniti u šumovita podnožja uz reke; onde ćeš za sebe pronaći bizonovo meso ili koru pamukovca za svoje konje. Zemlja Vrana je baš na pravom mestu. Onde se može naći sve što je dobro. Nema takvog mesta kao što je zemlja Vrana.
Arapooish, poglavica Vrana

Hoćeš li ikada početi da shvataš značenje tla pod svojim nogama? Sve je sveto – od zrnca peska do planine. Na ovoj zemlji juče i sutra postoje večno. Mi, domoroci, čuvari smo ovih svetih mesta.
Plavi Oblak, Mohawk

Sveta Majko Zemljo, drveće i čitava priroda svedoci su tvojih misli i dela.
Winebago

Lepota ispred mene
Iza mene
Ispod mene
Svud oko mene
U lepoti govorim.
Annie Kahn, Navajo

Mi smo zvezde što pevaju
Mi pevamo našim sjajem
Mi smo vatrene ptice
Mi letimo nebom
Mi gledamo dole na planine
Ovo je pesma zvezda.
Pesma Algonquiana

0 Zemljo, majko naša,
O Nebo, oče naš,
mi smo vaša deca, na umornim leđima
donosimo vam darove koje volite.
Ispletite nam stoga sjajnu odeću,
nek joj osnova bude bela svetlost jutra,
nek joj potka bude crvena svetlost večeri,
nek joj rese budu od kiše koja pada,
nek joj rub bude ravna duga.
Istkajte nam takvu sjajnu odeću,
da bismo mogli da hodamo kako priliči
tamo gde je trava zelena,
o Zemljo, majko naša,
o Nebo, oče naš.
Winebago

earth_temperature_timeline

Huang Ping: “Srbija je kapija za naš ulazak na tržišta centralne i istočne Evrope”

Sledi intervju sa Huang Pingom, direktorom Instituta za evropske studije Kineske akademije nauka

01

Postoji teoretska mogućnost za uključivanje Dunava u projekat „Novog puta svile”

Domaći mediji ovih dana izveštavaju o razvojnim šansama koje se Srbiji ukazuju od saradnje sa Kinom. Direktor Instituta za evropske studije Kineske akademije društvenih nauka, a ranije prvi čovek Instituta za američke studije Huang Ping, koji ovih dana boravi u Beogradu, podseća da je reč o aranžmanu na obostranu korist.

„Srbija je kapija za naš ulazak na tržišta zemalja u centralnoj i istočnoj Evropi. Po pitanju poslovanja, ovde nije reč samo i kineskim investicijama u Srbiju nego o konceptu u kojem su obe strane na dobitku. Dosta je prostora za investicije u oblasti infrastrukture, energetike, informacionih tehnologija, kulturne razmene…”, ocenjuje Huang u razgovoru za „Politiku”.

Pominjete investicije u infrastrukturu. Ovde postoji konsenzus da bi dugoročno najkorisniji projekat za ceo region bila izgradnja železničke pruge Beograd–Budimpešta. Kada će taj projekat početi da se ostvaruje?

Nama je izgradnja te pruge veoma važna, ali kada su u pitanju datumi njene izgradnje moramo da budemo realistični. Najvažniji je kvalitet infrastrukture i u tom smislu nisam poklonik brzinskih rešavanja tako važnih pitanja. Nakon što se završi poseta našeg predsednika Si Đinpinga Srbiji biće poznati konkretniji datumi za ostvarenje ovog projekta.

Kada govorimo o kineskom „Novom putu svile”, u ovdašnjim stručnim krugovima su se pojavile spekulacije da bi i reka Dunav mogla da se uključi u taj projekat. Koliko je to realno?

Teoretski je moguće. Prošle godine smo imali konferenciju na kojoj su učestvovale zemlje koje se nalaze na Dunavu. Ja sam sugerisao da je potrebno napraviti studiju izvodljivosti, koja bi nam dala precizan odgovor koliko je isplativo uključivanje ove reke u naše projekte. Jasno je, na primer, da postoji veliki potencijal za oblast transporta.

Budući da ste ekspert za SAD moram da Vas pitam za mišljenje o odnosima Pekinga i Vašingtona. Nedavno mi je Vaš kolega, vodeći američki ekspert za Kinu Dejvid Lempton rekao da mu se čini da se odnosi dvaju zemalja približavaju prekretnici, ali da se još nisu „survali niz liticu”…

Hvala vam što ste pomenuli Lemptona, on je moj dugogodišnji kolega i uzgred budi rečeno, voleo bih da ga vidim u sledećoj američkoj administraciji, ko god da pobedi na predsedničkim izborima.

Što se tiče odnosa sa Amerikom, oni su još od doba Niksona funkcionisali u jednom okviru koji je predsednik Si Đinping sumirao kao „ne” konfrontaciji ili bilo kakvom vojnom sukobu, u paketu sa ekonomskom saradnjom.

Tako je bilo proteklih četrdesetak godina i naše ekonomije su postale izuzetno međuzavisne. Do preokreta je došlo lansiranjem američke strategije o „azijskom stožeru”. Posle Bušovog rata protiv terorizma predstavljena je ova strategija čiji je fokus bio na Aziji.

Pre nje naši odnosi sa državama regiona, od Japana do Južne Koreje, bili su veoma dobri. Hilari Klinton, tada na mestu državne sekretarke, proglasila je u autorskom članku za „Forin polisi” (Foreign Policy) 21. vek američkim vekom na Pacifiku.

Takođe je došlo do ubrzanog kineskog ekonomskog uspona koji se poklopio sa godinama u kojima je Vašington pod vođstvom Džordža Buša vodio rat protiv terorizma. Tokom istorije, na primer za vreme Drugog svetskog rata, Kina i SAD su bili na istoj strani protiv fašista.

Kao svojevrstan paket aranžman uz „azijski stožer” ide i američka inicijativa o trgovinskom sporazumu, takozvano „Transpacifičko partnerstvo”….

Ta inicijativa koja pretenduje da bude ekskluzivni klub u odnosu na Svetsku trgovinsku organizaciju u suštini je više poruka onima koji su isključeni iz nje nego njenim članovima. A Kina nije uključena.

Kada je Barak Obama postao predsednik ocenili ste da mu „nedostaje međunarodno iskustvo”. Iz Vašeg izlaganja naslućuje se da se Vaša neslaganja sa Amerikom vezuju većim delom za njegove mandate u Beloj kući

Na početku je Obamin pristup Kini bio na tragu njegovih prethodnika i saglasili smo se oko mnogih pitanja. Ipak, njegovo predsednikovanje, maltene odmah po dolasku u Belu kuću, obeležilo je izbijanje svetske ekonomske krize.

I on je morao najpre da se bori za američku ekonomiju što je i logično. Zbog toga je promenio neke postojeće spoljnopolitičke strategije. Povukao je važne međunarodne poteze na primer u Evropi, Bliskom istoku, u odnosima sa Kubom i Iranom.

03

Takođe je osnažio vojno savezništvo sa Japanom, Južnom Korejom… Ali, odnos sa Kinom za proteklih osam godina, ako zanemarimo veliku saradnju naših građana, na najvišem državnom nivou obeležilo je – strateško nepoverenje.

Približavaju se američki predsednički izbori, a dogodine je i 19. kongres kineske Komunističke partije na kojem se takođe očekuju krupne kadrovske promene. Šta će to značiti za dalje odnose Vašingtona i Pekinga? Koji kandidat Vam je bliskiji – Hilari Klinton ili Donald Tramp?

U svakom slučaju mnogo je predvidljiviji spoljnopolitički kurs koji će definisati naš partijski kongres, dok američki izbori mogu da donesu iznenađenje.

Kao ekspert mogu da kažem da nam je poznat pravac Hilari Klinton i politika demokrata u Aziji, kojoj su put utrle Klintonova i Obamina administracija. S druge strane i republikanski pristup nije potpuna nepoznanica u odnosima prema Pekingu.

Setite se samo Niksona, Regana i starijeg i mlađeg Buša. Ipak, kada je u pitanju Donald Tramp nije lako odgonetnuti kakva će biti njegova politika prema nama ukoliko postane predsednik.

Dakle, Klintonova ili Tramp?

Iskreno, zaista je teško reći. Ne poznajemo Trampa, a Klintonova kao predsednica mogla bi da bude drugačija od Klintonove kao prve dame ili državne sekretarke.

Svojevremeno ste izjavili da je „prerano rangirati Kinu kao drugu svetsku silu, budući da ima samo jedan ekonomski pokazatelj bolji od Japana”. Skoro je časopis „Forin afers” (Foreign Affairs) objavio studiju u kojoj navodi da Kina nikada neće preteći SAD na mestu najveće svetske sile. Šta danas mislite o tome?

Da bi došla do tog nivoa, Kini su neophodne najmanje dve, tri decenije. Iako je činjenica da je naša ekonomija u svetskim okvirima velika, i da je naš rast zavidan, neophodno je vreme da se sprovedu korenite reforme, da zemlja zaista ojača. U poređenju sa recimo SAD, Japanom ili Evropskom unijom za nas ima još prostora za razvoj koji bi osetio svaki naš građanin.

Politika, 19. jul 2016.