Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

Hamburg-Vankuver, bez prevelike žurbe…

Nisam hteo da letim, pa sam iz Nemačke doplovio u Kanadu teretnim brodom.

Jedan od saputnika uživa u sunčanom popodnevu na palubi. Sve fotografije: Will Vibert

„Član posade?“, upitao je čuvar za volanom, fiksirajući me pogledom u retrovizoru. Vozio je kombi lučke bezbednosti. “Putnik“, odgovorio sam. Osmotrio me upitno a onda na nemačkom promrmljao sebi nešto u bradu, odmahnuvši glavom. Bilo je sedam ujutro a u hamburškoj luci je bilo kao u košnici, dok je kombi možda malo prebrzo prolazio ispod vrtloga dizalica i rojeva lebdećih kontejnera. Čim se moj brod pojavio u vidnom polju, ušao sam u svet u kojem je sve veće, bučnije i opasnije od mog života na kopnu: Tri stotine metara dugačak brod od sto hiljada tona ukotvljen preda mnom trebalo je da u narednih 15 dana bude moj dom.

Pisac ovih redova, Vil Vajbert je za londonski Gardijan opisao putovanje prekookeanskim teretnjakom od Evrope do kuće, koje je rezervisao četiri meseca ranije, kupivši kartu za neki „radni“ brod koji bi ga iz Hamburga „odšlepovao“ u Halifaks (Nova Škotska). “Moja evropska radna viza je isticala i nadao sam se da bih mogao stići kući na zapadnu obalu Kanade negde baš u dane uoči Božića. Nedavne kampanje poput švedske ‘sramote zbog letenja’ (flygskam) su mi prilično rasvetlile uticaj avionskih putovanja na svetsku klimu, pa sam odlučio da rezervacija leta nije opcija. Od 2017. godine do danas sam samo svojim letovima emitovao preko 14 tona ugljenika. Shvatio sam da su svi moji napori radi smanjivanja svog otiska emitovanog ugljen-dioksida kod kuće u Milanu – ukidanje vožnje ka poslu, minimiziranje otpada od hrane i retke kupovine nove odeće – anulirani samo tim jednim letom između Kanade i Evrope.”

Prvo stajalište: Antverpen

Održiva putovanja unutar Evrope često uključuju zamenu putovanja avionom za voz, ali putovanje u Kanadu iz Evrope je nešto složenije. Teretni brod postao je očigledan izbor jer je njegov ugljenični trag relativno beznačajan u odnosu na neke uobičajenije načine prevoza. Špediterske kompanije prodaju višak neiskorišćenih kabina preko odabranih putničkih agencija, a ja sam rezervisao svoj prolaz kroz berlinski „Slowtravel Experience“. Ovo je još uvek način putovanja koji je tek mala niša za mali broj putnika, i takva kargo-plovila retko kada imaju prostora za više od desetak putnika, pa je potrebno uraditi rezervaciju dobrano unapred, posebno za neke „udarne“ termine (božićni ili uskršnji praznici) – ovo je od suštinskog značaja. Fleksibilnost u datumima putovanja je takođe od presudnog značaja. Obavešten sam samo nekoliko dana pre polaska, naime, da brod kreće tri dana ranije, i da nisam već bio u Nemačkoj, brod bih bukvalno propustio.

Nekako sam predviđao da će ovo biti dugo i naporno putovanje (s tim u vezi, spakovane su desetine knjiga, i pohranjeno brdo filmova), zamišljajući kako će noći tokom plovidbe biti pomalo teskobne, a ja s licem u torbi (mada, istini za volju, ovaj put i inače nije mogao biti nešto mnogo ugodniji od mojih dotadašnjih iskustava u putovanjima brodom). Druga dva putnika, Toni iz Holandije i Janos iz Nemačke putovali su iz istih ekoloških pobuda, a druženje je učinilo da im vreme proleti. Naše kabine su bile jednostavne i udobne, svaka sa privatnim toaletom i tušem, dva odvojena kreveta, radnim stolom i odličnim pogledom na okean. A 25 članova posade, miks Filipinaca i istočne Evrope, bilo je toplo i ljubazno. Bio sam u muškom društvu i na brodu, ovom prilkom, nije bilo žena. Ipak, povod za razmišljanje o ekološkom načinu putovanja potiče od Izabel Hagen, švedske studentkinje koju sam upoznao preko prijateljice, koja je ovako putovala sama početkom 2019, rekavši da je imala krajnje pozitivno iskustvo: „Posada je bila nadasve gostoprimljiva i uljudna, ponašajući se s respektom od prvog trenutka kada sam kročila na brod.”

Kabina pisca ovih redaka

Prepušteni uglavnom svojim prenosivim uređajima, Janos, Toni i ja smo svoje dane ispunjavali turnirima u pikadu, slagalicama i žustrom igranju ‘Rizika’. Jednog jutra smo igrali šah na palubi uronjenoj u sunce; narednog popodneva, Toni je izgubio svoju pletenu kapu, koju su uraganski vetrovi „lansirali“ na Njufaundlend. Tokom razgovora s lučkim vlastima u Antverpenu i Liverpulu, dozvoljeno nam je da se iskrcamo, i na po jedan dan obiđemo ponešto od oba ova grada. A onda, po povratku na brod, ubrzo se pojavila dnevna rutina: jutarnja kafa na mostu s jednim druželjubivim pomorskim oficirom, čari druženja i ćaskanja tokom obroka sa posadom i šetnje spoljnim palubama svakog sata; za to vreme, ledeni okeanski vetar preorava lice, dok se iz tame mora belasaju zapenušali talasi pod brodskim trupom.

Vrhunac je bio jutarnji obilazak broda, koji su predvodili članovi posade. Pristup nas običnih putnika radnim prostorima bio je ograničen, tako da je mogućnost da se kroz utrobu broda kreće od pramca do krme bila jedna vrsta otrežnjenja – sada smo tek dobili predstavu o količini tovara ali i veličini nekih stvari koje se transportuju morem. Pored gotovo 4.000 kontejnera, smeštenih na spoljnim palubama, bilo je i šest „roll-on, roll-off“ paluba sa vozilima, u rasponu od flote Range Rovera i transportnih kamiona za američku vojsku, pa sve do trupova za putničke avione. Kao što nam je kapetan objasnio, već je pri pogledu na kargo bila očigledna sva kompleksnost ove zamašne transportne operacije, dok nas je veličina svega što nas okružuje ostavila zatečenima: bio je to posao za ljude iz trans-okeanskog brodskog transporta, zaslužnog za prevoz 90% robe koja dolazi do nas.

Pristajanje u Halifaksu, nakon 15 dana provedenih na brodu

Život na brodu bio je toliko upečatljiv da nakon nekoliko dana nisam ni pomislio na hranu. Putnici ručaju sa posadom, a jela su obilna, uglavnom sa mesom i krompirom, uz nešto malo povrća (pomislite na goveđi gulaš, pire od krompira ili piletinu rolovanu slaninom). Kako sam ubrzo shvatio, luksuz boravka na otvorenom moru nije u finoj hrani ili plišanim madracima, već pre u jednom spokojnom ritmu, i opojnom osećaju neke vrste avanture – pravi luksuz bio je taj osećaj, dakle ništa materijalno. Kad sam konačno zakoračio na kopno Halifaksa, bilo je teško oprostiti se od ovog divovskog broda koji smo već počeli da osećamo kao svoj dom.

Dolazeći u Halifaks, ostalo mi je još više od 6.000 kilometara kako bih se vratio kući: veća udaljenost nego što je između Londona i Njujorka. Ovog puta – vozom. Uz ograničenu putničku železničku infrastrukturu, putovanje Kanadom pretpostavlja zaustavljanja i celonedeljnu avanturu, a ne brzi železnički „hitac“. Naime, ne postoji nijedna direktna železnička linija koja bi povezivala istočnu i zapadnu obalu, tako da sam nakon noćenja u vozu koji je krenuo iz Halifaksa proveo po jednu noć u Montrealu i Torontu, a pre nego što sam se ukrcao u čuveni “The Canadian”. Ovaj prestižni tip voza sa spavaćim kolima u vlasništvu vodeće železničke kompanije te zemlje, VIA Rail, omogućio mi je da ostvarim svoj cilj: da stignem do Vankuvera. Koncipiran za uživanje turista, ovaj voz ima šarmantna kola za ručavanje, uz „osmatračnice“ sa staklenim kupolama u natkrovlju vagona, živu muziku i, čak, degustacije vina tokom putovanja koje traje četiri dana i noći.

Približavajući se Stenovitim planinama u kanadskom vozu VIA

Kao pre neki dan na brodu, i ovde sam odmah ostao zatečen gostoljubivošću posade – servijera i poslužitelja koji su izgledali iskreno srećni što su bili „na svom mestu“ – uprkos tome što su se u tom trenutku nalazili hiljadama kilometara od kuće. Hrana je bila takođe impresivna, poput vazdušastih palačinki u nadaleko poznatom kanadskom sirupu od javora (koje su mi toliko nedostajale tokom boravka u Evropi). Večera uz pastrmku s koricom od pekorina i semenkama, pečena teletina i sveže povrće je bila podjednako ukusna. Atmosfera među putnicima bila je vesela i odisala je dobrim raspoloženjem, uz zajedničke obroke i unekoliko neobičan bar, u kome smo razmenjivali priče koje putnici vole da pričaju putnicima – one o putovanjima.

Kao i na brodu, usred okeana, tako i na kanadskom kopnu, mogao sam da prisustvujem nepreglednim prostranstvima u gotovo netaknutoj prirodi, a  predeli koji su promicali pokraj mog prozorskog okna učinili su da ovo putovanje bude nešto sasvim posebno: beskrajne šume severnog Ontarija, ledene, mirne prerije i veličanstveni stenoviti predeli kanadskog zapada; najkasnije do sredine decembra bi svi ovi predeli zablistali pod snegom. Sedeći u kupoli nad krovom jednog vagona, ili promatrajući blistavo sunce nad snežnobelim šumama Kvebeka, ili se budeći dok je voz prolazio kroz mećave Manitobe – sve je ovo produbilo moju povezanost sa zemljom koju zovem svojim domom, dodatno učvrstivši moju posvećenost zaštiti tih prirodnih lepota.

Kanadski vozovi i vagoni s krovnom kupolom

Izlazeći iz voza u Vankuveru, i prešavši više od trinaest hiljada kilometara i devet vremenskih zona, delovalo mi je da je čitav život prošao od onog trenutka kada sam u zoru prošao kombijem kroz tmurnu hamburšku luku. Putovati preko pola sveta uz niski ugljenični otisak možda nije ni prikladno a ni lako – a takođe ne baš ni najjeftinije, naročito ako se uzme u obzir ne samo novac već utrošeno vreme, koje je najveći luksuz – mada sam sebi, na neki način, dokazao kako je takvo putovanje dostižno i izvodljivo. Sada je vreme za planiranje neke naredne avanture.

Put kojim treba ići: eko-globtroteri

Petnaestodnevni prelazak Atlantika teretnim brodom od Hamburga do Halifaksa rezervisan je preko berlinske agencije Slowtravel Experience, i košta nešto manje od 100 evra dnevno (uključujući „pun pansion“ i kompenzaciju ugljeničnog otiska) u kabini za dve osobe. Među najpoznatije brodske kompanije koje nude ležajeve za putnike i vezana putovanja spadaju Hamburg Süd i Grimaldi Lines. Od ostalih agencija na koje treba obratiti pažnju (ukoliko vas ovakva vrsta putovanja zanima), tu je novozelandski Freighter Travel, londonski Cruise People i Freighter Cruises. Putovanje vozom je obezbedila kompanija VIA Rail Canada. „The Ocean“ putuje od Halifaksa do Montreala triput nedeljno, a cena ide od 80 evra (C$117) za kartu u jednom smeru, dok dnevni vozovi iz Montreala ka Torontu u jednom pravcu koštaju 26 evra; ‘Kanadijen’ iz Toronta za Vankuver saobraća dvaput nedeljno a minimalna cena karte u jednom smeru iznosi 320 evra.

Emisija ugljenika (prema težini putnika). Let Frankfurt-Vankuver: 1.3 tone*. Teretni brod Hamburg-Halifaks (via Antverpen & Liverpul): 5.3kg**. Vozovi na relaciji Halifaks-Vankuver: 204.2kg***. Ugljenični trag – ukupna količina CO2 na relaciji: Hamburg – Vankuver: 209.5kg

* myclimate Foundation

**(Međunarodni Savet za ekološki transport) International Council on Clean Transportation

*** Via Rail

 

Gardijan

         Letimično i mestimično izlistavanje…

Reci mi šta piješ i reći ću ti kako se osećaš

Izbor pića ‘određuje raspoloženje’, kažu istraživanja – kao i oni koji piju.

Različite vrste alkoholnih pića menjaju i oblikuju vaše raspoloženje na različite načine, kaže studija koja je proučavala povezanost između vrste pića i emocija koje ona proizvode. Svako piće proizvodi određeni efekat, u smislu emocija, kao i njihovog intenziteta, rezultati su britanskih istraživanja a prenosi Bi-Bi-Si.

Žestoka pića mogu u nama proizvesti osećaj ljutine, telesne uzbuđenostii ili tuge, dok crveno vino ili pivo mogu učiniti da se opustite, kažu istraživači.

Studija objavljena u časopisu BMJ Open imala je veoma reprezentativan uzorak od gotovo 30 hiljada ljudi starosti između 18 i 34 godine iz 21 zemlje.

Svi ispitanici su pili pivo, vino i „žestinu“, a mnogi od njih izjavili su da je svaka vrsta alkohola imala drugačiji efekat na njih.

I mada nam nekoliko pića mogu prijati, istraživači se nadaju da će njihovi nalazi pomoći da se istakne opasnost od konzumiranja alkohola.

Ljutiti ispadi

Mi, tokom vremena, razvijamo toleranciju prema alkoholu, što može završiti u neugodnom obliku: da nam je, vremenom, potrebno da popijemo više alkohola kako bismo osetili iste “pozitivne” efekte koje smo osećali „onda kada smo nekad počinjali da pijemo“.

I ne samo to –  postoji rizik od negativnih indikacija, kaže istraživač u ovoj studiji, prof. Mark Bellis iz trusta Velške zdravstvene agencije (Public Health Wales NHS Trust).

Anonimno onlajn istraživanje koje je angažovalo anketare preko reklama u štampi  i na društvenim medijima, otkrilo je sledeće:

Crveno vino je ispitanike činilo da se osećaju više letargičnim nego kad bi pili belo vino;

Ispitanici su u najvećem broju slučajeva izjavljivali da se osećaju opušteno onda kada piju crveno vino ili pivo;

Više od 40% ispitanika reklo je da su žestoka pića učinila da se osećaju seksi;

Više od polovine reklo je da im žestoka pića ulivaju energiju i samopouzdanje;

Međutim,, oko trećina ispitanika reklo je da oseća agresivnost onda kada pije  žestoka pića;

Konzumiranje žestokih pića je više od svih ostalih vrsta alkohola povezivano sa osećanjima agresivnosti, bolesti, nemira i sete;

Znatno je verovatnije da će muškarci pre nego žene osećati agresivnost povezanu sa svim vrstama alkohola, naročito ako se radi o onima koji su pili značajnije količine alkohola;

Međutim, rezultati pokazuju povezanost između vrsta pića i vrste raspoloženja koje ona proizvode u nama, ali ne objašnjavaju razloge zbog kojih dolazi do navedenih promena.

Profesor Belis je izjavio da okruženje u kojem se alkohol konzumira predstavlja važan faktor koji je studija nastojala da uzme u obzir, kao i to da li se pilo  kod kuće ili napolju – što je takođe imalo značaja.

“Mladi ljudi često uveče piju žestinu, onda kada izađu, dok se vino (generalno) više pilo kod kuće, uz obrok.

“Postoji i element očekivanja određenog efekta kada nešto popijemo. Neko ko želi da se opusti mogao bi u tom slučaju da izabere pivo ili čašu vina”.

On je još dodao i da je način na koji je piće reklamirano imalo moć da podstakne ljude da odaberu baš neko određeno piće koje bi odgovaralo određenim raspoloženjima (koja su očekivali da će im to piće pružiti), ali da je to mogao biti mač s dve oštrice ukoliko bi piće izazvalo negativne emocije.

“Ljudi se mogu osloniti na alkohol,koji bi im pomogao da se osećaju na određen način. Ljudi mogu piti kako bi se osećali sigurnije ili opuštenije, ali takođe rizikuju i druge negativne emocionalne reakcije”.

Belis i njegove kolege sa Kings koledža u Londonu rekli su da nalazi pokazuju da su zavisnici od alkohola neretko želeli da se oslone na piće kako bi u sebi proizveli pozitivne emocije upravo vezane za određeno piće. U tom slučaju, kada su postojala i jasna očekivanja koja je ispitanik gajio prema određenoj vrsti alkohola, postojala je pet puta veća verovatnoća da će osećati više energije (nego oni koji piju malo do umereno).

On je takođe rekao da je studija osvetlila razliku između muških i ženskih emocionalnih odnosa prema različitim alkoholnim pićima.

“Kod žena smo imali snažnije emocionalne odnose u gotovo svakoj vrsti emocija, izuzev agresivnosti.”

Agresivnost, rekao je Belis, bilo je ona vrsta osećanja koja se značajno više primećivala kod muškaraca.

Džon Larsen, iz nezavisne britanske organizacije Drinkaware rekao je da “Ova studija ukazuje na važnost razumevanja razloga zbog kojih ljudi odlučuju da piju određena alkoholna pića, kao i kakav efekat očekuju da će određeno piće imati na njih.

“Uputstvo kojeg se pridržava medicinsko osoblje u Britaniji, a koje važi podjednako i za žene i za muškarce, kaže da je za bezbedno očuvanje niskog nivoa rizika koje preterana konzumacija alkohola ima po zdravlje najsigurnije ne piti više od 14 jedinica nedeljno, na redovnoj bazi.”

Ovih „14 jedinica“ je zapravo jednako 12 jedinica žestokog pića, odnosno tri i po litre piva (tj. šest engleskih pinti), ili šest čaša od po 175ml vina nedeljno.

Stručnjaci kažu da bi postavljanje minimalne jedinične cene od 50 penija po jedinici doprinelo smanjenju smrtnih slučajeva vezanih za zloupotrebu alkohola.

Politika minimalne cene pića u Škotskoj stupa na snagu 1. maja 2018. godine.

Zakonodavstvo i pravnu regulativu kojom bi se uspostavila minimalna cena jednog pića (volumen jedinice zavisi od vrste piće tj procenta alkohola koje sadrži) trenutno se aktivno razmatra u vladi Velsa kao i u irskom senatu. Još uvek nema planova da se isto to uradi u Engleskoj, mada iz Ministarstvo unutrašnjih poslova Engleske kažu da takođe razmatraju sprovođenje ovakve „trezvenjačke“ politike.

BBC

Katalonija, Lombardija, Škotska… zašto sada?

Woodrow Wilson ga je iskoristio da bi rasparčao carstva stare Evrope; Vladimir Lenjin ga je promovisao u cilju rušenja imperijalizma; Ujedinjene nacije su ga upisale u prvi član svog utemeljujućeg dokumenta. Pravo naroda na samoopredeljenje jedno je od načela međunarodnog prava od Versaja, a potvrđeno je i u brojnim međunarodnim pregovorima, od Kašmira 1948. do Vijetnama 1973, kao i prilikom utvrđivanja državnih granica u istočnoj Evropi 1990.

Od Kirkuka do Barselone, nacionalno pitanje ponovo izbija u prvi plan, zbunjujući lidere modernih demokratija i remeteći tradiciju tehnokratskog centrizma. Dok se Socijalistiška partija Španije sprema da podrži stavljanje Katalonije pod čvršću kontrolu desne vlade u Madridu, a italijanski predsednik Evropskog parlamenta uspaničeno šalje upozorenja autonomistima u severnim regionima Lombardije i Veneta, nosioci vlasti širom Evrope ponovo otvaraju udžbenike međunarodnog prava.

Pitanje prava na nacionalno samoopredeljenje ponovo je aktuelno i unitarističke države će morati da se nose sa tim. Čini se da je naročito levica psihološki nespremna za erupciju pokreta kojima cilj jeste borba za demokratiju i socijalnu pravdu, ali čiji glavni pokretač više nije klasa, već nacija i etnička pripadnost. Evropska unija je zarobljena u pravnom vakuumu. Njen osnivački sporazum ne uključuje pravo na samoopredeljenje naroda – već to pravo ograničava na već priznate države, kao što je navedeno u članu 50.

Odredbe međunarodnog prava o tom pitanju postoje samo zato što su se pred kraj Prvog svetskog rata neki ljudi žestoko borili za načelo samoopredeljenja: potčinjeni narodi nekadašnjeg Nemačkog, Austrougarskog i Ruskog carstva, predsednik Wilson, koji je izdejstvovao da načelo bude uključeno u utemeljujući dokument Lige naroda, i boljševici. Pošto je pravo na samoopredeljenje prihvatio u teoriji, Lenjin je do leta 1920. godine shvatio da borba za nacionalni suverenitet može srušiti imperijalističke sile koje su napadale Rusiju. Kominterna je naredila komunističkim partijama širom sveta da podrže sve „nacionalne revolucionarne pokrete“, čak i one koje ne predvodi radništvo ili levica.

Pre sto godina, dakle, političari svih profila, od konzervativaca do boljševika, posedovali su razvijeno teorijsko razumevanje nacionalnog pitanja, sukobljenih interesa i opštih načela na osnovu kojih o njima treba suditi. Danas to nije slučaj.

„Načelo“ kojim Pedro Sánchez, lider španskih socijalista, opravdava svoje protivljenje nezavisnosti Katalonije izvodi se iz odredbi ustava njegove zemlje. Ali ako ustav ima apsolutni prioritet, onda bi odredbe 2. stava u članu 1. Povelje Ujedinjenih nacija bile suvišne. Jedino načelo kojeg se drži predsednik Evropskog parlamenta Antonio Tajani kada prekoreva autonomiste u Lombardiji i Venetu jeste strah od „umnožavanja malih država“ – a to ne može biti argument u međunarodnom pravu.

Da bismo pošli dalje, moramo razumeti šta se događa: zašto regioni, države i narodi upravo sada ponovo otvaraju pitanje prava na nacionalno samoopredeljenje? U slučaju Španije i Italije to je jasno: kombinacija mera štednje, korupcije i političke skleroze u centru sputava funkcionisanje regionalne demokratije. Tako su autonomni regioni kao što je Katalonija gurnuti na put nezavisnosti, dok su oblasti kao Lombardija i Veneto podstaknuti da zahtevaju fiskalnu autonomiju od suštinski disfunkcionalnog državnog centra.

Ali u nekim drugim zemljama na delu je dinamika akcije i reakcije: Britanija napušta EU; škotska vlada traži drugačije rešenje, što pojačava tenzije u odnosima sa centrom; republikanci u Irskoj pripremaju teren i vrebaju priliku za referendum o ujedinjenju Irske koji im je obećan devedesetih godina, kada su svi verovali da će ekonomija rešiti sve probleme takve vrste.

Isti proces se na nešto drugačiji način odvija na francuskom Pacifiku, na Novoj Kaledoniji, gde je indigenom narodu Kanak obećano održavanje referenduma o punom suverenitetu 2018. Kada sam razgovarao sa njihovim liderima u januaru, malo ko je verovao da će biti dovoljno podrške za odvajanje od Francuske. A onda, posle predsedničkih izbora, kada su tamošnji doseljenici u velikom broju glasali za Marine Le Pen i njenu radikalno desničarsku i rasističku platformu, dinamika se promenila.

Zahtevi za autonomijom i nezavisnošću se umnožavaju, a vodeće leve partije zaostaju u razumevanju jednog temeljnog principa: pod određenim okolnostima, nacionalno pitanje može biti u skladu sa borbom za socijalnu pravdu. Štaviše, ono se može naći u samoj žiži te borbe. I to je situacija koja se neće uskoro promeniti.

Nezavisno od ekonomskih teškoća i rasne polarizacije, postoji i jedan pozitivan faktor koji pokreće progresivne nacionalizme, od Škotske do Katalonije, a to je tehnološka promena. Društva bogata informacijama nagrađuju razvoj ljudskog kapitala; zato su mogućnosti da se školujete na maternjem jeziku, da učestvujete u bogatoj nacionalnoj kulturi, da stvarate jedinstvene lokalne ponude i prilike za ulazak stranih investicija, danas važnije nego ikad. Ako regioni, narodi i države koji traže više slobode proizvode utisak da iza njihovih zahteva stoji „kulturni nacionalizam“, to je rezultat delovanja tehnoloških promena i globalne konkurencije.

Drugi efekat delovanja ovih sila je širenje uspešnih velikih gradova i brzo propadanje manjih mesta. U velikim gradovima sa gustim informacionim i kulturnim mrežama možete preživeti globalizaciju. U manjim mestima to je teže. Zato se kao logična ekonomska strategija nameće formiranje „regiona“ ili manjih država koncentrisanih oko jednog velikog grada, uz razvoj suburbane i ruralne ekonomije u sinergiji sa velikim gradskim centrom, a ne velikih unitarnih država. Da Barselona nije bila toliko globalno uspešna, podrška za katalonski nacionalizam bila bi znatno manja.

Jedan dablinski finansijski savetnik mi je rekao da irske kompanije često imaju problem kada kineskim investitorima treba da objasne šta je „Irska“: Ginis, James Connolly i James Joyce nisu dovoljni. Koliko teže mora biti predstaviti im Lombardiju ili Veneto kao legitimne globalne destinacije za investiranje, uz sve negativne efekte prisustva korumpirane i polufunkcionalne italijanske države?

Razumeti zahteve za secesiju i autonomiju ne znači automatski i pristati na njih: međunarodno pravo predviđa zakonite i legitimne referendume kao sredstvo provere takvih zahteva – utoliko je to što su EU i Španija uskratile Kataloniji pravo na takav referendum sramno.

Evropski sud pravde je u decembru objavio tumačenje prema kojem se primena odredbi člana 1. Povelje Ujedinjenih nacija, koji državama koje još nisu stekle nezavisnost garantuje pravo na samoopredeljenje, može nametnuti primenom zakonskih mera. To tumačenje još nije testirano u Kataloniji, Flandriji ili Škotskoj, ali i to će se uskoro dogoditi.

The Guardian, 23.10.2017.

Peščanik.net, 26.10.2017.

Katalonija i pitanje otcepljenja

Ekonomista Vladimir Gligorov je za portal Peščanik.net izneo svoj pogled na Kataloniju i njeno otcepljenje od Španije, upoređujući sličnosti i razlike ovog slučaja sa raspadom Jugoslavije.

– Otcepljenje unutar EU podrazumeva fiskalnu devoluciju, to jest prenos fiskalnih nadležnosti naniže

Španija je već sada fiskalno visoko decentralizovana, pa otcepljenje Katalonije u tom smislu ne bi imalo ozbiljnije posledice

– S obzirom na snažno protivljenje centralnih vlasti, otcepljenje Katalonije, ukoliko se dogodi, bilo bi jednostrano, a ne sporazumno

– Ako ishod referenduma bude pozitivan i ako vlada Katalonije odluči da odluku sprovede, to će verovatno dovesti do ispita ili krize legitimiteta, tačnije do sukoba centralne i secesionističke vlasti

– Secesija je dugotrajan proces i ustavna rešenja su uvek moguća, osim ako zahtev za secesijom ne dovede do represije i sukoba sa dugoročnim posledicama

Katalonija će na referendumu odlučiti da li da se odvoji od Španije. Nameće se poređenje s pokušajem Kvebeka da napusti Kanadu. Međutim, za razliku od Španije, gde je vrhovni sud referendum o otcepljenju proglasio neustavnim, u Kanadi je vrhovni sud objavio da je savezna vlada dužna da poštuje odlučno izraženu demokratsku odluku Kvebeka i uđe u pregovore o odvajanju, iako Kvebek ni po kanadskom ni po međunarodnom pravu nema pravo na otcepljenje. Slučaj Katalonije razlikuje se i od slučaja Škotske koja ima ustavno pravo da se otcepi ukoliko tako odluči. Katalonski scenario nije blizak ni odluci Britanije da napusti EU, jer Ugovor o EU dopušta takvu odluku. Uz volju i pravo na otcepljenje, moraju biti zadovoljena još tri najšire prihvaćena kriterijuma: odluka ne sme biti doneta preko noći; ona mora biti rezultat čina samoopredeljenja, bez intervencija spolja; u državi koja se osamostaljuje ne sme doći do sužavanja postojećih građanskih prava ni u jednom segmentu populacije.

Šta se dešava ako se – kao što je slučaj s Katalonijom – savezna vlada protivi otcepljenju, a najviši sud odluči da je secesija u suprotnosti sa zakonom, to jest da je ustav ne dopušta? U tom slučaju secesija se mora sprovoditi suprotno volji savezne vlade i suprotno zakonu. Na koji način se to može izvesti?

Proteklih decenija dogodilo se nekoliko postupaka otcepljenja. Neki od njih su protekli pod nadzorom Saveta bezbednosti, a neki pod nadzorom Međunarodnog suda pravde ili međunarodnih savetodavnih komisija (poput Badinterove komisije). Neka otcepljenja su obavljena uz posredovanje Ujedinjenih nacija ili Evropske unije (uloga Martija Ahtisarija na Kosovu i Miroslava Lajčaka u Crnoj Gori najznačajniji su primeri te dve vrste posredništva), dok su druga – u onim slučajevima kad se nije radilo o aneksiji (kao što se dogodilo na Krimu) – bila unilateralna. U slučaju Katalonije je malo verovatno međunarodno učešće, tako da će Katalonci i njihova vlada, ako to odluče, morati da sprovedu jednostrano otcepljenje. Na koji način bi to mogli da učine?

Pogledajmo primer otcepljenja Slovenije, u to vreme republike u okviru Jugoslavije. Jugoslovenski vrhovni sud bio je protiv otcepljenja i jugoslovenska vlada poslala je vojsku da spreči slovenačke vlasti u preuzimanju kontrole nad državnim granicama. Slovenačke vlasti prestale su da plaćaju poreze, zapravo doprinose saveznim vlastima. Badinterova komisija, koja je osnovana da bi savetovala Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ), dala je mišljenje da je otcepljenje zasnovano na referendumu opravdano ukoliko se država, u ovom slučaju savezna država Jugoslavija, nalazi u poodmaklom stadijumu raspadanja. Referendum je bio prvi korak ka izgradnji slovenačke države i osnova za njeno priznanje od strane EEZ, a kasnije EU.

Države su stvarni entiteti, a ne pravne tvorevine – to je prihvaćeno tumačenje međunarodnog prava koje je Međunarodni sud pravde potvrdio u slučaju Kosova. Drugim rečima – unutrašnji suverenitet prethodi spoljašnjem, a ne obrnuto.

I Crna Gora se odlučila za jednostrano preuzimanje fiskalnih nadležnosti, ali obrnutim redosledom (Jugoslavija je tada već bila federacija samo dve države – Srbije i Crne Gore). U prvom koraku Crna Gora je stekla finansijsku nezavisnost, to jest nije više slala doprinose u savezni budžet niti je iz njega primala sredstva; umesto toga je živela od sopstvenog novca. Olakšavajuća okolnost je bilo to što se savezna vlada nije protivila: primanja Crne Gore iz saveznog budžeta bila su veća od njenih doprinosa. U sledećem koraku Crna Gora je kao valutu usvojila nemačku marku, uz objašnjenje da je jugoslovenski (srpski) dinar inflatoran i da je praktično fiskalni instrument savezne vlasti. Tek tada – uz posredovanje i nadzor EU – Crna Gora je održala referendum i postala samostalna država.

U više slučajeva – ne samo u Jugoslaviji – otcepljenja su bila praćena teritorijalnim sukobima. Otcepljenje Makedonije je bilo izuzetak, jer niko nije osporavao njene teritorije. Makedonija je napravila dogovor sa krnjom Jugoslavijom (nakon secesije Slovenije i Hrvatske) o izmirenju nerešenih imovinskih sporova, prvenstveno u vezi sa imovinom Jugoslovenske narodne armije, nakon čega je usledio pun prenos fiskalne i monetarne vlasti. U drugim slučajevima – u Jugoslaviji i drugde – dolazilo je do sukoba oko teritorija. Zbog vojnih i civilnih sukoba i nasilja, međunarodna zajednica je u većini takvih slučajeva bila primorana da se umeša. U većini takvih slučajeva, kao u slučaju Krima i istočne Ukrajine, dolazi do spoljnog mešanja, naročito vojnog, što često za rezultat ima legitimisanje secesije koju takva intervencija treba da spreči i delegitimisanja spoljne aneksije.

Slučaj Španije uporediv je sa slučajem Jugoslavije zbog asimetričnog federalizma dve države. Za razliku od binarnih federacija kao što su bile Čehoslovačka ili državna unija Srbije i Crne Gore, otcepljenje Katalonije dovodi u pitanje ustavni poredak i stabilnost preostalog dela federalne Španije. Jugoslavija nije bila u stanju da se nosi sa otcepljenjem Slovenije, a da se pritom ne raspadne. To brine i centralnu špansku vlast – da će otcepljenje Katalonije voditi drugim otcepljenjima i potencijalnom raspadu Španije.

Posebno je zanimljiv slučaj otcepljenja Kosova od Srbije gde je 1991. godine sproveden referendum o otcepljenju koji je vrhovni sud Srbije proglasio nezakonitim. Nakon što je ubedljiva većina građana glasala za otcepljenje, kosovske vlasti su se fiskalno odvojile od Srbije i upravljale Kosovom kao paralelnom državom, iz senke. Srbija je na to odgovorila proglašavanjem vanrednog stanja u pokrajini. Naposletku je došlo do nasilne pobune i međunarodne vojne intervencije. Savet bezbednosti je dobio zadatak da nadzire proces izgradnje države, kontroliše granice i nadgleda pravni sistem. Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, a Međunarodni sud pravde je 2010. presudio da u tom procesu nije bilo kršenja zakona.

Finansijska nezavisnost i kontrola nad teritorijom ključni su u svim slučajevima otcepljenja, dok međunarodna zajednica zahteva ispunjenje prethodno navedenih dodatnih uslova. U slučaju Katalonije, kao i u slučajevima Kvebeka i Škotske, granice su jasne i neupitne, a pitanje kontrole nad teritorijom je rešeno. Preostaje pitanje ko će tom teritorijom upravljati.

To je pravno pitanje, i pre svega pitanje ko ubira poreze i pruža javne usluge. Nakon otcepljenja u okviru EU pravni standardi ne bi smeli da se pogoršaju. Spoljna intervencija je malo verovatna i ne igra važnu ulogu u slučaju Katalonije. Dakle, ključno je pitanje fiskalnog otcepljenja, posebno s obzirom na članstvo u evropskoj monetarnoj uniji.

Zapravo, unutar EU secesija se svodi na potpuno preuzimanje fiskalne vlasti na lokalnom nivou, sa izuzetkom fiskalnih obaveza prema Evropskoj uniji. Dobar primer za to je raspad Čehoslovačke koji se dogodio dok je država bila van Evropske unije, ali se očekivalo da će se u budućnosti pridružiti Uniji. Sve što je preostalo da se uradi bilo je da dve države naslednice stvore zasebne fiskalne sisteme.

Kontrola granica sa zemljama van EU je značajna; ona predstavlja tačku u kojoj se može otvoriti pitanje o kontroli nad teritorijom. Ako Katalonija izlaskom iz Španije izlazi i iz EU, ona onda mora uspostaviti kontrolu nad svim svojim granicama, uključujući i onu prema Španiji. To nije moguće bez saglasnosti Španije i EU, ukoliko se žele izbeći sukobi oko granica, to jest oko kontrole nad teritorijom. Šta preostaje Kataloniji ako taj pristanak izostane?

Katalonija se može odlučiti na preuzimanje fiskalne vlasti. To je uobičajena strategija otcepljenja – uspostavljanje unutrašnjeg suvereniteta pre osvajanja spoljašnjeg.

Španija je već fiskalno decentralizovana, i to na asimetričan način. Provincije, poput Katalonije, ubiru većinu poreza i šalju ih centralnim vlastima. Katalonski doprinos španskom budžetu veći je od primanja iz budžeta. Centralna vlast ubira i socijalne i zdravstvene doprinose, kao i doprinose za fond za nezaposlene. U slučaju Jugoslavije, socijalni fondovi su bili lokalni (kao i u EU). Za razliku od Španije, u Jugoslaviji nisu postojale službe i korporacije pod kontrolom centralnih vlasti, osim u slučaju proizvodnje oružja i municije. Federalnu vlast činile su vojska, centralna banka i zaposleni u federalnoj vladi (međusobne obaveze u pogledu zajedničkog duga prema inostranstvu bile su dogovorene nekoliko godina pre raspada države).

Katalonska zakonodavna tela morala bi da ustanove fiskalni sistem nove države. Španija bi prestala da prima poreze i doprinose iz Katalonije. To bi najverovatnije dovelo do konfrontacije zato što centralna vlast očigledno namerava da nastavi s pravnim i ostalim merama u pokušaju da opovrgne odluke katalonske vlade. Vrlo je verovatno da će centralna vlast direktno preuzeti neke od fiskalnih i budžetskih nadležnosti, a malo je verovatno da će Katalonija stvarati paralelnu državu, kao što je to učinilo Kosovo nakon što je centralna vlast osujetila zahtev za otcepljenjem.

Razlika između jugoslovenskih država i većine drugih slučajeva otcepljenja je u tome što se savezni budžet Jugoslavije, kao i budžet EU, uglavnom oslanjao na doprinose iz republika, a ne na porez (sa izuzetkom carina). Ni socijalno osiguranje nije bilo centralizovano. Zato su jugoslovenske republike mogle da se otcepe na način koji je sličan britanskom odvajanju od EU. Stvari stoje drugačije s federalnom državom sa centralizovanim sistemom poreza i socijalnog osiguranja. Da bi postala zaista fiskalno nezavisna, država koja želi otcepljenje mora preuzeti fiskalnu vlast i sistem socijalnog osiguranja.

Za razliku od EU, Jugoslavija je imala zajedničku vojsku. Španija takođe ima vojsku, kao i centralnu upravu nad policijom i drugim službama bezbednosti. Centralna vlast ih može iskoristiti da nametne svoju volju provincijama. To može dovesti do krize legitimiteta i ispita legitimnosti ne samo centralne vlasti nego i države koja se otcepljuje. U velikom broju istorijskih slučajeva, upravo je to bio uzrok nasilnih sukoba za kontrolu nad teritorijom otcepljene države.

Ukoliko se ispit legitimiteta – tačnije, utvrđivanje prava na prinudu i prava na upravljanje Katalonijom – ne može izbeći, za centralnu vlast bi bilo povoljnije da proizvede utisak da sledi oštar, dugotrajan i skup pravni i fizički sukob nego da u takav sukob zaista uđe. Efekat odvraćanja proizveden konkretnim ispoljavanjem sile nestaje ako se kosi sa osećajem za pravdu onih koji su podvrgnuti prinudi. Međutim, bez obzira na pretnje sukobom, secesionisti prvo moraju održati referendum da bi uopšte izazvali krizu legitimiteta. Prenos fiskalne vlasti, pogotovo kada je postepen, umanjuje budući rizik za centralnu vlast: kada jednom dođe do pravog ispita legitimiteta, država će se manje oslanjati na upotrebu sile da bi odnela prevagu.

Iako je Španija decentralizovana i predstavlja, slično Kanadi, labavu federaciju, Katalonija bi o otcepljenju prvo morala da pregovara sa španskim centralnim vlastima, da bi izgradila sopstveni budžet i fondove socijalnog osiguranja. Nije lako sprovesti unilateralno preuzimanje fiskalne vlasti ukoliko joj se centralna vlast snažno protivi. Legalitet centralne vlasti teže je osporiti kada njene intervencije nisu nasilne već su administrativne prirode. Da bi se ostatak Španije ubedio da dozvoli Kataloniji da se postepeno otcepi, potrebna je dugoročna i nepokolebljiva posvećenost Katalonije ostvarivanju samostalnosti. Ta posvećenost zavisi od dugoročnih prednosti koje samostalnost ima u odnosu na savez sa Španijom – prednosti koje možda i ne postoje.

Secesije su uglavnom dugotrajni procesi. U slučaju Jugoslavije, može se tvrditi da je kampanja za samostalnost Hrvatske počela osnivanjem Jugoslavije. Čak i kada postoji dugotrajna politička volja za samostalnošću, to ne znači da je otcepljenje neizbežno. U nekim slučajevima, poput već pomenutog Kvebeka, demokratska i ustavna rešenja mogu zaustaviti secesionističke trendove. Federalizacija Španije izvršena posle Frankove diktature otvara mogućnost za takvo rešenje. Članstvo u EU takođe bi trebalo da doprinese stabilnosti država članica, kao što je bio slučaj u velikom broju centralnoevropskih i balkanskih zemalja, s brojnim unutrašnjim etničkim i ostalim podelama. Dakle, u većini slučajeva se može pronaći ustavno rešenje koje će oslabiti podršku ideji otcepljenja. Pravo pitanje je kako pronaći takvo rešenje onda kada je država već stavljena na ispit legitimiteta secesionističkim referendumom.

Tekst na engleskom

Peščanik.net, 06.10.2017.

Srodni link:

Knjiga Vladimira Gligorova „Zašto se zemlje raspadaju – slučaj Jugoslavija“

Ostrvo van Zemlje – Island

“Stvar najbliža Mesecu” ili nordijska Odiseja u svemiru: Gardijan donosi priču o Islandu kao magnetu koji privlači ljubitelje zvezda, filmske stvaraoce i – astronaute.

Glavna fantazija svih nas u detinjstvu, zar ne, jeste da na neki način doživimo svemir”, kaže škotski fotograf Robert Ormerod. “Mislim da sam želeo da budem astronaut, a onda sam taj entuzijazam zamenio nekim drugim stvarima. Ali tu su i oni koji ovu strast nikada ne izgube, a mene jako zanima šta oni rade sa tom strašću. Tako je zanemarljiv broj onih koji su dosad otišli u svemir i “vinuli se do zvezda” naspram svih nas ostalih. Pa, s obzirom na to, kako ti zaljubljenici u svoje snove iz detinjstva žive sa tim snovima kada odrastu? “

Ovo je pitanje koje je poslednjih godina vodilo Ormeroda uzduž i popreko zemaljske kugle u potrazi za svemirskim entuzijastima, foto-lovcima na NLO u Americi i amaterskih raketara na festivalu u visijama Škotske. Njegova najnovija foto-ekspedicija, prikazana na ovim fotografijama koje je objavio londonski dnevnik Gardijan, odvela ga je na Island. Želeo je da pronađe lovce na aurore, ljude koji provode besane noći u nastojanjima da kamerom “ulove” najlepše i najfascinantnije prizore Aurore borealis tj polarnog svetla. Potom je postojala prilika da se snimi i jedinstvena topografija ove ostrvske zemlje, njeni čudni i divni mesečevi pejzaži.

Ako ste tokom poslednjih nekoliko godina voleli da u bioskopu gledate sci-fi blokbastere, onda je gotovo izvesno da ste videli i Island a da toga i niste bili svesni. Od glečera Vatnajökull do vulkana Krafla, Island je savršen ambijent kad god je potreban ogroman, i neki drugačiji set. Scenu koja otvara “Prometeja” Ridlija Skota karakteriše spektakularni vodopad Dettifoss. Više nego jedna od planeta ekranizovanih u filmu “Interstellar” stvoreno je na islandskom tlu i vodi; Ledena planeta, koja bila je dom doktora Mana – lika kojeg je igrao Met Dejmon – deo je ogromnog glečera Svínafellsjökull.

Fascinantni prizori Vodene planete iz dotičnog filma, sa svojim ogromnim, zastrašujućim talasima, snimljene su sa 16 metara dugom replikom svemirskog broda u islandskim nizijama u Máfabót-u; Kvalitet vazduha je takav da je holandsko-švedski snimatelj Hoyte van Hoytema snimio te scene koristeći samo prirodno svetlo. Islandske pozadine pojavljuju se u filmovima Batman Begins, Star Trek, Tomb Raider i, naravno, u mnogim nastavcima Ratova zvezda (crne peskovite plaže oblasti Mýrdalssandur predstavljale su skrivenu planetu-utočište Jyn Erso u početnim scenama  američke epske spejs-opere Rogue One, pridruženom izdanju Ratova zvezda). Kada se Džon Snou (Jon Snow) uputio severno od Zida u seriji “Igra prestola” (Game of Thrones), on se, naravno, uputio na Island.

Sva ova izloženost filmskoj industriji nije nanela nikakvu štetu turističkoj industriji Islanda. U 2010. godini, Island je već dobrano bio “post-kreppa” (izašao iz svetske ekonomske krize), pravazilazeći globalnu finansijsku havariju nakon što je grupa bankara pod nadimkom “Vikinzi napadači” (Viking Raiders) sahranio islandske banke koje su mešetarile. Broj međunarodnih turista bio je tada oko gotovo pola miliona (490.000), ali je tokom prošle godine skočio na gotovo dva miliona (1,8mln). Turizam je sada pretekao ribolov i proizvodnju aluminijuma kao glavni izvor prihoda. Posetioci se pridružuju kulturnim događajima kao što je Međunarodni književni festival u Rejkjaviku (Island je nacija ponosna na svoju tradiciju besedništva i pripovedača; Islanđani kažu da je svaki deseti Islanđanin bio barem jednom u životu u ulozi pisca koji je objavio nešto svoje).

Ali, za mnoge, ovaj je krajolik prava atrakcija. Iznajmljivanje auta kako bi se prošao tzv. Zlatni krug je sve popularnije, to je prstenasti put dužine oko 190 kilometara u oblasti koja okružuje Rejkjavik i koja se nalazi u blizini znamenitosti kao što su vodopad Gullfoss, nacionalni park Þingvellir i ogroman izvor vrele vode, Gejzir.

Ormerod je krenuo putem kojim se ređe ide, prema jednom još većem obilaznom putu od Zlatog kruga – to je prsten koji po svom obimu zahvata čitavo ostrvo, u potrazi za “mesečevim prizorima”. I – nije se razočarao. “Island je neverovatno mesto. Mogao sam da vozim satima bez da vidim drugu osobu na putu, što je čitavo ostrvo činilo još nadrealnijim. Island je sirov i tako izvoran, “prvobitan”, carstvo užarenog Zemljinog jezgra koje kulja iz tla. “Neki od njegovih najosjetljivijih snimaka uhvaćeni su na obalama jezera Mývatn, gde obližnji topli izvori konkurišu onim daleko poznatijim u već  čuvenoj Plavoj laguni. “Čudno i smešno – to je mesto tako divno, tiho i mirno, ali zbog sumpornih isparenja sve smrdi na jaja.”

Nije samo prirodna geologija ta koja Island kandiduje za “vanzemaljsko” mesto; Objekti kao što je geodetska kupola (na slici ispod) nikli su širom zemlje i koriste se da zauzdaju i prirodnu snagu Zemlje u vidu vodene pare. Ormerodov otac, koji je planirao da mu se pridruži na putovanju, upoznao je svog sina s lokacijama koje bi mogle biti interesantne, uključujući i ogromni satelitski tanjir (na slici ispod).

Već je ugovorio susret sa Örlygur Hnefill Örlygssonom, vlasnikom gostionice-pansiona i osnivačem Istraživačkog muzeja u Húsavíku. Zapravo, opisivati Örlygura kao vlasnika pansiona je pomalo pogrešno, to jest nedovoljno: on je takođe bio novinar, glumac, reditelj i političar. “Ovde sam rođen, ali sam se preselio kao tinejdžer”, kaže on. “Ostavio sam malo ribarsko selo i vratio se 10 godina kasnije u grad koji je postao svetska turistička destinacija.”

Gledanje kitova postalo je veliki posao u turističkoj branši. “Sada postoje četiri kompanije koje vode na ture, istraživački centar za kitove kao i muzej kitova. Ljudi iz celog sveta sele se na Island. Island je tokom leta svet u malom.”

Kao i škotski “hajlender”, foto-snimatelj Ormerod, i Orligur se kao dete strasno zanimao za istraživanje svemira (ali, za razliku od Škota, u Islanđaninu ta strast ipak nije izbledela). “Pre nekoliko godina sam u jednoj knjižari pronašao stare novine koje datiraju iz 1965., sa naslovom koji glasi: “Danas na Island dolaze astronauti američke lunarne misije Apolo, u sklopu svoje obuke”. Nisam imao pojma da su se obučavali u mom dvorištu.”

Američki astronauti obavili su dve ekspedicije na Islandu – prva je bila 1965. a druga 1967. godine, kada je ostrvo posetio i Nil Armstrong. “Mnogi ljudi misle da su se američki astronauti ovde obučavali jer pejzaž podseća na Mesec, ali to nije pravi razlog. Pravi razlog je stenje i geološka struktura Islanda”, objašnjava Orligur. “Island poseduje široku geološku paletu sedimenata, tako da je poseta nama bio sjajan način da kosmonauti steknu uvid u to koji su uzorci mesečevog stenja najbolji za uzimanje i donošenje na Zemlju.”

Čak i da je tako, polja od lave Askja ostavljaju snažan utisak. “Askja je bila maglovito, nadrealno mesto, toliko različito od bilo čega što sam ikada video tokom mojih putovanja”, priseća se jedan od astronauta programa Apollo, Edgar Mitchell. “Impresiju je pojačalo i to što smo na Islandu bili tokom leta, kada Sunce nikada ne zalazi.” Prvi čovek koji je kročio na Mesec, Nil Armstrong (Neil Armstrong) se šalio kako je zapadao u iskušenje da parčiće islandskog krečnjaka ponese na lunarnu misiju i vrati ih na Zemlju kao “autentično Mesečevo kamenje”.

Orligur je počeo da skuplja spomen-predmete s misije Apollo tako što je pratio prodaju autentičnih artefakata na sajtu e-Bay kao i na tržištima antikviteta. Ova pasija i hobi omogućili su mu da otvori Istraživački muzej (posvećen ne samo astronautima, već i Vikinzima i polarnim istraživačima). Stupio je u kontakt s brojnim astronautima koji su 60-tih godina prošlog stoleća posetili Island, od kojih je njih šestorica posetilo muzej i obišlo Askju na čijem tlu su nekada prolazili trenažni program za uzorkovanje pravog Meseca.

“Mislim da je to pre svega emocionalno iskustvo”, kaže Orligur. “Ne možete dopreti do Meseca, barem u ovom istorijskom trenutku, pa je ovo možda stvar koja najvernije dočarava autentično iskustvo lunarnih kosmonauta. Ovo je takođe i vrlo emocionalno iskustvo za njihove porodice koje su s njima dolazile ovde, upijajući delić onog neizrecivog i nama nedosežnog osećaja boravka na Mesečevom tlu. Dva sina i unuci Nila Armstronga posetili su ostrvo i moj muzej, i mislim da je za njih ovo ostrvo takođe predstavlja nešto posebno.”

Pre neki dan je ostrvo posetio i  astronaut Čarli Djuk (Charlie Duke) kako bi doprineo nastavku islandske astro-avanture: Orligur se nada da će Djuk uspeti da na ostrvo postavi repliku lunarnog modula. Sarađuje i sa Institutom Smitsonijan u Vašingtonu, a takođe se nada da će pripremiti izložbu naučnih artefakata, namenjenih islandskoj deci. Njegova kćerka Anita ima samo tri godine, a Orligur je i te kako svestan uticaja koji njegova strast za kosmos može imati na mlađe naraštaje.

“U akciju smo uključili i lokalne škole, i rekao bih da sada imamo puno mladih astro-naučnika”, kaže on. Nije baš uveren da deca znaju koliko su srećna što imaju prilike da upoznaju “astronaute s Meseca”. “Smešno je, znate, u Sjedinjenim Državama je mislim veoma velika stvar ako astronaut poseti vašu školu. Ali ovde deca počinju da sve uzimaju zdravo za gotovo, mislim… da li vam znači da upoznate nekoga ko je hodao Mesecom?”

I dok u Húsavíku ture za gledanje kitova ostaju veliki turistički posao, šira ostrvska zajednica obnavlja svoj interes za veliku svemirsku trku iz šezdesetih. “Brojni Islanđani učestvuju u ostvarivanju ove zamisli”, kaže Ormerod. “Bio sam veoma zahvalan Orliju (Örly) što sam se upoznao sa nekima od njih – uključujući i nekoliko lokalnih lovaca na aurore”. Nakon nedelju dana provedenih na Islandu – u strahotnim vremenskim uslovima – Ormerod gotovo da je digao ruke od posmatranja i snimanja aurore, kada su ga braća pokupila ogromnim 4×4 vozilom sa gumama veličine prosečne osobe i odvezli se do plaže izvan grada. “Na šlemu mi je još uvek svetlela speleološka lampa kada smo krenuli niz  stenovitu liticu… a onda, iznenada – eto polarnog svetla. I to kakvog! Čitav pejzaž je izgledao potpuno ludo, kao da je u toku invazija vanzemaljaca. Nisam siguran da se takvo šta ikada može uhvatiti na slici.”

Rosie Ifould, The Guardian (1. jul 2017.)

Mančester kao nova prestonica Britanije

Izuzev Londona, u Britaniji se možda i prečesto dešavalo da ostali veliki gradovi Ujedinjenog Kraljevstva budu nedovoljno zastupljeni i zanemareni u svakoj tradicionalno orijentisanoj političkoj debati. Sada bi ovo moglo da se promeni jer su Mančester i ostali gradovi po prvi put dobili svoje gradonačelnike izglasane od strane građana: direktno na gradskim izborima, a ne kao do sada (indirektno, od strane poslanika gradske skupštine). Ova novina bi mogla doprineti rešavanju nekih rastućih podela i razdora koji pogađaju Englesku, prenosi e-portal VoxEurop.

Ugledni britanski nedeljnik Ekonomist je pre nekoliko meseci izneo predlog, naime, da bi Britanija trebalo da svoju prestonicu izmesti iz Londona u – Mančester. Zagovornik ove ideje u 19. stoleću, brodovlasnik, novinar, esejista i biznismen Volter Bedžet (Walter Bagehot) bio je delimično inspirisan kratkoročnim pragmatičnim razlozima (tj lošim stanjem državnih objekata u Vestminsteru), ali je u vidu imao i ozbiljne, dugoročne političke probleme. Upravo su ove Bedžetove aspiracije iz pretprošlog veka bile direktno povezane sa osnovom političkog redefinisanja „Velike“ Britanije u osvit Bregzita, kao i rastuće nelagodnosti povodom Engleske, Engleza i zajedničke politike u Škotskoj. Bedžetov naum o „prestonom Mančesteru“ je, zapravo, i reakcija usled ovog tekućeg procesa raspleta vezanog za izlazak Britanaca iz EU, pošto će London izvesno ostati glavni grad Britanije u doglednoj budućnosti: Bregzit je već sam po sebi zadatak s kojim će aktuelna britanska vlada i parlament jedva izlaziti na kraj – problem koji će imati da rešavaju tokom narednih godina; stoga je, takođe, izvesno i da se poslanici neće baviti nekim „dodatnim problemima“ poput izmeštanja britanske prestonice.

Ipak, ideja o izmeštanju britanske prestonice na sever Engleske nije loše koncipirana. “Pogledajte Britaniju danas i videćete zemlju poharanu podelama”: političke i ekonomske podele između severa i juga, gradova i sela, Londona i ostalih gradova – sve ove podele sve se više produbljuju. Ove podele se jasno ogledaju i u teškoćama sa kojima se susreću najveće političke stranke Ostrva, u grčevitom pokušaju da reše problem „različitih realnosti“ tj različitih pogleda na Britaniju; problem je i u tome što još uvek nedostaje jedna politički, ekonomski i društveno koherentna, ubedljiva poruka koju će Britanci prihvatiti kao svoju. Tu posebno treba imati u vidu Laburiste, kod kojih je dilema jasna: poruke koje emituju građanima „rade“ u nekim delovima zemlje, ne deluju – ili su čak kontraproduktivne – u nekim drugim delovima zemlje.

I dok London i dalje ostaje britanska prestonica, zanimljiv sled događaja se ovih dana odvijao u centralnoj i severnoj Engleskoj. Stanovnici glavnih gradskih područja su 4. maja 2017. izabrali svoje gradonačelnike: bilo je to po prvi put u istoriji; širim gradskim područjima Mančestera, Liverpula i Birmingema sada upravljaju pojedinci – transparentno i direktno izabrani gradonačelnici – kao što je to već slučaj u Londonu. Ovaj je proces u skladu sa prenosom nadležnosti otpočetim pre dvadesetak godina, a posebno sa pokretanjem projekta “Severni tim” (Northern Powerhouse), kojeg je iznela vlada Dejvida Kamerona. Prema tom nacrtu, glavnim urbanim područjima mogu se dati veća ovlašćenja i koherentniji način upravljanja (čitaj: nezavisniji od Londona).

Britanski politički život je sve do sada bio ili na nivou lokalnih saveta i izbornih jedinica, ili na nacionalnom nivou. Suprotno u odnosu na sve ostale velike evropske zemlje, u britanskim gradovima i regionima postoji vlast na lokalu je puka formalna društvena i kulturna realnost kroz koju su, u većoj političkoj debati, retko uspevali da se probiju pojedinačni glasovi i pogledi. Kao što je za Gardijan izjavio Džon Eledž (Jonn Elledge), urednik liberalnog političkog nedeljnika New Statesman i portala CityMetric, «Engleska je otprilike u toliko komičnoj meri preterano centralizovana koliko to jedna zemlja uopšte može biti a da pri tom ne sklizne u diktaturu.»

Ovo se uveliko može zahvaliti činjenici da jedino postojeći pojedinačni predstavnici s jakim mandatom iz Škotske i Londona mogu biti jedini subjekti koji će uspešno ući u raspravu Bregzitu. Novoizabrani predsednici velikih engleskih gradova će, takođe, biti u mogućnosti da izraze zabrinutost svojih građana, od kojih su mnogi glasali da ostanu u EU. Od njih (novoizabranih gradonačelnika) se očekuje da otvorenije i dinamičnije iznose svoje vizije svoje budućnosti u nekoj novoj i drukčijoj Britaniji, osporavajući prezastupljenost konzervativnih stavova s jedne strane, i „londonske izuzetnosti“ sa druge strane. Na kraju krajeva, gradovi poput Mančestera i Liverpula već su odavno svojevrsne globalne metropole, što su zapravo i bili u prošlosti – od trgovine robljem do industrijske revolucije, od Bitlsa do fudbala.

Mančesterski grafit

Mančesterski grafit

Volter Bedžet je u svojim tekstovima pozivao na izmeštanje prestonice iz Londona u Mančester, sugerišući jednu važnu temu: u Evropi, “zemlje u kojima su desni populisti najbolje radili i funkcionisali bile su one u kojima su elite koncentrisane u pojedinačnim geografskim enklavama: Pariz, Kopenhagen, Stokholm, Beč, Budimpešta, kao i holandski Randštad (koji je megalopolis tj „mehur“ ili „presek“ i područje koje je „zajednički skup“ sastavljen o širih gradskih zona obližnjeg Amsterdama, Roterdama, Haga i Utrehta; „Randstad“ na holandskom znači „granični grad“, a zahvata šire zone i „granice“ navedenih gradova). Zemlje u kojima desni populisti stoje lošije jesu, pak, one u kojima je elita zaživela u dva ili više centara: Nemačka, Kanada, Australija, Španija, Belgija (i, zapravo, Škotska).” Verovatno postoje i drugi faktori koji su u igri, mada je geografija presudna.

Ono što je izvesno je da se fizička postavka geografskih entiteta ne može promeniti: Britanija je bila i ostaće da ostrvo – ali bi politička geografija zapravo mogla doživeti preobražaj – a majski izbori za gradonačelnike velikih britanskih gradova mogu u tom smislu biti od presudne važnosti.

Vox Europ

Kolin Krauč: Mitovi ruše narode i države

Kolin Krauč je ugledni engleski sociolog i politikolog. Nekadašnji je predavač Londonske škole ekonomije i bivši šef odeljenja političkih nauka pri Evropskom univerzitetskom institutu. Krauč je tvorac termina/pojma post-demokratije, a u ovom intervjuu kritikuje svoje sugrađane zbog “katastrofalnog kolektivnog izbora” da izađu iz Evropske unije. Razgovor vodio Alexander Görlach.

U svojoj knjizi Postdemokratija iz 2004. bavite se uzrocima propadanja političkog poretka u zapadnim zemljama. Da li su u tom smislu uspon Donalda Trumpa i Brexit bili očekivani?

U toj knjizi tvrdim da se demokratija pretvorila u neku vrstu igre kojom upravljaju ekonomske i političke elite. Sa slabljenjem osećaja klasnog i verskog pripadanja ljudi su izgubili i politički identitet. Globalizacija je donošenje ključnih odluka prenela na međunarodni nivo, izvan domašaja demokratije koja je ostala vezana uz nacionalnu državu. Današnji uspon desnice širom sveta delimično potvrđuje moju analizu, jer se većina tih grupa poziva na obespravljenost ljudi.

Ipak, u izvesnoj meri sam iznenađen, jer u doba pisanja te knjige nisam shvatao da dok su mnoge istorijske osnove političkog identiteta nestajale, nacionalni identitet je jačao zahvaljujući globalizaciji, imigraciji, izbegličkoj krizi i islamističkom terorizmu. Nastali su novi pokreti zasnovani na mržnji i izolacionizmu, što danas naravno nije održivo, pa su oni utoliko jalovi i veoma opasni.

Jedna od ideja prilikom stvaranja EU bila je da se nacionalna država prevaziđe tako što će se izgraditi nadnacionalni poredak, uz istovremeno jačanje regiona i njihovih posebnosti u svim delovima Evrope. Očekivalo bi se da su regionalni identiteti, na primer katalonski ili bavarski, jače izraženi nego neki apstraktni i isfabrikovani nacionalni narativi. Zašto to nije tako?

U različitim delovima Evrope vladari su kroz istoriju lojalnost stanovništva usmeravali pre svega na teritorije kojima oni vladaju. Pritom su koristili mitove o “naciji” i njenim neprijateljima. Vladari skandinavskih zemalja, Engleske, velikih delova Francuske, Poljske i teritorija koje će postati Holandija bili su u tome veoma uspešni. Ali uvek je bilo izuzetaka i u nekim regijama su opstali lokalni identiteti: u Škotskoj, Kataloniji, Baskiji, Bavarskoj i donekle u Velsu i Bretanji, kao i u mnogi regionima i gradovima u Italiji.

Proces proizvodnje nacionalnih identiteta i pružanja otpora tom procesu na lokalnom nivou odvijao se krajnje arbitrarno. On može biti delotvoran, uz podršku jakih političkih sila kroz duge istorijske periode, a ponekad i uz pomoć velikih mitova. U tom procesu nema mesta racionalnosti.

To znači da se nacionalni narativi uvek grade na mitskim spekulacijama, kao što je Albion kralja Artura ili postojbina Nibelunga? Očigledno je da desničarski pokreti koriste takve motive koji se uvek iznova oživljavaju, na primer u nemačkom kontekstu kao Abendland ili Okcident. Drugi primer je anglosaksonski mit koji je dospeo u Ameriku sa prvim puritanskim doseljenicima i tamo procvetao. To je mit koji podrazumeva da su Englezi i kasnije Amerikanci izabrani narod u biblijskom smislu.

Da, mitska komponenta je uvek prisutna u nacionalnim narativima jer je potrebno izgraditi predstavu o nacionalnoj posebnosti, što je gotovo uvek iluzija, naročito u Evropi, posle svih istorijskih seoba i mešanja naroda. Nacija se ne može definisati ni geografski, jer su se nacionalne granice menjale kroz vekove – čak i u Britaniji, koja polaže pravo na poseban “ostrvski” status, današnja nacionalna granica je utvrđena tek 1922. Više se može postići jezikom, mada ima dosta odstupanja i od nacionalne jezičke posebnosti, a lingvističko jedinstvo se često nameće političkim sredstvima.

Kada su Česi i Slovaci želeli Čehoslovačku nezavisnu od Austrougarske, trudili su se da naglase sličnosti češkog i slovačkog jezika; danas, u zasebnim nacionalnim državama, naglašavaju razlike. Nacije su politički konstrukti. To ne znači da ljudi ne veruju u njih – često to čine veoma zdušno, što može biti i opasno – ali u vreme kao što je naše, kada se nacionalne podele stavljaju u službu ciničnih političkih ciljeva, korisno je podsetiti se na to da su nacije kao takve veštačke tvorevine.

Takvi narativi donekle polažu pravo na potvrđivanje legitimnosti sistema upravljanja. Današnji kritičari demokratije često naglašavaju da politici u EU nedostaje upravo ta vrsta legitimnosti. Zar EU, kao i liberalna demokratija uopšte, ne bi trebalo da razvije i artikuliše neki sopstveni narativ?

Da, tako je. U Evropi imamo toliko zajedničke kulture i istorije – mada je u toj istoriji bilo dosta ratova i sukoba. Ali za to je potrebna podrška političkih lidera spremnih da kažu da današnje probleme možemo rešiti jedino ako nastupamo zajedno, kao Evropa. Umesto toga, oni podležu iskušenju da se ogrnu nacionalnim zastavama i okrive druge za sve što ne valja u njihovim zemljama.

Kao britanski državljanin već godinama sam u prilici da to svakodnevno gledam i zbog toga je moja zemlja završila na ovom besmislenom kursu. Ali takođe je važno da evropske institucije učine sebe relevantnima i privlačnima za građane. Jacques Delors je to umeo, ali veoma mali broj njegovih naslednika razmišlja o tome. Možda je jedina korist od brexita to što će sada naučiti tu lekciju.

Da li su najavljeni opšti izbori u Britaniji trijumf demokratije ili tek jedna od posledica problematičnog referenduma?

Ni jedno ni drugo; to je uobičajena politička manipulacija. Premijerka Theresa May koja je tvrdila da neće ići na prevremene izbore, primetila je dve stvari. Prvo, prednost koju ima u anketama javnog mnjenja u odnosu na lidera laburista Jeremy Corbina postala je veoma velika. Drugo, EU joj je jasno stavila do znanja da ne može biti pregovora o novim odnosima Britanije i EU pre kraja “brakorazvodne parnice”. To znači da bi se u vreme održavanja sledećih redovnih izbora, u maju 2020, osećale samo negativne posledice napuštanja EU. Želela je da izbegne izlazak pred glasače u takvom odnosu snaga.

Retorika koju je koristila u pozivanju na vanredne izbore bila je krajnje nedemokratska, slična maniru turskog predsednika Erdogana. Rekla je da se posle ovih izbora moraju prekinuti rasprave o brexitu u parlamentu i da za vreme izbora ne mogu očekivati od nje da govori o tome šta će pokušati da postigne pregovorima. Na dan kada su najavljeni vanredni izbori, list koji joj je najlojalniji, Dejli mejl, objavio je naslovnu stranu jutarnjeg izdanja sa samo dve reči iznad velike slike gospođe May: Dole saboteri. To je atmosfera u današnjoj Engleskoj.

Da li očekujete rezultat koji bi mogao da spreči brexit?

Ne. Brexit može biti zaustavljen jedino ukoliko na kraju pregovora vlada zaključi da su posledice izlaska neprihvatljivo teške i predloži javnosti da odluku promeni na novom referendumu. To bi mogla da uradi i Theresa May, jer ona očigledno želi da brexit donese dobre rezultate. Ipak, mislim da je to malo verovatno.

Trijumfalni optimizam zagovornika brexita proističe iz vere da je moguće uspešno rekonstruisati britanski komonvelt kao trgovinsku zonu u čijem centru će biti Britanija. Ti ljudi su u zabludi. Romantično krilo Konzervativne partije pati od duboke nostalgije za starom imperijom, kao i deo stanovništva, bez obzira na klasnu pripadnost. Bojim se da će nas tek potpuni krah osloboditi od te tlapnje.

 

Save Liberal Democracy, 21.04.2017.
Social Europe, 19.05.2017.
Peščanik.net, 31.05.2017.

Njujork tajms i godina u koferima: najbolji putopisi u 2016. 

Od Majorke Do Velikih jezera, američki list Njujork tajms napravio je listu svojih priča o putovanjima koje su u 2016. naišle na najveći odziv čitalaca. Evo tek nekoliko najbolje rangiranih. Napomena: ovog puta – bez Barselone i Pariza, bez Rima i Londona, bez Tokija i Njujorka. Daćemo priliku ostalima – a vi pogledajte i jednu i drugu listu – sigurno će se i za vas naći barem nekoliko sjajnih putopisa.

Neostvarena ljubav

Deborah Levy

Bila sam zaljubljena u svog dečka; otišla sam s njim u ostrvski raj, uzbuđena što ću ga tamo bolje upoznati… ali, ispostavilo se da je bilo pametnije ne doznati toliku i takvu istinu.

00

Od Montreala do Minesote morskim rukavcem

Porter Fox

Toliko sam, kao i ostali Amerikanci, navikao da Severnu Ameriku prelazim avionom i kolima, uzduž i popreko, da je ona postala samo jedna iskrivljena slika pravog stanja stvari. A onda sam preduzeo jednu laganu plovidbu kroz “unutrašnje more”, kako bih u miru i bez žurbe prošao kroz oblast četiri Velika jezera, upijajući svaki pedalj ove vode i tla.

01

Sedam evropskih mesta – (kao) kod kuće

Porter Fox

Od Madrida do Istanbula, putnici pričaju za Njujork tajms o svojim iskustvima i skrivenim lepotama ovog kontinenta čije su obeležje velika nacionalna, geografska i klimatska šarolikost.

02

Pola milenijuma jevrejske zajednice u Veneciji

David Laskin

Put kroz jedno od najstarijih geta na svetu, koje je 20. marta 2016. obeležilo 500-tu godinu svog postojanja

03

Opčinjena Sicilijom… ponovo

Francine Prose

Putovala sam na Siciliju s tri generacije svoje porodice: Prvo, 1992. sa svojom majkom, mužem i dva sina (tada 10 i 14). Potom sam tamo pisala knjigu 2002. godine. Ove 2016., nakon skoro četvrt veka, vratila sam se na Siciliju s mužem, našim sinovima, i – njihovim unučićima…

04

Ćinkve Tere, Italija

Ingrid K. Williams

Ovo veoma krševito i strmo parče obale Ligurijskog zaliva utočište je za žitelje pet mestašaca koja danonoćno opsedaju turisti iz čitavog sveta: Ćinkve Tere (Cinque Terre)

05

Amsterdam

Ingrid K. Williams

Ovaj grad je potpuno drukčiji nego pre nkoliko godina: sa obiljem novih restorana i kafea, uz obnovljeni Rijksmuseum ali i Stedelijk, Amsterdam je u središtu “velikog renoviranja”. Kao takav, sa svojim novim licem gleda u turiste koji imaju samo reči hvale za sve ono što je u proteklih desetak godina urađeno u ovom gradu.

06

Porto, Portugal

Nell McShane Wulfhart

Porto sa svojom nestvarno lepom stanicom koja važi za remek-delo arhitekture, katedralom i gvozdenim mostom Dom Luiš I, kul barovima u kojima se toči – naravno, a šta drugo?! – porto – ovaj šarmantni grad je kombinacija onog što je najbolje od novog i starog.

07

Ešvil, Severna Karolina

Jeremy Egner

Okružen planinama i “s vetrom u leđa”, žitelji Ešvila svoj grad nazivaju “Zemljom neba”. Ubrajaju ga među najinteresantnija mesta na planeti – bez ikakve šale. Već neko vreme slovi za stecište velike kreativne energije, sa snažnom intelektualnom scenom i dobrim biznisima. Mesto dobrog života u SAD.

08

Kvebek (grad)

Ingrid K. Williams

U ovoj prestonici istoimene kanadske provincije, najnoviji trendovi sjajno se uklapaju u vć postojeću istoriju grada. Carstvo vrhunskih kulinara, mesto u kojem će sve sve vrste i tipovi putnika naći “svoju šolju čaja” i osećati se u njemu kao kod svoje kuće.

09

Puerto Valjarta

Ondine Cohane

Sa svojom nadasve inventivnom kulinarskom scenom, neprevaziđenim plažama i mistikom a la “Noć iguane”, ova meksička turistička Meka je savršeno utočište za vikend bekstvo i city-break posetu (ako ste Amerikanac!)

10

Najrobi, Kenija

Jeffrey Gentleman

Džungla na asfaltu bez kraja i konca: saobraćajne gužve, čvorište globalnog  biznisa, kontinenata i kultura (Azija, Afrika i Evropa obeležavaju Najrobi svako na svoj način)… uz žirafe i slonove koji pretrčavaju ulice i raskrsnice.

11

Ženeva

Hannah Selginson

Ko nije čuo za Ženevu, Kosmičku prestonicu svakolike neutralnosti i bankarstva, tačnog vremena i sjajnih čokolada? Ipak, ovaj grad nemojte propustiti, niti ga potceniti, jer među neupućenima slovi za “dosadan”. Kakva fatalna greška! Muzeji, aktivnosti na otvorenom, simpaične pijace i – šoping: sve su to sinonimi za Ženevu danas.

12

Delhi

Justin Bergman

Nema šansi ni da zagrebete po onome što ovaj grad sadrži. Nebrojeno šarmantnih izdanaka, sjajna umetnička scena, najrazličitije regionalne kuhinje… i neprevaziđene vibracije.

13

San Sebastián

Ingrid K. Williams

Ovaj primorski grad na severu Španije (Baskijci bi se razbesneli da čuju kako se ovaj grad pominje u rečenici odmah do Španije) privredno je najnaprednija regija. San Sebastijan je privredni, gastronomski, turistički i kulturni centar, ne samo zbog svog filmskog festivala već i zato što je, uz poljski Vroclav, bio evropski Grad kulture za 2016. Arhitektura, autohtona kultura i sjajni pintxo barovi u kojima se poslužuje baskijska verzija španskog tapasa

14

Bombaj

Sarah Khan

Sinonim za “trnje i zvezde”, blato i glamur, ovaj poslovni centar Indije i obalska metropola fascinacija su sve većeg broja zapadnih turista, a ne samo biznismena

15

Edinburg

Nell McShane Wulfhart

Tamo gde se staro i novo neprimetno spajaju; srednjovekovne uličice, savremena arhitektura, i, naravno, “nova” škotska kuhinja.

16

Seul

Justin Bergman

Zahvaljujući talasu pop-kulture koji je iz Južne Koreje zapljusnuo svet, ovaj nadasve privlačan grad postao je i svetski poznat. Veoma potcenjen od strane turističkih operatera, verovatno je jedna od najinteresantnijih planetarnih destinacija. Sjajna kuhinja, arhitektura i muzeji – ovo je samo početak.

Helsinki

Ingrid K. Williams

Svaki ćošak ovog superkul nordijskog grada je priča za sebe, obalski pojas potpuno je preuređen baš kao i muzeji – indistrijski prostori renovirani su i pretvoreni u mesta kulturnih zbivanja. Finci – priča za sebe!

18

Burgonja

Seth Sherwood

Oblast u Francuskoj koja je sinonim za gurmanluke (ne samo zbog bifteka u vinu s pečurkama a la Burginjon), vrhunska vina i slikovite predele

Ho Ši Min

Naomi Lindt

Vožnja starom vespom ili mopedom, jeftina hrana, odličan provod – vijetnamska prestonica Ho Ši Min je pandan i rival Bangkoku. Fantastičan procvat ekonomije i politička stabilnost učinili su ga nadasve privlačnim – sinonim za jeftin i sjajan provod, i, naravno – vrhunsku kuhinju.

20

Valensija

Ingrid K. Williams

Umetničke i gastronomske inovacije, rodni grad Santjaga Kalatrave, večito sunce nad isušenim koritom reke Turije od kojeg su gradske vlasti naravile fantastično spotrko-kulturno-umetničko-muzičko čvorište. sa dna nekadašnje Turije izdiže se nekoliko Kalatravinih zdanja – sva u vrhu moderne arhitekture. Spoj srednjovekovnog, renesansnog i radničkog, ribarskog i buržujskog – Valensija je možda najveći centar sporta kojim se bave oni sa dosta novca: trke jedrenjacima.

21

Amalfi

Ingrid K. Williams

Raj za uživanje u pronalaženju svih manje poznatih mesta na obali Amalfija, dugoj 50 kilometara.

23

Tanger
Seth Sherwood

Ova jedinstvena marokanska metropola opsedala je Žana Ženea (Jean Jenet) i Pola Boulza (Paul Bowles), ali i jednog Vilijema Barouza (William S. Burroughs), koji je u ovm gradu našao nadahnuće za svoj najpoznatiji roman, “Goli ručak”. Dugačke,čiste plaže, vrhunska kuhinja i veoma neobični lokali – Tanger je bio i ostao inspiracija za umetnike i avanturiste.

Gelvej

Nell McShane Wulfhart

Irci za njega kažu da je “verovatno najšarmantniji irski grad”. Krcat starvremskim pabovima i restoranima s nenadmašnom morskom hranom, Gelvej je čuven po svojim jedinstvenim pejzažima. Mesto druida i trubadura, zamkova i fjordova, zelenila i plavetnila.

28

Hong Kong

Justin Bergman

Umetnost, biznis, hrana, zabava. Hong Kong je sinonim za konstantno previranje.

30

Beograd

Seth Sherwood

Već naširoko i nadaleko poznat po svom noćnom životu, sjajnim kafeima, izdašnim obrocima, srpska prestonica je mesto u kojem fabričke hale prerastaju u mesta vrhunske zabave i lokacije namenjene alternativnim umetničkim događajima – Beograd poseduje jedinstvenu privlačnost.

31

Program nade

Prvo su nam objasnili da je globalni kapitalizam dinamična sila koja otvara prostor za inovacije i promene. Onda su nas obavestili da smo stigli do kraja istorije i trajne stabilnosti i mira. Obećan nam je beskonačan rast na planeti ograničenih resursa. Rečeno nam je da će sistem zasnovan na nejednakosti ukloniti sve razlike, da će kompeticija i socijalna zavist dovesti do sveopšteg blagostanja i da moć novca štiti demokratiju. Kontradikcije su bile više nego očigledne. Čitav paket je bio proizvod magijskog mišljenja.

Sve to se ispostavilo kao zabluda, a nema povratka na staru normalnost. Kejnzijanske mere za koje se zalažu Jeremy Corbin i Bernie Sanders u svetu koji se bliži svojim ekološkim limitima i u kojem radna mesta ubrzano nestaju – irelevantne su za 21. vek podjednako kao neoliberalni recepti koji su doveli do finansijske krize. U svojoj knjizi Age of anger / Doba besa Pankaj Mishra aktuelnu krizu vidi kao novu manifestaciju starog dugotrajnog poremećaja koji razara naša društva već 200 godina. Umivena istorija zapadnog sveta izostavlja osnovna obeležja tog perioda: pljačke i pokolje, građanske i međudržavne ratove, kolonijalizam i masakre u prekomorskim zemljama, rasizam i genocide.

Zahvaljujući globalizaciji industrijskog kapitalizma, ove razorne sile su se prelile na čitav svet. Tradicionalni oblici autoriteta su suspendovani u ime univerzalne slobode, autonomije i prosperiteta. Ta obećanja su u neskladu sa ogromnim disparitetima u moći, statusu i vlasništvu nad imovinom. Rezultat je globalno širenje evropskih bolesti 19. veka: poniženja, zavisti i osećanja nemoći. Neispunjena očekivanja, bes i samoprezir umnožavaju redove onih koj podržavaju Isis, Hindu nacionalizam i populističku demagogiju u Britaniji, SAD, Francuskoj ili Mađarskoj.

Kako reagovati na krizu? Raymond Williams kaže da „biti zaista radikalan znači učiniti nadu mogućom, a ne očaj uverljivim“. Dugo sam radio upravo to (na primer ovde i ovde). Od sada ću razmatrati nove pristupe politici, ekonomiji i društvenim promenama. Nema povratka nazad, nema utehe u starim izvesnostima. Treba pretresti svet počevši od temeljnih načela. Ima mnogo tačaka od kojih bismo mogli početi, ali meni se nameće jedna. Ni tržište ni država po sebi ne mogu da zadovolje sve naše potrebe. Ukidanjem unutrašnjih veza u društvu oni podjednako podstiču otuđenje, bes i anomalije koje doprinose ekstremizmu. Upadljivo je odsustvo jednog elementa iz dominantnih ideologija, nešto što ne pripada ni tržištu ni državi: opšte dobro (the commons). Ono pripada celoj zajednici. Tu načelno spadaju zemlja, voda, minerali, znanje, naučno istraživanje, softver. U ovom trenutku većina tih dobara je prisvojena, nalazi se pod kontrolom državnih ili privatnih interesa i tretira se kao bilo koji oblik kapitala. Time smo lišeni našeg zajedničkog bogatstva.

Neka opšta dobra su očuvana: od šuma u Nepalu i Rumuniji u vlasništvu lokalnih zajednica do odgajivačnica jastoga u državi Mejn; to su pašnjaci u istočnoj Africi i Švajcarskoj, internet, Vikipedija, Linuks, časopisi koje izdaje Public Library of Science, vremenska banka u Helsinkiju, lokalne valute i mikroskopija otvorenog koda. Ali to su samo izuzeci koji potvrđuju opšte pravilo o ekskluzivnosti privatnog vlasništva.

sunrise

U svojoj knjizi Land / Zemlja, organizator lokalnih zajednica Martin Adams nas podseća da je zemlja nekada pripadala svima i nikome, a onda je manjina sebi prigrabila pravo na nju i onemogućila drugim ljudima da je koristie. On predlaže da oni koji ekskluzivno koriste zemlju plaćaju „doprinos za zemlju zajednice“. To bi delimično zamenilo prihode od poreza na dohodak i promet, sprečilo gomilanje imovine i spustilo cenu zemlje. Od tog prihoda bi se mogao finansirati univerzalni osnovni dohodak. Vremenom bismo mogli preći na sistem u kojem bi zemlja bila u vlasništvu lokalne zajednice koja bi je davala u zakup.

Slični procesi mogu se primeniti na energiju. Pravo sagorevanja fosilnih goriva može biti predmet licitacije (ponuđene količine bi se svake godine smanjivale). Od prihoda bi se mogle finansirati javne službe i prelazak na čistu energiju. Oni koji koriste vetar ili sunčevu svetlost za proizvodnju energije, trebalo bi da plaćaju doprinos zajednici. Ili bi generatori mogli da budu u vlasništvu lokalnih zajednica, kao što se već radi u Škotskoj.

Umesto da dozvolimo korporacijama da koriste prava intelektualne svojine za veštačko stvaranje nestašice znanja ili za preuzimanje vrednosti koje su stvorili drugi ljudi (kao što čine Google i Facebook), mogli bismo da krenemo ka „ekonomiji deljenog znanja“ kakvu promoviše vlada Ekvadora. Deo profita bi se mogao ponuditi (uz pomoć blockchain tehnologije na kojoj počiva bitcoin) u zamenu za pomoć u izgradnji onlajn platformi i obezbeđivanje njihovih sadržaja.

Povraćaj opštih dobara ima veliki potencijal ne samo za distribuciju bogatstva već i za promenu društva. Kao što naglašava pisac David Bollier, opšte dobro nije samo resurs (zemlja, drveće, softver), već i zajednica ljudi koji njime upravljaju i štite ga. Članovi zajednice tako razvijaju mnogo dublje veze između sebe i sa svojim dobrima nego kada su samo pasivni potrošači proizvoda. Upravljanje zajedničkim resursima podrazumeva razvijanje pravila, vrednosti i tradicija. U nekim slučajevima to znači uključivanje u okruženje u kojem živimo na nove načine. To znači preoblikovanje državne uprave tako da ona reaguje na potrebe zajednica, a ne korporacija. Drugim rečima, oživljavanje zajedničkih dobara može biti protivteža atomizujućim, otuđujućim silama koje sada izazivaju mnoštvo toksičnih reakcija.

To nije kompletan odgovor. Nadam se da ću posle istraživanja širokog spektra potencijalnih rešenja i uz pomoć vaših komentara i predloga razviti novu sintezu: novi politički, ekonomski i društveni scenario koji odgovara potrebama 21. veka. Ostvarivanje tog scenarija je još jedan izazov na kojem treba raditi. Ali prvo treba da odlučimo šta želimo. A onda ćemo videti kako to da ostvarimo.

George Monbiot, The Guardian, 13.12.2016.

Peščanik.net, 17.12.2016.