Treba li da nas brinu grčke banke?

Početkom februara došlo je do sukoba između Međunarodnog Monetarnog Fonda i evropskih institucija. Priroda sukoba ticala se postavljanja uslova za održivost plana otplate grčkog duga. Jedan od ključnih razloga za ovo neslaganje je, po svemu sudeći, razlika u procenama zdravlja grčkih banaka. Iz tog razdora izrodilo se logično pitanje: čijoj proceni treba verovati, i postoje li realni razlozi za zabrinutost, pita se ekonomska analitičarka Silvija Merler na portalu Bruegel.org.

Oni koji profesionalno prate krize u evrozoni već su navikli na činjenicu da se Grčka, s vremena na vreme, vraća u žižu pažnje. A onda, kada se to desi, obično je praćena oživljavanjem neslaganja između MMF-a i evropskih institucija. To se dogodilo i početkom ovog februara: dve strane sukobile su se oko uslova za održivost grčkog duga, a jedan od glavnih izvora neslaganja, izgleda, leži u evaluaciji zdravlja grčkih banaka.

Banke su, počev od 2010. godine, prošle tri kruga dokapitalizacije – od kojih je poslednji realizovan 2015. godine – i to za ukupno 43 milijarde evra. Analiza MMF-a o održivosti duga (Debt Sustainability Analysis, DSA), međutim, zastupa pretpostavku da tampon od oko 10 milijardi evra – otprilike polovina iznosa dugova prema ukupnoj imovini (Debt to Total Assets, DTA) u bilansu stanja grčkih banaka – treba izdvojiti za pokriće potencijalnih dodatnih troškova za podršku potreba banaka. Evropska DSA, umesto toga, ne snosi nikakve dodatne troškove budućih potreba banaka za dokapitalizacijom. Banka Grčke, s druge strane, tvrdi da su grčke banke postavljene tako da mogu održavati visoke koeficijente kapitala čak i u scenariju o štetnosti, nedavno objavljenom u analizi osetljivosti grčkih bankarskih struktura (Tabela 1).

01

Nenaplativa potraživanja banaka predstavljaju materijalna potraživanja u čijoj otplati dužnici kasne više od 90 dana, ili ona za koje postoji ocena da ih dužnik neće platiti u celosti, bez realizacije kolaterala – bez obzira na to koliki je još iznos ostao za plaćanje, ili koliko dana kasni sa uplatom. Definicija IFSR NPL obuhvata samo one kredite koji kasne više od 90 dana.

Ovu svoju predostrožnost MMF opravdava tvrdnjom da je situacija oko bilansa grčkih banaka i dalje osetljiva. Tabela 1 pokazuje da je nivo nenaplativih kredita (NPE) i dalje veoma visok, iznad 40% ukupnih kredita za sve četiri banke o kojima je reč, i više od 50% za dve od njih. Racio nekvalitetnih kredita je manji ali ipak blizu 40% za one banke koje izveštavaju o ovom pokazatelju.

Grčke banke su se složile s planom smanjenja NPE tokom perioda od tri godine, sa kvartalnim targetima i ciljajući na smanjenje sistemski neprihodujućih plasmana (NPE, non-performing exposures) sa 50% na 34% do 2019., a problematičnih kredita (NPL, non-performing loans) sa 37% na 20%. Očekuje se da će ovo smanjenje biti vođeno uglavnom poboljšanjem otplate kredita kao i njihovim otpisom, i, u manjoj meri, likvidacijama, boljom naplatom i prodajom potraživanja. Dosledno sa planom, ta otpisivanja su se krajem 2016. godine ubrzala, dostigavši rekordne 2,5 milijarde evra za godinu dana (Slika 1).

Dnevni list Kathimerini, međutim, donosi da su januara 2017. novi NPL-ovi skočili na skoro milijardu evra, vraćajući se na silaznu putanju krajem 2016. godine, a očigledno su nastavili da rastu i tokom februara 2017. Istraživanje koje je sproveo Asimakopoulos et al. u Grčkoj Banci nalazi da jedna od šest firmi sa teško naplativim ili problematičnim kreditima predstavlja strateškog neplatišu (difoltera), kao i da su strateški dužnici u pozitivnoj korelaciji  prema preostalom dugu i ekonomskoj neizvesnosti.

Izvori na koje se oslanjala vest u dnevnom listu Katimerini izgleda da potvrđuju ovaj sud, pripisujući nedavni porast neizvesnosti sa drugom po redu proverom doslednosti sprovođenja paketa spasavanja, ali i činjenicom da veliki broj dužnika ne bi sarađivao u postizanju sporazuma o restrukturiranju, nadajući se da bi vladino uvođenje vansudskog postizanja kompromisa moglo dovesti do boljih uslova i mogućnosti za smanjenje duga.

Ukoliko i nadalje budu žilavi, ovi faktori mogu i te kako zakomplikovati ostvarivanje ciljeva smanjenja NPE. NPL tržište je 2015. liberalizovano, verovatno sa ciljem da se privuku strani investitori, ali je malo verovatno da će se ovo i dogoditi ukoliko ekonomska neizvesnost i dalje bude visila nad glavama Grka. Sadašnju strategiju za postizanje ciljeva zacrtanih Paketom spasavanja uglavnom vode banke. MMF u svom članu IV tvrdi da alternativa može biti osnivanje kompanija za upravljanje sredstvima (AMC, Asset Management Company), iako to u Grčkoj može da bude teško izvodljivo jer je potražnja za privatnim AMC-om mala, dok bi javni AMC mogli biti izloženi problemima vezanim za upravljanje i podnošenje rizika, s obzirom na stroga evropska pravila koja bi mogla izazvati bejl-in (Bail-in), ukoliko postoji potreba za dodatnim kapitalom u kratkom roku.

(Bail-in: spasavanje finansijskih institucija koje su na rubu propasti preuzimanjem gubitaka od strane njihovih poverilaca i štediša. Bail-in je suprotan od bail-outa, koji podrazumeva spasavanje finansijskih institucija pomoću spoljnih aktera; najčešće su to vlade, koje koriste novac poreskih obveznika. Tipično je da je bejl-aut daleko češći finansijski instrument nego bejl-in, ali u poslednjih nekoliko godina, nakon masovnih bejl-autova, neke vlade sada zahtevaju da investitori i štediše u banci preuzmu potencijalne gubitke, a ne poreski obveznici).

08

Drugi problem koji je pomenut u pregledu MMF-a tiče se odloženih poreskih sredstava i kredita (DTA/ DTC). Pisac ovih redaka, Silvija Merler, već je u jednom ranijem tekstu za Bruegel pisala o odloženim poreskim sredstvima; u suštini, DTC su finasijski instrumenti koji mogu da se računaju kao kapital, bez obzira na to da li banka ima profit ili gubitak, a zavisno od toga koliko je bilo planirano, mogu zahtevati potencijalnu odgovornost države. Ovi instrumenti su još uvek relevantni za grčke banke (tabela 1), što može smanjiti kvalitet njihovog kapitala.

Čijoj, dakle, proceni treba verovati kada su u pitanju grčke banke? Kao i uvek, sve procene mogu biti ili ispravne ili pogrešne – u zavisnosti od okolnosti. Veoma je teško sačiniti predviđanja kako će se stvari razvijati, posebno zato što se sudbina banaka nikada ne razdvaja od zemlje u kojoj se one nalaze, a za Grčku je ekonomska neizvesnost dosad već postala norma. Ta dva pitanja razmatrana u ovom tekstu su, međutim, dodatni su izvor potencijalne zabrinutosti.

Silvia Merler, Bruegel.org

 

Helikopterski novac: Maska za finansiranje deficita kratkoročnim pozajmicama

01

Izraz “Helikopterski novac” potiče od živopisne slike koju je stvorio američki ekonomista Milton Fridman: bankar Centralne banke zasipa državnim obveznicama gomilu zahvalnih stanovnika. U skorije vreme, pojam je ponovo promovisao Ader Tarner (Adair Turner), bivši predsednik finansijskog regulatora Velike Britanije, u svojoj knjizi „Između duga i đavola“. Takođe je zadobio naklonost kralja obveznica Bila Grosa (Bill Gross), pa čak i centralnih bankara kao što je Ben Bernanke, bivši predsednik američkih Federalnih rezervi, i Marija Dragija, predsednika Evropske centralne banke. Evo kako na ovaj fenomen doštampavanja novca gleda Džon Kej, gostujući profesor Londonske škole ekonomije i kolumnista Fajnenšel Tajmsa.

00Niko, naravno, ne predviđa da će “helikopterski novac” zasta padati s neba, „iz helikoptera“. Oni koji pominju helikopterski novac imaju na umu da će vlasti, tokom recesije, povećati troškove na način koji bi direktno stimulisao potrošnju privatnog sektora. Idealni format u kojem se preduzima zaduživanje jesu papirne novčanice, za koje se ne plaća nikakav interes niti ih treba otplaćivati. Zato je ideja “bacanja para iz helikoptera” tako privlačna.

Ali, naravno, čak i ako su srećni dobitnici novca bačenog iz helikoptera otišli pravo u kafanu kako bi proslavili svoju srećnu zvezdu, poreznik će taj novac vratiti u bankarski sistem do kraja dana, a državne obveznice završiće nazad u trezorima centralne banke. Novac rasut iz helikoptera ne daje domaćinstvima razloga da u svojim novčanicima drže dodatne obveznice, ne motiviše prodavnice da više novca čuvaju u svojim kasama, odnosno ne stimulišu banke da drže više para u svojim filijalama.

05Zagovornici helikopterskog novca misle da se zaduživanje koje države preduzimaju na ovaj način ne računa – da li zato što je taj novac neotkupljiv (tj. ne mora se vratiti), a nema ni stvarno bilo čije odgovornosti; ili zato što se kanališe kroz centralne banke. Takozvani Mastrihtski kriterijumi, koji se tiču zaduženosti i dugova EU država, a koje prikuplja Evropska komisija, iako se tiču zaduženosti EU članica, ne uzimaju u obzir bilanse centralnih banaka unutar evrozone.

Nasuprot tome, zvanična brojka za ukupan državni dug Velike Britanije uključuje sredstva i obaveze Banke Engleske (kao i kupovnu šemu imovine, koja drži 375 milijardi funti britanskog državnog duga kojeg je Banka Engleske kupila u ime i za račun “kvantitativnog popuštanja”).

02Ako se već dosad niste zbunili, bićete ukoliko želite objašnjenje kako se razni negativni i pozitivni bilansi, koje imaju evrozonske centralne banke sa Evropskom centralnom bankom (ECB), uklapaju u ovu sliku; ili – ukoliko želite objašnjenje kako će se eventualni gubici koje će ECB na kraju napraviti zaduživanjem kroz problematične kolaterale nacionalnih banaka, tj zaloga ili hipoteka diskutabilne vredosti, odraziti na njene finansijske knjige i obračune.

04Tajna svega ovoga proizilazi iz uverenja da centralne banke nikada ne mogu biti nesolventne, jer one uvek mogu da štampaju novac, a da novčanice nisu razmenljive ni za šta drugo izuzev za – druge novčanice. Ipak, vi ih, zapravo, možete otkupiti tako što ćete ih koristiti kako biste platili vaše poreze; takođe, i ukoliko centralne banke naštampaju dovoljno takvog novca (da bi on počeo da gubi svoju vrednost).

Kada se na stranu ostave sve priče i teorije, realnost je ponovo kristalno jasna: Helikopterski novac predstavlja finansiranje deficita kroz kratkoročne kredite.

03Pisac ovih redova, ekonomista Džon Kej ne misli da je vođenje ove i ovakve ekonomske politike loša ideja, iako konzervativac i šef britanskog trezora Džordž Ozborn i nemačka kancelarka Angela Merkel zastupaju drukčiji stav. Ovom činjenicom se, međutim, naglašava kako postoji realna potreba da zagovornici ovakve „helikopterske šeme“ treba da samo valjanim argumentima ubeđuju političare i javnost da podrže plan – ali da ga nikako ne odobravaju ukoliko je ova šema predstavljena na jednostavan, uopšten i netransparentan način.

Sada je na delu nekonvencionalna monetarna politika; kejnzijanska fiskalna ekspanzija je van igre. Čak i ako predstavljaju istu stvar.

Po svemu sudeći, iedna bolja ideja i dalje će biti finansiranje deficita kroz dugoročno zaduživanje. Kada se realne kamatne stope na državne obveznice s rokom dospeća od 50 godina približe nuli, onda je malo razloga za brigu zbog svežeg duga koji se ostavlja i nameće našoj deci. Siguran sam, zaključuje Kej, da bi ta deca radije želela da žive u svojim sopstvenim kućama i budu u stanju da gaze mostovima koji će nadživeti njihove roditelje.

John Kay, 2 Jun 2016.

Social Europe (Preuzeto sa bloga Džona Keja u listu Fajnenšel tajms)

https://www.socialeurope.eu/2016/06/helicopter-money-disguise-debt-financing-funded-short-term-borrowing/