Kineske investicije u EU: nebu pod oblake

 

U početku, reforme Denga Sjaopinga (Deng Xiaoping), kao i njegova politika otvaranja Kine prema svetu bili su podstaknuti normalizacijom američko-kineskih odnosa. Tokom 80-ih godina prošlog stoleća, trgovina i investicije između Kine i Evrope su se, takođe, vinule nebu pod oblake.

Danas, Evropa je ta – a ne Sjedinjene Države – koja je Pekingu najvažniji partner u naučno-tehnološkom razvoju i investicijama.

03Tokom poslednje tri decenije, evropske multinacionalne kompanije smeštene u Kini sprovode ogromna bilateralna ulaganja; ona su  značajno doprinela obostranom ekonomskom razvoju – kako Kine tako i Evropske unije.

Tokom 2014. godine, kineske su se investicije u EU skoro utrostručile dok je bilateralna trgovina premašila 615 milijardi američkih dolara. Istovremeno, oko šest miliona “poslovnih putnika putovalo je na relaciji EU – Kina. Ali, ovo je, kako je izričito navedeno, samo početak.

Kineske investicije u Evropi

Čak i pre krize 2008, ovi su novčani tokovi rasli zadivljujućom stopom, utrostručivši se sa manje od milijardu dolara godišnje u periodu 2004-2008 na oko tri milijarde u periodu 2009-2010.

Kako je kriza u evrozoni uzimala maha, kineske su se investicije ponovo uvećavale i to trostruko: na 10 milijardi dolara tokom 2011. godine, dok su tokom 2014, kineski investitori udvostručili svoj novac u Evropi, na rekordnih 18 milijardi dolara.

07Kineski kapital doslovce je poplavio glavne pokretačke ekonomije EU: od britanskog tržišta nekretninama, preko investicija u razvoj nemačkih naprednih tehnologija, do francuske industrije i italijanskog energetskog sektora.

Velika Britanija je destinacija br.1 za kineske investicije koje su britansku ekonomiju “ojačale” 5,1 milijardi dolara svežeg novca. Iza Britanaca su Italijani, koji su velikodušno “dopustili” da 3,5 milijarde dolara iz Kine bude uloženo u Apeninsko poluostrvo. Što se tiče strukture ulaganja, kineski kapital kreće se od prirodnih resursa i trgovine ka širokom spektru industrija i kupoprodaje imovine i kompanija širom Evrope.

Na fiskalno konzervativnom severu Evrope, kineski investitori fokusirani su na napredne tehnologije i inovacije. Na bolesnom jugu Evrope, interes kineskih investitora povećan je u domenu privatizacije, naročito u Portugalu, Grčkoj, Italiji i Španiji. U Centralnoj i Istočnoj Evropi, Kina je razvila svoj novi Put svile, koji u Evropi ide od grčkih luka, preko Balkana, sve do vodećih evropskih privreda.

Gledano prema globalnim standardima, nivo kineskih investicija je i dalje relativno nizak, mada je zadnjih godina prisutan snažan trend praktične realizacije kineskih finansijskih potencijala u Evropi.

05

Evropska centralna banka i evro

Trenutak promene dogodio se kada je 2014. evro počeo da pada, da bi odluka ECB-a o kvantitativnom popuštanju krajem januara te godine drastično promenila status kvo.

U prvoj polovini 2014. godine, evro je i dalje bio iznad 1,30 američka dolara. Ali, kada je američki dolar sredinom leta 2014. započeo svoj uspon, evro je, uporedo s ovim trendom, započeo svoj pad. Sve donedavno je taj trend takođe bio podstican kvantitativnim popuštanjem koje je sprovodila Evropska centralna banka (ECB), kao i rastom zabrinutosti zbog grčkog duga i problematičnog bankarskog sektora Španije.

Usled simbioze između kineskog juana i američkog dolara, evro je pretrpeo sličnu eroziju svoje vrednosti u odnosu na juan.

06U maju 2014. godine, evro je i dalje vredeo više od 8.50 juana. Ali, nakon što je ECB prihvatila svoju novu politiku kvantitativnog popuštanja (QE), juan je ojačao u odnosu na evro (6,57 juana za evro) – padajući za gotovo 25 procenata u jedva godinu dana.

Slabljenje evra i kineske investicije u Evropi dešavali su se usred jagme i otimačine ko će prvi s Kinom potpisati regionalne sporazume o slobodnoj trgovini – uključujući i Vašington, koji je sa svoje strane požurivao Evropljane da što pre i pošto-poto potpišu sporazum o Transpacifičkom partnerstvu (TPP) sa SAD.

Ovi sporazumi su intenzivirali napore za uspostavljanjem investicionog pakta Kina-EU, uprkos nizu trgovinskih sporova.

Početkom 2014, Kina i EU su imale prvu rundu razgovora o sklapanju ovog pakta. Za Brisel, ovaj sporazum osigurava da Evropa zadobije dugoročnu stabilnu poziciju na kineskom tržištu. Za Peking, sve se vrti oko ubrzavanja tako potrebnog privrednog rasta, unapređenja ljudskog kapitala i podrške tekućim reformama.

04

Osnovni scenario

S obzirom da sva glavna tržišta očekuju da će FED povećavati svoju referentnu kamatnu stopu i u narednim mesecima, Evropska centralna banka će zadržati svoju stopu blizu nule i nastaviti kvantitativno popuštanje, dok će juan verovatno nastaviti da jača prema evru.

Po ovom osnovnom scenariju, kineske investicije u Evropi će najverovatnije jačati i širiti se.

Postoje, takođe, i negativni scenariji, po kojima bi moglo doći do zaustavljanja ili usporavanja kineskih direktnih investicija u Evropi na kratki rok, recimo u slučaju izlaska Grčke iz evrozone.

Ali, na dugi rok, kineske investicije došle su u Evropu da bi u njoj ostale.

 

Dan Steinbock, EU Observer

Doktor Den Steinbok (Dan Steinbock), direktor istraživačkog programa u Kineskoj školi za međunarodno poslovanje u Indiji, i Američkog instituta (SAD), kao i gostujući saradnik Šangajskog instituta za međunarodne studije (Kina) i EU Centra (Singapur).

 

 

 

Gde se najviše cene zaposlene žene?

00

Uključivanje u korpus radne snage je važan parametar kada se meri napredak žena. Da bi obeležio Međunarodni dan žena u utorak (8. marta 2016.), nedeljnik The Economist je ažurirao svoj tzv. indeks staklenog zida – pojma koji označava nevidljivu ali neprobojnu barijeru za napredak žena. Ona ima za cilj da pokaže koje zemlje članice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OEBS, ili OECD) pružaju ženama najbolje šanse za jednak tretman na radnom mestu.

Današnji grafikon pokazuje ukupni poredak u 29 od 34 zemalja OECD-a, sa izjednačenim parametrima, među njima visoko obrazovanje, učešće radne snage, plate, troškove za brigu o deci, porodiljska prava, učešće na biznis školama, i zastupljenost na poslovima višeg rukovodećeg ranga.

Ovogodišnji indeks po prvi put uzima u obzir i plaćeno odsustvo za očeve, jer to može pomoći ženama u njihovoj potrazi za uspešnijim karijerama.

Ne iznenađuje to što nordijske zemlje drže gornje pozicije: Island, Norveška, Švedska i Finska su na vrhu.

Istočnoevropske zemlje kao što su Poljska i Mađarska prošle su iznenađujuće dobro, možda kao rezultat njihove socijalističke prošlosti, i zauzimaju više pozicije u nego u većim državama i privredama poput Francuske i Nemačke. Sjedinjene Države i Velika Britanija prošle su lošije od prosečnih rezultata za sve OECD zemlje.

05

Analogni pozdrav iz budućnosti

Zaboravimo hoverboarde, frižidere koji komuniciraju na Internetu, i samonavodeće automobile. Tri najpopularnije stavke na godišnjem Sajmu potrošačke elektronike (Consumer Electronics Show, CES) u Las Vegasu  su klasična filmska kamera, gramofon i novi Polaroid. Ovo sugeriše da pokret “Povratak u budućnost” odražava rastući zamor od virtuelnog sveta digitalnih proizvoda, kao i novi entuzijazam za staromodna analogna iskustva, piše Mark Gilbert za blog poslovnog portala Bloomberg.

09

To je debata koja besni u mojoj kući. Moja partnerka miriše knjige kad ih lista; kaže da joj “prave knjige” prizivaju sećanja na biblioteku iz detinjstva koja je obećavala ulazak u svet znanja i uživanja u literaturi nadomak ruke. Za nju, najnovije avanture Bridget Jones u mekom povezu imaju svu evokativnu moć Prustove (Marcel Proust) madlene. Vlasnik sam e-čitača Kindle otkada je prvi put postao dostupan pre skoro deset godina; i… ne mogu da se setim kada sam poslednji put kupio fizički opipljivu knjigu.

Isto je i sa muzikom. Predao sam svoje CD-ove potomstvu čim sam proveo sate potrebne da ih učitam u iTunes i da ih prenesem na iPod; kolekcija vinila moje partnerke smeštena je na polici, neprikosnovena iako zanemarena. Ali u Vegasu, Panasonic je otkrio vaskrsli Technics SL-1200 gramofon koji je nestao u 2010. godini, a ipak je bio toliko vitalan za uspon superstarova DJ-va da londonski Muzej nauke ima dva takva gramofona u svojoj kolekciji.

Panasonic kaže da je ovaj potez odgovor na tzv rivajvl vinila; Gigant japanske elektronike Sony je gramofon učinio zvezdom svog štanda u Las Vegasu. Prodaja sjajnih crnih diskova je porasla za 56 odsto u Velikoj Britaniji tokom prošle godine, prema podacima Britanske fonografske industrije (the British Phonographic Industry), ponavljajući trend iz SAD, gde prema rezultatima kompanije Nilsen (Nielsen Media Research) taj trend ima uzlazni rast:

Sklonost ka staroj školi analognih uređaja je rasprostranjena u snimanju muzike godinama; YouTube je pun filmova koji prikazuju Dejva Grola (Dave Grohl) iz benda Foo Fighters koji se hvali kako je spasao jedna prastari Neve miks pult. “I mada je oprema za snimanje koju koristi moj bend u potpunosti digitalna, nedavno smo kupili mali kompjuterski program koji podražava magnetofonsko snimanje koje su  koristili Bitlsi u tonskim studijima Abbey Road za snimanje svojih vokala – i to je super. Potez kompanije Panasonic ukazuje da strana slušanja u muzičkom biznisu sve više ide u prošlost, namamljena onim što kompanija naziva “jedinstveno toplim kvalitetom zvuka analognih vinil ploča.”

Takođe trebalo bi možda ponešto reći o “arhitekturi doživljaja” slušanja ploča u odnosu na skidanje tj.preuzimanje (dowloads) fajlova. Proveo sam happy hour slušajući listu numera generisanih na Amazonu po imenu najbolje pop premijere ili nešto slično. Ne mogu da se setim naziva nijedne pesme koju  sam čuo, a još uvek se sećam svakog stiha na prvom albumu koji sam kupio – “Tonic for the Troops” Boba Geldofa i Boomtown Rats – i mislim da to nije samo stvar mog starenja. David Bowie, koji je preminuo 10. januara ove godine, predvideo je davne 2002. da bi muzika mogla postati komunalni servis “kao tekuća voda ili struja.” To izgleda da sumarno definiše streaming muzičke servise kao što je Spotify.

Nije samo zvuk taj koji toliko vuče u prošlost. Slika takođe doživljava digitalni sudar, sa zamislima korporacije Polaroid, koja je smatrala da sveprisutnost pametnih mobilnih telefona sa ugrađenim fotoaparatima otvara prostor za “samoštampajući” fotoaparat od $99 po imenu Snap. Magazin Wired je to nazvao “najslađom, najzabavnijom igračkom na CESu.” Čini se da su ljudi koji prave selfije (selfies) spremni da čekaju minut ili malo više da hemikalije urade svoj posao i izbace fotografiju koju možete držati u ruci.

Kodak, sa svoje strane, naziva svoju filmsku kameru Super 8  “renesansom analognog”, a bar jednom marketinško odeljenje možda nije krivo zbog hiperbole. “Postoje trenuci u kojima digitalno jednostavno ne može da pruži ono što priželjkujemo jer nema onu neuporedivu dubinu i lepotu filma“. Oživljavanje dolazi posle više od tri decenije nakon što je Kodak napustio taj format.

Prikaz "analognih stvari"

Prikaz “analognih stvari”

Impresivna parada filmskih stvaralaca sa A-liste uzdiže u nebo vrline Super 8, u rasponu od Stivena Spilberga (Steven Spielberg) do Kristofera Nolana (Christopher Nolan). Ali Kventin Tarantino (Quentin Tarantino) je bio taj koji je pružio ubedljiv argument zašto čak i amateri favorizuju film u odnosu na digitalni otisak, tvrdeći da to govore iz tehničke i estetske perspektive, a ne iz čiste nostalgije:

Kada snimate nešto na filmu vi ne snimate kretanje, već pravite niz nepokretnih slika koje se prikazuju u 24 frejma u sekundi kroz sijalicu, i to stvara iluziju kretanja. Ta je iluzija povezana sa magijom snimanja filmova.

Za neke ljude, opterećivanje kičme držanjem fizički opipljive knjige ili slušanje pucketanja igle kada dodirne vinil uvek će biti nezamenljiv doživljaj. Možda je za nas ostale, usavršeni brak između analognog i digitalnog, budućnost. Sony gramofon omogućava vam da „skinete“ vinile da bi ste stvorili audiofilski kvalitet digitalnih fajlova. Prototip Kodakove kamere poseduje zaseban LCD ekran koji vam omogućava da gledate snimke dok ih snimate. I Polaroid planira skuplju verziju svog Snapa koji se može povezati na vaš telefon da bi postao prenosni foto-štampač.

Što se mene tiče ja sam odan digitalnom – i ignorišem to što je moj omiljeni božićni poklon ove godine bio predivan New York Times putni vodič kojeg je otštampao Taschen, uvezan u tkaninu čije taktilno zadovoljstvo ne može da replicira nijedna publikacija skinuta na elektronskom čitaču Kindle.

Bloomberg

Uber za rublje – i druge aplikacije koje menjaju Ugandu

Kao i mnoge druge zemlje u Africi, i Uganda ima živu IT i start-up scenu. Neka od IT rešenja koja se razvijaju su usmerena ka e-trgovini i otvaranju novih radnih mesta, ali druga koriste svoje kompjuterske veštine programiranja kako bi sačinili alate za rešavanje razvojnih izazova s kojima se ova zemlja konstantno suočava. Iz Kampale za BBC Africa piše Akwasi Sarpong.

Nicholas Kamansi, kreator aplikacije za posao pranja prljavog veša. Foto: BBC

Nicholas Kamansi, kreator aplikacije za posao pranja prljavog veša. Foto: BBC

To je na primer poznati problem mladih ljudi širom sveta – subota je, mamurni ste, i tu je velika gomila veša koja čeka da bude oprana i ispeglana za nedelju dana unapred.

Ali po hladnom subotnjem jutru u jednom od brojnih brdovitih predgrađa glavnog grada Ugande, Gloria uopšte nije prestrašena svojom gomilom prljave odeće.

“To je neverovatno, čak i sa mamurlukom, pa ipak ne moram da brinem o tome”, kaže Glorija, gledajući preko ramena u udobnosti svoje dnevne sobe.

Napolju, samohrana majka Naiga nadvija se nad gomilom odeće koju pere u tri velike posude sa sapunjavom vodom.

Poput mnogih drugih u Kampali, Naiga na ruke pere tuđi veš kako bi zaradila da plati kiriju i brine o svojoj devetomesečnoj bebi.

To je starovremski posao, ali su Gloria i Naiga došle u kontakt zahvaljujući vrhunskoj tehnologiji.

Joza (Yoza), lokalno razvijena android aplikacija, pomaže korisnicima da pronađu uslugu pranja. Yoza znači “prati” na ugandskom glavnom jeziku Lugandi. “Pre deset godina, to je bilo nezamislivo”, kaže Nikolas Kamanzi, jedan od koosnivača Joze. “Ali sada, ako neko samo skine našu aplikaciju na telefon, može da dobije ovu uslugu, a to je velika stvar. ”

Joza je neka vrsta ugandske verzije Ubera za prljavo rublje – tehnologija je iskorišćena za otkrivanje lokacija gde je potrebno oprati veš i istovremeno obavestiti se o utiscima korisnika o kvalitetu pružalaca usluga. Ali je potrebno lokalno znanje da bi se ovakva vrsta ideje sprovela u Ugandi.

Iako postoji dovoljno Uganđana iz srednje klase u mestima kao što je Kampala sa pametnim telefonima koji mogu da pristupe aplikaciji, malo žena koje peru veš ih poseduje. Zato ih Yoza poziva običnim telefonom da se prijave i potvrde da će prihvatiti posao.

Naiga je jedna od skoro 140 žena koje su se do sada prijavile da žele da rade u okviru ove mreže, a Kamanzi kaže da su neke od njih udvostručile svoje prihode.

“Vrednost je vrlo jasna” za žene koje peru veš, kaže gospodin Kamanzi. “Dajemo im više klijenata u njihovoj oblasti, tako da mogu da zarade više novca, brinu o svojoj porodici i plaćaju školarinu. ”

Joza je tipičan ugandski startap koji koristi inovativne načine za rešavanje lokalnog problema, u svojim ranim fazama, i sa malom bazom klijenata po međunarodnim standardima.

Ali, uprkos tome, gospodin Kamanzi kaže da je Joza, koja je pokrenuta u avgustu, komercijalno održiva.

Aplikacija "Joza" pomaže da pronađete one koji mogda operu vašu odeću i veš. Foto: BBC

Aplikacija “Yoza” pomaže da pronađete one koji mogda operu vašu odeću i veš. Foto: BBC

Aplikacija za uzgoj – svinja

Još jedna inovativna aplikacija je Pig + android aplikacija koju je razvio Lacel Technologies. Ona pomaže farmerima da prate svoje troškove, savetujući ih kako da hrane svoje svinje, pomažući u dijagnozi zdravstvenih problema.

Na farmi izvan Kampale, poljoprivrednik Keli Kasoze je veliki fan aplikacije – i činjenice da je efikasna u lokalnim okvirima.

“Neverovatno je da je ugandska, mislio sam da je britanska ili američka“, kaže on. “To mi govori da u Ugandi imamo talente”.

“Uganda je vrlo inovativna, nadam se da ćemo se razvijati brže od Amerike.”

Pig + ima samo oko 200 korisnika, tako američki tehnološki giganti verovatno još ne brinu zbog toga.

Pitam Marvin Bosura iz Lacel Technologies da li je kodiranje aplikacija način da se obogati, kao što je to san u Silikonskoj dolini. “Ja bih rekao da nije”, kaže on smejući se. “Naš podsticaj je rešavanje problema. Znajući da to što su moje četiri godine na univerzitetu pomoglo da 1.000 ljudi stane na svoje noge vredi mi daleko više od novca.”

Taj osećaj želje da se pomogne razvojnim izazovima Ugande je uobičajen među start-up firmama u ovoj zemlji.

Generacija bez naslednih bolesti krvi

Afrigal Tech je grupa mladih žena u 20-im godinama, koja razvija proizvod pod nazivom MDEKS. To je jeftin softverski i hardverski alat za postavljanje dijagnoze anemije srpastih ćelija, ozbiljnog naslednog poremećaja krvi. “Ako postavimo ovo u 3.000 ugandskih domova zdravlja, veoma mnogo ljudi će biti dosegnuto, i ako svi oni budu znali stanje svojih srpastih ćelija, na duge staze bilo bi lako dobiti generaciju bez srpastih ćelija”, kaže Bonita Beatris Nanziri iz Africagal Tech.

Africagal Tech tim se zalaže i za ulazak više ugandskih žena u IT sektor.

Oni se smeju na pitanje kakva su bila njihova iskustva kada su počinjale. ”Išle bismo na hakatone i tamo bi smo bile jedine devojke “, kaže gospođa Nanziri.

“Momci bi vas gledali kao da ste se možda izgubili ili zalutali na skup, kao da govore: ‘Kada stavite devojku u svoj tim, nećete učiniti ništa’.”

“Ali – kada bi se predstavila – shvatili bi da mogu nešto da učinim, i smejali bi se samima sebi. ”

Africalov tim nikada sebi nije dopustio da ih to koči.

”Ako izaberete tehnologije, morate biti otvoreniji i agresivniji “, kaže gospođa Nanziri. Ako uspeju da “razbiju” finansijske i tehničke probleme, oni računaju da će moći da izbace proizvod na tržište 2016. godine. Razvoj MDEKS traži sate posvećenosti, pisanje koda u kasnim noćnim satima i finansiranje prototipova iz sopstvenog džepa.

Akwasi Sarpong i tim programerki napravili su aplikaciju-detektor za krvnu anemiju. Foto: BBC

Akwasi Sarpong i tim programerki napravili su aplikaciju-detektor za krvnu anemiju. Foto: BBC

Ugandska Silikonska dolina

Samofinansiranje je tipično za ugandske tech preduzetnike. Spoljna podrška dostupna je često u vidu nagrada na takmičenjima za inovativne proizvode podržanih od strane međunarodnih tech firmi.

Barbara Birungi je koosnivač Hive Co-lab, tech zajednice koja se nalazi u ulici Kampala koja je dom velikog broja startapova i tehnoloških kompanija.

Taj deo ulice se može smatrati ugandskom Silikonskom dolinom.

“Da budem iskrena, nezaposlenost je najpresudniji faktor“, kaže ona u odgovoru na pitanje šta privlači ljude ka start-up svetu. “Pokazali smo ljudima da mogu da urade nešto za sebe i da utiču na živote u njihovim selima“.

“Ljudi sada shvataju da ne moraju da čekaju posao i sami kreiraju nova radna mesta.”

Procenjuje se da više od 40.000 mladih ljudi svake godine diplomira na ugandskim univerzitetima. Sa samo oko 8.000 radnih mesta, mnogi diplomci su i dalje nezaposleni. Postoje ubedljivi razlozi zbog kojih su tech habovi i biznis inkubatori važni za negovanje ideja mladih ljudi u zemlji gde je najmanje 60% ljudi ispod 30 godina bez posla.

I kao što Joanita Nalubega iz Africal Tech objašnjava, pokušaj da dobijete pomoć od vlade može da bude frustrirajuće iskustvo.

”Ima previše birokratije”.

“Čak i ako ima volje, uvek postoji još jedna osoba koja bi trebalo da potpiše, previše je potpisa.”

Postoje i drugi izazovi, kao što je infrastruktura.

Fix My Community je inovativna platforma, po uzoru na Fix My Street u Velikoj Britaniji, koja omogućava stanovnicima da koriste SMS poruke da bi prijavili lokalne probleme vlastima. Ali, kada smo posetili jednu od njihovih pilot-stanica van Kampale, u kancelariji lokalne samouprave su nam rekli da im Internet ne funkcioniše nedeljama, tako da nismo mogli da vidimo aplikaciju u primeni.

Prostor za startup saradnju Hive Co-Lab: vodeći tech-hub Kampale. Foto: BBC

Prostor za startup saradnju Hive Co-Lab: vodeći tech-hub Kampale. Foto: BBC

Polaganje temelja

Dakle, da li bi vlada trebalo da uradi više, na primer, na smanjivanju birokratije, ili ulaganju u nove tehnologije?

Dejvid Turahi, direktor u Ministarstvu informatičkih i komunikacionih tehnologija, je oduševljeni promoter tech scene u zemlji. Ali on kaže da postoji granica do koje vlada može nešto da uradi. ” Imamo toliko izazova – HIV, ebola, epidemije.”

“Ako dajemo podsticaje, onda odakle da prikupljamo poreze? ”

Uprkos tome što se slaže da je birokratija problem, on kaže da je to bolest koja se neminovno javlja u svakoj strukturi vlasti.

Rešenje je po njegovom mišljenju veće uključivanje privatnog sektora.

“Tradicionalno, vlada nije biznismen“, kaže on. Prepreka može biti mnogo, ali ovi mladi Uganđani su inspirisani i neumorno investiraju energiju i napor na rešavanju problema u svom društvu.

Svi oni žele da vide svoje ideje i aplikacije kako poboljšavaju živote u realnom vremenu.

Ovo su još uvek veoma rani dani ugandske IT scene i izazovi sa kojima se oni suočavaju su ogromni. Ali, čak i ukoliko ova generacija start-upova nije ona koja će zabeležiti veći uspeh, oni ipak postavljaju solidne temelje za budućnost.

 

Akwasi Sarpong, Kampala, Uganda (BBC-Africa) 

Korporativni viškovi: prezasićenost štednjom

Korporativni viškovi doprinose prezasićenosti štednjom. Ovakvo ponašanje otvara važna pitanja u vođenju ekonomske politike. Da li su nam potrebni veći porezi na neraspoređenu dobit? Piše Martin Wolf za Financial Times.

00

Pojam “zasićenosti štednjom” od pomoći je u objašnjavanju fenomena ultra-niskih realnih kamatnih stopa kojima smo svedoci od globalne krize 2007-09 na ovamo. Ali, ideja “sekularne stagnacije” sugeriše da se to izobilje pojavilo čak i pre toga. Da bismo objasnili zašto je to tako, moramo da detaljnije proučimo ponašanje korporativnog sektora.

Gde se onda korporacije uklapaju u analizu pomeranja ravnoteže između planirane štednje i investicija? Odgovor počinje činjenicom da preduzeća generišu veliki deo investicija. U šest najvećih ekonomija sa visokim dohotkom (SAD, Japan, Nemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija), korporacije učestvuju sa – između polovine i nešto više od dve trećine bruto investicija u 2013. godini (sa najnižim učešćem u Italiji, i najvišim u Japanu).

Pošto su korporacije odgovorne za tako veliki udeo investicija, one su takođe, uzete zajedno, najveći korisnici raspoložive štednje, ali je njihov neraspoređeni dobitak takođe veliki izvor štednje. Dakle, u ovim zemljama, korporativni profit generiše između 40 procenata (u Francuskoj) i 100 odsto (u Japanu) bruto štednje (uključujući deviznu štednju) koja je na raspolaganju privredi.07U dinamičnoj ekonomiji, moglo bi se očekivati da korporacije ukupno gledano koriste višak štednje drugih sektora, posebno onih domaćinstava – kreirajući time i dinamičniju tražnju i rastuću ponudu. Ako su investicije niske a profiti značajni, međutim, korporativni sektor će, koliko god to čudno zvučalo, postati neto finansijer ekonomije. Rezultat će biti mešavina fiskalnih deficita, deficita kod domaćinstava, i suficita tekućeg računa (odnosno, deficita kapitalnog računa. U Japanu, fiskalni deficiti predstavljaju kontrabalans velikim korporativnim suficitima. U Nemačkoj, deficit kapitalnog računa poništava viškove u privredi i kod stanovništva.

Od početka krize, korporativni sektori velikih visoko razvijenih privreda, izuzev Francuske, beleže viškove neraspoređene dobiti u odnosu na investicije. Viškovi štednje japanskih korporacija su, što je gotovo neverovatno, blizu osam odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Zbog toga su korporativni sektori značajno doprineli prezasićenju štednjom. Ovo nije samo postkrizni fenomen. Čak i uoči krize, korporativni sektor je beležio viškove u Japanu, Velikoj Britaniji, Nemačkoj (osim u 2008. godini) i SAD (osim u 2007. i 2008.). Studije američkog Fed sugerišu da je Velika Recesija delimično odgovorna za ove viškove, ali dodaju da su čak i pola decenije pre krize stope korporativnih investicija „pale ispod nivoa koji bi bili očekivani na osnovu modela (ponašanja korporacija) iz ranijih godina”.

Rast suficita korporativne štednje iznad nivoa investicija pokreće kombinacija visoke dobiti i slabljenja investicija.

Ovo slabljenje investicija je i strukturno i ciklično. Osim toga, slabljenje je široko rasprostranjeno. Ipak, nivo visine štednje korporacija u Japanu svojom visinom odskače od drugih zemalja na ovaj skali. Svaka analiza japanskih ekonomskih izazova koja ne počinje od ove činjenice je bezvredna.

01

Takođe je važno ne mešati uočeni višak raspoređene dobiti u odnosu na nivo investicija, sa visinom keša koji se takođe beleži u velikom broju korporacija. Preduzeća mogu steći gotovinu ne samo gomilanjem neraspoređene dobiti već i zaduživanjem ili prodajom imovine.

Podatak da se strukturni viškovi štednje iznad nivoa investicija pojavljuju u korporativnim sektorima razvijenih zemalja je veoma značajan. On je značajan za rast potencijalne ponude, jer odražava relativno slab nivo investicija, ali je takođe značajan za određivanje oblika agregatne tražnje.

Ako korporativni sektor ima strukturne viškove štednje iznad investicija, drugi sektori moraju imati deficite koji poništavaju ove viškove. Ako vlade treba da imaju finansijsku ravnotežu, bilo domaćinstva ili stranci moraju snositi te deficite. U evrozoni, ova logika je dovela do ogromnih viškova tekućeg računa plaćanja (finansijskog deficita za strance).

Za Veliku Britaniju i SAD to verovatno znači obnavljanje deficita domaćinstava – što je opasno destabilizujuća mogućnost.

Zašto su korporativne investicije strukturno slabe? Jedan od razloga je starenje stanovništva: zbog usporavanja potencijalnog rasta, snižava se nivo potrebnih investicija.

06

Globalizacija je još jedan faktor: ona motiviše izmeštanje investicija iz zemalja sa visokim dohotkom. Sledeći razlog su tehnološke inovacije. Mnogo investicija danas je u IT, čija cena pada: stalne nominalne investicije finansiraju rastuće realne investicije. Opet, mnogo inovacija izgleda da smanjuje potrebu za kapitalom: razmotrite, na primer, zamenjivanje skladišta za maloprodajne objekte. Drugo objašnjenje može biti da rukovodstvo kompanija možda nije nagrađeno za investiranje.

Zajedno, sve ovo može objasniti zašto je, da uzmemo SAD za primer, udeo korporativnih investicija u profitu znatno opao od 2000. godine.

Ponašanje korporativnog sektora takođe postavlja važna pitanja vezana za vođenje ekonomskih politika. Oporezivanje korporacija, na primer, treba da podstakne kako ulaganja tako i raspodelu dobiti. Način za postizanje tih zajedničkih ciljeva može biti kroz uvođenje viših poreskih stopa na zadržane prihode, zajedno sa mogućnošću dedukcije poreza u slučaju investicija i dividendi.

Osim toga, mora se prihvatiti da će, dokle god privreda bude imala strukturne finansijske viškove, makroekonomska ravnoteža verovatno zahtevati fiskalne deficite. Štaviše, ako je korporativni sektor nesposoban da investira čak i svoje viškove novca, štednja u ostatku ekonomije mora imati vrlo niske prinose. U takvom svetu, ultra niske realne kamatne stope i visoke cene kapitala uopšte nisu iznenađujuće. One se mogu očekivati. Zato prestanite da se žalite.

 

Martin Wolf, Financial Times

Bil Brajson: “Osećam kao da je Britanija stalno u vremenima štednje”

01“Mislim da je Britanija savršenih razmera…malo je i dalje divno“ (Foto: Gardijan)

Putujući Britanijom danas, Bil Brajson (Bill Bryson) piše o tome šta se sve na Ostrvu promenilo a šta ne u poslednjih 20 godina.

Bil Brajson je upravo objavio svoju prvu knjigu putovanja u poslednjih 15 godina – a tema je Velika Britanija. Njegov novi putopis The Road to Little Dribling izašao je tačno nakon 20. godina od objavljivanja njegovog sada već „savremenog klasika“, putopisa Zapisi sa malog ostrva“ (Notes From a Small Island), koji je u Bi-Bi-Sijevoj anketi proglašen za knjigu koja najbolje opisuje Englesku. Ona je, u neku ruku, nastavak Zapisa sa malog ostrva.

Britanci su danas sebični – ali ne koliko i Amerikanci

Pisac Bil Brajson kaže da je Britanija, tokom poslednje četiri decenije, doživela ogromne promene, “uglavnom nabolje”. Podsećajući se trenutaka kada je prvi put kročio u ovu zemlju, on kaže da su „Britanci tada bili siromašni“, premda misli kako danas u njoj postoji “neka vrsta preterane zaokupljenosti sobom”, gledanja u svoj pupak pri čemu je prisutna opsednutost primećivanjem tuđih mana – ovakva percepcija i osećaj u prošlosti Britanaca nisu postojali. On, takođe, kaže kako se „u narod uvukla izvesna doza sebičnosti“.

Britanci su, međutim, veoma dobri u toj samozagledanosti u sebe, dodaje on – za razliku od Amerikanaca, koji su, recimo, sjajni u nošenju neprimereno velikih kofera u avione, svesni da će na taj način blokirati prostora ostalim putnicima – i čineći to bez apsolutno ikakvog srama.

Sve je u veličini

Na isti način, kao što su pri dolasku u Sjedinjene Države evropski putnici obično preplavljeni osećajem ogromnog prostranstva svega, Brajson u Evropi oseća kako je „sve majušno“. Pa ipak, on kaže da veličina zemlje – i sve u njoj – stvara jedan dublji smisao o tome šta zaista predstavlja kulturno okruženje. U tom smislu, prostranstvo kreira i pogled na svet, pa se tako i Amerikanci razlikuju od Evropljana i po ovoj percepciji sveta i prostora i veličine stvari u njemu.

“Mislim da je Britanija danas „perfektno formatirana“, a to je nešto o čemu Britanci ne razmišljaju dovoljno”, dodaje Brajson. “Kada kažem da je savršene veličine – odnosno prostora – onda mislim da ima dovoljno građana kako bi se stvorila kritična masa, koja bi mogla da odneguju potpuno nezavisnu kulturu. Ukoliko bi ostatak sveta i čovečanstva nestao koliko sutra, i dalje bismo, kroz Britance kao „jedine preživele“, kao čovečanstvo imali dobre pozorišne komade, književna dela, dobre hirurge i dobre univerzitete, kao i sve stvari koje bi svako dobro društvo trebalo da obezbeđuje.”

On kaže i da Britanija poseduje lep osećaj za održavanje udobnosti i porodice, odnosno zajednice. „Gde god da ste, kada uključite vesti, svi mi gledamo Fijonu Brus ili Hjua Edvardsa, ili šta god. Imate mnogo zajedničkih iskustava s ostalima, a kroz takav osećaj se takođe učvršćuje i osećaj zajedništva. U zemlji veličine Sjedinjenih Država ili Australije, ovakav osećaj (zajedništva) ne možete imati.”

02

Internet – ćaskanje s Bilom Brajsonom

Nedavno ekranizovana knjiga „Šetnja šumom“ (Walk in the Woods), napisana 1998, ovog je septembra kao film ušla i u bioskopske dvorane. Povodom ove adaptacije, novinar Džon Mulen je za dnevni list Gardijan napravio skype-intervju s Brajsonom, u kojem on daje savete budućim planinarima ali priča o razlozima koji ga inspirišu da napiše knjigu o Džordžu Vašingtonu.

Zadovoljstvo je kao ležaljka na zimskom vetru

Brajson je rekao kako je neprestano zapanjen veselošću Britanaca, „ponekad i uprkos tome što su razlozi za smeh i dobro raspoloženje manji od minimalno zadovoljavajućih“. Mulen ga je podsetio na pasus iz njegove knjige „Beleške s malog ostrva“ (Notes From A Small Island), i na momenat kada je Brajson u Krajstčerču (Christchurch, Dorset) naišao na par ufačlovan u ćebe kako sedi pred svojom kabinom-kolibom na okeanskoj obali.

“Sve kabine na plaži duž morskog žala bivale su tokom zime zatvorene – sve izuzev ove”, priseća se Brajson. “Tu je bio taj par – muškarac je istrajno pokušavao da čita novine dok ga je vetar šibao u lice. Bio je to najveći mogući izazov, pri takvim vremenskim uslovima koji izazivaju svaki osećaj izuzev zadovoljstva i udobnosti, a bilo je tako očigledno da oni ne uspevaju u svom naumu – pa ipak, uprkos svemu, videlo se da su bili beskrajno srećni! Jer, takvi su Britanci u trenucima opuštenosti. Iskreno volim i divim se toj njihovoj veštini i umeću postizanja sreće kroz male stvari i zadovoljstva, izvlačeći iz ovakvih trenutaka i situacija maksimum.”

Dolazeći iz Amerike, kako je rekao, ovo ga je godinama intrigiralo, i po njemu je to jedna od njihovih najatraktivnijih karakteristika. “Ako želite da se zabavite u Americi, morate uložiti puno novca i kupite opremu. Ali, Britancima je tako lako ugoditi, a mislim da je način na koji to rade potpuno zadivljujući.”

Ne postoji takva stvar kao što je prav put

“Ništa Britancima ne pruža više zadovoljstva od rasprave o tome kako da se odavde prebace do nekog drugog mesta”, rekao je Brajson, dodajući da on još nije stigao dotle da nađe put koji bi u Londonu vodio ravno od jednog do drugog mesta. “To je naročito tačno za britanske muškarce – posebno u kafanama”, rekao je on. U Beleškama s malog ostrva, Brajson sa zaprepašćenjem analizira zabavne razgovore između muškaraca koje je prisluškivao – i vraća se toj temi u jednom poglavlju u svojoj novoj knjizi, kaže Mullan. I kada bi u knjizi postojao samo ovaj deo, vredelo bi je kupiti.

04

Zbunjujuća ljubav prema životinjama – čak i prema pudlicama

U Beleškama o malom ostrvu, Brajson nailazi na jednu impresivnu zgradu u kojoj je Liga za zaštitu mačaka (sada pod imenom Zaštita mačaka). “Britanci i njihova ljubav prema životinjama je nešto u čemu ne učestvujem”, priznao je Brajson. “O meni je već zapisano da se ne bih uznemirio ni kada bi svi psi ovog sveta bili skupljeni u jednu vreću i odnešeni u neko udaljeno mesto kao što je Grenland i tamo ostavljeni – izuzev pudlica. Njih bih upucao. ”

Bil Brajson je upravo objavio svoju prvu knjigu putovanja u poslednjih 15 godina – i to o Velikoj Britaniji. Više od 20 godina nakon što je prvi put objavio Beleške sa malog ostrva, on objašnjava zašto još uvek voli tu zemlju.

Neverovatno je koliko prošlosti možete da “napabirčite” bez ikakvog napora, i priznajem da sam bio šokiran kada mi je moj izdavač skrenuo pažnju na činjenicu da će ove godine biti 20. godina od Beleški s malog ostrva.

Kada sam je pisao, moja supruga i ja smo doneli prilično naglu odluku da se preselimo u SAD. Naša namera nikada nije bila da se trajno iselimo, ali smo mislili da će pet godina ili nešto više dati našoj deci priliku da iskuse drugu zemlju i tako je ova knjiga bila neka vrsta oproštaja od Britanije, zemlje u kojoj sam sebi stvorio veoma srećan dom toko 20-tak godina. Moje putovanje je bila oproštajna turneja.

Ipak, sama organizacija ovog putovanja nije bila tako jednostavna kao što sam prvobitno mislio. U većini zemalja postoji jedan očigledan put kojim se treba kretati. U Australiji bi, na primer, trebalo bi ići obodom a onda kao strelicom pogoditi u Uluru. Ne verujem da je iko ikada napravio sličnu knjigu o SAD a da nije išao sa istočne ka zapadnoj obali ili obratno. Ali, u Britaniji ne postoji “prirodan” način za napredovanje kroz teritoriju ove zemlj. Gde god da ste, možete otići u jako velikom broju smerova. Činilo mi se kako je Dover pravo mesto za početak, jer sam tu prvi put stavio nogu na britansko tle. Odatle sam, naravno, otišao u London. Ali, gde je sledeća stanica? Nastaviti zapadno, kroz Oksford, i dalje ka Kornvolu? Ali, kako onda da se vratim do Istočne Anglije (East Anglia)? Sve je to na neki način pobrkano, pa knjiga nema neki logičan tok kretanja, osim što veoma uopšteno ide od juga ka severu.

Gledajući unatrag, većina ljudi se, izgleda, seća Beležaka sa malog ostrva kao daleko genijalnije i prijatnije knjige nego što zaista jeste. Na moje veliko iznenađenje, čitaoci su veoma često skloni da budu pozitivno nastrojeni i možete biti veoma otvoreni kada pišete o njihovim gradovima iako to nije baš uvek slučaj. Ja znam da je Mančester divno mesto i shvatio sam da je to moja krivica, ne njegova. Ali nikada nismo baš međusobno “kliknuli” i razumeli se. Mislim da je Mančester uvek bio pomalo nabusit zbog toga, iako je većina mojih šala bila izrečena sa namerom da budu zabavne.

05

Ako sam imao nekog uzora, bio je to neko poput Klajva Džejmsa Clive James, koji je radio svoje zabavne putopise za Observer, ali generalno je vladalo pravilo da knjige putopisa moraju biti veoma ozbiljne i napisane tako da odaju sveznalački ton pisca. Ne samo da su ovi autori znali sve o kulturama koje su pohodili, već su zapravo odavali utisak da i govore islandski. Moje iskustvo uopšte nije bilo takvo. Većina nas koji nekuda putujemo smo dosta zbunjeni, blago iznervirani pa čak i zabrinuti. Nismo sigurni da smo u pravom vozu, pomalo smo zbunjeni menijima i nismo u potpunosti uvereni da ćemo uživati u isprobavanju onoga što smo naručili. Pokušao sam da opišem kako je to putovanje meni zaista izgledalo i tu je u štivo ušla komedija, što i omogućava ljudima da se prepoznaju ne kao izuzetno sigurni već pomalo zbunjeni putnici.

Odgovor na knjigu je bio veoma dobar, ali takođe i donekle nesrazmerno preteran i ispunjen velikim brojem emocija. Bio sam tretiran kao da sam imao neki ogroman fond mudrosti i, za neko vreme, Britanija je odlučila da sam ja Amerikanac koga treba pratiti. Bilo da je bila reč o trci za predsedničke izbore ili pucnjava u srednjoj škoji Kolumbajn (Columbine High School), umeo sam da dobijem poziv od Newsnight ili Today programme. Pokušao sam da ne postanem glasnogovornik SAD, ali kao rezultat mog posvećivanja Velikoj Britaniji bio sam pozvan da se bavim i drugim stvarima koje su mi veoma godile. To što mi je ponuđeno da budem kancelar Univerziteta Darem (Durham) je bila ogromna čast. Biti predsednik kampanje za zaštitu ruralne Engleske je nešto veoma drago mom srcu.

U narednih dvadeset godina nisam mnogo mislio o toj knjizi, i kada mi je predloženo da ponovo pišem o Velikoj Britaniji bio sam pomalo sumnjičav prema toj ideji. Ali, ako sam pokušao da ne idem u potpunosti istim putevima kao u prvoj knjizi, mogao sam da izbegnem suviše komentara, kao što je recimo onaj da je “bilo mnogo bolje ranije kada je Solzberi imao knjižare sa polovnim knjigama” i tako sam krenuo. U knjizi The Road to Little Dribbling stoji ovako: Povrh Beleški sa malog ostrva sam generalno uspeo da dam prednost novim mestima – uvek sam hteo da odem u Skegness – i to mi je pružilo priliku da uporedim kako je bilo nekada i kako je danas. U izvesnom smislu postoje razlike, ne samo zbog toga što sam bio mlađi i tanji tokom prvog obilaska…

03Hrana i usluga su daleko bolji nego kada sam prvi put došao ovde. Stavovi su se takođe promenili uglavnom nabolje, mada ne i uvek. Postoji taj paradoks da Britanija nikada nije bila tako bogata, a količina novca i imovine većine ljudi ne može da se poredi sa onim što su ljudi imali kada sam prvi put došao. Pa ipak, zemlja se ponaša kao da nikada nije bilo toliko loše.

Stalno se čuje „ovo sebi ne možemo da priuštimo“. Zvuči kao da smo u permanetnom vremenu štednje u kojem ne samo da sebi ne možemo dozvoliti veće stvari – stanove za sve kojima su potrebni i bolnice u svakom mestu – već i tako male stvari kao što su mala “ostrvca” sa cvećem na raskrsnicama. Sve ove stvari je zemlja imala kada sam prvi put došao ovde, i kada smo svi bili mnogo siromašniji.

Moja iskrena nada je da su to samo prolazni detalji koji se mogu promeniti, jer moje putešestvije uglavnom otkrivaju da, ako u obzir uzmemo ono što je najvažnije – pejzaž, sela, ukupan izgled – onda je Britanija u suštini i dalje isto mesto. Isto tako, kultura i karakter su gotovo isti i one stvari koje su mi bile privlačne u Velikoj Britaniji, kada sam prvi put došao ovde – smisao za humor, uređenost, osnovna pristojnost, zdrav razum, dobro vođenje i društvo kome se treba diviti – sve u svemu, izgleda kao da su ostali netaknuti. Isti kao što su bili onda kada sam prvi put kročio na ove obale pre više od četiri decenije.

 

Gardijan

Džeremi Korbin i kvantitativno popuštanje: finansijske poluge “u rukama naroda”?

08(Jeremy Corbyn, foto: Newyork Times)

Džeremi Korbin (Jeremy Corbyn) je svoju unutarstranačku lidersku kampanju započeo relativno opreznim predlogom. Njegova bi vlada (od 2020. godine) “uravnotežila svoju trenutnu potrošnju sa poreskim prihodima”, ali i dalje se zadužujući za kapitalne izdatke – novac koji bi se, po njemu, investirao u javnu infrastrukturu i institucije. Ovo je jasan, ali teško da je i radikalni izazov za ono što je već postalo konvencionalna mudrost u primeni mera štednje: Uzimanje kredita za investicije je normalna poslovna praksa, a kada vlada finansira odgovarajuće projekte sa svojim deficitima, ona time može ubrzati rast privatnog sektora.

Ali, Korbin je podigao ulog uvođenjem u igru ideje “narodnog kvantitativnog popuštanja”. Ovo je bio daleko hrabriji predlog. Umesto finansiranja investicija putem oporezivanja ili konvencionalnih zaduživanja, on, namesto toga, predlaže da se Banci Engleske (Bank of England) dozvoli da jednostavno “štampa” novac koji bi se koristio “za investiranje u novu stanogradnju zamašnog obima, energetiku, saobraćaj i digitalne projekte”.

Kvantitativno popuštanje (Quantitative Easing, QE) bio je nekonvencionalna monetarna politika onda kada je 2009. Banka Engleske krenula u tom smeru. Bližim uvidom u Korbinov plan “QE za narod” uočava se koliko je to radikalna ideja, ali i objašnjavaju razlozi za sumnje, koje gaje njegovi rivali kada je reč o utemeljenosti ovog koncepta i njegove efikasnosti u javnom interesu.

02

QE prototip

U svom izvornom obliku, QE podrazumeva da centralna banka kupuje postojeći državni dug, dok vlada izdaje više od toga. QE, prema njegovim zagovornicima, funkcioniše tako što „stavlja što više novca u džepove investitora”, pritiskajuči prinos na finansijska sredstva kako bi se osiguralo da će se investirati u realnoj proizvodnji, ili konzumirati prave robe i usluge. Komercijalne banke, čiji dug je kupljen, mogu tako ojačajati svoje bilanse i pozajmiti više. Vlada može da finansira svoj obimni fiskalni deficit bez pritiska na kamatne stope. Iako Banka Engleske, po sopstvenom priznanju, smatra da bi QE gurnuo cene naviše, ovaj bi se potez mogao opravdati jer je inflacija daleko ispod srednjoročnog cilja od dva odsto.

QE je funkcionisao u onoj meri u kojoj je vlada, u suštini, bila u stanju da pravosnažno potroši – ili bez većeg oporezivanja ili bez pozajmljivanja. Iako izdaje novi dug, tu je ekvivalentna količina starog duga (prodavanog kroz obveznice koji se gomila u bilansu stanja centralne banke. QE u Velikoj Britaniji i SAD je na ovaj način potvrdio ključnu propoziciju “moderne teorije novca” (MMT): da vlade sa suverenom valutom mogu potrošiti bilo koji iznos koji su njihove centralne banke spremne i voljne da stvore elektronskim putem.

Ovo, ipak, ne znači da će Banku Engleske biti lako ubediti u naredne runde QE mera izvan okvira kriznih uslova, s kojima je suočena od kraja 2008. Tehnički, Britanski Trezor i dalje mora da na kraju otplati ili barem “prepakuje” 375 milijardi funti duga kojeg je kupila u okviru programa. I upravo je to razlog zbog kojeg centralne banke zaziru od načina na koji finansijska tržišta prosuđuju takvo stvaranje novca titanskih razmera. Oni moraju da ubede domaće investitore kako inflacija neće pokrenuti talas koji će ići iznad ciljne stope, a strane investitore da vrednost valute neće naglo pasti.

01

Problem s kredibilitetom

Injekcija MMT – toliko nova koncepcija da se većina ekonomista i dalje ima problem kako da se pomiri sa njom – dozvoljava Korbinu opovrgavanje suparničkih optužbi kako je “prodavao zastarela rešenja za probleme iz prošlosti”. Međutim, MMT i dalje privlači dosta moćnu oštricu kritike na svoj račun, fokusiran na način na koji se vrši spajanje računa vlade i njihove centralne banke.

Ortodoksnija teorija sugeriše da je, u realnosti, “novi” novac obaveza koja ide na teret centralne banke, koja ga izdaje. Inflacija i devalvacija valute su glavni rizici. Dakle, ukoliko Korbin nastoji da proširi “misiju” Banke Engleske, uključujuči u svoje ingerencije i finansiranje javnih investicija, ovog puta bi mogao da ugrozi svoje ostale (a zapravo primarne) uloge – a to su smirivanje inflacije i održavanje stabilnosti finansijskog sistema.

Rizik da bi se budući deficiti plaćali od “poreza na inflaciju”, uz ozbiljno slabljenje valute, bili su u fokusu napada svih koji su protivnici Laburista, uključujući kancelara iz senke Krisa Leslija (Chris Leslie). Oni, takođe, ukazuju na rizik da bi QE moglo povećati nejednakost usled naduvavanja cena imovine koju kontrolišu samo veoma bogati. A tim neočekivano dugim vremenskim periodom, tokom kojeg su centralne banke širom sveta “uvežbavale” primenu QE instrumenta, samo je uvedena nova nestabilnost u globalni finansijski sistem, koji bi mogao biti na udaru u trenutku kada kamatne stope počnu ponovo da rastu pre 2020. godine.

Korbinovi ekonomski savetnici – uključujući poreskog eksperta Ričarda Marfija (Richard Murphy) – uvereni su da su ovi strahovi neosnovani. Nakon sedam godina krizne primene QE i rekordno niskih kamatnih stopa, inflacija je i dalje praktično na nuli, dok je funta nedavno dostigla svoj sedmogodišnji maksimum u odnosu na evro.

07

Da li je ovakvo koršićenje QE korisno za građane?

Bivši gradonačelnik Londona, Ken Livingston (Ken Livingstone), predstavlja “slučaj QE za narod” retoričkim pitanjem: “Ako smo već u stanju da osposobimo Banku Engleske da finansira bankarski sistem, zašto ga ne bismo upotrebili u izgradnji odgovarajućeg opšteg sistema, koji bi bio moderan i efikasan baš koliko je bio i kod naših brojnih suparnika?”

Međutim, mnogi koji veruju da je QE pomogao da se spasu banke ne vide u QE bezbedan ili efikasan način finansiranja javnih investicija. Centralne banke su uvidele kako je vrlo teško postići da QE sredstva budu u opticaju izvan bankarskog sistema, a da se on za to vreme “uliva” u proizvodne investicije. Način na koji je dodatni novac “zapeo” u sefu banke može biti jedini razlog za pretnju oličenu u talasu inflacije i devalvacije – i ovo je razlog zbog kojih Korbinova ideja upotrebe QE ne može da prođe tako lako.

Ovako jasan signal poslat je o strane tvrdoglavih procena profesionalnih investitora, koji su gledali kako je QE već dodatno napunio ionako pune džepove finansijskih kuća kao što je Goldman Saks, koji je ulagao skoro isključivo u nove finansijske investicije. Nada centralnih banaka, da bi se ovim, napokon, mogle promovisati prave investicije – dok su, za to vreme, prinosi na finansijska sredstva padali – bila je u velikoj meri neispunjena. Plasmani banaka u mala britanska preduzeća nije osetno pojačan ni primenom QE mera, čak i onda kada je ova dopunjena eksplicitnim programima Trezora, kao što je to, recimo, šema tzv. finansiranja za kreditiranje”.

Problem uvećavanja pogrešne vrste potrošnje već dugo vremena takođe shvataju i klasični ekonomisti, koji tvrde da QE kanališe sredstva u finansijski sklop-krug koji nije direktno povezan sa realnim sklopom-krugom-ciklusom robe i proizvodnje nefinansijskih usluga. Na osnovu toga, QE ne daje nikakav podsticaj inflaciji ili realnoj proizvodnji i, suštinski, ne doprinosi povratku ekonomskog rasta.

Iz tog razloga, Korbinova kampanja i nadalje ostaje pod pritiskom javne rasprave o tome kako bi njegovo “demokratizovano” stvaranje novca moglo imati stvarno pozitivne posledice, a bez zazora od inflatornih kretanja.

Jer, način na koji je dosadašnji “QE za bankare” funkcionisao ne omogućava Korbinu da lako “proda” svoju ideju tipa “QE za narod”.

 

Alan Shipman, theconversation.com

Knjiga koja me je promenila: Autostoperski vodič kroz galaksiju

Ili: kako me je Daglas Adams naučio šta su satira, ekonomija, pa čak i Vogoni

07

Kada sam bio dete, naučna fantastika je bila ozbiljna stvar a Daglas Adams (Douglas Adams) nam je svima pokazao da, uz svu ozbiljnost, ona može biti i duhovita. Daglas je, uz sve to, u svoj Galaktički vodič za autostopere ubacio i nešto što je posebno bitno za nas, ekonomiste, piše za Gardijan Ha-Džun Čeng (Ha-Joon Chang) profesor ekonomije na Univerzitetu u Kembridžu i autor knjiga “23 Stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu” (23 Things They Don’t Tell You About Capitalism), i “Ekonomija: vodič za upotrebu” (Economics: the User’s Guide)

Postoje knjige, piše Čeng, za koje na neki volšeban način znate da će vas, čak i pre nego što ih pročitate, promeniti iz temelja. Postoje knjige koje čitate upravo iz razloga jer želite da vas promene. Autostoperski vodič kroz galaksiju, međutim, nije pripadao ovoj kategoriji. U stvari, H2G2 (kako pleme poklonika Daglasa Adamsa zove ovu knjigu) bila je posebna jer nisam očekivao da će imati bilo kakvog uticaja na mene, a kamoli tako trajno i “do koske”. Čak se i ne sećam tačno kada sam je pročitao, osim da je to bilo tokom prvih nekoliko godina po mojem dolasku u Britaniju u koju sam, kao student, stigao 1986. Jedino čega se sećam je da sam bio zaintrigiran opisom knjige, kao “naučno-fantastične komedije (SF)”.

Postao sam ljubitelj SF-a još sa 10 ili 11 godina, kad sam počeo da proždirem sve do čega sam uspevao da se dokopam u prilično oskudnom izboru knjiga iz ovog žanra (često uprošćenom i obeleženom kao “dečja izdanja”), svega što je tokom 1970-ih i 80-ih bilo dostupno u Koreji. SF je tada bila ozbiljna stvar: intergalaktički ratovi i imperijalizam (Skylark), tehnološka antiutopija (Brave New World), post-apokaliptički svetovi (Na plaži – On the Beach, Day of the Triffids)… SF, kako sam osećao, nije trebalo da bude komičan.

Autostoperski vodič ne samo da je bio neopisivo duhovit, već je bio i van mog mentalnog svemira

04

Ali, ispostavilo se da je H2G2 bilo nešto najsmešnije što sam ikada pročitao. Ne samo što je bila smešna, već je bila i potpuno izvan mog mentalnog univerzuma: depresivni robot koji spašava živote protagonista iz romana udarcem zapodevši razgovor s glavnim računarom iz neprijateljskog svemirskog broda, da bi ga, sasvim nenamerno, bacio u depresiju a onda naveo i na samoubistvo; Predsednik Međugalaktičkog saveta lepih umetnosti koji preživljava “najgoru kosmičku poeziju i recitovanje” glodanjem sopstvene noge; a naslov treće knjige izmišljenog pisca “Ulona Kolufida” (Oolon Colluphid) glasi “Ko je, uostalom, ta osoba zvana Bog?”

Ali ono što me još više fascinira je to kako je H2G2 plasirao svoj neobični smisao za humor, uz satirične osvrte na domet svetske industrijalizacije, postavljajući ozbiljna pitanja kroz laku i “neobaveznu” formu. Centralna priča, o odnosu između miševa i ljudi (ne bih da kvarim zabavu svima onima koji Vodič još uvek nisu pročitali) satirički pristupa čovečanstvu koje je bolno (samo)uvereno u sopstvenu briljantnost.

Dokaz protiv postojanja Boga neponovljivo je izložen na primeru “Vavilonske ribe” (Babel Fish), jednoj nadasve lucidnoj sofisteriji kojom se ismevaju versko-filozofske rasprave. Opisujući Vogone kao rasu koja “ni svoje bake neće spasti od sigurne smrti bez naloga potpisanih u tri primerka, poslatih, dobijenih nazad, obaveštenja, izgubljenih, nađenih, tretiranih kao predmet javne rasprave, ponovo izgubljenih, i, konačno, sahranjenih u mekom tresetištu na tri meseca da bi se potom reciklirali kao – upaljači”, predstavlja savršenu formu ismevanja birokratije. Pasaž u kojem Artur Dent i Ford Prefekt (Arthur Dent, Ford Prefect) procede kroz zube presnu laž, naime, prazne reči hvale na račun vogonske poezije, ne bi li ovim foliranjem spasli svoje živote, predstavlja jednu od neponovljivih humoreski u oblasti književne kritike.

05

A jedino je duhoviti genije zvani Daglas Adams mogao da se istovremeno podsmehne dvema stvarima koje niko drugi ne bi ni pomislio da sjedini: britanski sindikalizam iz epohe 1970-ih i egzistencijalističku filozofiju; dva člana sindikata filozofa, naime, “zahtevaju “strogo definisane oblasti sumnje i neizvesnosti.”

Kao ekonomistu, ono što me je posebno ushitilo bila su Adamsova izlaganja ekonomskih teorija. Priča o ljudima koji troše vrtoglave sume novca kako bi kupili “testise Antareanskog kanarinca” čiji je ukus odvratan, a sve samo zato što “veoma bogati idioti žele da impresioniraju druge, takođe veoma bogate idiote”, jeste prerada ideja poznatog američkog ekonomiste iz 19. veka, Torstejna Veblena (Thorstein Veblen) i njegove teorije o upadljivom (tj. ekstravagantnom) trošenju novca. U toku je i divlje profitabilni biznis proizvodnje novih planeta namenjenih superbogatima. Ove planete, namenjene životu i stanovanju imućnih, “proizvodile” su se na jednoj staroj planeti, sve dok ona sama nije bila prisiljena da zapadne u stanje hibernacije za narednih 5 miliona godina ”jer je njihov uspeh učinio da svi ostali osiromaše, uništavajući na taj način i sopstveno tržište”. Adams je na izuzetno vispren i duhovit način opisao teoriju nedovoljne potrošnje, koja je bila popularna u 19. veku. Ova teorija je, zapravo, postala daleko relevantnija otkad je Adams objavio H2G2, što je uporedo išlo s porastom nejednakosti, koja je u mnogim društvima narasla do šokantnog nivoa.

Dakle, bilo je toga još. Mnoge su me knjige promenile: Sto godina samoće Gabrijela Garsije Markesa. To je učinilo i delo kineskog filozofa i taoiste Čuang-Cea, koji me je naučio kako ne postoji samo jedan način razumevanja sveta. Gaekji (Strana Zemlja), delo Južnokorejca Hvang Sok-Jonga (Seok-Young Hwang) je neponovljiva zbirka od 11 kratkih priča koja mi je pokazala pravu stranu ekonomskog čuda moje zemlje. Američki politički ekonomista i nobelovac Herbert Sajmon je napisao za mene takođe presudno delo, “Razlozi ljudskog delanja” (Reasons in Human Affairs), koja je suštinski transformisala moj nekadašnji način razmišljanja o ljudskoj racionalnosti, organizaciji i institucijama – a, zapravo, i moje ekonomske poglede i stavove. Ipak, od svih navedenih, H2G2 me nagnala da shvatim kako se o ozbiljnim stvarima ne mora pričati u mračnom tonu i na dramatičan način. Galaktički vodič za autostopere me je naučio da zabavan prikaz stvari može biti najefikasniji način iskazivanja kritike dominantnih struktura moći i mitova koji je podržavaju. Duhovitost Adamsovog Vodiča me je oslobodila teatralnosti i pathosa negativnih emocija.

 

Ha-Joon Chang, The Guardian

Uživati u malim stvarima – i malim stanovima

Da li ste samo prezasićeni komforom ili je na pomolu sledeća masovna pomodarija – prelazak iz velikih, udobnih, u manje i “skučene” stambene prostore, pita se Vikram Barhat, novinar Bi-Bi-Sija.

Preblizu centru da biste živeli komotno, ili novi trend? Foto: Roger Bamber/Alamy/BBC)

Semjel Baron (26), student urbanizma sa vankuverskog Univerziteta “Sajmon Frejzer” je svoj stan u Edmontonu od 55.7kvm zamenio za mikro-stan od 23kvm u centru grada.

05Baron je bio odlučan da napusti predgrađe kako bi živeo centru Vankuvera – kanadskog najaktuelnijeg i najskupljeg tržišta nekretninama – ali i kako bi srezao troškove svakodnevnog prevoza. Postigao je obe stvari, a kompromis je napravljen u veličini životnog prostora. On je za 1000 kanadskih dolara (800 $) mesečno unajmio stan u delu grada gde se prosečne garsonjere iznajmljuju za oko 1.500 kanadskih (1200 američkih) dolara mesečno.

Iako je sada u upola manjem životnom prostoru, Barona to ne brine – naprotiv.

U jurnjavi između posla i škole, zaista sam retko kod kuće”, rekao je on u imejl-intervjuu za BBC. “Moj stančić funkcioniše kao mesto za odlaganje stvari i spavanje, jer živim u kraju u kojem u komšiluku postoji puno kafića, restorana i pabova.”

04Iako se odvajkada piše i priča o preseljenju u manje domove, ideja o generalno manjem stambenom prostoru je danas uzela maha i postaje sve prihvaćenija: najviše interesovanja ima za mikro-nekretnine ili male apartmane. Podstaknuti nestašicom stambenog prostora i njegovom manjom dostupnošću usled krize, u mnogim gradovima širom razvijenog dela sveta postali su aktuelni životni prostori veličine “orahove ljuske” – poznatijih kao “apodments” (engleska kovanica, nastala od “apartment” i ”pod”), mikro-štekovi (micro-digs), nano-stančići (nano-suites) i mikro-potkrovlja (micro-lofts). Građevinski preduzimači zdušno promovišu ove male stambene jedinice, reklamirajući ih ne samo kao luksuzne prostore za iznajmljivanje već i kao pristupačne za povoljan otkup na konkurentnom tržištu nekretninama.

 

07

Preduzimači sada masovno nude stanove površine manje od 46.5kvm, sve popularnije među novopečenim zaposlenima, s početničkim prihodima na samom startu karijere – mlade profesionalce koji žele da su u blizini pogodnosti urbanih sredina, s većim mogućnostima zapošljavanja i gradskim životom na lokacijama poput Njujorka, Londona, Pariza ili Vankuvera.

Rastuće cene nekretnina u velikim gradovima istisnule su mnogobrojne kupce izvan tržišta. Prosečna kupovna cena novog prostora u Torontu je 733.578 kanadskih dolara ($588.164 američkih), u Londonu je £534,000 ($794.549), u Njujorku na Menhetnu je $710.000, a u Sidneju, $811.837 australijskih ($617.000 američkih) dok su prosečni troškovi u Singapuru tek nešto manji od milion dolara. Iz tog razloga, mikro-apartmani se izbili u prvi plan kao pristupačna alternativa.

Manji prostor – manje brige

10Kao i mnogi drugi, i Baronu ne smeta što je veliki apartman zamenio duplo manjim prostorom koji mu omogućava da bude u središtu gradskog života, rekavši kako mu “ima utisak kao da mu je komšiluk u dnevnoj sobi, jer se brišu granice između javnog i privatnog prostora.”

Mladi iz brojnih prigradskih područja žele da žive u centru gradova, pokretani željom da borave tamo gde izvor uzbudljivosti, i stoga su oberučke prigrlili ovu “liliputansku” stambenu kombinaciju: to je način da sebi priušte željeni životni stil.

Ima i onih koji žele da se isele iz predgrađa kako bi smanjili svoje životne troškove, ili kako bi pojednostavili svoje “životno-stambene aranžmane”, time što će stanovati u manjem prostoru.

Kraće rečeno, manji stan je manja briga.

19Nilsenov izveštaj (Nielsen) pokazuje da 40% Amerikanaca starih između 18 i 36 godina voli da živi u urbanim područjima, umesto u predgrađima. U Velikoj Britaniji, studija koju je uradio Knight Frank pokazala je da bi 54% mladih između 18 i 24 godine bilo sretno opcijom života u garsonjeri, kojom bi sebi omogućili pristupačniji život u centru gradova.
U Australiji, Slater & Gordon’s je sproveo istraživanje na mladim Australijancima između 18 i 24 godina, iznašavši da je i njima najinteresantnija opcija stanovanje u blizini glavnih poslovnih četvrti. Centar grada im je glavni prioritet tokom potrage za nekretninama.

Živeti u malom prostoru – nezadrživ trend

18Njujork, u kojem život na skučenom prostoru i stanovanje u prenaseljenim četvrtima nisu nimalo strani njegovim stanovnicima, krajem ove godine započinje pionirski projekat pod nazivom “Moj Mikro Njujork” (My Micro NY).

Radi se o kuli visokoj jedanaest spratova sačinjenoj od takozvanih “nano-jedinica” u rasponu od 24kvm do 33.5kvm, koje će se iznajmljivati po ceni od $2.000 do $3.000 mesečno.

Ipak, ovi viskokvalitetni mikro-stanovi biće uveliko drugačiji u poređenju s dosadašnjim, stereotipnim njujorškim “kutijama za cipele”, rekao je vođa ovog projekta, Tobijas Orivol (Tobias Oriwol) iz kompanije Monadnock Development. “Gradimo tako što uvek optimizujemo svaki pedalj enterijera, pa sada ne postoje nikakve ‘zavetrine’ koje bi bile neiskorišćene”, rekao je on u imejl-intervjuu za BBC.

Slični projekti se razvijaju u Velikoj Britaniji, kao i u Kanadi.

17Dejvid Veks (David Wex), partner u građevinskoj kompaniji Urban Capital u Torontu, angažovan je na podizanju prvog klastera mikro-apartmana u Torontu pod nazivom Smart House. Kako sam kaže, za ovakav vid stanovanja najviše su zainteresovani mladi ljudi, pre svega studenti, željni manjeg prostora i umorni od svakodnevnih dugih putovanja do škole i nazad.

“Toronćani znaju šta znači imati velike prodavnice, kafiće i barove na samom kućnom pragu”, rekao je Veks. “Za one koji traže centralnogradsku lokaciju, (stanovi) ovog tipa, dizajn i cena pružaju im velike mogućnosti.”

11Urban Capital je za sada prodao 220 od 250 jedinica koje su trenutno u izgradnji. Površine ovih stambenih jedinica kreću se od 26.7kvm do 72kvm, a po ceni između 250.000 kanadskih (200.000 američkih) dolara, i $550.000 ($440.000).

U Londonu, građevinska firma Pocket Living prodaje stambene jedinice površine 38kvm po ceni između 190.000 funti ($282.000) i £260,000 ($386,000$) i to u četvrtima koje su u zonama 1-3, kao što su Hackney, North Camden, Lambeth i Lewisham.

Lusijen Smiters (Lucian Smithers), prodajno-marketinški direktor u Pocket Livingu radije bi da svojstva ovih malih stanova definiše kao “kompaktna”, a ne kao “mikro”.

“Troškovi usluga su svedeni na minimum, na oko 100 funti ($148 $) mesečno, a većina ovog izdatka otpada na osiguranje zgrade”, kaže Smiters. “London je jedan od najvećih globalnih gradova, i stoga će uvek privlačiti više ljudi nego što može da ih udobno smesti”. Inače, Pocket Living planira da ove godine završi 50 stambenih jedinica, naredne gotovo 250, a 2017. oko 400 “kompakt-stanova.

02Svoj veliki ulog u ovu vrstu nekretnina na tržištu stanovima ima i Realstar Living, britanska filijala kanadskog preduzimačke kompanije, Realstar Group.

Potražnja za pristupačnim, praktičnim smeštajem blizu posla u centru je neiscrpna u gradovima gde vlada oskudica životnog prostora, rekao je Rajan Prins (Ryan Prince),

14potpredsednik londonske filijale Realstar Group. Prins kaže da ovaj kanadski preduzimač, koji trenutno gradi u oblasti londonskog Stokvel Parka, nudi mikro-apartmane u blizini saobraćajnog čvorišta i to za manje od £1000 ($1500) mesečno. Realstar obično gradi objekte veličine od 100 do 300 stambenih jedinica, sa zajedničkim prostorijama kao što su “zajednička soba”, teretana i ostava.

Ovaj trend se ne odnosi samo na mlade ljude. Prins je rekao da među interesentima ima i mnogo onih koji su vlasnici velikih ali praznih kuća u predgrađima, koji – nakon što prodaju svoje kuće po gradskim obodima – kupuju manji prostor u centru.

Mikro-apartman, iznutra

12Gro ovih stambenih “mini-solucija” pravi se tako da prostorno budu odlično iskorišćeni, pa u njima, onda, nema mesta za previše naknadnih “trikova i manevara”, mada često sadrže neko zaista genijalno rešenje za uštedu prostora.

Nedostatak ovih minijaturnih mesta je u tome što ona, u tren oka, mogu postati poprište haosa: ukoliko nisu dobro osmišljena, kaže Stiv Zauer (Steve Sauer), dizajner-vlasnik firme Pico Dwelling a i vlasnik mikro-stana od 17kvm u Sijetlu.

22“Ugradni nameštaj je izuzetno bitan faktor, dok su komadni nameštaj i objekti koncipirani tako da poseduju barem dvostruku namenu – multifunkcionalnost je posebno korisna stvar u malim stanovima”, kaže Zauer. Stolica u mojim prostorima, recimo, ima mnogo korisnih namena – ona, takođe, služi i kao polica, ili vešalica za odeću.”

Od presudne važnosti je i što viši kvalitet završnih radova. Zauer, u čiji su svakodnevni posao uključene i prenamene prostora avionskih kabina, rekao je da izbegava materijale poput laminata, koji se brzo istroši usled intenzivnijeg hodanja po manjoj površini.

15On zato favorizuje čvrste, otporne materijale koji izgledaju dobro i ponašaju se dobro pod konstantno uvećanim pritiskom habanja. “Puno drvo, čvrste stone i kuhinjske radne površine, izdržljiva plastična folija, staklo, ugljenična vlakna i nerđajući čelik. Kada su u pitanju pojedinačni komadi nameštaja, oni nisu toliko kritični jer se izmeštanjem mogu uspešno uklapati na svako mesto u stanu”, rekao je Zauer.

24Veks kaže da mikro-stanovi koje razvija njegova kompanija značajno povećavaju kapacitet za pohranjivanje predmeta i odeće, čineći svaki pedalj praktičnim. “Ormari su takvi da je njihova zapremina maksimalno iskoristiva, uz optimizaciju funkcija police sve do plafona, s ugrađenim fiokama i uz dosta prostora za vešalice”, rekao je on.

Za Semjuela Barona s početka ove priče, jedina neugodnost življenja na malom prostoru je to što ima – tri bicikla. “Iako se u podrumu nalayi spremište, u njemu mogu da držim samo jedan bicikl” kaže Baron, koji je čak odustao i od svog automobila kako bi se uklopio u mikro-život.

Slab evro – bolji izvoz, a time i EU, trenutno bolja od SAD

Poslovanje evropskih kompanija je bolje nego preko Atlantika

01Foto: Fox News

Nakon što su protekle sedmice svetskim biznisom dominirali kvartalni i polugodišnji poslovni rezultati američkih kompanija, krenula je i sezona objavljivanja rezultata poslovanja EU, koja je ušla u svoj zenit; prve naznake trenda su dosta ohrabrujuće, barem po analizama stručnjaka.

Švajcarski bankarski gigant UBS je u ponedeljak izvestio o skoku svog profita u drugom kvartalu, i to za više od 50% u poređenju s kvartalom godinu pre. Zasluge za takve rezultate, koji su nadmašili sve projekcije eksperata, pripisuju se pojedinačnom doprinosu svakog UBS-ovog dela poslovanja i regiona.

Ovakvi rezultati se nadovezuju na niz drugih, takođe pozitivnih rezultata koji su iznenađenje kada se u pitanju prinosi o kojima su izvestile evro-kompanije; ovde treba uključiti i francusku industrijsku grupu i sektor njene vojne industrije Thales, čije su akcije dosegle rekordni nivo, a nakon objave rezultata poslovanja u prvoj polovini godine, koji su bili bolji nego što su tržišta očekivala.

Britanska telekomunikaciona kompanija Vodafone je takođe objavila rezultate poslovanja po kojima se vidi poboljšanje na njena dva vodeća tržišta – u Nemačkoj, i, naravno, Velikoj Britaniji.

Protekle sedmice je niz velikih američkih kompanija – od Epla, preko Amazona, do Ameriken Ekspresa – izvestio o kvartalnom profitu u aktuelnoj sezoni a koji se, za sada, ipak ocenjuje kao mešovit. Po podacima firme Standard & Poor’s (S&P) 500, koja je u sastavu berzanskog indeksa Standard & Poor’s (S&P) 500, u drugom kvartalu bi, shodno trenutnim očekivanjima, trebalo da zabeleže 2,2-procentni pad prinosa, što bi bio prvi kvartalni pad prinosa ovih kompanija još od trećeg kvartala 2012.

Ovakvo stanje je mahom posledica visokog kursa dolara, što je rezultiralo topljenjem profita američkih multinacionalnih kompanija s inostranih tržišta. U anketi Rojtersa, procena analitičara kazuje da su prinosi kompanija iz S&P 500 indeksa u proteklom kvartalu pali za gotovo četiri odsto u odnosu na isti prošlogodišnji period.

08

Oni koji se bave analizom tržišta i biznisa kažu da se prognoze evropskih profita, u poređenju sa Sjedinjenim Državama, čine boljim nego što su bile dugo vremena unazad, uglavnom usled niskog kursa evra, zbog čega jača konkurentnost EU usluga i proizvoda na svetskom tržištu. Uz to, privreda u evrozoni je počela da se oporavlja.

“Evropska ekonomija dobija na sve snažnijem zamahu. Pogledajte šta su predviđali investitori početkom ove godine, a to je bio ekonomski rast od jedan odsto, dok sada govore o 1,5%-tnom rastu, tako da je ekonomska snaga iznenadila sve one koji su ulagali ili hteli da ulažu u EU biznise. Moglo bi, međutim, doći do privremenih odstupanja u drugom kvartalu, usled krize u Grčkoj”, rekao je Ričard Džefri (Richard Jeffrey), direktor investicionog odeljenja u kompaniji Cazenove Capital.

Jačanje oporavka EU ekonomije, kao i slabost evra, koji je prema dolaru u proteklih 12 meseci oslabio za oko 18 odsto, ostaju među ključnim faktorima pozitivnih prognoza o korporativnim profitima u evrozoni, tvrde analitičari.

“Depresijacija evra glavna je pokretačka sila u osnovi naših prognoza ovog značajnog i nadasve neočekivanog rasta profita u prvih šest meseci 2015. godine. Naše prognoze govore o 25%-tnom rastu profitnih prinosa u EU bez Velike Britanije, što je dvostruko više od očekivanja, koja su se u poslednjih šest meseci kretala u rasponu od devet do 12 odsto”, rekao je Robert Parks, šef strateških finansija HSBC banke.

Čini se da ovakav stav dele i ostali analitičari, ukazujući pritom da su, iako su evropske deonice porasle ove godine, prognoze za iznenađenja po pitanju kompanijskih profita možda potcenjene, i to u priličnoj meri. “Investitorske prognoze po pitanju profita evropskih firmi su bile previše oprezne, pa ako bude iznenađenja biće ih kod profita, što bi značilo da će akcije evropskih berzi imati bolje performanse”, izjavio je Robert Parker, savetnik pri banci Credit Suisse.

Panevropski STOXX indeks 600 kompanija je od početka godine u plusu oko 14 odsto, u poređenju s dobitkom od gotovo pet odsto u slučaju berzanskog indeksa S&P 500, referentnog indikatora za američke akcije i deoničare.

06

Izgledi za ekonomiju i privredu unutar evrozone su se poboljšali zahvaljujući padu cena nafte, niskom kursu evra i merama Evropske centralne banke (ECB), iako je taj finansijsko-monetarni blok i dalje podložan potencijalnim tržišnim potresima, objavio je u ponedeljak Međunarodni monetarni fond (MMF).

U najnovijem izveštaju o poslovanju unutar EU regiona, MMF je procenio kako će evrozonska privreda naredne godine porasti za 1,7 odsto, nakon što će ove 2015. verovatno osnažiti za 1,5%.

MMF, međutim, upozorava kako je evro-region i dalje ‘ranjiv na moguće potrese’. Izuzev neizvesnosti koja je posledica ekonomskih potresa u Grčkoj, koja je s kreditorima upravo pre nekoliko sati započela pregovore o trećem paketu međunarodne finansijske pomoći, još je nekoliko faktora koji bi mogli da u narednih pet godina potisnu evropski ekonomski rast.

‘Ovo uključuje visoku stopu nezaposlenosti, posebno među mladima, veliku zaduženost firmi i porast nenaplativih kredita u bankarskom sistemu’, izjavio je Mahmud Pradam (Mahmood Pradham), zamenik direktora evropskog odeljenja MMF-a.

On je istakao i da bi pad poverenja, čiji bi uzrok bili potencijalno umanjenje procena daljeg privrednog rasta ili usled rasta geopolitičkih napetosti, mogao da evro-blok dovede do produžene stagnacije ekonomskog rasta na otprilike jedan odsto.
MMF procenjuje da bi se ovogodišnja inflacija mogla zadržati negde oko nule, dok bi iduće godine porasla na 1,1%.

MMF je još istakao i svoju podršku programu ECB-a za kupovinu državnih obveznica za 60 milijardi evra mesečno, ili ukupno više od 1.000 milijardi tokom godinu i po dana. Pradam misli da je ovaj program podstakao poverenje kao i poboljšao finansijske uslove, pa poručuje da bi trebalo da ostane na snazi do, kako je već planirano, septembra 2016. godine, a možda i duže, ukoliko za to bude potrebe.

09

Tako je u evrozoni – a kako je sa Britancima?

Barak Obama im je pre neki dan poručio da ‘Ukoliko izađete iz Evropske unije, postaćete beznačajan igrač na svetskoj sceni’. Zato Britanija mora da ostane u Evropskoj uniji – ukoliko želi nastavak svog uticaja na svetskoj poslovnoj sceni’, izjavio je američki predsednik u intervjuu za Bi-Bi-Si.

On je takođe rekao da britansko članstvo u EU ‘pruža veću veru u snagu transatlantskog saveza’. Obama je, govoreći o Evropskoj uniji, rekao da ova političko-ekonomska struktura svet čini sigurnijim i perspektivnijim, dodavši da je Britanija najbolji partner Sjedinjenim Državama upravo zbog svoje spremnosti da svoju moć i potencijale upotrebljava na način koji se pruža dalje od pukog kratkoročnog interesa, čineći na taj način ovaj svet daleko bezbednijim.

Rekavši kako je britanski premijer Dejvid Kameron ndasve uzoran partner Amerikancima, on je njegovoj vladi čestitao jer je uspela da potroši dva odsto bruto domaćeg proizvoda na odbranu, što je sasvim u skladu s prethodnim NATO preporukama.

…A sa Grcima…?

EU ekonomija zavisi i od njene relacije sa Grčkom. Nedavni transkript pokazuje kako je bivši grčki ministar finasija Janis Varufakis skovao “plan B” za munjevito bekstvo iz evrozone, rekavši da se ‘Cipras uplašio, pa sam dao ostavku’.

Yanis Varoufakis je medijima otkrio da je u svom ministarstvu sastavio tajni tim hakera koji su bili u stanju da upadnu u državni računarski sistem, prilikom osmišljavanja paralelnog monetarnog sistema u slučaju nužnog i hitnog prelaska s evra na drahmu.

U cilju očuvanja tajnosti ove operacije, Varufakis je napravio tim od samo pet osoba koje su nekoliko meseci pripremale Grčku da “pritiskom na dugme” promeni valutu u slučaju nužde. Ključnu rolu u operaciji imao je IT ekspert kojeg je Varufakis doveo sa Univerziteta Kolumbija. On je provalio u softverski sistem poreske uprave kako bi pokupio sve potrebne podatke o računima rezervi i poreskim brojevima svih poreskih obveznika u Grčkoj. Ovo je moralo da se obavi u potpunoj tajnosti jer su grčke finansije već tada bile pod kontrolom “trojke” – MMF-a, Evropske centralne banke i Evropske komisije, tako da Varufakisova “fantastična petorka” nije tražila dozvolu da bi pristupila podacima.

Ovo bi, naime, kod “trojke” izazvalo sumnju i na taj način prerano otkrilo da Grci pripremaju svoj “plan B”.

12

Bivši grčki ministar finansija je ovaj uzbudljivi zaplet otkrio tokom jednog skupa investitora u Londonu, a transkript je procureo do grčkih novina Katimerini nedelju dana nakon što je dao ostavku.

Prema tom planu, platni sistem bi se u početku obavljao putem ‘obveznica’, inspirisanih eksperimentom sprovedenim u Kaliforniji nakon sloma banke Lehman Brothers. Ovakav paralelni bankarski sistem omogućio bi grčkoj vladi da stvori likvidnost evra i zaobiđe “finansijsko davljenje” Evropske centralne banke.

“Premijer (Cipras) mi je, pre nego što smo u januaru dobili izbore i došli vlast, dao zeleno svetlo da smislim Plan B”, rekao je tom prilikom Varufakis. Ipak, kada je došao trenutak da se plan realizuje, Cipras je shvatio da se radi o vrlo teškom i rizičnom potezu. Varufakis je rekao da je to otvoreno saznao u izbornoj noći, kao i da je to bio razlog zbog kojeg je dao ostavku.

Prema njegovim rečima, nemački ministar finansija Šojble mu je rekao da će mu “Grexit obezbediti dovoljno moći da kasnije, nakon Grčke, nametne Francuskoj ono čemu se Pariz tako dugo opirao: da prebaci odlučivanje o budžetu iz Pariza u Brisel.”

Janis Varufakis je za britanski Telegraf rekao da su transkripti “uglavnom tačni”, kao i da je Šojble već doneo odluku o izbacivanju Grčke iz evrozone, pa da sada samo kupuje vreme. On je dodao i da je jedan deo medijskih izveštaja namerno izvučen iz konteksta – “samo kako bi me predstavili kao ministra-veleizdajnika koji je izvan kontrole”.