Evrozona i njene skrivene snage


Evrozona se već godinama doživljava kao katastrofično finansijsko područje, a diskusije o budućnosti monetarne unije često su usmerene ka mogućem raspadu. Kada su Britanci prošle godine glasali za napuštanje Evropske unije, oni su delom bili vođeni i percepcijom evrozone kao disfunkcionalnog finasijskog područja – i, možda, kao projekat kojem nema spasa. Ipak, u poslednje vreme, evrozona je postala miljenik finansijskih tržišta – i to sa dobrim razlogom.

Otkriće latentne snage evrozone postoji odavno. I zaista: evrozona se oporavlja od krize iz 2011-2012 tokom zadnjih nekoliko godina. Ako se gleda statistika po glavi stanovnika, njen ekonomski rast per capita sada nadmašuje američki. Stopa nezaposlenosti je takođe u padu – ali treba reći u sporijem nego što je u SAD – mada je to, barem delimično, odraz razilaženja u trendovima učešća radne snage.

I dok je učešće radne snage u evrozoni u porastu, njeno učešće u Sjedinjenim Državama je u padu od oko 2000-te. Odlazak Amerikanaca sa tržišta rada odražava ono što ekonomisti nazivaju fenomenom “obeshrabrenosti radnika“. I, zaista, ovaj se trend ubrzao odmah nakon nailaska recesije, tokom 2009. godine.

U principu, opadanje učešća radne snage trebalo bi da takođe bude problem prisutan u evrozoni, s obzirom na produženi period veoma visoke nezaposlenosti s kojim se brojni evropski radnici suočavaju. Ali, u poslednjih pet godina, 2,5 miliona ljudi u evrozoni je zapravo postalo deo EU radne snage, stvoreno je pet miliona radnih mesta, dok je ukupni pad nezaposlenosti smanjen za polovinu.

Štaviše, evrozonski oporavak je održiv, pomalo neočekivano, pa čak i u odsustvu kontinuiranog fiskalnog stimulansa. Uzavrele rasprave o štednji vođene u poslednjih nekoliko godina su usput skrajnute i gotovo nestale s medijske i javne scene, kako od strane kritičara tako i od strane službenih navijača i zagovornika dotične, precenjujući obim rezova i ušteda koji su se dosad primenjivali (i još uvek su na snazi). Prosečni ciklično prilagođeni fiskalni deficit je, grubo uzev, konstantan još od 2014. godine, i kreće se negde oko 1% BDP-a.

I dalje su, naravno, prisutne velike razlike u fiskalnoj poziciji pojedinih EU članica. To se, ipak, može očekivati u jednoj tako raznovrsnoj monetarnoj uniji kao što je evropska. Istina je da čak i Francuska, koja se možda prečesto smatra za slabog izvršioca evropskih fiskalnih zadataka, ima deficit i nivoe zaduživanja koji se sasvim komotno mogu uporediti s onima u SAD.

Poređenje sa Sjedinjenim Državama, kao i sa Japanom takođe potkopava zajedničku percepciju, naime, da su fiskalna pravila evrozone, uključujući i (ne)čuveni Pakt o stabilnosti i rasta iz 2012. godine (tzv. Fiscal Compact), bili „irelevantni“. Istina, nijedna zemlja nije bila zvanično ukorena zbog prevelikih deficita ili dugova. Ali, galamom oko kršenja pravila na margini bacila je u zasenak jedan širok osnovni trend kretanja ka glavnom cilju – ka zdravim javnim finansijama koje su podsticane kriznim fiskalnim pravilima. Sve ovo ukazuje na to da bi “meka štednja“, godinama sprovođena u mnogim zemljama evrozone, mogla napokon biti pravi izbor.

Da bi bili sigurni, ne treba preceniti dugoročnu ekonomsku snagu evrozone. Ukoliko bi prosečna stopa rasta možda mogla ostati iznad dva odsto u narednih nekoliko godina – i dok se preostali nezaposleni ne apsorbuju a dugoročni trend ponovnog uključivanja starijih radnika na tržište rada nastavi – pul neiskorišćene radne snage bi napokon bio iscrpljen: Na birou za zapošljavanje ostao bi relativno mali broj evropskih građana.

Jednom kad evrozona bude dostigla tzv. “Luisovu prekretnicu” – kada višak radne snage bude na izmaku a plate počnu da rastu – stopa rasta pašće na nivo koji će bolje odražavati demografsku dinamiku. A ta dinamika, uostalom, nije naročito poželjna: radno sposobno stanovništvo u evrozoni smanjivaće se za oko pola procenta godišnje –  barem još tokom naredne decenije.

Ipak, čak i tada, stopa rasta po glavi stanovnika u evrozoni verovatno neće biti mnogo niža nego u SAD jer je razlika u njihovim stopama rasta produktivnosti sada manja. U tom smislu, budućnost evrozone može više nalikovati situaciji u kakvoj se Japan nalazi danas: da je karakteriše godišnji rast od nešto više od jedan odsto, i sa tvrdoglavo niskom inflacijom, premda će rast prihoda po glavi EU stanovnika biti nalikovati onom u SAD ili Evropi.

Srećom po evrozonu, ona će ući u ovaj period visoke zaposlenosti i usporenog rasta koji stoji na čvrstim temeljima – delimično zahvaljujući i tim kontroverznim merama štednje. Za razliku od toga, i SAD i Japan se suočavaju s punom zaposlenošću i sa fiskalnim deficitom većim od tri odsto BDP-a – što je oko 2-3 procentna poena više od onih u evrozoni. SAD i Japan, takođe, imaju teži teret dugova: odnos duga prema BDP-u iznosi 107% u SAD i više od 200% u Japanu, u poređenju sa 90% u evrozoni.

Postoje dokazi da je u osvit finansijske krize, kada je monetarna politika postala neefikasna – usled, na primer, nominalne kamatne stope koje se graniče s nulom – budžetski deficit (državna potrošnja sredstava koja su veća od prihoda, prikupljenih zaduživanjem a ne oporezivanjem) može posedovati neobično jak uticaj na stabilizaciju. Ostaje, ipak, ključno nerešeno pitanje: jednom kad finansijska tržišta budu normalizovana, da li će dugoročno održavanje deficita biti u stanju da obezbedi kontinuirani stimulans?

Činjenica da je oporavak evrozone sada sustiže ekonomski oporavak u SAD – uprkos nedostatku bilo kakvog daljeg održavanja fiskalnog stimulusa – ukazuje na to da je odgovor ne. Zaista, iskustvo evrozone ukazuje na to da, dok zajednički fiskalni stimulus može da napravi jednu značajnu razliku tokom akutne recesije, procenjeno je da povlačenje tog podsticaja onda kada više nije od vitalnog značaja poželjno za održavanje neodređeno vreme. Sa štednjom – što zapravo znači smanjenje deficita jedno kada se globalna recesija završi – oporavak može potrajati duže kako bi se konačno konsolidovao; međutim, jednom kada to bude učinjeno, ekonomski učinak postaće još stabilniji jer će računi vlade biti u održivom položaju.

Džon Mejnard Kejnz izrekao je nešto što ga je, između ostalog, takođe proslavilo: “Dugoročno gledano, svi smo mi mrtvi”. To je možda tačno, ako se gleda na dovoljno dug rok. Ali, to nije izgovor kako bismo se otarasili dugoročnih perspektiva. U stvari, čini se da je, dugoročno gledano – evropska ekonomija još uvek živa i zdrava.

Daniel Gros, Social Europe

Najbolje zemlje za biznis u 2015. godini

U potrazi ste za zemljom mogućnosti? Stari svet zove. Uprkos usporenoj ekonomiji, Evropa dominira vrhom Forbsove godišnje liste najboljih zemalja za kapitalizam – sa Skandinavijom koja se posebno izdvaja kao mesto za dobar biznis. Evropske zemlje zauzimaju dve trećine liste u prvih 25, sa Danskom koja zauzima dvostruku krunu: najbolje zemlje za biznis i na globalnoj listi zemalja dobrih za poslovanje.

Danska: u vrhu po mogućnostima za start-up firme. Infografika: Mecometer

Danska: u vrhu po mogućnostima za start-up firme. Infografika: MecoMeter

Slika nije tako svetla za Sjedinjene Države, koje su skliznule za četiri mesta nadole, na 22. poziciju. Ova zemlja nastavlja šestogodišnji pad započet 2009. godine, kada su SAD zauzimale drugo mesto u ukupnom plasmanu. SAD je finansijska prestonica sveta i njegova najveća ekonomija sa $17.4 triliona (Kina je druga, sa $10.4 triliona), ali slabo stoji kada su u pitanju slobode u vođenju monetarne politike, birokratija i preveliko administriranje. Više od 150 novih masivnih propisa je dodato od 2009. godine a cena njihovog sprovođenja je, prema procenama Heritidž Fondacije (Heritage Foundation) $70 milijardi dolara.

Za ovogodišnji pad SAD može se okriviti nekoliko faktora. Njen rejting je pao u odnosu na druge zemlje zahvaljujući pokazatelju Svetske banke o merama zaštite investitora koji je deo godišnje “Doing Business” liste ove međunarodne finansijske institucije. Za loše rezultate okrivite “obim učešća akcionara u upravljanju”. SAD su takođe dobile niži rang u poreskoj komponenti liste Svetske banke  a takođe su slabije ocenjene i za tehnološku spremnost od strane Svetskog ekonomskog foruma,  odnosno njihovog “Globalnog izveštaja o konkurentnosti”.

Danska: Mogućnosti za građevinski sektor i preduzimače. Infografika: Ellen Macarthur Foundation

Danska: Mogućnosti za građevinski sektor i preduzimače. Infografika: Ellen Macarthur Foundation

Danska je na prvom mestu u šest od 10 godišnjih izdanja zemalja najboljih za biznis koju izdaje Forbs.  Ova zemlja našla se na vestima u SAD zahvaljujući predsedničkom kandidatu Demokrata Berniju Sandersu (Bernie Sanders), koji ovu naciju sa 5,6 miliona žitelja smatra socijalističkom utopijom vrednom poštovanja. Danska ima jedno od najviših poreskih opterećenja u svetu u zamenu za koje nudi svoj širok dijapazon socijalnih usluga, ali je po svim parametrima veoma tržišno orijentisana ekonomija.

Danska je rangirana u prvih 20 zemalja u svim – osim jednog – od 11 indikatora koju su novinari magazina The Forbes koristili kako bi izabrali najbolje zemlje za biznis (ona se nalazi na 28. mestu po oceni birokratije). Danska se izuzetno dobro rangira kada je reč o ličnim i monetarnim slobodama i niskom nivou korupcije. Regulatorni okvir je jedan od “najtransparetnijih i najefikasnijih” na svetu, navodi Heritidž Fondacija.

Sa 341 milijardom dolara vrednom ekonomijom, Danska privreda je u poslednje vreme prilično bezvoljna i njen BDP je prošle godine porastao za jedva 1,1%, a verovatno neće biti bolji ni u 2015. godini, kad se na kraju godine svedu računi. Pad prihoda od izvoza je glavni krivac za to, ali, u suštini, Danska je mesto koje je odlična baza za nastavak snažnih ekonomskih aktivnosti. Danska berza je oduševljena i poletna privrednim i poslovnim izgledima ove zemlje. Berzanski indeks je u proteklih 12 meseci porastao za 34% .

Danska: Pravne procedure i uslovi poslovanja

Danska: Poslovno okuženje vs. pravne procedure. Infografika: MecoMeter

Da bi sastavio list najboljih zemalja za poslovanje u 2015. godini, The Forbes je rangirao 144 zemlje po 11 različitih faktora: imovinska prava, inovacije, porezi, tehnologije, korupcija, slobode (lične, trgovinske i monetarne), birokratija, zaštita investitora i performanse berze. Svaka kategorija je jednako ponderisana*. Do podataka o ovim pokazateljima Forbs je došao iz objavljenih izveštaja sledećih organizacija: Freedom House, Heritage Foundation, Property Rights Alliance, Transparency International, World Bank Group i World Economic Forum (kliknite ovde za više detalja o metodologiji).

Novi Zeland se pomerio za jedno mesto, na poziciju broj 2 (bio je na prvom mestu u 2012. godini). Sa $ 201 milijardi dolara ovo je najmanja ekonomija na listi  naših 10 najboljih ali je ostvarila veoma dobre rezultate i u 2014. godini zabeležila rast od 3,3%  Ova zemlja nudi transparentnu i stabilnu poslovnu klimu koja podstiče preduzetništvo. Njegova privreda je usko vezana za Australiju. Novi Zeland dobija visoke ocene u oblasti imovinskih prava, monetarnih sloboda, zaštite investitora i niske korupcije.

U prvih pet su još Norveška, Irska i Švedska.

Dok je SAD pala u našoj listi, naredne četiri najveće svetske ekonomije su sve listom poboljšale svoju ukupnu poziciju. Britanija i Japan su se popeli za po tri mesta na mesto broj 10 i broj 23, respektivno. Nemačka je skočila za dva mesta na poziciju broj 18. Kina je otišla na gore za tri mesta sa 97 mesta na 94. Relativno nisko mesto ove siromašne komunističke zemlje može se pripisati pre svega niskim rezultatima u vezi sa ličnim i monetarnim slobodama, kao i u vezi sa zaštitom investitora i birokratijom.

03 business-environment-taxes

Danska: Poslovno okruženje i takse. Infografika: MecoMeter

Na samom dnu liste ima mnogo zemalja u razvoju čiji je rast ograničen visokim stepenom korupcije i manjkom sloboda. Čad je zamenio Gvineju na poslednjem mestu, koja je tu poziciju držala u poslednje tri godine. Čad je bio na poslednjem mestu po pet od ukupno 11 naših kriterijuma. Ova kontinentalna zemlja u centralnoj Africi oslanja se na naftu koja učestvuje u izvozu sa oko jednom polovinom ukupne vrednosti izvoza. Pad cene energenata dodatno otežava poziciju Čada, koji se suočava ekstremnim nivoima siromaštva. Među ostalih pet na dnu liste su Gvineja, Libija, Haiti i Mijanmar (kliknite ovde za više o najgorim zemljama za biznis).

 

(* Ponderisanjem se određuje značaj pojedinih elemenata uzorka na kretanje skupa kao celine. Najčešće se za pondere uzima broj koji odražava učešće kapitalizacije date akcije u kapitalizaciji skupa, odnosno tržišnog segmenta koji se želi aproksimirati)

 

Kurt Badenhausen (The Forbes)

Uber za rublje – i druge aplikacije koje menjaju Ugandu

Kao i mnoge druge zemlje u Africi, i Uganda ima živu IT i start-up scenu. Neka od IT rešenja koja se razvijaju su usmerena ka e-trgovini i otvaranju novih radnih mesta, ali druga koriste svoje kompjuterske veštine programiranja kako bi sačinili alate za rešavanje razvojnih izazova s kojima se ova zemlja konstantno suočava. Iz Kampale za BBC Africa piše Akwasi Sarpong.

Nicholas Kamansi, kreator aplikacije za posao pranja prljavog veša. Foto: BBC

Nicholas Kamansi, kreator aplikacije za posao pranja prljavog veša. Foto: BBC

To je na primer poznati problem mladih ljudi širom sveta – subota je, mamurni ste, i tu je velika gomila veša koja čeka da bude oprana i ispeglana za nedelju dana unapred.

Ali po hladnom subotnjem jutru u jednom od brojnih brdovitih predgrađa glavnog grada Ugande, Gloria uopšte nije prestrašena svojom gomilom prljave odeće.

“To je neverovatno, čak i sa mamurlukom, pa ipak ne moram da brinem o tome”, kaže Glorija, gledajući preko ramena u udobnosti svoje dnevne sobe.

Napolju, samohrana majka Naiga nadvija se nad gomilom odeće koju pere u tri velike posude sa sapunjavom vodom.

Poput mnogih drugih u Kampali, Naiga na ruke pere tuđi veš kako bi zaradila da plati kiriju i brine o svojoj devetomesečnoj bebi.

To je starovremski posao, ali su Gloria i Naiga došle u kontakt zahvaljujući vrhunskoj tehnologiji.

Joza (Yoza), lokalno razvijena android aplikacija, pomaže korisnicima da pronađu uslugu pranja. Yoza znači “prati” na ugandskom glavnom jeziku Lugandi. “Pre deset godina, to je bilo nezamislivo”, kaže Nikolas Kamanzi, jedan od koosnivača Joze. “Ali sada, ako neko samo skine našu aplikaciju na telefon, može da dobije ovu uslugu, a to je velika stvar. ”

Joza je neka vrsta ugandske verzije Ubera za prljavo rublje – tehnologija je iskorišćena za otkrivanje lokacija gde je potrebno oprati veš i istovremeno obavestiti se o utiscima korisnika o kvalitetu pružalaca usluga. Ali je potrebno lokalno znanje da bi se ovakva vrsta ideje sprovela u Ugandi.

Iako postoji dovoljno Uganđana iz srednje klase u mestima kao što je Kampala sa pametnim telefonima koji mogu da pristupe aplikaciji, malo žena koje peru veš ih poseduje. Zato ih Yoza poziva običnim telefonom da se prijave i potvrde da će prihvatiti posao.

Naiga je jedna od skoro 140 žena koje su se do sada prijavile da žele da rade u okviru ove mreže, a Kamanzi kaže da su neke od njih udvostručile svoje prihode.

“Vrednost je vrlo jasna” za žene koje peru veš, kaže gospodin Kamanzi. “Dajemo im više klijenata u njihovoj oblasti, tako da mogu da zarade više novca, brinu o svojoj porodici i plaćaju školarinu. ”

Joza je tipičan ugandski startap koji koristi inovativne načine za rešavanje lokalnog problema, u svojim ranim fazama, i sa malom bazom klijenata po međunarodnim standardima.

Ali, uprkos tome, gospodin Kamanzi kaže da je Joza, koja je pokrenuta u avgustu, komercijalno održiva.

Aplikacija "Joza" pomaže da pronađete one koji mogda operu vašu odeću i veš. Foto: BBC

Aplikacija “Yoza” pomaže da pronađete one koji mogda operu vašu odeću i veš. Foto: BBC

Aplikacija za uzgoj – svinja

Još jedna inovativna aplikacija je Pig + android aplikacija koju je razvio Lacel Technologies. Ona pomaže farmerima da prate svoje troškove, savetujući ih kako da hrane svoje svinje, pomažući u dijagnozi zdravstvenih problema.

Na farmi izvan Kampale, poljoprivrednik Keli Kasoze je veliki fan aplikacije – i činjenice da je efikasna u lokalnim okvirima.

“Neverovatno je da je ugandska, mislio sam da je britanska ili američka“, kaže on. “To mi govori da u Ugandi imamo talente”.

“Uganda je vrlo inovativna, nadam se da ćemo se razvijati brže od Amerike.”

Pig + ima samo oko 200 korisnika, tako američki tehnološki giganti verovatno još ne brinu zbog toga.

Pitam Marvin Bosura iz Lacel Technologies da li je kodiranje aplikacija način da se obogati, kao što je to san u Silikonskoj dolini. “Ja bih rekao da nije”, kaže on smejući se. “Naš podsticaj je rešavanje problema. Znajući da to što su moje četiri godine na univerzitetu pomoglo da 1.000 ljudi stane na svoje noge vredi mi daleko više od novca.”

Taj osećaj želje da se pomogne razvojnim izazovima Ugande je uobičajen među start-up firmama u ovoj zemlji.

Generacija bez naslednih bolesti krvi

Afrigal Tech je grupa mladih žena u 20-im godinama, koja razvija proizvod pod nazivom MDEKS. To je jeftin softverski i hardverski alat za postavljanje dijagnoze anemije srpastih ćelija, ozbiljnog naslednog poremećaja krvi. “Ako postavimo ovo u 3.000 ugandskih domova zdravlja, veoma mnogo ljudi će biti dosegnuto, i ako svi oni budu znali stanje svojih srpastih ćelija, na duge staze bilo bi lako dobiti generaciju bez srpastih ćelija”, kaže Bonita Beatris Nanziri iz Africagal Tech.

Africagal Tech tim se zalaže i za ulazak više ugandskih žena u IT sektor.

Oni se smeju na pitanje kakva su bila njihova iskustva kada su počinjale. ”Išle bismo na hakatone i tamo bi smo bile jedine devojke “, kaže gospođa Nanziri.

“Momci bi vas gledali kao da ste se možda izgubili ili zalutali na skup, kao da govore: ‘Kada stavite devojku u svoj tim, nećete učiniti ništa’.”

“Ali – kada bi se predstavila – shvatili bi da mogu nešto da učinim, i smejali bi se samima sebi. ”

Africalov tim nikada sebi nije dopustio da ih to koči.

”Ako izaberete tehnologije, morate biti otvoreniji i agresivniji “, kaže gospođa Nanziri. Ako uspeju da “razbiju” finansijske i tehničke probleme, oni računaju da će moći da izbace proizvod na tržište 2016. godine. Razvoj MDEKS traži sate posvećenosti, pisanje koda u kasnim noćnim satima i finansiranje prototipova iz sopstvenog džepa.

Akwasi Sarpong i tim programerki napravili su aplikaciju-detektor za krvnu anemiju. Foto: BBC

Akwasi Sarpong i tim programerki napravili su aplikaciju-detektor za krvnu anemiju. Foto: BBC

Ugandska Silikonska dolina

Samofinansiranje je tipično za ugandske tech preduzetnike. Spoljna podrška dostupna je često u vidu nagrada na takmičenjima za inovativne proizvode podržanih od strane međunarodnih tech firmi.

Barbara Birungi je koosnivač Hive Co-lab, tech zajednice koja se nalazi u ulici Kampala koja je dom velikog broja startapova i tehnoloških kompanija.

Taj deo ulice se može smatrati ugandskom Silikonskom dolinom.

“Da budem iskrena, nezaposlenost je najpresudniji faktor“, kaže ona u odgovoru na pitanje šta privlači ljude ka start-up svetu. “Pokazali smo ljudima da mogu da urade nešto za sebe i da utiču na živote u njihovim selima“.

“Ljudi sada shvataju da ne moraju da čekaju posao i sami kreiraju nova radna mesta.”

Procenjuje se da više od 40.000 mladih ljudi svake godine diplomira na ugandskim univerzitetima. Sa samo oko 8.000 radnih mesta, mnogi diplomci su i dalje nezaposleni. Postoje ubedljivi razlozi zbog kojih su tech habovi i biznis inkubatori važni za negovanje ideja mladih ljudi u zemlji gde je najmanje 60% ljudi ispod 30 godina bez posla.

I kao što Joanita Nalubega iz Africal Tech objašnjava, pokušaj da dobijete pomoć od vlade može da bude frustrirajuće iskustvo.

”Ima previše birokratije”.

“Čak i ako ima volje, uvek postoji još jedna osoba koja bi trebalo da potpiše, previše je potpisa.”

Postoje i drugi izazovi, kao što je infrastruktura.

Fix My Community je inovativna platforma, po uzoru na Fix My Street u Velikoj Britaniji, koja omogućava stanovnicima da koriste SMS poruke da bi prijavili lokalne probleme vlastima. Ali, kada smo posetili jednu od njihovih pilot-stanica van Kampale, u kancelariji lokalne samouprave su nam rekli da im Internet ne funkcioniše nedeljama, tako da nismo mogli da vidimo aplikaciju u primeni.

Prostor za startup saradnju Hive Co-Lab: vodeći tech-hub Kampale. Foto: BBC

Prostor za startup saradnju Hive Co-Lab: vodeći tech-hub Kampale. Foto: BBC

Polaganje temelja

Dakle, da li bi vlada trebalo da uradi više, na primer, na smanjivanju birokratije, ili ulaganju u nove tehnologije?

Dejvid Turahi, direktor u Ministarstvu informatičkih i komunikacionih tehnologija, je oduševljeni promoter tech scene u zemlji. Ali on kaže da postoji granica do koje vlada može nešto da uradi. ” Imamo toliko izazova – HIV, ebola, epidemije.”

“Ako dajemo podsticaje, onda odakle da prikupljamo poreze? ”

Uprkos tome što se slaže da je birokratija problem, on kaže da je to bolest koja se neminovno javlja u svakoj strukturi vlasti.

Rešenje je po njegovom mišljenju veće uključivanje privatnog sektora.

“Tradicionalno, vlada nije biznismen“, kaže on. Prepreka može biti mnogo, ali ovi mladi Uganđani su inspirisani i neumorno investiraju energiju i napor na rešavanju problema u svom društvu.

Svi oni žele da vide svoje ideje i aplikacije kako poboljšavaju živote u realnom vremenu.

Ovo su još uvek veoma rani dani ugandske IT scene i izazovi sa kojima se oni suočavaju su ogromni. Ali, čak i ukoliko ova generacija start-upova nije ona koja će zabeležiti veći uspeh, oni ipak postavljaju solidne temelje za budućnost.

 

Akwasi Sarpong, Kampala, Uganda (BBC-Africa) 

Kako voditi kompaniju bez šefova?

Možda ste čuli za eksperiment sa nehijerarhijskim menadžmentom pod imenom „Holakratija“ (Holacracy, termin koji označava celinu kao deo veće celine) koji se sprovodi u online kompaniji za prodaju obuće na malo Zappos, o kojem je u maju za Wall Street Journal pisao ekonomski novinar Justin Fox.

01

Početkom tog meseca oko 14% zaposlenih ili njih 210 od oko 1500 odlučilo je da napusti Zappos jer “Holakratija nije za njih“.

Tony Hsieh, izvršni direktor kompanije ponudio im je tromesečnu otpremninu a u memou iz marta meseca je na 4700 karaktera napisao zaposlenima da „kompanija nedovoljno brzo napreduje ka samoupravljanju“. On je ponudio zaposlenima da uzmu otpremnine ukoliko se ne slažu sa novim konceptom upravljanja, što je nazvao „pokušajem da se ubrza proces prelaska na novi menadžment“.

Holakratija je zamisao bivšeg preduzetnika u oblasti softvera Briana Robertsona, koji sada “sprovodi novi ustav” i poslovne zakone u firmi, obavljajući dužnost “portparola Holakratije” i predstavljajući “glavnu sponu između ljudi i partnerstava “, radeći kao “arhitekta kompenzacije”. Uz to, Robertson nosi još oko 20 drugih titula vezanih za koncept konsultantske firme HolacracyOne, čiji je kofinansijer, propagirajući ovaj novi način menadžmenta. Holakratija, odnosno “nehijerarhijski” pristup upravljanju biznisom je već unekoliko zaživeo, i to mahom među start-up kompanijama koje uglavnom imaju samo po nekoliko zaposlenih. Holakratski sistem poslovanja je, stoga, idealan za preduzeća koja tek započinju svoj život.

Ime Holacracy izvedeno je od termina “holon” pisca Artura Kestlera (Arthur Koestler), kojim se označava celina koja je deo veće celine, ali Robertson kaže da je njegov pristup manje zasnovan na nekoj filozofskoj postavci a više proizvod grešaka i pokušaja u menadžmentu. U Zapposu će eksperiment biti nastavljen, kao i u platformi za objavljivanje tekstova Medium, u kancelariji glavnog sekretara za informisanje države Vašington i u 300 drugih organizacija. Robertson je upravo napisao jedan veoma interesantan i jasan izveštaj o tome šta je, zapravo, Holakratija, pod nazivom “Možete li da verujete u ovo? – Holakratija” Justin Fox je razgovarao s njim prošle nedelje u Njujorku, a ono što sledi je nešto doteran transkript razgovora.

JF: Zašto nam je potreban novi način upravljanja organizacijama?

BR: Ako razmišljate o načinu na koji se formama danas upravlja, vidite da je tu reč o malom feudalnom carstvu. Imate kraljeve, lordove, seljake i kmetove. U našim društvima smo videli prelazak sa upravljanja sa vrha naniže, od feudalnog sistema i diktatura, na nove sisteme koji se zasnivaju na slobodi ljudi da sprovode svoje individualne ciljeve unutar nekog zadatog okvira pravila, međupovezanosti i održavanja reda. Želim da vidim iste te prednosti koje smo osetili u društvu, na nivou organizacija.

tony-hseih-zappos_2Tony Hseih, pokretački duh kompanije Zappos

JF: Ali, korporacije se vrlo često hvale time da je u njima upravljanje znatno efikasnije i brže nego u vladama jer mogu brzo da promene pravac kada je to potrebno.

BR: Ja ne kažem da je hijerarhijski menadžment loš u tome. Samo želim da znam šta je bolje. U našem društvu, do inovacija dolazi kada vlada ustanovi izvestan okvir u okviru koga se ljudi samoorganizuju. Inovacije ne dolaze od donjeg nivoa birokratije. One dolaze od pojedinačnih aktera unutar sistema u okviru koga su oni slobodni da se bave čime god žele a što na lokalnom nivou ima smisla.

JF: Dakle šta vi mislite kako je najbolje organizovati taj okvir upravljanja u biznisu?

BR: To je pitanje koje smo istraživali kada smo smislili Holacracy. Holacracy se ponekad pogrešno shvata kao bilo koji sistem koji nema menadžera. Ne, to nije to. To je specifičan sistem koji zamenjuje hijerarhijsko upravljanje različitim okvirnim pravilima o tome na koji način možemo da radimo zajedno. Naš najbolji odgovor na to pitanje smo dali u “Ustavu Holacracy”. To je nešto što se samo po sebi razvija. To je open source sistem.

JF: To zvuči kao da počinjete sa mnogo sastanaka na samom početku da bi ste izbegli kasnije sastajanje?

BR: Postoji element toga. Za mene je stavljanje fokusa na to da se ovim metodom smanjuje broj sastanaka u kompanijama – promašena poenta. Ono što mi želimo je da svaki minut na sastanku, koliko god da ih ima, bude najproduktivniji minut koji bi ste mogli imati u tom trenutku. Ako to nije slučaj, onda idite i bavite se nečim drugim.

Vrlo često prisustvujemo sastancima na kojima ljudi žele da pokupe neku dobru informaciju i da stignu do konsenzusa oko toga šta je najbolje preduzeti u narednom periodu. To je znak da postoji nejasnoća u vezi sa tim ko može da donese odluku.

Holakratija se ponekad brka sa sistemom zasnovanim na pronalaženju konsenzusa, ali on to nije. Sastanci se koriste samo za definisanje ovlašćenja i granice. Slično kao u društvu, gde morate da dođete do konsenzusa sa susedima svaki put kada biste od svog suseda želeli da pozajmite njegova kola i negde ih odvezete. Ako želite da učinite takvo šta, potrebna vam je dozvola. Postoje granice. Holakratija predstavlja isti takav sistem samo u preduzeću. Sastanci postoje da se razjasne te granice – šta je vaše i „vaš reon“, da time rukovodite. Onda više ne moramo da se sastajemo kako bismo to nanovo utvrđivali, ne treba nam da ponovo stižemo do konsenzusa u vezi s tim, jer je već ustanovljeno da možete dobiti onoliko podrške ili sredstava koliko vam treba i voditi proces za koji ste zaduženi. Tačno znate šta je imovina vašeg suseda, i ukoliko želite da je za nešto koristite – morate prvo da se uverite da je on s tim saglasan.

Pogon kompanije Zappos u Kentakiju, SAD

JF: U kompaniji organizovanoj po holakratskom sistemu, osoba ranije poznata kao CEO tj. generalni direktor bi ubedljivo mogla imati ogroman autoritet da promeni smer poslovanja organizacije.

BR: Apsolutno, naravno da može. Oni takođe imaju i limite svojih ovlašćenja. U tome je ovaj pristup interesantan jer drugi takođe imaju dosta ovlašćenja. U mojoj kompaniji ja znam da ima puno slobode da uradim ono što mislim da bi bilo korisno, ali istovremeno znam kada mi je potrebna dozvola nekog drugog za neku od takvih odluka. Ja sam osnivač kompanije, ali kada želim da napravim promene na našem sajtu, znam da je naš menadžer sajta taj koji ima ovlašćenje da to uradi. Ne mogu da mu kažem da nešto mora da uradi. Moram nešto da mu predložim na isti način na koji bih to predložio svom šefu. Vebsajt je njegova oblast i on ga kontroliše u okviru svog domena rada.

JF: Ako želite promene na sajtu svoje kompanije, a ne možete da u to ubedite svog menadžera sajta, kako ćete rešiti taj sukob?

BR: Prva linija odbrane je da jednostavno odem do njega i porazgovaram s njim i predložim mu to što hoću. Dakle samo pokušavam da ubedim kolegu da je ono što sam zamislio dobra ideja i mi o tome diskutujemo. Moja sledeća linija odbrane je da idem na ono što se zove sastanak uprave, i mislim o tome šta treba da očekujem od tog sastanka. Ne konkretna odluka, već obrazac, njihova očekivanja. Možda želim da budem glasnogovornik kompanije, i želim od menadžera vebsajta da mi omogući prostor na istom, na kojem ću moći da delim svoje prezentacije. On i dalje ima autonomiju da smisli kako to treba uraditi, ali u tom procesu upravljanja neko od njegovih kolega može takođe da predloži šta očekuje od menadžera vebsajta. On ima glas u tom procesu, i to je neka vrsta finog načina da se naša sukobljena mišljenja pomire.

JF: Šta ako postoji neko ko jednostavno ne radi dobro svoj posao?

BR: Neko mora da kaže nekom drugom da se jednostavno ne uklapa u ulogu koju zauzima u organizaciji. Ta potreba neće nestati nekom magijom, samo zato što ste primenili naš model. Dakle, postoji još jedna uloga a to je da se pazi na učinke na svim radnim mestima. Ono što naš pristup razlikuje od sadašnjih je da neko ko ima tu ulogu ne može da mikromenadžuje i da tim osobama kaže šta treba da rade, ali ima pravo da nađe osobu za tu poziciju i da napravi promenu, ako je to potrebno.

Ono što je takođe malo drugačije je da ljudi kojima je poverena ova uloga ne mogu otpustiti tu osobu, jer u našem pristupu ljudi mogu zauzimati mnoge pozicije. Ja, na primer, u našoj kompaniji obavljam nekih 20-tak poslova, i ako bi me neko oslobodio jedne od tih uloga bio bih mu veoma zahvalan, zar ne? Možda sam ja totalno pogrešan izbor za neku od tih uloga, a istovremeno savršen izbor za preostalih 19.

JF: Holakratija je nastala iz eksperimenta koji ste sprovodili u vašoj prethodnoj kompaniji, zar ne?

BR: Da, bila je to softverska firma koju sam osnovao baš zahvaljujući tome što sam osećao potrebu da pronađem bolji način upravljanja.

JF: Šta ste tamo otkrili i mislili da će super funkcionisati, da bi se kasnije ispostavilo da je ta ideja bila greška?

BR: Mnoge ideje koje sam imao nisu dobro funkcionisale. Na primer, želeli smo da budemo sigurni da, ako bilo ko bilo gde u kompaniji ima neku dobru ideju, da možemo da je integrišemo u rad kompanije. Mislili smo, znate, da što većem broju ljudi damo glas u gotovo svemu što radimo sa kompanijom. To je bila katastrofa. To je proizvelo mnogo sastanaka, mnogo neprijatnih sastanaka, pokazivanja ega. To je bio ludilo.

Pokušali smo sa mnogo manje šematske strukture, kao što to danas rade brojne start-up kompanije. U veoma malim preduzećima, to do izvesne granice može da funkcioniše, ali vrlo brzo se pojavljuje neka politička struktura koja, onda, počinje da ostvaruje moć i posle je to jako teško promeniti. U takvom slučaju je osnivaču, generalnom direktoru mnogo bolje da jednostavno dođe i kontroliše i nadgleda sve, ali to s druge strane otežava da posao raste i da se biznis uvećava.

Shvatili smo da odsustvo struktura nije odgovor, isto kao što ni birokratske strukture koje smo ostavili za sobom nisu rešenje. Holakratija je, zapravo, više strukturisana od tipičnog hijerarhijskog upravljanja. Radi se samo o drugačijoj vrsti strukture, koja vam daje mnogo više jasnoće o tome ko donosi odluke i ko šta radi.

02

JF: Da li je Zappos najveća organizacija koja sprovodi ovaj eksperiment?

BR: Oni su najveća organizacija koja taj koncept sprovodi, od vrha do dna.

JF: Oni privlače mnogo pažnje, i očigledno je reč o bolnom procesu. Kada ga gledate spolja, ili čitate veliki tekst u Wall Street Journal-u, da li ste iznenađeni ili je vaša reakcija u stilu, “pa, momci, šta ste drugo očekivali?”

BR: Da, delom je tako – pitam se “a šta ste očekivali”? To je velika promena. To nije nešto što ćete da ostvarite u roku od nekoliko meseci. To je višegodišnji proces. Ali to što piše da ljudi odlaze iz Zappos-a jer su digli ruke jednostavno nije tačno. Zappos je svesno rekao svim zaposlenima: ako niste 100% za ovo onda idite, i daćemo vam zaista dobru otpremninu ako odmah odete. Broj ljudi koji su napustili Zappos se verovatno ne razlikuje od bilo kojeg slučaja velike reorganizacije, samo što je tamo taj proces odlazaka potrajao godinu ili dve pošto su ti ljudi davali otpor promenama. Ono što je Zappos uradio je da svi koji to hoće odustanu odmah i budu vrlo bogato isplaćeni.

JF: Imamo čitav niz slučajeva gde su uspešne softverske kompanije izgrađene zahvaljujući harizmatičnim liderima, kako se holokratija uklapa sa tim?

BR: Mnoge kompanije usvojile su holakratski princip direktno pošto su napravile takav veliki uspeh. Tony je snažan harizmatični lider u Zapposu. Polovina tekstova o Zapposu je o njegovoj ličnosti i kulturi rada koju je izgradio na tim temeljima. Zappos je bila neverovatna, fantastična kompanija i to dosta pre nego što je naš pristup u njoj primenjen.

Kada je Toni prvi put otkrio ovaj naš pristup, on je već sam tragao za nekim novim pristupom koji bi osnažio samoupravljanje, i od Zapposa napravio nešto više nalik na gradsku strukturu gde produktivnost raste uporedo sa uvećavanjem kompanije – nasuprot kompanijama kojima, kako postaju sve veće, produktivnost opada a birokratija raste. Tony je već znao da je to jedino što bi mogao da uradi kao „herojski lider“ koji na vrhu kompanije vuče sve konce.

JF: Šta se desilo sa vama i vašom karijerom kad vam je sinulo “bam, moram to da uradim?”

BR: Jedna avio-kompanija u kojoj sam radio dobila je nagradu kao najbolje srednje preduzeće za rad, u Americi, i ja sam shvatio da ne volim da radim tamo. Mada to nije potpuno tačno – voleo sam. Kompanija je imala fenomenalne pogodnosti, odličnu unutrašnju kulturu, sve stvari koje očekujete od kompanije koja pobeđuje na takvom takmičenju. Ipak, čak i sa svime što sam imao, osećao sam da ne mogu da iskoristim sve svoje talente. Želeo sam da budem kreativan i doprinosim kompaniji, ali sam morao da udovoljavam svojim šefovima i da se bavim politikom, da bih uspevao nešto da proguram u kompaniji jer je sve bilo pomalo okoštalo.

To je bila jedna od stvari. Imao sam i jedno drugo, prethodno iskustvo koje je za mene postalo važna metafora. Ja sam pilot, i kada sam kao učenik leteo na jednom avionu dogodilo mi se da je zatreperilo svetlo koje pokazuje nisku voltažu u avionu – struja je počela da nestaje. Ali, pošto su svi ostali instrumenti pokazivali da je sve u redu, ja sam to svetlo ignorisao i zamalo nisam srušio avion. Shvatio sam da svetlo koje pokazuje nisku voltažu nije povezano ni sa jednim drugim senzorom, odnosno da njihove informacije nisu povezane. Kada se pojavimo u preduzećima, mi postajemo senzori, instrumenti. Ako ne možemo da koristimo ono što osećamo, ili ako jedna osoba koja oseća da nešto nije u redu nema načina da sa tim osećajem nešto uradi, rizikujemo da naša organizacija propadne. Dakle, za mene je upravo to bio taj glavni pokretač koji me je naterao da razmislim o tome kako možemo stvoriti kompaniju u kojoj svako, bilo gde u organizaciji, ko oseća da nešto treba poboljšati, zaista može to i da dela u tom pravcu, pokrećući neku promenu koja je smislena, bez prepreka na tom putu.

Amazon je 2009. kupio Zappos, ali je kompaniji dozvolio veliku autonomiju.