Odučavanje od ekonomskih paradigmi

U čemu je suština: I kriza, i njene posledice, ali i empirijska ekonomska revolucija promenili su naše shvatanje ekonomije.

Ekonomska revolucija by Pavle bašić

Ekonomske teorije: koliko su relevantne? (Infographic by Pavle Bašić)

Konvencionalne mudrosti o ekonomiji sa strane ponude, kratkoročnoj Filipsovoj krivulji (Prema jednačini kratkoročne agregatne ponude, proizvodnja je povezana sa kretanjem nivoa cena), i procesu globalnog prilagođavanja – sve su dovedene u pitanje. Čak i konvencionalne mikroekonomske mudrosti o međuzavisnosti određivanja minimalnih plata i socijalnim programima se osporavaju novim podacima, koji pokreću pitanja o tome kako ekonomija treba da se uči i koristi za usmeravanje javnih politika.

Odučavanje od makroekonomije

Adam Posen piše da je mnogo ekonomista govorilo o potrebi da nakon globalne finansijske krize u potpunosti preispitaju glavne pretpostavke makroekonomskih znanja.

Pol Krugman (Paul Krugman) piše da su nas teorije slabo poslužile u razumevanju agregatne ponude. Jedan veliki problem je bio izostanak deflacije. “Ubrzavajuća” Filipsova kriva, koja je bila standard – da inflacija zavisi od nezaposlenosti i zadocnele inflacije – Izgledala je kao da je u skladu sa iskustvom iz prethodnih velikih kriza, koje su povezane sa velikim padom stope inflacije. Konkretno, mi smo naučili da citiramo spiralu u smeru kazaljke na satu koja je opservirana u prostoru nezaposlenost -inflacija kao dokaz za Fridman-Felpsovu teoriju prirodne stope (Filipsova kriva kao empirijska veza inflacije i nezaposlenosti postala je jedan od ključnih teorijskih koncepata ekonomske politike, u odnosu na koju su svoje stavove prelamale najznačajnije škole makroekonomske misli. Fridman i Felps smatraju da, bez obzira na stopu inflacije, stopa nezaposlenosti gravitira ka svojoj prirodnoj stopi. Zato je dugoročna Filipsova kriva vertikalna). Drugi veliki problem je dramatičan pad u procenama potencijalnog BDP, koji je jasno u korelaciji sa dubinom cikličnih kriza.

Robert Valdman (Robert Waldmann) piše da je razlog zbog koga je Krugman bio iznenađen slabim stranama ekonomije ponude to što nije obratio dovoljnu pažnju na evropski problem nezaposlenosti. Hipoteza o prirodnoj stopi nezaposlenosti je spektakularno propala u Evropi u 1980. Izuzetno visoka stopa nezaposlenosti nije dovela do deflacije – već je koegzistirala sa umerenom inflacijom dugo vremena, a zatim i sa niskom inflacijom. Do 2008. godine, ravna Filipsova kriva je već bila vrlo jasna svakome ko je čitao italijanske novine.

Bred Delong (Brad DeLong) piše da su “hiksijanski” ekonomisti (sledbenici ekonomiste Džona Hiksa) pogrešno razumeli kratkoročnu Filipsovu krivu. Ona je trebalo da bude mali množilac tipičnog trajanja ugovora u privredi – recimo  šest godina u ekonomiji koju karakterišu trogodišnji ugovori o radu, a možda i tri godine u jednoj ekonomiji u kojoj radnici i poslodavci donose odluke na godišnjem nivou. Nakon tog vremena, nominalne cene i plate bi trebalo da budu dovoljno prilagođene nominalnim agregatima ponude i tražnje na kojima u tom trenutku počiva privreda ili je na putu da dostigne svoju dugoročnu strukturu pune zaposlenosti.

Lorens Samers (Lawrence Summers) piše da je prilično teško odoleti zaključku da će – suprotno jednostavnim udžbenicima ekonomije – kada se recesija dogodi 2020. godine, naše prognoze BDP u 2028. biti dosta skromnije nego što bi to bile da nije bilo recesije.

U nedavnom govoru u centru Klausen (Clausen), Benoa Kor (Benoit Coeure) piše da nedavna teorijska i empirijska istraživanja počinju sa dekonstrukcijom tri važne pretpostavke u našem razumevanju međunarodnog makroekonomskog procesa prilagođavanja: da pomeranje agregatne tražnje ka svim privredama održava odgovarajući tempo globalnog rasta; da slobodno fluktuirajući kurs podržava takvu tražnju i deluje kao amortizer uspona i padova; i da prekogranični kapitalni tokovi čine međunarodno prilagođavanje lakšim, doprinoseći boljoj globalnoj alokaciji kapitala.

Odučavanje od mikroekonomije

Noa Smit (Noah Smith) piše da iznova i iznova, standardne ideje – stvari koje većina dece nauči na uvodu u ekonomiju – biva zdrobljeno teškom rukom novih podataka. Tona standardnih, uobičajenih teorija gotovo nimalo ne odgovara onome sa čim se srećemo u realnosti.

Na primer:

Ako na primer nacrtate neki brz grafikon ponude i potražnje na tabli, izgledaće kao će određivanje minimalnih zarada nauditi zaposlenosti na kratak rok. Ali podaci pokazuju da se to verovatno neće desiti.

Ako postoji bilo kakvo ograničenje u mobilnosti, onda jednostavna teorija o potražnji za radnom snagom kaže da će veliki priliv imigranata pritisnuti plate radnika sa sličnim veštinama u toj zemlji na dole. Međutim, podaci pokazuju da je u mnogim slučajevima, posebno u SAD, taj efekat bio veoma mali.

Jednostavna teorija o izboru između rada i slobodnog vremena predviđa da će u slučaju postojanja socijalne pomoći njeni primaoci nastojati da manje rade. Ali gomila novih studija pokazuje da u zemljama širom sveta, programi socijalne pomoći jedva da smanjuju napor radnika za iznalaženjem adekvatnog radnog mesta.

Većina standardnih ekonomskih teorija ne uzima u obzir postojanje društvenih normi. Ali, eksperimenti dosledno pokazuju da su društvene norme (ili moral, široko shvaćen) veoma bitne za ljude.

Noa Smit piše da ne treba da obučavamo buduću poslovnu elitu da poklanja pažnju onim empirijskim teorijama koje – u empirijskom smislu – imaju malo uspeha. Jednostavne teorije koje učimo na časovima Uvoda u ekonomiju (na primer o uticaju minimalnih plata i povećanja socijalne pomoći) funkcionišu s vremena na vreme, ali u mnogim važnim slučajevima nisu uspešne. To je ono što smo naučili iz empirijske revolucije u ekonomiji. Mi sada imamo akademsku ekonomsku profesiju usmerenu na ispitivanje dokaza i na jedan program učenja iz Uvoda u ekonomiju koji je fokusiran na pričanje prijatnih ali često beskorisnih bajki. To ima velike političke implikacije. Ukoliko oni koji diplomiraju ekonomske nauke napuste svoje klupe verujući da su one teorije koje su naučili uglavnom tačne, oni će donositi loše odluke i u vođenju ekonomskih politika i u donošenju poslovnih odluka.

Noa Smit piše da je problem u tome što se stavljanjem naglaska na teorije i potiskivanjem dokaza na margine, udžbenici ekonomije (i kursevi ekonomije) teže da prevare decu, naime: da im „objasne“ kako teorije mnogo više odgovaraju realnosti nego što je to zaista slučaj. Kada se ljudi posvete detaljnom izučavanju teorija mislim da su oni prirodno skloni da veruju da teorije imaju svoju empirijsku podlogu izuzev ako ne uoče dokaze koje govore suprotno.

 

Bruegel.org

Korporativni viškovi: prezasićenost štednjom

Korporativni viškovi doprinose prezasićenosti štednjom. Ovakvo ponašanje otvara važna pitanja u vođenju ekonomske politike. Da li su nam potrebni veći porezi na neraspoređenu dobit? Piše Martin Wolf za Financial Times.

00

Pojam “zasićenosti štednjom” od pomoći je u objašnjavanju fenomena ultra-niskih realnih kamatnih stopa kojima smo svedoci od globalne krize 2007-09 na ovamo. Ali, ideja “sekularne stagnacije” sugeriše da se to izobilje pojavilo čak i pre toga. Da bismo objasnili zašto je to tako, moramo da detaljnije proučimo ponašanje korporativnog sektora.

Gde se onda korporacije uklapaju u analizu pomeranja ravnoteže između planirane štednje i investicija? Odgovor počinje činjenicom da preduzeća generišu veliki deo investicija. U šest najvećih ekonomija sa visokim dohotkom (SAD, Japan, Nemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija), korporacije učestvuju sa – između polovine i nešto više od dve trećine bruto investicija u 2013. godini (sa najnižim učešćem u Italiji, i najvišim u Japanu).

Pošto su korporacije odgovorne za tako veliki udeo investicija, one su takođe, uzete zajedno, najveći korisnici raspoložive štednje, ali je njihov neraspoređeni dobitak takođe veliki izvor štednje. Dakle, u ovim zemljama, korporativni profit generiše između 40 procenata (u Francuskoj) i 100 odsto (u Japanu) bruto štednje (uključujući deviznu štednju) koja je na raspolaganju privredi.07U dinamičnoj ekonomiji, moglo bi se očekivati da korporacije ukupno gledano koriste višak štednje drugih sektora, posebno onih domaćinstava – kreirajući time i dinamičniju tražnju i rastuću ponudu. Ako su investicije niske a profiti značajni, međutim, korporativni sektor će, koliko god to čudno zvučalo, postati neto finansijer ekonomije. Rezultat će biti mešavina fiskalnih deficita, deficita kod domaćinstava, i suficita tekućeg računa (odnosno, deficita kapitalnog računa. U Japanu, fiskalni deficiti predstavljaju kontrabalans velikim korporativnim suficitima. U Nemačkoj, deficit kapitalnog računa poništava viškove u privredi i kod stanovništva.

Od početka krize, korporativni sektori velikih visoko razvijenih privreda, izuzev Francuske, beleže viškove neraspoređene dobiti u odnosu na investicije. Viškovi štednje japanskih korporacija su, što je gotovo neverovatno, blizu osam odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Zbog toga su korporativni sektori značajno doprineli prezasićenju štednjom. Ovo nije samo postkrizni fenomen. Čak i uoči krize, korporativni sektor je beležio viškove u Japanu, Velikoj Britaniji, Nemačkoj (osim u 2008. godini) i SAD (osim u 2007. i 2008.). Studije američkog Fed sugerišu da je Velika Recesija delimično odgovorna za ove viškove, ali dodaju da su čak i pola decenije pre krize stope korporativnih investicija „pale ispod nivoa koji bi bili očekivani na osnovu modela (ponašanja korporacija) iz ranijih godina”.

Rast suficita korporativne štednje iznad nivoa investicija pokreće kombinacija visoke dobiti i slabljenja investicija.

Ovo slabljenje investicija je i strukturno i ciklično. Osim toga, slabljenje je široko rasprostranjeno. Ipak, nivo visine štednje korporacija u Japanu svojom visinom odskače od drugih zemalja na ovaj skali. Svaka analiza japanskih ekonomskih izazova koja ne počinje od ove činjenice je bezvredna.

01

Takođe je važno ne mešati uočeni višak raspoređene dobiti u odnosu na nivo investicija, sa visinom keša koji se takođe beleži u velikom broju korporacija. Preduzeća mogu steći gotovinu ne samo gomilanjem neraspoređene dobiti već i zaduživanjem ili prodajom imovine.

Podatak da se strukturni viškovi štednje iznad nivoa investicija pojavljuju u korporativnim sektorima razvijenih zemalja je veoma značajan. On je značajan za rast potencijalne ponude, jer odražava relativno slab nivo investicija, ali je takođe značajan za određivanje oblika agregatne tražnje.

Ako korporativni sektor ima strukturne viškove štednje iznad investicija, drugi sektori moraju imati deficite koji poništavaju ove viškove. Ako vlade treba da imaju finansijsku ravnotežu, bilo domaćinstva ili stranci moraju snositi te deficite. U evrozoni, ova logika je dovela do ogromnih viškova tekućeg računa plaćanja (finansijskog deficita za strance).

Za Veliku Britaniju i SAD to verovatno znači obnavljanje deficita domaćinstava – što je opasno destabilizujuća mogućnost.

Zašto su korporativne investicije strukturno slabe? Jedan od razloga je starenje stanovništva: zbog usporavanja potencijalnog rasta, snižava se nivo potrebnih investicija.

06

Globalizacija je još jedan faktor: ona motiviše izmeštanje investicija iz zemalja sa visokim dohotkom. Sledeći razlog su tehnološke inovacije. Mnogo investicija danas je u IT, čija cena pada: stalne nominalne investicije finansiraju rastuće realne investicije. Opet, mnogo inovacija izgleda da smanjuje potrebu za kapitalom: razmotrite, na primer, zamenjivanje skladišta za maloprodajne objekte. Drugo objašnjenje može biti da rukovodstvo kompanija možda nije nagrađeno za investiranje.

Zajedno, sve ovo može objasniti zašto je, da uzmemo SAD za primer, udeo korporativnih investicija u profitu znatno opao od 2000. godine.

Ponašanje korporativnog sektora takođe postavlja važna pitanja vezana za vođenje ekonomskih politika. Oporezivanje korporacija, na primer, treba da podstakne kako ulaganja tako i raspodelu dobiti. Način za postizanje tih zajedničkih ciljeva može biti kroz uvođenje viših poreskih stopa na zadržane prihode, zajedno sa mogućnošću dedukcije poreza u slučaju investicija i dividendi.

Osim toga, mora se prihvatiti da će, dokle god privreda bude imala strukturne finansijske viškove, makroekonomska ravnoteža verovatno zahtevati fiskalne deficite. Štaviše, ako je korporativni sektor nesposoban da investira čak i svoje viškove novca, štednja u ostatku ekonomije mora imati vrlo niske prinose. U takvom svetu, ultra niske realne kamatne stope i visoke cene kapitala uopšte nisu iznenađujuće. One se mogu očekivati. Zato prestanite da se žalite.

 

Martin Wolf, Financial Times