Ostrvo van Zemlje – Island

“Stvar najbliža Mesecu” ili nordijska Odiseja u svemiru: Gardijan donosi priču o Islandu kao magnetu koji privlači ljubitelje zvezda, filmske stvaraoce i – astronaute.

Glavna fantazija svih nas u detinjstvu, zar ne, jeste da na neki način doživimo svemir”, kaže škotski fotograf Robert Ormerod. “Mislim da sam želeo da budem astronaut, a onda sam taj entuzijazam zamenio nekim drugim stvarima. Ali tu su i oni koji ovu strast nikada ne izgube, a mene jako zanima šta oni rade sa tom strašću. Tako je zanemarljiv broj onih koji su dosad otišli u svemir i “vinuli se do zvezda” naspram svih nas ostalih. Pa, s obzirom na to, kako ti zaljubljenici u svoje snove iz detinjstva žive sa tim snovima kada odrastu? “

Ovo je pitanje koje je poslednjih godina vodilo Ormeroda uzduž i popreko zemaljske kugle u potrazi za svemirskim entuzijastima, foto-lovcima na NLO u Americi i amaterskih raketara na festivalu u visijama Škotske. Njegova najnovija foto-ekspedicija, prikazana na ovim fotografijama koje je objavio londonski dnevnik Gardijan, odvela ga je na Island. Želeo je da pronađe lovce na aurore, ljude koji provode besane noći u nastojanjima da kamerom “ulove” najlepše i najfascinantnije prizore Aurore borealis tj polarnog svetla. Potom je postojala prilika da se snimi i jedinstvena topografija ove ostrvske zemlje, njeni čudni i divni mesečevi pejzaži.

Ako ste tokom poslednjih nekoliko godina voleli da u bioskopu gledate sci-fi blokbastere, onda je gotovo izvesno da ste videli i Island a da toga i niste bili svesni. Od glečera Vatnajökull do vulkana Krafla, Island je savršen ambijent kad god je potreban ogroman, i neki drugačiji set. Scenu koja otvara “Prometeja” Ridlija Skota karakteriše spektakularni vodopad Dettifoss. Više nego jedna od planeta ekranizovanih u filmu “Interstellar” stvoreno je na islandskom tlu i vodi; Ledena planeta, koja bila je dom doktora Mana – lika kojeg je igrao Met Dejmon – deo je ogromnog glečera Svínafellsjökull.

Fascinantni prizori Vodene planete iz dotičnog filma, sa svojim ogromnim, zastrašujućim talasima, snimljene su sa 16 metara dugom replikom svemirskog broda u islandskim nizijama u Máfabót-u; Kvalitet vazduha je takav da je holandsko-švedski snimatelj Hoyte van Hoytema snimio te scene koristeći samo prirodno svetlo. Islandske pozadine pojavljuju se u filmovima Batman Begins, Star Trek, Tomb Raider i, naravno, u mnogim nastavcima Ratova zvezda (crne peskovite plaže oblasti Mýrdalssandur predstavljale su skrivenu planetu-utočište Jyn Erso u početnim scenama  američke epske spejs-opere Rogue One, pridruženom izdanju Ratova zvezda). Kada se Džon Snou (Jon Snow) uputio severno od Zida u seriji “Igra prestola” (Game of Thrones), on se, naravno, uputio na Island.

Sva ova izloženost filmskoj industriji nije nanela nikakvu štetu turističkoj industriji Islanda. U 2010. godini, Island je već dobrano bio “post-kreppa” (izašao iz svetske ekonomske krize), pravazilazeći globalnu finansijsku havariju nakon što je grupa bankara pod nadimkom “Vikinzi napadači” (Viking Raiders) sahranio islandske banke koje su mešetarile. Broj međunarodnih turista bio je tada oko gotovo pola miliona (490.000), ali je tokom prošle godine skočio na gotovo dva miliona (1,8mln). Turizam je sada pretekao ribolov i proizvodnju aluminijuma kao glavni izvor prihoda. Posetioci se pridružuju kulturnim događajima kao što je Međunarodni književni festival u Rejkjaviku (Island je nacija ponosna na svoju tradiciju besedništva i pripovedača; Islanđani kažu da je svaki deseti Islanđanin bio barem jednom u životu u ulozi pisca koji je objavio nešto svoje).

Ali, za mnoge, ovaj je krajolik prava atrakcija. Iznajmljivanje auta kako bi se prošao tzv. Zlatni krug je sve popularnije, to je prstenasti put dužine oko 190 kilometara u oblasti koja okružuje Rejkjavik i koja se nalazi u blizini znamenitosti kao što su vodopad Gullfoss, nacionalni park Þingvellir i ogroman izvor vrele vode, Gejzir.

Ormerod je krenuo putem kojim se ređe ide, prema jednom još većem obilaznom putu od Zlatog kruga – to je prsten koji po svom obimu zahvata čitavo ostrvo, u potrazi za “mesečevim prizorima”. I – nije se razočarao. “Island je neverovatno mesto. Mogao sam da vozim satima bez da vidim drugu osobu na putu, što je čitavo ostrvo činilo još nadrealnijim. Island je sirov i tako izvoran, “prvobitan”, carstvo užarenog Zemljinog jezgra koje kulja iz tla. “Neki od njegovih najosjetljivijih snimaka uhvaćeni su na obalama jezera Mývatn, gde obližnji topli izvori konkurišu onim daleko poznatijim u već  čuvenoj Plavoj laguni. “Čudno i smešno – to je mesto tako divno, tiho i mirno, ali zbog sumpornih isparenja sve smrdi na jaja.”

Nije samo prirodna geologija ta koja Island kandiduje za “vanzemaljsko” mesto; Objekti kao što je geodetska kupola (na slici ispod) nikli su širom zemlje i koriste se da zauzdaju i prirodnu snagu Zemlje u vidu vodene pare. Ormerodov otac, koji je planirao da mu se pridruži na putovanju, upoznao je svog sina s lokacijama koje bi mogle biti interesantne, uključujući i ogromni satelitski tanjir (na slici ispod).

Već je ugovorio susret sa Örlygur Hnefill Örlygssonom, vlasnikom gostionice-pansiona i osnivačem Istraživačkog muzeja u Húsavíku. Zapravo, opisivati Örlygura kao vlasnika pansiona je pomalo pogrešno, to jest nedovoljno: on je takođe bio novinar, glumac, reditelj i političar. “Ovde sam rođen, ali sam se preselio kao tinejdžer”, kaže on. “Ostavio sam malo ribarsko selo i vratio se 10 godina kasnije u grad koji je postao svetska turistička destinacija.”

Gledanje kitova postalo je veliki posao u turističkoj branši. “Sada postoje četiri kompanije koje vode na ture, istraživački centar za kitove kao i muzej kitova. Ljudi iz celog sveta sele se na Island. Island je tokom leta svet u malom.”

Kao i škotski “hajlender”, foto-snimatelj Ormerod, i Orligur se kao dete strasno zanimao za istraživanje svemira (ali, za razliku od Škota, u Islanđaninu ta strast ipak nije izbledela). “Pre nekoliko godina sam u jednoj knjižari pronašao stare novine koje datiraju iz 1965., sa naslovom koji glasi: “Danas na Island dolaze astronauti američke lunarne misije Apolo, u sklopu svoje obuke”. Nisam imao pojma da su se obučavali u mom dvorištu.”

Američki astronauti obavili su dve ekspedicije na Islandu – prva je bila 1965. a druga 1967. godine, kada je ostrvo posetio i Nil Armstrong. “Mnogi ljudi misle da su se američki astronauti ovde obučavali jer pejzaž podseća na Mesec, ali to nije pravi razlog. Pravi razlog je stenje i geološka struktura Islanda”, objašnjava Orligur. “Island poseduje široku geološku paletu sedimenata, tako da je poseta nama bio sjajan način da kosmonauti steknu uvid u to koji su uzorci mesečevog stenja najbolji za uzimanje i donošenje na Zemlju.”

Čak i da je tako, polja od lave Askja ostavljaju snažan utisak. “Askja je bila maglovito, nadrealno mesto, toliko različito od bilo čega što sam ikada video tokom mojih putovanja”, priseća se jedan od astronauta programa Apollo, Edgar Mitchell. “Impresiju je pojačalo i to što smo na Islandu bili tokom leta, kada Sunce nikada ne zalazi.” Prvi čovek koji je kročio na Mesec, Nil Armstrong (Neil Armstrong) se šalio kako je zapadao u iskušenje da parčiće islandskog krečnjaka ponese na lunarnu misiju i vrati ih na Zemlju kao “autentično Mesečevo kamenje”.

Orligur je počeo da skuplja spomen-predmete s misije Apollo tako što je pratio prodaju autentičnih artefakata na sajtu e-Bay kao i na tržištima antikviteta. Ova pasija i hobi omogućili su mu da otvori Istraživački muzej (posvećen ne samo astronautima, već i Vikinzima i polarnim istraživačima). Stupio je u kontakt s brojnim astronautima koji su 60-tih godina prošlog stoleća posetili Island, od kojih je njih šestorica posetilo muzej i obišlo Askju na čijem tlu su nekada prolazili trenažni program za uzorkovanje pravog Meseca.

“Mislim da je to pre svega emocionalno iskustvo”, kaže Orligur. “Ne možete dopreti do Meseca, barem u ovom istorijskom trenutku, pa je ovo možda stvar koja najvernije dočarava autentično iskustvo lunarnih kosmonauta. Ovo je takođe i vrlo emocionalno iskustvo za njihove porodice koje su s njima dolazile ovde, upijajući delić onog neizrecivog i nama nedosežnog osećaja boravka na Mesečevom tlu. Dva sina i unuci Nila Armstronga posetili su ostrvo i moj muzej, i mislim da je za njih ovo ostrvo takođe predstavlja nešto posebno.”

Pre neki dan je ostrvo posetio i  astronaut Čarli Djuk (Charlie Duke) kako bi doprineo nastavku islandske astro-avanture: Orligur se nada da će Djuk uspeti da na ostrvo postavi repliku lunarnog modula. Sarađuje i sa Institutom Smitsonijan u Vašingtonu, a takođe se nada da će pripremiti izložbu naučnih artefakata, namenjenih islandskoj deci. Njegova kćerka Anita ima samo tri godine, a Orligur je i te kako svestan uticaja koji njegova strast za kosmos može imati na mlađe naraštaje.

“U akciju smo uključili i lokalne škole, i rekao bih da sada imamo puno mladih astro-naučnika”, kaže on. Nije baš uveren da deca znaju koliko su srećna što imaju prilike da upoznaju “astronaute s Meseca”. “Smešno je, znate, u Sjedinjenim Državama je mislim veoma velika stvar ako astronaut poseti vašu školu. Ali ovde deca počinju da sve uzimaju zdravo za gotovo, mislim… da li vam znači da upoznate nekoga ko je hodao Mesecom?”

I dok u Húsavíku ture za gledanje kitova ostaju veliki turistički posao, šira ostrvska zajednica obnavlja svoj interes za veliku svemirsku trku iz šezdesetih. “Brojni Islanđani učestvuju u ostvarivanju ove zamisli”, kaže Ormerod. “Bio sam veoma zahvalan Orliju (Örly) što sam se upoznao sa nekima od njih – uključujući i nekoliko lokalnih lovaca na aurore”. Nakon nedelju dana provedenih na Islandu – u strahotnim vremenskim uslovima – Ormerod gotovo da je digao ruke od posmatranja i snimanja aurore, kada su ga braća pokupila ogromnim 4×4 vozilom sa gumama veličine prosečne osobe i odvezli se do plaže izvan grada. “Na šlemu mi je još uvek svetlela speleološka lampa kada smo krenuli niz  stenovitu liticu… a onda, iznenada – eto polarnog svetla. I to kakvog! Čitav pejzaž je izgledao potpuno ludo, kao da je u toku invazija vanzemaljaca. Nisam siguran da se takvo šta ikada može uhvatiti na slici.”

Rosie Ifould, The Guardian (1. jul 2017.)

Radivoj Raša Popov: Život je sladak, brate

Dositeji našeg doba su dobitnici nagrada na matematičkim olimpijadama. Novaka treba propisivati kao lek. Kupujem stare stvari i često se osećam kao partizan – nosim odela pokojnih Nemaca – priča Raša Popov u svom poslednjem intervjuu za Večernje novosti.

Iako je više voleo istoriju, Popov se opredelio za studije književnosti u Beogradu. Novinarsku karijeru počeo je u novosadskom Dnevniku, a radio u listu “Mladost”, u Radio Beogradu, u Televiziji Beograd. Bio je lektor za srpskohrvatski jezik u Londonu, Birmingemu i Notingemu i glavni urednik izdavačke kuće “Matica srpska”. Oženjen Radojkom, profesorkom književnosti. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja, najskorija nagrada za životno delo “Dositej Obradović”.

“Popov P. Radivoj – Raša”

Sveznalica, autentični mudrac i Orfej našeg doba, najbolji su epiteti kojima je na Vikipediji opisan novinar i književnik Radivoj Raša Popov (Mokrin, 26. jun 1933 ― Beograd, 19. april 2017). U vreme prikazivanja serijala “Fazoni i fore” bio je pomalo svačiji deda. Danas, kad uveliko gazi devetu deceniju i dalje je nenadmašni pripovedač i humorista, kome ne nedostaje ni lucidnosti ni elana.

Ništa čudno, ako se zna da je već u trećoj godini, zahvaljujući ocu, listao enciklopediju “Sveznanje”, a sa devet prvi put pročitao Dositejev “Život i priključenija”. Danas, mnogo decenija kasnije, ovenčan je nagradom koja nosi ime ovog prosvetitelja.

Intelektualno je sazrevao uz Makavejeva, kao književnik kada mu je “selektor” bio Vasko Popa u “Poslednjoj šansi” na Tašmajdanu, odakle su kretale najlepše ideje. Iz njih su nastale nezaboravne emisije za decu “Neven”, “Šešir bez dna”, “Radost saznanja”.

Čika Raša, koji je voljom za lepotom života dva puta uspeo da savlada kancer, koji se trudi da ignoriše dijabetes, a da smehom i perom napaja dušu, za „Bilje i Zdravlje“ otkriva deo svojih životnih priča…

* Kakav je bio osećaj primiti nagradu koja nosi ime Dositeja Obradovića?

– To je bilo neobično laskavo, bio sam iznenađen, nisam očekivao tako veliko priznanje. Do sada sam dobijao male nagrade za dečiju literaturu, ovo je prva kapitalna nagrada koja me čini javnom ličnošću.

* Ko su Dositeji našeg doba?

– Dobitnici nagrada na matematičkim olimpijadama. Nisu iz književnosti, ali su iz carstva inteligentnih ljudi.

* Šta je starije: vaše druženje sa knjigom ili sa decom?

– Sa decom, jer sam imao dva starija brata. Nisam bio tip vođe, čak ni kada sam bio urednik, nisam se dobro osećao kao zapovednik, kontrolor.

* Kojoj knjizi iz detinjstva i danas volite da se vratite?

– Imam šezdesetak knjiga iz tog perioda…Draga mi je uvek bila “Knjiga o sportu” Ljubomira Vukadinovića, sportskog novinara. Izdata je 1936. godine, otac mi je kupio, a ja sam je pročitao najmanje 15 puta. Kada sam pisao svoju knjigu o sportu “Neobične priče o sportistima sveta i Srbije” posvetio sam je Vukadinoviću, jer je bio moj učitelj i inspirator.

* Jedno poglavlje knjige posvećeno je i Novaku Đokoviću…

– U knjizi sam o Đokoviću rekao: “Kad Novak pobeđuje, bolesnici ozdravljaju. “Kada sam dva puta operisao rak, najveću radost mi je pričinjavala Novakova pobeda. Novaka treba propisivati kao lek u svakoj terapiji.”

* Bili ste junak detinjstva mnogih generacija. Ko je bio “heroj” vašeg doba?

– Heroj moga doba, apsolutni uzor i idol bio je mamin stric Radivoj Ubović. Po njemu sam dobio ime. Bio je plemenita, genijalna osoba, govorio je 16 jezika, čak i kečua i guarani. Pred Prvi svetski rat napustio je Prag, gde je diplomirao gradnju železnica i brodom otišao u Argentinu. 1916. godine bio je u postojbini Inka, gde su ga smatrali božanstvom.

* Verujete li da je ime sudbina?

– Apsolutno, čudna je i nepogrešiva psihologija imena. Ja se ponašam kako ime kaže: radujem se, rad sam da radim, dajem.

* Rođeni ste u vreme velike ekonomske krize 1933. godine. Je li bilo lakše preživeti tada ili danas u krizi morala?

– Tada je dinar bio veliki kao točak, kriza se nije rešavala inflacijom. Uvek je bilo dobrih i loših ljudi. Sada se svet vratio veri i to daje nadu da ćemo o(p)stati…

* U supruzi ste imali veliku, iskrenu, duboku ljubav “za ceo život”. Kako danas gledate na opšti sunovrat porodičnih vrednosti?

– Kad vidim na ulici oca kako nosi bebu, nasmešim se od radosti i blaženstva. To su pravi ljudi. Oni čuvaju svetinju porodice, jer su dobri očevi. Kad majka nosi bebu, to se podrazumeva. Unoseći birane misli Marije Montesori u svoju knjigu saznao sam da za razliku od muškaraca žene poseduju izvanredan dar za planiranje i organizaciju. Obično se misli da su glavni planeri u društvu muškarci, a to je zabluda. Ona i porodicu drži na okupu, neguje je, podiže.

* Učili su nas da je važno biti bogat duhom. Šta mislite ko je danas bogat čovek?

– Po mom osećanju bogatstvo se stiče uzurpiranjem para od drugih ljudi i od društva. Često iza bogatstva stoji prevara i podvala, tako da ja ne mogu da uvažavam bogataše. Duhovna bogatstva više mi vrede od materijalnih, što se vidi po mojoj modi “apa drapa”: kupujem u prodavnici starih stvari i često se osećam kao partizan – nosim odela pokojnih Nemaca.

* Da li nam se i nacija zagubila negde u tranziciji?

– Imena su odgovor. U vreme monopolskog društva i takozvanog prisilnog internacionalizma mi novinari kad pišemo “napisano srpskim jezikom”, morali smo da stavimo, “našim jezikom.” Sada se imenuje srpska zastava, srpski grb, srpski teniser…

*Vaša deca nisu se latila pera: sin Bojan je sveštenik u Moskvi, ćerka Dijana ikonopisac…

– Bojan je sveštenik, ali i čovek od pera, veoma mudar. Po kanonima pravoslavne crkve umesto on meni, ja njemu moram da se obratim sa “Oče”. Ćerka je u Beogradu, voli ikonopis i divno ga radi, a moj dom krasi ikona Svetog Stefana, kog slavimo. Imam troje unučadi i najstarija Maša (Marija Popova Filips), koja živi u Melburnu, uneta je u knjigu srpskih pisaca u rasejanju. Priznajem, poezija joj je bolja od dedine.

* Kada vas sećanja vrate u detinjstvo, šta vas prvo tamo sačeka? Koje slike rodnog Mokrina?

– Ležim bolestan od difterije, a dve glave, krupniji i sitniji dečak zaviruju kroz odškrinuta vrata. Ne smeju da uđu, ni da mi priđu, da se ne zaraze. Moja braća Duško i Laza, radoznali, a ja očajavam. Pamtim kao da je juče bilo.

* Dugo ste radili informativni i dečiji program na televiziji. Danas smo, čini se, uskraćeni za takve vrednosti.

– U ona prosvetoiteljska vremena, 1980. godine, Bajford je snimio “Neven”, a Biserka Pejović po strogoj instrukciji stvorila obrazovni program za decu “Kockica”. Ršum je prošle godine obnovio “Fazone i fore”. Nije sve propalo, ima mnogo više malih sveznalica nego što mislimo.

* Može li se stalna potraga za srpskim političkim mesijom uporediti sa vašim davno napisanim “Novim čovekom sa Cvetnog trga”? Postaje li se “nov” i drugačiji preko noći?

– Bio sam koautor Dušana Makavejeva. Rugali smo se zamisli ultralevičara da se revolucijom stvara novi čovek, koji nije zavidljiv, pakostan i sebičan, već milosrdan, kao hrišćanin. Trebalo je iz kolevke ateizma stvoriti darežljivog dobroćudnog čoveka. To je bilo nemoguće: prvo, kolevka mu je bila pogrešna, a i nemoguće je izmeniti prirodu čoveka datu rođenjem. I danas ima mnogo dobrih, plemenitih ljudi, kojima se po glasu i po intonaciji pozna da su – novi ljudi.

* Makavejev ima upečatljivo mesto u vašem životu…

– Bio je najbolji student psihologije, čitao je celokupnu modernu psihologiju, a voleo je da pročitanu knjigu priča prijateljima. Ja sam bio taj kome je pričao i kad sam rekapitulirao svoj život, shvatio sam da sam uz književnost završio i fakultet – Dušan Makavejev, fakultet ekskluzivne egzistencijalne psihoanalize i psihologije. Dobro je imati druga koji čita vredne knjige i pripoveda ih. To je veliko blago.

* Koji vas moto vodi kroz život?

– Trebalo bi da bude: “Manje brbljaj”, ali ne držim se toga. Najteže trenutke u životu doživeo sam zbog toga što nisam znao da skratim jezik.

* Po čemu je čika Raša pravi “Lala”?

– Moja pokojna žena Radojka, u vreme dok smo živeli sa mojom porodicom, otkrila je šta je glavno lalinsko: kada im preti opasnost skreću pažnju na nešto sasvim sporedno.

* Jednom prilikom ste mi rekli da ste u četvrtoj fazi svog bitisanja na planeti. U čemu je lepota života?

– Moja najnovija knjiga pesama zove se “Život je sladak, brate, ko bi želeo na groblje da ga prate.” U Londonu sam video taj natpis. Treba naći zadovoljstvo u malim stvarima.

* Imate li omiljenu biljku, čaj, zdrave navike?

– Od lekovitih cvetova najviše mi se dopao dragoljub. O toj biljci više sam saznao za svoju seriju “Šešir bez dna”, da je doneta iz Amerike, a da smo joj mi dali ovo lepo ime. Ne pijem čajeve, pijem sodu bikarbonu koju dobijam iz Brisela.

* Je li danas usud biti intelektualac u Srbiji?

– Nestao je čuveni beogradski liberalizam, pojavile su se desničarske diktatorijalne spodobe, pa danas intelektualcu ne preti ideološka komisija Saveza komunista, već razni opskuranti. Još u moje vreme bilo je primetno da visoki intelektualci dolaze iz provincije, da provincija rađa genije.

*Kada ste se i gde osećali ponosno, uzvišeno?

– U Studenici kada sam video sarkofage u kojima leže Stefan Nemanja i Stefan Prvovenčani. Oduševila me je dalekosežnost srpske države i civilizacije. Bio sam pun ponosa što sam rođen na ovim prostorima. Nedavno, u 83. godini konačno sam pročitao Ćopićev “Prolom” i plakao kao kiša, jer sam bio fasciniran veličinom tog dela i autora.

 

Novosti.rs

Analogni pozdrav iz budućnosti

Zaboravimo hoverboarde, frižidere koji komuniciraju na Internetu, i samonavodeće automobile. Tri najpopularnije stavke na godišnjem Sajmu potrošačke elektronike (Consumer Electronics Show, CES) u Las Vegasu  su klasična filmska kamera, gramofon i novi Polaroid. Ovo sugeriše da pokret “Povratak u budućnost” odražava rastući zamor od virtuelnog sveta digitalnih proizvoda, kao i novi entuzijazam za staromodna analogna iskustva, piše Mark Gilbert za blog poslovnog portala Bloomberg.

09

To je debata koja besni u mojoj kući. Moja partnerka miriše knjige kad ih lista; kaže da joj “prave knjige” prizivaju sećanja na biblioteku iz detinjstva koja je obećavala ulazak u svet znanja i uživanja u literaturi nadomak ruke. Za nju, najnovije avanture Bridget Jones u mekom povezu imaju svu evokativnu moć Prustove (Marcel Proust) madlene. Vlasnik sam e-čitača Kindle otkada je prvi put postao dostupan pre skoro deset godina; i… ne mogu da se setim kada sam poslednji put kupio fizički opipljivu knjigu.

Isto je i sa muzikom. Predao sam svoje CD-ove potomstvu čim sam proveo sate potrebne da ih učitam u iTunes i da ih prenesem na iPod; kolekcija vinila moje partnerke smeštena je na polici, neprikosnovena iako zanemarena. Ali u Vegasu, Panasonic je otkrio vaskrsli Technics SL-1200 gramofon koji je nestao u 2010. godini, a ipak je bio toliko vitalan za uspon superstarova DJ-va da londonski Muzej nauke ima dva takva gramofona u svojoj kolekciji.

Panasonic kaže da je ovaj potez odgovor na tzv rivajvl vinila; Gigant japanske elektronike Sony je gramofon učinio zvezdom svog štanda u Las Vegasu. Prodaja sjajnih crnih diskova je porasla za 56 odsto u Velikoj Britaniji tokom prošle godine, prema podacima Britanske fonografske industrije (the British Phonographic Industry), ponavljajući trend iz SAD, gde prema rezultatima kompanije Nilsen (Nielsen Media Research) taj trend ima uzlazni rast:

Sklonost ka staroj školi analognih uređaja je rasprostranjena u snimanju muzike godinama; YouTube je pun filmova koji prikazuju Dejva Grola (Dave Grohl) iz benda Foo Fighters koji se hvali kako je spasao jedna prastari Neve miks pult. “I mada je oprema za snimanje koju koristi moj bend u potpunosti digitalna, nedavno smo kupili mali kompjuterski program koji podražava magnetofonsko snimanje koje su  koristili Bitlsi u tonskim studijima Abbey Road za snimanje svojih vokala – i to je super. Potez kompanije Panasonic ukazuje da strana slušanja u muzičkom biznisu sve više ide u prošlost, namamljena onim što kompanija naziva “jedinstveno toplim kvalitetom zvuka analognih vinil ploča.”

Takođe trebalo bi možda ponešto reći o “arhitekturi doživljaja” slušanja ploča u odnosu na skidanje tj.preuzimanje (dowloads) fajlova. Proveo sam happy hour slušajući listu numera generisanih na Amazonu po imenu najbolje pop premijere ili nešto slično. Ne mogu da se setim naziva nijedne pesme koju  sam čuo, a još uvek se sećam svakog stiha na prvom albumu koji sam kupio – “Tonic for the Troops” Boba Geldofa i Boomtown Rats – i mislim da to nije samo stvar mog starenja. David Bowie, koji je preminuo 10. januara ove godine, predvideo je davne 2002. da bi muzika mogla postati komunalni servis “kao tekuća voda ili struja.” To izgleda da sumarno definiše streaming muzičke servise kao što je Spotify.

Nije samo zvuk taj koji toliko vuče u prošlost. Slika takođe doživljava digitalni sudar, sa zamislima korporacije Polaroid, koja je smatrala da sveprisutnost pametnih mobilnih telefona sa ugrađenim fotoaparatima otvara prostor za “samoštampajući” fotoaparat od $99 po imenu Snap. Magazin Wired je to nazvao “najslađom, najzabavnijom igračkom na CESu.” Čini se da su ljudi koji prave selfije (selfies) spremni da čekaju minut ili malo više da hemikalije urade svoj posao i izbace fotografiju koju možete držati u ruci.

Kodak, sa svoje strane, naziva svoju filmsku kameru Super 8  “renesansom analognog”, a bar jednom marketinško odeljenje možda nije krivo zbog hiperbole. “Postoje trenuci u kojima digitalno jednostavno ne može da pruži ono što priželjkujemo jer nema onu neuporedivu dubinu i lepotu filma“. Oživljavanje dolazi posle više od tri decenije nakon što je Kodak napustio taj format.

Prikaz "analognih stvari"

Prikaz “analognih stvari”

Impresivna parada filmskih stvaralaca sa A-liste uzdiže u nebo vrline Super 8, u rasponu od Stivena Spilberga (Steven Spielberg) do Kristofera Nolana (Christopher Nolan). Ali Kventin Tarantino (Quentin Tarantino) je bio taj koji je pružio ubedljiv argument zašto čak i amateri favorizuju film u odnosu na digitalni otisak, tvrdeći da to govore iz tehničke i estetske perspektive, a ne iz čiste nostalgije:

Kada snimate nešto na filmu vi ne snimate kretanje, već pravite niz nepokretnih slika koje se prikazuju u 24 frejma u sekundi kroz sijalicu, i to stvara iluziju kretanja. Ta je iluzija povezana sa magijom snimanja filmova.

Za neke ljude, opterećivanje kičme držanjem fizički opipljive knjige ili slušanje pucketanja igle kada dodirne vinil uvek će biti nezamenljiv doživljaj. Možda je za nas ostale, usavršeni brak između analognog i digitalnog, budućnost. Sony gramofon omogućava vam da „skinete“ vinile da bi ste stvorili audiofilski kvalitet digitalnih fajlova. Prototip Kodakove kamere poseduje zaseban LCD ekran koji vam omogućava da gledate snimke dok ih snimate. I Polaroid planira skuplju verziju svog Snapa koji se može povezati na vaš telefon da bi postao prenosni foto-štampač.

Što se mene tiče ja sam odan digitalnom – i ignorišem to što je moj omiljeni božićni poklon ove godine bio predivan New York Times putni vodič kojeg je otštampao Taschen, uvezan u tkaninu čije taktilno zadovoljstvo ne može da replicira nijedna publikacija skinuta na elektronskom čitaču Kindle.

Bloomberg