Pre no što se opšta situacija trajno poboljša, pandemijsko stanje će se još neko vreme pogoršavati, i ispostavljajući se kao pretnja bar još do kraja 2021. A najteži klimatski izazov, po njemu, neće biti automobili koje vozimo, već zgrade koje gradimo. I mada se stvari trenutno čine zastrašujućim, u opštoj slici – život će se i dalje poboljšavati.
To su samo neka od predviđanja koja je Gejts izneo tokom jednosatnog neformalnog ćaskanja na prošlonedeljnoj virtuelnoj konferenciji ’GeekWire Summit’. Odgovarao je na pitanja glavnog urednika GeekWire-a, i to u vezi najraznovrsnijih tema, u rasponu od njegovog preminulog oca, pa do anti-trast akcije koja cilja na visoko-tehnološke kompanije (Današnji poslovni lideri ne prave grešku zanemarujući svoje odnose sa vladinim zvaničnicima, rekao je, jer, „Svi su videli šta sam uradio i sada su daleko bolje upoznati“).
Evo nekoliko prognoza koje je Gejts tom prilikom izneo:
1. Pandemijska slika će se još neko vreme pogoršati, pre nego što se konačno poboljša.
„Od danas do kraja godine, stvari će se još pogoršavati“, rekao je Gejts, upitan za vremenski okvir i rok do konačne pobede nad kovidom-19. “Model je čak i pre nekoliko meseci pokazao da, sa više ljudi u zatvorenom prostoru, uz hladnije vreme, i Evropa i Sjedinjene Države doživljavaju povratno dejstvo korone. A to se, nažalost, pokazalo tačnim. Tako da možemo očekivati da će tokom jeseni doći do povećanja broja inficiranih i preminulih.”
Nakon toga, kako je potom dodao, stvari će se poboljšati: „Dobra vest je da će bolja terapija – pre svega ona koja se oslanja na monoklonska antitela – postati dostupna već do kraja ove ili početkom sledeće godine.“ Monoklonska antitela nastaju kloniranjem belih krvnih zrnaca i mogu biti ciljana na određene antigene (I Tramp je primio ovaj tretman kao deo „koktela“ korišćenog za svoj slučaj). Američka farmaceutska kompanija Ilaj Lili (‘Elly Lilly’) je nedavno zaustavila svoja ispitivanja monoklonskih antitela, iako se Gejts nada da će ih uskoro ponovo pokrenuti.
On je rekao i da su vakcine takođe na putu: “Verovatno da je to (odobravanje i puštanje u promet) početkom sledeće godine, dve ili tri od prvih šest koje su trenutno u trećoj fazi ispitivanja će verovatno dobiti odobrenje. I to je ono što nas pokreće na putu ka smanjenju prenosa (korone).”
Gejts je rekao da se nada da će, sa uskoro dostupnim vakcinama, škole moći da krenu ka ponovnom otvaranju. „Svakako do sledeće jeseni, nadam se da bismo mogli da vratimo obrazovanje na pravi put“, rekao je. „Dakle, SAD bi do kraja 2021. godine mogle biti u mnogo boljoj formi nego što su to trenutno.“
Ipak, upozorio je on, pandemija nigde neće biti istinski okončana dok svuda ne bude potpuno poražena. „Nećemo se potpuno vratiti u normalu dokle god se ne rešimo ovog virusa bilo gde u svetu“, rekao je Gejts, primetivši da su neke države, poput Novog Zelanda, Australije i Južne Koreje brzo zauzdale virus – samo da bi potom videle da novi talas zaraze stiže sa posetiocima iz inostranstva. „Dakle, globalna eliminacija, uz punu međusobnu saradnju: to bi bilo ono što mislimo da treba uraditi“, rekao je on.
2. Bićemo bolje pripremljeni za borbu protiv sledeće pandemije, kao i nekih današnjih bolesti.
Jedna dobra stvar koja proizlazi iz trenutne pandemije je to što donosioci odluka širom sveta, a posebno Sjedinjene Države, rade mnogo bolji posao obezbeđujući sredstva za iznalaženje pravog odgovora na pandemiju, rekao je Gejts. Ono što je možda još važnije je to što u trci za zaustavljanjem korone istovremeno došlo i do ubrzanja razvoja RNK vakcina. Tradicionalne vakcine deluju tako što „zaraze“ primaoca inertnim ili „mrtvim“ patogenima kako bi pokrenule imuni odgovor. RNK vakcine nisu celi patogeni, već samo njihov delić, „genetska poruka“ ili „ključ“ koji proizvodi sličan odgovor od strane imunološkog sistema. Budući da im nije potreban čitav patogen, RNK vakcine su bezbednije za primenu, lakše se proizvode i potencijalno su svestranije.
„To je pristup koji obećava, kako s aspekta maksimalnog skraćivanja roka potrebnog za stvaranje nove vakcine, tako i radi sticanja mogućnosti stvaranja opšte „fabrike“, generalnog pristupa, koja bi mogla da stoji i bude validan, bez obzira na to sa kojom ćete se bolešću suočavati u budućnosti“, rekao je Gejts. „Želimo da koristimo tu platformu kako bismo pokušali da napravimo i vakcine protiv HIV-a, malarije i tuberkuloze.“
3. Najteži izazov za klimatske promene neće biti automobili i vozila: Biće to zgrade.
Većina ljudi razmišlja o borbi protiv klimatskih promena u smislu čistijih izvora energije, poput sunčeve ili energije vetra, ili takvih rešenja kao što je vožnja električnih automobila. Gejts je rekao da podržava te inicijative, ali da se suočavamo sa težim problemom kada je u pitanju proizvodnja cementa i čelika. „Nemamo načina da napravimo cement čija proizvodnja ne uključuje značajne emisije (štetnih gasova)“, dodao je.
I mada promene u ljudskom ponašanju radi smanjenja emisije ugljenika mogu proizvesti značajne pomake, „ispostavlja se da je (razvoj) paleta naprednih tehnologija jedino rešenje“, rekao je on. “Bez inovacija, nema nikakvog načina (za osvajanje suštinski bitnih poboljšanja). Srećom, inovacije – iako ih je teško predvideti, u tih desetak različitih oblasti, ako ih imamo – onda možemo da radimo veoma dobro.” Gejts već podržava ’Heliogen’, startup koji istražuje načine korišćenja solarne energije za visoko-temperaturne primene, poput one u proizvodnji čelika i cementa.
4. Ako pogledate širu sliku, stvari postaju sve bolje.
Gejts je izuzetno optimističan, i taj je stav bio najvidniji kada je odgovarao na pitanje o razlozima za svoju nadu u napredak.
„Generalno, osnovni okvir (za sve ove akcije i inovacije) je težnja za vođenjem jednog boljeg života“, rekao je Gejts. “Polako, ali sigurno prepoznajemo kako se odnosimo prema manjinama i kako se odnosimo prema ženama. Polako, ali sigurno smanjujemo smrtnost od raka počinjući da shvatamo stvari poput dijabetesa i Alchajmera.” Ima i neuspeha, priznao je, a ova pandemija je odličan primer za to. Ipak, rekao je, „pre sto godina stopa smrtnosti dece pre pete godine života iznosila je oko 30 procenata. Nigde na svetu sada nije toliko loše“. Iako je smrtnost dece još uvek previsoka na nekim mestima, dodao je, “Napredak će se i dalje odvijati. I tako, znate, optimističan sam zbog svega toga.”
Nastojeći da zaustavi napredovanje epidemije, koju je Svetska zdravstvena organizacija opisala kao „Pandemiju 3/11“, nekoliko zemalja, uključujući Italiju, Španiju i Francusku počele su da primenjuju drastične mere zaštite, onako kako je to učinio Peking pre nekog vremena, a nakon pojave korone na kineskom tlu (videti pregled aprilskog izdanja „Covid-19 i život okrenut naglavce“). Tekst je objavljen 17. marta u mesečniku Le Monde diplomatique (koji, uzgred, nema nikakve veze sa dnevnim listom Le Monde).
Kirsten Stolle. — « VI-2 », de la série « Virus Illumination », 2013 Tracey Morgan Gallery, Asheville – Nome Gallery, Berlin (Le Monde diplomatique)
Čak se u 21. veku kineskim vlastima čini da su stari lekovi najbolji način za borbu protiv epidemije korona virusa. Samoizolacija, ograničavanje kretanja pojedinca, zarad opšteg dobra. Kažu da stotine miliona ljudi živi u režimu ograničenog kretanja. Nije li vreme da se zapitamo zašto pandemije prate jedna drugu sve bržim tempom?
Da li je to bio pangolin, neki ljuskavac? Ili, možda, neki slepi miš? Ili je uzrok bila neka zmija, kao što smo neko vreme slušali, pre nego što je odbačena ta hipoteza? Ko će prvi okriviti neku divlju životinju, žigošući je kao uzročnika ovog tipa korona virusa, zvanično nazvanog SARS-CoV-2 (1), koji je u svoju zamku uhvatio nekoliko stotina miliona ljudi, smeštajući ih u karantine ili ih postavljajući u blokadu, iza linija sanitarnog kordona, kao što je bilo u Kini i još nekim zemljama? Iako je ključno da razotkrijemo ovu misteriju, takve spekulacije sprečavaju nas da uočimo kako naša rastuća ranjivost na pandemije ima jedan dublji uzrok: ubrzano uništavanje prirodnih staništa životinja.
Od 1940. godine do danas, na stotine patogena pojavilo se ili bi se u talasima iznova razbuktavalo u područjima gde, ponekad, nikada dotad nisu registrovani. To je slučaj i sa virusom koji prouzrokuje gubljenje imunteta (HIV), sa Ebolom u zapadnoj Africi i Zikom na američkom kontinentu. Većina njih (60%) je životinjskog porekla. Neki potiču od domaćih ili divljih ali uzgajanih životinja, ali većina (više od dve trećine) njih potiče od divljih životinja.
Potonji nemaju nikakve veze s tim. Uprkos člancima koji, uz propratne fotografije ukazuju na divljinu kao polazišnu tačku razornih epidemija (2), pogrešno je verovanje da su ove životinje posebno zaražene smrtonosnim patogenima spremnim da kontaminiraju i nas, ljude. U stvarnosti, većina njihovih mikroba živi u tim životinjima, kao njihovim domaćinima, a da im ne našteti. Problem je negde drugde: u agresivnom krčenju šuma, urbanizaciji i industrijalizaciji, čime smo obezbedili da ovi mikrobi dopru do ljudskog tela i u njemu se adaptiraju.
Uništavanje staništa preti izumiranjem mnogih vrsta (3), uključujući lekovito bilje i životinje na kojima je naša farmakopeja oduvek počivala. Što se tiče životinja koje prežive uništavanje njihovih staništa, one nemaju drugog izbora nego da se vrate na smanjene teritorije svojih nekadašnjih staništa – onoliko koliko su im ostavila ljudska naselja. Ovo rezultira povećanom verovatnoćom bliskog i ponovljenog kontakta sa ljudima, što mikrobima omogućava da uđu u naša tela, kada iz svoje dotad dobroćudne forme prerastaju u smrtonosne patogene.
Ebola to dobro ilustruje. Studija iz 2017. otkrila je da epidemije virusa, čiji je izvor lokalizovan u različitim vrstama slepih miševa, češće izbijaju u oblastima zapadne i centralne Afrike, koje su nedavno pretrpele velika krčenja šuma. Kad sečemo njihove šume, onda rasterujemo životinje kojima je ta šuma bila dom – u ovom slučaju, razjurili smo slepe miševe – nagoneći ih da se veru o drveće u našim baštama i farmama. Stoga je lako zamisliti šta se dalje dešava: čovek guta pljuvačku voćnog slepog miša, a biva inficiran prilikom zagriza voćke prekrivene salivom ovog letećeg sisara; ili, dok, recimo, pokušava da ulovi i ubije dotičnog nepoželjnog posetioca, izlažući se pritom mikrobima koji su našli utočište u njegovim tkivima. Ovakvo mnoštvo virusa poteklih od slepog miša – ali koji ostaju potpuno bezopasni u samom nosiocu – uspeva da prodre u ljudsku populaciju. Navedimo kao primer već pomenutu Ebolu, ali i Nipu, infektivnu upalu mozga (posebno u Maleziji ili Bangladešu, sa smrtnim ishodom u 70% slučajeva), ili Marburšku hemoragičnu groznicu (smrtonosnu u 88% slučajeva, posebno u Istočnoj Africi). Taj fenomen se naziva „prelazak barijere među vrstama“. Dokle god se bude učestalo javljao, može omogućiti životinjskim mikrobima da se prilagode na naša tela, i evoluiraju do tačke kada postaju patogene.
Isto se odnosi i na bolesti koje prenose komarci, pošto je uspostavljena veza između pojave epidemija i krčenja šuma (4) – osim što je ovde manje pitanje gubitka staništa a više njihovih transformacija. Kod drveća nestaju slojevi mrtvog lišća i korenja. Voda i sediment se lakše prelivaju po ovom ogoljenom tlu, sada bez senke drveća i obasjanim suncem, upijajući njegovu toplotu i tako obrazujući prirodne inkubatore: bazene pogodne za razmnožavanje komaraca koji prenose malariju. Istraživanje sprovedeno u dvanaest zemalja je otkrilo prisutnost dvostruko većeg broja komaraca koji prenose ljudske patogene u pošumljenim područjima nego u netaknutim šumama.
Uništavanje staništa takođe deluje na promenu broja različitih životinjskih vrsta, kao što su detlići ili ždralovke, čime se povećava rizik od širenja patogena. Primer: virus Zapadnog Nila, kojeg prenose ptice selice. U Severnoj Americi populacija ptica je u poslednjih 50 godina opala za više od 25% (nestalo je tri milijarde ptica), što je rezultat gubitka njihovih staništa i drugih načina njihove devastacije (5). Ipak, nisu sve vrste pogođene na isti način. Takozvane posebne ili endemske vrste ptica, tzv specijalisti (stanarice), poput detlića i ždralovki odnosno barskih koka, pogođene su snažnije od generalista poput crvendaća ili gavrana (Procenjuje se da se godišnje seli oko 50 milijardi ptica). Dok su prve vrste (stanarice) slabi vektori to jest prenosioci virusa Zapadnog Nila, druge – invazivne to jest generalisti – spadaju u izvrsne prenosioce. Otuda snažna prisutnost virusa među domaćim pticama u regionu, ali i sve veća verovatnoća da će komarac ujesti zaraženu pticu, a potom i čoveka (6).
Isto je i kada se radi o bolestima koje prenose krpelji. Postepenim krčenjem šuma američkog severoistoka, urbani razvoj pogađa životinje poput oposuma, koje doprinose regulisanju populacije krpelja, dok istovremeno dozvoljavaju procvat vrstama koje su mnogo manje efikasne u ovom području, poput belonogog miša i jelena. Kao rezultat ovog procesa, dolazi do lakšeg širenja bolesti koje prenose krpelji. Među njima je i lajmska bolest, koja se prvi put pojavila u Sjedinjenim Državama 1975. Tokom proteklih dvadeset godina identifikovano je sedam novih krvnih patogena (7).
Rizik od pojave bolesti ne povećava se samo gubitkom staništa već i načinom na koji se ona zamenjuju. Da bi zadovoljio svoj mesožderski apetit, čovek je uništio prirodna područja ekvivalentna teritoriji afričkog kontinenta (8), a sve to kako bi se prehranio i odgajao životinje za klanje – u cilju sopstvene ishrane. Neke od tih (divljih vrsta) životinja se po krčenju njihovih staništa prenose ilegalnim trgovinskim kanalima, ili se direktno prodaju na životinjskim pijacama (tzv. „mokre pijace“). Tamo se životinjske vrste koje se verovatno nikada ne bi pomešale u prirodi nađu u kavezima jedna pored druge, a mikrobi onda mogu „veselo skakutati“ odnosno prelaziti iz jedne u drugu. Ova vrsta razvoja epidemije, koja je već generisana tokom 2002. i 2003. godine – bio je to korona virus odgovoran za epidemiju teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS) – možda predstavlja izvorno žarište ove danas nepoznate verzije korona virusa, koji nas upravo opseda.
Međutim, postoji mnogo više životinja koje se razvijaju unutar našeg sistema industrijske poljoprivrede. Tu su stotine hiljada životinja natrpanih jedna na drugu, čekajući da ih odvedu u klanicu: ovo su idealni uslovi za transformaciju mikroba u smrtonosne patogene. Na primer, virus ptičjeg gripa, podstaknut plovkama i patkama, seju pustoš na farmama ispunjenim pilićima u zatočeništvu, gde mutiraju i postaju virulentniji – proces toliko predvidljiv da se može reprodukovati u laboratoriji. Jedan od njihovih sojeva prenosi se na ljude i pritom ubija više od polovine zaraženih. Tokom 2014. godine je u Severnoj Americi moralo biti ubijeno na desetine miliona živine kako bi se zaustavilo širenje druge verzije ovih sojeva (9).
Planine izmeta koje proizvodi naša stoka pružaju i druge „sjajne“ mogućnosti da ljudi budu zaraženi životinjskim mikrobima. Pošto ima neuporedivo više organskog otpada (izmeta) nego što se može apsorbovati sa poljoprivrednog zemljišta u obliku đubriva, taj izmet koji nije stigao da bude pretvoren u kompost često završi u nezapečaćenim jamama – utočištu Ešerihije koli. Više od polovine životinja zatvorenih u američkim hranilištima su potencijalni prenosnici, ali Ešerihija tamo tavori i boravi kao bezopasan mikroorganizam (10). Međutim, kod nas ljudi, E. coli izaziva krvavu dijareju, temperaturu ili akutnu blokadu rada bubrega. A nije retkost da se životinjski otpad na volšebne načine izliva i dopire u našu pitku vodu i hranu, što je način na koji se svake godine zarazi 90 hiljada Amerikanaca.
The Ecology of Disease (Olaf Hajek)
Iako se ovaj fenomen mutacije životinjskih mikroba u ljudske patogene ubrzava, ovo nije neka novost. Njegova pojava datira još od „civilizacijske revolucije“ u doba neolita, kada su ljudi počeli da uništavaju divlja staništa ne bi li tako proširili svoje obradive površine, uz pripitomljavanje životinja kako bi ih, potom, razmnožavao u zarobljenštvu. Zauzvrat, životinje su nam darovale otrovne poklone: kravama treba da zahvalimo za naše ospice i tuberkulozu, svinjama za veliki kašalj, dok su za grip bile zaslužne patke.
Proces se nastavio tokom evropske kolonijalne ekspanzije. U Kongu su železnice i gradovi koje su podigli belgijski kolonisti omogućili razvoj soja Lenti virusa u koji spada i HIV, a koji uništava imunološki limfo-sistem čoveka; soja kojeg su kao domaćini „ugostili“ regionalni makaki majmuni, omogućivši mu da prodru u organizam čoveka i u njemu se izvrsno adaptiraju.
U Bengalu, Britanci su posegli za ogromnim močvarnim područjima Sundarbansa kako bi u njima razvili uzgajanje pirinča, izlažući tamošnje stanovništvo bakterijama koje se nalaze u ovoj čime-sve-ne-zagađenoj stajaćoj vodi. Pandemije izazvane tim kolonijalnim upadima ostale su aktuelne do današnjeg dana. Makakijev Lenti virus postao je – HIV. Bakterije iz Sundarbanskih baruština – danas su poznate kao kolera; ovi mikroorganizmi su do danas izazvali sedam pandemija, od kojih je poslednja buknula na Haitiju.
Srećom, s obzirom da nismo bili tek pasivne žrtve ovog procesa, takođe možemo učiniti mnogo toga kako bismo smanjili rizik od pojave ovih mikroba u našem organizmu. Divlja staništa možemo zaštititi kako bismo bili sigurni da će životinje čuvati svoje mikrobe unutar svog domicilnog područja, umesto da ih prenose na nas; ovom zaštitom se bavi, recimo, pokret ‘One Health’ (11).
Isto tako, možemo uspostaviti strogi nadzor nad okruženjem u kojem se životinjski mikrobi najverovatnije transformišu u ljudske patogene, pokušavajući tako da eliminišemo one koji pokazuju sklonost ka prilagođavanju našem organizmu pre nego što ovi pokrenu epidemije. Upravo to rade istraživači programa ’Predict’ kojeg poslednjih deset godina finansira američka Agencija za međunarodni razvoj (USAID). Oni su već identifikovali više od devet stotina novih virusa povezanih sa širenjem efekata ljudskog delovanja na planeti, uključujući dosad nepoznate sojeve korona virusa koji su uporedivi sa virusom SARS (12).
Danas nam preti nova pandemija, i to ne ova prouzrokovana Kovidom-19. Delovanje Trampove administracije, zaposlene ukidanjem propisa koji se tiču ekstraktivne (sirovinske) industrije i svih industrijskih aktivnosti, što neminovno vodi ka uništavanju životne sredine i gubitku staništa, dodatno poboljšava šanse da mikrobi pređu sa životinja na ljude. Istovremeno, američka administracija umanjuje naše šanse da uočimo neku buduću pandemiju pre no što bude izbila: vlada SAD je oktobra 2019. odlučila da prekine program ‘Predict’. Konačno, početkom februara 2020, najavljena je i namera Sjedinjenih Država da svoj doprinos budžetu Svetske zdravstvene organizacije umanji za 53%.
Kao što je rekao epidemiolog Leri Brilijent (Larry Brilliant), “pojava virusa je ta koja je neizbežna, a ne epidemije.” Međutim, od ovog potonjeg nećemo biti pošteđeni ukoliko ne pokažemo odlučnost da menjamo politiku koja šteti prirodi i životu životinja.
Inače, do 2050. će od raznih oblika virusa zbirno umreti 10 miliona ljudi, tendencija koja će se uporedo razvijati s usponom velikih epidemija i infektivnih bolesti iz prošlih stoleća, koje će, po svemu sudeći, povratiti svoju nekadašnju snagu.
∗ ∗ ∗
(1) Et non pas Covid-19, qui est le nom de la maladie, comme indiqué par erreur dans la version imprimée.
(9) « What you get when you mix chickens, China and climate change », The New York Times, 5 février 2016. En France, la grippe aviaire a touché les élevages durant l’hiver 2015-2016, et le ministère de l’agriculture estime qu’un risque existe cet hiver pour les volatiles en provenance de Pologne.
Nicholas Kamansi, kreator aplikacije za posao pranja prljavog veša. Foto: BBC
To je na primer poznati problem mladih ljudi širom sveta – subota je, mamurni ste, i tu je velika gomila veša koja čeka da bude oprana i ispeglana za nedelju dana unapred.
Ali po hladnom subotnjem jutru u jednom od brojnih brdovitih predgrađa glavnog grada Ugande, Gloria uopšte nije prestrašena svojom gomilom prljaveodeće.
“To je neverovatno, čak i sa mamurlukom, pa ipak ne moram da brinem o tome”, kaže Glorija, gledajući preko ramena u udobnosti svoje dnevne sobe.
Napolju, samohrana majka Naiga nadvija se nad gomilom odeće koju pere u tri velike posude sa sapunjavomvodom.
Poput mnogih drugih u Kampali, Naiga na ruke pere tuđi veš kako bi zaradila da plati kiriju i brine o svojoj devetomesečnoj bebi.
To je starovremski posao, ali su Gloria i Naiga došle u kontakt zahvaljujući vrhunskoj tehnologiji.
Joza (Yoza), lokalno razvijena androidaplikacija, pomažekorisnicima da pronađu uslugu pranja. Yoza znači “prati” na ugandskom glavnom jeziku Lugandi. “Pre deset godina, to je bilo nezamislivo”, kaže Nikolas Kamanzi, jedan od koosnivača Joze. “Ali sada, ako neko samo skine našu aplikaciju na telefon, može da dobije ovu uslugu, a to je velika stvar. ”
Joza je neka vrsta ugandske verzijeUbera za prljavo rublje – tehnologija je iskorišćena za otkrivanjelokacija gde je potrebno oprati veš i istovremeno obavestiti se o utiscima korisnika o kvalitetu pružalacausluga. Ali je potrebno lokalno znanje da bi se ovakva vrstaideje sprovela u Ugandi.
Iako postoji dovoljno Uganđana izsrednje klase u mestima kao što je Kampala sapametnim telefonima koji mogu da pristupe aplikaciji, malo žena koje peru veš ih poseduje. Zato ih Yoza poziva običnim telefonom da se prijave i potvrde da će prihvatiti posao.
Naiga je jedna od skoro 140 žena koje su se do sada prijavile da žele da rade u okviru ove mreže, a Kamanzi kaže da su neke od njih udvostručile svoje prihode.
“Vrednost je vrlo jasna” za žene koje peru veš, kaže gospodin Kamanzi. “Dajemo im više klijenata u njihovoj oblasti, tako da mogu da zarade više novca, brinu o svojoj porodici i plaćaju školarinu. ”
Joza je tipičan ugandski startap koji koristiinovativne načine za rešavanje lokalnog problema, u svojim ranim fazama, i sa malom bazom klijenata po međunarodnimstandardima.
Ali, uprkos tome, gospodin Kamanzi kaže da je Joza, koja je pokrenuta u avgustu,komercijalnoodrživa.
Aplikacija “Yoza” pomaže da pronađete one koji mogda operu vašu odeću i veš. Foto: BBC
Aplikacija za uzgoj – svinja
Još jedna inovativna aplikacija je Pig + androidaplikacija koju je razvio Lacel Technologies. Ona pomaže farmerima da prate svoje troškove, savetujući ih kako da hrane svoje svinje, pomažući u dijagnozi zdravstvenih problema.
Na farmi izvan Kampale, poljoprivrednik Keli Kasoze je veliki fan aplikacije – i činjenice da je efikasna u lokalnim okvirima.
“Neverovatno je da je ugandska, mislio sam da je britanska ili američka“, kaže on. “To mi govori da u Ugandi imamo talente”.
“Uganda je vrlo inovativna, nadam se da ćemo se razvijati brže od Amerike.”
Pig + ima samo oko 200 korisnika, tako američkitehnološki gigantiverovatno još ne brinu zbog toga.
Pitam Marvin Bosura iz Lacel Technologies da li je kodiranje aplikacija način da se obogati, kao što je to san u Silikonskoj dolini. “Ja bih rekao da nije”, kaže on smejući se. “Naš podsticaj je rešavanje problema. Znajući da to što su moje četiri godine na univerzitetu pomoglo da 1.000 ljudi stane na svoje noge vredi mi daleko više od novca.”
Taj osećaj želje da se pomognerazvojnim izazovima Ugande je uobičajen među start-up firmama u ovoj zemlji.
Afrigal Tech je grupa mladih žena u 20-im godinama, koja razvija proizvod pod nazivom MDEKS. To je jeftinsoftverski i hardverski alat za postavljanje dijagnoze anemije srpastih ćelija, ozbiljnog naslednog poremećaja krvi. “Ako postavimo ovo u 3.000 ugandskih domovazdravlja, veoma mnogo ljudi će biti dosegnuto, i ako svi oni budu znali stanje svojih srpastih ćelija, na duge staze bilo bi lako dobiti generaciju bez srpastih ćelija”, kaže Bonita Beatris Nanziri iz Africagal Tech.
Africagal Tech tim se zalaže i za ulazak više ugandskih žena u IT sektor.
Oni se smeju na pitanje kakva su bila njihova iskustva kada su počinjale. ”Išle bismo na hakatonei tamo bi smo bile jedine devojke “, kaže gospođa Nanziri.
“Momci bi vas gledali kao da ste se možda izgubili ili zalutali na skup, kao da govore: ‘Kada stavite devojku u svoj tim, nećete učiniti ništa’.”
“Ali – kada bi se predstavila – shvatili bi da mogu nešto da učinim, i smejali bi se samima sebi. ”
Africalov tim nikada sebi nije dopustio da ih to koči.
”Ako izaberete tehnologije, morate biti otvoreniji i agresivniji “, kaže gospođa Nanziri. Ako uspeju da “razbiju”finansijske i tehničke probleme, oni računaju da će moći da izbace proizvod natržište 2016. godine. Razvoj MDEKS traži sate posvećenosti, pisanje koda u kasnim noćnim satima i finansiranje prototipova iz sopstvenog džepa.
Akwasi Sarpong i tim programerki napravili su aplikaciju-detektor za krvnu anemiju. Foto: BBC
Ugandska Silikonska dolina
Samofinansiranje je tipično za ugandske tech preduzetnike. Spoljna podrška dostupna je često u vidu nagrada na takmičenjima za inovativne proizvode podržanih od strane međunarodnih techfirmi.
“Da budem iskrena, nezaposlenostje najpresudniji faktor“, kaže ona u odgovoru na pitanje šta privlači ljude ka start-up svetu. “Pokazali smo ljudima da mogu da urade nešto za sebe i da utiču na živote u njihovim selima“.
“Ljudi sada shvataju da ne moraju da čekaju posao i sami kreiraju nova radna mesta.”
Procenjuje se da više od 40.000 mladih ljudi svake godine diplomira na ugandskim univerzitetima. Sa samo oko 8.000 radnih mesta, mnogi diplomci su i dalje nezaposleni. Postoje ubedljivirazlozi zbog kojih su tech habovi i biznis inkubatori važni za negovanje ideja mladih ljudi u zemlji gde je najmanje 60% ljudi ispod 30 godina bez posla.
I kao što Joanita Nalubega iz Africal Tech objašnjava, pokušaj da dobijete pomoć od vlade može da bude frustrirajuće iskustvo.
”Ima previše birokratije”.
“Čak i ako ima volje, uvek postoji još jedna osoba koja bi trebalo da potpiše, previše jepotpisa.”
Fix My Community je inovativna platforma, po uzoru naFix My Street uVelikoj Britaniji, koja omogućava stanovnicima da koriste SMS poruke da bi prijavili lokalne probleme vlastima. Ali, kada smo posetili jednu od njihovih pilot-stanica van Kampale, ukancelariji lokalne samouprave su nam rekli da im Internetne funkcioniše nedeljama, tako da nismo mogli da vidimo aplikaciju u primeni.
Prostor za startup saradnju Hive Co-Lab: vodeći tech-hub Kampale. Foto: BBC
Polaganje temelja
Dakle, da li bi vlada trebalo da uradi više, na primer, na smanjivanju birokratije, ili ulaganju u nove tehnologije?
Dejvid Turahi, direktor u Ministarstvu informatičkih i komunikacionih tehnologija, je oduševljeni promoter tech scene u zemlji. Ali on kaže da postoji granica do koje vlada može nešto da uradi. ” Imamo toliko izazova – HIV, ebola, epidemije.”
“Ako dajemo podsticaje, onda odakle da prikupljamo poreze? ”
Uprkos tome što se slaže da jebirokratija problem, on kaže da je to bolest koja se neminovno javlja u svakoj strukturi vlasti.
Rešenje je po njegovom mišljenju veće uključivanje privatnog sektora.
“Tradicionalno,vlada nije biznismen“, kaže on. Prepreka može biti mnogo, ali ovi mladi Uganđani su inspirisani i neumorno investiraju energiju i napor na rešavanju problema u svom društvu.
Svi oni žele da vide svoje ideje i aplikacije kako poboljšavaju živote u realnom vremenu.
Ovo su još uvek veoma rani dani ugandske ITscene i izazovi sa kojima se oni suočavaju su ogromni. Ali, čak i ukoliko ova generacija start-upova nije ona koja će zabeležiti veći uspeh, oni ipak postavljaju solidne temelje za budućnost.
Kapitalistički model se napada sa svih strana. Ipak, uprkos želji za promenama, čak ni pokret Occupynije izašao sa nekakvim koherentnim alternativnim modelom. U svom autorskom tekstu, poslova koledža pri univezitetu Kembridž postavlja pitanje, “Da li se, dakle, kapitalizam može reformisati tako da služi društvu”? Njen odgovor glasi: Naravno, jer (etički osnaženi) kapitalizam nema alternativu – barem ne za sada.
U Oksfamu (Oxfam) gde sam bila izvršni direktor 12 godina, verovali smo da privatni sektor ima sposobnost da pomogne ljudima da izađu iz ralja siromaštva, na primer, kroz stvaranje novih radnih mesta ili kupovinom proizvoda od poljoprivrednika po fer ceni.
Međutim, videla sam i dosta primera neetičkog poslovanja u privatnom sektoru u zemljama u razvoju. Ponekad je to bilo delom zbog nedostatka propisa. Zaista, ponekad su vlade bile sklone da odobravaju ili čak podstiču loše standarde da bi zadržale kompanije u zemlji.Ipak, bilo je šokantno videti nedostatak brige tih kompanija za poteze koji bi nesumnjivo bili neprikladni na njihovim matičnim tržištima.
Nekoliko primera sam dobro zapamtila: 2006. godine iskrsao je spor oko imena nekih brendova između Starbaksa (Starbucks) i Etiopije kada je kompanija pokušala da iskoristi imena nekih etiopskih sela na svojim pakovanjima kafe bez plaćanja tantijema zajednici ili vlastima; 2001. godine farmaceutska industrija je izvela južnoafričku vladu na sudkada je ona izrazila nameru da uveze jeftine verzije leka za HIV/AIDS pristupačnije njenom stanovništvu.
Takva izrabljivačka praksa se nastavlja i danas. Najstrašniji primeri su oni vezani zaotimanje zemlje, gde su kompanije preuzimale zemljište u delovima Afrike, kao i zemljama kao što su Kambodžaili Gvatemala, bez saglasnosti zainteresovanih zajednica i bez naknade. U velikom broju slučajeva, vlasti su bile saučesnici ili su čak ohrabrivali takvo ponašanje, tvrdeći da tamošnji stanovnici nemaju nikakav pravni mandat, iako su možda imali dugotrajno tradicionalno pravo na zemlju.
Ovde ne govorim samo o ponašanju privatnog sektora u zemljama u razvoju. Mnogi okrivljavaju finansijski sektor za izazivanje finansijske krize iz 2008. godine, koji je kasnije doveo do oštrih mera štednje. U mnogim zemljama traju demonstracije ljudi koji imaju snažno osećanje da je srednja klasa osiromašila i da je isceđena jer se na njena pleća svalio teret odbijanja kapitalizma da se promeni. Bogati postaju bogatiji, dok ekstremna nejednakost raste širom sveta.
Sa pričama o izbegavanju plaćanja poreza, visokim platama menadžera i incidentima – poput nedavnog skandala sa Folksvagenom i lažiranjem podataka o emisiji štetnih gasova u njegovim vozilima – u ljudima narasta bes. Ne iznenađuje da svake godine Edelmanov barometar poverenja pokazuje izuzetno nizak stepen poverenja u privatni sektor širom sveta.
Pomislili biste da će ova situacija postati neodrživa, na kraju krajeva, društvo daje dozvolu privatnom sektoru da funkcioniše. U kratkom roku, međutim, problemi izgledaju ogromni, i obični ljudi mogu da se osećaju nemoćnim da utiču na sistem.
Pa ipak, pritisak javnosti na kompanije ili vlade ima potencijal da dovede do značajnih promena. U slučajuStarbaksa (Starbucks) i etiopskih sela, potrošači u SAD i Evropi bojkotovali su ovu multinacionalku, koja je na kraju morala da postigne dogovor sa vladom Etiopije.
Tu je i pitanje morala. Neki lideri kompanija nesumnjivo žele da rade pravu stvar. Nema sumnje da takvo šta žele i mnogi njihovi zaposleni, kao i potencijalno novi uposlenici. Kao šef katedre na koledžu u Kembridžu, redovno čujem od studenata da se ne osećaju prijatno kad pomisle da treba da rade u privatnom sektoru zbog njegovog niskog etičkog standarda. Jedna studentkinja mi je rekla da joj je na jednom sajmu zapošljavanja regruter jedne velike multinacionalke rekao “mi ne radimo ništa nelegalno; Možda mislite da je ono što radimo nemoralno, ali mi pravimo mnogo novca”. To je za nju bilo dovoljno da odustane od apliciranja za radno mesto u ovoj kompaniji. Kompanije se mogu primorati na promene, zahvaljujući negativnom mišljenju njihovih zaposlenika.
Da bi smo zadobili i ostvarili nama tako potrebne sveobuhvatne reforme, moramo da sagledamo situaciju na sveobuhvatan način. Dobro je što od kompanija zahtevamo da se promene, ali one funkcionišu unutar sistema u koji veruju – s pravom ili ne – a to ih ograničava.
Investitori su izuzetno uticajni, zahtevaju kratkoročne profite koji podstiču izvršne direktore da ostave po strani pitanja održivosti – i stoga i profitabilnost kompanije na dugi rok. Neke kompanije pokušavaju da se tome odupru. Unilever, na primer, ne objavljuje kvartalne rezultate. Isto tako, postoje primeri gde su investitori svojim postupanjem delovali pozitivno na kompanije. U vezi sa primerom koji sam iznela o HIV / AIDSi farmaceutskim kompanijama, investitori su bili ti koji su pritisli kompanije da se promene jer nisu želeli da stanu na stranu kompanija, koje su svojim ponašanjem dopuštale da milioni ljudi umru jer im njihovi lekovi nisu dostupni.
Pred nama je još uvek dug put pre nego što investitori počnu sistematski da podržavaju neophodne reforme, kao što je, na primer, poštovanje Principa odgovornog investiranja koje podržava UN.
Jedan od najvećih problema na globalnom nivou u našem kapitalističkom sistemu je uloga rada. Sa toliko mnogo poslova koji će nestati usled automatizacije, postavlja se pitanje: kako da rastućem broju stanovnika obezbedimo zaposlenje i smislen, svrhovit posao? Trenutno je polovina stanovnika na planeti mlađe od 25 a 1,8 milijardi ljudi je u dobu između 16 i 25 godina. Ovoliki broj mladih stanovnika naše zemlje – dovoljno mladih da budu bez radnog iskustva koje bi im diktiralo visine prihoda – lako bi moglo doći do trke ka dnu u platama i velikog broja obespravljenih mladih ljudi. Mladi ljudi bi tako, ne svojom krivicom, mogli biti uzrok još ozbiljnijeg obezvređivanja prihoda u budućnosti.
Pored klimatskih promena, mislim da je ovo najveći izazov sa kojim ćemo se kao društvo suočiti na globalnom nivou. Ali razmislite samo o mašti, inovacijama i posvećenosti koju bi ti mladi ljudi mogli da nam donesu.
Ostajem u uverenju da kapitalizam mora biti reformisan da bi postao pozitivna sila u društvu. To od kompanija zahteva da budu fokusirane na pozitivne svrhe i etičko ponašanje. Potreban nam je dugoročan pristup investitora, etički zahtevni kupci i javni pritisak na vlade. Svi mi u našim različitim ulogama imamo moć i možda iznad svega moramo da se uverimo da su naši mladi ljudi spremni da uđu u privatni sektor i naprave razliku zarad sopstvenih budućnosti.
Marej Edvards koledž, Kembridž, (Murray Edwards College, Cambridge) nedavno je pokrenuo “Kapitalizam na ivici,” (Capitalism on the Edge) dvogodišnji ciklus predavanja o razumevanju kapitalizma iz različitih perspektiva.