Kada razmišljamo o najvećim svetskim onlajn prodavcima, pitanje koje često postavljamo je da li bi neko – izuzev decenijama prisutnog Amazona – mogao da sebi sačini iole neki prostor, odnosno „tržišnu nišu“, unutar koje bi mogao da postavi svoju „tezgu“ i prodaje knjige po modelu različitom od Bezosovog (prvenstveno se razlikuje po tome što značajno veći procenat od prodaje knjiga ide autorima i nezavisnim izdavačima). Ovo je priča o startapu koji želi da pomogne nezavisnim prodavcima knjiga da se nose sa takvim gigantom kakav je Amazon.
Knjige se sve češće kupuju preko interneta: par klikova na njihove „sličice“, mahom na veb lokaciji Amazona. Kliknuvši na sličicu sa „naslovkom“ željene knjige, ona se istog momenta “uparkira“ u vašu e-biblioteku, ili se, nakon nekoliko dana, pojavi u paketu na vašem kućnom pragu. Što bi se reklo, „laganica“. Prema BookStat-u, ovaj onlajn prodavac je danas (a zapravo već jako dugo) najdominantnija sila u američkoj prodaji knjiga – i ne samo njih. Amazonova prodaja literature zahvata preko 90 odsto e-knjiga i audio-knjiga, i oko 42-45% prodaje štampanih primeraka. U ovu surovu Amazonovu arenu (koju su mnogi već iskusili) uskočio je jedan novi, nezavisni internet-prodavac: Bookshop. Ovaj mala mrežna „Knjigoteka“ nada se da će ljubitelji literature prepoznati njihovu vrednost onda kada zažele da kupe neku – a kako bi bilo da ih, možda, i ne kupe na Amazonu, već na nekom drugom mestu? Cilj je da se nezavisnim prodavcima pruži šansa da uzmu jedan (doduše prilično mali) deo tržišnog kolača. „Ovde se, zapravo, ne radi o rušenju (Amazonove) trgovačke mreže i modela“, kaže izvršni direktor Bukšopa, Endi Hanter. „Radi se o jačanju ove, nešto drukčije, vrste poslovanja s knjigama. A spremni smo da naš biznis što više odaljimo od razarajućeg uticaja Amazona.”
Ovo je kao neka „anti-prekretnica“, ili „navodni preokret“, koji će se pokazati kao veliki poslovni izazov. Za početak, Amazon se u navikama potrošača uvrežio kao prvi izbor. Uprkos nedavnim pokretima koji zagovaraju „nešto što je drugo i drukčije“ od Amazona, većina kupaca u Sjedinjenim Državama gaji pozitivan stav o Džefu Bezosu i njegovoj mrežnoj „radnji u kojoj se sve prodaje.“ Piter Hildik-Smit, predsednik kompanije „Codex“ za istraživanje tržišta knjigama i njihovih kupaca, kaže da je u ovu brojku kupaca na Amazonu uključena i većina onih koji često posećuju nezavisne prodavnice; prema istraživanju iz 2019. godine, nešto više od tri četvrtine ove grupe ljubitelja „indie“ knjiga takođe koristi i usluge Amazona, i to u proseku pet puta mesečno. Hildik-Smit kaže da čak i među bibliofilima, „Nije baš kao da svi govore u smislu ‘Jao, Bože, stvarno ne volim taj Amazon. Ne kupujem tamo.’ ” Rezultat? Po njegovim rečima, “ishod je veoma varirajuće tržište.“
Ako ništa drugo, barem je to tržište Hanteru dobro poznato. On je i osnivač neprofitnog digitalnog izdavača „Električna literatura“ (Electric Literature), a isto tako osnivač i izdavač veb-stranice LitHub, kao i koosnivač i izdavač „Katapulta“ (Catapult), tako da je imao prilike da aktivno učestvuje u industriji prodaje knjiga, svedočeći i o borbi klasičnih izdanja u eri uspona e-trgovine. To je takođe ideja koja je u njemu dugo sazrevala: 2010. godine započeo je izdavaštvo u jednom obliku veoma nalik današnjem Bukšopu: kao organizaciji nezavisnih književnih izdavača. U to vreme je većina ljudi još uvek lično kupovala knjige, odlazeći do knjižara, ali Hanter je naslutio nadolazeće promene. “Čak i tada, na samom startu Amazonovog pohoda, ozbiljno sam se zamislio nad njegovim brzim usponom i onim što će taj proces (prodaje e-knjiga) učiniti tradicionalnoj knjižarskoj kulturi”, kaže on. Nakon što je pre godinu i po dana uspeo da Američkom udruženju knjižara napokon „proda“ svoj koncept za ’Bookshop’, Hanter je otpočeo sa radom. U početku je predložio da ABA „remontuje“ svoj onlajn marketinški centar za nezavisne knjižare, ’IndieBound’, i pretvori ga u ovu vrstu platforme za elektronsku trgovinu. Pošto ABA nije bila spremna da postane mesto za maloprodaju, umesto toga je odlučila da sarađuje sa Hanterovim Bukšopom.
Evo kako to funkcioniše: Za nekoga ko kupuje knjige, Bukšop se neće mnogo razlikovati od Amazona (Budući da je platforma još uvek u beta verziji sklopljenoj za šest meseci, ipak neće biti tako besprekorno „sašivena“ kao Amazonova). Kliknete na sličicu s knjigom, skinu vam pare s kartice, a vi dobijete ono što ste odabrali. Prava razlika je u tome kako se deli zarada, kao i kako kupci otkrivaju knjige koje kupuju. Svakih šest meseci, deset odsto ukupnog profita biće podeljeno između nezavisnih knjižara; u zamenu za ovaj fer poslovni model, te će prodavnice pružati podršku ovom poslovnom poduhvatu – tako što će Bukšop promovisati svojim kupcima. Mnoge nezavisne knjižare su izuzetno naklonjene „pravim“, tradicionalnim knjižarama i ne veruju partnerima koji su isključivo u e-trgovini. “Sa dobrim razlogom”, kaže Hanter. Pridobijanje njihove podrške će, ipak, biti od presudne važnosti. „Nadamo se da ćemo im za nekoliko meseci poslati ček od prodaje njihovih izdanja, a sa njim u džepu će se osećati poprilično dobro“. Hanter, takođe, naglašava da bi svi koji žele da podrže internet–prodavnicu lokalne nezavisne knjižare trebalo da nastave u tom pravcu.
Ovi prodavci (čije se knjige iz tradicionalnih knjižara naručuju i prodaju onlajn) takođe imaju mogućnost da se prijave za partnerski program kompanije BookShop, koja (fizičkim) prodavnicama nudi proviziju od 25% (svoje elektronske prodaje njihovih papirnih izdanja). Ako, recimo, prodavac knjiga ne želi da se bavi e-trgovinom, može se prijaviti za ovaj program i tada će, u suštini, prodavati svoje knjige putem Interneta kroz platformu Bookshop, koja svoje narudžbine realizuje uz pomoć velikog knjižarskog giganta, ‘Ingrama’.
Partnerski program je dostupan kako velikim tako i malim medijima, od najtiražnijih časopisa pa do uticajnih mikro-blogova o literaturi, uz proviziju od 10 procenata. Kada dođe vreme da se objave sezonski pregledi, vodiči za poklone i povoljne dilove, ili za književne kritike ili druge informacije o knjigama, ove medijske kompanije moći će da se povežu na Bookshop i dobiju novac za sve ono što su onlajn interesenti kliknuli na „kupi“ (inače, magazin Wired, iz kojeg je preuzet ovaj članak, učestvuje u takvim partnerskim programima koje ima BookStore). Trenutno je ovo uobičajena medijska praksa, ali velika većina prodajnih mesta se – na kraju, ipak! – povezuje, i “kači” na Amazon. „Bez obzira na to koliko se žalili na to što je prodaja zapaženih i popularnih izdanja na kraju „lanca ishrane“ povezana s Amazonom, njihovi izdavači, na sreću, ne mogu tek tako okrenuti leđa ni od značajnih prihoda koji im obezbeđuju i pridružene filijale (nezavisnih knjižara)“, kaže Deni Kejn iz svetski poznate knjižare iz Lorensa u Kanzasu, Raven Book Store.
Nudeći mnogo veću proviziju onima koji joj se pridruže, nezavisna platforma Bookshop se nada da će privoleti kako mikro-blogere tako i poznate institucije i organizacije, uz podrazumevani način na koji funkcionišu poslovni ekosistemi partnerske veze. “Imate sve te blogove o knjigama i najtiražnije časopise i uticajne vebsajtove koji se povezuju s Amazonom, jer im Amazon daje četiri i po procenta partnerske naknade za svaku knjigu koju prodaju”, kaže Hanter. „Trebalo je da imamo rešenje koje će prekinuti taj ciklus i stvoriti nešto što bi koristilo nezavisnima, koji oponašaju (Amazon).“
Do sada, čini se da je zavisnost od velikodušnog partnerskog sporazuma stvorila međusobnu sinergiju, i da je u vazduhu uzbuđenje usled širenja još jednog modela poslovanja sa dobrom svrhom (izuzev profita, koji je, prirodno, glavni i prvi razlog). “Izgleda da će Njujork tajms ući u upravni odbor kao pridruženi član, što je za nas ogroman pomak i od izuzetne važnosti”, kaže Hanter.
Autori koji su dobili pozitivne kritike, poput Malkolma Herisa ili Vijet Tan Ngujena (Malcolm Harris, Viet Thanh Nguyen) su na Tviteru već izrazili podršku projektu, a u planu je da dobiju širu podršku prodavaca knjiga. “Isplovili smo”, kaže Kolin Koleri (Colleen Calleri), koja radi u marketinškom odeljenju knjižare ‘Brooklin’s Books Are Magic’. „Knjižarstvu i prodaji knjiga je već tako dugo potrebna alternativa Amazonu, i srećna sam što je jedna takva napokon „porinuta“!“
Sve ovo izgleda obećavajuće, ali opet – obećava uz upozorenje da će zadatak koji stoji pred osnivačima Bukšopa biti neizmerno težak. Budući da Bookshop ne želi da snizi cene nezavisnih knjižara, moraće da ubedi potencijalne kupce da se prebace na njihovu plaformu čak i kada Amazon ili druga već opštepoznata mesta za e-trgovinu nude znatno bolje ponude. “U onlajn trgovini se sve vrti oko najniže cene “, kaže Hildik-Smit. “Zvuči veoma izazovno, i stavlja na iskušenje naše sposobnosti.”
U skladu sa narativom „Davida protiv pozno-kapitalističkog Golijata“, mali petočlani tim Bukšopa funkcioniše s jednog iznajmljenog mesta čije prostorije deli sa redakcijom uticajnog levo orijentisanog časopisa ‘The Baffler’s Manhattan’. Budući da planiraju da se odreknu tako zamašnog dela svog profita, verovatno će to biti poduhvat sa nevelikom, takoreći provizornom profitnom marginom. „Teško je pridobiti ljude koji će uložiti u ovaj projekat jer po svojoj prirodi on „prosledi dalje“ između 60 i 80 procenata svoje profitne marže, u zavisnosti od prodaje“, kaže on. BookShop će morati da proda knjige u vrednosti od oko šest miliona dolara kako bi postigao prihvatljiv poslovnimodel. Ukoliko uspe da zaradi i nešto više od toga, u tom će slučaju razmotriti dodatne načine za raspodelu tog profita nezavisnim knjižarima.
Možda će ove reči čuti i neko iz Bezosovog onlajn giganta.
„Diskontna rasprodaja“ bitkoina inicirana je pooštravanjem regulatornih mera i mogućih sankcija za nepravilnu (ilegalnu) upotrebu kripto-valuta.
Vrednost ove vrste novca je u samo jednom danu pala ispod 8.000 dolara, nastavljajući tako svoj pad koji traje od početka ove godine; u toku je „rasprodaja“, izazvana proširenjem zakonskih sankcija na kripto-valute.
Kasno u petak 2. februara u Njujorku, bitkoin se oporavio skočivši na 8.524 dolara, što je pad za 6,8 odsto manji nego dan ranije, kada mu je vrednost otišla ispod 7.700 dolara. Bio je to najniži nivo od novembra 2017.
Na svojoj najnižoj tački, digitalna valuta u decembru pala je za oko 60% u odnosu na rekordni iznos od 19,783 dolara (prošli decembar), prema istraživanju veb-sajta CoinDesk Inc. Ovo je treći najveći pad bitkoina u poslednjih pet godina. Padao je 76% u proleće 2013. godine, a od novembra 2013. do januara 2015. pao je za 85%.
Oštra kolebanja vrednosti Bitkoina sjajno ilustruju koliko digitalna valuta, zapravo, ostaje veoma nelikvidna i nestabilna investicija, posebno u odnosu na tržište akcija, obveznica ili valuta.
Bitkoin je tokom svoje devetogodišnje istorije imao pet ekstremnih vrednosnih uzleta i sunovrata, od vrha nadole i obratno, sa više od 70% fluktuacije u svakom pomeraju, rekao je Čarli Bileljo, direktor istraživačkog odeljenja njujorške savetodavne kompanije Pension Partners. Padao je bitkoin 2010. čak i 94% u roku manjem od mesec dana, a onda opet u petomesečnom periodu 2011. godine, ali je u oba navrata ponovo skočio.
Nedavni padovi bitkoina čine daleko ozbiljnijim osećaj (ne)utemeljenosti trgovine kripto-valutama, s obzirom na to da magnituda vrhova i padova njihove cene nudi jednu dozu zdrave realnosti novim investitorima, koji su tokom prošle godine svoj novac nemilice ulagali u kripto-valute. Mnogi od njih bili su privučeni mogućnošću ulaganja u valute koje su van kontrole centralnih banaka i vlada, ali sada moraju da podlegnu snagama tržišta.
“U poslednje vreme, kada se radi o kripto-valutama, naslovi u medijima uglavnom su bili negativni”, napisao je u poruci klijentima Tomas Li, upravljački partner pri njujorškom savetodavnom fondu Fundstrat Global Advisors. “Nekoliko nedelja je bilo strašno, ali fundamentalna pozitivna priča za kripto-valute ostaje netaknuta”, dodao je Li, pozivajući se na izuzetno interesovanje koje „milenijumska generacija“ pokazuje za kripto-valute.
Robinhood, onlajn aplikacija za trgovinu virtuelnim novcem koja je prvenstveno usmerena na mlade klijente, izjavila je prošle sedmice da je više od milion ljudi pristupilo njihovoj listi čekanja kako bi započelo trgovinu kripto-valutama, nakon što je najavio planove o ponudi usluga u oblasti kripto-trgovine.
U međuvremenu, neke velike banke stavljaju blokadu na kupovinu bitkoina. JPMorgan Chase & Co., Citigroup Inc. i Bank of America Corp. su pre 3 dana (petak) izjavili da vlasnicima kreditnih kartica više neće dozvoliti njihovo korišćenje za kupovinu bitkoina.
Možda najveći razlog za nagli „strmoglav“ bitkoina leži u pojačanoj zakonskoj/regulatornoj kontroli. Indija je najsvežiji primer pojačanog oblika sankcionisanja kripto-valuta, krenuvši tako stopama Kine i Južne Koreje. Taj pritisak pokazuje da vlasti sve većeg broja zemalja iz korena menjaju svoje stavove, pa će sada biti daleko teže zaobići kontrolu nego što je to dosad bio slučaj.
Bitcoin je u januaru pao za 28%, što je najjači mesečni pad u protekle tri godine.
Na tržištu bitkoin fjučersa, u kome se trgovci mogu „kladiti“ na uspone ili padove u digitalnoj valuti, hedž fondovi su prebacili svoje pozicioniranje tako da loše opklade (bearish) premašuju broj onih koje imaju dobre šanse da se ostvare (bullish), i to za više od 3 prema 1, a po podacima Komisije za trgovinu robnim berzama objavljenim u petak (Commodity Futures Trading Commission, CFTC). Nedelju dana ranije, hedž-fondovi bili su pristrasni prema strani koja je imala dobre šanse (bullish), pokazuju podaci CFTC-a.
Sadašnje raspoloženje je daleki odjek situacije s kraja prošle godine, kada je manija za investiranjem u kripto-valutu dosegla nivo groznice i pošasti. Popularna bitcoin kompanija pod nazivom Coinbase je zakratko privlačila oko 100.000 novih kupaca dnevno (oko Dana zahvalnosti), dok je bitkoin tada skočio na 10.000 dolara. Taj skok bio je neverovatan: sa vrednosti manje od $1000, koliko je bitkoin vredeo početkom 2017. godine.
Cene su se više nego udvostručile od tog trenutka, dostigavši svoj vrhunac 17. decembra prošle godine, kada je cena bitkoina iznosila 19.783,21 dolara. A potom je usledilo šestodnevno isklizavanje nadole.
Aleks Bin, 30-godišnjak iz Nešvila u Tenesiju je upravo u momentu kada je bitkoin bio najjači, uspeo da se „iskešira“ (tj. unovči ga u pravu valutu). On je rekao da je nedavno prodao svu svoju „kolekciju“ bitkoina, zaradivši na virtuelnom novcu preko 60.000 (pravih) dolara.
Bin, koji inače piše i prodaje knjige za decu onda kada nije na poslu (odeljenje Ministarstva za rad i zapošljavanje Tenesija) je u jednom intervjuu izjavio da je prošlog septembra kupio većinu svojih bitkoin novčića, pre nego što je njihova cena skočila narednih meseci – i to za preko 500%.
“Bilo je dana kada biste se svakog jutra budili s novih 5.000 ili 10.000 dolara dobiti”, rekao je on. “Činilo se kao da se taj sled događaja neće okončati, mada biste već mogli da pretpostavite kako [to] neće još dugo potrajati.”
I nije.
Aleks Bin je u svom portfelju zadržao izvesnu količinu „lajtkoina“ (litecoin)– alternativne digitalne valute. U decembru je, prema istraživanju CoinMarketCap, njegova cena pala za više od 60%.
Bin je sedmicu u kojoj je prodavao svoje bitkoine nazvao “strašnim scenarijem”.
Indijski ministar finansija Arun Đaitli izjavio je dan pre (četvrtak, 1.feb) da aktuelna indijska vlada ne priznaje digitalni novac kao zakonsko sredstvo, te u tom smislu i “preduzima sve mere kako bi eliminisala korišćenje ovih kripto-sredstava u finansiranju nelegitimnih aktivnosti, ili ga suzbila kao deo platnog sistema.”
Vaibhav Parik, partner u indijskoj pravnoj firmi Nishith Desai Associates rekao je da su neki ljudi pogrešno protumačili odluke indijske vlade, pogrešno zaključivši da je vlada zabranila bitkoin.
“Indijska vlada je samo rekla kako će se pobrinuti da iskoreni upotrebu bitkoina u nezakonite svrhe, a ne kako će zabraniti i samu valutu”, rekao je on.
Druge vlade, posebno one u Aziji primenjuju strog pristup kripto-valutama.
Južna Koreja primenjuje novu zakonsku regulativu koja ima za cilj hlađenje tržišta bitkoina. Kina je otišla još dalje, naredivši razmenu čitave količine kripto-valuta do nivoa njihovog gašenja i ograničavajući operacije „bitkoin rudarenja“, tokom kojih se bitkoini „kuju“, odnosno generišu.
U Japanu je 530 miliona dolara NEM kripto-valute „počišćeno“ u pljački kripto-berze Coincheck Inc.
U Sjedinjenim Državama, regulatorni organi upozoravaju javnost na postojeće prevare koje se vrše tokom „inicijalne ponude novčića“ – novom obliku prikupljanja sredstava kojim kompanija stvara novi virtuelni novčić ili token i nudi ga (tj licitira njegovu vrednost) na javnoj prodaji. Ovakve početne ponude privukle su milijarde dolara.
Čak je i Facebook Inc. u problemu sa kripto-valutama. Ovaj društveni medij je prošle nedelje izjavio da će zaustaviti prikazivanje reklama koje promovišu kripto-valute i početne ponude novčića.
“Mislim da se kraj ovom nizu još uvek ne nazire, ali svakako ih (kripto-valute) neću doticati dokle god ne postignu veću stabilnost”, rekao je Bin.
Steven Russolillo, Kenan Machado / AnnaMaria Andriotis, Alexander Osipovich (Wall Street Journal, 2feb 2018)
Erik Ris (Eric Ries), preduzetnik i autor knjige “Posrnuli startap“ (The Lean Startup) i drugih publikacija koje se tiču umeća poslovanja začeo je kompaniju čiji je cilj stvaranje – nove berze. Dugoročna berza će zadugo vremena zatvoriti novac investitora, što ulagače dovodi do razmišljanja o zaradi koju bi mogli da postignu i nakon sledećeg kvartala. Očigledno je da će ovaj nedostatak likvidnosti prouzrokovati da se akcije na novoj berzi prodaju s popustom, s obzirom da će investitori želeti kompenzaciju usled nemogućnosti da dobiju svoj novac u svakom trenutku kad požele. Kompanije bi, međutim, mogle biti spremne da prihvate niže cene akcija ukoliko im dođu u paketu s obećanjem da ih investitori neće šikanirati da se fokusiraju na kratkoročne ciljeve po cenu uništavanja budućnosti njihovih kompanija.
Finansijska inovacija Risa predstavlja najnoviji pokušaj da se konkretno i efikasno pozabavi problemom kratkoročnosti ciljeva u današnjoj korporativnoj Americi. Taj predmet nije dobio nimalo pažnje u prostorijama gde neki ljudi kreiraju neke politike – možda i zato što, iz političke perspektive, to i nije baš neka „seksi“ tema. Sa leve strane, mnogo je onih koji su skeptični prema mišljenju da je više korporativnih ulaganja lek potreban današnjoj ekonomiji, birajući umesto toga usredsređivanje na redistributivno oporezivanje i nacionalizaciju zdravstvenog sistema; sa desne strane, pak, fokus je na smanjenju poreza i državne regulacije. Iako je ideja o „finom podešavanju“ kapitalizma kako bi on bolje funkcionisao možda deluje zastarelo, ipak bi ona i dalje mogla biti važan deo zagonetke za povećavanje ekonomskog rasta. Bilo da ste na desnoj ili levoj strani – brži privredni rast je nešto što bi svima trebalo.
Kratkoročnost – i kratkotrajnost ulagačkih ciljeva- može značiti usporavanje ekonomskog rasta zadržavanjem korporativnih investicija. Kada preduzeća investiraju, ekonomija raste. Velike investicije, međutim, smanjuju kratkoročne zarade i poseduju značajnu neizvesnost sopstvene isplativosti. Ako su rukovodioci javno listiranih preduzeća kompenzovani na osnovu kvartalne zarade, potreban je samo mali podsticaj kako bi se napravila velika, skupa i rizična investicija u budućnosti – a to znači malo podsticaja za rast. Zato je zabrinjavajuće što mnoge kompanije sede na velikim gomilama gotovine, umesto da je ulažu.
Da li je kratkoročnost glavni činilac? U junu je pisac ovih redaka izveštavao o istraživackom radu Stivena Kaplana sa Univerziteta u Čikagu (Butova poslovna škola), rekavši da pretnja kratkoročnosti nije nepostojeća, niti je pak preuveličana. On je, međutim, takođe utvrdio da razlozi koje Kaplan daje predstavljaju ozbiljnu opomenu – ili su, u protivnom, upitne relevantnosti.
Druga istraživanja pokazala su važne dokaze o negativnostima kratkoročnih ciljeva Dokument iz 2010. koju je uradilo nekoliko ekonomista – John Asker, Joan Farre-Mensa i Alexander Ljungkvist – je utvrdio da kompanije koje se nalaze u međusobno bliskoj poziciji imaju tendenciju da investiraju više od sličnih javno listiranih kompanija koje se kotiraju na berzi, a takođe imaju tendenciju bržeg odgovora na nove investicione prilike. Jedna studija Rudigera Falenbraha (Rudiger Fahlenbrach) iz 2007. je utvrdila da kompanije koje vode izvršni direktori – osnivači imaju tendenciju da ulažu više kako u kapitalne proizvode, tako i u R&D (istraživanje i razvoj) – ulaganja koja su dugoročno nagrađena višim cenamaakcija na (klasičnim) berzama.
Dokazi o mogućoj štetnosti potere za kratkoročnim profitom i shodno njemu kratkoročnim poslovnim planiranjem su od 2007. do danas nastavili da se gomilaju. Studija Šaja Bernstina (Shai bernstein) sa univerziteta Stenford iz 2014. godine zaključuje da u trnutku kada kompanije izađu u javnost i podlegnu pritisku investitora za brzim rezultatima i povraćajem novca, njihovi najbolji pronalazači i inovatori imaju tendenciju da napuste firmu, dok oni koji ostanu u njoj proizvode manje patenata ključnih za bolje poslovanje a time i konkurentnost. Iako je patentiranje loša mera inovacija na nivou čitavog sektora (pošto patenti jedne kompanije mogu ometati inovacije od strane drugih kompanija), ovo je dobar pokazatelj napora koje kompanija ukaže u sopstvena istraživanja. Bernstinov rad takođe pokazuje da, kada kompanije izađu na berzu, manje svojih resursa ulažu u „dalekovide“ tj dugoročne investicije – a to znači manje para za istraživanje i razvoj.
U međuvremenu, ekonomisti Herman Hiterez (German Gutierrez) i Tomas Filipon (Thomas Philippon) nedavno su objavili studiju koja je rezultat njihovog istraživanja o uzrocima niskih poslovnih investicija. Oni smatraju da što je više javno listiranih preduzeća u vlasništvu institucionalnih investitora, to je manje onih koje imaju tendenciju da investiraju.
To može biti zato što se diversifikacijainstitucionalnih investitora ponaša kao forma monopolske moći, kako su tvrdili drugi istraživači. Pored niskih investicija, monopolska moć bi, uteoriji, treba da dovede do većeg profita i viših cena deonica. A pošto su Asker i kolege s kojima je radio studiju, kao drugi istraživači pokazali da privatne kompanije – koje pasivni investitori gotovo i ne poseduju – nadmašuju one kompanije koje su javno listirane, čini se kako je malo verovatno da je u ovom slučaju moć monopola jedino objašnjenje. Giterez i Filipon tvrde da iako institucionalna ulaganja suzbijaju konkurenciju, ona takođe čine kompanije ranjivijima na kratkoročne pritiske, jer se više fokusiraju na kvartalne zarade.
Dakle, iako je potrebno uraditi više istraživanja, nagomilavaju se dokazi da je kratkoročnost profitnog prinosa i finansijskih ciljeva pojam ono što oštećuje američke javno listirane kompanije. Ovo, zauzvrat, može dovesti do toga da više kompanija zaželi da se delistira i samim tim vrati privatnom poslovanju ili da izbegne javno objavljivanje svojih poslovnih podataka, što umanjuje broj Amerikanaca koji su u stanju da dele bogatstvo koje te kompanije stvaraju. A to može zauzdati one kompanije koje su ostale javno listirane, podstičući ih da kod sebe drže gotovinu umesto da se šire i zapošljavaju više radnika.
Dakle, iako treba sprovesti još istraživanja, dokazi se nagomilavaju da kratkoročni pojam povređuje javna preduzeća u SAD. To zauzvrat može dovesti do toga da više kompanija odstrani i da se vrati privatnim ili da izbjegne javno objavljivanje , što smanjuje broj Amerikanaca koji su u stanju da dele u bogatstvu koje te kompanije stvaraju. I to može biti zadržavanje onih kompanija koje su ostale javno, podstičući ih da drže gotovinu umesto da šire i zapošljavaju više radnika.
Zato su eksperimenti poput Risovog – stvoriti berzu isključivo za kompanije koje, bafetovski, dugoročno ulažu – važni i korisni. Ako strpljivost u održavanju vlasništva nad firmom zaista pruža koristi koje prevazilaze ono što današnja javna tržišta nude, onda Risova berza firmi s dugoročnom investirorskom pozicijom ili nešto slično tome treba da prosperiraju… i to barem na duži rok.
Studija objavljena u Međunarodnom časopisu za poslovnu administraciju (International Journal of Business Administration) u maju 2016. godine otkrila je da ono što učenici čitaju na koledžu direktno utiče na nivo kvaliteta pisanja koji ostvaruju. Zapravo, istraživači su otkrili da učestalost čitanja kao i vrsta sadržaja koji se čita može imati značajniji uticaj na spisateljsku sposobnost studenata nego saveti kako pisati ili upražnjavanje pisanja. Studenti koji čitaju akademske časopise, čista književna dela ili spise sa dokumentarističkom tj faktografskom potkom (npr spise naučnog tipa ili naučno-popularne knjige), pisali su s većom sintaktičkom sofisticiranošću (složenijim rečenicama) od onih koji čitaju fantastiku (misterije, fantazije ili naučnu fantastiku) ili isključivo na internetu bazirane agregatore teksta, kao što su Reddit, Tumblr i BuzzFeed. Najbolje ocene pojavile su se kod onih studenata i učenika koji čitaju akademske časopise; najniže ocene dobijali su oni koji su se oslanjali isključivo na veb-sadržaj.
Razlika između dubokog i laganog čitanja
Nedavna istraživanja su takođe otkrila da je “dubinsko čitanje” – definisano kao čitanje koje je sporo, kada ste “uronjeni” u materiju i štivo koje obiluje senzornim tj detaljima koji podstiču naša čula, sadržaje s emocionalnom i moralnom kompleksnošću – da se takvo čitanje razlikuje od neobaveznog, ovlašnog čitanja koje je tek nešto malo više od dešifrovanja tj prepoznavanja značenja reči. Dubinsko ili usredsređeno čitanje nastupa onda kada je jezik bogat detaljima, aluzijama i metaforama i deluje na iste regione mozga koji bi se aktivirali kao kada čitalac/čitateljka doživi događaj. Duboko čitanje je odlična vežba za mozak i pokazalo se da povećava empatiju, jer se čitalac dublje bavi tematikom dodajući joj svoja razmišljanja, analizu i lični stav u odnosu na ono što čita. Ovo, takođe, piscima nudi da cene sve kvalitete koje velike romane čine tako fascinantnim i značajnim – i da se, na taj način, čitanjem, upuste u sopstvenu sposobnost pisanja na jednom dubljem nivou.
Ovlašno čitanje izjednačava se sa onim što se može čitati na on-line blogovima, ili na “udarnim vestima” ili “zabavnim informacijama” sa veb lokacija, naročito kod onih koji se vešto oslanjaju na raznorazne liste ili bombastične naslove, pa u komunikaciji čak povremeno koriste i imodži (Emoji, na japanskom, ideogram; kod nas poznatije kao “ikonice”, “smajliji” i sličice koje su zadnjih nekoliko godina postale veoma popularne u internet i mobilnoj komunikaciji). Ovim tipovima čitanja nedostaje izvorni glas, gledište ili neka vrsta analize, što su sve činioci koji mogu stimulisati um i razmišljanje. Ovlašno i neobavezno čitanje je ono kada kroz štivo prelazite sasvim lako i “neobavezno), a verovatno ćete ga zaboraviti za nekoliko minuta.
Duboko čitanje sinhronizuje vaš mozak
Duboko čitanje u našem mozgu aktivira centre za govor, vid i sluh a svi oni zajedno rade kako bi nam pomogli u govoru, čitanju i pisanju. Čitanje i pisanje uključuju Brokino područje(Pierre Paul Broca), što nam omogućava da percipiramo ritam i sintaksu; Vernikeova oblast, koja utiče na našu percepciju reči i značenja; i angularni girus, koji je ključan za percepciju i upotrebu jezika. Te su oblasti zajedno povezane opsegom neuronskih vlakana, a ova međusobna povezanost po svemu sudeći pomaže piscima da oponašaju i sinhronizuju jezik i ritmove sa kojima se susreću prilikom čitanja. Vaš mozak, dok se bavi čitanjem, oseća ritam, kadencu koja prati složenije pisanje, a koje vaš mozak pokušava da emulira prilikom pisanja. Evo dva načina na koje možete koristiti duboko čitanje kako biste svoj mozak pripremili i zagrejali za pisanje:
Čitajte pesme
U članku objavljenom u časopisu “Proučavanje svesti” (Consciousness Studies), istraživači su prijavili da su identifikovali aktivnosti u “moždanoj mreži čitanja” – području mozga koje reaguje na bilo koji pisani materijal. Osim toga, pisanje snažno natopljeno emocijama izazvalo je nekoliko moždanih regija (prvenstveno onih u desnoj polovini mozga) koja reaguju i aktiviraju se na muziku. U specifičnom poređenju čitanja poezije i proze, istraživači su pronašli dokaze da poezija aktivira zadnji cingulatni korteks i slepoočni moždani režanj, delove mozga povezan sa introspekcijom. Kada volonteri pročitaju svoje omiljene pesme, oblasti mozga povezane sa sećanjem podstaknute su snažnije od “područja čitanja”, što ukazuje na to da su pesmice koje volite poput sećanja koja izazivaju jake emocije – a jake emocije su uvek dobre za kreativno pisanje.
Čitajte prozu
Razumevanje mentalnih stanja drugih ljudi je ključna veština koja omogućava složene društvene odnose koji karakterišu ljudska društva – a to čini pisca odličnim u stvaranju višeslojnih likova i situacija. Nije sprovedeno puno istraživanja o teoriji uma (naša sposobnost da shvatimo da se naši umovi razlikuju od umova drugih ljudi i da se njihove emocije razlikuju od naših), i koje neguje ovu veštinu, ali nedavni eksperimenti su otkrili da čitanje književne fantastike dovodi do boljih performansi na testovima afektivnog uma (razumevanja tuđih emocija) i kognitivnog uma tj mentalnih sposobnosti (razumevanje razmišljanja drugih i njihovih stanja) u poređenju sa čitanjem nefiktivne književnosti, popularne fantastike ili nikakvog čitanja. Konkretno, ovi rezultati pokazuju da čitanje književne fantastike privremeno proširuje delovanje uma i da, šire gledano, um može uticati na veće angažovanje usmereno ka istinski umetničkim delima. Drugim rečima, književna fikcija provocira na “proizvodnju” misli, kontemplaciju, ekspanziju i integraciju. Čitanje književne fantastike stimuliše spoznaju izvan funkcija mozga koje se odnose na čitanje, recimo, članke, časopise, intervjue, ili većinu izveštaja na Mreži.
Umesto na TV, fokusirajte se na duboko čitanje
Vreme provedeno na gledanje televizije je gotovo uvek besmisleno (vaš mozak se “sažima” i gasi gotovo odmah) bez obzira koliko uporno nastojite da opravdate svoj boravak kraj malog ekrana, dok čitanje lakih magazina ili laganih knjiga može biti zabavno, ali oni neće podstaći vaš mozak na pisanje i na dobro pisanje. Ukoliko ste ozbiljni u naumu da postanete bolji pisac, onda znajte da bi trebalo da dosta vremena provoditi u dubokom iščitavanju književne proze, poezije i članaka o nauci ili umetnosti, koji sadrže složeni jezik i koji od vašeg ljubljenog mozga zahtevaju da – razmišlja.
Čitanje švedskih reči čudnog izgovora deo je radosti kupovine u radnjama skandinavske kompanije Ikea. U lavirintu stilskog nameštaja na sklapanje nalazi se splet čudnih, egzotično akcentovanih imena proizvoda čija su imena otštampana na etiketama, zidovima i natpisima. Ono što većina kupaca ne zna jeste da su imena 12.000 Ikeinih proizvoda u skladu sa strogom unutrašnjom logikom, koja nas prosto mami da zavirimo u skandinavsku kulturu.
Tokom otvorene pokazne radionice (showcase) njujorškog ogranka kompanije Ikea, dizajnerJon Karlsson je 25. januara objasnio kako ovaj globalni gigant pod svojim okriljem ima i vešt kreativni tim uposlen na odabiru naziva njenih proizvoda. Ova imena oni dodeljuju tek nakon pažljivog uvida u bazu podataka švedskih reči.
Tako su, recimo, police za knjige dobile nazive po zanimanjima (Expedit znači trgovac) ili imenima koja se daju skandinavskim dečacima (Ikeina najprodavanija polica ikada, Billy, dobila je svoje ime po Biliju Lijedalu (Billy Liljedahl) koji je radio u Ikei. Baštenske garniture i nameštaj dobili su ime po skandinavskim ostrvima (Äpplarö je ostrvo Stokholmskog arhipelaga, dok se Västerön nalazi u Aalandu).
Tepisi su nazvani po gradovima u Danskoji Švedskoj (Ådum, Stockholm, Silkeborg), a posteljina, jorgani i jastučnice nazvani su po cveću i biljkama (Häxört, ili na latinskom circaea lutetian jeste naziv za biljku iz porodice jagorčevina).
Pravila za imenovanje osmislio je Ikein osnivač Ingvar Kamprad, koji se čitavog života borio sa disleksijom i imao problema da upamti redosled brojeva u kodovima proizvoda. Uostalom, i sam naziv “Ikea” je, zapravo, akronim za Ingvar Kamprad, Elmtaryd (naziv njegove porodične farme) i Agunnaryd (selo u Smålendu gde je odrastao).
Da bi se pojednostavila orijentacija i prepoznavanje proizvoda koji su deo asortimana njenih 389 prodavnica širom sveta, ovaj švedski lanac za uređenje doma, kućni nameštaj i opremu koristi isto ime za sve svoje proizvode na svim tržištima. Baza podataka neutralisala je sve one reči koje mogu imati uvredljivo značenje u drugim jezicima, mada se ponekad stvari “provuku ispod radara”.
U analima nesrećnih imena za Ikeine proizvode nezaboravno je nekoliko gafova. Fartfull je 2004. bio naziv za dečiji radni sto, Fartyg je bio naziv za plafonjeru, a tufnasti Stenklöver za prekrivače za sofu. Karlsson kaže da dizajneri ponekad sami predlažu kreativna imena za svoje kreacije, mada je, po običaju Ikein odbor za imenovanje taj koji se uzorno pridržava već definisane šeme.
I u ovom slučaju sistematizacije i dodele imena artiklima postoje izuzeci. Nekim proizvodima data su imena koja prizivaju njihovu funkciju. Ikea je, recimo, nedavno lansirala bicikl koji se zove “Sladda” što se na švedskom prevodi kao “Skid” (skije). U kuhinjskom odeljku postoji mlin za mlevenje začina koji se zove Krossa, što znači skrckati, samleti.
Ako se jednom budete prisetili ovog ključa po kojem Ikeini proizvodi dobijaju svoja imena, možete ponešto i naučiti iz ogromnog “sklopivog” rečnika njenih artikala:
• Oprema za kupatilo = Imena švedskih jezera, ribnjaka i vodenih tokova
• Posteljina = Cveće i bilje
• Kreveti, plakari, nameštaj = norveški toponimi
• Police za knjige = zanimanja, imena skandinavskih dečaka
• Činije, vaze, svećnjaci i sveće = švedski toponimi, pridevi, začini, bilje, voće i bobice
• Kutije, zidna dekoracija, slike i okviri, satovi = Švedski sleng-izrazi, švedski toponimi
• Stolovi, stolice i stolice za ljuljanje = imena koja se daju skandinavskim dečacima
• Tkanine, zavese = skandinavska imena za devojčice
• Baštenske garniture = skandinavska ostrva
• Kuhinjski pribor = Riba, pečurke i pridevi
• Rasveta = Jedinice merenja, doba, meseci, dana, brodski i nautički termini, nazivi švedskih mesta
• Prostirke, tepisi i sagovi = Danski toponimi
• Sofe, fotelje, stolice i trpezarijski stolovi = Švedski toponimi
Ako ste radoznali šta ove reči zapravo znače, Lars Petrus, prvak Švedske u sklapanju Rubikove kocke sastavio je koristan (iako i dalje nepotpun) švedsko-engleski rečnik Ikeinih proizvoda. Ponekad Ikea napravi gigantski korak u prevodu i primeni svojih naziva. Prošlog meseca, ovaj ponos švedske industrije “obradovao” je svoje fanove “prodajnom terapijom” (Retail Therapy, u značenju impulsivne kupovine) – pametnoj reklamnoj kampanji koja je spojila imena Ikeinih proizvoda sa rečima i frazama koje se na švedskom Guglu najčešće pretražuju. Nažalost, uočeno je da Šveđani, u guglovanju, najčešće spajaju nazive Ikeinih proizvoda sa problemima u porodici i domu; samim tim, ova “terapija sloganima” je, zapravo, način da Ikein kreativni tim izmami osmeh svojim sunarodnicima i na crnohumorni način pokuša da barem malo popravi situaciju u kojoj se švedski kupci neretko nalaze (npr. sofa na rasklapanje, koja se prodaje pod sloganom “Moj partner hrče”).
Skroman ali divan pokušaj da prodaja proizvoda bude duhovita i sa “prstohvatom” terapeutskog dejstva.
Tako je recimo, posrebreni vadičep pod nazivom Idealisk(“idealni” na švedskom) duhovito podvučen pitanjem “Zašto muškarci ne mogu da (se) otvore?”, ili, još bolje, hoklica “Frosta” od breze i špera čiji je prodajni slogan “moj suprug zaspi na kauču” (My husband falls asleep on the couch).
U januaru 2011. Aaron Swartz je uhapšen zato što je daunlodovao 4,8 miliona akademskih članaka iz digitalnog arhiva JSTOR (skraćenica od Journal Storage) koristeći laptop sakriven u ormariću za metle na kampusu MIT-a. Tada je imao 24 godine i već bio ugledan i uticajan programer. Kao tinejdžer doprineo je razvoju RSS-a, formata za distribuciju sadržaja preko interneta i doveo do nagle popularnosti blogova, i alata Markdown za konvertovanje tekstova u HTML. Napisao je kod za licencu međunarodne neprofitne organizacije Creative Commons, koja omogućuje slobodniju distribuciju sadržaja na internetu. Bio je i uspešan preduzetnik. Mogao je da napravi karijeru u tehnološkoj industriji i zaradi milione, ali je umesto toga postao politički aktivista i zapao u nevolje. Zbog JSTOR epizode suočio se sa 4 optužnice za prevaru, sa maksimalnom kaznom zatvora od 35 godina; dve godine posle hapšenja obesio se u svom stanu u Bruklinu.
Swartz je tužen da je iskoristio mrežu MIT-a da „ukrade“ radove iz JSTOR-a, ali Dečak koji je mogao da promeni svet, zbornik eseja i blogova koje je napisao između svoje 14. i 25. godine, pokazuje da su Swartzu te optužbe bile smešne. „Daunlodovanje nije krađa“, napisao je u svojoj 17. godini. „Ako ukradem CD iz prodavnice, niko drugi neće moći da ga kupi. Ali ako daunlodujem pesmu, ništa se ne gubi i može da je dobije i neko drugi“. Jasno je šta on kaže, ali ako daunlodujem knjigu ili film, zar nisam opljačkao samog umetnika? Za Swartza je i to budalaština. Loše kritike, zemljotresi, ljubavna veza: sve to smanjuje potencijalnu prodaju ili tako što nas odvlači od rada ili tako što troši naše vreme i sredstva. Ako hoćemo da zabranimo daunlodovanje zato što smanjuje potencijalnu prodaju, onda iz istog razloga možemo tražiti i zabranu seksa. Mnogima ovakvo rezonovanje izgleda nategnuto. Swartzova argumentacija o korišćenju biblioteka je uverljivija.
Swartz se slaže da će kreativni rad biti podstaknut ako se ljudima omogući da od njega profitiraju. Ali on smatra da se to ne odnosi na akademske tekstove. Časopisi ne plaćaju prava; univerzitetski nastavnici dobijaju platu i grantove. Kada ne platite za daunlodovane članke, ne oštećujete ljude koji su ih napisali, već izdavače kao što su Elsevier i Sage, i arhive kao što je JSTOR, koji ne proizvode ništa od tog sadržaja i ne plaćaju ni istraživanja ni recenzije. A pošto se akademska istraživanja često finansiraju javnim novcem, zar nije previše tražiti od ljudi da još jednom plate za privilegiju da pročitaju rezultate? Naravno, digitalizovanje akademskog časopisa, njegovo postavljanje na mrežu i održavanje nije besplatno. Čak i stari tekstovi za koje su istekla prava moraju biti skenirani i postavljeni na mrežu, mora se uraditi korektura i obezbediti pretraživost. Štampani časopisi se moraju odštampati i distribuirati. Možda recenzenti i urednici časopisa nisu plaćeni, ali dizajneri, prelamači i korektori jesu. Elsevier, najveći izdavač časopisa na svetu, zapošljava 16.000 urednika. Ali koliko god čovek bio dobronameran, brojevi govore za sebe: Elsevier je prijavio profite od 760 miliona funti na prihod koji je nešto veći od dve milijarde funti – sumnjivo sočna margina od 37% u svetu koji, navodno, cedi izdavače (poređenja radi, Apple, poznat po velikim profitnim stopama, prošle godine je objavio najveće profite u korporativnoj istoriji sa stopom od 23 odsto).
Swartzu se to nije dopalo, ali još više ga je uznemirilo to što takve cene onemogućuju ljudima bez mnogo novca da pristupe akademskom istraživanju. Ako niste pretplaćeni, možda ćete morati da platite više od 30 dolara po tekstu. JSTOR nije neprofitna organizacija i zaslužuje pohvale zato što je proširio pristup istraživanju – na primer, 2006. godine je afričkim institucijama omogućio da besplatno pristupe njegovim sadržajima – ali i dalje od većine institucija zahteva pretplatu. Godine 2012. univerzitetska biblioteka na Harvardu je saopštila da više ne može da plaća pretplate za akademske časopise i preporučila univerzitetskim radnicima da objavljuju radove u časopisima koji ne naplaćuju pristup i da se povuku iz publikacija koje traže pretplatu. „Ako Harvard ne može da kupi sve časopise koji su potrebni njegovim istraživačima, čemu da se nadaju ostali?“, to pitanje je Guardianu postavio David Prosser, direktor naučno-istraživačkih biblioteka Velike Britanije.
Kada je Swartz imao 21 godinu, napisao je, s još dvoje neidentifikovanih autora, „Gerilski manifest besplatnog pristupa“, tekst uvršćen u knjigu Dečak koji je mogao da promeni svet. „Skandalozno je i neprihvatljivo“, napisali su Swartz i njegovi prijatelji, što naučnici moraju da plate da bi pročitali radove svojih kolega, i ružno je što studenti elitnih univerziteta imaju pristup znanju dok studenti iz zemalja u razvoju nemaju ništa. „Treba da uzimamo informacije“, napisali su, „gde god da su pohranjene, da ih kopiramo i delimo celom svetu. Treba da uzimamo tekstove za koje su istekla autorska pravai da ih stavljamo u arhive. Treba da kupujemo tajne baze podataka i da ih postavljamo na mrežu. Treba da skidamo naučne časopise i da ih postavljamo na mreže za distribuciju fajlova.“
Tužioci su iskoristili ovaj manifest da Swartza predstave kao izdajnika, borca za preveliku slobodu informacija koji je planirao da izruči svetu ceo arhiv JSTOR-a. Mnoge Swartzove pristalice to pobijaju: možda je nameravao da iskoristi podatke za sopstvena istraživanja – jednom je daunloudovao 400.000 tekstova iz baze podataka Vestloua da bi pronašao postoji li veza između finansijera pravnih istraživanja i rezultata istraživanja (čik pogodite šta je utvrdio). JSTOR je odlučio da uzme u obzir Swartzove pobude. „Ima mnogo zakonitih razloga i argumenata u prilog daunlodovanju velikih paketa podataka za sopstveno istraživanje“, stajalo je u njihovoj izjavi. Kad je Swartz vratio dokumente i pristao da plati JSTOR-u sudske troškove, arhiv je povukao tužbu i stavio do znanja tužilaštvu da bi više voleo da se proces obustavi. Ali ni tužilaštvo ni MIT nisu bili spremni da poveruju u Swartzove dobre namere. Posle prve optužnice, užasnut i zgađen što se suočava s tako teškim optužbama zbog nečega što su njegove pristalice nazvale „pozajmljivanjem prevelikog broja knjiga iz biblioteke“ i daunlodovanjem „gomile stvari poput botaničkog časopisa iz 1942. godine“, Swartz je postavio nove tvitove o procesu. Glavni tužilac Stephen Heymann je to opisao kao „obesnu internet kampanju“ koja je pomerila slučaj „na institucionalni nivo“. U novembru 2011. dodato je još 9 optužbi za prevaru.
Usledilo je nekoliko rundi žalbi i pregovora: za priznanje krivice Swartzu je ponuđeno smanjenje zatvorskekazne na 3-13 meseci. Ali on nije hteo da prihvati nijednu nagodbu koja je povlačila odlazak u zatvor i optužbu za prevaru. Heymann je „ostao bez reči“. Smatrao je „uznemirujućim“ to što Swartz „sistematski viktimizuje MIT povlačeći ga po saslušanjima i suđenjima“. Devetog januara 2013. Swartzovi advokati su dobili poslednji predlog: ako Swartz prizna krivicu po svim optužbama, dobiće zatvorsku kaznuod 6 meseci, ali ako ode na sud i promeni izjavu, država će tražiti 7 godina. Dva dana posle toga, suočen sa optužbama koje je njegova porodica opisala kao „izvanredno surove“, Swartz se obesio.
***
Swartz se rodio 1986. u Hajlend Parku, otmenom pregrađu Čikaga. Napustio je školu – „mučno i nekorisno teško iskušenje“ – sa 14 godina i otad pratio sopstvena interesovanja. Rana zrelost je bila ključni element njegove slike o sebi. Sa 12 godina napravio je Info Network, onlajn enciklopediju koja se pojavila dve godine pre Vikipedije, a ubrzo potom je postao deo RSS radne grupe, gde mesecima nisu znali da imaju posla s tinejdžerom. Činjenica da nije imao strah od autoriteta mu je otvorila mnoga vrata. U 15. godini je poslao elektronsku poruku profesoru prava na Stenfordu Lawrenceu Lessigu sa spiskom predloga za pisanje zakona za Creative Commons. „Dobra ideja“, odgovorio je Lessig. „Zašto vi to ne biste uradili za nas?“ Swartz je želeo da se priključi kulturnom pokretu koji se zalagao za slobodni internet, a ovo je bila karta za ulazak: „Creative Commons… me je slao na razne konferencije i zabave… Ljudi su počeli da me prepoznaju.“
Iako je napustio školu, primljen je na Stenford, gde je studirao računarstvo i sociologiju. Odmah je osetio odbojnost: “Cela ta stvar je džinovska privatna zajednica nalik na Disney World. Oni imaju upravu, policiju, restorane, knjižare, tržne centre, prevoz, zabavu itd. Još gore, prate te dok sve to koristiš. Svako dobija identifikacionu kartu i mora da je provuče da bi jeo, koristio biblioteku i kompjuterski terminal, proveravao poštu. Štaviše, ona na sebi ima RFID odašiljač, pa mogu da nas prate dok šetamo… Kao da sam ušao u košmarni libertarijanski svet, u kome je jedna kompanija kupila sve i sada svima govori šta da rade.”
To razmišljanje je dobrim delom odražavalo neprijateljstvo prema korporativnom, ali njegov doživljaj Stenforda je svakakao povezan i sa njegovom nesposobnošću da komunicira sa vršnjacima. „Tinejdžerska kultura mi je potpuno strana“, napisao je na svom blogu. „Ipak, iz želje da vam pomognem, odlučio sam da još istražujem posećujući skupove poznate kao ‘žurke’“. Umesto da stiče prijatelje, „prikupljao je podatke“ prateći i prisluškujući studente. Kada su ga proglasili za kvariigru, rekao je da ne nipodaštava vršnjake, ali je dodao u grandioznom maniru: „Zabrinut sam zbog načina na koji nas koriste; nastaviću da se borim protiv toga i po cenu da budem nesrećan i usamljen. Od nekih stvari čovek ne može da odustane jer bi to značilo odricanje od samoga sebe.“
Posle godinu dana Swartz je napustio i Stenford. Pridružio se prvoj grupi u Y Combinatoru, start-upinkubatoru koji obezbeđuje novac i savete u zamenu za udeo u kompaniji. Njegov projekat Infogami, alat za pravljenje veb stranica, nije zaživeo i uskoro je zamenjen Redditom, onlajn oglasnom tablom na koju korisnici mogu da postavljaju sadržaje popot linkova za veb stranice i da ih glasanjem uklanjaju. Napredak je bio spor. „Nismo imali pojma šta radimo“, napisao je Swartz. „Nismo imali iskustva u biznisu. Jedva da smo imali iskustva u razvoju proizvodnog softvera. I nismo imali pojma da li to što radimo funkcioniše i zašto“. Ali s malo sreće i mnogo pokušaja i pogreški, publika sajta je počela da raste i na kraju je dostigla više od milion posetilaca mesečno. Ubrzo je postalo jasno da Reddit može da usmerava ogromni promet prema drugim sajtovima i 2006. ga je kupio Konde Nest. Swartz je proverio svoj račun u banci: „Brojevi su bili veliki; novac je bio tu. Počeo sam da se smeškam.“
U skladu sa ugovorom, Swartz i njegove kolege su odleteli u San Francisko da rade na Redditu u kancelarijama magazina Wired, ali on se opet našao u okruženju koje nije mogao da podnese. „Otkad sam se preselio u San Francisko doslovno ništa nisam uradio“, napisao je na svom blogu. Stalno su ga prekidali ljudi koji su želeli da sa njima igra video igrice ili da rešava njihove tehničke probleme. Od kompanije je dobio laptop sa instaliranim praćenjem. To je prelilo čašu. Počeo je da kasni na posao i zakazuje sastanke van kancelarije. Za božić je uzeo duže odsustvo da bi posetio devojku u Berlinu. Patio je od napada ulcerativnog kolitisa i na svoj blog je postavio priču o Aaronu (ime je kasnije promenio u Alex), mladiću koji je izvršio samoubistvo zbog nepodnošljivog bola u stomaku. Za vreme jednog njegovog odsustva, kolega u Redditu se tako zabrinuo da je pozvao policiju, koja je našla Swartza u kafiću na Harvard skveru, gde je pisao svoj blog. Kad se vratio u San Francisko, zatražili su od njega da se povuče.
Swartzu to nije suviše teško palo. Kad je počeo da radi u Y Combinatoru, svidela mu se ideja da zarađuje novac, ali sad je bio bogat i to mu više nije bilo posebno važno. Na posao programera gledao je „s priličnim užasavanjem“. Želeo je da se usredsredi na pisanje i politički aktivizam, a gubitak posla mu je to omogućio. Ali i dalje je imao um programera: politika mu je izgledala kao problem koji možeš da rešiš ako imaš prave informacije. Bio je opsednut efikasnošću, pitanjem kako postići najveću promenu – učiniti najviše dobra – sa datom količinom truda. Jedna od ironija njegovog života je bila to što je su tada autorska prava otišla na dno liste njegovih prioriteta. „Briga me za zakon o autorskom pravu“, rekao je svom prijatelju Peteru Eckersleyu 2010. godine. „Zdravstvo, finansijska reforma – to su pitanja na kojima radim, a ne nešto opskurno kao zakon o autorskim pravima“. Uopšte, promenio je mišljenje o slobodi informacija: počeo je da primećuje da transparentnost vlasti i korporacija, za koju se borio, često funkcioniše kao smokvin list za onu vrstu ponašanja koju je, po njegovom mišljenju, trebalo sprečiti.
Uzmimo finansiranje kampanje. Početkom 70-ih, piše Swartz, „ljude je uznemiravalo to što političari dobijaju milione dolara od velikih korporacija. Ali s druge strane, činilo se da korporacije vole da plaćaju političare. Zato je kongres, umesto da to zabrani, prosto zahtevao da političari podnesu izveštaj o svakome ko im daje novac i da taj izveštaj bude dostupan javnosti“. Ideja je bila, kao što je Nixon rekao 1972, sledeća: „Kad se američkoj javnosti omogući potpuni pristup činjenicama o finansiranju politike, taj zakon će nas čuvati od zloupotreba predizbornih kampanja“. Swartz nije bio ubeđen. Naravno, oduvek smo znali da su političari skloni korupciji. Kongres je samo zamaglio problem i ugasio želju ljudi za političkom akcijom. Trošimo suviše vremena, smatrao je Swartz, na dobijanje odgovora, a nedovoljno za akciju.
Deo rešenja je bio korišćenje interneta ne samo za pružanje podataka već i za organizovanje. Godine 2010. Swartz je osnovao grupu Tražimo napredak, što je dovelo do jedne od njegovih najuspelijih kampanja: borbe protiv zakona o onlajn pirateriji koji omogućuje uklanjanje sadržaja sa interneta na zahtev vlasnika intelektualnih prava. Zahvaljujući ovom onlajn protestu ovaj zakon nije izglasan 2012. Po Swartzovom mišljenju, ovo je pokazalo da je onlajn organizovanje moćno oruđe protiv političkih i korporativnih zloupotreba i nedela. Ali je istovremeno počeo da uviđa širi problem: bez obzira na to koliko su ljudi organizovani i na stepen transparentnosti, građani nemaju zakonodavnu moć, kao ni moć da nametnu sprovođenje već donetih zakona.
Godine 2009. Swartz je volontirao u kancelariji poslanika Alana Graysona da bi naučio kako zakoni dolaze do kongresa (knjiga Dečak koji je mogao da promeni svet sadrži koristan esej o tome). Sve više ga je zaokupljao uticaj novca na američku politiku, pa je inspirisao Lessiga da započne svoj Majski pak („superpak za ukidanje svih superpakova“), koji daje novac samo onim političarima koji se zalažu za reformu finansiranja kampanje. Počeo je da se distancira od sklonosti levice da nipodaštava izbore, kao da je „dovoljno izgraditi jak društveni pokret kako bi se političari naterali da rade ono što želiš“. Swartz je mislio da je važno ko je izabran, a ne samo koliko se predsednik može pritisnuti ili kojim se snagama pokorava. Citirao je napomenu Berniea Sandersa u Velikom haosu Matta Taibibija:
“Stalno se vraćao na priču o prvom sastanku Komisije za zdravstvo, obrazovanje, radnička prava i penzije. Tu je iskrsnula tema programa Hard start / Težak početak. Ted Kennedy, koji je bio na čelu Komisije, predložio je skromno povećanje. Sanders je želeo više – pa je posle sastanka otišao da porazgovara sa Kennedyjem: „Na kraju smo dobili povećanje od 6 umesto od 4 odsto“, rekao je. „Tokom 3 godine to je 500 miliona dolara više.“
Za Swartza je to bio simbol razlike između autsajdera i insajdera: teško je iz daleka zamisliti kako se organizovanjem uspešno postiže merljivo bolji rezultat. Neki njegovi prijatelji mislili su da bi on mogao otići predaleko u tom pravcu. „Ponekad smo se stvarno ljutili jedan na drugog“, napisao je Matt Stoller, prijatelj i politički strateg. „Smatrao sam da je suviše blagonaklon prema normama establišmenta, a on je smatrao da ja ne mogu da se pomirim sa time da tehnokrati mogu reći korisne stvari“. Swartz je imao sve manje primedbi na establišment, a sve više vere da bi stvari krenule nabolje kada bi u establišmentu bilo više Berniea. Ima naznaka da je i sam hteo da se kandiduje za javnu funkciju; možda ga je zato toliko pogodila optužnica sa kojom se suočio. U jednom članku za Atlantic njegova bivša devojka Quinn Norton ispričala je priču o putovanju u Vašington posle Swartzovog hapšenja. Gledajući travnjak pred Belom kućom, Swartz je rekao: „Ovde ne puštaju prevarante.“
Swartzova smrt je postala politički događaj. Njegova porodica je umanjila značaj njegove depresije i izdala saopštenje da je njegova smrt „rezultat kriminalnog pravosuđa udruženog sa zastrašivanjem i preteranim merama tužilaštva“. U sledećim mesecima Anonymous je izveo niz osvetničkih hakerskih napada na sajtove MIT-a i američku Komisiju za kaznenu politiku. Zakon poznat pod imenom Aaronov zakon dospeo je pred Kongres da popravi Zakon o kompjuterskoj prevari i zloupotrebi, koji je Swartz osudio. Ali Aaronov zakon je zaustavljen, dve godine kasnije ponovo uveden u proceduru, a sada trune bez naznaka da će se o njemu ikada glasati.
Dakle, u nekim važnim aspektima ništa se nije promenilo. Ali u oblasti slobode informisanja Swartzov rad je imao znatan uticaj. Posle hapšenja 2011. godine počeo je da gradi DeadDrop (danas SecureDrop), besplatni softver koji omogućava anonimno dostavljanje dokumenata medijskim organizacijama. Danas taj softver koriste New Yorker, Guardian, Washington Post i Intercept. Dva dana pre Swartzove smrti JSTOR je ponudio besplatan pristup (78 članaka godišnje) za 1.200 od svojih oko 2.400 časopisa. Godine 2013. Obamina administracija je zatražila od svih federalnih agencija da ulože više od 100 miliona dolara u razvijanje plana za obebeđivanje besplatnog onlajn pristupa rezultatima naučnih istraživanja u godini objavljivanja. Zasad izdavačka delatnost odoleva plimi lobirajući da se Zakonom o istraživačkim radovima zabrani obavezan besplatni pristup federalno finansiranim istraživanjima. Više od 10.000 univerzitetskih radnika bojkotovalo je Elsevier i on je 2012. obustavio svoju podršku tom zakonu.
Besplatan pristup nije čarobni štapić. I dalje treba pokriti troškove objavljivanja, pa najpoznatiji besplatni časopisi prebacuju teret s čitaoca na autora uvođenjem „troškova za obradu članka“. Akademski radnici su prijavljivali da ih predatorski besplatni časopisi bombarduju ponudama. Da bi povećali prihod, neki od tih časopisa prihvataju veliki broj rukopisa i na taj način smanjuju kriterijume recenzija. Ali gerilska borba se nastavlja. Swartzov ponos je možda bio povređen kada je, dok se on borio sa optužbama, neko drugi izneo elegantnije rešenje za besplatan pristup akademskim radovima. Petog septembra 2011. Alexandra Elbakyan je pokrenula Sci-Hub, vebsajt koji omogućuje pristup akademskim časopisima. Samo se priključiš na URL članka i zaobiđeš platni zid izdavača koristeći pristupne podatke akademskih radnika u dobro finansiranim institucijama. Pošto su tu kombinovani podaci više univerziteta, pristup je možda bolji od onog koji ima bilo koja institucija na svetu. Prošle godine Elsevier je tužio Sci-Hub za štetu od 75 do 150.000 dolara po „ukradenom“ članku; Sci-Hub tvrdi da je daunlodovao više od 50 miliona članaka, što znači da potraživanja Elseviera mogu dostići milijarde. Koliko god njegova tužba bila potkrepljena, Elsevier nema mnogo izgleda da išta dobije, delom i zato što Alexandra Elbakyan živi u Rusiji i što je odbila da otputuje u SAD da se brani. Njujorški oblasni sud je na kraju izdao nalog protiv tog sajta i pristup prvobitnom veb domenu je bio zatvoren, ali za nekoliko dana opet se pojavio onlajn – s novom živopisnom naslovnom stranom i međunarodnom medijskom pokrivenošću. Izgleda da sa skromnim tehničkim znanjem skoro svako na internetu može da se dočepa skoro svega što ga zanima.
“Hram muza”, knjižara Džejmsa Lekingtona koja je unela revoluciju u knjižarski biznis
Danas postoji možda samo šačica onih koji se sećaju priče o Džejmsu Lekingtonu (James Lackington, 1746-1815) i njegove nekada slavne knjižare u Londonu, „Hram muza“ (The Temple of the Muses). Ali, ako, kao kupac knjiga, niste nikada kupili polovnu knjigu s neverovatnim popustom, niti ste lutali kroz pećine i prolaze sazdane od gomila knjiga naslaganih u nekoj ogromno i fenomenalno snabdevenoj knjižari – niti ste ikada proveli popodne u knjižari odmarajući se i naprosto uživajući u čitanju (a da niste ništa kupili!) – onda ste već iskusili neke od načina na koje je Lekington uveo revoluciju u knjižarstvo i trgovinu knjigama krajem 18. veka. A ukoliko ste prodavac knjiga, onda su veliki izgledi da ste svakodnevno nailazili na marketinške strategije i knjižarsku kompetitivnost koji potiču upravo od Lekingtonove knjižare, kao i njegovih taktika i načina poslovanja.
Na tržištu 21. veka neretko je prisutna čežnja za nekim prohujalim vremenima kada je sve bilo jednostavnije, ali izgleda da je neprijatna tenzija između ogromnih i malih trgovaca bila konstantno stanje stvari od samog početka a ta idila je možda samo u našim glavama. Hram muza, koja je važila za jednu od prvih modernih knjižara, bio je mamutsko preduzeće i daleko najveća u Engleskoj; ovaj hram dobre knjige mogao se u najboljim vremenima pohvaliti listom od preko 500.000 knjiga i publikacija, godišnjom prodajom od 100.000 knjiga, i godišnjim prihodom od 5,000 funti (danas je to približno 700.000 dolara). Sve ovo – novi način prodaje knjiga – učinilo je Lekingtona veoma bogatim čovekom; neki su mu se divili, dok su ga neki drugi prezirali. Sve u svemu, valja reći da je najveći knjižar iz Londona svoju karijeru započeo kao – nepismeni obućar.
Rođen kao jedno od jedanaestoro dece, Lekington je još kao dečak počeo da šegrtuje kod obućara. Nije posedovao nikakvo formalno obrazovanje, ali je već od malih nogu pokazao interesovanje za knjige – i ne samo to: prepoznao je i vrednost koju knjige imaju, pa su on i njegovi prijatelji krstarili mestima gde su se prodavala jeftina izdanja poezije, dramskih spisa i klasične literature u prevodu – na taj su način uspešno naučili da čitaju, šireći svoje vidike i razumevanje sveta. Kasnije se, kao obućar, preselio u London sa svojom suprugom Nensi, a mnogo godina kasnije je u svojim memoarima opisao kako je, po dolasku u ovaj grad, svoje poslednje pola krune potrošio na kupovinu jedne knjige poezije, u pitanju je bio Edvard Jang i zbirka pesama Night Thoughts: “Da imao sam kupio nešto za jelo, to bismo pojeli koliko već sutra pa bi zadovoljstvo bilo brzo gotovo. Ipak, ako treba da živimo još pedeset godina, onda bi ova knjiga mogla i tada da utoli glad naših duša.” Ubrzo nakon toga, 1774. godine, Lekington je bio u stanju da iznajmi svoju radnju, počevši da prodaje obe stvari: cipele koje je izrađivao ali – knjige.
Kraj 18. veka bilo je vreme kada su se u Londonu dešavale velike društvene promene. Građani su počeli da se u daleko većem broju uče čitanju, dok je veća količina slobodnog vremena među radnicima i srednjom klasom značilo uvećanu potražnju za knjigama. Knjige su, međutim, i dalje predstavljale luksuz, dok su knjižare mogle predstavljati takoreći zastrašujuća mesta. Tipična knjižara za to vreme nije podsticala slobodno pretraživanje po knjižari, niti je odobravala „tumaranje“ i „lenčarenje“. Lekington zato želeo da pronađe način kako da knjiga postane što dostupnija i pristupačnija a da ujedno još uvek donosi profit, S tim u vezi, on je napravio revoluciju u trgovinu knjigama i to na najmanje četiri načina.
Njegova prva inovacija sastojala se u eliminaciji svih obeležja koja su odlikovala trgovački život 18. veka: ukinuo je uzimanje knjiga na kredit. Vodio je posao samo u gotovini, što je u početku šokiralo njegove konkurente a takođe i duboko vređalo neke od njegovih klijenata; ipak, on je smatrao da će, ukoliko svoju „robu“ prodaje za gotovinu, biti u stanju i da kupuje za gotovinu, umesto da skuplja nerealizovane i otvorene kredite; Na taj način je izbegavao ono što je suština kreditiranja a to su – kamate, kao i gubitke od strane kupaca koji nisu u stanju da plate svoje dugove po kreditu. Tome nasuprot, s kešom je bilo lako: „koliko para – toliko muzike“, koliko klijent ima para – toliko robe može da kupi. Prosto i efikasno.
Druga njegova inovacija koju je uveo u knjižarski posao imala je veze s rukovanjem prodaje ostatka knjiga koje bi ostale neprodate. Bila je uobičajena praksa da knjižari naveliko kupuju neprodate naslove, a potom čak tri četvrtine knjiga uludo bace – sve u nameri da im povećaju cene pa ih potom, kao skuplje, preprodaju. Ali Lekington je kupovao baš ogromne količine knjiga – ponekad su to bile čitave biblioteke, da bi im potom drastično smanjio cenu, sa ciljem da ih preproda što brže i u što većem broju.
Na taj način, Lekington je uspevao da u opticaju drži knjige koje je neprekidno preprodavao, izgradivši takvo poslovanje koje mu je obezbeđivalo da knjige u njegovoj radnji budu dostupne što širem krugu kupaca, a da u isto vreme obrne značajan profit. Treća Lekingtonova inovacija verovatno je danas dobro poznata svakome ko voli cenkanje i nagodbu: uspešno je ubeđivao svoje klijente da su napravili sjajnu pogodbu upravo time što bi odbijao da se cenka za veće pare: U svojoj radnji je postavio tablu na kojoj je bilo istaknuto da su „najniže cene već označene na svakoj knjizi“, čime se obezbedio od daljeg spuštanja vrednosti bilo kojeg izdanja.
Do 1794. godine, uspeo je da sakupi dovoljno veliku količinu novca i inventara da krene u potragu za lokacijom na kojoj bi otvorio jednu ogromnu knjižaru: konačno je sa svojim partnerom Robertom Alenom pronašao pravo mesto: trg Finzburi (Finsbury Square). Knjižaru je nazvao „Hram muza“ (The Temple of Muses), a iznad ulaza smelo istakao tablu: „Najjeftinija knjižara na svetu“. Prodavnica Hram muza postala je turistička atrakcija, što je ujedno bila i Lekingtonova četvrta inovacija: sama veličina njegove knjižare predstavljala je već po sebi svojevrsni spektakl jer su u to vreme sve ostale knjižare delovale patuljasto prema ovoj koju su osnovali Lekington i Alen. Sa izlogom dužine preko 40(!) metara u predvorju knjižare nalazili su se kružni prodajni pult i pozamašne niše. Prostor je bio dovoljno prostran da su kroz njega mogli komotno da prodefiluju poštanska kočija i zaprega od šest konja.
Stepenište iznad prostranog kružnog pulta u prizemlju vodilo je do “sobe za odmor” u kojoj su pokrovitelji mogli da opušteno prelistavaju sve što ih je zanimalo; čitali su odmah ispod ogromne galerije s policama prepunim knjiga – ukupno četiri sprata. Što biste se više penjali, i knjige bi bivale jeftinije. Pesnik Džon Kits (John Keats) proveo je puno vremena besplatno čitajući i odmarajući se u ovim „sobama za odmor“ – salonima za čitanje, i baš je u ovoj knjižari susreo svoje prve izdavače, Tejlora i Hesija (Taylor, Hessy), koji su radili u radnji.
Kao što je bilo uobičajeno za to doba, mnogi knjižari bili su takođe i izdavači, a Lekington bi im se svojim izdavačkim poduhvatima povremeno pridružio. On se, pre svega, 1818. udružio sa Hjuzom, Hardingom Mejvorom i Džonsom (Hughes, Harding, Mavor & Jones) kako bi svi zajedno – u inače veoma skromnom tiražu od samo 500 primeraka! – objavili jedan neobičan roman tada nepoznate spisateljice i njihove savremenice, Meri Šeli (Mary Shelley). Roman se, naravno, zvao Frankenštajn. Kao knjižar koji se tom prilikom našao u ulozi izdavača, Lekington je objavio više izdanja svoje autobiografije, delom i zbog toga što je bio svestan da je njegov ugled bio u pitanju: njegov uspeh je skrenuo kritike sa drugih knjižara na Lekingtona koji se našao na vetrometini javnosti.
Meri Šeli, čiji je roman Frankeštajn objavio Lekington i tako je proslavio
Ima onih koji su se svojski trudili da ga oklevetaju, tvrdeći da su njegovi katalozi preuveličavali kvalitet njegovog knjižnog fonda, dok su drugi insistirali na tezi da njegovo bogatstvo zapravo mora da potiče od dobitaka na lutriji. Jer, izgledalo je nemoguće da je toliki novac zaradio samo od prodaje knjiga! Ostali su, ga, pak, optuživali zbog nelojalne konkurencije, tvrdeći da je kontrolisao preveliki udeo na tržištui da „smanji obim“ svog poslovanja i ustupi svoje mesto drugima, „s obzirom da je već napravio svoje bogatstvo“. Sličan argument se može čuti i dan-danas; Sad, kada je Amazon započeo s otvaranjem svojih objekata za prodaju knjiga (prva knjižara otvorena je u Sijetlu novembru 2015, a potom i u San Dijegu), neki su pitali Bezosa da li mu je to uopšte potrebno ili poželjno, pošto kao onlajn trgovac na malo već kontroliše čak 60 odsto tržišta knjiga.
Po uzoru na Džefa Bezosa koji vodi Amazon.com i najveću svetsku onlajn prodaju knjiga, i sam Lekington prerastao je slavna ličnost. Po zastavi istaknutoj iznad izloga Hrama muza, klijente bi znali kada je bio prisutan u radnji; često je ulicama Londona prolazio u kočiji na kojoj je bio ispisan njegovo moto: “Male zarada činiti velike stvari”. Čak je iskovao i tokene na kojima je ugravirao svoj lik, kojima je bilo moguće kupovati knjige koje su se prodavale u radnji. Redovno je štampao i katalog svih raspoloživih knjiga, a prihvatao je i narudžbine čak i kupaca koj su živeli u Americi. Napokon, Lekington je 1798. prodao radnju svom rođaku, povukavši se na selo da bi izučio za metodističkog propovednika, i povremeno držeći crkvenu službu.
Nažalost, Hram muza je 1841. uništen u požaru i nikada nije obnovljen. Iako ova mamutska knjižara nije bila deo lanca prodavnica – savremeni lanci prodavnica koji su izmišljeni deset godina kasnije (kada je u SAD otvoren A&P lanac supermarketa), Lekingtonove inovacije i kontroverzna praksa suzbijanja rivala kroz velike popuste i širok obim prodaje i dalje će biti i ostati neizostavni deo poslovnog modela i savremenih mega-lanaca i online prodavnica kao što su Barnes & Noble ili Amazon.
Iako je postigao slavu gotovo nezamislivu za viktorijansko doba, život kuvara Aleksisa Sojea (Alexis Benoit Soyer) sada je prilično nejasna tema i retko se o njemu raspravlja van kulinarskih krugova. Soaje je rođen 1810. u Francuskoj, a potiče iz radničke porodice. Njegov stariji brat, takođe pariski šef kuhinje, pomogao mu je da izuči kulinarske veštine kod znamenitog Žorža Rinjona (Georg Rignon), za koga je počeo da u osetljivoj dobi – kada je imao samo 11 godina. Potom se Soaje se preselio u Maison Douix koji je u to vreme važio za jedan od najpoznatijih pariskih restorana. Nakon godinu dana, postao je šef kuhinje. Imao je tada samo 17 godina.
Politička previranja u Francuskoj nagnala su Soajea da emigrira u Englesku, gde je ponovo prihvatio poziciju koju mu je iznašao njegov brat: počeo je da kuva za vojvodu od Kembridža (To je onda bilo „šik“ i u modi: među bogatima je bila stvar prestiža da u svojim domovima zaposle francuske kuvare koji bi im spremali hranu). Soaje se tako selio od jedne do druge velike kuće, gradeći svoje ime i reputaciju i čekajući svoj čas za veliki proboj.
Došao je i taj trenutak. Reformskom klubu (The Reform Club), lokal koji je bio odgovor britanskih Vigovaca na Torijevski klub Karlton (Carlton Club), bio je potreban kuvar sa reputacijom, i, sa samo 27 godina, Soaje je važio kao najizgledniji kandidat za prvog čoveka njihove kuhinje. Postao je šef kuhinje ovog kluba i tu je radio narednih 13 godina, stvarajući revolucionarna jela i menije, takođe modernizujući kuhinju zajedno sa tadašnjim novopronađenim izumom: gasnim štednjakom. Njegova se kuhinja proslavila, postavši veoma uvažavana – u tolikoj meri da je bilo odlučeno da se Klub otvori za posetioce sa strane. Među ljubiteljima Soajeovih klupskih gurmanluka bio je i pisac Viljem Mejkpis Tekeri (William Makepeace Thackeray), koji bi ponekad preskakao zakazane skupove i društvene događaje samo kako bi uživao u posebno interesantnim jelima koje je pripremao Soaje.
Lako je shvatiti i zašto je bilo tako. Soaje je veoma često kuvao za plemstvo i velikodostojnike. Jednom, kada je paša iz Egipta došao u London u državnu posetu, Soaje je stvorio nešto veoma posebno i samo za njega. Ugostitelj Pru Lit (Prue Leith) je u svom predavanju na temu umetnosti hrane, opisao:
„Detaljna replika piramide iz Djosera (Zosera), sa svojim širokim stepenastim platoima – oblik tih platformi je izvukao iz šećera i oblikovao ga. Na vrhu piramide je portret pašinog oca Ibrahima, naslikanog bojama za hranu na šećernoj smesi – alvi. Paša je poslasticu podigao kako bi ga bliže pogledao, da bi tada uočio filigranski izrađenu glazuru, unutar koje je bio usađen mali ali savršeni portret njega samog.“
Teško je i zamisliti kako je bilo jesti tako pažljivo sazdanu ekstravagantnost.Soaje je takođe pažljivo gradio imidž poznate ličnosti. Bio je poznat po svojoj crvenoj beretki, koju je nosio u stilu “a la zoug-zoug” (visoko na čelu i nakrivljenu okomito nadole). Bio je ekscentrik, takođe pedantan i s besprekornom odećom: čak je sam i smišljao svoje sopstvene prsluke, kravate i šešire. Ne bi bilo preterano nazvati ga kicošem i dendijem. Njegova slika se uredno pojavljivala u svakoj njegovoj knjizi, kao i na raznim sosovima i đakonijama koje je prodavala firma Crosse & Blackwell, proizvođač zimnice.
Iako nisu svi mogli da jedu u ekskluzivnom Reformskom klubu, Sojeove knjige recepata bile su popularne među svima; voleli su ga svi, nezavisno od staleža i mesta na društvenoj lestvici. Prema jednom od njegovih biografa, Rut Kauen (Ruth Cowen), Soaje je bio prvi koji je objavio serijal najprodavanijih kuvara – njegove knjige recepata su sve odreda postajale bestseleri. Jedna od njih prodata je u četvrt miliona primeraka, što je za 19. vek bilo bez presedana. Iako je služio u raskošnim kuhinjama bogatih, njegove knjige su prevashodno bile posvećene svakodnevnim obrocima za prosečnu porodicu i domaćinstvo, i u skladu s tim su se njegove knjige oglašavale na tržištu – kao kuvari za široke narodne mase.
U biografiji koju je napisala Kauenova takođe se navodi da je Soaje bio prvi koji je prodavao robu na osnovu svog brenda. Uz sosove i ostale artikle, on je na tržište izbacio i mali rešo, „magični šporet“, namenjen za upotrebu tokom kampovanja ili piknika (mala furuna, zapravo). Tokom narednih godina je u svoju prodajnu ponudu uveo više od dva tuceta kuhinjske opreme; nešto od toga bilo je namenjeno profesionalnim kuvarima, dok je jedan deo bio za kuvanje u domaćinstvu.
Izvanredne poslovne sposobnosti koje je Soaje posedovao, kao i narav kojom je dominirao preduzetnički duh bili su, međutim, izuzetno sretno spojeni za zdravim osećajem za društvene probleme i angažovanost, posebno kada je to bilo u vezi sa (u to vreme neretko veoma deficitarnom) hranom. Tokom Velike gladi u Irskoj 1846. kada je plamenjača uništavala sav rod krompira nekoliko sezona zaredom, molio je nadležne u britanskoj vladi da mu dozvole da postavi nekoliko narodnih kuhinja u pogođenim područjima, gde je hranio hiljade ljudi.
Britanke iz redova Civilne odbrane, sredina 1960-tih: čas kuvanja korišćenjem Sojeovih kazana i peći
Možda bi bilo za očekivati da je Soaje bio temperamentne prirode. Mnogo puta je pretio je da će podneti ostavku na mesto šefa kuhinje Reformskog kluba, koju su 1850. konačno prihvatili. Ubrzo nakon toga, počele su pripreme za prvi Svetski sajam, Veliku Izložbu industrijskih dometa svih naroda i sa svih meridijana, održanoj u Londonu 1851. godine. Soaje je tom prilikom nakratko zaposeo jedno lokalno imanje u blizini sajma pretvorivši ga u Gastronomski simpozijum Svih naroda, predstavljajući direktnu konkurenciju hrani koja se prodavala na Velikoj izložbi. Soajeova postavka bila je je zbirka od tematskih 14 prostora inspirisanih različitim regionima, kulturama i iskustvima.
Tu je bio i Američki bar, Italijanska terasa, prostor posvećen Arktiku, Kineska soba, kao i jedna otmeno ukrašena spavaća soba. Bašte u kojima je stajao bar uredio je po ugledu na ledene pećine, kompletno sa ledenicama na ulazu. Soajeov Gastronomski Simpozijum takođe je nudio šarolike aktivnosti i zabava: ples, gatanje, čak i let balonom. Iako zvuči ekstravagantno, Soaje je zapravo učinio sve što je u njegovoj moći da bi njegova pozamašna produkcija bila što pristupačnija svima, nudeći menije u nekoliko cenovnih razreda, nastojeći da primi sve goste koji su zaželeli da uživaju u vrhunskom gastronomskom iskustvu ovog Francuza.
Bilo je i onih koji su smatrali da je restoran kič i bez ukusa, kao lasvegaska verzija Pariza, i to mnogo pre nego što je takvo šta i postojalo. I pored svega, bilo bi nadasve uzbudljivo doživeti i jedno takvo specifično restoransko iskustvo – posebno u kulturi u kojoj je večerati napolje a ne u svojoj kući bilo još uvek prilično novo za svaku prosečnu osobu. A oni koji su posetili njegov restoran bili su zaista pravi srećnici: Restoran je zatvoren već samo pet meseci po otvaranju.
Pa ipak, iako je kuvao za elitu, Soajeov osećaj društvene odgovornosti bio je izrazito snažan. Pobrinuo se da nađe rešenje kako da vojska uredno hrani svoje trupe, osmislivši i peć specijalno za potrebe kuvanja u pokretu – poljsku kuhinju – pronalazak koji je uneo revoluciju u način na koji je isprva britanska a potom i svaka druga vojska hranila svoje vojnike. A kada je saznao da je ljudstvo u vojnim bolnicama tokom Krimskog rata loše hranjeno, Soaje je otputovao u Skutari, azijski tj anadolski deo Istanbula sa vojnim sanitetskim barakama, i tamo počeo da kuva za pacijente, radeći zajedno sa Florens Najtingejl. Tokom svog boravka na Krimu, međutim, Soaje se razboleo i od tog trenutka nije uspevao da se oporavi, čak i nakon što se vratio u Englesku. Kada je umro 1858. imao je samo 48 godina. “Soajeova smrt je velika nasreća”,napisala je Najtingejlova. “Neki su kulinarstvo proučavali za svoje gurmanske potrebe i porive, neki za pokazivanje i reklamu, ali niko izuzev Soajea nije kuvao velike količine hrane u humane svrhe: da bude zgotovljeno tako da je što hranljivije i na što ekonomičniji način, za što veći broj ljudi. Iza njega nije ostao niko ko bi ga nasledio.”
Da li je danas postoji svestraniji kuvar nakon njega, čak i sa svim prednostima koje nam je donelo savremeno doba? Uprkos tome što je svojevremeno bio i svetski poznat, Soajeu ipak nije iskazano dužno poštovanje koje je, recimo, zapalo brojnim današnjim kuvarima proslavljenim zahvaljujući postojanju elektronskih medija, štampe i interneta. Imao je u svoje vreme koristi od kuvanja za probranu klijentelu, ali istovremeno uvek bivajući prisutan u većini britanskih domova u obliku jednog ili dva kuvara. Bio je jedan od prvih koji su kuvali na veliko, svuda prisutan i prihvaćen; na ovaj način, Soaje je otvorio put drugima – velikim kuvarskim imenima i neuobičajenim, inovativnim restoranima koji su nicali posvuda, pri tom zazirući od kuvanja za one kojima je hrana bila preko potrebna. Njegova zaostavština je pažnje vredan uzor za „selebriti kuvare“ današnjice, podižući veoma visoko lestvicu postignuća i uspeha.
Tokom kampanje intenzivnog oglašavanja, koje je Soaje naložio za svoj Gastronomski simpozijum, sve je opisano u detalje izuzev jedne stvari: hrane. Kao i mnoge kulinarske zvezde, ili oni koji to žele da budu, Soaje nije samo prodavao svoju podršku drugima. Povezivanjem svog imena s Reformskim klubom, svojim restoranom ili teglom svoje zimnice, on je prodavao i – iskustvo; takvu vrstu iskustva koje će biti vredno pomena, ostajući još dugo u sećanju; dugo nakon što hrana bude pojedena a potom i – zaboravljena.
Ručir Šarma (Ruchir Sharma) je šef odeljenja za brzorastuća tržišta pri investicionom fondu finansijske američke korporacije Morgan Stanley. U ovoj živopisnoj i informativnoj knjizi, on objašnjava svoj sistem od 10 pravila za identifikaciju ekonomija sa dobrim potencijalom. Među udarnim zaključima su njegova zapažanja o Kini, predviđajući pad njenih akcija na berzama uglavnom zbog velike i rastuće zaduženosti. Napokon, današnja svetska ekonomija se u celini suočava sa „čeonim ekonomskim vetrovima“, tvrdi on.
Naša društva su potrošačka. Ovo, međutim, niti je novija pojava, a nije ni američki izum. U ovoj po svemu značajnoj knjizi, Frenk Trentmen (Frank Trentmann) tvrdi da su naša, sve kompleksnija potrošačka društva, evoluirala tokom pet vekova: danas, primećuje on, tipičan Nemac poseduje 10.000 predmeta. “Imperija stvari,” tvrdi on, “velikim je delom uzela zamaha i zbog toga što je imovina postala sve važniji nosilac čovekovog identiteta, sećanja i emocija.” (Martin Volf)
Ako je Alibaba najveća globalna onlajn trgovačka firma i jedna od kineskih najinteresantnijih kompanija, a njen osnivač Džek Ma(Jack Ma) jedan od najfascinantnijih svetskih preduzetnika, onda je pisac knjige Dankan Klark (Duncan Clark)svedok koji je pratio njegov uspon još od 1999. godine Pišući recenziju ove knjige za Fajnenšel tajms, Čarls Klover je rekao da je ona “obavezno štivo za svakoga ko želi da se orijentiše u odnosu na kinesku novu ekonomiju”.
Nakon nedavnog talasa knjiga u usponu robota, autori knjige Tomas Devenport i Džulija Kirbi (Thomas Davenport, Julia Kirby) obezbedili su dobro odmeren poziv na akciju: ovo je knjiga u kojoj ovaj autorski par poziva da radnici od krvi i mesa intenziviraju svoje aktivnosti i napore za boljim statusom, sve se snažnije spajajući s mogućnostima novih tehnologija. Širenje kognitivnog računarstva i veštačke inteligencije ipak će ugroziti radna mesta ljudi, što Kirbijeva i Devenport priznaju, iako u svojoj knjizi obrazlažu načine na koje bi ljudi bili u stanju da udovolje zahtevima ogromnog tehnološkog napretka i shodno s njim promene u obrascu strukture radnih mesta, ujedno profitirajući od ovog izazova.
Verovatno da knjiga o američkom korporativnom upravljanju, sazdana na nizu pisama akcionara šefovima kompanija, nije baš idealna knjiga za plažu. Ali, Džef Gram (Jeff Gramm), koji i sam vodi jedan hedž fond, na zanimljiv i kritički dobro postavljen način vodi čitaoca kroz čitavo jedno stoleće američkog akcionarskog aktivizma i aktivista, uključujući Rosa Peroa (Ross Perot) i Vorena Bafeta(Warren Buffett).
Grant je na papir stavio svoj prepoznatljiv pečat originalnog i ozbiljnog istraživačkog rada, lepog pisanja i rečenice, uz praktična nova saznanja o tome kako su veliki inovatori pravili prodore – ne uvek na način koji biste mogli da očekujete. “Strateško odugovlačenje” je jedna nadasve zanimljiva “metoda“ svakom čitaocu ovog štiva koji je nekada u životu bio primoran da juri krajnje poslovne rokove.
Alek Ros (Alec Ross), bivši savetnik Hilari Klinton za inovacije, odlučio je da napiše knjigu koju bi poželeo da je imao kao mlad čovek, kako bi ga upozorila na nadolazeći talas digitalne revolucije. Recenzent knjige za Fajnenšel tajms, Stiven Kejv, nazvao je ovu knjigu “lucidnom i informativnom” – sa saznanjima, uvidima i podacima o mnoštvu oblasti: od genetike do Blokčejna – iako će čitaoci morati da sačekaju još 20-tak godina kako bi konačno spoznali koliko su Rosovi uvidi bili tačni.
Pretpostavimo da su vam potrebne knjige. Nedavno ste kupili raskošnu kuću,brodiliavion, sa velikom ali praznom bibliotekom i želite da je popunite pravim knjigama a ne onim lažnjacima koji glume knjige na policama sa pompeznim zlatno ugraviranim naslovima, mala simpatičnaprevarakako biste ostavili utisak navaše ugledne goste. Piše Sara Lajel za Njujork Tajms.
Pokojni vojvoda od Devonšira na donjem spratu svoje biblioteke u Četstvortu (Chatsworth). On je bio pokrovitelj i suvlasnik Hejvud Hila (Heywood Hill), knjižare u kojoj je sestra njegove žene, književnica Nancy Mitford, jednom radila. Danas je vlasnik knjižare njegov sin, sadašnji vojvoda Peregrine Cavendish Christopher. Foto: Simon Sykes/Hulton Archive/Getty Images
Ako biste išli na jedno lenjo ali brzopotezno rešenje, mogli biste unajmiti nekog vrsnog dekoratera da vam izabere lažneknjige – samo bolje izrade i izgleda. Druga mogućnost je da posetite neko od javnih nadmetanja za kuće i imovinu u njima, koje su otišle pod hipoteku – možete prosto otkupiti tuđu biblioteku. Ili možete da uradite ono što najpametniji bibliofili čine: poverite sebe i svoju biblioteku ljudima iz knjižare Heywood Hill iz Londona: oni obećavaju da će prekopati i najudaljeniji kutak sveta kako bi vam nabavili knjige koje su vam potrebne – retke, stare, one koje se već odavno ne objavljuju ili sveže izašle iz štamparije– sve koje su vam neophodne da napravite svoju savršenu biblioteku. Da se razumemo: nema tog iole obrazovanijeg čoveka koji ne bi našao utočište u ovakvom raju za bibliofile. Hejvud Hil je raj za najrafiniranije knjige, koja danas snabdeva elitne privatne biblioteke.
”Ne, mi ne prodajemo knjige na metar, ako ste možda to pomislili na trenutak” kaže direktor knjižare, Niki Djun. “Ali, ako ste zainteresovani za neku temu, na primer 19-tovekovnu francusku umetnost kresanja drveća i šiblja, ili brutalizam u arhitekturi ili uzgajanje lososa ili nešto još opskurnije – a niste imali vremena da sami istražite tu temu – da, mi vam definitivno možemo pomoći“.
Hejvud Hil Privatne biblioteke nude bibliofilima, kolekcionarima i zahtevnim biznisima priliku da stvore mesto inspiracije ili utočište, sa obične police pažljivo odabranih favorita do zaokružene, celovite i koherentne zbirke knjiga prilagođene vašim ličnim interesima. Foto: Hejvud Hil vebsajt
Kada Djun (45) kaže ”mi”, on pritom misli na divnu staru knjižaru u prestižnom Mejferu (Mayfair), četvrti Londona koja ima bogatu istoriju. John le Carre je u ovom prostoru postavio jednu scenu svog čuvenog romana ‘‘Tinker, Tailor, Soldier, Spy“. Stvarni karakteri povezani sa ovim prostorom uključuju lično Heywood Hill-a koji je otvorio knjižaru 1936. godine, njegovog naslednika na mestu menadžerapo imenu Handasyde Buchanan, Nancy Mitford koja je ovde radila tokom Drugog svetskog rata i punila je svojim brbljivim društvom i ovekovečila je na svoj način u romanu “U potrazi za ljubavlju” („The Pursuit of Love„); i John Saumarez Smith, duboko intelektualni i omiljeni upravnik od 1974. do 2008. godine.
Kako to već biva, Heywood Hill je trenutno u vlasništvu Djunovog tasta 12. vojvode od Devonshirea. (vojvodina majka, Debora, poznata kao Debo, bila je sestra Mitfordove, što preduzeću daje prijatnu “istorijsku liniju”). Vojvoda, čije ime je Peregrine Cavendish, iako ga njegovi prijatelji zovu jednostavno Stoker, poseduje (između ostalog) Chatsworth, jedan od najgrandioznijih poseda u Britaniji. U poretku stvari, Heywood Hill je daleko od kešomata Devonshire Inc. – to je respektabilan, ali relativno skromanprofit od oko $ 200.000 u 2013. godini, prema Djunu – ali tu postoje sentimentalan razlozi: vojvodini roditelji, Debo i Endrju, 11. vojvoda, živeli su iza ugla knjižare i bili su među prvim korisnicima svog servisa “napravite svoju biblioteku”. “Kolekcija knjiga mog oca o Irskoj je jedan od prvih primera naših usluga”, napisao je vojvoda u svome-mailu. Do pre nekoliko godina, vojvoda je bio deo konzorcijumavlasnika knjižare; ali je onda odlučio da je u potpunosti otkupi jer to njemu i Djunu omogućava da je vode na način na koji žele.
Zahtevi su raznovrsni koliko je svet knjiga širok. Djun je opremio jedan hotel, bar jedan brod kruzer i čitavu flotu privatnih aviona. Za hotel Bulgari u Londonu, Heywood Hill je obezbedio oko 3.000 knjiga: o biznisu, turizmu, istoriji politici i otprilike sličan set za salu za sastanke, a za sobe gostiju knjige iz oblasti mode, umetnosti, dizajna i pisce klasike beletristike.
Onda je tu bio jedan redovan kupac, čija žena je želela da u svojim 40im trči maraton; on je iznenadio poklonom, setom od 300 odabranih knjiga na temu izdržljivosti. Tema je imala prijatno širok opseg, koji se sastojao od knjige o osnivanju Olimpijskih igara u antičkoj Grčkoj do knjige o trekingu u Kambriji. Još jedna mušterija, Englez koji živi u Švajcarskojkoji sam upravlja svojim avionom, želeo je sve raspoložive memoare vazduhoplovaca iz Prvog i Drugog svetskog rata – oko 1.000 knjiga sve u svemu, kaže Djun.
Drugi su tražili izbor knjiga koje bi trebalo pročitati pre nego što umru, ili knjige o zapadnom angažmanu u arapskom svetu, ili o polarnim ekspedicijama, ili modernizmu, počevši od nemačkog ekspresionizma i ” prateći svaku nit – slike,fotografije,skulpture,dizajn,književnost i umetnost u celini, od 1920. do danas, ” kaže Djun. U tom konkretnom slučaju to je bilo oko 4.000 naslova.
Mušterijeu knjižaru Heywood Hill dolaze iz 60 zemalja (oko trećine njihovih klijenata su iz SAD), a poznati su po tome što se u potpunosti predaju savetima i mišljenju osoblja knjižare, kao što je to na primer učinila jedna izvanredna dama koja je želela da ispuni svoju biblioteku u kući u Hemptonsima. Rekla je: “Bolesna sam od gledanja sjajnih i bezvrednih knjiga u kućama mojih prijatelja; molim vas pošaljite neke dobre knjige”, priseća se Djun. Bila je oduševljena kada je – među knjigama koje nisu bile ni jeftino upakovane a ni trivijalne – dobila knjigu “Sicilija” John Julius Norwich-a; A. N. Wilsona ” Viktorija: Život”; nekoliko filozofskih knjiga Džona Greja; ” Hall of Mirrors, ” knjigu ekonomiste Barry Eichengreen-a o Velikoj depresiji i recesiji iz 2008. godine; i ono što Djun zove lepim komadom beletristike, u koji je uvršteno i nekoliko knjiga Kazua Išigura (Kazuo Ishiguro).
Cena ovakvog literarnog kuratorstva, zavisno od veličine biblioteke, dostiže šest cifara, ali i ljudima koji nisu u stanju da odjednom iskeširaju celi biblioteku, ova knjižara nudi mogućnost da kupe unapred sređene komplete knjiga sa pet do 10 knjiga najčešće namenjene zapoklon. Ovi kompleti su sređeni prema temama a neki od njih i uz pomoć prijatelja knjižare: na primer tu je komplet umetnika i pisca Edmunda de Waal-a pod nazivom “Knjige koje su me oblikovale”, izbor knjiga ; A. A. Gill-a pisca kritika restorana, o kulinarstvu; i biblioteka za početnike ljubitelje vina,Simon Berry-ja, čuvenog vinara.
Tu je i program koji se zove “Godina u knjigama”, zahvaljujući kojem čitaoci dobijaju knjigu mesečno tokom godinu dana. Kupac plaća određenu naknadu – oko $515 za tvrdi povez – i prodavnica bira tačno određene knjige pošto u razgovoru sa primaocem utvrdi njegov ukus, teme koje voli ili ne voli i sadržaje koji su mu bliski. ”Navikli smo se da se povinujemo željama naših kupaca”, kaže Djun. ”Radi se ljudskim ritmovima, za razliku od algoritama.”
I mada se veliki deo njihovog poslovanja obavlja putem telefona ili preko e-maila, Heywood Hill odlikuje i izvanredan ambijent. Knjižare ovih dana mogu biti obeshrabrujuća mesta, sa svojim novitetima, i kafićima, gomilama trilera na popustu i sve manjim brojem kupaca. Heywood Hill je divno okruženje čak i za one koji su obeshrabreni odlaskom u knjižare ili pak i nisu preveliki ljubitelji knjiga. Knjižara na dva nivoa je mala ali prozračna, ima zidove obložene drvetom, ugrađene kamine, veličanstvene lustere i gomile knjiga naslaganih po stolovima na način koji privlači pažnju.
Oni koji ulaze su najčešće regularni posetioci. ”Ponekad mi preporuče knjige, a ponekad ja njima, ” kaže Vilijem Salomon (58), koji vodi investicioni biznis u blizini i dolazi u knjižaru oko četiri ili pet puta nedeljno. Svakog Božića, on bira knjigu i naručuje više kopija da bi ih poslao svojim klijentima. Potom voli da sedne i izvesno vreme provede u razgovoru sa osobljem. ”Ovde vlada veoma gostoljubiva atmosfera, mesto je veoma udobno, a ljudi su veoma prijateljski nastrojeni,” kaže on. ”Ovde se ne osećate kao da ulazite uprodavnicu.Daleko je više nalik odlasku u klub.”
Čini se da je opšte poznato da i kraljica Elizabeta ovde kupuje knjige (ili to neko radi za nju), iako je to tema o kojoj se ne priča van nekih prećutno zadatih granica. ” Mi ne razgovaramo o njoj, ” kaže Djun, i to bi bilo to.
Po kišnom danu, parada elegantnih kupaca ulazi i izlazi dok Djun priča o radnji, pružajući nam precizan snimak tipičnog potrošača: dobro obučen, načitan, rafiniran u govoru.. (“Usuđujem se da kažem – ne turista”, kaže Djun). Muškarci nose kravate. U jednom trenutku, kupac je dodao svoje ime na listu čekanja za ”Godinu dana u šipražju ” zabavnu knjigu o tetrebima koju je napisao jedan Tarquin Millington-Drake, koji je sedam godina u prirodi snimao ove ptice. Očigledno, to je savršen poklon za odlazak u kuću prijatelja s kojima se kreće u lov na tetrebe.
”Svako ko ide u lov na tetrebe, pikira na ovu knjigu” kaže Djun.