Uber za rublje – i druge aplikacije koje menjaju Ugandu

Kao i mnoge druge zemlje u Africi, i Uganda ima živu IT i start-up scenu. Neka od IT rešenja koja se razvijaju su usmerena ka e-trgovini i otvaranju novih radnih mesta, ali druga koriste svoje kompjuterske veštine programiranja kako bi sačinili alate za rešavanje razvojnih izazova s kojima se ova zemlja konstantno suočava. Iz Kampale za BBC Africa piše Akwasi Sarpong.

Nicholas Kamansi, kreator aplikacije za posao pranja prljavog veša. Foto: BBC

Nicholas Kamansi, kreator aplikacije za posao pranja prljavog veša. Foto: BBC

To je na primer poznati problem mladih ljudi širom sveta – subota je, mamurni ste, i tu je velika gomila veša koja čeka da bude oprana i ispeglana za nedelju dana unapred.

Ali po hladnom subotnjem jutru u jednom od brojnih brdovitih predgrađa glavnog grada Ugande, Gloria uopšte nije prestrašena svojom gomilom prljave odeće.

“To je neverovatno, čak i sa mamurlukom, pa ipak ne moram da brinem o tome”, kaže Glorija, gledajući preko ramena u udobnosti svoje dnevne sobe.

Napolju, samohrana majka Naiga nadvija se nad gomilom odeće koju pere u tri velike posude sa sapunjavom vodom.

Poput mnogih drugih u Kampali, Naiga na ruke pere tuđi veš kako bi zaradila da plati kiriju i brine o svojoj devetomesečnoj bebi.

To je starovremski posao, ali su Gloria i Naiga došle u kontakt zahvaljujući vrhunskoj tehnologiji.

Joza (Yoza), lokalno razvijena android aplikacija, pomaže korisnicima da pronađu uslugu pranja. Yoza znači “prati” na ugandskom glavnom jeziku Lugandi. “Pre deset godina, to je bilo nezamislivo”, kaže Nikolas Kamanzi, jedan od koosnivača Joze. “Ali sada, ako neko samo skine našu aplikaciju na telefon, može da dobije ovu uslugu, a to je velika stvar. ”

Joza je neka vrsta ugandske verzije Ubera za prljavo rublje – tehnologija je iskorišćena za otkrivanje lokacija gde je potrebno oprati veš i istovremeno obavestiti se o utiscima korisnika o kvalitetu pružalaca usluga. Ali je potrebno lokalno znanje da bi se ovakva vrsta ideje sprovela u Ugandi.

Iako postoji dovoljno Uganđana iz srednje klase u mestima kao što je Kampala sa pametnim telefonima koji mogu da pristupe aplikaciji, malo žena koje peru veš ih poseduje. Zato ih Yoza poziva običnim telefonom da se prijave i potvrde da će prihvatiti posao.

Naiga je jedna od skoro 140 žena koje su se do sada prijavile da žele da rade u okviru ove mreže, a Kamanzi kaže da su neke od njih udvostručile svoje prihode.

“Vrednost je vrlo jasna” za žene koje peru veš, kaže gospodin Kamanzi. “Dajemo im više klijenata u njihovoj oblasti, tako da mogu da zarade više novca, brinu o svojoj porodici i plaćaju školarinu. ”

Joza je tipičan ugandski startap koji koristi inovativne načine za rešavanje lokalnog problema, u svojim ranim fazama, i sa malom bazom klijenata po međunarodnim standardima.

Ali, uprkos tome, gospodin Kamanzi kaže da je Joza, koja je pokrenuta u avgustu, komercijalno održiva.

Aplikacija "Joza" pomaže da pronađete one koji mogda operu vašu odeću i veš. Foto: BBC

Aplikacija “Yoza” pomaže da pronađete one koji mogda operu vašu odeću i veš. Foto: BBC

Aplikacija za uzgoj – svinja

Još jedna inovativna aplikacija je Pig + android aplikacija koju je razvio Lacel Technologies. Ona pomaže farmerima da prate svoje troškove, savetujući ih kako da hrane svoje svinje, pomažući u dijagnozi zdravstvenih problema.

Na farmi izvan Kampale, poljoprivrednik Keli Kasoze je veliki fan aplikacije – i činjenice da je efikasna u lokalnim okvirima.

“Neverovatno je da je ugandska, mislio sam da je britanska ili američka“, kaže on. “To mi govori da u Ugandi imamo talente”.

“Uganda je vrlo inovativna, nadam se da ćemo se razvijati brže od Amerike.”

Pig + ima samo oko 200 korisnika, tako američki tehnološki giganti verovatno još ne brinu zbog toga.

Pitam Marvin Bosura iz Lacel Technologies da li je kodiranje aplikacija način da se obogati, kao što je to san u Silikonskoj dolini. “Ja bih rekao da nije”, kaže on smejući se. “Naš podsticaj je rešavanje problema. Znajući da to što su moje četiri godine na univerzitetu pomoglo da 1.000 ljudi stane na svoje noge vredi mi daleko više od novca.”

Taj osećaj želje da se pomogne razvojnim izazovima Ugande je uobičajen među start-up firmama u ovoj zemlji.

Generacija bez naslednih bolesti krvi

Afrigal Tech je grupa mladih žena u 20-im godinama, koja razvija proizvod pod nazivom MDEKS. To je jeftin softverski i hardverski alat za postavljanje dijagnoze anemije srpastih ćelija, ozbiljnog naslednog poremećaja krvi. “Ako postavimo ovo u 3.000 ugandskih domova zdravlja, veoma mnogo ljudi će biti dosegnuto, i ako svi oni budu znali stanje svojih srpastih ćelija, na duge staze bilo bi lako dobiti generaciju bez srpastih ćelija”, kaže Bonita Beatris Nanziri iz Africagal Tech.

Africagal Tech tim se zalaže i za ulazak više ugandskih žena u IT sektor.

Oni se smeju na pitanje kakva su bila njihova iskustva kada su počinjale. ”Išle bismo na hakatone i tamo bi smo bile jedine devojke “, kaže gospođa Nanziri.

“Momci bi vas gledali kao da ste se možda izgubili ili zalutali na skup, kao da govore: ‘Kada stavite devojku u svoj tim, nećete učiniti ništa’.”

“Ali – kada bi se predstavila – shvatili bi da mogu nešto da učinim, i smejali bi se samima sebi. ”

Africalov tim nikada sebi nije dopustio da ih to koči.

”Ako izaberete tehnologije, morate biti otvoreniji i agresivniji “, kaže gospođa Nanziri. Ako uspeju da “razbiju” finansijske i tehničke probleme, oni računaju da će moći da izbace proizvod na tržište 2016. godine. Razvoj MDEKS traži sate posvećenosti, pisanje koda u kasnim noćnim satima i finansiranje prototipova iz sopstvenog džepa.

Akwasi Sarpong i tim programerki napravili su aplikaciju-detektor za krvnu anemiju. Foto: BBC

Akwasi Sarpong i tim programerki napravili su aplikaciju-detektor za krvnu anemiju. Foto: BBC

Ugandska Silikonska dolina

Samofinansiranje je tipično za ugandske tech preduzetnike. Spoljna podrška dostupna je često u vidu nagrada na takmičenjima za inovativne proizvode podržanih od strane međunarodnih tech firmi.

Barbara Birungi je koosnivač Hive Co-lab, tech zajednice koja se nalazi u ulici Kampala koja je dom velikog broja startapova i tehnoloških kompanija.

Taj deo ulice se može smatrati ugandskom Silikonskom dolinom.

“Da budem iskrena, nezaposlenost je najpresudniji faktor“, kaže ona u odgovoru na pitanje šta privlači ljude ka start-up svetu. “Pokazali smo ljudima da mogu da urade nešto za sebe i da utiču na živote u njihovim selima“.

“Ljudi sada shvataju da ne moraju da čekaju posao i sami kreiraju nova radna mesta.”

Procenjuje se da više od 40.000 mladih ljudi svake godine diplomira na ugandskim univerzitetima. Sa samo oko 8.000 radnih mesta, mnogi diplomci su i dalje nezaposleni. Postoje ubedljivi razlozi zbog kojih su tech habovi i biznis inkubatori važni za negovanje ideja mladih ljudi u zemlji gde je najmanje 60% ljudi ispod 30 godina bez posla.

I kao što Joanita Nalubega iz Africal Tech objašnjava, pokušaj da dobijete pomoć od vlade može da bude frustrirajuće iskustvo.

”Ima previše birokratije”.

“Čak i ako ima volje, uvek postoji još jedna osoba koja bi trebalo da potpiše, previše je potpisa.”

Postoje i drugi izazovi, kao što je infrastruktura.

Fix My Community je inovativna platforma, po uzoru na Fix My Street u Velikoj Britaniji, koja omogućava stanovnicima da koriste SMS poruke da bi prijavili lokalne probleme vlastima. Ali, kada smo posetili jednu od njihovih pilot-stanica van Kampale, u kancelariji lokalne samouprave su nam rekli da im Internet ne funkcioniše nedeljama, tako da nismo mogli da vidimo aplikaciju u primeni.

Prostor za startup saradnju Hive Co-Lab: vodeći tech-hub Kampale. Foto: BBC

Prostor za startup saradnju Hive Co-Lab: vodeći tech-hub Kampale. Foto: BBC

Polaganje temelja

Dakle, da li bi vlada trebalo da uradi više, na primer, na smanjivanju birokratije, ili ulaganju u nove tehnologije?

Dejvid Turahi, direktor u Ministarstvu informatičkih i komunikacionih tehnologija, je oduševljeni promoter tech scene u zemlji. Ali on kaže da postoji granica do koje vlada može nešto da uradi. ” Imamo toliko izazova – HIV, ebola, epidemije.”

“Ako dajemo podsticaje, onda odakle da prikupljamo poreze? ”

Uprkos tome što se slaže da je birokratija problem, on kaže da je to bolest koja se neminovno javlja u svakoj strukturi vlasti.

Rešenje je po njegovom mišljenju veće uključivanje privatnog sektora.

“Tradicionalno, vlada nije biznismen“, kaže on. Prepreka može biti mnogo, ali ovi mladi Uganđani su inspirisani i neumorno investiraju energiju i napor na rešavanju problema u svom društvu.

Svi oni žele da vide svoje ideje i aplikacije kako poboljšavaju živote u realnom vremenu.

Ovo su još uvek veoma rani dani ugandske IT scene i izazovi sa kojima se oni suočavaju su ogromni. Ali, čak i ukoliko ova generacija start-upova nije ona koja će zabeležiti veći uspeh, oni ipak postavljaju solidne temelje za budućnost.

 

Akwasi Sarpong, Kampala, Uganda (BBC-Africa) 

Nestajanje američke srednje klase

Osipanje američke srednje klase: od 1971. do danas – umanjena do polovine radno sposobnih Amerikanaca

Američka srednja klasa se u proteklih više od četiri decenije značajno umanjila. Prodor snažnih tehnoloških promena u procesu rada, kojima čovek izostaje kao nužan za obavljanje posla, kao i proces globalizacije, razdelili su Amerikance na pobednike i gubitnike, rasparčavajući tako američko društvo.

Pripadnike današnje američke srednje klase sada su, iako sa uskom marginom, ipak brojno nadjačali oni koji su sada „odskočili“ ili „potonuli“ ka donjem odnosno gornjem prihodnom sloju, i to, u najmanu ruku, po prvi put od ranih 1970-ih, ako ne i ranije – ovi su podaci u skladu sa definicijama Istraživačkog centra Pju (Pew Research Center), nestranačka think-tanka koji je ovo istraživanje sproveo uz pomoć Fajnenšel Tajmsa (Financial Times, FT).

Dobijeni nalazi dolaze usred sve intenzivnije društvene rasprave, velikim delom podstaknute predstojećim američkim predsedničkim izborima, na kojima će se sledeće godine odlučivati i o tome, naime: kako preokrenuti lošu sreću Amerikanaca koji pripadaju srednjoj klasi.

Preovladavajući stav o krahu srednje klase doprinosi raspirivanju ogorčenosti i narodnog gneva, uz to pojačanih populističkom politikom oličenom, pre svega, kandidaturom Donalda Trampa (Donald Trump) kojeg su republikanci uvukli u svoju aktuelnu predsedničku nominaciju. “Srednja klasa nestaje”, kaže Alison Fuller, 25-godišnja koja je upravo diplomirala na univerzitetu. Trenutno je zaposlena u jednom medicinskoj start-up firmi u Smirni, Džordžija, a sebe vidi kao glasača koji će svoj glas na izborima poveriti upravo Donaldu Trampu.

Pju koristi jednu od najširih prihodnih klasifikacija srednje klase, a svojoj najnovijoj analizi detaljno je predstavio socijalno i ekonomsko “pražnjenje” ove društvene grupe, koja je i formirala temelj za posleratni uspeh Amerike.

Srednja klasa, kao nekadašnje jezgro američkog društva sada predstavlja 50 odsto – ili čak i manje manje – odraslog stanovništva, u poređenju sa 61 odsto koliko je bilo američkih „srednjaka“ krajem 1960-ih. Očigledno je kako se ova brza devastacija dogodila, logično, sa isto toliko brzim porastom onih koji su „odskočili“ u red prosperitetnih Amerikanaca, iznad nivoa srednje klase, baš kao što je isto tako, došlo i do brzog širenja onih američkih granica koji su potonuli u sloj siromašnih.

Džejson Furman (Jason Furman), predsedavajući Odbora ekonomskih savetnika predsednika Obame (Council of Economic Advisers), kaže: “Prisustvujemo iscrpljivanju i nestajanju srednjeg prihodovnog sloja, a za to ne postoji isključivo jedan razlog niti samo jedan odgovor. Ovo je kolosalan problem koji je dešava već decenijama unatrag, a njegovo će rešenje zahtevati mnogobrojne solucije.”

Najnovijom političkom debatom dominiraju mišljenja da je američko društvo izobličeno do strukture kojom preovlađuju neverovatni prihodi i dobici, i koji idu u isključivu korist samo jednog procenta Amerikanaca – onog procenta koji je najbogatiji – a na račun preostalih 99 odsto.

Pjuovo istraživanje pruža nam jasniju sliku ovog skoro neshvatljivo krupnog podbačaja. Onih koji pripadaju bolje stojećim domaćinstvima – po istraživačkim referencama ovog instituta, a to su svi oni koji zarađuju više od 125.608 $ godišnje – ima ih tek nešto više od jednog u pet građana (dakle, nešto malo više od 20%). To je najveće učešće „srednjaka“ koje je studija ustanovila, a pripadnici višeg srednjeg sloja su, uglavnom, obrazovani Amerikanci – u profesijama od finansija do kompjuterskog programiranja i biotehnologija – koji uživaju u dobrim i stabilnim poslovnim perspektivama. “Sve u svemu, ekonomski napredak (ipak) je prisutniji od ekonomskog nazadovanja”, kaže se u izveštaju.

Međutim, kampanja Donalda Trampa, tajkuna koji posluje nekretninama, razlog je za zabrinutost na drugom kraju ove skale. Familija Fuler ima kuću sa tri spavaće sobe, ali i oko $100.000 kredita podignutog za studiranje. I mada je gospođi Fuler nelagodno pri pomisli na nekog ko se zalaže za politički koncept poput Trampovog, ipak izjavljuje kako misli da bi “Tramp opšte uzev, bio dobar za ovaj narod”, tvrdeći kako bi on, verovatno, smanjio poreska opterećenja koja pogađaju srednju klasu.

I dok su obe strane, kako demokrate tako i republikanci, obećavale kako će oživeti američku srednju klasu, oni se do danas još uvek nisu dogovorili oko termina značenja. Pju deli stanovništvo na dva niža nivoa, potom na srednju klasu, a za njom idu i dva gornja nivoa. Pju je u svojoj klasifikaciji srednju klasu definisao kao domaćinstva čiji su prihodi kreću u rasponu od dve trećine do dvostrukog iznosa prosečne američke plate. Za porodicu u kojoj su tri osobe zaposlene, to je godišnja suma u rasponu od $41,869 do $125.608.

Od 2008. godine, broj odraslih u domaćinstvu u gornje dve kategorije porastao je za 7.8 miliona, nadmašujući rast broja odraslih u domaćinstvima u dva niža nivoa, gde je broj ljudi rastao za 6.8 miliona. Srednja klasa je u istom periodu narasla za 3 miliona.

Istraživanje je, takođe, pratilo i različite demografske grupe kako bi identifikovala dobitnike i gubitnike tokom nekoliko poslednjih decenija. Stariji Amerikanci su bili daleko najveći dobitnici, u smislu njihovog napredovanja bilansno-prihodnog nivoa tokom ovog tekućeg veka, kao i u poređenju sa situacijom početkom 1970-ih, što pokazuju i nalazi instituta Pju.

Grupa uzrasta od 18 do 29 godina iskusila je najveće pad i obrušavanje.

Ključni faktor za širenje jaza između uspešnih Amerikanaca i onih koji se bore da sastave kraj s krajem krije se i u preterano visokim premijama i finansijskim podsticajima na tržištu rada na kojem počasno mesto imaju oni koji poseduju posebne veštine i visoko obrazovanje. Pju je takođe ustanovio da je osam puta verovatnije da će oni koji su diplomirali na koledžu živeti u najvišim prihodnim kategorijama, u poređenju s odraslima koji nisu završili srednju školu, dok su vam – ako ste odrasla osoba koja ima samo diplomu srednje škole – te šanse veće „samo“ dva puta.

“Oni Amerikanci koji su bez više stručne spreme, ističe se u ovom Pjuovom nalazu, doživljavaju značajan gubitak ekonomskog statusa”, navodi se u izveštaju.

Dejvid Autor, profesor na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology), zaključuje da se jaz između prosečnih zarada fakultetski obrazovanih muškaraca i prosečnih plata muškaraca sa srednjom stručnom spremom udvostručio u periodu između 1979. i 2012. godine, naglašavajući kako je uspostavljanje sistema isplate premiju uskoo povezano sa pre svega visokim obrazovnim profilom.

“Nije bilo previše prihodnog rasta, ali je i dalje slučaj da se uloženo u obrazovanje neverovatno dobro isplatio svima onima koji su pohađali i završili neke iole pristojnije koledže”, kaže on.

Fokusiranje isključivo na disparitet između gornjih jedan odsto i „preostalih“ 99 odsto može nas, zbog toga, dovesti u zabludu. “Ovaj podatak mogao bi pružiti jednu pogrešnu poruku, naime, da ukoliko niste Mark Zakerberg (Mark Zuckerberg) ili Berni Medof (Bernie Madoff), onda ste nekako ispali iz igre” dodaje Autor. “A to nije tačno.”

Osećaj polarizacije unutar američkog društva je, štaviše istaknut i doživljenim brzim rastom ekstremno bogatih kao i siromašnih, dakle, ekstrema s oba kraja spektra. “Distribucija odraslih po prihodnom razredu proređuje srednju klasu, dok se, istovremeno, povećava broj onih koji su na oba kraja ovog spektra”, kaže se u izveštaju Pjua.

Domaćinstva iznad srednje klase su na pragu da imaju prihod veći od svih ostalih kategorija domaćinstava zajedno, što ukazuje na to da se zarade sve više koncentrišu u rukama sve manjeg broja ljudi.

Prosečne zarade od 1971. do danas. Foto: FT-Pew

Prosečne zarade od 1971. do danas. Foto: FT-Pew

Amerikanci iz viših prihodovnih razreda više su nego udvostručili jaz koji stoji između njih i srednje klase: njihovo bogatstvo u odnosu na „srednjake“ sada je sedam puta veće, dok je ranije bilo veće samo tri puta, navodi se u izveštaju.

Podaci Pjua, koja se oslanjaju na službene brojke i statistike, podešeni uvek i prema stopi inflacije kao i prema tročlanom domaćinstvu, kako bi se krajnje cifre mogle što bolje porediti. Njihovo istraživanje ustanovilo je da je “ugibanje” američke srednje klase proces koji neprekidno traje još od 1970-ih, a ne neki „fenomen“ koji je tek tako, iznenada, iskrsnuo iskrsnuo.

FT je sproveo ispitivanje s Amerikancima širom SAD kako bi čula njihove stavove o stanju srednje klase i svom mestu u njoj. Njihovi komentari kreću se od nesigurnosti – koju osećaju pre svega radnici zaposleni u javnom sektoru, čiji je broj naglo opao nakon Velike recesije (2008), do optimizma radnika zaposlenih u visokotehnološkim industrijama, koji su bili među velikim dobitnicima na tržištu: njihove je veštine i znanja, kao i visok nivo obrazovanja tržište zdušno nagrađivalo.

Svi ovi podaci, skupljeni na jedno mesto, odraz su, a i predstava jednog društva, koje postaje sve izlomljenije.

Globalno uzev, prema novoj studiji, srednja klasa je i manja a i siromašnija nego što se to ranije mislilo, sa stotinama miliona onih koji su se tek nedavno izvukli iz siromaštva u zemljama u razvoju, a koji su i dalje podložni padu u isto to siromaštvo. Istraživanje vašingtonskog Centra Pju oslikava način uspostavljanja prosperiteta u bogatim ekonomijama Evrope i Severne Amerike, i sveta koji je daleko podeljeniji nego što su to sugerisale prethodne studije.

Nalazi studije Istraživačkog Centra Pju

• 51% svih američkih radnika zarađuje manje od $30 000 godišnje

• Više od polovine američkih domaćinstava godišnje prima $60 000 i manje.

• Gotovo polovina američkih domaćinstava živi na manje od 250% (dva i po puta) iznad zvaničnog nivoa siromaštva

• Broj porodica niže srednje klase s prihodnim teškoćama skoro izjednačeno vode kako samohrani roditelji tako i bračni parovi

• Gotovo jedna od dve porodice koje jedva opstaju na dnu srednje klase vodi odraslo lice sa diplomom koledža

• Skoro jedna trećina pripadnika niže srednje klase se oslanja na finansijsku pomoć vladinih socijalnih programa

FT

Corbyn i izumiranje centra

02

Jeremy Corbyn, poznati levičarski disident, odneo je ubedljivu pobedu u trci za mesto lidera britanske Laburističke partije. Komentatori tvrde da to umanjuje šanse laburista na sledećim izborima i možda su pravu. Samo se pitam kako ljudi očigledno zatečeni Corbynovim uspehom odjednom tačno znaju šta njegova pobeda znači. Ali hajde da se igramo nečeg drugog. Skrećem pažnju na ono što je u stvari dovelo do Corbynove pobede – nestajanje umerenih laburista, piše Paul Krugman za NYT.

Kada je u pitanju ekonomija, svi Corbynovi protivkandidati su podržali politiku štednje Konzervativne partije. Oni su prihvatili i neuverljiva opravdanja te politike i preuzeli odgovornost za tuđe greške. Po analogiji sa SAD, to je kao da su 2004. svi demokratski kandidati za predsednika govorili, “Nacionalna bezbednost je zakazala, mi smo krivi za 11. septembar 2001”. Naravno da bi se glasači onda okrenuli kandidatu koji govori nešto drugo, bez obzira na njegove stavove.

Laburisti su u Britaniji nepravedno optuženi za pogrešnu fiskalnu politiku, to jest da je njihova vlada od 1997. do 2010. previše trošila, što je dovelo do deficita, dužničke krize i recesije. Onda je konzervativna vlada navodno bila prinuđena na velike budžetske rezove, pre svega u socijalnim davanjima. Većina britanskih medija je bez zadrške prihvatila ovo tumačenje konzervativaca. U pitanju je spektakularna obmana, jer je ovo objašnjenje skoro sasvim pogrešno.

Da li je poslednja laburistička vlada zaista vodila neodgovornu fiskalnu politiku? Pred početak krize 2008, Britanija je imala mali budžetski deficit – sličan tadašnjem američkom. Britanski dug izražen kao udeo BDP-a bio je manji nego kada su laburisti preuzeli vlast desetak godina ranije. Bio je manji nego u bilo kojoj razvijenoj ekonomiji, osim u Kanadi. Danas se tvrdi da je fiskalna pozicija bila znatno lošija nego što brojke pokazuju, zbog pregrevanja britanske ekonomije izazvanog neodrživim mehurom rastućih prihoda. Ali u ono vreme to niko nije govorio. Naprotiv, u nezavisnim izveštajima, na primer Međunarodnog monetarnog fonda, sugerisano je da bi smanjivanje deficita bilo korisno, ali niko nije govorio da vlada rasipa novac i troši iznad svojih mogućnosti.

03Foto: Gardijan

Istina je da je britanski deficit naglo porastao posle 2008, ali to je bila posledica krize, a ne njen uzrok. Javni dug je takođe porastao, ali je i dalje bio niži od nivoa zabeleženih tokom većeg dela istorije moderne Britanije. Najbolji dokaz za to je poverenje investitora u britansku solventnost: kamatne stope su ostale niske. To znači da stvarni ekonomski problemi nisu posledica fiskalne krize i da oštri zaokret u pravcu štednje nije bio neophodan.

Ukratko, priča o krivici laburista za ekonomsku krizu i nužnosti uvođenja mera štednje je besmislena. Ali britanski mediji je uporno ponavljaju, a prihvatili su je i svi Corbynovi protivkandidati, čime su se praktično složili sa konzervativcima da su laburisti upropastili ekonomiju, što prosto nije tačno. Zato Corbynov trijumf nije iznenađenje, u kontrastu sa spremnošću umerenih laburista da prihvate svoje navodne greške iz prošlosti.

Postavlja se pitanje zašto su na to pristali. U Americi je to drugačije. Optužbe za deficit su bile predmet rasprava 2010-2011, ali nikada nisu definisale okvir debate. Umereni američki demokrati nisu mekša verzija republikanaca. Deo odgovora je i u tome što američki mediji nisu naseli na fiskalne fantazije. Kako god, opšti je utisak da se laburistički mejnstrim odrekao svojih uverenja, što mi je neshvatljivo. Tako da Corbynov uspeh nije toliko posledica skretanja biračkog tela stranke ulevo, koliko posledica neobične i tužne istorije moralnog i intelektualnog propadanja umerene struje u Laburističkoj partiji.

 

The New York Times, 14.09.2015, Peščanik 16.09. 2015.

Srodni linkovi:

The Guardian – Oksbridž klub

The Guardian: Jeremy Corbyn – promena izbornog pejzaža

Frankfurter Allgemeine Zeitung – Povratak u osamdesete?