Snaga Linkedinovih slabih veza

Kako izgleda LinkedIn iznutra i da li je zaista efikasan onoliko koliko nam se čini? Ili je efikasniji na jedan uvrnutiji način?  Justin Fox je za Bloomberg napisao priču o svom iskustvu na ovoj poslovno-karijernoj društvenoj mreži.

Imam gomilu preporuka i pohvala (endorsements) koji čekaju na moje odobrenje kako bih ih dodao na moj LinkedIn profil. Evo liste:Snaga LinkedInaNeke od njih su očigledno šale (iako se kladim da bih mogao da napravim poklon-korpu ako bih morao, da sam ubio mnogo komaraca i da jedem meso), ali čak i većina onih drugih tera me da se počešem po glavi. Šta to znači: da me ljudi koje jedva poznajem pohvaljuju i preporučuju za “sadržaj strategija” ili “socijalne medije”? Najverovatnije je da to uopšte ništa ne znači, imajući u vidu da “endorsovanje” tj. preporučivanje nekoga traži zaista izuzetno mali napor da bi imalo ikakvog smisla.

Ipak, ljudi koji vode LinkedIn su potpuno zaneti ovim podacima, i ti podaci mora da im sugerišu da je vredno nastaviti sa ovom praksom. To je još jedna stvar koja ljude čini angažovanim, i dodaje jednu, ma koliko sitnu informaciju profilima korisnika koji mrežu čine vrednom. Isto važi i za one često bolno banalne postove Linkedinovih “influensera” (ljudi koji utiču na mišljenje zajednice) kao i za e-mailove u kojima me obaveštavaju o novostima u vezi sa nekim koga poznajem.

Ti e-mailovi zapravo počinju da mi se sviđaju. Saznao sam preko jednog od njih da momak sa kojim sam radio u fakultetskim novinama sada vodi organizaciju proizašlu sa Univerziteta u Teksasu koji gura nove tehnologije i promoviše efikasnije korišćenje vode i energije. To je dobro znati. To ima svoju vrednost. I LinkedIn zna da je za mene ovo vredno, jer sam otvorio taj e-mail i kliknuo na link vesti, zbog čega mi šalje još vesti o mojim vezama a manje obaveštenja o postovima “influensera¹”. “Na svakih 10 e-mailova koje šaljemo, četiri odbacimo” , rekao je Izvršni direktor Linkedin-a Džef Vajner (Jeff Weiner) u julu. Kao rezultat, broj pritužbi članova zbog slanja e-mailova je smanjen za polovinu.

Ova kombinacija gigantske rastuće mreže i konstantnog unapređivanja podataka, da bi se među njima izabrali oni koji su vredni članstvu, je moćna. Korporativni regruteri platili su Linkedinu 1,5 milijardi dolara u poslednja četiri kvartala da bi imali pristup njegovim članovima i njihovim podacima. Sledeću $1 milijardu kompanija je gotovo ravnomerno dobila od reklamiranja i premijum pretplata. Svi ovi tokovi prihoda rastu tempom bržim od 20 odsto godišnje. Svi su, takođe, relativno transparentni za korisnike, i zbog toga je verovatno da ih oni neće blokirati “fajervolovima”, ili zbog brige za zaštitu privatnosti ili drugih pretnji sa kojima se poslovni ljudi suočavaju na Internetu. Ako stavite svoj CV na LinkedIn, verovatno se nećete osećati ugroženim ako vam se obrati neko ko vam ponudi posao.

Tako da je LinkedIn, izgleda, jedna realna stvar. Kada je the McKinsey Global Institute početkom ove godine predvideo da bi “onlajn platforme za talente” mogle da povećaju rast globalnog bruto domaćeg proizvoda za $2.7 triliona u roku od jedne decenije, tako što će na efikasniji način povezivati ljude i poslove ili projekte, Linkedin je svakako ušao i u podatke koje je McKinsey obradio i u njihovu prognozu o projektovanoj ekonomskoj dobiti.

Stvari koje članovi LinkedIn mreže vide su često glupe i površne, a međusobne veze slabe. Ali, ispod toga leži i te kako stvarna mreža za pronalaženje talenata i popunjavanje radnih mesta.

Prilično sam siguran da isto važi i za vrh te liste, verziju Linkedina “licem u lice”, kojom se bavi koosnivač kompanije i izvršni predsednik, Rid Hofman, koji izgleda na tom poslu provodi većinu svog vremena. U poslednjem broju Njujorkera (New Yorker) objavljen je veliki i opširan profil Hofmana i on opisuje čoveka koji provodi dane i noći na sastancima, brzo prolazeći kroz liste ozbiljnih tema i imena ljudi koje bi možda trebalo upoznati jedne sa drugima².

02

Hofman na večeri sa svojim dugogodišnjim prijateljem Markom Pinkasom (Mark Pincus) koosnivačem i generalnim direktorom vodeće gejming kompanije Zynga:

Hofman je označio nekoliko stvari: jedan razred na osnovnim studijama na Stanfordu (Stanford) gde predaje na kursu “Tehnologije koje omogućavaju brze odgovore” (Technology-Enabled Blitzscaling). Tvič (Twitch) , online video platformu za igrače. Njegove nedavne sastanke sa Džordžom Ozbornom, kancelarom [sic]³ Državne blagajne Ujedinjenog kraljevstva; Ban Ki Munom, generalnim sekretarem Ujedinjenih nacija; Vojvodom od Jorka; i ministrom za poslove kabineta Ujedinjenih Arapskih Emirata. Kako Hofman i Pinkas upravljaju svojim bogatstvom (Hofman vredi između tri i četiri milijarde dolara, što ga smešta između dvadesetog i tridesetog mesta na listi najbogatijih ljudi u Silikonskoj dolini).

“I da, još nešto “, rekao je Hofman. “Da li gomilaš veštačku inteligenciju uopšte?”

“Dobio sam tu knjigu”Superinteligencija” (Superintelligence) “, rekao je Pinkas.

“Mislim da se vredi duboko udubiti u to “, rekao je Hofman.

A evo ga i na večeri sa direktorom McKinsey Global Instituta Džejmsom Manikom, (James Manyika) vodećim autorom tog gore navedenog izveštaja o onlajn talentima:

“Šansa da A.I. ne budu pametniji od ljudi je manja od nula “, rekao je Manika.

“Nije li to sto posto sigurno? Zar to nije samo pitanje vremena? Ako uopšte preživimo. Niko ko se u to razume ne smatra da je to nula posto. Svi znaju da će se to desiti za deset do sto godina.”

“Postoje ljudi koji se time bave”, rekao je Manika. On i Hofman su se nadali da je ovo vrsta pitanja kojom bi se bavio Papa Franja.

Došlo je vreme za novu stavku na Mainikinoj listi””Poslovi. Srednja klasa.”

Posle svega ovoga, skoro da bi ste mogli očekivati da Hofman i Manika izvuku svoje ajfone, provere da li je papa Franja na internetu i pohvale (endorsuju) ga za “veštačku inteligenciju” a možda i “sadržaj strategija”, dok se sami upravo time bave.

Leman govori o svim tim relacijama u tonu u kojem se ne oseća nikakva emocija, i njihovo nizanje vodi utisku da Hofman, koliko god bio radan i intelektualno radoznao za nekoga ko ima četiri milijarde dolara kod sebe, u stvari diletant čija pažnja skače sa jedne na drugu temu.

A opet, možda je druga reč za diletant “onaj koji pravi mreže” ili konektor. Poslednje kvantitativno istraživanje o društvenim interakcijama, stručnjaka za obradu podataka sa MIT-a Sendija Pentlanda (Sandy Pentland) koje je on obradio u knjizi Fizika društva” (Social Physics) otkriva da:

Stvari ne stoje tako jednostavno, naime, teza da najbistriji imaju najbolje ideje; u stvari, u tome su najbolji oni koji najuspešnije prikupljaju ideje drugih. Nisu oni koji su najposvećeniji, ti koji pokreću promene; promene pokreću oni koji najviše sarađuju sa svojim istomišljenicima. I nije bogatstvo ili prestiž to što najbolje motiviše ljude; to su poštovanje i pomoć kolega.

Naravno, postoje granice onoga što možete da uradite ako je sve što radite umrežavanje. LinkedIn ima stvarni uticaj, jer ljudi koje povezuje nastavljaju da rade važne stvari van mreže, na svojim poslovima i na drugim projektima. Ako se vrate na LinkedIn da nađu ljude i resurse da im pomognu sa tim poslovima i drugim projektima, utoliko bolje. Ali vrednost uglavnom nije u onome što se dešava na LinkedIn-u. Ona je u ljudima koji su povezani mrežom, i u onome šta oni mogu da ostvare sami ili u grupama. “Ako želite da razumete razliku između mreže i zajednice”, napisao je ove nedelje Henri Mintzberg profesor McGill Univerziteta na sajtu HBR.org, “pitajte svoje Facebook prijatelje da vam pomognu da ofarbate svoju kuću.”

Postoje stvari koje labavo povezani Facebook prijatelji mogu da urade a koje tesno povezana zajednica ne može. Da šire ideje na primer. Ili glasine:

Ako neko ogovara nekoga sa svojim bliskim prijateljima, a i oni to rade, mnogi će čuti glasinu drugi i treći put, jer oni koji su povezani jakim vezama su najčešće prijatelji. Ako se motivacija da se šire glasine pomalo smanji u svakom talasu prepričavanja, onda je za priču koja se kreće kroz jake veze mnogo verovatnije da će biti ograničena na nekoliko klikova u odnosu na onu koja ide preko slabih veza; mostovi neće biti pređeni.

Ovo je citat iz Snage slabih veza”, klasičnog naučnog teksta iz 1973, koji je napisao sociolog Mark Granovetter (Mark Granovetter) koga Hofman, među ostalima, povremeno navodi kao inspiraciju i opravdanje za današnje onlajn društvene mreže. Slabe veze, zaključuje Granovetter su “neophodne za omogućavanje pojedincima da uspostave veze i omoguće im integraciju u zajednici.” Dakle, to je ono što ljudi rade kada me podržavaju na LinkedIn-u za delatnost nazvanu “spasavanje u zatvorenim prostorima” (“Confined Space Rescue”): Oni mi daju mogućnosti, otvarajući me za nove poslovne prilike.

Dobio sam jos dva takva endorsa (preporuke) otkada sam počeo da pišem ovaj tekst, tako da, možda, oni naprosto još nisu shvatili šta su moje prave sposobnosti.

Justin Fox za Bloomberg

Knjiga koja me je promenila: Autostoperski vodič kroz galaksiju

Ili: kako me je Daglas Adams naučio šta su satira, ekonomija, pa čak i Vogoni

07

Kada sam bio dete, naučna fantastika je bila ozbiljna stvar a Daglas Adams (Douglas Adams) nam je svima pokazao da, uz svu ozbiljnost, ona može biti i duhovita. Daglas je, uz sve to, u svoj Galaktički vodič za autostopere ubacio i nešto što je posebno bitno za nas, ekonomiste, piše za Gardijan Ha-Džun Čeng (Ha-Joon Chang) profesor ekonomije na Univerzitetu u Kembridžu i autor knjiga “23 Stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu” (23 Things They Don’t Tell You About Capitalism), i “Ekonomija: vodič za upotrebu” (Economics: the User’s Guide)

Postoje knjige, piše Čeng, za koje na neki volšeban način znate da će vas, čak i pre nego što ih pročitate, promeniti iz temelja. Postoje knjige koje čitate upravo iz razloga jer želite da vas promene. Autostoperski vodič kroz galaksiju, međutim, nije pripadao ovoj kategoriji. U stvari, H2G2 (kako pleme poklonika Daglasa Adamsa zove ovu knjigu) bila je posebna jer nisam očekivao da će imati bilo kakvog uticaja na mene, a kamoli tako trajno i “do koske”. Čak se i ne sećam tačno kada sam je pročitao, osim da je to bilo tokom prvih nekoliko godina po mojem dolasku u Britaniju u koju sam, kao student, stigao 1986. Jedino čega se sećam je da sam bio zaintrigiran opisom knjige, kao “naučno-fantastične komedije (SF)”.

Postao sam ljubitelj SF-a još sa 10 ili 11 godina, kad sam počeo da proždirem sve do čega sam uspevao da se dokopam u prilično oskudnom izboru knjiga iz ovog žanra (često uprošćenom i obeleženom kao “dečja izdanja”), svega što je tokom 1970-ih i 80-ih bilo dostupno u Koreji. SF je tada bila ozbiljna stvar: intergalaktički ratovi i imperijalizam (Skylark), tehnološka antiutopija (Brave New World), post-apokaliptički svetovi (Na plaži – On the Beach, Day of the Triffids)… SF, kako sam osećao, nije trebalo da bude komičan.

Autostoperski vodič ne samo da je bio neopisivo duhovit, već je bio i van mog mentalnog svemira

04

Ali, ispostavilo se da je H2G2 bilo nešto najsmešnije što sam ikada pročitao. Ne samo što je bila smešna, već je bila i potpuno izvan mog mentalnog univerzuma: depresivni robot koji spašava živote protagonista iz romana udarcem zapodevši razgovor s glavnim računarom iz neprijateljskog svemirskog broda, da bi ga, sasvim nenamerno, bacio u depresiju a onda naveo i na samoubistvo; Predsednik Međugalaktičkog saveta lepih umetnosti koji preživljava “najgoru kosmičku poeziju i recitovanje” glodanjem sopstvene noge; a naslov treće knjige izmišljenog pisca “Ulona Kolufida” (Oolon Colluphid) glasi “Ko je, uostalom, ta osoba zvana Bog?”

Ali ono što me još više fascinira je to kako je H2G2 plasirao svoj neobični smisao za humor, uz satirične osvrte na domet svetske industrijalizacije, postavljajući ozbiljna pitanja kroz laku i “neobaveznu” formu. Centralna priča, o odnosu između miševa i ljudi (ne bih da kvarim zabavu svima onima koji Vodič još uvek nisu pročitali) satirički pristupa čovečanstvu koje je bolno (samo)uvereno u sopstvenu briljantnost.

Dokaz protiv postojanja Boga neponovljivo je izložen na primeru “Vavilonske ribe” (Babel Fish), jednoj nadasve lucidnoj sofisteriji kojom se ismevaju versko-filozofske rasprave. Opisujući Vogone kao rasu koja “ni svoje bake neće spasti od sigurne smrti bez naloga potpisanih u tri primerka, poslatih, dobijenih nazad, obaveštenja, izgubljenih, nađenih, tretiranih kao predmet javne rasprave, ponovo izgubljenih, i, konačno, sahranjenih u mekom tresetištu na tri meseca da bi se potom reciklirali kao – upaljači”, predstavlja savršenu formu ismevanja birokratije. Pasaž u kojem Artur Dent i Ford Prefekt (Arthur Dent, Ford Prefect) procede kroz zube presnu laž, naime, prazne reči hvale na račun vogonske poezije, ne bi li ovim foliranjem spasli svoje živote, predstavlja jednu od neponovljivih humoreski u oblasti književne kritike.

05

A jedino je duhoviti genije zvani Daglas Adams mogao da se istovremeno podsmehne dvema stvarima koje niko drugi ne bi ni pomislio da sjedini: britanski sindikalizam iz epohe 1970-ih i egzistencijalističku filozofiju; dva člana sindikata filozofa, naime, “zahtevaju “strogo definisane oblasti sumnje i neizvesnosti.”

Kao ekonomistu, ono što me je posebno ushitilo bila su Adamsova izlaganja ekonomskih teorija. Priča o ljudima koji troše vrtoglave sume novca kako bi kupili “testise Antareanskog kanarinca” čiji je ukus odvratan, a sve samo zato što “veoma bogati idioti žele da impresioniraju druge, takođe veoma bogate idiote”, jeste prerada ideja poznatog američkog ekonomiste iz 19. veka, Torstejna Veblena (Thorstein Veblen) i njegove teorije o upadljivom (tj. ekstravagantnom) trošenju novca. U toku je i divlje profitabilni biznis proizvodnje novih planeta namenjenih superbogatima. Ove planete, namenjene životu i stanovanju imućnih, “proizvodile” su se na jednoj staroj planeti, sve dok ona sama nije bila prisiljena da zapadne u stanje hibernacije za narednih 5 miliona godina ”jer je njihov uspeh učinio da svi ostali osiromaše, uništavajući na taj način i sopstveno tržište”. Adams je na izuzetno vispren i duhovit način opisao teoriju nedovoljne potrošnje, koja je bila popularna u 19. veku. Ova teorija je, zapravo, postala daleko relevantnija otkad je Adams objavio H2G2, što je uporedo išlo s porastom nejednakosti, koja je u mnogim društvima narasla do šokantnog nivoa.

Dakle, bilo je toga još. Mnoge su me knjige promenile: Sto godina samoće Gabrijela Garsije Markesa. To je učinilo i delo kineskog filozofa i taoiste Čuang-Cea, koji me je naučio kako ne postoji samo jedan način razumevanja sveta. Gaekji (Strana Zemlja), delo Južnokorejca Hvang Sok-Jonga (Seok-Young Hwang) je neponovljiva zbirka od 11 kratkih priča koja mi je pokazala pravu stranu ekonomskog čuda moje zemlje. Američki politički ekonomista i nobelovac Herbert Sajmon je napisao za mene takođe presudno delo, “Razlozi ljudskog delanja” (Reasons in Human Affairs), koja je suštinski transformisala moj nekadašnji način razmišljanja o ljudskoj racionalnosti, organizaciji i institucijama – a, zapravo, i moje ekonomske poglede i stavove. Ipak, od svih navedenih, H2G2 me nagnala da shvatim kako se o ozbiljnim stvarima ne mora pričati u mračnom tonu i na dramatičan način. Galaktički vodič za autostopere me je naučio da zabavan prikaz stvari može biti najefikasniji način iskazivanja kritike dominantnih struktura moći i mitova koji je podržavaju. Duhovitost Adamsovog Vodiča me je oslobodila teatralnosti i pathosa negativnih emocija.

 

Ha-Joon Chang, The Guardian