Svemir: nova ekonomska granica

00

Trka u svemiru se ponovo zahuktava i mnogi u njemu vide mogućnosti za investicije. Kako se barijere i troškovi za primenu tehnologije u svemiru spuštaju, verujemo da će preduzeća u sektoru aerokosmičke i odbrambene industrije (A & D, Aerospace & Defence) iskusiti ubrzani rast na svojim svemirskim poslovnim linijama, dok bi biznis komercijalnih satelitskih operatera mogao biti ugrožen usled jeftinijih alternativa.

11Eskalacija geopolitičkih tenzija čini se da vuče SAD u pravcu povećanja militarizacije svemira i zaštite postojećih sredstava, sa rastom fondova za obezbeđivanje sredstava za zaštitu svemira kao rezultat. Svemir postaje sve manji, bliži, i jeftiniji, iznova pokrećući privredu koja stagnira već́ decenijama i otvara prostor za nove aplikacije, tehnologiju i konkurenciju. Analizu svemira kao prostora za obavljanje biznisa uradio tim specijalista za aerokosmička ulaganja pri banci Goldman Sachs: 

Šta ako vam kažemo da slanje u svemir sada košta 11 puta manje nego pre 5 godina i da sateliti mogu da koštaju 100 puta manje? Naša sposobnost da se otisnemo u svemir se  promenila u poslednjih 5 godina više nego tokom celog prethodnog perioda istraživanja svemira. Novi, lakši pristup, može radikalno promeniti naše aktivnosti u svemiru (više o ovome u Pregledu pravnih regulativa o kosmičkom prostoru).

13Niski troškovi lansiranja omogućavaju primenu jeftinih satelita sa kraćim očekivanim trajanjem života, i smanjuju barijere za komercijalne, vojne i naučne aktivnosti u svemiru. “Sazvežđa” odnosno flote ili konstelacije manjih satelita sada mogu da obavljaju posao starijih satelita uz značajne uštede u troškovima. Bez ove visoke barijere ulaska, ekonomija svemira može da se podrvgne eri kreativne destrukcije. Proizvođači satelitske opreme i provajderi lansirnih rampi moraju brzo reagovati i sami sebe ponovo redefinisati da bi uspeli da iskoriste ono što može biti tržište sa visokim rastom.

17Zašto je to važno? Jeftiniji pristup svemiru je ono što ovu igru čini ponovo živom. Budućnost istraživanja i svemirske ekonomije zavisi od dostupnosti svemira igračima u komercijalnoj trci. Do sada, samo nekolicina kompanija i država je bila dovoljno snažna da investira u postrojenja sa ciljem osvajanja svemira. Niža ulazna cena i za satelitske tehnologije i za usluge lansiranja omogućava pristup za više preduzeća. Ovo će verovatno promeniti konkurentnost okruženja tako što će stimulisati potražnju za sredstvima bitnim za osvajanje svemira i bolje snabdevanje uslugama kao što su GPS, satelitski internet, i precizno mapiranje. Kako svemir bude postajao sve natrpaniji, praćenje i zaštita imovine SAD će biti sve važniji fokus za ministarstvo odbrane, koje je već stvorilo novu priliku za odbrambene resurse.

12

Mogućnosti za satelite i lansirne rampe u A & D: Smanjenje troškova lansiranja nudi do sada neviđene mogućnosti za pristup svemiru, što će stvoriti dobre poslovne mogućnosti za proizvođače satelita. Sa troškovima manjim za 10% od onoga što su bili pre 5 godina, investicije u svemir će postati dostupne kompanijama koje još nisu ušle u taj prostor. Troškovi će verovatno nastaviti da opadaju sa razvojem raketa za višekratnu upotrebu – sličnih onoj koju je uspešno testirao Blue Origin. Mislimo da bi troškovi mogli pasti za još 10 puta u narednih 5 godina.

Očekujemo da Lokid Martin (Lockheed Martin), ALLIANT TECHSISTEMS, i Boeing smanje svoje troškove lansiranja – Antares, Atlas V, i Vulkan – kako bi mogli da ostanu konkurentni.

19Niski troškovi lansiranja će preoblikovati satelitsku industriju, s obzirom da sateliti mogu sada biti dizajnirani za kraće očekivano trajanje života, što značajno utiče na smanjenje troškova. Dostupnost GPS, satelitskog interneta, komunikacije, slike, i naučnih istraživanja može se značajno povećati sa posledičnim smanjenjem troškova za potrošače i poreske obveznike. Vidimo  da američki A & D sektor nastavlja svoju putanju natprosečnog rasta i povećava svoje učešće na tržištu lansiranja, nakon godina slabih rezultata što je prikazano na donjem grafikonu:

grafikon 7Ovde je svemirska ekonomija uočljiva kao elastična i brzorastuća, što je usledilo kao efekat nižih troškova lansiranja i satelita.

Qualcomm Inc. i SpaceX već su reagovali na ove niže troškove lansiranja, najavljujući planove za lansiranje satelitske flote sa 900 i 4.000 članova, respektivno, a Elon Musk predviđa završetak tog posla za 5 godina. Na kraju 2014, u svemiru je bilo 1.261 operativnih satelita prema podacima organizacije Satellite Industry Association, u odnosu na 986 u 2011. godini.

16Privatizacija svemira stvara komercijalne mogućnosti za kompanije koje su zainteresovane da operišu u prostorima bliskim svemiru. To omogućava da agencija NASA ode korak dalje: kako NASA bude ulazila dublje u svemir, komercijalne kompanije će preuzimati odgovornost za transport i usluge u niskoj orbiti oko Zemlje, što se jasno vidi u komercijalnom snabdevanju i komercijalnim nagradama za posade. Ugovori su ponovo obnovljeni u januaru 2016. godine u ukupnoj vrednosti od oko 5 milijardi dolara i zaključeni na rok od šest godina. Lansiranja letilica sa ljudskom posadom su u SAD bila zaustavljena 2011. ali to će se promeniti sa razvojem sistema za lansiranje sa sledećom generacijom raketa za istraživanje svemira, koje će dovesti Amerikance do asteroida u 2025 i do Marsa u 2030-im.

04Zaštita imovine u svemiru će biti rastući novi i sve važniji faktor kako svemir bude postajao sve naseljeniji i predstavljao pretnju za američku sigurnost: Fokus na zaštiti sredstava u svemiru će doprineti najmanje $5.5mlrd u narednih 5 godina. To treba dodati na procenjenih oko $25mlrd svake godine u tajnim i nekategorisanim aktivnostima odbrane u svemiru prema medijskoj kući CBS. Tekući neklasifikovani troškovi nabavki ministarstva odbrane  dostižu samo $7.1mlrd u glavnim programima sa $ 1,5 milijardi troškova lansiranja, $3.0mlrd za satelite, a $2.6mlrd za podršku. Dodatnih $5.5mlrd za zaštitu imovine u svemiru će najverovatnije biti dodeljeno u okviru tajnih budžeta, koji predstavlja najveći deo troškova ministarstva odbrane SAD u odbrani svemira. Svemirska komanda SAD je narasla na otprilike istu veličinu kao i obalska straža sa budžetom koji je oko 2,5 puta veći. Jer, potrošnja za svemirski program je usko povezana sa pretnjama nacionalnoj bezbednosti iz bliskih sličnih zemalja, vidimo oživljavanje Rusije i uspon Kine kao važan vetar u leđa Pentagonove potrošnje u svemiru. Obe zemlje su uspešno testirale protivsatelitska oružja, pokazavši da su američka sredstva u svemiru u opasnosti.

03Kako američka misija u svemiru postaje sve složenija i suočava se sa sve konkurentnijim i brojnijim okruženjem, zaštita imovine u svemiru postaje sve važnije pitanje za ministarstvo odbrane. I dok američke vazdušne snage, barem zvanično, ne komentarišu konkretne strategije za odbranu svemira, borba protiv ometanja, pokretljivost, situaciono snalaženje i rastakanje svemirskih poseda i disagregacija su opšte prihvaćeni kao glavni fokus delovanja. U slučaju gubitka svemirske imovine, SAD će vršiti pritisak kroz jeftine, brzo rasporedive satelite koji bi mogli da zamene opremu na Zemlji.

 

Goldman Sachs

 

Bil Brajson: “Osećam kao da je Britanija stalno u vremenima štednje”

01“Mislim da je Britanija savršenih razmera…malo je i dalje divno“ (Foto: Gardijan)

Putujući Britanijom danas, Bil Brajson (Bill Bryson) piše o tome šta se sve na Ostrvu promenilo a šta ne u poslednjih 20 godina.

Bil Brajson je upravo objavio svoju prvu knjigu putovanja u poslednjih 15 godina – a tema je Velika Britanija. Njegov novi putopis The Road to Little Dribling izašao je tačno nakon 20. godina od objavljivanja njegovog sada već „savremenog klasika“, putopisa Zapisi sa malog ostrva“ (Notes From a Small Island), koji je u Bi-Bi-Sijevoj anketi proglašen za knjigu koja najbolje opisuje Englesku. Ona je, u neku ruku, nastavak Zapisa sa malog ostrva.

Britanci su danas sebični – ali ne koliko i Amerikanci

Pisac Bil Brajson kaže da je Britanija, tokom poslednje četiri decenije, doživela ogromne promene, “uglavnom nabolje”. Podsećajući se trenutaka kada je prvi put kročio u ovu zemlju, on kaže da su „Britanci tada bili siromašni“, premda misli kako danas u njoj postoji “neka vrsta preterane zaokupljenosti sobom”, gledanja u svoj pupak pri čemu je prisutna opsednutost primećivanjem tuđih mana – ovakva percepcija i osećaj u prošlosti Britanaca nisu postojali. On, takođe, kaže kako se „u narod uvukla izvesna doza sebičnosti“.

Britanci su, međutim, veoma dobri u toj samozagledanosti u sebe, dodaje on – za razliku od Amerikanaca, koji su, recimo, sjajni u nošenju neprimereno velikih kofera u avione, svesni da će na taj način blokirati prostora ostalim putnicima – i čineći to bez apsolutno ikakvog srama.

Sve je u veličini

Na isti način, kao što su pri dolasku u Sjedinjene Države evropski putnici obično preplavljeni osećajem ogromnog prostranstva svega, Brajson u Evropi oseća kako je „sve majušno“. Pa ipak, on kaže da veličina zemlje – i sve u njoj – stvara jedan dublji smisao o tome šta zaista predstavlja kulturno okruženje. U tom smislu, prostranstvo kreira i pogled na svet, pa se tako i Amerikanci razlikuju od Evropljana i po ovoj percepciji sveta i prostora i veličine stvari u njemu.

“Mislim da je Britanija danas „perfektno formatirana“, a to je nešto o čemu Britanci ne razmišljaju dovoljno”, dodaje Brajson. “Kada kažem da je savršene veličine – odnosno prostora – onda mislim da ima dovoljno građana kako bi se stvorila kritična masa, koja bi mogla da odneguju potpuno nezavisnu kulturu. Ukoliko bi ostatak sveta i čovečanstva nestao koliko sutra, i dalje bismo, kroz Britance kao „jedine preživele“, kao čovečanstvo imali dobre pozorišne komade, književna dela, dobre hirurge i dobre univerzitete, kao i sve stvari koje bi svako dobro društvo trebalo da obezbeđuje.”

On kaže i da Britanija poseduje lep osećaj za održavanje udobnosti i porodice, odnosno zajednice. „Gde god da ste, kada uključite vesti, svi mi gledamo Fijonu Brus ili Hjua Edvardsa, ili šta god. Imate mnogo zajedničkih iskustava s ostalima, a kroz takav osećaj se takođe učvršćuje i osećaj zajedništva. U zemlji veličine Sjedinjenih Država ili Australije, ovakav osećaj (zajedništva) ne možete imati.”

02

Internet – ćaskanje s Bilom Brajsonom

Nedavno ekranizovana knjiga „Šetnja šumom“ (Walk in the Woods), napisana 1998, ovog je septembra kao film ušla i u bioskopske dvorane. Povodom ove adaptacije, novinar Džon Mulen je za dnevni list Gardijan napravio skype-intervju s Brajsonom, u kojem on daje savete budućim planinarima ali priča o razlozima koji ga inspirišu da napiše knjigu o Džordžu Vašingtonu.

Zadovoljstvo je kao ležaljka na zimskom vetru

Brajson je rekao kako je neprestano zapanjen veselošću Britanaca, „ponekad i uprkos tome što su razlozi za smeh i dobro raspoloženje manji od minimalno zadovoljavajućih“. Mulen ga je podsetio na pasus iz njegove knjige „Beleške s malog ostrva“ (Notes From A Small Island), i na momenat kada je Brajson u Krajstčerču (Christchurch, Dorset) naišao na par ufačlovan u ćebe kako sedi pred svojom kabinom-kolibom na okeanskoj obali.

“Sve kabine na plaži duž morskog žala bivale su tokom zime zatvorene – sve izuzev ove”, priseća se Brajson. “Tu je bio taj par – muškarac je istrajno pokušavao da čita novine dok ga je vetar šibao u lice. Bio je to najveći mogući izazov, pri takvim vremenskim uslovima koji izazivaju svaki osećaj izuzev zadovoljstva i udobnosti, a bilo je tako očigledno da oni ne uspevaju u svom naumu – pa ipak, uprkos svemu, videlo se da su bili beskrajno srećni! Jer, takvi su Britanci u trenucima opuštenosti. Iskreno volim i divim se toj njihovoj veštini i umeću postizanja sreće kroz male stvari i zadovoljstva, izvlačeći iz ovakvih trenutaka i situacija maksimum.”

Dolazeći iz Amerike, kako je rekao, ovo ga je godinama intrigiralo, i po njemu je to jedna od njihovih najatraktivnijih karakteristika. “Ako želite da se zabavite u Americi, morate uložiti puno novca i kupite opremu. Ali, Britancima je tako lako ugoditi, a mislim da je način na koji to rade potpuno zadivljujući.”

Ne postoji takva stvar kao što je prav put

“Ništa Britancima ne pruža više zadovoljstva od rasprave o tome kako da se odavde prebace do nekog drugog mesta”, rekao je Brajson, dodajući da on još nije stigao dotle da nađe put koji bi u Londonu vodio ravno od jednog do drugog mesta. “To je naročito tačno za britanske muškarce – posebno u kafanama”, rekao je on. U Beleškama s malog ostrva, Brajson sa zaprepašćenjem analizira zabavne razgovore između muškaraca koje je prisluškivao – i vraća se toj temi u jednom poglavlju u svojoj novoj knjizi, kaže Mullan. I kada bi u knjizi postojao samo ovaj deo, vredelo bi je kupiti.

04

Zbunjujuća ljubav prema životinjama – čak i prema pudlicama

U Beleškama o malom ostrvu, Brajson nailazi na jednu impresivnu zgradu u kojoj je Liga za zaštitu mačaka (sada pod imenom Zaštita mačaka). “Britanci i njihova ljubav prema životinjama je nešto u čemu ne učestvujem”, priznao je Brajson. “O meni je već zapisano da se ne bih uznemirio ni kada bi svi psi ovog sveta bili skupljeni u jednu vreću i odnešeni u neko udaljeno mesto kao što je Grenland i tamo ostavljeni – izuzev pudlica. Njih bih upucao. ”

Bil Brajson je upravo objavio svoju prvu knjigu putovanja u poslednjih 15 godina – i to o Velikoj Britaniji. Više od 20 godina nakon što je prvi put objavio Beleške sa malog ostrva, on objašnjava zašto još uvek voli tu zemlju.

Neverovatno je koliko prošlosti možete da “napabirčite” bez ikakvog napora, i priznajem da sam bio šokiran kada mi je moj izdavač skrenuo pažnju na činjenicu da će ove godine biti 20. godina od Beleški s malog ostrva.

Kada sam je pisao, moja supruga i ja smo doneli prilično naglu odluku da se preselimo u SAD. Naša namera nikada nije bila da se trajno iselimo, ali smo mislili da će pet godina ili nešto više dati našoj deci priliku da iskuse drugu zemlju i tako je ova knjiga bila neka vrsta oproštaja od Britanije, zemlje u kojoj sam sebi stvorio veoma srećan dom toko 20-tak godina. Moje putovanje je bila oproštajna turneja.

Ipak, sama organizacija ovog putovanja nije bila tako jednostavna kao što sam prvobitno mislio. U većini zemalja postoji jedan očigledan put kojim se treba kretati. U Australiji bi, na primer, trebalo bi ići obodom a onda kao strelicom pogoditi u Uluru. Ne verujem da je iko ikada napravio sličnu knjigu o SAD a da nije išao sa istočne ka zapadnoj obali ili obratno. Ali, u Britaniji ne postoji “prirodan” način za napredovanje kroz teritoriju ove zemlj. Gde god da ste, možete otići u jako velikom broju smerova. Činilo mi se kako je Dover pravo mesto za početak, jer sam tu prvi put stavio nogu na britansko tle. Odatle sam, naravno, otišao u London. Ali, gde je sledeća stanica? Nastaviti zapadno, kroz Oksford, i dalje ka Kornvolu? Ali, kako onda da se vratim do Istočne Anglije (East Anglia)? Sve je to na neki način pobrkano, pa knjiga nema neki logičan tok kretanja, osim što veoma uopšteno ide od juga ka severu.

Gledajući unatrag, većina ljudi se, izgleda, seća Beležaka sa malog ostrva kao daleko genijalnije i prijatnije knjige nego što zaista jeste. Na moje veliko iznenađenje, čitaoci su veoma često skloni da budu pozitivno nastrojeni i možete biti veoma otvoreni kada pišete o njihovim gradovima iako to nije baš uvek slučaj. Ja znam da je Mančester divno mesto i shvatio sam da je to moja krivica, ne njegova. Ali nikada nismo baš međusobno “kliknuli” i razumeli se. Mislim da je Mančester uvek bio pomalo nabusit zbog toga, iako je većina mojih šala bila izrečena sa namerom da budu zabavne.

05

Ako sam imao nekog uzora, bio je to neko poput Klajva Džejmsa Clive James, koji je radio svoje zabavne putopise za Observer, ali generalno je vladalo pravilo da knjige putopisa moraju biti veoma ozbiljne i napisane tako da odaju sveznalački ton pisca. Ne samo da su ovi autori znali sve o kulturama koje su pohodili, već su zapravo odavali utisak da i govore islandski. Moje iskustvo uopšte nije bilo takvo. Većina nas koji nekuda putujemo smo dosta zbunjeni, blago iznervirani pa čak i zabrinuti. Nismo sigurni da smo u pravom vozu, pomalo smo zbunjeni menijima i nismo u potpunosti uvereni da ćemo uživati u isprobavanju onoga što smo naručili. Pokušao sam da opišem kako je to putovanje meni zaista izgledalo i tu je u štivo ušla komedija, što i omogućava ljudima da se prepoznaju ne kao izuzetno sigurni već pomalo zbunjeni putnici.

Odgovor na knjigu je bio veoma dobar, ali takođe i donekle nesrazmerno preteran i ispunjen velikim brojem emocija. Bio sam tretiran kao da sam imao neki ogroman fond mudrosti i, za neko vreme, Britanija je odlučila da sam ja Amerikanac koga treba pratiti. Bilo da je bila reč o trci za predsedničke izbore ili pucnjava u srednjoj škoji Kolumbajn (Columbine High School), umeo sam da dobijem poziv od Newsnight ili Today programme. Pokušao sam da ne postanem glasnogovornik SAD, ali kao rezultat mog posvećivanja Velikoj Britaniji bio sam pozvan da se bavim i drugim stvarima koje su mi veoma godile. To što mi je ponuđeno da budem kancelar Univerziteta Darem (Durham) je bila ogromna čast. Biti predsednik kampanje za zaštitu ruralne Engleske je nešto veoma drago mom srcu.

U narednih dvadeset godina nisam mnogo mislio o toj knjizi, i kada mi je predloženo da ponovo pišem o Velikoj Britaniji bio sam pomalo sumnjičav prema toj ideji. Ali, ako sam pokušao da ne idem u potpunosti istim putevima kao u prvoj knjizi, mogao sam da izbegnem suviše komentara, kao što je recimo onaj da je “bilo mnogo bolje ranije kada je Solzberi imao knjižare sa polovnim knjigama” i tako sam krenuo. U knjizi The Road to Little Dribbling stoji ovako: Povrh Beleški sa malog ostrva sam generalno uspeo da dam prednost novim mestima – uvek sam hteo da odem u Skegness – i to mi je pružilo priliku da uporedim kako je bilo nekada i kako je danas. U izvesnom smislu postoje razlike, ne samo zbog toga što sam bio mlađi i tanji tokom prvog obilaska…

03Hrana i usluga su daleko bolji nego kada sam prvi put došao ovde. Stavovi su se takođe promenili uglavnom nabolje, mada ne i uvek. Postoji taj paradoks da Britanija nikada nije bila tako bogata, a količina novca i imovine većine ljudi ne može da se poredi sa onim što su ljudi imali kada sam prvi put došao. Pa ipak, zemlja se ponaša kao da nikada nije bilo toliko loše.

Stalno se čuje „ovo sebi ne možemo da priuštimo“. Zvuči kao da smo u permanetnom vremenu štednje u kojem ne samo da sebi ne možemo dozvoliti veće stvari – stanove za sve kojima su potrebni i bolnice u svakom mestu – već i tako male stvari kao što su mala “ostrvca” sa cvećem na raskrsnicama. Sve ove stvari je zemlja imala kada sam prvi put došao ovde, i kada smo svi bili mnogo siromašniji.

Moja iskrena nada je da su to samo prolazni detalji koji se mogu promeniti, jer moje putešestvije uglavnom otkrivaju da, ako u obzir uzmemo ono što je najvažnije – pejzaž, sela, ukupan izgled – onda je Britanija u suštini i dalje isto mesto. Isto tako, kultura i karakter su gotovo isti i one stvari koje su mi bile privlačne u Velikoj Britaniji, kada sam prvi put došao ovde – smisao za humor, uređenost, osnovna pristojnost, zdrav razum, dobro vođenje i društvo kome se treba diviti – sve u svemu, izgleda kao da su ostali netaknuti. Isti kao što su bili onda kada sam prvi put kročio na ove obale pre više od četiri decenije.

 

Gardijan