Kineska ekonomija: Šta očekivati u 2018?

Svaka nova godina je dobar trenutak za razmišljanja i novogodišnje odluke. Za Kinu, koja je tešku godinu prebrodila na siguran i zdrav način, i uz ispunjena obećanja vlade da će se brinuti o efikasnijoj i otvorenijoj ekonomiji, zemlja je spremna da otpočne još jedno novo putovanje.

Uprkos nekim turbulencijama na tom putu, kineska ekonomija je 2017. godinu završila daleko snažnija nego što se očekivalo: glavni rast je izvesno ispunio zacrtane ciljeve, finansijski rizici su ublaženi a tržište nekretnina se smiruje, dok ključne reforme ostvaruju stabilan napredak.

Do sada je druga najveća ekonomija na svetu pokazala da je ključni pokretač globalnog rasta. Da li će kineska uloga u svetskoj ekonomiji nastaviti da dobija na značaju, i kako će Kina ploviti kroz nemirne vode? Slede neke od ključnih oblasti na koje treba obratiti pažnju.

Dublje strukturne reforme na strani ponude

Široke strukturne reforme u Kini, dizajnirane da poboljšaju ekonomiju na strani ponude, proizvele su željene rezultate u 2017. godini, uz očekivanja da će biti još bolje i u 2018. godini.

U borbi protiv previše proizvodnih kapaciteta, što je glavni zadatak aktuelne reforme, Kina je ostvarila svoje planove za prošlu godinu, smanjujući kapacitet proizvodnje čelika za oko 50 miliona tona, kao i uglja, za najmanje 150 miliona tona.

Napredak je zabeležen i na ostala četiri fronta, uključujući smanjenje zaduženja, smanjivanje količine zaliha tj. roba koje su dostupne za prodaju, odnosno količinu materijala za izradu novih proizvoda smanjenje troškova i osnaživanje slabih veza u ekonomiji i finansijama.

Centralna ekonomska konferencija je prošlog meseca bilo mesto na kojem je Kina obećala da će nastaviti sa strukturnim reformama na strani ponude u 2018. godini, uz napore za poboljšanjem ekonomskog kvaliteta.

Nastavak regulatorne oluje – snažno uspostavljanje pravila igre

U godini koju su neki nazvali “najtežom godinom” za kinesku finansijsku industriju, vlasti su preduzele konkretne korake radi sprečavanja široko rasprostranjenih zloupotreba i malverzacija na brzo rastućem finansijskom tržištu.

Banke, osiguravajuće kompanije kao i one koje trguju hartijama od vrednosti bile su u 2017. na udaru teških novčanih kazni zbog kršenja tržišnih pravila, dok su za preduzeća čije je poslovanje vezano za internet-finansije – firme koje su jednom uspele da obezbede laku i zamašnu dobit – sada nastupila teška vremena; one se sada svojski trude da prežive pod strožijim pravilima.

I dalje je u toku demonstracija čvrsto zacrtanog stava, dok među višim liderima postoji saglasnost o potrebi daljeg sprovođenja odlučnih akcija protiv nepravilnih i nezakonitih aktivnosti u finansijskom sektoru, kako bi se sprečili rizici u poslovanju.

Iako u izjavi objavljenoj nakon ključnog ekonomskog samita nije pomenuto smanjenje zaduženja, kontrola finansijskog rizika je i dalje prioritet s obzirom da će uklanjanje velikih rizika, kako je obećano, biti jedna od tri teške bitke koje ova zemlja vodi.

Širenje rata protiv zagađenja

Nema boljeg merila od čistog i plavog neba u Pekingu ove zime, kako bi se osvedočili efekti kineskih mera preduzetih u cilju redukcije zagađenja.

Jednom i doskora retkost, plavo zimsko nebo više nije luksuz u Pekingu a razlog tome je uspešna vladina kampanja za povećanu upotrebu čistog goriva za grejanje i teške kazne protiv preduzeća koja važe za glavne zagađivače.

Kontrola zagađenja je, takođe navedena kao jedna od “tri teške kineske bitke” koje će se voditi u naredne tri godine, a cilj je značajno smanjenje emisije gasova od strane glavnih zagađivača, uz poboljšanje ukupnog ekološkog okruženja.

Da bi se ova bitka dobila, trebalo bi da napori budu usredsređeni na prilagođavanje industrijske strukture, povećanja ušteda energije i njenog očuvanja kako bi nad Kinom ponovo osvanulo plavo nebo, navodi se u rezoluciji Centralne ekonomske konferencije iz decembra 2017.

Nastavak regulisanja tržišta nekretnina

U 2017. godini, tržište nekretnina, za koje se nekada smatralo da predstavlja veliki rizik na širem ekonomskom planu, sada se smiruje i „hladi“ usred čvrstih ograničenja i neumoljive regulative, kao što su ograničenja u kupovini; intenzivirani su i zahtevi za redovnim plaćanjem, jer je vlada pokušavala da umanji neželjene špekulacije.

Sa održivim tržištem, kineske vlasti imaju za cilj “dugoročni mehanizam” za regulisanje nekretnina, kao i sistem stanovanja koji obezbeđuje snabdevanje kroz višestruke izvore, podstičući kupovinu i iznajmljivanje stambenog prostora.

U velikim i srednjim gradovima vlada će unapređivati razvoj tržišta iznajmljivanja stambenih objekata, posebno dugoročnog najma. U međuvremenu, smanjenje neprodatih stanova i dalje će biti prioritet za gradove i oblasti trećeg i četvrtog ranga.

U izveštaju Nacionalne akademije za ekonomske strategije, predviđeno je da tržište nekretninama treba da ostane stabilno i u 2018. godini, ukoliko na vidiku ne iskrsne neki veliki politički poremećaj.

Ubrzavanje reformi u državnim preduzećima

Reforme državnih preduzeća (state-owned enterprises, SOE) će tokom 2018. takođe uploviti u dublje vode, a kineska vlada očekuje da zadobiju značajniju ulogu u prevazilaženju viška kapaciteta, držeći koeficijent duga pod kontrolom i vodeći visokokvalitetni ekonomski razvoj.

Tokom 2017. godine, do 68,9 odsto centralnih državnih preduzeća učestvovalo je u reformama koje su podrazumevale uspostavljanje mešovitog vlasništva, a vlasti razmatraju planove kojima bi se ova strategija intenzivirala.

Na 19. Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine (KPK), kinesko rukovodstvo je obećalo da će dalje reforme učiniti sve kako bi državna preduzeća postala “jača, bolja i veća”, pretvarajući ih u “svetski konkurentne kompanije”.

Vlada će nastaviti sa jačim restrukturiranjem i smanjivanjem zaduživanja zamašnom i hitnom prodajom hartija od vrednosti, kao i podsticanjem eksperimenta s poslovanjem preduzeća koja su u mešovitom vlasništvu, prisutnom u više državnih preduzeća.

Otvoriti vrata još šire

Tokom 2018. biće obeležavana 40-godišnjica kineskih reformi i politike otvaranja, a kineski lideri obećali su da će kineska vrata u svet biti još šire otvorena.

U cilju unapređivanja i promovisanja jedne uravnotežene trgovine, Kina će povećati uvoz i smanjiti uvozne tarife za neke proizvode, rečeno je prošlog meseca na Centralnoj ekonomskoj konferenciji.

Da bi stranim firmama pružile veće mogućnosti na kineskom uzavrelom i prosperitetnom tržištu, uspostavljena je negativna lista za ulazak na kinesko tržište, na kojoj su naznačeni sektori i preduzeća koja su ograničena za strane investicije. Ova lista biće tokom 2018. godine uspostavljena širom Kine.

Prema izveštaju sa 19. Nacionalnog kongresa KPK. država će, takođe, dati više ovlašćenja za rad slobodnih trgovinskih zona, kao i istražiti otvaranje luka za slobodnu trgovinu.

Xinhua, 2. jan 2018

China daily

 

Generacija Y

Gotovo svaka generacija dobije neko ime, nadimak. Ova koja sada stupa na scenu dozrevajućih, odgovornih ljudi, stekla je u američkoj kampanji za izbor predsedničkih kandidata čak treći nadimak – “Berni bojs”, a zvali su ih već Milenijumci (ili Milenijumovci Millennials) i Generacija Y. Najnoviji nadimak je lokalnog (američkog) karaktera, ali postoji verovatnoća da se proširi, dobijajući druge lokalne varijante. Reč je o tome da je kampanju demokratskog kandidata Bernija Sandersa do zanemarujuće male razlike u prvom turnusu glasanja u odnosu na favorizovanu i bogatu Hilari Klinton – iznela generacija mladih Amerikanaca volontera, boreći se od vrata do vrata za političara koji bi glatko mogao da im bude deda. Priču napisao Milutin Mitrović.

000

Život mladog coveka Y generacije

Život mladog coveka Y generacije

Bypass preko generacije roditelja je ono što nastupajuće mlade čini posebno interesantnima. Popularnost Stefana Hesela (Stéphane Hessel) koji je 2010. u svojoj 93. godini pokrenuo mlade pozivom na pobunu (Indignez-vous!) nema nikakve veze sa njegovim melodramskim rođenjem u čudnom bračnom trouglu¹ koji je inspirisao Trifoa da napravi kultni film “Žil i Džim”, nego sa njegovim socijalističkim idejama i učešćem u francuskom Pokretu otpora. Njegova privlačnost za mlade potakla je proučavanja sociologa širom sveta. U Francuskoj se mlada generacija opet ustalasava i nudi da na predsedničkim izborima 2017. svojom energijom i znanjem pogura sedamdesetogodišnjeg socijalistu Alena Žipea (Alain Juppé). U pitanju je još jedan primer političke komunikacije unuka i dedova u kojem su roditelji preskočeni kao komformisti skloni da “ne talasaju”, da čuvaju otpatke svog društvenog statusa i ušteđevina koje im se postepeno tope. U grupu političkih “deda” spada i ne mnogo mlađi Džeremi Korbin (Jeremy Corbyn) u Britaniji, opet deklarisani socijalista.

02 millennials_love_videosPrerano je i preterano samo na osnovu toga tvrditi da je mlada generacija listom socijalistička, levičarska. Sociolozi, Aleksandra Žibe (Jubé) na primer, tvrde da su “pripadnici Generacije Y enigma, često neodlučni između ekstrema. Individualisti i tolerantni. Rastrzani i zahtevni. Udaljeni od politike, ali veoma angažovani u socijalnim akcijama. Kritični prema sistemu, ali bez sklonosti ka revoluciji. U poslu kao i u životu često pretpostavljaju privatno javnom. U Americi su dominatna kategorija tržišta rada sa 53,5 miliona ljudi. Skloni su temeljnim promenama kodeksa i stila života.”

Oni koji su čitali knjigu Temps et politique, tvrde da je An Miksel (Anne Muxel) prodrla u psihu ove generacije ocenivši je kao listom opredeljenu za direktnu demokratiju bez političkih posrednika. To su ljudi koji preferiraju horizontalnu organizaciju, a ne vertikalnu, pa će otuda političke partije imati muke sa njima jer su im važni etika i povratak nekadašnjim vrednostima tolerancije i socijalne jednakosti. Tu je njihov kontakt sa generacijom dedova sa kojima zajedno žele da odbace egoizam koji je obezvredio generaciju njihovih roditelja. Miksel ih još definiše i kao generaciju “pluralista”, jer su mobilni u izboru ciljeva i nemaju nikakvih rasističkih i antiimigrantskih naboja. Naravno, nisu svi takvi, jer onda nacionalistički FNP u Francuskoj, Lega Nord u Italiji ili Pegida u Nemačkoj ne bi imali mladu i snažnu “udarnu pesnicu”.

Generaciju Y čine osobe rođene od 1980. do 2000. (po nekima od 1984. do 2004) godine². Iako odsutni iz planova kapitala i politike ipak poseduju, prema procenama, oko 50 milijardi dolara, pretežno zarađenih u okviru sharing economy. Sve one Netflix, Spotify, Airbnb, uključujući i rusku Yandex… njihova su invencija kako da se zaradi neki dinar ili potroši što manje, čime se podrivaju tradicionalni “tržišni” odnosi. Uber digitalna taksi služba, primer je rušenja važećih standarda i odnosa na tržištu. To je snalaženje obespravljenih, koje se na žalost ne okreće prema vrhu piramide nego deluje horizontalno, ugrožavajući pretežno pripadnike sličnih socijalnih slojeva i uglavnom iz generacije roditelja (X). U toj igri neko se i obogati, iako je to kolateralna dobit. Italiju trese slučaj sedamnaestogodišnje Kristine Kiperi, koja je svakodnevno pisala po stranicu teksta i puštala to preko Wattpad (besplatne “zajednice” pisaca), pa je stekla 8 miliona čitalaca. Zgrabili su je izdavači i objavili njeno štivo kao roman pod naslovom “My dilemma is you”. Prvo izdanje od 30.000 primeraka prodato je za manje od mesec dana. Ta curica, koja još nije završila srednju školu, garantovano nije pisala zbog novca.

05 finance-millennials-infographic-e1443637499660Deobna ekonomija (Sharing economy), prema izveštaju McKinsey grupe ima šanse da do 2025. godine dostigne obim od 325 milijardi dolara prometa u oblasti transporta, turizma, iznajmljivanja kuća, stanova, garderobe, nameštaja… spisak je gotovo beskonačan. Tragikomično je da su taksisti u Madridu na demonstracijama protiv Uber konkurencije (koja postoji u 58 zemalja, odnosno u preko 300 velikih gradova sveta) uzvikivali “Slobodno tržište mora da pobedi”, tražeći pritom da država zabrani Uber konkurenciju.

Malo statistike nije valjda na odmet. Pripadnika Generacije Y u svetu ima ukupno 2,5 milijarde. U Americi čine 25, a u EU 24 odsto populacije. Čak 58 odsto ih živi zajedno sa roditeljima, mnogi su nezaposleni, iako pripadaju najobrazovanijoj generaciji u istoriji. Radije komuniciraju elektronskim putem nego u direktnom obraćanju. Ova generacija ne drži do uvreženih pravila, napušta roditeljsku kuću čim se za to pojave uslovi, ali se i vraća sa podjednakom lakoćom. Nema precizne ideje o porodici: muž, žena, deca, kuća, mašina za veš… sve je to prolazno, naročito materijalna dobra – samo 15 odsto pripadnika ove generacije tvrdi da želi da kupi kola. Većina ipak poseduje vozačku dozvolu. Zato postoji “sharing” (ekonomija deljenja, ili ekonomija raspodele), pa ako jedan auto u proseku deli 9 osoba – kako se proračunava – za 15 godina auto industrija će doživeti crne dane. Čak 54 odsto Milenijumaca robu kupuje onlajn ili je nabavlja trampom sa vršnjacima. Svemu tome ih je naučila nemaština – nezaposlenost³.

Izuzetno visoka nezaposlenost mlade generacije u Italiji poterala je mnoge da egzistenciju potraže okretanjem poljoprivredi. Tako je tradicionalna italijanska privrženost kvalitetnoj hrani dobila novi, gotovo revolucionarni impuls uvođenjem modernih metoda organizacije rada, kompjuterizacije, razmene znanja, informacija, elana i gradskog načina života što ga je unela generacija novih seljaka/građana. Oni nisu mogli da konkurišu masovnoj proizvodnji svemoćnih multikompanija, pa su se pozabavili zdravom hranom, tradicionalnim proizvodima, raznovrsnošću proizvodnje i nametanjem saznanja da dobra hrana mora imati visoku cenu. To je dovelo do obilja novih proizvoda nasuprot tendencijama multikompanija da sužavaju ponudu, ukratko do dominacije borbe za kvalitet i transparentnost – da svako zna šta jede, odakle to dolazi i kako utiče na organizam. Berni Sanders je inspirisan tom tendencijom proklamovao svoju “Ruralnu ekonomiju” polazeći od logike da je neodrživo što samo četiri multikompanije drže 80 odsto tržišta mesa i soje u SAD. Proklamovao je borbu u korist malih i srednjih proizvođača, jer će to doneti nova radna mesta i doprineti zdravijoj ishrani pregojenog američkog stanovništva. Monopol u poljoprivredi SAD diktirao je ishranu koja jeste melem za profit, ali je tragična po zdravlje ljudi…

Novembra prošle godine časopis Fortune organizovao je šestu za redom panel diskusiju sociologa i preduzetnika o Milenijumcima na kojoj je razbijeno mnogo predrasuda. Sem što je konstatovano da je to generacija koja će 2025. godine činiti 75 odsto radne snage i isti toliki udeo imati u potrošačkoj moći, zaključeno je da su: 1. oni bolje obrazovani i obučeni nego što se misli; 2. da su veoma fokusirani na karijeru ako im se pristupi otvoreno, bez lažnih obećanja; 3. da nisu nelojalni, već da prosto ne zanemaruju druge opcije: čak 55 odsto njih smatra da je 10 godina provedenih na jednom poslu dovoljno te da onda treba tražiti nešto novo; 4. teže da menjaju ne samo posao nego i sistem vrednosti, jer digitalno doba svakodnevno nudi brojne nove mogućnosti.

unutar glave milenijumovcaBez ikakve sumnje, najsrećniji pripadnici te generacije žive u Kini. Rođeni neposredno posle uvođenja zabrane rađanja više od jednog deteta, svi su rasli kao jedinci i imali prilike da dobiju najbolje uslove života, školovanja, napredovanja u zemlji koja se nalazila u svom nezadrživom usponu. Srednju školu je završilo 85 odsto pripadnika ove generacije, a 43 odsto fakultete. U doba njihovog sazrevanja BDP Kine je učetvorostručen. Za razliku od zapadnih vršnjaka koji su prva generacija koja živi u uslovima lošijim od onih koje su imali njeni preci, u Kini ta generacija živi verovatno najbolje u istoriji te zemlje.

Kineska mlada generacija podseća na “bejbi bum” generaciju, ali u mnogo modernijim uslovima. Veliki su potrošači i dominiraju e-komerc sektorom sa preko 50 odsto kupovina iako čine manje od trećine stanovništva. Troše visoko kvalitetnu robu, a online porudžbine omogućavaju im kupovine iz bilo kog dela sveta. Digitalizovani su više nego njihovi vršnjaci u svetu i to vrlo kvalitetnim aparatima. Vole izlaske u restorane ili makar hranu za kućnu dostavu. Najbrže rastući domaći sektor u Kini je upravo onlajn dostava hrane u vrednosti od 2,79 biliona juana (430 milijardi dolara) i sa stopom rasta od 12 odsto godišnje. Svi ovi podaci nisu iz kineskih izvora nego sa nedavne China Investment Conference, šeste po redu u organizaciji Credit Suisse – globalne finansijske korporacije.

Iznenađujuće je koliko mnogo studija o Generaciji Y postoji, a da je to materija koju naše društvene nauke skoro da nisu ni okrznule. Na internetu se pod tom odrednicom nalaze samo 144 jedinice na našem jeziku i to najvećim delom sa penzionerskog sajta “Penzin” i iz hrvatskih časopisa. Nemarnost je naša najjača strana, oduvek. Zato naši mladi žive svoj život, dobrim delom su digli ruke od roditelja, a o državi i da ne govorimo. Skandal sa đacima Matematičke gimnazije upečatljiv je primer provalije koja ih deli od narcisoidne države. Mislim da oni ne zaostaju mnogo za bitnim karakteristikama svoje generacije u svetu – recimo da 75 odsto ima svoj profil na društvenim mrežama. Nisu oni samo zavisni od interneta nego su i njegovi korisnici, istraživači, pa i gospodari. Oni najbolje razumeju zašto je papa Francisko pre neki dan izjavio da su internet i društvene mreže – dar božiji.

Dok srednja generacija sedi pred ekranima i blene u one golišave peračice automobila što grudima sapunjaju šoferšajbne, a još starija prati šta sve može da posluži kao spasonosni “lek iz prirode” – dotle naši Milenijumci preko interneta nalaze sebi posao za neku domaću ili još češće stranu firmu, proširuju svoje znanje i kompjuterske veštine ili bar preko “prevoz.org” pronalaze sebi najjeftiniji način da putuju deleći troškove sa vlasnikom vozila. Bacio sam pogled i našao da je na relaciji Beograd-Ljubljana svakodnevno moguće naći desetak onih koji nude prevoz svojim kolima po ceni od 20 do 30 evra. Za pravo inostranstvo valja pogledati BlaBlaCar i videti da recimo za istu cenu čovek može putovati do Beča – petkom je izbor najširi. Budući da svaki vozač daje podatke o sebi, o kolima, o tome koliko slobodnih mesta ima, u koje vreme i odakle polazi… mogućnost izbora je zaista velika. Pritom smo mi van glavnih tokova.

06

Znam nekolicinu mladih, onih kojima bih generacijski mogao biti deda, koji rade kompjuterske usluge za strane firme, prate berzanska kretanja i trguju onlajn, na poziv putuju po Africi i Aziji kao trgovački predstavnici velikih svetskih firmi, nude sopstvene proizvode zdrave hrane, B&B smeštaj, prevodilačke usluge… Imaju za naše uslove solidne prihode i oblikuju sopstveni život svesni da zajednica nije u stanju da im bude od koristi. Od vremena Džona Mejnarda Kejnza, kada je proklamovano da deo pri raspodeli valja odvojiti za inicijalni kapital buduće generacije, stiglo se do svetskog trenda zaduženosti očeva na račun dece, i to toliko da će te dugove teško uspeti da otplati prva generacija naslednika. Na neki način, Milenijumci pokušavaju da se otrgnu od dominirajućeg propadanja i postaju “kućna dijaspora” koja prati i koristi zbivanja u razvijenom svetu ne čekajući da im neko formalno otvori vrata Evropske unije. Ipak, niti tako radi većina mladeži, niti je tim putem moguće rešiti problem cele jedne generacije. No, ne vredi svaljivati krivicu ni na uvek krivu državu – ovoga puta krivica je do oguglalog društva, kome je prethodna komformistička generacija (X) dozvolila da isklizne iz normale.

1. Neodoljiva Katrin (igra je Žana Moro) iz Trifoovog filma u koju su bezgranično zaljubljeni i Žil i Džim (i svi koji su gledali film), majka je (pravo ime Helen Grund) Stefana Hesela koji je prihvatio igru svojih roditelja da mu otac bude pisac Franc Hesel, nikada ne posežući za time da proveri ko mu je biološki otac.

2. Kao i većina drugih i ova periodizacija je rastegljiva. Na sajtu “The Social Librarian” našao sam da je prva posleratna generacija (II svetski rat) zbog masovnosti rađanja dobila naziv “Baby Boomers”; sledeća je Generacija X rođena između 1966. i 1980. Naziv je dobila prema izložbi fotografija čuvenog Frenka Kape, koji ju je ovekovečio kao nepoznanicu – X; danas se nade polažu u Generaciju Y, rođenu posle 1980. Rađa se i raste Generacija Z – prema abecedi poslednja!? Neki u tome vide više od neinventivnosti naziva.

3. Procenat nezaposlenosti mladih u Srbiji prošle godine je iznosio 43 odsto – po tome su od Srbije gore samo Grčka (48%), Španija (46,2%) i Hrvatska (44,1%).

Uživati u malim stvarima – i malim stanovima

Da li ste samo prezasićeni komforom ili je na pomolu sledeća masovna pomodarija – prelazak iz velikih, udobnih, u manje i “skučene” stambene prostore, pita se Vikram Barhat, novinar Bi-Bi-Sija.

Preblizu centru da biste živeli komotno, ili novi trend? Foto: Roger Bamber/Alamy/BBC)

Semjel Baron (26), student urbanizma sa vankuverskog Univerziteta “Sajmon Frejzer” je svoj stan u Edmontonu od 55.7kvm zamenio za mikro-stan od 23kvm u centru grada.

05Baron je bio odlučan da napusti predgrađe kako bi živeo centru Vankuvera – kanadskog najaktuelnijeg i najskupljeg tržišta nekretninama – ali i kako bi srezao troškove svakodnevnog prevoza. Postigao je obe stvari, a kompromis je napravljen u veličini životnog prostora. On je za 1000 kanadskih dolara (800 $) mesečno unajmio stan u delu grada gde se prosečne garsonjere iznajmljuju za oko 1.500 kanadskih (1200 američkih) dolara mesečno.

Iako je sada u upola manjem životnom prostoru, Barona to ne brine – naprotiv.

U jurnjavi između posla i škole, zaista sam retko kod kuće”, rekao je on u imejl-intervjuu za BBC. “Moj stančić funkcioniše kao mesto za odlaganje stvari i spavanje, jer živim u kraju u kojem u komšiluku postoji puno kafića, restorana i pabova.”

04Iako se odvajkada piše i priča o preseljenju u manje domove, ideja o generalno manjem stambenom prostoru je danas uzela maha i postaje sve prihvaćenija: najviše interesovanja ima za mikro-nekretnine ili male apartmane. Podstaknuti nestašicom stambenog prostora i njegovom manjom dostupnošću usled krize, u mnogim gradovima širom razvijenog dela sveta postali su aktuelni životni prostori veličine “orahove ljuske” – poznatijih kao “apodments” (engleska kovanica, nastala od “apartment” i ”pod”), mikro-štekovi (micro-digs), nano-stančići (nano-suites) i mikro-potkrovlja (micro-lofts). Građevinski preduzimači zdušno promovišu ove male stambene jedinice, reklamirajući ih ne samo kao luksuzne prostore za iznajmljivanje već i kao pristupačne za povoljan otkup na konkurentnom tržištu nekretninama.

 

07

Preduzimači sada masovno nude stanove površine manje od 46.5kvm, sve popularnije među novopečenim zaposlenima, s početničkim prihodima na samom startu karijere – mlade profesionalce koji žele da su u blizini pogodnosti urbanih sredina, s većim mogućnostima zapošljavanja i gradskim životom na lokacijama poput Njujorka, Londona, Pariza ili Vankuvera.

Rastuće cene nekretnina u velikim gradovima istisnule su mnogobrojne kupce izvan tržišta. Prosečna kupovna cena novog prostora u Torontu je 733.578 kanadskih dolara ($588.164 američkih), u Londonu je £534,000 ($794.549), u Njujorku na Menhetnu je $710.000, a u Sidneju, $811.837 australijskih ($617.000 američkih) dok su prosečni troškovi u Singapuru tek nešto manji od milion dolara. Iz tog razloga, mikro-apartmani se izbili u prvi plan kao pristupačna alternativa.

Manji prostor – manje brige

10Kao i mnogi drugi, i Baronu ne smeta što je veliki apartman zamenio duplo manjim prostorom koji mu omogućava da bude u središtu gradskog života, rekavši kako mu “ima utisak kao da mu je komšiluk u dnevnoj sobi, jer se brišu granice između javnog i privatnog prostora.”

Mladi iz brojnih prigradskih područja žele da žive u centru gradova, pokretani željom da borave tamo gde izvor uzbudljivosti, i stoga su oberučke prigrlili ovu “liliputansku” stambenu kombinaciju: to je način da sebi priušte željeni životni stil.

Ima i onih koji žele da se isele iz predgrađa kako bi smanjili svoje životne troškove, ili kako bi pojednostavili svoje “životno-stambene aranžmane”, time što će stanovati u manjem prostoru.

Kraće rečeno, manji stan je manja briga.

19Nilsenov izveštaj (Nielsen) pokazuje da 40% Amerikanaca starih između 18 i 36 godina voli da živi u urbanim područjima, umesto u predgrađima. U Velikoj Britaniji, studija koju je uradio Knight Frank pokazala je da bi 54% mladih između 18 i 24 godine bilo sretno opcijom života u garsonjeri, kojom bi sebi omogućili pristupačniji život u centru gradova.
U Australiji, Slater & Gordon’s je sproveo istraživanje na mladim Australijancima između 18 i 24 godina, iznašavši da je i njima najinteresantnija opcija stanovanje u blizini glavnih poslovnih četvrti. Centar grada im je glavni prioritet tokom potrage za nekretninama.

Živeti u malom prostoru – nezadrživ trend

18Njujork, u kojem život na skučenom prostoru i stanovanje u prenaseljenim četvrtima nisu nimalo strani njegovim stanovnicima, krajem ove godine započinje pionirski projekat pod nazivom “Moj Mikro Njujork” (My Micro NY).

Radi se o kuli visokoj jedanaest spratova sačinjenoj od takozvanih “nano-jedinica” u rasponu od 24kvm do 33.5kvm, koje će se iznajmljivati po ceni od $2.000 do $3.000 mesečno.

Ipak, ovi viskokvalitetni mikro-stanovi biće uveliko drugačiji u poređenju s dosadašnjim, stereotipnim njujorškim “kutijama za cipele”, rekao je vođa ovog projekta, Tobijas Orivol (Tobias Oriwol) iz kompanije Monadnock Development. “Gradimo tako što uvek optimizujemo svaki pedalj enterijera, pa sada ne postoje nikakve ‘zavetrine’ koje bi bile neiskorišćene”, rekao je on u imejl-intervjuu za BBC.

Slični projekti se razvijaju u Velikoj Britaniji, kao i u Kanadi.

17Dejvid Veks (David Wex), partner u građevinskoj kompaniji Urban Capital u Torontu, angažovan je na podizanju prvog klastera mikro-apartmana u Torontu pod nazivom Smart House. Kako sam kaže, za ovakav vid stanovanja najviše su zainteresovani mladi ljudi, pre svega studenti, željni manjeg prostora i umorni od svakodnevnih dugih putovanja do škole i nazad.

“Toronćani znaju šta znači imati velike prodavnice, kafiće i barove na samom kućnom pragu”, rekao je Veks. “Za one koji traže centralnogradsku lokaciju, (stanovi) ovog tipa, dizajn i cena pružaju im velike mogućnosti.”

11Urban Capital je za sada prodao 220 od 250 jedinica koje su trenutno u izgradnji. Površine ovih stambenih jedinica kreću se od 26.7kvm do 72kvm, a po ceni između 250.000 kanadskih (200.000 američkih) dolara, i $550.000 ($440.000).

U Londonu, građevinska firma Pocket Living prodaje stambene jedinice površine 38kvm po ceni između 190.000 funti ($282.000) i £260,000 ($386,000$) i to u četvrtima koje su u zonama 1-3, kao što su Hackney, North Camden, Lambeth i Lewisham.

Lusijen Smiters (Lucian Smithers), prodajno-marketinški direktor u Pocket Livingu radije bi da svojstva ovih malih stanova definiše kao “kompaktna”, a ne kao “mikro”.

“Troškovi usluga su svedeni na minimum, na oko 100 funti ($148 $) mesečno, a većina ovog izdatka otpada na osiguranje zgrade”, kaže Smiters. “London je jedan od najvećih globalnih gradova, i stoga će uvek privlačiti više ljudi nego što može da ih udobno smesti”. Inače, Pocket Living planira da ove godine završi 50 stambenih jedinica, naredne gotovo 250, a 2017. oko 400 “kompakt-stanova.

02Svoj veliki ulog u ovu vrstu nekretnina na tržištu stanovima ima i Realstar Living, britanska filijala kanadskog preduzimačke kompanije, Realstar Group.

Potražnja za pristupačnim, praktičnim smeštajem blizu posla u centru je neiscrpna u gradovima gde vlada oskudica životnog prostora, rekao je Rajan Prins (Ryan Prince),

14potpredsednik londonske filijale Realstar Group. Prins kaže da ovaj kanadski preduzimač, koji trenutno gradi u oblasti londonskog Stokvel Parka, nudi mikro-apartmane u blizini saobraćajnog čvorišta i to za manje od £1000 ($1500) mesečno. Realstar obično gradi objekte veličine od 100 do 300 stambenih jedinica, sa zajedničkim prostorijama kao što su “zajednička soba”, teretana i ostava.

Ovaj trend se ne odnosi samo na mlade ljude. Prins je rekao da među interesentima ima i mnogo onih koji su vlasnici velikih ali praznih kuća u predgrađima, koji – nakon što prodaju svoje kuće po gradskim obodima – kupuju manji prostor u centru.

Mikro-apartman, iznutra

12Gro ovih stambenih “mini-solucija” pravi se tako da prostorno budu odlično iskorišćeni, pa u njima, onda, nema mesta za previše naknadnih “trikova i manevara”, mada često sadrže neko zaista genijalno rešenje za uštedu prostora.

Nedostatak ovih minijaturnih mesta je u tome što ona, u tren oka, mogu postati poprište haosa: ukoliko nisu dobro osmišljena, kaže Stiv Zauer (Steve Sauer), dizajner-vlasnik firme Pico Dwelling a i vlasnik mikro-stana od 17kvm u Sijetlu.

22“Ugradni nameštaj je izuzetno bitan faktor, dok su komadni nameštaj i objekti koncipirani tako da poseduju barem dvostruku namenu – multifunkcionalnost je posebno korisna stvar u malim stanovima”, kaže Zauer. Stolica u mojim prostorima, recimo, ima mnogo korisnih namena – ona, takođe, služi i kao polica, ili vešalica za odeću.”

Od presudne važnosti je i što viši kvalitet završnih radova. Zauer, u čiji su svakodnevni posao uključene i prenamene prostora avionskih kabina, rekao je da izbegava materijale poput laminata, koji se brzo istroši usled intenzivnijeg hodanja po manjoj površini.

15On zato favorizuje čvrste, otporne materijale koji izgledaju dobro i ponašaju se dobro pod konstantno uvećanim pritiskom habanja. “Puno drvo, čvrste stone i kuhinjske radne površine, izdržljiva plastična folija, staklo, ugljenična vlakna i nerđajući čelik. Kada su u pitanju pojedinačni komadi nameštaja, oni nisu toliko kritični jer se izmeštanjem mogu uspešno uklapati na svako mesto u stanu”, rekao je Zauer.

24Veks kaže da mikro-stanovi koje razvija njegova kompanija značajno povećavaju kapacitet za pohranjivanje predmeta i odeće, čineći svaki pedalj praktičnim. “Ormari su takvi da je njihova zapremina maksimalno iskoristiva, uz optimizaciju funkcija police sve do plafona, s ugrađenim fiokama i uz dosta prostora za vešalice”, rekao je on.

Za Semjuela Barona s početka ove priče, jedina neugodnost življenja na malom prostoru je to što ima – tri bicikla. “Iako se u podrumu nalayi spremište, u njemu mogu da držim samo jedan bicikl” kaže Baron, koji je čak odustao i od svog automobila kako bi se uklopio u mikro-život.