Širenje korona virusa: globalna proizvodnja maski iznad maksimalnih mogućnosti

Širenje korona virusa je razlog što je Svetska zdravstvena organizacija naložila kompanijama širom sveta da proizvode medicinske maske “punim kapacitetom”.

Na zapadu Francuske nalazi se pogon jedne kanadske kompanije za proizvodnju medicinskih maski, koji je nenadano prerastao u glavno mesto za borbu protiv korona virusa. To je mesto sa kojeg se pomaže u prevladavanju ozbiljne nestašice, jer su zalihe ovog sanitarnog proizvoda u Kini gotovo presahle.

Provera maski u fabrici Kolmi Hopen, uoči pakovanja (Elliott Verdier/NYT)

Pri ulasku u  jednu fabriku na francuskom zapadu vlada „pećinski ugođaj“: neumorno odjekuju mašine čiji je rad podignut na nivo iznad svih raspoloživih kapaciteta; ovo je neočekivani ishod poslovanja, prouzrokovan smrtonosnim virusom koji je gotovo paralizovao kineske gradove i ostala područja Azije. Kompanija Kolmi Hopen iz Anžea proizvodi jedan artikal koji je nenadano postao među najpopularnijima na svetu: medicinske maske za lice (ili, ako ne najpopularniji, a ono, barem – najtraženiji).

Fabrika u Anžeu obično napravi oko 170 miliona maski godišnje, ali poslednje nedelje su pristigle narudžbine za vrtoglavih pola milijarde, preplavljujući poštansko sanduče odeljenja prodaje brzinom od jedne narudžbine na svake dve minute. Kolmi Hopen se utrkuje kako bi u ovom momentu zaposlio što više novih radnika, i kako bi mašine radile 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji.

„Izrađujemo maske što je moguće bržim tempom“, kaže Žijom Laverdur (Guillaume Laverdure), glavni operativni direktor kanadskog Medicom-a, matične kompanije Kolmi-Hopena, dok su se iza njega vozači viljuškara utrkivali u prebacivanju kutija sa tek proizvedenim maskama, koje se iz njihovih magacina tovare u kamione.

„Međutim, i pored svega, potražnja i dalje raste“, dodao je.

Epidemija korona virusa pokrenula je hitnu i preku potrebu za zaštitnim maskama širom Kine, kao i drugih većih gradova sveta. Želeći da što pre i što efikasnije suzbije širenje ovog virusa, kineska vlada je građanima naložila da nose maske svaki put kada izađu napolje. Medicinski radnici kažu da jednom korišćena maska mora biti zamenjena novom, što je po automatizmu pokrenulo eksploziju potražnje. Sumorni su  svakodnevni prizori ljudi koji satima čekaju u redovima, ne bi li se domogli zaštite za svoje i disajne puteve njihovih najbliskijih: redovi koji se razilaze tek pošto ih apotekari obaveste da je „maski ponestalo i da ih za danas više neće biti“… ovo je postala uobičajena slika sa ulica širom Kine.

Kolmi Hopen nastoji da njene mašine rade neprekidno (Elliott Verdier/New York Times)

“Kupila bih masku ali nijednu ne mogu da nađem”, žali se 60-godišnja Sendi Lo iz Hong Konga. „Ne znam više u kojim prodavnicama ih imaju.“ Ona kaže da je, u nedostatku novih, primorana da ponovo koristi stare maske, „jer šta bih drugo mogla da učinim?“

Većina medicinskih maski koje se prodaju u svetu proizvedena je u Kini i Tajvanu. Međutim, tamošnje fabrike, uključujući i one kojima upravlja kanadski Medicom bile su primorane da privremeno zaustave izvoz – u skladu sa zahtevima vlade da ih rezervišu, pre svega, za domicilno stanovništvograđane Kine – kojima su one preko potrebne.

U ponedeljak trećeg februara je kineska vlada – priznajući da su joj hitno potrebne medicinske maske i druga zaštitna oprema – izjavila kako počinje da ih uvozi i iz Evrope, Japana i Sjedinjenih Država, ne bi li tako nadoknadila manjak u sopstvenoj proizvodnji.

Tako je Kolmi Hopen na zapadu Francuske nenadano postao glavna tačka za njihovu proizvodnju izvan Kine. Telefoni u fabrici ne prestaju da zvone a osoblje za rad sa strankama je preplavljeno narudžbinama sanitetskog materijala, kao i klijentima širom sveta kojima je ovih dana najpotrebniji taj proizvođač maski.

Posebno je velika potražnja za respiratornim maskama sa visokim nivoom filtracije, onih koje mogu biti efikasnije protiv širenja virusnih kapljica iz vazduha: one su efikasnije od hirurških maski, rekao Laverdur. Druga Medikomova fabrika za proizvodnju medicinskih maski, u Augusti, Džordžija, takođe drastično povećava proizvodnju. Laverdur je odbio da pruži odgovore o finansijskim detaljima, uključujući i one koji se tiču njihove cene.

 Kina proizvodi oko polovine ukupne svetske količine sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno, ili više od sedam milijardi godišnje (Elliott Verdier za Njujork tajms)

Naučnici kažu kako nema mnogo dokaza da maske zaista štite (Pranje ruku, recimo, može biti važnije od maski). Ipak, kako se korona virus širi, sa hiljadama potvrđenih slučajeva i stotinama smrtnih slučajeva, stručnjaci strahuju da će zalihe maski za lice i drugih sredstava sanitarne zaštite ponestati i u ostalim zemljama – čak i onih za rutinsku medicinsku upotrebu. Apoteke u Sjedinjenim Državama već su počele da prijavljuju nestašice.

Narudžbine iz čitavog sveta koje su poplavile Kolmi Hopen samo su pokazatelj velikog poremećaja koji bi epidemija u Kini mogla stvoriti unutar globalnog lanca snabdevanja, čak i najuže specijalizovanih proizvoda, ako tamošnje fabrike nisu u stanju da čak ni u maksimalnom režimu funkcionisanja zadovolje svoje potrebe.

Izbijanje korona virusa

Za sada je indikovano najmanje više desetina – ako ne i stotina – slučajeva. Američki državljani i kineski građani koji iz Kine stalno lete u Sjedinjene Države sada se podvrgavaju dvonedeljnom karantinu.

Šta učiniti ako putujete?

Nekoliko zemalja, uključujući i Sjedinjene Države odvraćaju od putovanja u Kinu, dok je nekoliko avio-kompanija otkazalo svoje letove ka toj zemlji. Mnogi putnici ostali su zaglavljeni u nekom „međuprostoru“, u međuvremenu otkazujući rezervacije ili tražeći njihovu promenu.

Kina sama proizvodi oko polovine svetskih sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno – ili više od sedam milijardi godišnje – snabdevajući bolnice i medicinske radnike u brojnim zemljama. Maske sa Tajvana čini čak dvadeset odsto svetske ponude.

Proizvodnja je već usporena jer su kineske fabrike početkom januara prekinule s isporukama zbog praznovanja Lunarne Nove godine. Kineska vlada navodi da neke lokacije oko Vuhana, epicentra epidemije korona virusa, još uvek nisu u potpunosti oživele proizvodnju, i da rade sa 60% kapaciteta.

Medikomova fabrika u Vuhanu, koja pravi hirurške mantile, medicinski tekstil i sanitarne prostirke svih vrsta je među onima koje su odložile ponovno otvaranje nakon praznika. Na sajtu kompanije za izradu maski na Tajvanu stoji da, do daljnjeg, više nije dozvoljen izvoz. Laverdur, ispred Kolmi Hopena, izjavio je da je kineska vlada poslala svoje ljude u šangajski pogon Medikoma, koji će biti zaduženi za nadziranje proizvodnje; vlada zahteva da se na dnevnom nivou u njoj proizvede tri miliona maski, koje već sada nepojamnom brzinom i preko svih kapaciteta izlaze sa proizvodnih traka.

“Pravimo maske što je moguće bržim tempom”, kaže Guillaume Laverdure, glavni operativni direktor Kolmi Hopena, filijale kanadskog Medikoma (Elliott Verdier/NYT)

Uz i onako već dovoljno ozbiljnu situaciju, a usled nedovoljnih proizvodnih kapaciteta na globalnom nivou, ona bi se mogla i dodatno zakomplikovati činjenicom da se delovi maski i respiratora proizvode u različitim zemljama: prema podacima Američkog Ministarstva zdravlja, više od 90% hirurških maski koje se prodaju u Sjedinjenim Državama napravljeno je u inostranstvu. Njihovi delovi – ili ponekad i konačni, kao i ukupni sklop – mogu poticati ne samo iz Kine i Tajvana već i iz Japana, Vijetnama, Meksika ili Kolumbije.

„Te bi zemlje lako mogle prekinuti naš lanac snabdevanja“, rekla je Lori Geret (Laurie Garrett), novinarka specijalizovana za nauku, zdravstvo i politiku ali i dobitnica Pulicera za svoje napise o SARS-u, Eboli i drugim epidemijama.

Imajući u vidu da je, usled korona virusa, trenutno „presušilo“ kinesko snabdevanje sveta ovim maskama, globalni dobavljači medicinsko-sanitarnog materijala – uključujući i divove poput kompanija Hanivel i 3M (Honeywell, 3M), pokušavaju da pronađu alternativne izvore. Obe kompanije su izjavile da imaju porast potražnje, kao i da uvećavaju svoju proizvodnju gde god je to moguće.

Teksaški proizvođač maski ‘Prestige Ameritech’ je među onim kompanijama koje su u proteklih nekoliko nedelja primile nezamisliv broj međunarodnih porudžbina: bio je to period tokom kojeg se korona virus proširio na 24 zemlje. Među glavnim naručiocima su vlade Hong Konga, Singapura i Tajvana.

„Svakodnevno primam hiljade poruka od naručilaca iz Azije,“ rekao je Majk Bauen (Mike Bowen), izvršni potpredsednik ove kompanije iz  Nort Ričlend Hilsa. „Prošle nedelje sam u Kinu poslao preko milion maski. Ovo je jedna od stvari koje u poslovanju naše kompanije nikada ne bih mogao da zamislim ni u mašti: da ću američke maske slati u Kinu. “

Čak su i najmanji proizvođači zahvaćeni poplavom porudžbina.

Pardam, češki proizvođač sanitarnog materijala od nano-vlakana koja zaustavljaju mikročestice, umalo da iz svog poslovnog plana ukloni prototip sanitarne maske koju je testirao prošle godine: želeli se da je odbace usled – male potražnje. Ali, po izbijanju epidemije korona virusa, Pardam je pretprošle nedelje u roku od dva dana prodao svoje zalihe od 2.000 maski, da bi se promptno okrenuo automatizaciji i povećanju proizvodnje, izjavio je Jirži Kus, predsednik češke Asocijacije za nanotehnološku industriju, a u ime Pardam-a.

Zvaničnici kompanije Medicom izradili su prošle nedelje plan za vanredne situacije, kako bi fabrika u Anžeu angažovala 30 novih radnika u ovoj poslovnoj operaciji koja uključuje ukupno stotinu ljudi; cilj je da se u ovom pogonu pokrene non-stop proizvodnja. Kompanija sa svojih proizvodnih traka izbacuje preko milion maski dnevno, dvostruko više od doskorašnje uobičajene količine, rekao je Laverdur.

Telefoni ne prestaju da  zvone: fabrika je zasuta narudžbinama iz čitavog sveta

U fabrici bez prestanka radi više od deset mašina, od kojih svaka izbaci 80 maski u minuti. Mašine „usisavaju“ sintetičko vlakno koje se odmotava sa džinovskih kalemova, da bi od ovih niti istkale sve delove za maske. Pet mašina pravi hirurške maske, tanke pravougaone „jastučiće“ koji pokrivaju nos i usta, dok ostalih pet spajaju delove od kojih se sastoje respiratorne maske grublje izrade (a koje se razlikuju od hirurških).

Četiri radnika – među kojima i dva tek pridošla koji su prošle nedelje započeli obuku – pregledaju valjanost serije naručenih respiratornih maski, da bi ih potom slagali u kutije, koje premeštaju u skladište radi otpreme u Hong Kong i druga odredišta širom sveta.

Medicom se i ranije suočavao sa uvećanom potražnjom, recimo, usled globalnih epidemija  SARS-a, H1N1 i Ebole. Kako su izveštaji o korona virusu počeli da se tokom decembra sve češće pojavljuju, tako su rukovodioci odlučili da organizuju „ratni štab“ u sedištu ove kompanije u Montrealu, ne bi li što efikasnije nadgledali razvoj događaja, i planirajući predstojeću proizvodnju za svoje lokacije u Evropi i Severnoj Americi, kao i u svojim fabrikama u Vuhanu, Šangaju i Tajvanu.

Laverdur navodi da, „Kada smo u decembru (2019) uočili sanitarno ‘zatvaranje obruča’ oko gradova u Kini – a onda i poteze kineske vlade, koja je produžila kinesku Novu godinu i zaustavila izvoz maski jer su svi njeni kapaciteti bili preusmereni na domaću potražnju koja se razbuktala – tada smo pozvali sve naše fabrike i rekli im da se epidemija u Kini ubrzano razvija, kao i da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala što veća pokrivenost.’ “

Kolmi Hopen je uspeo da brzo i u izuzetno kratkom roku poveća proizvodnju, upravo jer se sedišta njenih dobavljača sirovina nalaze u Francuskoj i okolnim evropskim zemljama. Ipak, i ove kompanije su se borile sa uklapanjem i realizacijom vanredne proizvodnje u već zacrtane rasporede i planove, produžavajući radno vreme svojih pogona i užurbano angažujući još radnika kako bi išli ukorak sa trenutnom potražnjom, rekao je Laverdur, dodavši da „Ovo stvara veliki stres u lancu snabdevanja, pa nije nimalo lako upravljati (ovom situacijom)”.

Fabrika pravi oko 170 miliona maski godišnje – brojka za koju su sigurni da će je ove godine brzo nadmašiti (Elliott Verdier/NYT)

Dok se kineska vlada prošle nedelje hitro bacila na izgradnju masovnih karantinskih kampova oko epicentra epidemije, ova kanadsko-francuska kompanija nastoji da, uporedo sa takvom strategijom kineske vlade, što više ubrza tempo svoje proizvodnje.

“Potražnja ne prestaje”, rekao je Laverdur. „Situacija se menja rapidnom brzinom.“

 

Članak je nastao od izveštaja koje su napisali Knvul Šeik i Dejvid Jafe-Belani iz Njujorka, Cao Li i Tifani Mej iz Hong Konga, i Hana de Goeij iz Praga.

Liz Alderman je glavna evropska dopisnica iz oblasti biznisa, sa sedištem u Parizu; pokriva ekonomske i društvene nejednakosti u zemljama Evrope. Ranije je bila pomoćnica urednika poslovne rubrike i provela je pet godina kao urednica biznis-rubrike u časopisu The International Herald Tribune.

@LizAldermanNYT

Liz Alderman, NYT

3 načina da započnete biznis u Rusiji

Razmišljate o registraciji kompanije u Rusiji, ali ne znate kako to da uradite? Portal Russia Beyond nudi odgovor – evo spiska stvari koje treba da znate pre donošenja bilo kakvih velikih odluka o izmeštanju poslovanja u ovoj zemlji smeštenoj u 11 vremenskih zona.

Na sreću, proceduru za osnivanje preduzeća u Rusiji aktivno je pojednostavila ruska vlada. Danas ovaj proces obično traje samo tri dana i nije značajno drugačiji za strance u poređenju sa ruskim državljanima. Hajde da pogledamo koje pravne opcije postoje:

1. Registrovanje individualnog preduzeća

Najjednostavnija i najjeftinija opcija je registracija biznisa kao samostalnog preduzetnika. Prema advokatu Alekseju Tarasovu iz službe evropskih pravnih službi u Moskvi za registrovanje takvog posla, trebalo bi kod notara podneti overeni prevod pasoša, dokument koji navodi mesto boravka (npr. boravišnu dozvolu ili dozvolu za privremeni boravak) i potvrdu plaćanja državne naknade (800 rubalja ili 14 dolara).

Tri dana nakon podnošenja prijave centru za javne usluge, dobićete izvod iz Jedinstvenog državnog registra pojedinačnih preduzetnika i moći ćete da  pokrenete svoj posao i radite u Rusiji.

“Ovaj poseban oblik poslovanja daje stranim državljanima zakonska prava i odgovornosti, ali ujedno znači da će on ili ona odgovarati svojom imovinom prema obavezama proisteklim sopstvenim poslovanjem“, kaže Tarasov. “Ipak, ovaj pravni status znači manji nivo administrativne obaveze u poređenju sa drugim pravnim licima. Još jedan pozitivan aspekt ogleda se u oslobađanju osobe od obaveze vođenja računovodstvene evidencije, koja mu daje priliku da iskorišćeni novac koristi kako treba, bez plaćanja dodatnog poreza na prihode. “

Prodaja vašeg biznisa biće takođe moguća opcija (ali samo kao imovina koju drži strani državljanin) i lako ga je zakonito likvidirati, premda otklanjanje dugova neće biti lako. Nakon likvidacije, otplata duga će ostati obaveza vlasnika.

2. Osnivanje preduzeća sa ograničenom odgovornošću (Limited Liability Company, LLC)

Uspostavljanje LLC preduzeća će uzeti malo više vremena i resursa. Prijava se podnosi nadležnom poreskom organu i tražiće od vas na uvid pravnu adresu (to može biti lična adresa), osnivačka dokumenta i minimalni početni kapital od 10.000 rubalja (172 dolara). Treba, takođe, odrediti generalnog direktora buduće firme (koji bi trebalo da ima strano državljanstvo) i biti spremno da redovno priprema i dostavlja mesečne računovodstvene izveštaje. Obavezno je, takođe, otvoriti bankovni račun za firmu i napraviti pečat.

“Da bi registrovali LLC preduzeće, strani državljani moraju da obezbede notarizovani prevod pasoša kao i da u njegovoj pratnji bude ovlašćeni prevodilac tokom odlaska u Federalnu poresku službu, ukoliko ne govore ruski“, kaže Aleksandar Arakelijan, advokat u firmi „BGP parnični postupci“. “Važnost potpisa biće overena a prijava dostavljena registratorskoj službi zajedno sa svim neophodnim osnivačkim dokumentima i naknadom za registraciju od 4.000 rubalja (69 dolara).”

Registrovanje preduzeća kao LLC podrazumeva da će svi prihodi biti podložni porezu od 13 odsto (ako stranac dobije status ruskog poreskog rezidenta) ili 15 odsto – ukoliko strano lice nema status poreskog obveznika na teritoriji Ruske Federacije.

“U poređenju sa individualnim preduzetništvom, LLC neće zadržati svog vlasnika odgovornog za svoja prava i obaveze, naravno, ako nisu odgovorni za bankrot“, kaže Tarasov. “Dakle, u ovom pravnom licu osnivač će naprosto moći da proda svoj udeo.”

3. Kupovina udela u postojećoj firmi

Ako strani državljanin odluči da kupi udeo u postojećem preduzeću, onda će morati da registruje ugovor kod notara i dostavi sve neophodne dokumente relevantnim organizacijama, kaže Arakelijan.

Pre donošenja takve odluke treba razmisliti o proveri računovodstvene evidencije firme i ispitati ugovor o zakupu kojim se utvrđuju prava i obaveze vlasnika kompanije, preporučuje Tarasov. “Tek nakon ove provere, neko može odlučiti da kupi ovu kompaniju ili ne,” kaže on.

Šta treba imati na umu?

Započinjanje poslovanja od od nule nije tako teško i svako ima pravo da to učini, ali ukoliko je potrebno potvrditi tj na neki način označite prisustvo vaše start-up firme na određenoj teritoriji, možda je dobra ideja da kupite udeo u postojećoj firmi – smatra Sergej Voronjin, advokat i upravljački partner u kompaniji “Pravno rešenje“.

“Što se tiče druge opcije, treba se odlučiti o obimu potencijalnog učešća u tekućem poslovanju i uzeti u obzir sektor u kojem kompanija posluje”, ističe stručnjak. “Ukoliko je odluka već doneta, onda se u obzir mogu uzeti dva načina doprinosa poslovanju: Prvo, to može biti finansijski doprinos, a drugo, može biti intelektualna svojina ili materijalna investicija“.

Prema Voronjinu, uobičajeno je da se inostrane kompanije registruju u Rusiji kao filijale stranih korporacija ili malih privatnih preduzeća. “Ako je preduzeće osnovano od stranog preduzetnika, obično je to individualno preduzetništvo ili zajednička kompanija sa drugim zainteresovanim stranama (LLC). Ako govorimo o ruskoj grani međunarodne kompanije (koja je poreklom ruska), to je obično LLC “, objašnjava on.

Ksenija Zubačeva, Russia Beyond (25sept 2017)

Zašto glasači ignorišu stručnjake?

11

U vreme kada su 23. juna britanski državljani izašli na birališta kako bi odlučili hoće li njihova zemlja i dalje ostati članica Evropske unije, nije nedostajalo saveta u korist ostanka u Evropi. Strani lideri i ugledne ličnosti tada su izrazili nedvosmislenu zabrinutost zbog posledica mogućeg izlaska, a velika većina ekonomista je slala ozbiljna upozorenja i činjenice da bi napuštanje EU za sobom povlačilo i značajnu – enormnu – ekonomsku cenu.

Pa ipak, upozorenja su ignorisana. Ankete uoči referenduma a posebno “YouGov” – istraživanje javnog mnjenja koje je odgovaralo na pitanje zašto birači koji su glasali za izlazak nisu imali poverenja u bilo kakve savetodavce. Oni nisu želeli da se njihova odluka oslanja na bilo kog političara, akademika, novinara, međunarodnu organizaciju ili think-tank institucije. Kao jedan od lidera kampanje za izlazak iz EU, Britanski sekretar pravosuđa Michael Gove se otvoreno izjasnio tim povodom, rekavši da je “narodu u ovoj zemlji je dosta stručnjaka.”

Deluje primamljivo odbaciti ovakav stav kao “trijumf strasti nad racionalnošću”. Pa ipak, obrazac koji se uočava u slučaju Brexita i Britanije deluje čudnovato poznat: u Sjedinjenim Američkim Državama, republikanski glasači oglušili su se o savete stručnjaka, imenujući Donalda Trampa za predsedničkog kandidata svoje stranke; u Francuskoj, Marin Le Pen, liderka ultradesničarskog Nacionalnog fronta podstakla je tek malo razumevanja među stručnjacima iako ima snažnu podršku naroda. Povuda, značajan broj građana postali su neprijateljski nastrojen prema poznavaocima.

Otkuda ovo i ovoliko ogorčenje prema nosiocima znanja i stručnosti? Prvo objašnjenje je da mnogi glasači pridaju malu vrednost mišljenju onih koji nisu uspeli da ih upozore na rizik od finansijske krize iz 2008. Kraljica Elizabeta II je govorila u ime mnogih kada je u jesen 2008. prilikom posete Londonskoj školi ekonomije (London School of Economics) upitala “zašto i kako to da niko nije video da ekonomska kriza dolazi”. Osim toga, sumnja i podozrenje da su ekonomisti “zarobljenici” finansijske industrije, u čijim se rukama nalaze, izražena u film Inside Job 2010., još uvek nisu otklonjeni. Obični ljudi su ljuti zbog, kako smatraju, izdajstva intelektualaca.

03

Većina ekonomista, a kamoli stručnjaci u drugim disciplinama, smatraju takve optužbe kao nepravedne jer se samo nekoliko njih posvetilo i specijalizovalo za istraživanje razvoja i ciklusa ekonomije i finansija; pa ipak, njihov kredibilitet ozbiljno je narušen. Jer, dosad se niko nije izjasnio krivim, odgovornim za patnje koje su usledile nakon što je kriza počela, a krivica je postala kolektivna.

Drugo objašnjenje ima veze sa politikom koju zagovaraju eksperti. Ovi su stručnjaci na meti optužbe, pre svega zbog zbog svoje pristrasnosti – i to ne nužno zato što su “zarobljeni” nekim ili nečijim “posebnim interesima”, već naprosto stoga jer, u ime svoje profesije i njenih principa, podržavaju mobilnost radne snage preko svih granica – zato što su za liberalizaciju trgovine, i globalizaciju uopšte.

07Ima, doduše, materijala, potvrde u ovom argumentu: iako nisu svi ekonomisti – a sigurno ne svi društveno-naučni radnici – ti koji bespogovorno zagovaraju međunarodne integracije, nesumnjivo je da su oni daleko naklonjeniji u isticanju prednosti globalizacije i liberalizacije nego što je to prosečni građanin.

Ovo ukazuje na treće i najubedljivije objašnjenje: dok stručnjaci naglašavaju opšte koristi od otvorenosti sveta bez granica, istovremeno gaje tendenciju ka zanemarivanju ili minimiziranju posledica koje ovi globalni procesi imaju po određene profesije ili društvene grupe i zajednice. Oni smatraju da su imigranti – kojima je Dejvid Kameron pripisao trijumf kampanje za izlazak iz EU – neto korist za privredu; međutim, oni ne obraćaju pažnju na to što radnici trpe posledice otvorenog svetskog tržišta; radnici trpe pritisak usled pada plata, a tu je i nedostatak stanova, prepune škole, kao i prevaziđeni zdravstveni sistem. Drugim rečima, obični ljudi okrivljuju svoje intelektualce jer su ravnodušni.

Iza ovakve kritike na račun intelektualnih elita uglavnom leže valjani razlozi. Kao što je to već istakao Ravi Kanbur sa Univerziteta Kornel, ekonomisti i kreatori politika imaju tendenciju da agregatno to jest  “uopšteno” gledaju na probleme: da ih promatraju združene a ne kao pojedinačne, te da ih sve promatraju samo kroz prozmu srednjoročne perspektive, pretpostavljajući kako tržište funkcioniše dovoljno dobro da bi apsorbovalo veliki deo negativnih šokova. Njihova perspektiva sukobljava se s “ovozemaljskim” problemima običnih ljudi, kojima je više stalo do distributivnih pitanja, imajući različit (često kraći) vremenski horizont i realno strahujući od monopolskog ponašanja.

01

Ukoliko ekonomisti i drugi stručnjaci žele da povrate poverenje svojih sugrađana, ne bi trebalo da se i dalje oglušuju na ove njihove probleme. Oni, pre svega, treba da budu skromniji u svojim nastupima, trudeći se da izbegavaju deljenje lekcija ostalima. Trebalo bi da svoje političke stavove zasnivaju na raspoloživim dokazima a ne na predrasudama. Trebalo bi, takođe, i da budu voljni na promenu svojih stavova i mišljenja ukoliko podaci ne potvrđuju njihova uverenja. Ovo u velikoj meri odgovara onome što istraživači, zapravo, i čine; međutim, kada govore u javnosti, stručnjaci često nastoje da uproste svoje stavove.

Za ekonomiste, neusiljenost i skromnost podrazumeva da imaju sluha za one kojima su specijalnost druge discipline i delatnosti. U vezi imigranata, trebalo bi da čuju i poslušaju ono što sociolozi, politikolozi ili psiholozi imaju da kažu o tome kakve efekte može izazvati suživot u multikulturalnim sredinama.

Drugo, stručnjaci bi u svom pristupu trebalo da budu detaljniji i konkretniji. Oni bi trebalo da ispitaju uticaj ne samo agregatnog BDP-a u srednjoročnom periodu, kao što su to do sada činili, već i to kakve posledice ostavlja iza sebe sprovođenje određenih politika: kakvi su efekti tokom vremena, kako se odražavaju u konkretnom prostoru i situaciji, i kolika je njihova efikasnost unutar društvenih kategorija. Politička odluka može agregatno biti pozitivna, dakle u kategoriji združenih, grupisanih pojava, ali je u stanju da ozbiljno ošteti neke grupe – što je često slučaj sa merama (vizne, ekonomske, industrijske) liberalizacije.

Treće, ekonomisti treba da krenu i dalje od (obično ispravne) opservacije da se takvi efekti distribucije mogu rešiti preko poreza i socijalnih transfera, i, shodno tome, da rade na njihovom ostvarivanju. Da, ukoliko politička odluka dovodi do agregatnih dobiti, gubitnici u principu mogu nadoknaditi svoj gubitak i primereno ga kompenzovati. Ali, ovo je lakše reći nego učiniti.

U praksi, često je teško identifikovati gubitnike kao i pronaći prave instrumente i načine za njihovu podršku. Tvrditi da se problemi mogu rešiti bez ispitivanja kako i pod kojim uslovima je to izvodljivo bila bi čista intelektualna lenjost. Govoriti povređenima da su mogli biti pošteđeni bola neće im pružiti ništa manje razloga da bi bili manje ogorčeni, ili manje povređeni; takav njihov rečnik i javni nastup tipa “posle bitke svi generali” samo je dolivanje ulja na vatru, čime se dalje raspiruje nezadovoljstvo na račun tehnokratskih stručnjaka.

Iz razloga što je rastuće nepoverenje javnosti prema stručnjacima plodno tle za demagoge, ova situacija predstavlja pretnju po demokratiju. Akademici i političari mogu biti u iskušenju da odgovore odbijanjem, što izgleda kao vrhunac ignorancije i povlačenja u kule od slonovače. Ali, ni to stvari ne čini boljima. Nema potrebe predavati se populistima. Ono što je potrebno jeste imati više iskrenosti, što više smernostii skromnosti, što preciznije analize i što rafiniranija rešenja.

Jean Pisani-Ferry, France Strategie