Kako očistiti masku od korone?

Nošenje maske ili neke tkanine umanjuje rizik od korone (Sopa/ Lightrocket/ Getty )

Konstantno im održavajte čistoću. Ako će vam nešto dodirnuti lice, bilo da je maska za lice koja sprečava prenošenje koronavirusa Covid-19, maska ‘Lone Ranger’ ili ona lutka na naduvavanje koju držite pod krevetom – želećete da ih održavate u čistom stanju. Napokon, vaše lice nije rolna toalet-papira. Ono može biti prozor ne samo vaše duše, već i „smetlište“ za mikrobe, koji će zaraziti vašu dušu ukoliko niste pažljivi. Prvo, evo nekoliko saveta o tome kako oprati višekratnu masku, a zatim kako rukovati medicinskim maskama kao što je N95. Obe ove stvari su, na kraju krajeva, prilično različite.

Kako očistiti višekratne maske za lice?

Ukoliko masku (ili neku tkaninu) koristite u više navrata, a ne jednokratno, zaista bi trebalo da je očistite svaki put kada je nosite. Dobro pravilo koje bi trebalo primenjivati je da je vaše lice podjednako važno ako ne i važnije od vaših genitalija. Da li vas grozi pomisao na to da nosite isti donji veš duže od jednog dana? Zašto biste, onda, ponovo nosili istu masku nakon što je jednom upotrebite? Svaki put kada je stavljate na lice, njom dodirujete usta i nos koji su puni mikroba. Možete u nju kašljati, kijati, slučajno pljucnuti tokom kašljanja ili čak pljunuti, ili navlažiti znojem, dodirnuti njom nozdrve ili u nju – kinuti. U isto vreme, čestice u vazduhu, uključujući potencijalne viruse i niz alergena, bivaju „usisani“  odnosno prilepljeni na površinu maske dok kroz nju dišemo. Prekrivanje lica maskom je na mnogo načina poput „donjeg veša“ za vaše lice.

Da biste oprali masku ili drugu zaštitnu tkaninu, moraćete je, ipak, i nažalost, skinuti (stajanje pod tušem s maskom na licu nije način na koji se čisti). Pre no što je skinete, temeljito perite ruke barem 20 sekundi. To znači da otpevate refren pesme „I Touch Myself“ (samo onaj deo sa “Oh, no…”). Ukoliko nemate sapun i vodu za pranje ruku, koristite sredstvo za čišćenje na bazi alkohola koje sadrži najmanje 60% alkohola.

Jednom kada su vam ruke čiste, uklonite masku dodirivanjem onih delova koji počivaju na zadnjoj ili bočnoj strani glave, poput ušnih petlji ili krajeva odnosno ćoškova, obično gornjih, a ne onog dela koji vam stoji na licu i ustima. Zapamtite, trebalo bi da tokom pandemije zaštitite lice (i respiratorne organe). Dodirivanje lica bi, stoga, moglo lagodno sprovesti mikrobe u usta, nos i oči koji važe za „klizna vrata“ koja mikrobe odvode u vaš respiratorni sistem.

Nakon što uklonite masku, stavite je na sigurno mesto u pripremi za čišćenje. Ovo može biti korpa za veš ili vrećica za jednokratnu upotrebu. Ne stavljajte maske na bilo koje mesto koje može kontaminirati druge stvari, poput kuhinjskog pulta, na vrh salate ili na lice vama drage i značajne persone. Jer, ona bi se mogla jako uznemiriti ako prema njegovom ili njenom licu postupate kao sa korpom za veš. Odložite sve filtere za jednokratnu upotrebu koji mogu postojati na samoj maski, jer oni ne bi trebalo da prolaze kroz veš-mašinu. U suprotnom, možda ćete imati ostatke filtera po opranoj odeći. Kada (samo i isključivo) vašu masku odložite u veš (u jednokratnoj kesici), ponovo dobro operite ruke.

Maske od tkanine mogu se prati u veš-mašini sa drugom odećom (Getty)

Većina maski od tkanine može ići u veš sa drugom odećom. Ukoliko je vaša maska od svilenog šifona, meke čipke ili gume, preispitajte svoj izbor facijalne zaštite. Izbegavajte bilo kakvu vrstu tkanine koja mora da ide na hemijsko čišćenje i koju je, samim tim, nemoguće oprati u veš-mašini. U stvari, pokušajte da koristite tkaninu koja se može oprati u deterdžentu i vrućoj vodi. Ne pokrivajte lice i ne stavljajte na njega išta drugo što se ne bi moglo provući kroz veš-mašinu, poput perjane boe, ili onog legendarnog, delikatno-nezgodnog pramena Džastina Bibera, kojeg ste na jedvite jade uspeli da nabacite.

Nakon što je maska prošla kroz veš-mašinu, koristeći najduži i najviši raspoloživi toplotni režim (90ºC), dobra je ideja provući je kroz sušilicu, opet u programu s najvećom dostupnom toplotom. Ovako se mogu neutralisati bilo kakvi gadni mikrobi koji su uspeli da prežive veš-mašinu.

Ručno pranje lica je takođe jedna od opcija. Međutim, budite oprezni. Ne dotičite lice dok perete masku. Dodirivanje lica može biti poput pevanja pesme “Call Me Maybe”. To možete učiniti nesvesno, a može se tu i tamo nezgodno i ne baš uvek dobro završiti. Sve u svemu, tretirajte masku kao biološki rizičnu dokle god je u potpunosti ne operete. To znači da treba dobro oprati ruke nakon rukovanja njom uoči pranja.

Ručno pranje maske podrazumeva prethodno temeljno pranje ruku vrućom vodom i sapunom, u trajanju od najmanje 20 sekundi. Nastojte da koristite deterdžent ili rastvor za izbeljivanje za koji se zna da ubija mikrobe. Tokom pripreme i korišćenja takvih rešenja, pažljivo sledite uputstva: Ne mešajte stvari koje ne treba mešati (naravno, izbeljivač ne pijte niti ga ubrizgavajte). Obavezno operite svaki njen delić.

Ako nemate mašinu za sušenje veša, možete je osušiti na vazduhu ukoliko je tokom sušenja izložite neposrednoj sunčevoj svetlosti. Sunce emituje i ultraljubičasto zračenje, koje može pomoći pri neutralisanju klica. Pre no što je skinete sa štrika, proverite da li je maska potpuno suva. Vlaga i maska: ove se dve reči ne uklapaju baš dobro u epidemiološke standarde.

Nakon što se osuši, čuvajte je na sigurnom i čistom mestu. Toaletna školjka ili unutrašnjost džepova od pantalona ne smatraju se mestom koja su bakteriološki bezbedna.

Kako očistiti N95 maske?

Ovde je prikazan Battelle Sistem kritične nege za dekontaminaciju (CCDS, Critical Care Decontamination System), koji može da obradi do 80 hiljada maski (Getty Images)

Navedeno se odnosi samo na maske za lice koje se mogu oprati ili očistiti. To se ne odnosi na jednokratne maske za lice poput onih plavih hirurških ili N95 maski. Tretiranje takvih maski konvencionalnim postupcima pranja može oštetiti njihovo tkanje ili ih iscepati. Prskati ih rastvorom za čišćenje poput alkohola neće biti dovoljno za njihovo propisno pranje, a uz to može i oštetiti materijal.

U idealnom slučaju, trebalo bi da nakon jedne upotrebe bacite i hirurške i N95 maske. Ali, ovo nije idealna situacija. Na skali od jedan do 10 pripremljenosti za pandemiju, naše društvo je postiglo „Uh minus“. To „Uh“ (That “D” as in “doh”) se odnosi na zdravstvene radnike, koji su tokom prvog meseca pandemije oskudevali u novim N95 maskama, pa su često prali već postojeće.

Ova nesrećna nestašica maski je nagnala mnoge da istraže načine dezinfekcije i ponovne upotrebe N95 maski i filtera. Ne zaboravite da su maske N95 i filteri jedine vrste maski za lice koje će vas zaštititi od virusa. Sva ostala sredstva za zaštitu više štite druge ljude od vas, u slučaju da ste zaraženi.

Ovde je ključno pronalaženje postupka dezinfekcije kojim je moguće osloboditi se loših mikroba (poput teškog akutnog respiratornog sindroma korone 2, to jest SARS-CoV2), i, ujedno, održati integritet-konzistentnost maski. Na primer, bizarno ali praktično primećivanje, da bi izlaganje maske vatri moglo adekvatno dezinfikovati masku N95… iako vam, u tom slučaju, ne bi preostala nijedna.

Respiratorne maske u CCDS režimu dekontaminacije (Washington Post/ Getty)

Kao što je prikazano na veb-lokaciji američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), tri su metode koje obećavaju najviše pri dezinfekciji maski N95:

Isparljivi vodonik-peroksid (VHP): Upravo tako i zvuči, naime, kada gasoviti oblik vodonik-peroksida prolazi kroz maske. Para može prodirati kroz tkanje i, samim tim, manje oštetiti strukturu od njegovog tečnog oblika. Da bi testirala ovu metodu, američka Uprava za hranu i lekove (FDA) je potpisala ugovor s Memorijalnim institutom ‘Battelle’, čija je studija dala pozitivne rezultate.

Ultraljubičasto germicidno zračenje (UVGI): primena ultraljubičastog (UV) svetla na masku. Njegova efikasnost, međutim, uveliko zavisi od doze UV svetlosti, kao i stepena izloženosti površine maske. Pored toga, UV svetlost može biti prilično štetna, u slučaju da vam neko predloži da masku stavite na lice ili telo tokom izlaganja UV zračenju. Da biste koristili UV svetlost, odnosno UV lampu, morate prethodno zaštititi oči i kožu.

Vlažna termička inkubacija: izlaganje maski vrelom vazduhu (npr. 60°C-70°C), koji takođe ima visoku relativnu vlažnost (npr. 70% do 80%) tokom dužeg vremenskog perioda (npr. 60 minuta). Kao što je navedeno u preporukama CDC-a, studije su pokazale da ovaj način može biti efikasan u uništavanju virusa gripa H1N1, ali da postoji „neizvesnost u pogledu efikasnosti dezinfekcije drugih patogena“. Studija koja je upravo objavljena u glasilu Kanadskog medicinskog udruženja (CMAJ) je otkrila da je „pojedinačni termički tretman učinio SARS-CoV-2 nevidljivim odnosno nedetektovanim u svim uzorcima tretiranih maski“.

Dezinfekcija maske N95 nije nešto što bi trebalo da pokušavate sami. Potreban vam je pravi pribor i oprema. Ovaj video sa Univerziteta u Mičigenu vam pruža informaciju o potrebnoj opremi za primenu ove tehnike:

Isto tako, ovaj video sa Univerziteta u Misuriju prikazuje kako izgleda UV tretman maski:

Na sajtu CDC-a se takođe pominje i tretman vodonik-peroksidom u isparljivom i tečnom stanju kao „obećavajućoj metodi s određenim ograničenjima“. Da bi se potvrdila efikasnost obe ove metode, potrebno je uraditi više studija. Štaviše, mogu se javiti i neke komplikacije. Na primer, maska N95 nije instant-zalogaj („Hot Pocket“): Ne možete je tek tako ubaciti u kesu sa malo vode i staviti je u mikrotalasnu. Ako maska ima neke metalne delove, a često ima, očekujte varničenje i to ne na dobar način. Opet, naparivanje maski ili njihovo „roštiljanje“ u mikrotalasnoj ih može dezinfikovati, ali ovo sa sobom donosi i neke druge probleme.

Postoje, zatim, i metode kojima se virus može ukloniti ili inaktivirati, mada se njima, ujedno, može oštetiti i sama maska. U ove metode spada nihovo stavljanje u autoklav ili mikrotalasnu pećnicu, izlaganje vrelom suvom vazduhu, pranje sapunom ili izopropilnim alkoholom, izbeljivačem ili dezinfekcijskim maramicama.

Etilen-oksid (EtO) bi možda mogao da dezinfikuje masku, ali je tu jedan mali problem jer može biti štetan po njenog vlasnika; ova supstanca, čak i u malim dozama može uzrokovati rak, urođene genetske mane i neurološke probleme. Opasan način čišćenja maske obesmišljava svrhu njenog nošenja; ovo je slučaj kada je od neke takve metode veća šteta nego korist.

Imajte na umu da sve ove metode zavise od načina njihove primene, što znači da im efikasnost može zavisiti od temeljitosti čišćenja. Na primer, ako vam je neko rekao da je za vašu masku obezbedio „vrelo naparivanje“, raspitajte se o dodatnim detaljima… Koja je relativna vlaga? Kolika je bila temperatura tokom naparivanja? Koliko je trajala izloženost maski takvoj pari? Da li je sprovedeno bilo kakvo testiranje stepena validnosti ovakvog postupka? Zapravo, generalno, kad god neko upotrebi reči „vrelo naparivanje“, uvek se dodatno raspitajte i saznajte više o kontekstu i detaljima (inače, ovaj metod važi za efikasan i jeftin). „Koristio(la) sam ‘vrelo naparivanje’ da bih očistio(la) sve vaše lične stvari“, pa… možda i nije nužno dobra stvar.

 

Bruce Y. Lee, The Forbes

Pisac članka je novinar, profesor, modelar epidemijskih sistema, informatičar i stručnjak za digitalno zdravstvo, avokado i preduzetništvo (ne uvek tim redosledom).

 

Nizvodno od servera:

EuroTopics.net

ElectricLit

Johns Hopkins Coronavirus Resource Center

Neil deGrasse Tyson, Eight Books Every Intelligent Person Should Read

Point Nemo: najudaljenija tačka sveta

Tačka u koju uranja svemirska letelica (slika dole) jeste najudaljenije mesto od prvog kopna. Ona je, ujedno, i prilično neobična.

Iako za nju zna tek nekolicina, ovo je sasvim specifična tačka u Tihom okeanu: preko stotinu svemirskih letelica je po okončanju svojih misija “sletelo” u njene dubine.

Njen naziv je “Point Nemo”.

Kuda krenete onda kada poželite da se malo udaljite od užurbanosti modernih vremena? Onda kada vas stres svakodnevnog života inspiriše da potražite najudaljeniju tačku na Zemlji… pa, možda ćete biti iznenađeni kada saznate da ih, zapravo, postoji nekoliko.

Međutim, ako ne patite od morske bolesti i ukoliko podnosite talase okeanske bure, onda ste možda u prilici da upoznate najudaljeniju tačku od kopna, poznatu i kao “okeanski pol nepristupačnosti”.

Budući da je njen zvanični naziv pomalo težak za izgovor, dobila je nadimak ‘Point Nemo’, po čuvenom pomorskom anti-heroju, kapetanu Nemu, kojeg je stvorio francuski autor naučne fantastike Žil Vern (Pojavljuje se u dva Vernova romana, u „Dvadeset hiljada milja pod morem“ i „Tajanstvenom ostrvu“, kao i u njegovoj predstavi „Putovanje kroz nemoguće“. Na latinskom, njegovo ime znači “niko”, što je izuzetno pogodan naziv za mesto koje ljudi posećuju izuzetno retko.

Point Nemo nalazi se na preko 1.600 kilometara od obale tri takođe veoma udaljena ostrva: Ostrva Ducie, jednog iz grupe Pitkernovih ostrva (Pitcairn), koja se nalaze na severu, Motu Nuija, iz grupe Uskršnjih ostrva (na severoistoku), i ostrva Maher (pokraj obala Antarktika).

Ova lokacija je prilično čudna i „nekonvencionalna“.

Koliko daleko je moguće odjedriti od kopna? (Foto: Chad Ehlers/ Alamy/ BBC)

Stručnjaci su dugo raspravljali o geografskoj zagonetki pronalaska „središta okeana“, ali bila je potrebna savremena tehnologija da bi se našlo potpuno rešenje. Okeanski pol nepristupačnosti je 1992. zvanično otkrio poznati geodeta hrvatsko-kanadskog porekla, Hrvoje Lukatela.

Umesto da pokrene ekspediciju, Lukatela je ostao na kopnu, izračunavši lokaciju ove tačke upotrebom specijalnog kompjuterskog softvera. Umesto da jednostavno zabode zastavicu u ravnu projekciju Zemlje, softver kojim se koristio je u mapu „ugrađivao“ elipsoidni oblik planete, “gađajući” ovu lokaciju do maksimalne tačnosti.

Malo je verovatno da će se ova tačka u doglednoj budućnosti značajnije pomeriti.

Okeanski pol nepristupačnosti, poznatiji kao “Point Nemo” (Foto: Timwi/ BBC)

“Lokacija tri jednakostranične tačke prilično je jedinstvena, a na Zemljinoj površini ne postoje druge tačke koje bi mogle zameniti bilo koju od ovih”, kaže Lukatela. Moguće je da bi bolja merenja ili obalska erozija pomerila lokaciju Tačke Nemo, „ali samo metar-dva“.

Nemo je toliko udaljen od kopna da su mu često najbliži ljudiastronauti. Međunarodna svemirska stanica kruži oko Zemlje na maksimalnih 416 kilometara. U međuvremenu, najbliže naseljeno kopno od Nema je udaljeno preko 2,700 kilometara.

U stvari, čitavo područje oko Point Nema je dobro poznato svemirskim agencijama.

Svemirska stanica ‘Mir’, pre nego što je pala u Tihi okean (NASA Photo / Alamy/ BBC)

To ta oblast je agencijama za kosmička istraživanja poznata kao “nenaseljeno područje Južnog Tihog okeana“. Ruske, evropske i japanske svemirske agencije naročito su ga koristile kao mesto za odlaganje otpada, jer je to tačka na planeti sa najmanje ljudi i najređim brodskim rutama.

Smatra se da se preko sto svemirskih letelica danas nalazi upravo na ovom „groblju kosmičkih plovila“: od satelita i teretnih brodova do neispravne svemirske stanice ‘Mir’.

Umesto pojedinačnih spomenika istoriji svemirskih putovanja, ostaci svih ovih naprava nalaze se razbacani po okeanskom dnu, kaže svemirska arheološkinja Alis Gorman sa Univerziteta Flinders u Edelejdu, u Australiji.

“Svemirske letelice ne prežive u jednom komadu svoj ponovni prolazak kroz atmosferu“, kaže Gormanova. “Većina njih sagori pri paklenoj temperaturi. Komponente koje najčešće prežive ulazak su rezervoari za gorivo i delovi pod pritiskom, koja su deo sistema za gorivo. Oni su obično napravljeni od legura titanijuma ili nerđajućeg čelika, često zatvorenih u složena „pakovanja“ od ugljeničnih vlakana, otporna na visoke temperature. “

I dok manji delovi sagorevaju u atmosferi, ne ostavljajući ništa osim impresivnog svetlosnog traga, Alis Gorman kaže da se pretpostavlja kako veće delove 143 tone teškog ‘Mira’ sada ispiraju talasi na plažama Fidžija, dok su ostali potonuli u okeanske dubine.

“Kao i brodske olupine, i svemirske letelice postaju idealna staništa koja će kolonizovati šarolika bića okeanskih dubina“, kaže Gormanova. “Ukoliko nema preostalog goriva koje curi, onda ne bi trebalo da postoji ni opasnost po morski svet.”

Dugo se nagađalo šta su i ko su „žitelji“ koji bi mogli „nastaniti“ Point Nemo.

Umetnikov doživljaj Ktulua (Geo Images / Alamy/ BBC)

Uprkos pisanju 66 godina pre svog otkrića, autor naučne fantastike Hauard Filips Lavkraft (HP Lovecraft) je za lokaciju koja je bila u neposrednoj blizini okeanskog pola nepristupačnosti izabrao R’lyeh, potonuli grad koji je stanište njegovog legendarnog stvorenja, Ktulua (Cthulhu), kombinacije hobotnice i zmaja.

Okeanografi su 1997. zabeležili misteriozni šum udaljen manje od 1,240 kilometara istočno od Tačke Nemo. To je dovelo do velikog uzbuđenja (uz nešto malo strepnje). Zvuk, nazvan “The Bloop”, bio je glasniji čak i od plavog kita – što je dovelo do nagađanja da ga je stvorilo neko nepoznato morsko čudovište.

Međutim, od tada je američka Nacionalna uprava za okeane i atmosferu potvrdila da je taj „Bloop“ zvuk – leda. Kada veliki ledeni bregovi puknu i počnu da se lome, oni stvaraju snažne, ultra-niske frekvencije. Naknadni audio-snimci poznatih lomova leda imaju veliku sličnost s osim zvukom.

Dakle, ako Point Nemo nije zaista dom čoveka-zmaja-hobotnice, onda – šta tačno tamo živi? Verovatno ne puno toga, kaže okeanograf Stiven Dhont (Steven D’Hondt) s Univerziteta Rod Ajlend u Naragansetu.

Južnopacifički vrtlog, levo (Karsten Schneider/ Science Photo Library/ BBC)

To je zato što okeanska tačka nepristupačnosti leži u južnom delu Tihog okeana. Ovo je ogromna rotirajuća okeanska struja: istok i zapad su omeđeni kontinentima (Južnom Amerikom i Australijom), ekvatorom koji je na severu i snažnom antarktičkom cirkumpolarnom strujom koja potiče s juga.

Prema podacima NASA satelita, vode unutar ove „spirale“ su stabilne, sa površinskom temperaturom od 5,8C°C u Tački Nemo. Rotirajuća struja sprečava da hladnija voda, bogata hranljivim materijama, uđe u ovaj vrtlog.

Štaviše, pošto je region toliko izolovan od kopnenih masa, vetar i ne nosi mnogo organske materije u talasima koji zapljuskuju Point Nemo.

Kao rezultat toga, malo je toga što bi se moglo nahraniti ovim strujama. Bez materijala koji pada odozgo kao “morski sneg”, okeansko dno je takođe beživotno. D’Hondt ga opisuje kao “okeanski najmanje biološki aktivno područje na svetu”.

Ipak, postoji nekoliko izuzetnih tačaka u kojima neka jedinstvena bića mogu preživeti. Čak i ovde.

Hidrotermalni otvor, istočni Pacifik (Ken MacDonald / Science Photo Library/ BBC)

Tačka Nemo nalazi se blizu južnog kraja istočnog pacifičkog uspona, podmorske linije vulkanske aktivnosti koja se proteže sve do Kalifornijskog zaliva. Označava granicu tektonskih ploča Pacifika i Naske (Nazka), koje se postepeno odmiču. Magma obilno kulja u procepu između ovih ploča, stvarajući hidrotermalne otvore koji izbacuju toplu vodu i minerale.

To je ekstremno okruženje, mada neke bakterije uspevaju čak i ovde, dobijajući svoju energiju od hemikalija koje oslobađaju podvodne erupcije lave. Zauzvrat, bakterije održavaju u životu veća stvorenja, kao što je recimo “Jeti rak”, koji je prvi put primećen 2005. godine i nazvan tako po svojoj dlakavoj površini.

U ovim se dubinama još mnogo toga može otkriti, ali njena udaljenost čini Point Nemo skupim i izazovnim odredištem za neko detaljnije naučno istraživanje. Izuzev povremene trke jahti oko sveta, čija putanja tek ovlaš okrzne područje na kojem leži Tačka Nemo, posetilaca nema. To znači da je malo verovatno da će se pojaviti na vašim društvenim medijima, tako da morate upotrebiti svoju maštu kako biste je zamislili.

“Kada je miran dan i bez vetra, morska površina u srcu južnopacifičkog „Gira“ je jednostavno prelepa – bistre, žutoplave boje ljubičastog tona – jer voda sadrži tako malo čestica iz „stranog sveta“ i nije zamućena organskim materijama iz sedimenata na dnu, nastalih taloženjem mrtvog morskog sveta”, kaže D’Hondt.

Ili bi ih bilo, da nije smeća.

Sargaska riba (Histrio histrio) pliva pokraj odbačenog plastičnog konopa (David Fleetham / Visuals Unlimited / Science Photo Library/ BBC)

Kada je 2010. virtuelni bend Gorillaz objavio svoj album Plastic Beach, stvorili su izmišljenu pozadinu: navodno, muzika je snimana u za tu priliku posebno izgrađenom studiju na morskom otpadu u Tački Nemo.

Ovo nije toliko daleka pretpostavka kao što možda zvuči. Studija objavljena 2013. potvrdila je da se u južnom Tihom okeanu nalazi  velika mrlja plutajućeg otpada. Najveće nagomilavanje otpada bilo je u samom centru, oko 2.500 kilometara severoistočno od Tačke Nemo.

Smeće je uglavnom plastični otpad poput polistirena, filma, niti ribarskih mreža, raznog komađa i peleta ispranih s brodova, kao i s priobalja. Rotirajuća struja zarobljava smeće, razbijajući ga na sitne komade. Biolozi veruju da bi smeće moglo izbaciti ekosistem iz ravnoteže, pomažući širenju nekih vrsta dok bi neke druge trpele ovakvu situaciju.

Čak i na najudaljenijem mestu na planeti, čini se da se ne može uteći beznadežno lošim navikama čoveka.

 

Ella Davies, BBC