3 načina da započnete biznis u Rusiji

Razmišljate o registraciji kompanije u Rusiji, ali ne znate kako to da uradite? Portal Russia Beyond nudi odgovor – evo spiska stvari koje treba da znate pre donošenja bilo kakvih velikih odluka o izmeštanju poslovanja u ovoj zemlji smeštenoj u 11 vremenskih zona.

Na sreću, proceduru za osnivanje preduzeća u Rusiji aktivno je pojednostavila ruska vlada. Danas ovaj proces obično traje samo tri dana i nije značajno drugačiji za strance u poređenju sa ruskim državljanima. Hajde da pogledamo koje pravne opcije postoje:

1. Registrovanje individualnog preduzeća

Najjednostavnija i najjeftinija opcija je registracija biznisa kao samostalnog preduzetnika. Prema advokatu Alekseju Tarasovu iz službe evropskih pravnih službi u Moskvi za registrovanje takvog posla, trebalo bi kod notara podneti overeni prevod pasoša, dokument koji navodi mesto boravka (npr. boravišnu dozvolu ili dozvolu za privremeni boravak) i potvrdu plaćanja državne naknade (800 rubalja ili 14 dolara).

Tri dana nakon podnošenja prijave centru za javne usluge, dobićete izvod iz Jedinstvenog državnog registra pojedinačnih preduzetnika i moći ćete da  pokrenete svoj posao i radite u Rusiji.

“Ovaj poseban oblik poslovanja daje stranim državljanima zakonska prava i odgovornosti, ali ujedno znači da će on ili ona odgovarati svojom imovinom prema obavezama proisteklim sopstvenim poslovanjem“, kaže Tarasov. “Ipak, ovaj pravni status znači manji nivo administrativne obaveze u poređenju sa drugim pravnim licima. Još jedan pozitivan aspekt ogleda se u oslobađanju osobe od obaveze vođenja računovodstvene evidencije, koja mu daje priliku da iskorišćeni novac koristi kako treba, bez plaćanja dodatnog poreza na prihode. “

Prodaja vašeg biznisa biće takođe moguća opcija (ali samo kao imovina koju drži strani državljanin) i lako ga je zakonito likvidirati, premda otklanjanje dugova neće biti lako. Nakon likvidacije, otplata duga će ostati obaveza vlasnika.

2. Osnivanje preduzeća sa ograničenom odgovornošću (Limited Liability Company, LLC)

Uspostavljanje LLC preduzeća će uzeti malo više vremena i resursa. Prijava se podnosi nadležnom poreskom organu i tražiće od vas na uvid pravnu adresu (to može biti lična adresa), osnivačka dokumenta i minimalni početni kapital od 10.000 rubalja (172 dolara). Treba, takođe, odrediti generalnog direktora buduće firme (koji bi trebalo da ima strano državljanstvo) i biti spremno da redovno priprema i dostavlja mesečne računovodstvene izveštaje. Obavezno je, takođe, otvoriti bankovni račun za firmu i napraviti pečat.

“Da bi registrovali LLC preduzeće, strani državljani moraju da obezbede notarizovani prevod pasoša kao i da u njegovoj pratnji bude ovlašćeni prevodilac tokom odlaska u Federalnu poresku službu, ukoliko ne govore ruski“, kaže Aleksandar Arakelijan, advokat u firmi „BGP parnični postupci“. “Važnost potpisa biće overena a prijava dostavljena registratorskoj službi zajedno sa svim neophodnim osnivačkim dokumentima i naknadom za registraciju od 4.000 rubalja (69 dolara).”

Registrovanje preduzeća kao LLC podrazumeva da će svi prihodi biti podložni porezu od 13 odsto (ako stranac dobije status ruskog poreskog rezidenta) ili 15 odsto – ukoliko strano lice nema status poreskog obveznika na teritoriji Ruske Federacije.

“U poređenju sa individualnim preduzetništvom, LLC neće zadržati svog vlasnika odgovornog za svoja prava i obaveze, naravno, ako nisu odgovorni za bankrot“, kaže Tarasov. “Dakle, u ovom pravnom licu osnivač će naprosto moći da proda svoj udeo.”

3. Kupovina udela u postojećoj firmi

Ako strani državljanin odluči da kupi udeo u postojećem preduzeću, onda će morati da registruje ugovor kod notara i dostavi sve neophodne dokumente relevantnim organizacijama, kaže Arakelijan.

Pre donošenja takve odluke treba razmisliti o proveri računovodstvene evidencije firme i ispitati ugovor o zakupu kojim se utvrđuju prava i obaveze vlasnika kompanije, preporučuje Tarasov. “Tek nakon ove provere, neko može odlučiti da kupi ovu kompaniju ili ne,” kaže on.

Šta treba imati na umu?

Započinjanje poslovanja od od nule nije tako teško i svako ima pravo da to učini, ali ukoliko je potrebno potvrditi tj na neki način označite prisustvo vaše start-up firme na određenoj teritoriji, možda je dobra ideja da kupite udeo u postojećoj firmi – smatra Sergej Voronjin, advokat i upravljački partner u kompaniji “Pravno rešenje“.

“Što se tiče druge opcije, treba se odlučiti o obimu potencijalnog učešća u tekućem poslovanju i uzeti u obzir sektor u kojem kompanija posluje”, ističe stručnjak. “Ukoliko je odluka već doneta, onda se u obzir mogu uzeti dva načina doprinosa poslovanju: Prvo, to može biti finansijski doprinos, a drugo, može biti intelektualna svojina ili materijalna investicija“.

Prema Voronjinu, uobičajeno je da se inostrane kompanije registruju u Rusiji kao filijale stranih korporacija ili malih privatnih preduzeća. “Ako je preduzeće osnovano od stranog preduzetnika, obično je to individualno preduzetništvo ili zajednička kompanija sa drugim zainteresovanim stranama (LLC). Ako govorimo o ruskoj grani međunarodne kompanije (koja je poreklom ruska), to je obično LLC “, objašnjava on.

Ksenija Zubačeva, Russia Beyond (25sept 2017)

Kako voditi kompaniju bez šefova?

Možda ste čuli za eksperiment sa nehijerarhijskim menadžmentom pod imenom „Holakratija“ (Holacracy, termin koji označava celinu kao deo veće celine) koji se sprovodi u online kompaniji za prodaju obuće na malo Zappos, o kojem je u maju za Wall Street Journal pisao ekonomski novinar Justin Fox.

01

Početkom tog meseca oko 14% zaposlenih ili njih 210 od oko 1500 odlučilo je da napusti Zappos jer “Holakratija nije za njih“.

Tony Hsieh, izvršni direktor kompanije ponudio im je tromesečnu otpremninu a u memou iz marta meseca je na 4700 karaktera napisao zaposlenima da „kompanija nedovoljno brzo napreduje ka samoupravljanju“. On je ponudio zaposlenima da uzmu otpremnine ukoliko se ne slažu sa novim konceptom upravljanja, što je nazvao „pokušajem da se ubrza proces prelaska na novi menadžment“.

Holakratija je zamisao bivšeg preduzetnika u oblasti softvera Briana Robertsona, koji sada “sprovodi novi ustav” i poslovne zakone u firmi, obavljajući dužnost “portparola Holakratije” i predstavljajući “glavnu sponu između ljudi i partnerstava “, radeći kao “arhitekta kompenzacije”. Uz to, Robertson nosi još oko 20 drugih titula vezanih za koncept konsultantske firme HolacracyOne, čiji je kofinansijer, propagirajući ovaj novi način menadžmenta. Holakratija, odnosno “nehijerarhijski” pristup upravljanju biznisom je već unekoliko zaživeo, i to mahom među start-up kompanijama koje uglavnom imaju samo po nekoliko zaposlenih. Holakratski sistem poslovanja je, stoga, idealan za preduzeća koja tek započinju svoj život.

Ime Holacracy izvedeno je od termina “holon” pisca Artura Kestlera (Arthur Koestler), kojim se označava celina koja je deo veće celine, ali Robertson kaže da je njegov pristup manje zasnovan na nekoj filozofskoj postavci a više proizvod grešaka i pokušaja u menadžmentu. U Zapposu će eksperiment biti nastavljen, kao i u platformi za objavljivanje tekstova Medium, u kancelariji glavnog sekretara za informisanje države Vašington i u 300 drugih organizacija. Robertson je upravo napisao jedan veoma interesantan i jasan izveštaj o tome šta je, zapravo, Holakratija, pod nazivom “Možete li da verujete u ovo? – Holakratija” Justin Fox je razgovarao s njim prošle nedelje u Njujorku, a ono što sledi je nešto doteran transkript razgovora.

JF: Zašto nam je potreban novi način upravljanja organizacijama?

BR: Ako razmišljate o načinu na koji se formama danas upravlja, vidite da je tu reč o malom feudalnom carstvu. Imate kraljeve, lordove, seljake i kmetove. U našim društvima smo videli prelazak sa upravljanja sa vrha naniže, od feudalnog sistema i diktatura, na nove sisteme koji se zasnivaju na slobodi ljudi da sprovode svoje individualne ciljeve unutar nekog zadatog okvira pravila, međupovezanosti i održavanja reda. Želim da vidim iste te prednosti koje smo osetili u društvu, na nivou organizacija.

tony-hseih-zappos_2Tony Hseih, pokretački duh kompanije Zappos

JF: Ali, korporacije se vrlo često hvale time da je u njima upravljanje znatno efikasnije i brže nego u vladama jer mogu brzo da promene pravac kada je to potrebno.

BR: Ja ne kažem da je hijerarhijski menadžment loš u tome. Samo želim da znam šta je bolje. U našem društvu, do inovacija dolazi kada vlada ustanovi izvestan okvir u okviru koga se ljudi samoorganizuju. Inovacije ne dolaze od donjeg nivoa birokratije. One dolaze od pojedinačnih aktera unutar sistema u okviru koga su oni slobodni da se bave čime god žele a što na lokalnom nivou ima smisla.

JF: Dakle šta vi mislite kako je najbolje organizovati taj okvir upravljanja u biznisu?

BR: To je pitanje koje smo istraživali kada smo smislili Holacracy. Holacracy se ponekad pogrešno shvata kao bilo koji sistem koji nema menadžera. Ne, to nije to. To je specifičan sistem koji zamenjuje hijerarhijsko upravljanje različitim okvirnim pravilima o tome na koji način možemo da radimo zajedno. Naš najbolji odgovor na to pitanje smo dali u “Ustavu Holacracy”. To je nešto što se samo po sebi razvija. To je open source sistem.

JF: To zvuči kao da počinjete sa mnogo sastanaka na samom početku da bi ste izbegli kasnije sastajanje?

BR: Postoji element toga. Za mene je stavljanje fokusa na to da se ovim metodom smanjuje broj sastanaka u kompanijama – promašena poenta. Ono što mi želimo je da svaki minut na sastanku, koliko god da ih ima, bude najproduktivniji minut koji bi ste mogli imati u tom trenutku. Ako to nije slučaj, onda idite i bavite se nečim drugim.

Vrlo često prisustvujemo sastancima na kojima ljudi žele da pokupe neku dobru informaciju i da stignu do konsenzusa oko toga šta je najbolje preduzeti u narednom periodu. To je znak da postoji nejasnoća u vezi sa tim ko može da donese odluku.

Holakratija se ponekad brka sa sistemom zasnovanim na pronalaženju konsenzusa, ali on to nije. Sastanci se koriste samo za definisanje ovlašćenja i granice. Slično kao u društvu, gde morate da dođete do konsenzusa sa susedima svaki put kada biste od svog suseda želeli da pozajmite njegova kola i negde ih odvezete. Ako želite da učinite takvo šta, potrebna vam je dozvola. Postoje granice. Holakratija predstavlja isti takav sistem samo u preduzeću. Sastanci postoje da se razjasne te granice – šta je vaše i „vaš reon“, da time rukovodite. Onda više ne moramo da se sastajemo kako bismo to nanovo utvrđivali, ne treba nam da ponovo stižemo do konsenzusa u vezi s tim, jer je već ustanovljeno da možete dobiti onoliko podrške ili sredstava koliko vam treba i voditi proces za koji ste zaduženi. Tačno znate šta je imovina vašeg suseda, i ukoliko želite da je za nešto koristite – morate prvo da se uverite da je on s tim saglasan.

Pogon kompanije Zappos u Kentakiju, SAD

JF: U kompaniji organizovanoj po holakratskom sistemu, osoba ranije poznata kao CEO tj. generalni direktor bi ubedljivo mogla imati ogroman autoritet da promeni smer poslovanja organizacije.

BR: Apsolutno, naravno da može. Oni takođe imaju i limite svojih ovlašćenja. U tome je ovaj pristup interesantan jer drugi takođe imaju dosta ovlašćenja. U mojoj kompaniji ja znam da ima puno slobode da uradim ono što mislim da bi bilo korisno, ali istovremeno znam kada mi je potrebna dozvola nekog drugog za neku od takvih odluka. Ja sam osnivač kompanije, ali kada želim da napravim promene na našem sajtu, znam da je naš menadžer sajta taj koji ima ovlašćenje da to uradi. Ne mogu da mu kažem da nešto mora da uradi. Moram nešto da mu predložim na isti način na koji bih to predložio svom šefu. Vebsajt je njegova oblast i on ga kontroliše u okviru svog domena rada.

JF: Ako želite promene na sajtu svoje kompanije, a ne možete da u to ubedite svog menadžera sajta, kako ćete rešiti taj sukob?

BR: Prva linija odbrane je da jednostavno odem do njega i porazgovaram s njim i predložim mu to što hoću. Dakle samo pokušavam da ubedim kolegu da je ono što sam zamislio dobra ideja i mi o tome diskutujemo. Moja sledeća linija odbrane je da idem na ono što se zove sastanak uprave, i mislim o tome šta treba da očekujem od tog sastanka. Ne konkretna odluka, već obrazac, njihova očekivanja. Možda želim da budem glasnogovornik kompanije, i želim od menadžera vebsajta da mi omogući prostor na istom, na kojem ću moći da delim svoje prezentacije. On i dalje ima autonomiju da smisli kako to treba uraditi, ali u tom procesu upravljanja neko od njegovih kolega može takođe da predloži šta očekuje od menadžera vebsajta. On ima glas u tom procesu, i to je neka vrsta finog načina da se naša sukobljena mišljenja pomire.

JF: Šta ako postoji neko ko jednostavno ne radi dobro svoj posao?

BR: Neko mora da kaže nekom drugom da se jednostavno ne uklapa u ulogu koju zauzima u organizaciji. Ta potreba neće nestati nekom magijom, samo zato što ste primenili naš model. Dakle, postoji još jedna uloga a to je da se pazi na učinke na svim radnim mestima. Ono što naš pristup razlikuje od sadašnjih je da neko ko ima tu ulogu ne može da mikromenadžuje i da tim osobama kaže šta treba da rade, ali ima pravo da nađe osobu za tu poziciju i da napravi promenu, ako je to potrebno.

Ono što je takođe malo drugačije je da ljudi kojima je poverena ova uloga ne mogu otpustiti tu osobu, jer u našem pristupu ljudi mogu zauzimati mnoge pozicije. Ja, na primer, u našoj kompaniji obavljam nekih 20-tak poslova, i ako bi me neko oslobodio jedne od tih uloga bio bih mu veoma zahvalan, zar ne? Možda sam ja totalno pogrešan izbor za neku od tih uloga, a istovremeno savršen izbor za preostalih 19.

JF: Holakratija je nastala iz eksperimenta koji ste sprovodili u vašoj prethodnoj kompaniji, zar ne?

BR: Da, bila je to softverska firma koju sam osnovao baš zahvaljujući tome što sam osećao potrebu da pronađem bolji način upravljanja.

JF: Šta ste tamo otkrili i mislili da će super funkcionisati, da bi se kasnije ispostavilo da je ta ideja bila greška?

BR: Mnoge ideje koje sam imao nisu dobro funkcionisale. Na primer, želeli smo da budemo sigurni da, ako bilo ko bilo gde u kompaniji ima neku dobru ideju, da možemo da je integrišemo u rad kompanije. Mislili smo, znate, da što većem broju ljudi damo glas u gotovo svemu što radimo sa kompanijom. To je bila katastrofa. To je proizvelo mnogo sastanaka, mnogo neprijatnih sastanaka, pokazivanja ega. To je bio ludilo.

Pokušali smo sa mnogo manje šematske strukture, kao što to danas rade brojne start-up kompanije. U veoma malim preduzećima, to do izvesne granice može da funkcioniše, ali vrlo brzo se pojavljuje neka politička struktura koja, onda, počinje da ostvaruje moć i posle je to jako teško promeniti. U takvom slučaju je osnivaču, generalnom direktoru mnogo bolje da jednostavno dođe i kontroliše i nadgleda sve, ali to s druge strane otežava da posao raste i da se biznis uvećava.

Shvatili smo da odsustvo struktura nije odgovor, isto kao što ni birokratske strukture koje smo ostavili za sobom nisu rešenje. Holakratija je, zapravo, više strukturisana od tipičnog hijerarhijskog upravljanja. Radi se samo o drugačijoj vrsti strukture, koja vam daje mnogo više jasnoće o tome ko donosi odluke i ko šta radi.

02

JF: Da li je Zappos najveća organizacija koja sprovodi ovaj eksperiment?

BR: Oni su najveća organizacija koja taj koncept sprovodi, od vrha do dna.

JF: Oni privlače mnogo pažnje, i očigledno je reč o bolnom procesu. Kada ga gledate spolja, ili čitate veliki tekst u Wall Street Journal-u, da li ste iznenađeni ili je vaša reakcija u stilu, “pa, momci, šta ste drugo očekivali?”

BR: Da, delom je tako – pitam se “a šta ste očekivali”? To je velika promena. To nije nešto što ćete da ostvarite u roku od nekoliko meseci. To je višegodišnji proces. Ali to što piše da ljudi odlaze iz Zappos-a jer su digli ruke jednostavno nije tačno. Zappos je svesno rekao svim zaposlenima: ako niste 100% za ovo onda idite, i daćemo vam zaista dobru otpremninu ako odmah odete. Broj ljudi koji su napustili Zappos se verovatno ne razlikuje od bilo kojeg slučaja velike reorganizacije, samo što je tamo taj proces odlazaka potrajao godinu ili dve pošto su ti ljudi davali otpor promenama. Ono što je Zappos uradio je da svi koji to hoće odustanu odmah i budu vrlo bogato isplaćeni.

JF: Imamo čitav niz slučajeva gde su uspešne softverske kompanije izgrađene zahvaljujući harizmatičnim liderima, kako se holokratija uklapa sa tim?

BR: Mnoge kompanije usvojile su holakratski princip direktno pošto su napravile takav veliki uspeh. Tony je snažan harizmatični lider u Zapposu. Polovina tekstova o Zapposu je o njegovoj ličnosti i kulturi rada koju je izgradio na tim temeljima. Zappos je bila neverovatna, fantastična kompanija i to dosta pre nego što je naš pristup u njoj primenjen.

Kada je Toni prvi put otkrio ovaj naš pristup, on je već sam tragao za nekim novim pristupom koji bi osnažio samoupravljanje, i od Zapposa napravio nešto više nalik na gradsku strukturu gde produktivnost raste uporedo sa uvećavanjem kompanije – nasuprot kompanijama kojima, kako postaju sve veće, produktivnost opada a birokratija raste. Tony je već znao da je to jedino što bi mogao da uradi kao „herojski lider“ koji na vrhu kompanije vuče sve konce.

JF: Šta se desilo sa vama i vašom karijerom kad vam je sinulo “bam, moram to da uradim?”

BR: Jedna avio-kompanija u kojoj sam radio dobila je nagradu kao najbolje srednje preduzeće za rad, u Americi, i ja sam shvatio da ne volim da radim tamo. Mada to nije potpuno tačno – voleo sam. Kompanija je imala fenomenalne pogodnosti, odličnu unutrašnju kulturu, sve stvari koje očekujete od kompanije koja pobeđuje na takvom takmičenju. Ipak, čak i sa svime što sam imao, osećao sam da ne mogu da iskoristim sve svoje talente. Želeo sam da budem kreativan i doprinosim kompaniji, ali sam morao da udovoljavam svojim šefovima i da se bavim politikom, da bih uspevao nešto da proguram u kompaniji jer je sve bilo pomalo okoštalo.

To je bila jedna od stvari. Imao sam i jedno drugo, prethodno iskustvo koje je za mene postalo važna metafora. Ja sam pilot, i kada sam kao učenik leteo na jednom avionu dogodilo mi se da je zatreperilo svetlo koje pokazuje nisku voltažu u avionu – struja je počela da nestaje. Ali, pošto su svi ostali instrumenti pokazivali da je sve u redu, ja sam to svetlo ignorisao i zamalo nisam srušio avion. Shvatio sam da svetlo koje pokazuje nisku voltažu nije povezano ni sa jednim drugim senzorom, odnosno da njihove informacije nisu povezane. Kada se pojavimo u preduzećima, mi postajemo senzori, instrumenti. Ako ne možemo da koristimo ono što osećamo, ili ako jedna osoba koja oseća da nešto nije u redu nema načina da sa tim osećajem nešto uradi, rizikujemo da naša organizacija propadne. Dakle, za mene je upravo to bio taj glavni pokretač koji me je naterao da razmislim o tome kako možemo stvoriti kompaniju u kojoj svako, bilo gde u organizaciji, ko oseća da nešto treba poboljšati, zaista može to i da dela u tom pravcu, pokrećući neku promenu koja je smislena, bez prepreka na tom putu.

Amazon je 2009. kupio Zappos, ali je kompaniji dozvolio veliku autonomiju.

Tesno mi ga skroji, nanO

Ejpril Rudin, vlasnica kompanije za strateška preuzimanja Rudin Group, nedavno je otputovala u Hong Kong kako bi posetila Prolećni sajam elektronike, i nadasve želeći da vidi najsvežije poduhvate na azijskim tech, Fintech i start-up scenama. Kako već stoji stvar pred svako putovanje, uzvrtela se u dilemi: šta spakovati, šta obući? Na kraju krajeva, Hong Kong je modna meka i šoping destinacija, a tamo svi nose ono što je najnoviji modni krik i trendi.

Šta je ono što je ovog proleća nosio svako u Hong Kongu? Nosivu tehnologiju, to jest “tehnološku odeću” – eto šta!

12

Tehnologija nanO i mikrO tipa, spojena sa svakodnevnom odećom, takozvana “tehno-odeća” (TO), ili, kako je u svetu zovu wearables jedna je od najzanimljivijih atrakcija kada je reč o pomeranju granica u tehnologiji: Prošle godine je 71 odsto mladih ljudi uzrasta 16-24 godine starosti izrazilo želju da nosi TO, prema istraživanju GlobalWebIndex objavljenog u magazinu Forbes. Istraživačka firma IHS takođe je predvidela da će globalna isporuka nosive tehnologije dostići 130,7 miliona do 2018. godine, a značajan skok od 51,2 miliona u 2013. godini.

02To je deo “autoanalize” u čemu nam pomažu minijaturizovani nano-senzori i tehnologija: Starije i mlađe generacije podjednako žele da koriste tehnologiju za praćenje sopstvenih telesnih funkcija kao što su zdravlje i kondicija, pri čemu TO prati svaki njihov pokret, pravac i orijentaciju, upozoravajući najbliskije u slučaju vanrednih situacija. Na tržištu već postoje vojne, industrijske i infotainment TO aplikacije.

Sa svojim naprednim IT znanjima, pristupom proizvodnim čvorištima, sjajnim razvojnim programima nano i mikro tehnologija, u toku je procvat poslovnog okruženja i aktivnih kooperacija malih preduzetnika; rascvetala se i scena na kojoj figuriraju IT i tehnološki inkubatori, pa Hong Kong danas igra važnu ulogu u razvoju TO industrije. I zaista, na sajmu u Hong Kongu je prošle jeseni a i ovog proleća vladala prava TO pomama. Tokom prolećnog sajma održan je seminar pod nazivom “TO elektronika u modi.”

Neki Hong Kong akceleratori, koji nude mentorstvo i podršku start-upovima, čak su isključivo fokusirani samo na nosivu elektroniku. Krajem prošle godine, recimo, AIA Grupa, najveća osiguravačka kuća Hong Konga, udružila se sa biznis inkubatorom Nest kako bi zajesno stvorili akcelerator usmeren na start-up firme koje razvijaju TO za potrebe kineskog zdravstva. AIA-Nest Akcelerator je 12-nedeljni program u Hong Kongu koji je obezbeđivao mentorstvo i podršku za osam preduzetnika iz Azije. Program je počeo 2. marta, a okončao se 4. juna, kada su učesnici javno predstavili svoje ponude investitorima. Radni prostor će biti na raspolaganju startup firmama koje će finansirati kineska vlada kroz Hongkonški naučno-tehnološki park.

03Štaviše, neki zapadni proizvođači TO hardvera idu u Hong Kong ne bi li se približili azijskim istraživačko-proizvodnim centrima. Soundbrenner, na primer, nemačka kompanija koja proizvodi nosivi vibro-metronom za muzičare, samo je jedna od zapadnih firmi koje su se nedavno premestile u Hong Kong. Iako su svoje prve prototipove razvili u Nemačkoj, osnivači su smatrali da ih njihov geografski položaj “usred Evrope” ometa. Nakon što su se sastali s Manavom Guptom, generalnim direktorom hongkonškog hardverskog akceleratora Brinc, glavnog rivala na ovom azijskom terenu, spakovali su se i premestili u Hong Kong kako bi se priključili programu ovog akceleratora.

Ispod je uzorak nekolicine hongkonških TO kompanija, uključujući i one koje postoje već decenijama, uz ostale koje su upravo pokrenute.

1. Simple Wearables je hongkonška TO start-up kompanija za zdravstvene gedžete čiji je cilj zaštita starijih osoba. Ova firma proizvodi TO za starija i bolesna lica, obezbeđujuči ranu uzbunu njihovih najbližih. Uređaj koji ova firma nudi može da otkrije da li je osoba pala, upozoravajući hitne službe krenu da pruže pomoć, ako je potrebno. Kompanija trenutno radi s grupom u okviru jedne bolnice, i sposobna je da na stestiranje primi 100 proizvoda. Grupa i testiranje su na Filipinima gde živi i 92-godišnja baka izvršnog direktora i koosnivača Angela Umalija. Umali je projektovao i izgradio sopstvenu aplikaciju. On, takođe, poseduje, diplomu inženjera elektrotehnike univerziteta UCLA i Stanford, i ovo je njegova treća kompanija u vlasništvu.

2. Kompanija Clothing, čije je sedište ne samo u Finskoj već i u Hong Kongu, specijalizovana je za nosive biometrijske senzore ugrađene u odeću. Kompanija je još 1998. razvila prvi kardio-senzore za majicu, tako da je već neko vreme u ovom poslu, i s veoma mnogo iskustva. Klijenti su joj Adidas, Garmin i Under Armour, između ostalih, kao i neke bolnice, koje koriste “Clothing+” kako bi pratile srčanu aktivnost i disanje svojih pacijenata. Aplikacija Clothing++, takođe, omogućava skladištenje primljenih podataka.

163. CityU Apps Lab i hongkonški CDAHK (Udruženje doktora-kiropraktičara Hong Konga) razvili su aplikaciju pod nazivom “Provera držanja i stava” (Posture Check) ne bi li svojim korisnicima pomogla da ga isprave. Aplikacija od korisnika zahteva da uzme dve svoje slike (od glave do pete), jednu spreda i drugu iz profila, i “upari” ih sa već potojećim nacrtom ljudskog kostura koja postoji u aplikaciji. Aplikacija vam potom daje povratne informacije o vašem držanju, predlažžući vežbe koje možete da uradite, zajedno sa kiropraktičkim opcijama. Jedan od izazova s kojima su se suočavali kreatori aplikacije bilo je osmišljavanje najjednostavnijeg načina za njeno korišćenje, i kako da kod korisnika ne izazove uznemirenost u slučaju da analiza u jednom trenutku privremeno zakaže, usled neadekvatnog načina na koji se koristila.

4. Faze In, još jedna start-up kompanija sa sedištem u Hong Kongu, počela je da pre pet godina proizvodi pametne satove, a sada je usmerena na razvoja uređaja koji se povezuju s pametnim telefonima i tabletima preko mobilnih aplikacija. Ova firma je prošle godine lansirala svoju sopstvenu liniju pametnih satova EZIO, koja obezbeđuje dolazne pozive, poruke upozorenja i obaveštenja e-poštom i alarm u slučaju da je ručni sat van dometa. Satovi su dizajnirani u Italiji, proizvedeni u Kini, a prodaju se u jugoistočnoj Aziji i Evropi, uključujući Francusku, Nemačku, Italiju, Španiju i Veliku Britaniju.

Želite da budete “u modi?” Saznajte više o razvoju biznisa “tehno-odećom” u Hong Kongu, kao i uslugama podrške koju za vas obezbeđuju TO startapovi, uz rastuću potražnju za TO među samim Kinezima.

April Rudin, Wealth Marketing Strategies, The Rudin Group (Huffington Post)

24