Pan-dejting u pandemiji: Korona virus i jezik ljubavi

Vrli novi rečnik: Ako poželite da se sastajete tokom pandemije, savladajte korona-žargon.

Kada je reč o vezama, korona virus je promenio sve, od udvaranja i „strategije kopčanja“ do zajedničkog života: unošenje slenga koji će obuhvatiti zabavljanje, odbacivanje i raskantavanje. Da li vam je prijatelj rekao za njihovo veče provedeno u „korona-lingu“ (coronalingus), i to baš u trenutku kada ste se oporavljali od brutalnog „zumpinga“? Možda znate predanog „kuomoseksualca“. A ukoliko želite da tokom dugotrajnog karantina “pronađete ljubav” ili naprosto sačuvate vezu koja je blago svenula, ovaj mali rečnik novih kovanica vam može pomoći da naučite značenje „karantinskog šatrovačkog“.

ドライブスルーお見合い (doraibusurū o miai): Provodadžisanje u drive-through restoranima (imenica)

Japanski put ka ljubavi

Pre pandemije, japanski samci bi u lovu na supružnika često očijukali na zabavama i drugim prigodnim događajima koje organizuju agencije za spojeve. Izbijanje pandemije korona virusa je, na opštu žalost, stalo na put sastancima uživo, ali ne i odlučnosti usamljenih srca da pronađu svoju ljubav. Sada, kada masovna okupljanja predstavljaju rizik od zaraze, tako se i agencije za uparivanje prilagođavaju novonastaloj situaciji. Brojne „provodadžionice“ doživljavaju nagli porast interesovanja među onima koji su željni da se uvežu, kopčajući parove putem mrežnih „omiai“ sesija: „singlice“ razgovaraju i procenjuju međusobnu kompatibilnost putem veb-kamere, a katkad se zagreju i za „on-nomi“: onlajn ispijanje pića.

Neke od ovih agencija koje su još malko preduzetnije idu i korak dalje: Sada organizuju i “omiai-vožnju”, auto-sesije u kojima samci koketiraju iz svojih automobila, na praznim parkiralištima ili salama za venčanje. Mesecima zapreteni u svojim domovima, usamljeni i zabrinuti za budućnost, sve je više slobodnjaka spremnih da se oprobaju u novim oblicima omiaija kako bi pronašli dušu za druženje, čak i ako to uključuje nezgodna predstavljanja koja se realizuju sa sedišta automobila. Ako ništa drugo, ukoliko ovaj moto-dejt ne prođe najidealnije – sjajno je što učesnici u dotičnom mogu da se hitro odvezu.

Miki Kobajaši

∗  ∗  ∗

Virtuelni karantinski koitusi (glagol)

Seks… još neočekivaniji u pandemiji

Zagrejani dueti razdvojeni karantinom više nisu ograničeni na reči izgovorene u slušalice ili vrcave poruke kojima se zatrpavaju u kucanju, tokom kojeg iskaču sugestije putem prediktivnog teksta („koji ti je k…c i šta u vezi toga ima novo…?“). Umesto toga, oni mogu da, roku od nekoliko sekundi, pređu na slanje remek-dela svojih genitalija (doduše stilizovanih). Tokom pandemije „seksinga“, portmanto koji unosi zebnju u srca razboritih roditelja je evoluirao u „korona-lingo“ (važna napomena: nikako ne mešati s onom irskom avio-kompanijom).

Reč je pogrešna jer izostaje pravi smisao: razbijanje prljavog ekrana osetljivog na dodir verovatno pre vodi do anosmije (gubitka čula mirisa) nego do orgazma (ovde bi se daleko sretnije mogao upotrebiti izraz „farplay“: daljinska predigra). U svakom slučaju, dosta ljudi to radi. Snapchat, aplikacija na kojoj se mogu slati slike koje nestaju nakon što bivaju pregledane, namakla je 11 miliona korisnika dnevno otkako je karantin stupio na snagu (nisu svi bili u cilju seksualnog zadovoljenja ili nekog potonjeg viđanja uživo, naravno). Aplikacije za video-sastanke uvele su i video-uparivanja, što neizbežno dovodi do virtuelnih, jednokratnih druženja za jednu noć. Neki ljudi traže ljubav. Drugi samo pokušavaju da ublaže svoju frustraciju tokom karantina, bez namere da se sastaju kada se dotična izolacija ukine: Barem vas pametni telefoni oslobađaju stida, onako… ujutro. Mobilni je, ukoliko niste znali, ono što držite pred sobom: u nedostatku pametnijeg posla, dok se, istovremeno, spotičete. Ili zabijate u prolaznike…

Bo Frenklin

∗  ∗  ∗

Cuomosexual, zaljubljenici u Endrjua Kuoma (imenica)

(Ili: o privlačnosti jednog elokventnog političara)

Guverner Njujorka, Endrju Kuomo, imao je jednu daleko bolju verziju pandemije od većine političkih lidera. Epidemiolozi su pohvalili njegovu ranu i pravovremenu odluku da državu Njujork stavi u karantin. Zbog ovog poteza ga nisu pohvalili samo naučnici; Sve veći broj karantinom zatučenih Amerikanaca, uskraćenih u seksu i zaglavljenih u gledanje kablovske je u tom periodu preraslo u guvernerove poklonike, a zbog njegovog artikulisanog i empatičnog odgovora na pandemijsku krizu.

Ova brigada poklonika ima nekoliko javnosti poznatih članova. Trevor Noa („The Daily Show)“ se uživo u programu proglasio „kuomoseksualcem“ u emisiji „The Ellen Show“ – voditeljka, Ellen (Degeneres) je odgovorila „I ja se osećam kao kuomoseksualac“. Američki komičar Rendi Rejnbou je napisao pesmu a i pokrenuo liniju odeće posvećenu guverneru Kuomu: u jarko ružičastim džemperima, prslucima i majicama izjavljuju: „Od sada se identifikujem kao kuomoseksualac“… Rendi usput prodaje i kuomoseksualne šolje, maske za lice i tašne (U vreme pisanja ovog pisma, veruje se da je Kuomo i dalje solo).

Itan Kroft

∗  ∗  ∗

Zamping (Zumping)

Zamping, prekid veze tokom Zoom-a (imenica)

Digitalni zamping, čin vredan prezira

Telefon vam svetli i plavi kvadrat preplavljuje ekran: pozivnica za Zoom sastanak sa vašim dečkom. Pridružujete se pozivu. “Moramo da razgovaramo”, pucketa limenkasti glas. Ovo je, ubrzo shvatate, „smaranje“, ili zamping (Zoom-Dumping: zumping).

Slobodnjaci su se do pandemije retko „kopčali“ kroz video-pozive. Sada je tako normalno da „aspiranti“ tokom karantina flertuju kroz veb-kameru, obučeni u prigodne sveže košulje i patike za trčanje. Zoom, aplikacija koja obezbeđuje video konferencije je tokom pandemije osvojila ne samo radni već i društveni život. Ipak, neki su frustrirani jer su na video-pozivu „sapeti“ usled karantina, zbog čega se učesnici mogu osećati iscrpljeno i izolovani od slikice, malog prikaza vama nekako drage i daleke ali i često povremeno baš simpatične persone koja je s druge strane poziva… u Zumovoj virtuelnoj kutijici.

Koronanoja: paranoja izazvana karantinom – mnogima je to već problem. Na Zumu je neverbalne znakove poput kontakta očima i gestova rukama teško pokupiti iz mutnih piksela. Zvučnici su u prekidu i zvuk neretko zapinje. Osetljivi razgovori često deluju još hladnije i neprijatnije nego da su uživo. A tokom vašeg razgovora vas mami crveno dugme na ekranu, koje je „Kraj poziva“. Mnogi korisnici se odluče upravo na to.

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Koronavirus i zahlađenje odnosa

Zajedničko uživanje u daljinskom gledanju filmova i serija (glagol)

Vaša digital-dejting karta je istekla

Karantinu je već nekoliko meseci, a ponestalo vam je stvari, tema i misli za reći i iskazati, pa makar i po svaku cenu, iako vašeg sagovornika to nimalo ne interesuje, zapravo, ne postoji čak ni nezainteresovanost. Ali ne brinite: više ne morate da razgovarate tokom onlajn uparivanja. Neka povici Gordona Remzija na svoje zamenike flertuju umesto vas. Jer, vreme je za „koronavirus i hlađenje“: gledajte film ili TV emisiju sinhronizovano sa svojim virtuelnim partnerom, a istovremeno i sa njim, dok razgovorate.

Mnogi parovi razdvojeni karantinom koriste Netflix Party opciju, popularnu aplikaciju koja povezuje uređaje učesnika kako bi mogli istovremeno da gledaju isti strim (usluga nije povezana sa zvaničnim uslugama samog Netfliksa). Ostali koriste Zum i odbrojavaju do tri, a zatim pritiskaju reprodukciju na odvojenim ekranima. Neki dvojci koriste ovaj virtuelni bioskop kao priliku za (usiljenu?) raspravu o temama emisija koje gledaju, kao da su Demosteni koji nastupaju u digitalnom amfiteatru. Iznureniji parovi, pak, preferiraju tišu kontemplaciju. I svi se oni brinu zbog tehničkih problema i strašnog „zaostajanja“.

Video-dejting možete osećati kao nešto formalno, transakciono ili – kao iscrpljujuće. Pa ipak, „korona i zahlađenje“ omogućavaju uparenima da uživaju u zajedničkoj tišini. Više, ah i napokon, nisu prinuđeni da pronalaze 30 slobodnih minuta u njihovim podjednako jednoličnim danima, jer ima mesta i za neobavezno ćeretanje – što nije slučaj u svrhovitim razgovorima ili frenetičnom zapitkivanju. Ovo je zajedničko iskustvo tokom karantina, a kojeg često nema u takvim stvarima. Ili je to neka nova vrsta „ljubavnog ostrva“?

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Karantinderen (QuaranTinderen)

Karantinski Tinder (glagol): Prelazak na  holandski pandemijski

Tokom poslednjih nekoliko meseci Ton den Bun, glavni urednik holandskog rečnika Van Dale se bavio sastavljanjem liste novih holandskih neologizama na temu korone: Trenutno ih ima više od 700 (!). Većinom se radi o složenim rečima, kao što je to, recimo, kovanica „Hoestschammte“ (blam, ako se zakašljete na javnom mestu) i QuaranTinderen (Karantinska upotreba dejting-platforme Tinder).

Den Bun pripisuje dužinu i raznolikost svog spiska holandskoj kreativnosti i želji da jezikom izrazi holandsku originalnost. Ima tek 24 miliona onih koji govore holandski, a mnogi od njih žele da svoj jezik učine relevantnijim, time što će ga “obojiti” redovnim dodavanjem novih reči. Međutim, retko ih upotrebljavaju. Zvaničnici iz zdravstva su u maju govorili da bi samci tokom karantina trebalo da organizuju ustaljeno seksualno druženje (sex buddy) kako bi smanjili svoj ukupni društveni kontakt. Za one kojima takav prijatelj(ica) izostaje – tu je Tinder, koji spada među najpopularnije holandske aplikacije za „uzajamno zabavljanje“.

Rouzen Lejk

∗  ∗  ∗

Kovidivors (Covidivorce)

Prekid izazvan kovidom (imenica): Pošast razlaza

Izreka da bliskost rađa prezir pokazala se tačnom za mnoge parove prisiljene da beskrajne mesece provode zajedno u izolaciji. Neki naprosto žele “da ih se bude otkačeno”, trudeći se svim silama da odvrate drugu stranu… po svaku cenu (smišljeno se ogaditi – provereno najlakši način za raskantavanje). Studije su pokazale da duži periodi bliskosti, poput Božića i drugih praznika, često dovode do rasta razmirica jer su parovi prinuđeni da se tada suoče sa osnovnim izazovima u svojim vezama. Pandemija, zapravo, ima sve elemente produženog božićnog boravka u krugu vama bliskih – samo bez poklona ili pečene ćurke. Sada, dok vladajuće strukture širom sveta ublažavaju svoje granične blokade, advokati za razvode se pripremaju za preokret „zajedničkog razvoda“ – razdvajanja izazvanih naprezanjem tokom međusobne danonoćne zavisnosti.

Pored neprekidne bliskosti, mnoge veze su i u finansijskim strepnjama, brizi o deci i kućnim poslovima. Takve tenzije mogu nadahnuti neke ljude da napuste brakove kojima su odavno nezadovoljni. Emocionalni korona-tobogan se nastavlja.

Neki parovi se okreću savetovalištima kako bi rešili svoje probleme. Drugi su stigli do kraja puta. U Britaniji je javna služba za pravne savete (‘Co-op Legal Services’) doživela porast (za 42% ) broja upita o razvodu tokom perioda karantina, u poređenju sa istim periodom prošle godine. Slični trendovi zabeleženi su i u drugim zemljama sveta, uključujući Ameriku, Australiju i Saudijsku Arabiju. Nova bolest je na taj način pronašla brojne načine da uništi brojne živote.

Alija Šoaib

∗  ∗  ∗

冷静期 (Lěngjìng Qī)

1. Period hlađenja (imenica)

2. Čekanje od 30 dana za razvod u Kini

Kineska vlada želi da se parovi primire i „ohlade glave“, da bi potom nastavili dalje.

Kada je u aprilu počelo otvaranje nekih delova Kine, bilo je izveštaja o naglom porastu razvoda. Od Šangaja do Šenžena, parovi koji su se želeli da se razdvoje su opsedali ponovo otvorene vladine kancelarije – kako bi se registrovali za razvod.

Kada je reč o poništavanju braka, Kina spada u ona mesta mesta gde je to najlakše i najjeftinije odraditi. Kineske vlasti su, međutim, odlučile da to promene. U roku od nekoliko nedelja nakon popuštanja karantinskih mera, vlada je uvela 30-dnevno čekanje za parove koji se prijavljuju za razvod i taj je period zvanično priznat. Ideja je bila: dati parovima vremena da se predomisle. Nekoliko sati nakon ove vladine najave, termin „period hlađenja“ je postao viralan na Vejbou (Weibo), kineskoj verziji Tvitera.

Nekim korisnicima ove platforme je taj termin bio smešan, koristeći „hlađenje“ kako bi se narugali parovima koji nisu mogli da podnesu da budu zajedno u karantinu. Drugi su, pak, isticali kako bi ovaj zakon mogao da žrtve porodičnog zlostavljanja dovede u naknadnu opasnost od dodatnih 30 dana podnošenja nasilja u porodici. Dobrotvorne organizacije koje pomažu žrtvama porodičnog nasilja u Pekingu i Hubeju su izvestile da je povećan broj incidenata tokom karantina. Mnogi komentatori su koristili još jedan popularni hashtag: „usprotivimo se periodu hlađenja“.

Drugi su pohvalili ovaj plan. Kineska stopa razvoda raste od 2003. godine, kada su ublaženi zakoni o razvodima. U nekim delovima Kine, stopa razvoda približava se američkoj stopi. To izaziva bes u zemlji koja voli da se pohvali svojim poštovanjem tradicionalnih porodičnih vrednosti – i gde se radna snaga smanjuje. Vlasti, napokon, moraju da gaje nadu da su neki parovi tokom karantina pronašli i nešto drugo izuzev svađe: da li će za devet meseci doći do skoka broja novorođenčadi?

 

Noelle Mateer (tekst), Jessine Hein (originalna ilustracija)

The Economist

Hamburg-Vankuver, bez prevelike žurbe…

Nisam hteo da letim, pa sam iz Nemačke doplovio u Kanadu teretnim brodom.

Jedan od saputnika uživa u sunčanom popodnevu na palubi. Sve fotografije: Will Vibert

„Član posade?“, upitao je čuvar za volanom, fiksirajući me pogledom u retrovizoru. Vozio je kombi lučke bezbednosti. “Putnik“, odgovorio sam. Osmotrio me upitno a onda na nemačkom promrmljao sebi nešto u bradu, odmahnuvši glavom. Bilo je sedam ujutro a u hamburškoj luci je bilo kao u košnici, dok je kombi možda malo prebrzo prolazio ispod vrtloga dizalica i rojeva lebdećih kontejnera. Čim se moj brod pojavio u vidnom polju, ušao sam u svet u kojem je sve veće, bučnije i opasnije od mog života na kopnu: Tri stotine metara dugačak brod od sto hiljada tona ukotvljen preda mnom trebalo je da u narednih 15 dana bude moj dom.

Pisac ovih redova, Vil Vajbert je za londonski Gardijan opisao putovanje prekookeanskim teretnjakom od Evrope do kuće, koje je rezervisao četiri meseca ranije, kupivši kartu za neki „radni“ brod koji bi ga iz Hamburga „odšlepovao“ u Halifaks (Nova Škotska). “Moja evropska radna viza je isticala i nadao sam se da bih mogao stići kući na zapadnu obalu Kanade negde baš u dane uoči Božića. Nedavne kampanje poput švedske ‘sramote zbog letenja’ (flygskam) su mi prilično rasvetlile uticaj avionskih putovanja na svetsku klimu, pa sam odlučio da rezervacija leta nije opcija. Od 2017. godine do danas sam samo svojim letovima emitovao preko 14 tona ugljenika. Shvatio sam da su svi moji napori radi smanjivanja svog otiska emitovanog ugljen-dioksida kod kuće u Milanu – ukidanje vožnje ka poslu, minimiziranje otpada od hrane i retke kupovine nove odeće – anulirani samo tim jednim letom između Kanade i Evrope.”

Prvo stajalište: Antverpen

Održiva putovanja unutar Evrope često uključuju zamenu putovanja avionom za voz, ali putovanje u Kanadu iz Evrope je nešto složenije. Teretni brod postao je očigledan izbor jer je njegov ugljenični trag relativno beznačajan u odnosu na neke uobičajenije načine prevoza. Špediterske kompanije prodaju višak neiskorišćenih kabina preko odabranih putničkih agencija, a ja sam rezervisao svoj prolaz kroz berlinski „Slowtravel Experience“. Ovo je još uvek način putovanja koji je tek mala niša za mali broj putnika, i takva kargo-plovila retko kada imaju prostora za više od desetak putnika, pa je potrebno uraditi rezervaciju dobrano unapred, posebno za neke „udarne“ termine (božićni ili uskršnji praznici) – ovo je od suštinskog značaja. Fleksibilnost u datumima putovanja je takođe od presudnog značaja. Obavešten sam samo nekoliko dana pre polaska, naime, da brod kreće tri dana ranije, i da nisam već bio u Nemačkoj, brod bih bukvalno propustio.

Nekako sam predviđao da će ovo biti dugo i naporno putovanje (s tim u vezi, spakovane su desetine knjiga, i pohranjeno brdo filmova), zamišljajući kako će noći tokom plovidbe biti pomalo teskobne, a ja s licem u torbi (mada, istini za volju, ovaj put i inače nije mogao biti nešto mnogo ugodniji od mojih dotadašnjih iskustava u putovanjima brodom). Druga dva putnika, Toni iz Holandije i Janos iz Nemačke putovali su iz istih ekoloških pobuda, a druženje je učinilo da im vreme proleti. Naše kabine su bile jednostavne i udobne, svaka sa privatnim toaletom i tušem, dva odvojena kreveta, radnim stolom i odličnim pogledom na okean. A 25 članova posade, miks Filipinaca i istočne Evrope, bilo je toplo i ljubazno. Bio sam u muškom društvu i na brodu, ovom prilkom, nije bilo žena. Ipak, povod za razmišljanje o ekološkom načinu putovanja potiče od Izabel Hagen, švedske studentkinje koju sam upoznao preko prijateljice, koja je ovako putovala sama početkom 2019, rekavši da je imala krajnje pozitivno iskustvo: „Posada je bila nadasve gostoprimljiva i uljudna, ponašajući se s respektom od prvog trenutka kada sam kročila na brod.”

Kabina pisca ovih redaka

Prepušteni uglavnom svojim prenosivim uređajima, Janos, Toni i ja smo svoje dane ispunjavali turnirima u pikadu, slagalicama i žustrom igranju ‘Rizika’. Jednog jutra smo igrali šah na palubi uronjenoj u sunce; narednog popodneva, Toni je izgubio svoju pletenu kapu, koju su uraganski vetrovi „lansirali“ na Njufaundlend. Tokom razgovora s lučkim vlastima u Antverpenu i Liverpulu, dozvoljeno nam je da se iskrcamo, i na po jedan dan obiđemo ponešto od oba ova grada. A onda, po povratku na brod, ubrzo se pojavila dnevna rutina: jutarnja kafa na mostu s jednim druželjubivim pomorskim oficirom, čari druženja i ćaskanja tokom obroka sa posadom i šetnje spoljnim palubama svakog sata; za to vreme, ledeni okeanski vetar preorava lice, dok se iz tame mora belasaju zapenušali talasi pod brodskim trupom.

Vrhunac je bio jutarnji obilazak broda, koji su predvodili članovi posade. Pristup nas običnih putnika radnim prostorima bio je ograničen, tako da je mogućnost da se kroz utrobu broda kreće od pramca do krme bila jedna vrsta otrežnjenja – sada smo tek dobili predstavu o količini tovara ali i veličini nekih stvari koje se transportuju morem. Pored gotovo 4.000 kontejnera, smeštenih na spoljnim palubama, bilo je i šest „roll-on, roll-off“ paluba sa vozilima, u rasponu od flote Range Rovera i transportnih kamiona za američku vojsku, pa sve do trupova za putničke avione. Kao što nam je kapetan objasnio, već je pri pogledu na kargo bila očigledna sva kompleksnost ove zamašne transportne operacije, dok nas je veličina svega što nas okružuje ostavila zatečenima: bio je to posao za ljude iz trans-okeanskog brodskog transporta, zaslužnog za prevoz 90% robe koja dolazi do nas.

Pristajanje u Halifaksu, nakon 15 dana provedenih na brodu

Život na brodu bio je toliko upečatljiv da nakon nekoliko dana nisam ni pomislio na hranu. Putnici ručaju sa posadom, a jela su obilna, uglavnom sa mesom i krompirom, uz nešto malo povrća (pomislite na goveđi gulaš, pire od krompira ili piletinu rolovanu slaninom). Kako sam ubrzo shvatio, luksuz boravka na otvorenom moru nije u finoj hrani ili plišanim madracima, već pre u jednom spokojnom ritmu, i opojnom osećaju neke vrste avanture – pravi luksuz bio je taj osećaj, dakle ništa materijalno. Kad sam konačno zakoračio na kopno Halifaksa, bilo je teško oprostiti se od ovog divovskog broda koji smo već počeli da osećamo kao svoj dom.

Dolazeći u Halifaks, ostalo mi je još više od 6.000 kilometara kako bih se vratio kući: veća udaljenost nego što je između Londona i Njujorka. Ovog puta – vozom. Uz ograničenu putničku železničku infrastrukturu, putovanje Kanadom pretpostavlja zaustavljanja i celonedeljnu avanturu, a ne brzi železnički „hitac“. Naime, ne postoji nijedna direktna železnička linija koja bi povezivala istočnu i zapadnu obalu, tako da sam nakon noćenja u vozu koji je krenuo iz Halifaksa proveo po jednu noć u Montrealu i Torontu, a pre nego što sam se ukrcao u čuveni “The Canadian”. Ovaj prestižni tip voza sa spavaćim kolima u vlasništvu vodeće železničke kompanije te zemlje, VIA Rail, omogućio mi je da ostvarim svoj cilj: da stignem do Vankuvera. Koncipiran za uživanje turista, ovaj voz ima šarmantna kola za ručavanje, uz „osmatračnice“ sa staklenim kupolama u natkrovlju vagona, živu muziku i, čak, degustacije vina tokom putovanja koje traje četiri dana i noći.

Približavajući se Stenovitim planinama u kanadskom vozu VIA

Kao pre neki dan na brodu, i ovde sam odmah ostao zatečen gostoljubivošću posade – servijera i poslužitelja koji su izgledali iskreno srećni što su bili „na svom mestu“ – uprkos tome što su se u tom trenutku nalazili hiljadama kilometara od kuće. Hrana je bila takođe impresivna, poput vazdušastih palačinki u nadaleko poznatom kanadskom sirupu od javora (koje su mi toliko nedostajale tokom boravka u Evropi). Večera uz pastrmku s koricom od pekorina i semenkama, pečena teletina i sveže povrće je bila podjednako ukusna. Atmosfera među putnicima bila je vesela i odisala je dobrim raspoloženjem, uz zajedničke obroke i unekoliko neobičan bar, u kome smo razmenjivali priče koje putnici vole da pričaju putnicima – one o putovanjima.

Kao i na brodu, usred okeana, tako i na kanadskom kopnu, mogao sam da prisustvujem nepreglednim prostranstvima u gotovo netaknutoj prirodi, a  predeli koji su promicali pokraj mog prozorskog okna učinili su da ovo putovanje bude nešto sasvim posebno: beskrajne šume severnog Ontarija, ledene, mirne prerije i veličanstveni stenoviti predeli kanadskog zapada; najkasnije do sredine decembra bi svi ovi predeli zablistali pod snegom. Sedeći u kupoli nad krovom jednog vagona, ili promatrajući blistavo sunce nad snežnobelim šumama Kvebeka, ili se budeći dok je voz prolazio kroz mećave Manitobe – sve je ovo produbilo moju povezanost sa zemljom koju zovem svojim domom, dodatno učvrstivši moju posvećenost zaštiti tih prirodnih lepota.

Kanadski vozovi i vagoni s krovnom kupolom

Izlazeći iz voza u Vankuveru, i prešavši više od trinaest hiljada kilometara i devet vremenskih zona, delovalo mi je da je čitav život prošao od onog trenutka kada sam u zoru prošao kombijem kroz tmurnu hamburšku luku. Putovati preko pola sveta uz niski ugljenični otisak možda nije ni prikladno a ni lako – a takođe ne baš ni najjeftinije, naročito ako se uzme u obzir ne samo novac već utrošeno vreme, koje je najveći luksuz – mada sam sebi, na neki način, dokazao kako je takvo putovanje dostižno i izvodljivo. Sada je vreme za planiranje neke naredne avanture.

Put kojim treba ići: eko-globtroteri

Petnaestodnevni prelazak Atlantika teretnim brodom od Hamburga do Halifaksa rezervisan je preko berlinske agencije Slowtravel Experience, i košta nešto manje od 100 evra dnevno (uključujući „pun pansion“ i kompenzaciju ugljeničnog otiska) u kabini za dve osobe. Među najpoznatije brodske kompanije koje nude ležajeve za putnike i vezana putovanja spadaju Hamburg Süd i Grimaldi Lines. Od ostalih agencija na koje treba obratiti pažnju (ukoliko vas ovakva vrsta putovanja zanima), tu je novozelandski Freighter Travel, londonski Cruise People i Freighter Cruises. Putovanje vozom je obezbedila kompanija VIA Rail Canada. „The Ocean“ putuje od Halifaksa do Montreala triput nedeljno, a cena ide od 80 evra (C$117) za kartu u jednom smeru, dok dnevni vozovi iz Montreala ka Torontu u jednom pravcu koštaju 26 evra; ‘Kanadijen’ iz Toronta za Vankuver saobraća dvaput nedeljno a minimalna cena karte u jednom smeru iznosi 320 evra.

Emisija ugljenika (prema težini putnika). Let Frankfurt-Vankuver: 1.3 tone*. Teretni brod Hamburg-Halifaks (via Antverpen & Liverpul): 5.3kg**. Vozovi na relaciji Halifaks-Vankuver: 204.2kg***. Ugljenični trag – ukupna količina CO2 na relaciji: Hamburg – Vankuver: 209.5kg

* myclimate Foundation

**(Međunarodni Savet za ekološki transport) International Council on Clean Transportation

*** Via Rail

 

Gardijan

         Letimično i mestimično izlistavanje…

Njujorška stanogradnja: novi prostori u postojećim kvartovima

Jedan luksuzni apartmanski blok podiže se u jednoj siromašnoj četvrti. Kakav je dalji razvoj događaja? Ekonomisti kažu da će stanarine pasti. Susedi, pak, strahuju da će se stanarine povećati. Njujork tajms objavio je istraživanje o efektima luksuzne stanogradnje u skromnijim četvrtima.

Stanovnici ‘Dva mosta’ (Two Bridges), stambene četvrti na donjem istočnom Menhetnu (Lower East Side of Manhattan), usporili su i malo “prikočili“ zamisli građevinskih planera o izgradnji tri stambena oblakodera, ne bi li se naknadno pridružili jednoj „maloj višespratnici“ koja „svojom malenkošću“ odudara od nastupajućih nebodera iz projekta ‘One Manhattan Square’ (Foto: Stefano Ukmar/The New York Times)

Česta je pojava da urbanim aktivistima ove nove, luksuzne zgrade upravo deluju kao problem. Samo neka građevinski preduzimači grade što više stambenih objekata, posebno u siromašnijim četvrtima, dok se, u isto vreme, među organizovane grupe stanara i komšija uvukao strah od cenovnog “zagrevanja” tržišta, dok će njihove stanarine rasti.

Ekonomisti, s druge strane, imaju tendenciju da nove zgrade i stanove vide kao rešenje. Jedini način da se ublaži nedostatak stambenog prostora koji povećava stanarinu, kažu, jeste izgradnja više stanova. Izgradite ih dovoljno – čak i ako ti objekti spadaju u visokokvalitetno stanovanje – a stanarine će tada, opšte uzev, pasti.

Napetost između ovih pogleda i „vizija“ nalaze se u samom središtu borbi oko pojedinih zgradnih lokacija, kao i šireg fronta i sučeljavanja oko načina na koji treba pristupiti ublažavanju stambene krize. A sve donedavno gotovo da nije bilo podataka koji bi tu dilemu razjasnili na mikro-nivou: obimu koji obuhvata komšiluk površine od jednog ili dva bloka. Čak je verovatno i da bi obe ove priče mogle istovremeno biti istinite: da bi stambena novogradnja mogla doprineti snižavanju stanarina duž područja pod kojima se prostire metro, iako je to, već po tradiciji, signal da popularnost određenog susedstva automatski povećava zakupnine u objektima koji su u neposrednoj blizini.

Nekoliko novih studija je konačno ponudilo neke ohrabrujuće dokaze, čak i ako neki od njih još uvek nisu kompletni. Istraživači sa Njujorškog univerziteta, Instituta Upjohn i Univerziteta u Minesoti su proučili šta se dešava kada se u širokim razmerama grade novi stanovi po tržišnom principu (bez ograničenja u visini zakupnina). Brojna istraživanja već pokazuju da područja u kojima je intenzivna novogradnja postaju cenovno sve pristupačnija (dok u područjima u kojima se ograničava izgradnja novih stanova ne u tolikoj meri). Ove najnovije studije nameću pitanje: da li taj obrazac i trend stoje onda kada  blokove i  zgrade ‘zumiramo’ na nivou pojedinačnih kvartova, u najbližem susedstvu.

Uzeti zajedno, njihovi nalazi sugerišu da novo stanovanje može doprineti povećanju najamnina u već postojećim obližnjim zgradama. Međutim, njihov sud je „miks“ dva pitanja: onog koje se bavi podstanarima s nižim prihodima, i onog koje se tiče neke potencijalne neposredne koristi, koju bi postojeći žitelji u susedstvu imali od nove ponude stambenog prostora.

Tipovi zgrada za stanovanje koje su u predmet ovih studija – zgrada izgrađenih shodno tržišnom principu, koje imaju 50 ili više stambenih jedinica – sada predstavljaju većinu novih stambenih objekata. A vlasnici novih stanova danas pretežno ciljaju na one podstanare koji imaju veća primanja; prema Harvardskom zajedničkom centru za stambeno istraživanje, sadašnja renta iznosi 1.620 dolara mesečno, što je 78% više od srednje (prosečne) zakupnine na nivou čitavih Sjedinjenih Država), s tim što se jaz između tih brojki (odnosno najaktuelnijih područja SAD i ostatka te zemlje) sve više produbljuje (medijana najamnine nisu isto što i prosečne najamnine jer ne uzimaju u obzir broj-zastupljenost onih koji su u određenim, pojedinačnim dohodovnim razredima, već samo prisutnost određenog raspona cene-plate ili onoga što je predmet metrike, a na osnovu koje se izvlači prosek cene, plate ili nečega trećeg; prosečna cena ili plata je objektivniji pokazatelj utoliko što se za ovaj konačni prosek uzima i broj svih onih koji se nalaze u određenim dohodovnim razredima u odnosu na njihov procenat zastupljenosti po kategorijama visina primanja).

Uzeti zajedno, njihovi nalazi sugerišu da se izgradnjom novih stanova može ublažiti povećanje zakupnina u drugim obližnjim zgradama. Pa ipak, njihov sud ima veze i sa još jednom situacijom/stanjem stvari, naime, da li rentijeri jeftinijih stanova mogu imati neke neposredne koristi od nove ponude stambenog prostora.

Ove zgrade su, takođe, najvidljivije u ‘okršajima’ koji se vode u oblasti stanogradnje.

“Rentijeri ne vole neke potencijalno nove, visoke skokove svojih zakupnina jer onda, istovremeno, uočavaju i nove, visoke skokove stanarina (u okolnim objektima)”, rekla je Xiaodi Li, naučna saradnica Furmanovog centra pri Njujorškom Univerzitetu, koja je proučavala efekte i posledice izgradnje novih stanova u Njujorku.

Okolni žitelji mogu pretpostaviti da nove višespratnice uzrokuju i visoke najamnine. Ova pretpostavka deluje verodostojno ukoliko novi stanovi privlače daleko bogatiju klijentelu koja, zauzvrat, privlači sadržaje višeg ranga – koji čitav kvart čine poželjnijim.

“Ovde je ključno pitanje”, rekla je Li, “koji je krajnji rezultat ovog trenda?”

Li je uočila da nove stambene zgrade u Njujorku privlače veći broj restorana i kafića u neposrednoj okolini. Ona, ipak, zaključuje kako je bilo kakav učinak takvih pogodnosti na rast zakupnina i već postojećih lokala nadjačana snagom nove ponude, koja potiskuje rast cena najamnina. Prema konačnim podacima, ona otkriva da se za svakih 10% povećanja stambene ponude, stanarine nekretnina u krugu od 150 metara smanjuju za jedan procenat u odnosu na druga područja za kojima postoji jednako velika tražnja.

Čini se da te pogodnosti idu u korist stanara obližnjih stambenih objekata visokog i srednjeg ranga. Može se pretpostaviti da njihovi rentijeri vide u njima novu konkurenciju, pa na odgovarajući način prilagođavaju i svoje rente. Lijeva, međutim, otkriva i da novi stanovi nemaju uticaja na cene zakupa stambenih jedinica udaljenih na više od 150 metara, a čini se da ne utiče ni na zakupnine za jeftinije objekte u neposrednoj blizini (verovatno da takvi rentijeri ne vide novu luksuznu visokogradnju kao svoju direktnu konkurenciju).

U jednoj odvojenoj studiji, Brajan Eskjut i Evan Mast sa Instituta Apdžon (Upjohn), i Dejvin Rid iz filadelfijskog ogranka američkog FED-a su dobili sličan skup rezultata i ishoda u 11 glavnih američkih gradova, uključujući Atlantu, Ostin, Čikago i Denver. Oni su za predmet svojih istraživanja uzeli nove stambene zgrade koje imaju najmanje 50 stambenih jedinica, izgrađenih u gradskim četvrtima u kojima stanuju oni sa manjim prihodima. Sva trojica procenjuju da ove nove zgrade smanjuju zakupnine njihovim neposrednim komšijama za pet do sedam procenata, u odnosu na ono što bismo mogli da očekujemo da bi bile stanarine ukoliko nove zgrade nikad ne budu izgrađene.

Nijedna od ovih studija ne podrazumeva da rente, zapravo, padaju. U njima se, umesto toga, sugeriše da nove zgrade usporavaju tempo povećanja stanarina u onim podrućjima-blokovima-susedstvima koja su graditelji stanova već prepoznali kao ‘vruća’. Do trenutka kada građevinari stignu “na teren” – posebno ukoliko sa sobom donose planove za velike projekte – najverovatnije je da stanarine obližnjih zgrada već počinju da brzo skaču.

“Dobrostojeća klijentela već želi da se doseli u (takav) komšiluk”, rekao je Mast, želeći da upravo ovako, u najkraćem, iznese svoja zapažanja na predstojećem – po svemu sudeći burnom – javnom skupu, sazvanom upravo zbog objavljivanja takvog plana i predloga. “Tako da možemo izgraditi ovu zgradu koja će im dati one tipove stambenih jedinica u kojima bi želeli da žive. Ili, ukoliko to ne budemo učinili, uzeće neki stan u blizini i renovirati ga.”

Dugogodišnjim stanovnicima obližnjih zgrada ta logika može biti slaba uteha, posebno onima zabrinutim ovakvim promenama u susedstvu koje nadilaze (njihove) cene zakupa – iako ovo predstavlja najmanje jedan argument protiv stambene novogradnje.

„Ovi rezultati ne negiraju realnost gentrifikacije“, rekla je Ingrid Guld Elen, profesorka Njujorškog Univerziteta i savetnica Lijeve. „Oni ne poriču stvarnost rušenja zbog opterećenja visinom renti, već naprosto sugerišu da izgradnja većeg broja stanova u jednom kvartu neće dodatno pogoršati situaciju usled velikog opterećenja visinom stanarina – i možda će, čak, pomoći njihovom ublažavanju.”

Ono što nalaže izvesnu dozu opreza jesu rezultati studije Entonija Damijana i Krisa Frenijera (Anthony Damiano, Chris Frenier), doktoranata s Univerziteta u Minesoti koji su za predmet svog istraživanja uzeli nove, veće stambene objekte izgrađene širom Mineapolisa. I oni su, poput Masta i Lijeve, otkrili da su novi stanovi doprineli ublažavanju pritiska na rente obližnjih stanova višeg ranga. Njih su dvojica, ipak, zaključili da u donjoj trećini stambenog tržišta novogradnja proizvodi suprotan efekat, ubrzavajući visine renti.

U nekim drugim kontekstima, moguće je i to da bi novi stanovi koji se prodaju po tržišnoj ceni mogli dovesti do toga da jedan broj obližnjih vlasnika ‘obuzda’ svoje najamnine, čak i ukoliko bi to prouzrokovalo preispitivanja nekih drugih stvari, recimo, koliko je cena njihovih zakupnina bila niska. Moguće je, čak, i da rentijeri stanova za one s nižim primanjima mogu u početku osetiti neki benefit od nove gradnje, čak i ako bi dugoročno mogli imati koristi od toga (kako nove zgrade vremenom stare i, samim tim, postaju cenovno pristupačnije, ili kako stanari sa većim primanjima idu dalje, izlazeći iz ovih trenutno ‘vrućih’ prostora i kvartova, tako bi oni mogli postati pristupačniji i manje dobrostojećim podstanarima).

Zbirno uzete, ove studije nude dokaze da ponuda i potražnja funkcionišu onako kako ekonomisti očekuju, čak i na nivou mikro-područja, odnosno, susedstava sastavljenih od možda samo par blokova. Ali, takođe, u ovim istraživanjima postoje i dokazi za osnovanost nekih bojazni, prisutnih pre svega među siromašnijim stanarima.

„To su ljudi koji su prošli kroz nebrojene cikluse obnove grada, izgradnje auto-puteva, dezinvestiranja, neuspehe makro-urbanističkih planova i efekte proizvedene establišmentom najraznovrsnijih vladajućih struktura“, rekao je Damijano. „Mislim da je strah od floskule “samo ti gradi“ veoma osnovan. A na planerima je, kao i na donosiocima političkih odluka, da se tim problemima bave u dobroj veri.”

 

Njujork tajms

Dafni Selfe: večna mladost i lepota

Nakon pauze od skoro šest decenija, jedan neočekivani susret u sedamdesetoj godini života je raketnom brzinom nanovo lansirao jednu od najgrandioznijih karijera u industriji visoke mode. I nakon dve decenije, Daphne Selfe (88) još uvek je živahna i prisutna u modnom biznisu. Fajnenšel Tajms donosi priču o ovoj nadasve interesantnoj preduzetnici, koja je vrlo unosnu nišu za svoj startup pronašla u modnoj industriji – i to sa 70 godina.

“Oduvek su me učili da, ako radite za nekog, tada budete što prijatniji i što je moguće više od pomoći. Nešto od toga je do vaspitanja. Moji roditelji su bili tako dragi, ali i strogi – takav njihov stav mi je usadio disciplinu i radnu etiku. Ovakav pristup životu, svetu i poslu mi je omogućio da imam karijeru u ovoj industriji onoliko dugo koliko imam.

Počela sam da radim kao model krajem 1940-ih, kada sam imala 20 godina. Tada je sve bilo sasvim drukčije. Morao si da za snimanja nosiš sav svoj pribor za ulepšavanje – šnale, češljeve i ukrase za kosu, tri para cipela, rukavice, šešire, nakit i, naravno – šminku. Sada odete na snimanje i na setu vas sve to, i još mnogo više, spremno čeka.

Ipak, moja rana karijera manekenke trajala je samo pet godina, sve dok se nisam udala. Bilo je to 1950-ih a tada naprosto, kao žena, ne biste očekivali da treba da idete na posao čak i posle venčanja. Moj suprug je, međutim, radio na televiziji, i – mada sam zastala sa karijerom modela – otpočela sam da, kao neku vrstu dodatnog posla, radim na dizajnu osvetljenja za raznovrsne zabavne TV emisije. Ovo je baš lep posao. Tada smo podizali dvoje male dece, pa sam imala tu privilegiju i mogućnost da ovo radim kao povremeni posao, umesto da radim svaki dan – tako mi je najviše odgovaralo.

Kako su godine prolazile, postajala sam sve poznatija kao dizajnerka svetla, a takođe sam uradila i neke filmove, snimivši i otkačene i pomalo “pomerene” reklame. Ali, 1998. godine, kada sam već napunila 70, sasvim neočekivano sam opet počela da radim kao model. Moj agent je u to vreme bio u potrazi za dva modela – muškarcem i ženom – koji bi se pojavljivali u kampanji za modnu kuću Red or Dead, sa prvim pojavljivanjem na Londonskoj nedelji mode. To je bilo vrlo neobično, jer se stariji modeli obično ne koriste na klasičnim modnim pistama. Stilista koji je radio ovaj šou mi je kasnije pomenuo da je modni magazin Vogue objavio članak o starenju, priču koju je svojim slikama opremio legendarni fotograf Nick Knight. Pokušala sam da postanem deo te priče i u tome sam uspela – iznad svih mojih očekivanja. Tada me je zapazio skaut agencije Models 1, a ja sam rešila da potpišem ugovor za njih.

Moj suprug je negde u to vreme preminuo, a ja sam mislila da će me ovaj angažmant držati zauzetom i odvratiti od preteranog bavljenja sobom i crnim mislima. U početku, modna industrija je na mene gledala kao na svojevrsni kuriozitet, izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ali, ubrzo su počeli da me sve intenzivnije angažuju u svojstvu modela i – eto me – ovde sam, u modnoj industriji i 20 godina kasnije. Sada mogu da biram šta ću raditi. Pre nekoliko godina su me angažovali Dolce & Gabbana. Tu je bio i angažman za H&M u kampanji za njihovu obuću koja je veoma kul.  Radila sam i za kompaniju Vans a nedavno opet za H&M i njihov brend “Other Stories”.

Nisam sigurna u postojanje samo jednog ključa za održavanje aktivnog i zdravog života i u starosti. Pre će biti da je to kombinacija raznih stvari. Imam jagodice na svoju majku, što je veoma korisno (za žene i način na koji stare ženska lica). Geni su sasvim sigurno od pomoći. Takođe, trudim se da što je moguće više brinem o sebi. Još uvek mogu da vežbam i upražnjavam nešto od baleta i joge. Sve što ste u stanju da uradite – više je nego poželjno, čak i ako samo izađete da prošetate psa (ili, budimo iskreni, da on prošeta vas). Ishrana je takođe veoma bitna. Očigledno da mi se ukazuju svakojake prilike da izađem i jedem u restoranima, ali, uglavnom – ja sama kuvam za sebe. I jedem puno povrća.

I, da – ne verujem u estetsku hirurgiju.

Ali najvažnija tajna za uživanje dugovečnog života leži u tome kako vidite svet. Veoma sam energična i u sve se ulažem svim srcem – baš takva je bila i  moja majka, nepresušni izvor optimizma. Izgleda da stari gube ovo, posebno kada dođu u srednje godine. Postaju “nevidljivi”, iako ne bi trebalo. Ako ste prijatni i društveni, ako volite da izlazite, mešate se i komunicirate s drugima – i drugi će želeti da komuniciraju s vama. Isto tako, trebalo bi da uvek ostanete otvoreni za nova iskustva. U stanju sam da sve probam i pokušam u životu, pa makar jednom ili dvaput. Moja ćerka se bavi skajdajvom tj sportskim padobranstvom. Kada bi i meni, uprkos svojim godinama, bilo dozvoljeno da iskočim iz aviona – odmah bi to učinila.

U ovom delu sveta, nismo baš dobri sa starim ljudima. Provela sam dosta vremena radeći u Japanu, i tamo su prema starijim generacijama daleko pažljiviji – zaista brinu o njima.

I mi sa zapada smo nekada to imali, dok smo još uvek svi zajedno živeli u velikim srećnim porodicama. Lako se prisetim vremena kada su mi bili strašno interesantni razgovori s bakom.

Danas, ljudi  Zapada žive sami, a na starije članove porodice gleda se sa visine. Ne priznajemo mudrosti koje su stariji ljudi osvajali svojim životima i iskustvom. S druge strane, možda bi trebalo da i mi stariji uložimo više napora kako bismo se integrisali u društvo, a ne da životarimo kao nevidljivi i skrajnuti članovi društva.

Otkrila sam da je penzionisanje, zapravo, divna prilika da ponovo otkrijete i obnovite sebe,  radeći nešto novo. U vašim ste 60-tim godinama i trebalo bi da ste još uvek aktivni. Mnogi moji prijatelji su jedva čekali da odu u penziju, gledajući na penzionerske dane kao priliku da urade nešto potpuno drugačije. Uz malo sreće, imaćete još dobrih 20-tak godina da se igrate, da izlazite s društvom i uživate.

Što bi rekao moj 94-godišnji komšija, “uradi sve šta možeš – dok još možeš.”

FT

Silicijumska dolina: ambicije, želje i instinkti

Seks. Droge. Tehnologija. Silicijumska dolina je – novi Volstrit. Takav je slogan romana “The Show” Filipa Site (Filip Syta), bivšeg finansijskog direktora Gugla, objavljenog pre nekoliko nedelja. Priču donosi Fajnenšel Tajms.

Foto: Fajnenšel Tajms

Foto: Fajnenšel Tajms

Ona opisuje grupu Ivi League diplomaca koji rade na izmišljenom internet pretraživaču pod imenom Show. Vik, glavni protagonista romana počinje da se razočarava prazninom tehnološko-korporativnog života, iscrpljujući se drogom, seksom i dobrim provodom koji kao privilegija dolazi na red odmah nakon radnog vremena. Neki od zaposlenih su i “gospodari droge”, koji kokain i marihuanu prodaju na “tržištu” željnom takve vrste “opuštanja”.

Sita, pisac ovog dela koji živi u Stokholmu a jedno vreme i za evropsku centralu Gugla sa sedištem u Dablinu ističe da je ovo zamišljena životna ispovest zaposlenika jedne velike tehnološke kompanije. On je, ipak, želeo da u knjigu prenese specifičnosti radnog mesta koje je puna mladih, sjajnih ljudi usmerenih isključivo na svoju budućnost. “Osećaj je kao da ste student na univerzitetu, samo što još imate i platu”, kaže Sita.

04Naličje sjajnih radnih uslova – teretana i vežbaonica u kancelariji, hemijskog čišćenja i fine hrane unutar firme u njegovom je romanu prikazano, kako sam kaže, kao izvesno podetinjavanje, infantilizacija. “Nakon izvesnog vremena, hvatite kako želite sve više i više tih stvari i uslova. Ne osećate se zadovoljno. Postajete isuviše razmaženi. Danas, hoćete šniclu; sutra, to je ipak jedan lep jastog. “

Ser Hauard Dejvis (Howard Davies) je  2007. pisao i lamentirao nedostatkom pisaca čiji bi predmet književne obrade – finansija i banaka. “Većina naših pisaca već je isuviše preokupirano životom posle radnog vremena i onim što se dešava ispod pojasa, jeftinim seksom”, napisao je nekadašnji šef nadzornog tela Britanskog trezora (Financial Services Authority), koji je te godine predsedavao žirijem za dodelu Bukerove nagrade za muške pisce u oblasti beletristike. Ta izjava je bačena u zasenak istog trenutka kada je izašao niz romana na tu temu recesije – u to vreme je nastao čitav jedan žanr, kranč lit (“crunch literature”). Ova književnost krize. iznedrena je u osvit finansijske krize (kakav su, recimo, roman “Prestonica” Džona Lančestera, “Nedelja u decembru” Sebastijana Folksa, “Privilegije” Džonatana Dija, ili Unija Atlantik” Adama Hesleta).

Tehnološke kompanije mogu da tvrde kako svoje biznose obavljaju časnije I poštenije nego bankarstvo. Nova podvrsta kranč literature (ili, kolokvijalno, možemo reći “krah literature”), tehno-literatura, jeste podžanr romana koji baca svetlo na radni vek zaposlenih u tehnološkim industrijama. Ovde se treba setiti Daglasa Kouplenda (Daglas Coupland) i njegovog sjajnog romana “Mikro-sluga”, uz odličan “Krug” Dejva Egersa, kao i “Knjigu brojeva” Džošue Koena.

Foto: David Press

Foto: David Press

Tehnološke antiutopije i utopije dugo su bile građa i zabran” naučne fantastike, kao i takvih pisaca poput Oldosa Hakslija, Isaka Asimova i J.G. Balarda. U skorije vreme, društveni mediji odigrali su važnu ulogu u pričanju ovih priča, uključujući Meatspace” Nikeš Šukle, “Prvo me poljubi” spisateljice Loti Mogač, “Ti”, kojeg je potpisala Kerolajn Kepnes, u kojem njen zli junak-uhoda uči sve o svojim žrtvama iz postova koje ove ostavljaju na Fejsbuku i Tviteru.

05

Međutim, bivši zaposleni u tehno-industrijama, kao što je to Filip Sit, okrenuli su se beletristici, koristeći kao “materijal” iskustva sa svojih nekadašnjih radnih mesta.

Robin Sloun (Robin Sloan), pisac knjige “Non-stop knjižara gospodina Prenumbre”, je od 2010.  radio za Tviter dve godine. Tamo je zatekao obilje arhetipskih karaktera idealnih za pretakanje u književnost: jedan od njih je I “brogramer” (mačo programer). Jedan se arhetip naročito zadržao u njegovom sećanju i iskustvu: to je tip uposlenika koji je “programer filozof”.

Ako se ne radi o Zlatnoj groznici u Silicijumskoj dolini, kako sam Sloun kaže, “možda su posvetili svoje velike mozgove filozofiji, a ne programerstvu. “Istina je da su mnogi od njih u Silicijumskoj dolini previše zauzeti da bi izgradili neki savršeniji programski kod ili sistem, a istovremeno su napravili veliki novac pisanjem knjiga.” U njegovom romanu, Google radi na obliku obnovljive energije koji radi na – oholost.

On kaže da je opojnost tehno-vizionarstva koja prožima Silicijumsku dolinu zaista inspirativna za pisca, jer se poslovi u dolini zaista toliko mnogo razlikuju od drugih radnih mesta. Sve je ovo vođeno “mladim ljudima koji nemaju život i koji su voljni da čitavo svoje vreme predaju na raspolaganje ovdašnjim tehno-firmama”, što čitavu stvar čini još fascinantnijom.

Slounu je posebno omiljena viziju iz romana “Krug”, gde je reč o “sveobuhvatnom totalitarnom životu”, jer je preneo suštinu savremenih radnih mesta. “Ove neizostavne delove današnjice, vi nikada nećete biti u stanju da ih ostavite iza sebe a da i dalje budete srećniji od 99 odsto ljudi.”

03

Elen Ulman bila je programerka tokom ‘80tih, kada je programiranje naučila na računaru Radio Shack TRS-80. Nakon rada i karijere u Silicijumskoj dolini, dala je otkaz i počela da piše eseje i dokumentaristički roman. Njena prva takva knjiga, “The Bug” objavljena 2003. godine, povest je o Itanu Livajnu, programeru u start-up firmi koji pokušava da popravi nepopravljivu grešku. Programiranje je delatnost koja je jako zahvalna za spisateljsku obradu, kaže ona. “Programerski kod može biti elegantan, u matematičkom smislu.”

Postoje paralele između pisanja računarskog softvera i književnog teksta, naglašava Ulmanova. Kao što urednik radi sa piscem, tako i programeri ostavljaju “napomene za one koji će taj program pratiti, jer nema na svetu tog programa koji je pročitan samo jednom ili koji je napisan samo jednom”.

06Ona kaže i da “Najelokventniji izraz programskog koda to kako on zaista funkcioniše u realnosti”, ali, kada je u pitanju literatura, ono što funkcioniše, a šta ne predstavlja subjektivnu i često neopipljivu stvar. Sloun se ovde slaže s Ulmanovom: u tehnologiji se uvek radi o nekom, svakom, “rešavanju problema”, dok sama “umetnost čini da se generišu novi problemi i izazovi“.

Kim Maloun Skot, bivša viša izvršna direktorka u Guglu, Tviteru, Eplu i Dropboksu, napisala je i sama objavila “Virtuelnu ljubav”, roman u kojem je glavni lik zaposleni u kompaniji Google.

Kao Sloun, i ona je inspiraciju za radnju svoje knjige potražila u uzbuđenjima koje pruža radno mesto u tehnološkoj kompaniji. “To je fascinantan spoj ega, ambicije i idealizma… a to je takoreći opipljivo. Takvi ljudi zaista žele da promene svet. To je sjajan materijal upravo za Veliku književnost, savršen materijal za pripovedanje o verodostojnim ljudskim dramama.”

Silicijumska dolina je takođe izvor velikih ideja koje su bolje istražene na “književni nego na analitički način”, kaže ona. Postoji i stepen društvenog inženjeringa na način na koji je sve uređeno u takvim “tehnološkim mikrokosmosima”, kaže ona.

Kao i Ulman, i Skotova smatra da preciznost, koja se nalaže od programera tokom rada na programskom jeziku, više nego koristan oblik obrazovanja za sve programere koji žele da postanu budući pisci. Jedan od problema koji se postavlja pred svakoga ko želi da piše “tehno-književnost” jeste koliko brzo ona – zastareva. Sloun, ipak, misli da je čak i kompromis vredan pažnje.

09“Dobra vest je to da postoji svojevrsna “naelektrisanost” i uzbuđenje kada se čita nešto što je savremeno.” On, međutim, nije, takva vrsta tehno-entuzijaste koji je spreman da piše priče kroz tvitove ili SMS poruke, kao što je to radio Dejvid Mičel dok je pisao roman “Prava vrsta”.

Kada je Sloun, koji upravo završava knjigu o kulinarsko-restoranskoj sceni Silicijumske doline, napisao svoju tehnološki roman, rešio je da svoj redovni posao u Tviteru zameni za poziv slobodnog pisca. Ovo su iskustvo njegovi prijatelji opisali kao “Godinu bez zabave”, iako ga sam Slounto sada uviđa kao novi izvor stvaralačke energije.

Kim Maloun Skot je običavala da u svoj dnevni raspored ubacuje termin za pisanje knjige – vreme za kreativnost koje je uspevala da ugradi u svoj radni dan, tako da niko nije mogao da joj zasmeta. “Vreme koje odvajam za pisanje tretiram kao najvažniji sastanak tokom radnog dana”, kaže ona. “Ljudi su, u tim terminima, bli ubeđeni da razgovaram s našim izvršnim direktorom.

Fajnenšel Tajms

MIT Review: Najbolji tehnološki GIF-ovi 2015.

Renomirani MIT Technology Review (MTR), reperna periodika specijalizovana za nauku i tehnologiju, svake godine donosi i prikaz najzabavnijih GIF animacija koje su poslužile kao ilustracija članaka. Ove animacije su nam – osim što su zabavne – na izvestan način govorile i o dostignućima ali i promašajima na naučnom frontu. Evo nekoliko GIF “pokretnih slika” koje su se izvrsno uklopile u vrhunske priče o tehnologijama u protekloj 2015. godini.

Prvi 3-D printer sposoban da istiskuje rastopljeno staklo kroz mlaznicu.

Prvi 3-D printer sposoban da istiskuje rastopljeno staklo kroz mlaznicu. Cela priča je ovde

 

Savremena oprema održava srce u životu, koje nastavlja da pulsira izvan tela

Savremena oprema održava srce u životu, koje nastavlja da pulsira izvan tela. Cela priča je ovde.

 

VR set omogućava čoveku da "naseli" plišanog medvedića, pomerajući ga potezima glave

VR set omogućava čoveku da “naseli” plišanog medvedića, pomerajući ga potezima glave. Cela priča je ovde.

 

Ljudske ćelije, svaka od njih pojedinačno zatvorena u po jedan mehurić radi sprovođenja genomske analize

Ljudske ćelije, svaka od njih pojedinačno zatvorena u po jedan mehurić radi sprovođenja genomske analize. Cela priča je ovde.

 

"Robot-zidar" koji slaže cigle triput brže od čovek

“Robot-zidar” koji slaže cigle triput brže od čoveka. Cela priča je ovde.

 

Pomalo zastrašujući humanoidni robot u "veličanstvenom" padu.

Pomalo zastrašujući humanoidni robot u “veličanstvenom” padu. Cela priča je ovde.

 

Raketa Falcon 9 aterira na raketnu rampu, vrativši se iz stratosfere. Cela priča je ovde.

Raketa Falcon 9 aterira na raketnu rampu, vrativši se iz stratosfere. Cela priča je ovde.

 

Antonio Regalado, MIT Technology Review (30.dec 2015)

 

 

Može li Kuba da postane Amerika 2.0?

Ako isključimo skoro 60 godina sankcija i njenog buntovnog komunističkog lidera, Kuba sa Sjedinjenim Državama ima dosta toga zajedničkog, uključujući i ljubav prema bejzbolu. Njujork Metsi je sada sa Loenisom Cespedesom, koji je 2011. prebegao sa Kube, a sada angažovanim za ovaj tim na Siti Fildu, gde će New York Mets odigrati plej-of, prvi nakon 2006. godine. O počecima razvoja jedne nove, poslovne Kube, za portal FoxBusines svoje priče napisale su Suzanne O’Halloran i Elizabeth Chmurak

01

Samo 90 milja južno od Floride, sa suncem u očima tokom cele godine i kao sneg belim peščanim plažama, Kuba bi uskoro lako mogla biti prava turistička Meka. Jedna od stvari koje bi mogle doprineti oživljavanju nekada veoma živahne kazino-industrije, koja je osvojila američke filmske producente (Francis Ford Coppola je tamo radio svoj mafijaški ep, Kum II).

Zamrznuta u vremenu još od 1959. godine, nakon što je Fidel Kastro poveo svoju vojsku ka trijumfu, promena je na Kubi konačno otpočela. Uspostavljanjem diplomatskih odnosa – politički napor Obamine administracije i kubanskog predsednika Raula Kastra u letu koje je za nama – čini se da ovo ostrvo, premda sporo, ipak doživljava svoj vrhunac „ekonomske evolucije“.

Američka turistička industrija polaže svoje temelje na Kubi, kako bi američkim putnicima obezbedila posetu ostrvu bez ograničenja – u nadi da bi mogla da iskoristi potencijal procenjen na oko šest milijardi dolara. JetBlue (JBLU) nudi non-stop letove do Gavane, pod uslovom da turisti ispunjavaju kriterijume Američkog ministarstva finansija kao što su humanitarne ili obrazovne misije. Karneval, (CCL), najveći svetski elektronski operater ponudiće „prolaznost“ do ovog ostrva početkom maja 2016. godine O detaljima se još uvek pregovara sa kubanskim zvaničnicima. I Komesar Velike bejzbol lige, Rob Manfred, kaže da bi Kuba mogla biti otvorena za utakmice već u proleće 2016. godine, navodi se u julskom intervjuu za All-Star Game program. Kompanija za kreditne kartice MasterCard (MA), takođe zvanični sponzor ovog MLB-a, početkom ove godine je podigao rampu za transakcije na Kubi početkom. Rivalska kompanija, Visa (V) takođe ima planove za ulazak na Kubu, ali je iznela tak par detalja.

Uz bejzbol i turizam, ostrvo je prepuno prirodnih resursa kao što su nafta, gas i nikl, materijal i roba koji su izuzetno cenjeni gotovo svuda u svetu. Veruje se da Kuba ima ogromne količine neotkrivenih nalazišta nafte i prirodnog gasa koje su identifikovali Amerikanci (US Geological Survey). Ovi nalazi mogu da oslikavaju uspeh koji su američke energetske kompanije već postigle u regionu Meksičkog zaliva, u skladu sa izjavama njihovih rukovodilaca. Kuba, prepoznajući poziv krupnog biznisa koji im nude preduzetnici doskoračšneg „neprijatelja br.1“, SAD, od njih traže oko osam milijardi dolara u stranim ulaganjima (u skladu sa informacijama kubanskog Ministarstva za spoljnu trgovinu, kako navodi USGS).

03

Međutim, nada za brzometnom „kubanskom renesansom“ bi mogla biti prekinuta i to u veoma kratkom roku. Prvo, globalna ekonomija je usred trenda usporavanja u delu vezanom za masovno izjednačenje cena robe. Cena po barelu sirove nafte pala je za 50% u odnosu na 2014. godinu, što prirodne resurse čini manje atraktivnim i, možda, manjim prioritetom za ionako shrvane problemima američke energetske kompanije, koje se upravo suočavaju s masovnim otpuštanjima. I dok kompanije kao što je Halliburton (HAL) izjavljuju kako „veoma pomno prate poslovna kretanja na Kubi“, pad cena ovog resursa smanjuje hitnost za uspostavljanjem biznisa na ostrvu, tvrde rukovodioci naftnih korporacija.

Ipak, moglo bi se pokazati da je politika najveća prepreka. SAD su u jeku predsedničkih izbora 2016. I dok je Obama već uspostavio diplomatske odnose, kubanski predsednik Raul Kastro ostaje nepokolebljiv u svojoj podršci komunističkim režimima, uključujući Venecuelu, insistirajući da Kuba povrati kontrolu nad pomorskom vojnom bazom u zalivu Gvantanamo, što je malo verovatno.

Obojica su razmenili telegrame tokom septembarskog govora pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija u Njujorku.

Fidel, kao i njegov brat Raul koji ga je 2008. zamenio, za Amerikance i dalje ostaju izvesna politička enigma, uprkos sveže uspostavljenih diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Njih dvojica su „pregurala“ preko 11 američkih predsednika – od Dvajta Ajzenhauera, pa sve do Baraka Obame.

Predsednički kandidat u kojeg republikanci polažu puno nade, Marko Rubio, kaže da ukoliko osvoji mandat u Beloj kući on neće poštovati trenutne diplomatske odnose. “To je kao da smo se složili da Kastro i opresija ostanu do daljnjeg”, rekao je Rubio tokom intervjua za veb-portal Fox Business. Rubio, prvi senator države Floride koji je rođen u Sjedinjenim Državama, kaže da predstavlja sve kubanske izgnanike koji u Americi žele bolji život – posebno naglašavajući “svog dedu koji mi je u detinjstvu, na tremu, satima pričao priče o životu na Kubi”. Rubio bi, međutim, poštovao američku Odredbu o Kubanskoj demokratizaciji, već postojeći zakon kojim se uređuju američko-kubanski odnosi i kojim se predviđa da bi, za promenu američke politike prema svojim ostrvskim komšijama bilo nužno potrebno da se politika kubanske vlade značajno promeni.

I dok još uvek postoje jasne prepreke u odnosima između ova dva atlantska suseda, ostaje činjenica da su Kubanci na putu otvaranja za biznis i američke preduzetnike, koji se sa svoje strane pripremaju da iskoriste ovakvu Kubu, kojoj su preko potrebni savremena infrastruktura, modernizacija i novi početak sa Sjedinjenim Američkim Državama.

04

Biznis i putovanje: Kuba kao izazov

Ovo karipsko ostrvo poznato je po svojim belim peščanim plažama ali i planinama, i u svetu važi za renomiranog proizvođača vrhunskog ruma i cigara, dok se istorijsko zaleđe može prepoznati u španskoj kolonijalnoj arhitekturi.

Početkom ove godine Obamina administracija je započela proces ublažavanja putnih i trgovinskih ograničenja između SAD i Kube. I dok su turistička putovanja i dalje zabranjena i pod embargom, ipak postoje pravne mogućnosti i „krivine“ koje Amerikancima omoćavaju da tamo otputuju.

Da bi posetili Kubu, oni moraju da se „uklope“ u jednu od 12 kategorija kojima je dozvoljen odlazak na ostrvo. Spisak američkog ministarstva finansija napravilo je listu koja uključuje sledeće profile:

1. Obrazovne aktivnosti, 2. Verske aktivnosti, 3. Biznis na nivou zvaničnih vlada ove dve zemlje, 4. Humanitarni projekti, 5. Novinarski rad, 6. Porodične posete, 7. Profesionalni istraživački rad i naučna saradnja, 8. Sportska takmičenja, 9. Javni nastupi, zdravstvo i rad na klinikama, pokazne radionice i obuka, izložbe, koncerti i umetnička dešavanja, 10. Putovanja povezana s ovlašćenim izvoznim transakcijama izvoznica ili uvoznica, protok informacija i njihova razmena, 11. Aktivnosti privatnih fondacija ili istraživački rad za obrazovne institucije, i 12. “Podrška kubanskom narodu”.

“Kazne su veoma oštre pa se ne preporučuje nepoštovanje ovih kategorija” rekao je Džon Tomas, docent na Čaplin školi ugostiteljstva i turističkog menadžmenta pri Međunarodnom univerzitetu Florida. Tomas je autor jedne nove studije, “Budućnost kubanskog ugostiteljstva i turizma: Mogućnosti i prepreke”. On kaže da, dokle god se ne povrate puni i normalni diplomatski odnosi, turizam i osnivanje privatnih komanija će na Kubi i dalje predstavljati veliki izazov.

“Svaki biznis koji dolazi na Kubu mora da kubanskoj vladi dozvoli 51% kontrole nad vlasničkim udelom, tako da ne možete tek tako da iznajmite neki objekat i otvorite prodavnicu već morate da dobijete dozvolu od vlade, a onda će ona postati vaš partner”, rekao je Tomas.

On kaže da je ovaj kontrolni udeo tj. „paket“ jedan od razloga zašto Kuba još uvek ne privlači puno američkih preduzeća. Drugo pitanje je to što kubanska vlada zadržava pravo da zapošljava sve radnike.

“Ne možete tek tako da izađete na ulicu i tamo pronađete ljude koje biste zaposlili, a ne možete ni da se reklamirate po vašem nahođenju, već morate proći kroz kubanske državne agencije koje obezbeđuju zaposlene za vas”, objašnjava Tomas. “Generalno, oni će za vaš posao ponuditi određeni pul zaposlenih, da izaberete ono što vam nude ovlašćene vladine agencije za zapošljavanje. Uz sve to, imate i ograničenja koga ćete zaposliti, a takođe ste limitirani i oko beneficija i plata. Svi uslovi za radnike se takođe dogovaraju sa Zavodom za zapošljavanje, tako da postoji posrednički sistem zapošljavanja – pri čemu je posrednik, u slučaju Kube, država.”

Da sve bude još komplikovanije, Kuba ima dve valute; jednu za lokalno stanovništvo a drugu za strance koji je posećuju ili u njoj rade. Ukoliko zaposleni radi za inostranu kompaniju, zaposleni dobija platu koja se zasniva na stranoj valutii, koja se naziva Kubanski pezos (Cuban Peso, CUP), iako agencija za zapošljavanje plaća zaposlenog u lokalnoj valuti, koja se zove kubanski Konvertibilni pezos (Cuban Convertible Peso CUC) .

“Problem je što novac za plate koji kubanska agencija dobija od stranih kompanija vredi 24 do 26 puta više od plata zaposlenih; vlada zadržava razliku između ove dve vrste svoje valute, kvalifikujući ga kao dobit koji ostvaruje kubanska vlada”, dodaje Tomas.

Pored obaveze uklapanja u jednu od dvanaestak kategorija kojima se dozvoljava putovanje na Kubu, takođe su problematični i letovi, kreditne kartice i Internet.

“Ne možete samo otići na net i online i rezervisati let za Kubu sa npr. JetBlue letnom kompanijom. Morate, takođe, putovati čarter letom, tako da je najbolja opcija ako sve završite preko turoperatora”, izjavila je Sara Klemens, urednica vesti u turističkom magazinu Travel+Leisure iz Njujorka.

Klemensova kaže da je jedna od najbolje ocenjenih kompanija specijalizovanih za aranžmane na Kubi Black Tomato. Oni su se nedavno udružili sa magazinom Travel+Leisure u cilju kreiranja turističkih paketa za Kubu. Evo i nekoliko ponuda: osam noćenja za $4,920 po osobi ili pet noći po ceni od najmanje $3,550 po osobi. Od atraktivnih detalja tih paketa trebalo bi izdvojiti boravak u luksuznim, dizajnerskim potkrovljima, obilaske farmi i rančeva, a ne boravak u hotelima, takođe gostujući u čuvenoj Fabrici umetnosti (Fabrica del Arte); ovo mesto je stecište najboljih avangardnih umetnika sa ostrva s kojima se može uživati pod istim krovom. Putnici mogu posetiti lokalne umetnike u njihovim radionicama ili domovima, a moguće je i obići Trinidad.

Ako želite da napravite plan putovanja na svoju ruku, Airbnb je dobra alternativa hotelima. Trenutno ima preko 2.600 Airbnb kuća u ponudi na Kubi, u preko gotovo 40 različitih gradova. Oko 50% svih listiranih nalazi se u Havani, po podacima sa Airbnb.

06

Platiti hranu, zabavu i poklone može biti problem; gotovina je kralj na Kubi.

“Kreditne kartice su na Kubi nepouzdane. Da, MasterCard je na Kubi dozvoljen, a američka i kubanska vlada ih dozvoljavaju, ali još uvek ne postoje prave, stabilne bankarske relacije, izuzev jedne male banke koja se nalazi na Floridi”, rekao je Tomas.

Kuba je, takođe, savršena destinacija za one koji istinski žele da „siđu sa Mreže“ i pobegnu od tehnologije i komunikacija. Internet servis na Kubi praktično ne postoji a telefoni ne funkcionišu efikasno.

“Kubanska vlada želi da cenzuriše sve što joj baš i nije po volji, ne želeći pritom da svi imaju Wi-Fi, ali sa željom da čuje šta je to o čemu se priča u narodu”, kaže Tomas.

I dok će za potpuno uklanjanje blokade između SAD i Kube biti potrebno još dosta vremena, Tomas kaže da je uveren kako će američki turisti već od sledeće godine moći da idu na Kubu, kao i da će za brodske ture i krstarenje biti izuzetno velika potražnja.

“Prvi talas turista ka Kubi biće organizovan na brodovima za krstarenje, jer oni imaju sopstvene spavaće sobe, hranu i propratne objekte”, rekao je Tomas. “Turistički kruzeri ne zahtevaju svu infrastrukturu, a brodovi su sposobni da dopru i do najudaljenijih područja Kube do kojih je inače teško doći.”

Da li Uber podriva ekonomiju deljenja? (1/2)

32

U Beogradu su se u maju jedva smirile strasti pošto je republičko Ministarstvo građevine, saobraćaja i infrastrukture obećalo domaćim taksistima da će učiniti sve što je u njihovoj moći da onemogući Uber da u Srbiji posluje mimo zakonskih pravila. Ništa drugačije nije bilo ni u Briselu, Parizu, i Zagrebu, no Uber je već vrlo uspešno startovao na ulicama Bukurešta, Beča i Varšave, pa je teško zamisliti da neće uspeti da se instalira i na ulicama velikih gradova u regionu.

Ovde bi pravilo dobrog pisanja teksta nalagalo da se u jednoj rečenici, za one koji možda ne znaju šta je to Uber, objasni šta je predmet žučnog bunta taksista, ali baš tu počinje najvažnija nepoznanica ove priče o, zvanično, jednoj od prvih perjanica ekonomije deljenja, procenjenoj na 50 milijardi dolara.

Najrasprostranjenija definicija ekonomije deljenja je da je ovde reč o potpuno novom ekonomskom konceptu, sa”levim” i “ekološkim” predznakom, koji se bazira na ideji da stvari treba koristiti – umesto posedovati, razmenjivati ih – umesto na njih trošiti novac, pozajmljivati ih – umesto kupiti, poklanjati – umesto bacati.

Neki od oblika ekonomije deljenja poput Couchsurfinga ili Airbnb su dobro poznati mnogim ljudima u našem regionu, neki su preko njih stekli prijatelje i obišli svet a drugi dopunjavaju budžet izdavanjem slobodnog kreveta ili sobe u stanu. Konačno, ni domaći preduzetnički duhovi nisu sedeli skrštenih ruku pa su nacionalne i regionalne replike nekih od oblika ekonomije deljenja itekako prisutni u regionu – od deljenja prevoza (u Sloveniji Prevoz.org, u Bosni i Hercegovini MojTaxi.ba, koji je dostupan u Zagrebu, Beogradu, Skoplju i Podgorici) poslovnog prostora, do Autohopa, servisa za deljenje vožnje na dužim međugradskim relacijama, koji je brzometno ‘skočio’ iz Mađarske u Hrvatsku i Srbiju a odnedavno je postao deo svetskog servisa BlaBlaCar. On za sada diže znatno manju prašinu od Ubera možda i zbog činjenice da izborom destinacija za šerovani prevoz prvenstveno nagriza posao javnih prevoznih preduzeća a manje taksi službi koje su u privatnom vlasništvu.

19

Zašto je Uber toliko nepoželjan? Za taksiste on je vuk u jagnjećoj koži ekonomije deljenja. Naoko, samo još jedno od čuda tehnologije, mobilna aplikacija za naručivanje prevoza, Uber je, smatraju oni, zapravo pokušaj globalizacije taksi službe – multinacionalka koja bi da sa tržišta izbaci domaće male mreže prevoznika.

Iza ovakvog shvatanja ekonomije deljenja stoji uverenje da živimo u zero sum game svetu. Ako neko izmisli Uber, on ne može postojati na drugi način nego da “pokrade” mušterije (i radno mesto) tradicionalnih taksista – kolač je jedan samo je pitanje ko će ga pojesti. Na drugoj strani je shvatanje ekonomije deljenja kao pravca koji je otvorio prostor za iskorišćenje resursa i sa kojima je na tržište ušla dodata vrednost. Prevedeno na “uber rečnik”, ljudi koji se voze nekim od šerovanih vožnji po prihodima (a čak možda i po stavovima) nisu oni koji bi se vozili u tradicionalnom taksiju, što znači da ova dva skupa ne dele iste potrošače odnosno da se sa ekonomijom deljenja na tržištu pojavilo ekstra parče kolača.

Šta je zapravo istina od ova dva, za sada je teško reći – ekonomisti se tek bave dubljim istraživanjima njenih efekata i za sada dolaze do protivrečnih zaključaka. Na primer, u radu “Peer-to-Peer Rental Markets in the Sharing Economy”, Samuel Fraiberger sa Universty of New York (NYU) i Arun Sundararajan sa Leonard N. Stern School of Business, NYU, su u radu objavljenom u martu ove godine, izložili analizu funkcionisanja nekih od najpoznatijih oblika ekonomije deljenja koji se odnose na rentiranje dobara i usluga i pokušali da kvantifikuju posledice deljenja vožnji kroz servise kao što su Uber i drugi, na tražnju za automobilima u Americi u poslednje dve godine.

Došli su do sledećih rezultata: šerovanje vožnji doprinosi (1) boljoj alokaciji resursa i stoga stvaranju novih prihoda u trgovanju između konzumenata, (2) stvaranju dodatne vrednosti za one konzumente koji ranije nisu mogli da sebi priušte kola, (3) otvara mogućnost da se tražnja pomeri ka višem kvalitetu automobila i povećaju prihodi proizvođača automobila kroz povećanu tražnju za vozilima koja će biti korišćena u šerovanim oblicima prevoza. S druge strane povećano korišćenje automobila dovodi do skraćivanja njegovog radnog veka i snižava ravnotežnu cenu koja se može postići u davanju ovakve usluge jer se trajna dobra koriste na efikasniji način.

Srazmerno najveću korist od ekonomije deljenja, zaključili su ovi istraživači, imaju oni potrošači čiji su prihodi ispodprosečni jer se ovom novom uslugom tržište dodatno otvorilo prema njima i omogućilo im da u većem broju uživaju usluge taksi prevoza, da im postanu dostupna vozila boljeg kvaliteta i da im se otvori nova mogućnost za stvaranje prihoda kroz (potencijalno) rentiranje sopstvenih vozila.

Za razliku od ovog faktografskog istraživanja baziranog na statističkim podacima, mnogo veći broj radova bavi se kritikom Uber-a i Airbnb (pre svih ostalih) sa vrednosnog aspekta. U njima se kaže da, čak i ako su Uber i Airbnb, nekada bili vođeni idejom ekonomije deljenja, oni su danas tipične, regularne tržišne kompanije – zapravo preduzeća za pružanje taksi i usluga izdavanja nekretnina sa zaista inovativnim načinom organizovanja posla. Neki, levičari kao na primer ekonomista Robert Rajh, celu ekonomiju deljenja smatraju neoliberalnim trojanskim konjem koji podriva prava zaposlenih, dok drugi ove dve i njima slične kompanije smatraju izdajom jednog u osnovi duboko socijalnog modela, izraslog iz krize i zasićenosti idejom posedovanja.

00

Sam Uber ima tri nivoa: Uber Black koji ima licencirane vozače koji pružaju klasične taksi usluge, UberX u kojem svako ko želi može biti taksista iako za to nema dozvolu niti je registrovan (to je Uber koji funkcioniše u Evropi pod imenom UberPOP) i Uber Pool aplikaciju koja omogućava većem broju putnika da se zajedno nađu na mreži i dogovore o deljenju jednog taksi vozila što predstavlja potpuni primer shared economy.

Najveći predmet žučnih rasprava je UberX za koji stručnjaci kažu da bi mogao biti deo ekonomije deljenja ako onaj koji tako prevozi putnike i inače prelazi određenu destinaciju pa je deli sa drugim saputnicima (kao kad na primer s prijateljima idemo na more istim kolima da prođemo jeftinije), ali prestaje da bude deo ove ekonomije ako tu liniju prelazi isključivo da bi zaradio novac od prevoženja putnika (kao linijski taksi na primer). Isto tako i Airbnb predstavlja deo ekonomije deljenja ako nekom rentiramo stan u kojem živimo a deo regularnih turističkih usluga ako smo se iz svog stana iselili i konstatno ga rentiramo.

Reč je o tankoj ali važnoj liniji. U ovom drugom slučaju, proglašavanje takve delatnosti za ekonomiju deljenja zapravo predstavlja način da se izbegne plaćanje poreza državi, ne plaćaju licence, ne postupa u skladu sa propisanim standardima za obavljanje delatnosti i izvlači od odgovornosti ukoliko na primer putnik u ovakvom vozilu bude povređen ili nastrada, ili ne dobije odgovarajuću uslugu smeštaja.

Ključna odbrana dve kompanije je da se one zapravo ne bave davanjem bilo kakvih konkretnih usluga, već predstavljaju isključivo tehnološke platforme koje su zapravo revolucionizovale način umrežavanja ljudi. To je verovatno argumentacija koja neće izdržati sud vremena u kojem poreske saobraćajne i druge državne službe i u SAD i u Evropi razmatraju kako da odgovore na ovaj nestandardni ekonomski izazov.

Inovativnost: sloboda koja remeti rutinu

Futurističke prognoze na vebsajtu Citi banke imaju svoje treće izdanje i izveštaj. Ono je plod proučavanja “remetilačkih” tj. ključnih inovacija koje pomeraju društveno-ekonomske matrice. U izveštaju je i deset novih, velikih mogućnosti “zbog kojih treba zastati i porazmisliti”, piše poznata ekonomska novinarka Izabella Kaminska za blog Alphaville, čiji je domaćin Financial Times.

(Foto: CITI)

U ove inovacione prekretnice spadaju:

1. Autonomna vožnja bez vozača

2. Dronovi

3. Mašine koje uče-veštačka inteligencija

4. Biosimilari, usavršene kopije originalnih lekova, koje izlaze na tržište tek pošto istekne licenca za patent originala.

5. Plutajući off-shore FLNG pogoni za prikupljanje prirodnog gasa i njegovu likvefakciju (utečnjavanje)

6. Javno pristupačan API: softver će ubuduće kreirati i laici, pomoću jednostavnih alata kojima će slagati programske “blokove” u celinu kakvu su zamislili oni sami, a ne softverski inženjeri

7. Ekonomija deljenja (Sharing economy)

8. Virtuelna realnost

9. Pijačno i bankarstvo “na sitno”

10. Robo-savetnici

Ali, ono prvo u izveštaju je nastojanje za pomirenjem suprotstavljenih stvari, a to je ono što stalno slušamo u vezi stepena inovativnosti. S jedne strane, tu je rad ekonomiste Roberta Gordona (podržan podacima o produktivnosti), koji podrazumeva da su već svi plodovi sa “drveta inovacija” pobrani i da je slabo šta preostalo, da su glavne priče već ispričane – za sada. S druge strane, svi intuitivno osećamo kako se tempo tehnološke promene ubrzava, sa grafikonima i tabelama kao što je ova, koja odražava oživljavanje tempa usvajanja tehnoloških inovacija:
FT(Foto: FT)

Mora se, doduše, priznati kako se “nove tehnologije”, izgleda, sve više sastoje jedino od novih, tj. “renoviranih” starih verzija računarskih softvera, često i novih načina organizovanja podataka i informacija, ili – ako ne to – onda kao nešto čime se podstiče hiper-povezivanje na internetu ili otkrivanje novih, poboljšanih formi sakupljanja ljudi na društvenim mrežama… ili, ako ništa drugo, tu su uvek dobri, stari “proboji” u bihejviorističkom predviđanju ljudskog ponašanja (informacija korisna za optimizaciju reklamiranja, u vojne svrhe, za policijska ispitivanja ili rušenje konkurencije kroz pronalaženje “slabih igrača” u redovima konkurencije).

Što se tiče rastućeg povezivanja i “ameba efekta” – trendovske povodljivosti i nercije koji nadvladavaju logiku efikasne organizacije poslovanja, u kojoj svako ima svoju jasno zacrtanu poziciju – Citi komentariše:

“Povećanje umreženosti i povezivanje otvaraju nova tržišta doprinoseći boljoj međusobnoj saradnji, oslobađajući nove duhovne snage i mentalne kapacitete kako bi se pomoglo pri rešavanju svetskih problema – sve ovo je pokretano tempom inovacija. Naredna faza u povezivanju je pomak od povezivanja ljudi ka povezivanju stvari u komunikaciji tipa mašina-ka-mašini, odnosno pomak ka “Internetu Predmeta”. Cisco je 2013. procenio kako je 99,4% svih fizičkih objekata na svetu bilo nepovezano, kalkulišući da je bilo 10 milijardi povezanih uređaja. Oni su prognozali i da će se broj povezanih uređaja do 2020. povećati na 50 milijardi, a do 2030. do 500 milijardi, što znači da će komunikacija koju mašine obavljaju isključivo među sobom nadmašiti opseg i intenzitet međuljudske komunikacije.”

Tu je, zatim, činjenica da troškovi razvoja inovacija opadaju. Međutim, u ovom istraživanju se ne pominje da li se krećemo unutar inovacionog ciklusa gde samo treba da imate originalnu “kreativnu zamisao” – koja se razlikuje od opšte inercije trenda – pa da se kvalifikujete za ogromne novce, koje ćete pokupiti sa tržišta.

Evo šta o tome kaže Citi:

“Uspon interneta je omogućio novi open source model razvoja, nudeći univerzalni pristup kroz kreiranje slobodnih licenci za proizvode i njihova kasnija poboljšanja. Ovi modeli omogućavaju hiljadama programera da učestvuju u projektima otvorenog koda (opensource), inicirajući jeftinije, lakše i brže sačinjene proizvode u odnosu na vlasničke, fiksno patentirane produkte.

Bez otvorenog koda ne bi postojalo cloud računarstvo, sistem velikih baza podataka (Big Data) kao ni mobilne aplikacije. Guglova Android platforma pod nazivom Tesla (razvoj električnih vozila i skladištenje energije), Tojotini vodonični automobili, ili Khan Akademija (koja je već najveća obrazovna organizacija na svetu), niti bi postojali nacrti za 3D štampanje. Sve su ovo primeri open source ekosistema koji potpomažu dalje inovacije. Isti je slučaj i sa tzv. “aplikacijskom ekonomijom”, gde su troškovi inovacija uočljivo niski (nedavna procena nastala istraživanjem Karla Freja iz OMS-a nam govori da prosečna cena razvoja aplikacija iznosi samo $6.453), a da dobit to jest profit na tom polju mogu biti nadasve značajni – nažalost samo za par igrača (i Apple i Google imaju udeo od 70% bruto rezervacija aplikacijskim developerima).”

futureofworkbanner

Pa, otkuda onda raskorak između naše percepcije inovacija i stvarnih podataka o produktivnosti? Citi ukazuje na ‘in vogue’ efekat, to jest na “trendi argument” koji je zavladao među milijarderima iz Silikonske doline – a to je da je porast produktivnosti bio pogrešno meren.

Alen Grinspen (Alan Greenspan) je, naravno, naišao na slično objašnjenje kada se trend ‘nove ekonomije’ nije poklapao sa sopstvenim statistikama o produktivnosti. (Uzgred, Grinspen je pričao baš o ovome u sredu 29. jula na TV kanalu CNBC). Isprva, kako je pokazao njegov čuveni govor iz 1996. o “iracionalnom bogatstvu”, on nije naseo na argument “merenja podataka”:

“Jasno je da neprekidno niska inflacija implicira i manju neizvesnost oko budućnosti, dok manji rizik podrazumeva veće cene akcija i ostale prinose na imovinu. Ovde to možemo uočiti u obrnutom odnosu ispoljenom kroz količnik (ratio) cena i zarade, kao i stopa inflacije u prošlosti. Ali, kako uopšte možemo da znamo kada je iracionalno bogaćenje neopravdano podiglo vrednost imovine, koja, onda, postaje predmet neočekivane i produžene ekonomske kontrakcije, što je bio slučaj u Japanu tokom protekle decenije? I kako da vrednujemo ove procene stanja u monetarnoj politici? Da li su same metode procenjivanja dobre i validne? Mi, kao centralni bankari, ne treba da budemo zabrinuti ukoliko kolaps finansijskog mehura ne pripreti realnoj ekonomiji, njenoj proizvodnji, zapošljavanju i stabilnosti cena.”

Međutim, 1998. godine, nakon uvida u više nego ubedljiv set podataka, Grinspen je promenio svoje mišljenje po ovom pitanju, da bi se od 2000. godine preobratio u istinskog IT vernika – neposredno pre nego što se dotcom mehur rasprsnuo nekoliko meseci kasnije.

Ali mi odstupamo od ovoga. Evo kakav pogled na to ima Citi:

“Dakle, ako sve ukazuje na procvat inovacija, zašto je, onda, rast produktivnosti isključen iz ovog trenda? Uobičajeni argument bio je da se efekat inovativnosti pogrešno meri. Pojava ekonomije deljenja (sharing economy), koja je zauzela čitavo poglavlje ovog izveštaja, kao i besplatni servisi, podržavaju ovu teoriju. Mnogo toga proizlazi iz digitalne ekonomije a stenfordski ekonomista Nikolas Blum je nedavno izjavio: “Ne možete biti u Silicijumskoj dolini a da ne razmišljate o tome kako smo, na ovom mestu, usred eksplozije produktivnosti.” Većina ljudi, naravno, ne živi u Silikonskoj dolini, uz alternativni argument da je ukupna potrošnja na investicije ostala na niskom nivou, jeste glavna i dobro utemeljena poruka koju izvlačimo iz Globalne finansijske krize (GLC).

Uprkos visokim EBIT maržama*, Citi-jev strateg Rob Baklend (Rob Buckland) je pokazao da su akcionari vršili pritisak na kompanije kako bi im ove što pre povratile uloženo i isplatile procenat od dobiti, pre nego da su svoj profit investirali u nove projekte: u 2014. godini, lista globalno značajnih kompanija doživela je pad kapitalnih investicija za 6%, dok su ponovna kupovina sopstvenih deonica i dividende porasli za 15%.”

[EBIT*: operativna dobit; računa se kao razlika poslovnih prihoda i poslovnih rashoda (engl. “earnings before interest and taxes”), pa uključuje i promene u zalihama gotovih proizvoda i nedovršene proizvodnje. EBIT marža: količnik EBIT-a / poslovnih prihoda]

A tu je, potom, (već daleko bliskiji našim srcima) argument da u “novoj ekonomiji” vlada tržišna logika tipa “pobednik-uzima-sve”. To znači da se isplati biti protekcionista, otkupiti konkurenciju ili, što je možda najvažnije, odbiti proširivanje kapaciteta fiksnog kapitala:

“Tu je argument da “kompanije igraju odbrambenu igru”, kao i pokušaj zaštite postojećih profitnih pulova u inovacijskom okruženju koje “sve više ometa”. Posebno su digitalne inovacije te koje često obezbeđuju da proizvodi budu sve pristupačniji i jeftiniji, ali pre putem zamene ili preraspodele prodaje nego stvaranjem nove, uvećane prodaje.

Ovo je veoma važna stvar. Kraće i jednostavnije rečeno, to znači da se start-up firme potekle iz nove ekonomije ne remete time što će biti produktivnije u npr. proizvodnji kašika – tj dodajući još kašika u ekonomski lanac – već da poseduju moć ubeđivanja ljudi da im ili ne trebaju kašike ili da osiguraju da trenutne zalihe kašika budu bolje raspoređene. Dakle, ako ste vi proizvođač kašika, najbolja opcija u tom kontekstu (jer još uvek kontrolišete ključni dotok sirovina za proizvodnju kašika i uvereni ste da start-up firme iz Silikonske doline neće smetati ulaganjima u aktuelne proizvodne sposobnosti) bila bi održavanje konstantne stope proizvodnje kašika, ili je čak i usporiti.

future-of-work

Citi dodaje:

“Tržište se može kretati od nultog zbira (zero-sum) u negativni zbir kako za remetioca (zbog svoje inovativnosti) tako i za onog koji je remećen. Otelovljenje remetilačkog, inovatorskog rizika je muzika i muzička industrija, u kojoj se između 2004. i 2014. godine 46% učesnika prebacilo na digitalno izdavaštvo, dok je ukupan prihod ove industrije pao za 35%. Produktivnost se možda popravila, ali samo za one koji su preživeli. Postoje i drugi slučajevi u kojima je remećenje (inovativnošću) postalo destruktivni faktor – i tu kao primer navodimo Blockbuster, koja je na svom vrhuncu zapošljavao 60.000 radnika, da bi bankrotirao već samo tri godine nakon što je Netflix lansirao svoj streaming servis.”

Iz perspektive produktivnosti, to sa čime se suočavamo nije toliko stvar nove ekonomije koliko je stvar ekonomije tipa “manje-je-više”, gde isti (ili manji) učinak i proizvodnja mogu, navodno, biti efikasnije distribuirani, odajući utisak bogatstva onda kada ono što imamo u stvarnosti proizvodi svojevrsni efekat pametno uslovljenog bihejvioralnog ponašanja, koje nas ubeđuje da konzumiramo manje, i u dobroj meri odustanemo od našeg dobrovoljnosti* [dobrovoljnost* ili opcionalnost: u biznisu to je vrednost mogućeg dodatnog ulaganja, koja je na raspolaganju tek pošto je realizovana početna investicija].

Drukčije rečeno, priroda efekta nove ekonomije je ta koja preokreće raskošna stvorenja što naginju komforu, uživajući u svojoj privatnosti i principu dobrovoljne, opcione potrošnje, preobraćajući ih u automate priključene na Mrežu, i koji predvidljivo vole da permanentno ostanu na nivou praćenja Jutjub video-materijala lošeg kvaliteta, dok preživljavaju zahvaljujući soja-šejkovima ili uslugama kućne dostave, sa u ne tako dalekoj budućnosti “navigiranim GPS-dron obrocima” – a sve ovo u skladu sa najjeftinijim isporukama zaliha, uz prenosive nosioce podataka pojedinca na osnovu indeksa telesne težine (BMI), fizičke aktivnosti i zdravstvenih faktora.

Možda je došlo vreme za ponovno izdavanje starog ali danas tako aktuelnog stripa tipa “zabavljajmo se na smrt” Orvel/ Haksli – posebno ova sličica: