Budućnost rada u pandemiji i nakon nje

Redakcija poslovnog magazina ‘Forbs’ je, po sopstvenim rečima “Pročitala sve članke o ‘Budućnosti rada’ kako vi to ne biste morali – i evo šta treba da znate kako biste se pripremili za post-pandemijsku budućnost”.

Postpandemijski svet neće učiniti posao manje složenim. Forbes je pregledao preko 40 prognoza na temu budućnosti rada (Getty/Forbes)

Negde u maju smo primetili jedan trend: porast članaka o „budućnosti posla“. Ovi članci i izveštaji objavljeni u konsultantskim firmama, profesionalnim udruženjima i poslovnim uticajima su imali ito pitanje: „Šta će biti jednom kada kovidu-19 dođe kraj?“

To je dobro pitanje – ono koje svi postavljamo.

Članci i izveštaji neprekidno su pristizali i tokom leta a i jeseni. Ukupno smo pročitali preko 40 njih koje su objavile vodeće organizacije, uključujući one koje su sproveli Institut Mekinsi, Svetski ekonomski forum i Društvo za upravljanje ljudskim resursima (McKinsey, the World Economic Forum, Society for Human Resource Management). Neki su bili kratki i gotovo šturi. Neki su, pak, bili kompletni izveštaji sa podacima iz anketa. Izveštaj konsultantske kuće Cognizant, sa retroaktivnom perspektivom se ispostavio kao najkreativniji.

Otkrili smo značajnu količinu preklapanja u većini sadržaja, a i nekoliko originalnih ideja koje su zaslužuju nešto više razmatranja. U nastavku sumiramo nalaze. Zajedno, sve ove ideje mogu pomoći vašem timu da se pripremi za neizvesnu budućnost klasičnih radnih mesta, pomerajući nas bliže odgovoru kako će naši poslovni profili izgledati u narednim godinama.

Budućnost rada nakon kovida-19

Mesto s kojeg radimo će se promeniti.

Ankete rađene od početka pandemije do danas pokazuju da 75% izmeštenih radnika želi da im, po završetku pandemije, poslodavac obezbedi fleksibilnost radnog mesta (kraće – ako bi mogli da nastave s radom od kuće). Članci na temu budućnosti rada odražavaju ovakvu stvarnost i raspoloženje zaposlenih, s tim što gotovo svi pretpostavljaju da će se lokacija odakle radimo, kao i izgled naših „kancelarija“, promeniti.

Kompanija ‘BCG’ nudi nekoliko modela za ono što bi fleksibilne kompanije mogle da ponude zaposlenima, uključujući tri hibridna modela koji radnicima omogućavaju vreme za rad od kuće, sa čestim ili povremenim odlascima u kancelariju, na zajednički rad ili sastanke.

Ovo će zahtevati drukčije razmišljanje o fizičkoj lokaciji posla. U firmi ‘Cushman & Wakefield’ zamišljaju totalni eko-sistem budućeg radnog mesta koji se razvija radi što veće pogodnosti, funkcionalnosti i ličnog dobra (wellbeing). Drugi daju prioritet samom radnom procesu (workflow) ili, pak, kancelarije vide kao mesto na kojem tokom saradnje, može doći do „vatrometa“ kreativnih momenata.

Sve ovo podrazumeva da će većina naših timova biti bar donekle virtuelna. Da biste saznali više o stvaranju virtuelnih timova sa visokim performansama i visokim angažmanom, preporučujemo ovu e-knjigu u kojoj su sabrana istraživanja zasnovana na dokazima o efikasnim virtuelnim timovima.

Kako posao od kuće postaje nova norma za mnoge, može se promeniti i ono što želimo od svojih domova. Konsultanska firma ‘Cognizant’ prognozira da će, na listi nekretnina, kućne kancelarije sve više zadobijati na značaju.

Digitalna bezbednost postaje tim složenija kako timovi bivaju „raspršeni“ na više lokacija. (Getty)

Nakon kovida-19: veći značaj zdravstvene i digitalne bezbednosti

Kada jednom budemo ponovo ušli u kancelarije, naš će fizički prostor morati da doživi izmene. Budući da ne očekujemo da će rizik od korone ili budućih pandemija biti u potpunosti eliminisan, čišćenje i sanitacija (dezinfekcija) prostorija, predmeta i odeće će postati stavka od izuzetnog značaja. Kolega iz ‘Forbsa’ pisale su o jednostavnim promena koje se mogu očekivati, poput zahtevanja provere temperature i maski, uz uklanjanje bifea sa hranom i barova sa salatama. Radne stanice (stoni računari) mogli bi biti razdvojeniji, uz smanjivanje zajedničkih radnih površina i pružanja brojnijih beskontaktnih pogodnosti, ili pak opcija koje ne iziskuju neizostavni dodir s predmetima, kaže se u prognozi kompanije Training Industry.

Ti koraci mogu zaštititi članove tima od prenošenja infekcija, ali će i drugi oblici bezbednosti i zaštite dobijati na sve većoj  važnosti. Mnogim preduzećima su nedostajali odgovarajući planovi kontinuiteta poslovanja i pripravnosti za katastrofe kada su izdate naredbe o zaključavanju. U budućnosti će preduzeća morati da razviju detaljnije i efikasnije planove za situacije bez presedana. Pored toga, veći broj zaposlenih koji se prijavljuju onlajn sa više lokacija će, samim tim, povećati i rizike po kibernetičku bezbednost, što će zahtevati više pažnje kako bi se sprečili takvi izazovi.

Potreba za prilagođavanjem procesa poslovanja

U prošlosti bi ljudi unajmljeni da rade na daljinu često nastavljali da učestvuju u regrutovanju novog osoblja, integraciji u kolektiv i obuci kroz direktan susret. Ali, u budućnosti to možda neće biti moguće ili poželjno.

Proces zapošljavanja na daljinu nudi jednu očiglednu prednost: zapošljavanje se može proširiti, što može omogućiti zapošljavanje mnogovrsnije radne snage, jer lokacija neće ograničiti zapošljavanje. Jednom kada neko bude zaposlen, njegova integracija u tim i obuka ubuduće će morati biti jednostavniji, kažu neki izvori. „Video-kafa“, mrežno mentorstvo i drugi pojedinačni sastanci stvoriće i učvrstiti nadasve važne međuljudske relacije.

Kako se priroda i zadaci posla menjaju, tako će i prekvalifikacija postati važan prioritet. Pored toga, lideri će se morati zapitati kako da pomognu da ljudske veze postanu prioritet na sve digitalizovanijem radnom mestu. Drugi predviđaju povećanje broja potencijalnih radnika ili gig-radnika, zahtevajući od radnih organizacija da razmotre koje im politike trebaju kako bi stvorile uzajamno korisne odnose sa tim pojedincima.

Onoliko koliko radne organizacije budu prilagođavale svoje radne procese, toliko će se njihova buduća reputacija formirati, što će uticati na njihovu sposobnost da ubuduće angažuju jake kandidate. Kompanija ‘Accenture’ je otkrila da je 45% zaposlenih reakciju svojih poslodavaca na pandemiju ocenilo kao „neutralnu“ ili „negativnu“, upozoravajući da su ti poslodavci u riziku od štete po reputaciju.

Nakon pandemije: Nastanak novih poslovnih profila i radnih funkcija

„Kovid-19 je fokus stavio na CHRO i HR organizaciju rada (Chief Human Resources Officer, Human Resources), baš kao što je tokom recesije 2008-2009 bilo za CFO-e (Chief Financial Officer) i finansijski menadžment“, kažu u kompaniji Deloitte, uz proširivanje odgovornosti za koje očekuju da će se nastaviti. Prilagođavanje će, takođe, stvoriti nove mogućnosti za zapošljavanje, uključujući nove uloge, kao što je, recimo, šef rada na daljinu (Chief Remote Work Officer). ‘Gartnerov’ članak o budućnosti rada pruža dodatne uvide u nove poslovne profile, funkcije i perspektive ljudskih resursa koji će postati relevantni u narednim godinama. Iz predostrožnosti, list ’The Economist’ ističe da kao što je porast gig-ekonomije pokrenuo nova pitanja u sferi poslovnog prava, tako uticati i uspon rada od kuće.

Pa, šta bi sve ovo značilo?

Kako se jedan od članaka koji smo pregledali našalio, budućnost rada nam je pristigla mnogo ranije nego što se očekivalo. Šta ovo znači za poslovne lidere koji se bore sa izazovom praćenja brze tranzicije? Nakon čitanja preko 40 članaka o radu u budućnosti, evo našeg zaključka: iako će svaka kompanija i industrija morati sami da otkriju specifičnosti u svojoj poslovnoj grani, nema sumnje da će budućnost poslovanja biti virtuelnija, fleksibilnija i brižnije određena prema zdravstvenoj i digitalnoj bezbednosti; poslodavci će morati da razviju nove strategije kako bi ljudi bili povezani, zdravi i angažovani; a radna snaga moraće da bude spremna za modifikaciju svog radnog mesta i zadataka, uz jačanje svojih uspostavljenih mreža i konstantno hvatanje kopče sa novim tehnologijama.

 

Forbes.com

Put u središte Fejsbuka

Ilustracija: Pawel Kuczynski

Ilustracija: Pawel Kuczynski

Ko na Fejsbuku briše komentare mržnje, dečju pornografiju i lažne vesti? Za magazin Zidojče cajtunga (Süddeutsche Zeitung Magazin, SZM), neki od članova berlinskog FB tima od 600 ljudi priča o stresovima kojima su izloženi. Bacimo pogled na ovaj užasno neprijatan posao i tajna pravila brisanja, banovanja, cenzure i suspenzije.

Nalazimo se u jednom bezličnom poslovnom kompleksu usred Berlina: u njemu, 600 ljudi dobro skrivenih od očiju javnosti radi iza zatvorenih vrata – na poslu koji se tiče 28 miliona građana Nemačke i još 1,8 milijardi širom sveta. Ovaj tim odlučuje o tome šta se može postaviti da ostane na Fejsbuku a šta ne. Po prvi put do sada, zaposleni u berlinskoj filijali FB-a progovorili su o emotivnoj ceni koju ovaj posao nosi sa sobom kao i pravilima brisanja koja je Fejsbuk dosad držao u tajnosti.

Facebook je počeo brisanje poruka iz Berlina u jesen 2015. godine uz pomoć firme Arvato, filijale kompanije Bertelsmann. Ali, čak i uprkos pritiscima iz nemačkog Ministarstva pravde, ova kompanija je uspešno odbijala da otkrije detalje o određenim pravilima brisanja, ili pak da prozbori o kvalifikacijama zaposlenih koji proveravaju svaki prijavljeni neprimereni komentar.

Tokom svog jednomesečnog istraživanja, Til Krauze i Hans Graseger iz nemačkog dnevnika Zidojče cajtung uspeli su da razgovaraju sa brojnim sadašnjim i bivšim pripadnicima berlinskog tima „sajber-čistača“.

Zaposlenima koji su govorili za SZ-Magazin nije bilo dozvoljeno da razgovaraju sa novinarima ili kompanijskom upravom. Oni, su, međutim, imali želju da svoja iskustva podele sa javnošću. Ovi ljudi su plaćeni za brisanje uvredljivih FB poruka u što je moguće kraćem roku, često se ne osećajući adekvatno pripremljenima i ostajući i sami bez podrške u pokušajima da se izbore sa psihološkim posledicama svog posla. Mnogi su se žalili na nedovoljno precizirane smernice o tome šta bi trebalo ili ne bi trebalo da bude izbrisano, i da su zbog toga pod konstantnim stresom i preopterećenjem.

Neki zaposleni trudilli su se da izađu na kraj s velikim psihološkim izazovima koji su rezultat čestog izlaganja šokantnim sadržajima: prizorima mučenja, ubistava, ili zlostavljanja dece – i da u tim situacijama nisu imali prilike da im FB obezbedi stručnu psihološku pomoć.

Ovo su neke od stvari o kojima su „FB čistači“ pričali.

“Video sam stvari koje su me nagnale da ozbiljno dovedem u pitanje svoju veru u ljudskost. Stvari kao što su mučenje i zverstva.”

“Otkako sam prvi put u životu videla slike dečje pornografije, nosim se mišlju da postanem časna sestra. Čak više ne mogu podneti ni samu ideju seksa. Sa svojim partnerom nisam bila intimna preko godinu dana. U trenutku kada me dotakne, ja počnem da drhtim.”

“Znam da neko mora da uradi ovaj posao. To, međutim, treba da budu ljudi koji su prošli kroz odgovarajuću obuku i koji će dobiti pomoć onda kad im zatreba. Ovako, ne bi trebalo da nas bacaju u vodu ako ne znamo da plivamo.”

“Pravila za zabranu /suspenziju/ uklanjanje gotovo je nemoguće razumeti. Rekao sam svom vođi tima: ovo je suludo! Slika je puna krvi i brutalnosti i to niko ne bi trebalo da vidi. On je, međutim, uzvratio: To je samo vaše mišljenje. Morate da probate i razmislite o tome šta Facebook želi. Od nas se očekuje da mislimo poput mašina.”

Udarna priča u SZM-u napisana je nakon što se novinarima ovog nemačkog magazina ukazala jedinstvena prilika da prvi put bace pogled na tajni posao Fejsbukovih recenzenata u berlinskoj filijali ove globalne društvene mreže. Zaposleni su novinarima rekli još neke stvari.

– Arvato (firma koja za potrebe Fejsbuk vrši moderaciju komentara i sadržaja) predstavlja svet u malom: Više od 600 ljudi sa svih kontinenata zaposleno je u njihovoj berlinskoj podružnici, koja se u ime Fejsbuka bavi cenzurama neprimerenog sadržaja i komentara, zabranama i suspenzijama korisnika.

– Postoje timovi za arapski, turski, italijanski, francuski i mnoge druge jezike. Mnogi od zaposlenih čak i ne govore nemački.

– Njihova plata je samo neznatno iznad zakonskog minimuma zarade.

– Arapski tim uključuje one koji su izbegli od rata u Siriji i u svojim smenama dužni su da pregledaju video-snimke obezglavljivanja zarobljenih i ostalih sadržaja koji potiču od terorističke propagandne mašinerije.

– Svi zaposleni koji su intervjuisani spominju stroga, pa ipak nedovoljno jasna uputstva koja su podložna čestim promenama.

– Od zaposlenih na dnu kompanijske hijerarhije očekuje se da svakog dana provere 2000 poruka.

– Od zaposlenih na višim pozicijama takođe se očekuje da pregledaju video-materijale: imaju samo oko osam sekundi da odluče hoće li ili neće obrisati nečiju poruku.

Novinari su takođe dobili pristup većini tajnih pravila brisanja kojim se određuje koji će se sadržaj uklanjati s FB stranice. Arvato je došao sa svojom interno definisanom verzijom slobode izražavanja. U tim pravilima se tačno navodi šta će na društvenoj mreži biti cenzurisano a šta dozvoljeno. Fejsbuk kategorički odbija da komentariše način na koji su ta pravila nastala i razvijala se.

Pravilnik sadrži stotine primera i detalja. Na primer, navodi se da sam sadržaj jedne slike nije od presudne važnosti. Umesto toga, kombinacija slike i teksta određuje da li će post biti obrisan ili ne.

Kao primer za to, zaposleni u FB govore o komentarima koji veličaju nasilje. Ako neko stavi komentar tipa “Pazi ovo – tako je kul” ili “Fuck yeah” pod sliku koja pokazuje nečije umiranje, pravilo je da takve slike moraju biti izbrisane. Interni dokumenti-pravilnik cenzorskog ponašanja takođe uključuju jasne instrukcije o tome kako se nositi sa ksenofobičnim komentarima. Na primer, komentari koji se odnose na migrante kao na “prljave lopove” su dozvoljeni, sve dok se komentari koji ih etiketiraju kao “teroriste, ubice ili seksualne zlostavljače” uklanjanju sa Fejsbuka. Rečenice koje migrante porede s prljavštinom ili štetočinama brišu se samo u slučaju da je poređenje u obliku imenice (“migranti su prljavi”)

(Zidojče cajtung poslao je firmi Arvato 19 pitanja u pisanoj formi. Arvato je odgovorio na sledeći način: “Naš klijent Facebook je zadržao pravo da se bavi svim pitanja u koja se odnose na saradnju FB i samog Arvata”).

Till Krause, Hannes Graseger, Zidojče cajtung

Progon WikiLeaksa i budućnost novinarstva

Nedavna najava ministarstva pravde SAD da će razmotriti mogućnost da podigne optužnicu i krivično goni WikiLeaks i možda uhapsi njegovog osnivača Juliana Assangea nečuven je i veoma opasan potez koji preti da ugrozi slobodu medija i prava novinara. Verovatan povod za podizanje optužnice su objavljivanje poruka Stejt departmenta 2010. godine i nedavno otkrivanje hakerskih alatki koje koristi CIA.

Šta god da mislimo o WikiLeaksu – a naročito ako ne mislimo ništa dobro – važno je da razumemo koliko je ova optužnica opasna po budućnost novinarstva u SAD. Mediji neprestano objavljuju poverljive podatke. Optužnica protiv WikiLeaksa znači da bi slična sudbina uskoro mogla zadesiti mnoge novinare. Čak i najoštriji kritičari WikiLeaksa treba da osude ovaj postupak kao ozbiljnu pretnju pravima koje štiti Prvi amandman.

Mnogi to možda ne primećuju, ali poverljive informacije završavaju na naslovnim stranama Njujork tajmsa, Vašington posta i Vol strit džurnala praktično svake sedmice. Kao što je pre više od 40 godina primetio novinar Njujork tajmsa Max Frankel povodom objavljivanja Pentagonskih dokumenata, bez prava na publikovanje tajnih informacija „izveštavanje o diplomatskim, vojnim i političkim temama u skladu sa standardima na koje je naša javnost navikla ne bi bilo moguće – bilo da su u pitanju dešavanja u svetu ili u Vašingtonu – pa bi se funkcionalni sistem komunikacije između vlade i građana obrušio i nestao“.

Nema boljeg primera za to od aktuelnih medijskih izveštaja o Trumpovoj administraciji: oni podrazumevaju objavljivanje informacija koje bi administracija radije zadržala za sebe. Bilo da je tema ostavka kontroverznog savetnika za nacionalnu bezbednost Michaela Flynna, plan Trumpove administracije da pokrene nove vojne ofanzive širom sveta ili davanje dozvole za torturu zatvorenika – američki građani bi bili neuporedivo manje obavešteni da te informacije nisu objavljene.

Nije teško pogoditi kako će kritičari WikiLeaksa odgovoriti na ove argumente. Očigledno je da deo američke javnosti ovu organizaciju vidi kao neprijatelja zbog objavljivanja prepiske Hillary Clinton pred izbore i da želi da ova organizacija i njen osnivač budu primereno kažnjeni. Neki će reći, „Julian Assange nije novinar“ ili „on nije američki državljanin“ i tako pokušati da ga odvoje i udalje od drugih medijskih kuća.

To je neverovatno kratkovido. Kakve god primedbe da imate na uredničke procene ljudi iz WikiLeaksa, ne može se poreći da oni objavljuju važne informacije koje zavređuju da se nađu u medijima. Da, oni su uspeli da na sebe navuku bes dve uzastopne američke administracije, baš zato što se dosta materijala koji objavljuju smatra „poverljivim“. Ali to rade svi mediji, ako imalo vrede.

Možda mislite da su premise WikiLeaksa pogrešne, da organizacija nastupa neodmereno ili da otvoreno zastupa određene političke opcije češće nego što to čine tradicionalne novinske kuće. Ali to ne znači da treba dozvoliti da se osvetničkom i neprihvatljivom optužnicom dovede u pitanje sloboda medija kao takvih. (Uzgred, prava iz Prvog amandmana nisu ograničena samo na američke državljane, već su univerzalna i važe za svakoga ko se nađe u pravnoj nadležnosti SAD – bio državljanin ili ne – suprotno onome što misli direktor CIA.) I da li neko zaista veruje da će se Trumpova administracija – poznata po neprikrivenoj mržnji prema medijima – zaista zaustaviti na WikiLeaksu?

Peter King, republikanac koji podržava Trumpa, gostovao je na CNN-u i izjavio da je zadovoljan zbog toga što je ministarstvo pravde najzad „pronašlo način da kazni“ WikiLeaks. To je isti onaj Peter King koji je u poslednjih 10 godina u više navrata pozivao na krivično gonjenje novinara. U mandatu administracije Georgea Busha izjavio je da novinare Njujork tajmsa treba pohapsiti na osnovu zakona o špijunaži. Zatim je u Obaminom mandatu tražio isto za novinara Gardijana Glenna Greenwalda zbog izveštavanja o Snowdenovim dokumentima. To su novinari koji će uskoro doći na red, ako ministarstvo pravde uspe u svojoj nameri.

Pre samo nekoliko sedmica, Trump je nazvao Njujork tajms i druge vodeće novinske kuće „neprijateljima američkog naroda“. On neprestano napada medije zbog kritičkog izveštavanja o njegovim „lažnim vestima“, a u kampanji je više puta pretio da će tužiti novinare ili medijske kuće, pa je čak otvoreno predlagao da se zakoni izmene tako da se olakša sudsko gonjenje medija i novinara. Nemojte misliti da će ova administracija propustiti priliku da presedan uspostavljen ovom optužnicom iskoristi protiv bilo kog medija koji objavi sadržaj koji joj se ne dopada.

Ako Trumpovo ministarstvo pravde ostvari svoju pretnju sledeći put će se na meti naći izdavač do koga vam je stalo, novine koje se Trumpu ne sviđaju – možda baš one koje čitate svakog jutra. Zato ustanimo u odbranu prava WikiLeaksa – jer bi Njujork tajms, Vašington post ili Gardijan mogli biti sledeći.

 

Trevor Timm, The Guardian, 21.04.2017.

Peščanik

Crni humor, znak superiorne inteligencije

Moguće je: i mračne šale imaju svojih dobrih strana

01

Naučnici su veću inteligenciju doveli u vezu sa sklonošću ka crnom humoru. Ovaj možda i ne tako iznenađujući podatak zasnovan je na jednom proučavanju koje se bavilo kompleksnom obradom informacija, uključene u tumačenje „teškog humora“.

07Veći koeficijent inteligencije, međutim, nije jedina stvar koja će vam navodno obezbediti popularnost u društvu – ova studija takođe pokazuje da oni koji su najviše naginju crnom humoru imaju najmanje sklonosti ka agresivnosti kao i lošem i nestabilnom raspoloženju.

“Ovi nalazi podržavaju ideju da percepcija i obrada humora zavisi od kognitivnih kao i emotivnih aspekata, takođe ukazujući na samu prirodu  obrade crnog humora, koji je po svemu sudeći složen zadatak u procesu mentalne obrade informacija”, zaključuje tim bečkog Medicinskog Univerziteta u Austriji.

05Istraživači su angažovali 156 muških i ženskih dobrovoljaca prosečne starosti 33 godine, zatraživši od njih da ocene svoje razumevanje i moguće uživanje u 12 crnohumornih karikatura, preuzetih iz „Crne knjige“ nemačkog karikaturiste Ulija Štajna (Uli Stein).

Da bismo stekli predstavu o sadržaju karikatura koje su učesnici u ogledu videli, jednu ćemo prepričati: karikatura, naime prikazuje mrtvačnicu u kojoj doktor podiže čaršav kako bi jedna žena identifikovala telo na obdukcionom stolu.

“Naravno, to je moj muž“, kaže ona, “bilo kako bilo, koji ste prašak za veš koristili pa su čaršavi tako beli?”

21

09Još jedna karikatura: prikazan je zbunjen čovek u javnoj telefonskoj govornici, a glas iz telefonske slušalice kaže: “Ovde automatska sekretarica Asocijacije za samopomoć pacijentima koji boluju od Alchajmerove bolesti; ako se još uvek sećate zbog čega ste nas nazvali, molimo vas da posle zvučnog signala ostavite poruku.”

Teme karikatura korišćenih u ispitivanju široko su varirale: od smrti, bolesti i deformiteta do invaliditeta i rata.

15Za svaku karikaturu učesnici su zamoljeni da ocene njen kvalitet, kao što je, recimo količina vulgarnosti ili neukusa koje u njima nalaze, kako se poenta uklapa u sadržaj, koliko im se šala dopada, da li i koliko u njima nalaze svežine i  kreativne inovativnosti.

Neke od osobina ispitanika su takođe testirane, uključujući verbalnu i neverbalnu inteligenciju, poremećaj raspoloženja, agresivnost ali i nivo njihove obrazovanosti.

Kada se radilo o prihvatanju i uživanju u crnom humoru, bečki tim otkrio je da nije bilo razlike između muških i ženskih ispitanika kao i da starosna dob nije faktor koji je od bilo kakve važnosti.

Oni su, na osnovu rezultata dobijenih ispitivanjem 156 učesnika, identifikovali tri različite, uslovno rečeno, “grupe”grupe:


181.
Shvataju i vole blago do umereno crni humor, poseduju prosečnu neverbalnu i verbalnu inteligenciju, imaju male poremećaje raspoloženja, kao i umereneo agresivno raspoloženje;

2. Srednje razumevanje crnog humora i nizak nivo sklonosti ka njemu, prosečna neverbalna i verbalna inteligencija, visoke vrednosti u poremećajima raspoloženja i visoke vrednosti agresivnosti;

3. Visok nivo percepcije crnog humora i sklonosti ka njemu, visoka neverbalna i verbalna inteligencija, nema smetnji u raspoloženju, niske vrednosti agresivnog raspoloženja.

20

Treba naglasiti da je ova studija mala po svom obimu (samo 156 ispitanika) i sa veoma ograničenom veličinom uzorka, a uveliko se oslanja i na samoinicijativno izveštavanje od strane samih učesnika, tako da postoje značajna ograničenja.

25Studija, takođe, samo identifikuje vezu koja postoji između inteligencije, male agresivnosti i crnog humora, pritom ne istražujući njihovu uzročnu vezu kao ni razloge zbog kojih su visoka inteligencija i neagresivnost povezani sa sklonošću ka crnom humoru.

Oni, i pored svega, nude neke hipoteze i objašnjenja.

Kako za londonski Gardijan objašnjava Džejmi Dauerd (Jamie Doward), istraživači ukazuju na to da se u sposobnosti ljudi za shvatanje i uživanje u crnom humoru nalazi “prerada zadataka tj crnohumornog sadržaja, koji je zapravo jedna vrsta kompleksne informacije”. Ova mentalna obrada ne samo da iziskuje viši nivo inteligencije, već i dobro „zdravorazumsko“ poimanje stvari – pronicljivost, visprenost, britkost i oštrinu.

“Negativno raspoloženje i visok nivo agresivnosti mogu da pomute sposobnost ljudi da shvate i prihvate (crnohumornu) šalu,” kaže Doward.

Pored toga, rezultati ukazuju na to da, ukoliko ste iz nekog razloga nezadovoljni, pre ćete sebe zateći u situaciji kako se upinjete da savladate takvu vrstu humora nego što ćete “uživati”  npr. posmatrajući karikaturu, crtać ili slušajući vic u kojima je glavna tema “nesreća drugih” (što je, takoreći, opšta odlika svake vrste crnog humora).

Istraživači kažu i da bi se “Moglo reći da oni ispitanici kojima vlada loše raspoloženje najčešće ne vole crni humor, a takvi pokazuju niže vrednosti u odnosu na ispitanike koji shvataju crni humor i pokazuju mali nivo lošeg raspoloženja”.

29

“Rezultati ove studije potvrđuju neka druga istraživanja, koja su pokazala da je način na koji ćemo nešto osetiti očigledno pod uticajem izvornog raspoloženja u kojem smo se nalazili pre no što smo čuli šalu, uz zapažanje da loše raspoloženje pre narušava našu prisutnost i usredsređenost na humor ili nešto smešno, nego što olakšava razumevanje agresivnog (crnog) humora .”

30Isto bi moglo važiti i za osećaj agresivnosti – ako imate agresivna osećanja prema drugima, onda bi nekako imalo smisla i da ćete uživati u mračnim šalama, ali – rezultati studije pokazali su upravo suprotno.

A možda uspeh u životu, na poslovnom i privatnom planu omogućava taj luksuz uživanja u humoru koji je nešto mračniji nego inače. Ljudi sa problemima,  praktično svi mi jako smo dobro iskusili da nam, ukoliko nam nešto kod kuće ili na poslu ne ide, onda nije ni do smeha.

“Naizgled, čini se da samo oni subjekti koji ne gaje agresivna osećanja prema drugima ili brze hirovite varijacije u raspoloženju – kao što je to, recimo, slučaj kod nezadovoljnih ili osoba koje pate od depresije – mogu sebi da priušte da  uživaju u crnom humoru”, sugerišu rezutati bečkog istraživačkog tima.

“Druga hipoteza bi bila da bi agresivnost, kao i loše raspoloženje mogli dovesti do smanjenja kapaciteta za obradu informacija u vezi sa duhovitim sadržajem joji je kognitivno zahtevan.”

Nije se u naučnim krugovima oduvek mislilo da je izostanak agresivnosti na neki način povezan sa humorom – sam Frojd je pretpostavljao da nam humor pruža bezbedan, društveno prihvatljiv način za oslobađanje potisnutih seksualnih i agresivnih nagona.

33

“Ova studija uklapa se sa prethodnim istraživanjima koja pokazuju da je smisao za humor u korelaciji sa IQ, mada pobija opšte uvreženo verovanje da su oni koji vole crni humor skloni mrzovolji, i možda malo sadizmu” objašnjava Kristijan Džeret (Christian Jarrett) iz Zbornika britanskog društva za psihološka istraživanja.

38Pa opet, s obzirom na ograničenja ove studije, nalaze treba uzeti sa rezervom, premda su ovi rezultati deo jednog šireg trenda razvijanog nedavnim istraživanjem, koje sugeriše da su oni sa višom inteligencijom bolje „opremljeni“ za uživanje u složenom humoru i onim aspektima jezika koji su „tvrđi i divljiji“.

Jedna posebna studija iz 2015. povezala je sklonost ljudi na zaklinjanje i proklinjanje sa boljim ličnim rečnikom i fondom reči, dok su 2011. istraživači s Univerziteta u Novom Meksiku otkrili da verbalna i neverbalna inteligencija predviđaju sposobnosti obrade humora i smešnog sadržaja.

“Dobar smisao za humor je i seksualno privlačan, možda zato što otkriva inteligenciju, kreativnost i ostale ‘dobre gene’ ili osobine ‘dobrog roditelja’ “, zaključili su.

34

“Ovi rezultati ukazuju na to da se ljudski smisao za humor barem delimično  razvio kroz seksualnu selekciju kao indikatora dobrih, za roditeljstvo poželjnih gena.”

Nemojte se, dakle, osećati loše ukoliko ste uživali ili još uvek uživate u mračnim šalama. Ipak, ukoliko radije ne biste da zapadate u nevolje kada u društvu pričate crne viceve, onda imajte na umu oš jedno: kada već zaželite da plasirate nešto što je jako mračno, pa makar to bio i humor, poštujte pravilo lošeg trenutka – onog preuranjenog; kada za njega, naime, nije ni trenutak a ni raspoloženje (većine) sagovornika.39

Science Alert

8 kompanija koje su prepoznale suštinu content marketinga

Jedna od odlika kvalitetnog content marketinga jeste ta što se on bazira na konstantnom praćenju najnovijih trendova. Kompanije koje drže do odnosa sa svojim kupcima i klijentima, ali i predstavljanja brenda na prepoznatljiv način, svesne su koliki uticaj mogu da ostvare ukoliko odaberu odgovarajuća sredstva pomoću kojih će izgraditi ili učvrstiti svoju poziciju na tržištu. Prvi i drugi deo ove priče prenosimo s Telenorovog portala za preduzetnike, MojaFirma.com.

Da bi prezentovanje brenda kroz content marketing dalo odgovarajući efekat, najpre se suštinski moraju razumeti njegove specifičnosti. I ne samo to – u tom procesu potrebno je konstantno osluškivati zahteve tržišta, ali i potrebe ciljne grupe.

Bilo da primenjuju potpuno nov i nekonvencionalan pristup, ili se vode već proverenim strategijama, sledećih 8 kompanija mogu poslužiti kao primeri iz kojih se nedvosmisleno može uočiti da dobar content marketing zlata vredi. Ono što je za sve njih karakteristično, jeste da pri tome koriste krajnje jednostavne „tehnike“ – zbog čega upravo i ostvaruju željeni efekat.

01Nije uvek neophodno biti suviše ozbiljan

Lanac porodičnih restorana Denny’s, koji poseduje preko 1600 objekata širom Severne Amerike, jedan je od primera koji pokazuje da se content marketing ne mora uvek shvatati previše ozbiljno. Na njihovom Tumblr blogu moguće je videti sve osim sadržaja kakav bi se očekivao od jedne ozbiljne i uspešne kompanije – kao, na primer, giff montaža pilećih krilaca koja se trkaju, ili slika devojke koja, umesto na jastuku, spava na gomili palačinki.

Umesto da klijente konstantno bombarduje sadržajima tipa „Evo zašto je hrana kod nas najukusnija“, Denny’s se, makar putem ovog slikovitog bloga, odlučio da ih zasmeje. I nisu pogrešili – bez obzira na to što se u moru različitih vizuelnih prikaza mogu naći i pojedini koji su pomalo bizarni, ljudi rado dele ove nesvakidašnje sadržaje preko društvenih mreža.

Ipak, da bi ovako osmišljena strategija uspela, nužno je voditi računa o tome da i takva vrsta sadržaja mora rezonovati sa ciljnom grupom, ali i da se on objavljuje na za to odgovarajućim mestima.

02Obnavljanje klasike

Za razliku od Denny’s, renomirani švajcarski proizvođač satova Rolex odabrao je potpuno drugačiji pristup. Budući da brend pripada kategoriji vanvremenskih klasika, suštinsko pitanje koje se nameće jeste kako proizvod, koji opstaje nešto više od jednog veka, prikazati u inovativnom i osvežavajućem izdanju.

Koristeći prednost onlajn medija, Rolex je odlučio da spoji svoj klasičan imidž sa modernim marketinškim strategijama. Fotografije, video-sadržaji i editorijali koji se klijentima predstavljaju putem interneta, bazirani su na besprekornom kvalitetu vizuelnog sadržaja. Pri tome, ova kompanija ne odustaje od uglađenog i minimalističkog stila koji nedvosmisleno potvrđuje sofisticiranost ovog brenda.

Osim toga, Rolex se prema sadržaju koji prezentuje odnosi na isti način kao i prema klijentima koji od njega očekuju ništa manje nego vrhunski kvalitet. Prema tome, upravo fokusiranje na kvalitet objavljenog sadržaja u potpunosti korespondira i sa jednom od osnovnih karakteristika ovog brenda.

03Publika kao deo kreativnog procesa

Poznati izdavač knjiga Random House bavi se objavljivanjem i distribucijom literature najrazličitijih žanrova. Članovi tima ove kompanije dosetili su se jednostavnog načina da zainteresuju klijente i zadrže njihovu pažnju. Osim objavljivanja informacija koje se tiču najnovijih izdanja, Random House sa svojim kupcima deli i veliku količinu sadržaja na osnovu koga ih upoznaje sa kreativnim procesom rada same kompanije.

Na osnovu šarolikog sadržaja koji kupcima pruža uvid u to šta inspiriše same članove tima, Random House se sa svojom publikom povezuje na intimnijem nivou, i na taj način direktno uključuje klijente u suštinu svoje delatnosti.

04Značaj beskprekorne korisničke podrške

Twitter nalog multinacionalne korporacije Nike mogao bi se uzeti kao jedan od primera nepogrešive strategije prisustva na društvenim mrežama, a sve zbog dobro osmišljene i sprovedene interakcije sa klijentima. Naime, ova kompanija je krajnje dosledna u odgovaranju na pitanja korisnika, prema kojima se uvek odnosi sa poštovanjem. I ne samo to – na ta pitanja odgovara odmah, pružajući informacije koje su kupcima, pre svega, od koristi.

Da bi ovo postigao, a pritom izbegao nagomilavanje objava i potencijalnu zbrku među istim, Nike ima nekoliko zasebnih naloga. Na primer, na @Nike nalogu zainteresovani klijenti mogu da se informišu o samom brendu, dok su @NikeStore i @NikeSupport nalozi predviđeni za informacije vezane za proces nabavke proizvoda ili neka druga specifična pitanja.

Na taj način, osim postizanja preglednosti u objavama, Nike tim je u mogućnosti da na pitanja korisnika odgovara gotovo istog momenta, što klijenti svakako cene. Pri tome, upotrebom fraza poput „Ukoliko vam treba pomoć, samo viknite“, ova kompanija uspela je da razvije interaktivan pristup i izgradi pristupačan stav prema klijentima.

05Trikovi za jednostavniji život

Kada se brend putem content marketinga predstavi kao sastavni deo načina života, klijentima se u sveobuhvatnijem kontekstu daje do znanja da kompanija zaista ne prodaje samo proizvod, već on postaje deo šire priče. Na taj način je sopstvenom brendiranju pristupio i američki lanac supermarketa Whole Foods, što mu je omogućilo da se sa svojim klijentima poveže na drugačijem nivou.

Iako Whole Foods promoviše zdrav način ishrane koji se ponekad opravdano doživljava kao „skup“ i „rezervisan za elitu“, kroz plasiranje sadržaja poput „Kako da se zdravo hranite i pritom uštedite“, ova kompanija svojim klijentima, osim svojih proizvoda, pruža i korisne savete. Kroz želju da im na taj način pomogne, Whole Foods na direktan način uključuje svoje kupce u stil života koji i sama promoviše.

06Personalizovanje brenda

Još jedan od krajnje jednostavnih, ali veoma efektnih načina promovisanja brenda, jeste taj da se kupci sa njim identifikuju, a da se istovremeno osećaju jedinsveno i posebno. Ovaj dobro poznati trik iskoristila je kompanija Coca-Cola u trenutku kada je odlučila da na ambalažu, pored svog logoa, počne da stavlja i lična imena.

Od tog trenutka, svako ko je video svoje ime na flaši ili limenki Coca-Cole, dobio je utisak da je taj proizvod namenjen baš njemu. Zbog oduševljenja koje je ovaj potez kod njih izazvao, ljudi su masovno počeli da objavljuju fotografije ambalaže na svim mogućim društvenim medijima. Tako je kompanija na gotovo banalan (ali i vrlo suptilan) način uposlila svoje klijente da za nju promovišu brend. Drugim rečima, Coca-cola je upotrebila savršen metod da na univerzalan način personalizuje svoj brend tako da se korisnici sa njime povežu na ličnom nivou.

07Odnos baziran na poverenju

Američka osiguravajuća kuća Farmers Insurance Group osnovana je krajem ’20-tih godina u Los Anđelesu, a tokom devet decenija postojanja uspela je da sa svojim klijentima izgradi odnos koji se bazira prvenstveno na poverenju. Uplitanje u finansijsko-pravne zavrzlame kod korisnika osiguranja vrlo često izaziva odbojnost, zbog čega osiguravajuće kuće baš i nisu najomiljenije na tržištu.

Upravo je tu činjenicu Farmers Insuranse Group prepoznao kao šansu da se klijentima predstavi u pozitivnom svetlu. Deleći sa njima praktične informacije – poput, na primer, kako da spreče krađu identiteta, ili na šta da obrate pažnju ukoliko prolaze kroz proces razvoda – kompanija na razumljiv i pristupačan način pojašnjava potencijalne nedoumice koje klijentima gotovo redovno predstavljaju bolne tačke. Koristeći svoje stručno znanje kao prednost na osnovu koje ljudima mogu da pomognu i nauče ih korisnim stvarima, Farmers Insuranse Group je u očima svojih klijenata postao simbol kompanije od poverenja.

08aPrilagođavanje novim tehnologijama

Teška su vremena došla za štampane medije – jer, pisani sadržaji se uveliko „sele“ na monitore i displeje mobilnih telefona. Ipak, to ne važi u potpunosti i za jednog od neprikosnovenih izdavača američke dnevne štampe.

Po sistemu „ako ne možeš da ih pobediš – prirduži im se“, The New York Times je našao idealan način da svoje štampano izdanje prilagodi novim tehnologijama. Počev od novembra 2015., uz štampane primerke novina dolazi i Google Cardboard – uređaj koji čitaocima omogućava da njihov sadržaj „listaju“ i na elektronskim uređajima, i to u specifičnom 3D izdanju.

Najjednostavnije rečeno, Google Cardboard funkcioniše po principu podele slike na displeju na dva dela, pri čemu svaki deo slike korespondira sa načinom na koji se vizuelni sadržaj percipira na oba oka posebno. Kada se uz uređaj (koji se koristi slično kao i Oculus Rift) skine i NYTVR (The New York Times Virtual Reality) aplikacija, čitaoci mogu prelistavati svoj omiljeni dnevni list u novoj dimenziji virtuelne realnosti.

Na ovaj način, The New York Times svojim čitaocima nudi nove mogućnosti percipiranja sadržaja. U isto vreme, oni kojima je ipak draže „analogno“ izdanje lista, ne ostaju uskraćeni za svoj štampani primerak.

Z a k l j u č a k

Čak i kada imaju učvršćenu poziciju na tržištu, vlasnici poznatih brendova svesni su toga da je plasiranje kvalitetnog sadržaja, uz promišljen pristup ciljnoj grupi, najbolji način da zadrže stare i osvoje nove klijente. U tom kontekstu, dobro osmišljen sadržaj postići će željeni efekat ukoliko:

• Korisnici žele da ga podele, bez obzira na to da li je edukativan ili, pak, duhovit
• Na jedinstven način predstavlja klasičan brend u novom ruhu
• Korespondira sa ciljnom grupom na ličnom nivou, pri čemu korisnici sa predstavljenim sadržajem mogu da se povežu
• Predstavlja dobro osmišljen spoj stare i nove tehnologije
• Nudi klijentima nova i korisna saznanja

Pri tome, kompanije koje su prepoznale značaj kreiranja kvalitetnog sadržaja, na sopstvenom primeru su pokazale na koje načine je moguće iskoristiti sve prednosti content marketinga.

Kako postići preduzetnički uspeh (bez prijatelja, novca ili stručnosti)

Saradnik magazina Entrepreneur Skot Hansen je za podkast Success Hackers intervjuisao Lionarda Kima (Leonard Kim), koji je upravljao u partnerskoj kompaniji Influence Tree. Kimov startup je dobar primer kako pristupiti izgradnji svog ličnog brenda, pročuti se kroz startup ekosistem svojim publikacijama, te kako na najbolji način iskoristiti alternativnu klasičnom oglašavanju, i to kroz društvene mreže i viralni marketing.

01

Kim, kao mlad, bukvalno je gladovao. Danas, on se bavi i digitalnim marketingom na Univerzitetu Južne Kalifornije (USC) i oglašavanjem u svrhe poslovanja medicinskim materijalom i uslugama medicinskih preduzeća, Keck medicine, pri USC.

Kim je, u velikoj meri doživeo pad u karijeri. Počeo je da piše sadržaj na sajtu koji se zove Quora, na osnovu preporuke jednog virtuelnog mentora. Njegovo onlajn prisustvo uzburkalo je čitaoce, pridobivši milione njih, kao i novac ovom vebsajtu – daleko  više nego što je mogao i da zamisli.

A Kim je osvojio izuzetno veliku pažnju: Njegovi su tekstovi pokupili preko 10 miliona čitanja, koji su distribuirani i deljeni naširoko, pojavljujući se u glavnim medijskim poslovnim publikacijama kao što Entrepreneur, Inc., Forbes, Fortune, Huffington Post itd, za koje je Kim uradio mnoštvo kolumni, zadobivši preko 100.000 sledbenika na društvenim mrežama.

Kako je to uradio? Iz razgovora kojeg je “Entrepreneur” upriličio sa Lionardom, u tekstu ovog magazina je naglašeno pet najznačajnijih faktora na osnovu kojih je proistekla njegova uspešnost:

03

1. Kreirajte ‘društveno priznanje’ 

Kim je 2013. godine želeo da napusti svoj posao koji je zašao u ćorsokak radeći kao uposlenik u jednoj kompaniji koja je u Fortune 100. Nije stigao da sazda pristojan CV rezime jer je svaki startup s kojim je radio bankrotirao, a s njim i njegova reputacija. Na stotine biografija koje je poslao, niko se nije odazvao.

Rešen da ne bude zauvek zaglavljen u mestu, krenuo je da izgrađuje “društveno priznanje”. Pokupio je sve pismene preporuke i akreditive koje je dotad sticao, izborivši se da njegov saržaj bude prisutan i prepoznat u vodećim medijima i publikacijama, takođe razvijajući svoje kanale u društvenim medijima, na kojima trenutno ima preko 100.000 sledbenika. Kada je sve to uradio, svet je postao njegovo “igralište”. Budite, dakle, kao Kim: Pitajte i tražite od svojih aktuelnih i bivših klijenata da li su voljni da vam daju pismene preporuke. Verovali ili ne, ovo je daleko lakše nego što mislite.

2. Budite autentični

Ljudi su pametni (ili, u najmanju ruku, nisu baš toliko glupi kako vam se to možda ponekad čini). Shodno tome, budite svesni da mogu da vas prozru. Radeći sa svojim klijentima, najvažnija stvar kojom sam ih poučavao tokom treninga je da njihova sposobnost treba da bude stoprocentno autentična u svemu što rade. Čitaoci su umorni od “ćurlikanja”, i hvalisavosti kojom neki jedino žele da pokažu šta poseduju.

Umesto toga, vaš sadržaj treba da bude koncipiran za lako povezivanje s potencijalnom publikom. Ukoliko zaista želite da postignete uspeh, vaš glas treba da bude što “siroviji” tj spontaniji i neposredniji, a samim tim će vam biti lakše da se povezujete sa vašim čitaocima.

04

3. Koristite platformu za content marketing i sindikaciju na internetu

Vaš sadržaj zaslužuje da bude pročitan. Kada je “parkiran” na samo jednom mestu, kao što su, recimo, vaša kompanija ili lični blog, samo će ograničen broj ljudi moći da ih vidi i pročita. Kim preporučuje korišćenje platformi za deljenje sadržaja, i to one koje su prethodno stekle svoju publiku, kao što je Quora, sajt Alexa Top 150, i Medium, platforma za obavljivanje isključivo probranih i zanimljivih (pre svega ličnih!) sadržaja.

Ovakve platforme za sindikaciju tekstualnog sadržaja na internetu imaju jake veze sa medijima, tako da postoje dobre i realne šanse da vaši sadržaji budu objavljeni u vodećim časopisima, listovima i magazinima – kako onim štampanim tako i onim na Svetskoj računarskoj mreži.

4. Obezbedite potražnju za vašim sadržajem

Proverite da li potencijalni čitaoci žele ono što imate da ponudite. Kim skoro da je izgradio platformu za e-trgovinu kao što su Volusion i Shopify. Tu je iskrsao ključni problem s tom strategijom, a uz to i mnogi nepredviđeni troškovi. Njegovo ciljno tržište i sledbenici nisu osećali potrebu za ovakvom vrstom platforme.

Umesto toga, oni su nastavili da od njega traže da im bude mentor. Stara izreka, “Trud se na kraju isplati” ne odnosi se na biznis. Ovde je jednostavna formula prilikom odlučivanja koji posao treba započeti da bi se isplatio a zatim i utemeljio kao stabilan: Pronađite za njim potrebu na tržištu, shvatite u čemu je rešenje, postanite ključ za rešenje tog problema, i, onda – stvorite uspešan  biznis.

5. ‘Defragmentujte’ vašu aktivnost – napravite je probojnom i praktičnom, bez rasipanja na beznačajnosti

Jednom kada budete uspešno prepoznali onu vrstu željenog biznisa za koji postoji potražnja, krenite u njega i “defragmentujte” ga – isecite mu sve viškove i nepotrebne repove, ćorsokake i jalova teoretisanja (tzv. “loose ends”). Kim je to učinio s obrazovanjem. On je uočio da postoji velika prisutnost kurseva na kojima bi polaznici od kursa napravili terevenku, ali ne preduzimajući bilo kakve konkretne korake jer bi se sve po pravilu završavalo “paralizom usled analize” – puno priče ni oko čega. Kim je uočio druge kurseve koji polaznike nisu uspeli da učine odgovornim, ne trudeći se da ih preusmere na praktične zadatke koje treba obaviti.

Kim je uočio da ima dosta onih koji su naučili obilje informacija na drugim kursevima, ali nisu bili spremni na akciju. Zašto? Jer, u fragmentiranoj tj usitnjenoj formi sadržaja, ljudi imaju tendnciju da se zaglave. Kim je počeo da rešava sve ove probleme tako  što je kreirao kurs “Drvo uticaja” (Influence tree), u kojem se sve vrti oko iniciranja polaznika na preduzimanje akcije. Kimov koncept su “domaći zadaci” koji su obavezni za polaznike, a koje treba raditi svake nedelje. Ovakav pristup će direktno rezultati kreiranjem sopstvenog, ličnog – uspešnog –  brenda.

02Kimovo viralno marketinško, odnosno “content” hakovanje je proces brzog eksperimentisanja preko kanala marketinga i razvoja proizvoda za identifikaciju najefikasnijeg načina za rast poslovanja. Ovakvi hakeri poslovnog rasta su korisni trgovcima, inženjerima i menadžerima proizvoda koji se posebno fokusiraju na izgradnju i korišćenje baze korisnika nekog posla. [1] Hakeri rasta često se fokusiraju na low-cost tj niskobudžetne alternative tradicionalnom marketingu; oni, recimo, koriste društvene medije, viralni marketing ili ciljano oglašavanje [2], umesto kupovine oglašavanja putem tradicionalnih medija, kao što su radio, novine i televizija. [3]

Rast marketinškog hakovanja ne vebu je posebno izražena kod novoosnovanih firmi tj startup reduzeća, kada je cilj brz rast u prvoj fazi lansiranja biznisa. [4] Intenziviranjem content-hakovanja možete se fokusirati na smanjenje troškova po konverziji kupaca, mada je fokus na dugoročnoj održivosti, kao što je 2015.  istakao Mejson Pelt: “Cilj svakog marketinga treba da bude dugoročno održiv rast a ne samo kratkoročna dobit rasta. “Hakerisanje je zapravo optimizacija. Zamislite vaš posao kao kofu, a da su vaši kontakti voda – vi nipošto ne želite da sipate vodu u nešto što je bušno i curi… to je bacanje para; a pravi content-haker treba da kao vrhunski prioritet poslovnog rasta ima unapređenje znanja o tome kako zadržati kupca. Kako da kofa ne bude bušna,”

Poslušajte Lionarda Kima u podkastu, u njegovoj uzbudljivoj polusatnoj priči o gladi, nemaštini usponu i uspehu.

 

Entrepreneur

 

Skoro sve što poželiš

Prikaz knjige: The boy who could change the world: The writings of Aaron Swartz / Dečak koji je mogao da promeni svet: Tekstovi Aarona Swartza, Verso 2016.

01

U januaru 2011. Aaron Swartz je uhapšen zato što je daunlodovao 4,8 miliona akademskih članaka iz digitalnog arhiva JSTOR (skraćenica od Journal Storage) koristeći laptop sakriven u ormariću za metle na kampusu MIT-a. Tada je imao 24 godine i već bio ugledan i uticajan programer. Kao tinejdžer doprineo je razvoju RSS-a, formata za distribuciju sadržaja preko interneta i doveo do nagle popularnosti blogova, i alata Markdown za konvertovanje tekstova u HTML. Napisao je kod za licencu međunarodne neprofitne organizacije Creative Commons, koja omogućuje slobodniju distribuciju sadržaja na internetu. Bio je i uspešan preduzetnik. Mogao je da napravi karijeru u tehnološkoj industriji i zaradi milione, ali je umesto toga postao politički aktivista i zapao u nevolje. Zbog JSTOR epizode suočio se sa 4 optužnice za prevaru, sa maksimalnom kaznom zatvora od 35 godina; dve godine posle hapšenja obesio se u svom stanu u Bruklinu.

Swartz je tužen da je iskoristio mrežu MIT-a da „ukrade“ radove iz JSTOR-a, ali Dečak koji je mogao da promeni svet, zbornik eseja i blogova koje je napisao između svoje 14. i 25. godine, pokazuje da su Swartzu te optužbe bile smešne. „Daunlodovanje nije krađa“, napisao je u svojoj 17. godini. „Ako ukradem CD iz prodavnice, niko drugi neće moći da ga kupi. Ali ako daunlodujem pesmu, ništa se ne gubi i može da je dobije i neko drugi“. Jasno je šta on kaže, ali ako daunlodujem knjigu ili film, zar nisam opljačkao samog umetnika? Za Swartza je i to budalaština. Loše kritike, zemljotresi, ljubavna veza: sve to smanjuje potencijalnu prodaju ili tako što nas odvlači od rada ili tako što troši naše vreme i sredstva. Ako hoćemo da zabranimo daunlodovanje zato što smanjuje potencijalnu prodaju, onda iz istog razloga možemo tražiti i zabranu seksa. Mnogima ovakvo rezonovanje izgleda nategnuto. Swartzova argumentacija o korišćenju biblioteka je uverljivija.

Swartz se slaže da će kreativni rad biti podstaknut ako se ljudima omogući da od njega profitiraju. Ali on smatra da se to ne odnosi na akademske tekstove. Časopisi ne plaćaju prava; univerzitetski nastavnici dobijaju platu i grantove. Kada ne platite za daunlodovane članke, ne oštećujete ljude koji su ih napisali, već izdavače kao što su Elsevier i Sage, i arhive kao što je JSTOR, koji ne proizvode ništa od tog sadržaja i ne plaćaju ni istraživanja ni recenzije. A pošto se akademska istraživanja često finansiraju javnim novcem, zar nije previše tražiti od ljudi da još jednom plate za privilegiju da pročitaju rezultate? Naravno, digitalizovanje akademskog časopisa, njegovo postavljanje na mrežu i održavanje nije besplatno. Čak i stari tekstovi za koje su istekla prava moraju biti skenirani i postavljeni na mrežu, mora se uraditi korektura i obezbediti pretraživost. Štampani časopisi se moraju odštampati i distribuirati. Možda recenzenti i urednici časopisa nisu plaćeni, ali dizajneri, prelamači i korektori jesu. Elsevier, najveći izdavač časopisa na svetu, zapošljava 16.000 urednika. Ali koliko god čovek bio dobronameran, brojevi govore za sebe: Elsevier je prijavio profite od 760 miliona funti na prihod koji je nešto veći od dve milijarde funti – sumnjivo sočna margina od 37% u svetu koji, navodno, cedi izdavače (poređenja radi, Apple, poznat po velikim profitnim stopama, prošle godine je objavio najveće profite u korporativnoj istoriji sa stopom od 23 odsto).

Swartzu se to nije dopalo, ali još više ga je uznemirilo to što takve cene onemogućuju ljudima bez mnogo novca da pristupe akademskom istraživanju. Ako niste pretplaćeni, možda ćete morati da platite više od 30 dolara po tekstu. JSTOR nije neprofitna organizacija i zaslužuje pohvale zato što je proširio pristup istraživanju – na primer, 2006. godine je afričkim institucijama omogućio da besplatno pristupe njegovim sadržajima – ali i dalje od većine institucija zahteva pretplatu. Godine 2012. univerzitetska biblioteka na Harvardu je saopštila da više ne može da plaća pretplate za akademske časopise i preporučila univerzitetskim radnicima da objavljuju radove u časopisima koji ne naplaćuju pristup i da se povuku iz publikacija koje traže pretplatu. „Ako Harvard ne može da kupi sve časopise koji su potrebni njegovim istraživačima, čemu da se nadaju ostali?“, to pitanje je Guardianu postavio David Prosser, direktor naučno-istraživačkih biblioteka Velike Britanije.

Kada je Swartz imao 21 godinu, napisao je, s još dvoje neidentifikovanih autora, „Gerilski manifest besplatnog pristupa“, tekst uvršćen u knjigu Dečak koji je mogao da promeni svet. „Skandalozno je i neprihvatljivo“, napisali su Swartz i njegovi prijatelji, što naučnici moraju da plate da bi pročitali radove svojih kolega, i ružno je što studenti elitnih univerziteta imaju pristup znanju dok studenti iz zemalja u razvoju nemaju ništa. „Treba da uzimamo informacije“, napisali su, „gde god da su pohranjene, da ih kopiramo i delimo celom svetu. Treba da uzimamo tekstove za koje su istekla autorska prava i da ih stavljamo u arhive. Treba da kupujemo tajne baze podataka i da ih postavljamo na mrežu. Treba da skidamo naučne časopise i da ih postavljamo na mreže za distribuciju fajlova.“

03

Tužioci su iskoristili ovaj manifest da Swartza predstave kao izdajnika, borca za preveliku slobodu informacija koji je planirao da izruči svetu ceo arhiv JSTOR-a. Mnoge Swartzove pristalice to pobijaju: možda je nameravao da iskoristi podatke za sopstvena istraživanja – jednom je daunloudovao 400.000 tekstova iz baze podataka Vestloua da bi pronašao postoji li veza između finansijera pravnih istraživanja i rezultata istraživanja (čik pogodite šta je utvrdio). JSTOR je odlučio da uzme u obzir Swartzove pobude. „Ima mnogo zakonitih razloga i argumenata u prilog daunlodovanju velikih paketa podataka za sopstveno istraživanje“, stajalo je u njihovoj izjavi. Kad je Swartz vratio dokumente i pristao da plati JSTOR-u sudske troškove, arhiv je povukao tužbu i stavio do znanja tužilaštvu da bi više voleo da se proces obustavi. Ali ni tužilaštvo ni MIT nisu bili spremni da poveruju u Swartzove dobre namere. Posle prve optužnice, užasnut i zgađen što se suočava s tako teškim optužbama zbog nečega što su njegove pristalice nazvale „pozajmljivanjem prevelikog broja knjiga iz biblioteke“ i daunlodovanjem „gomile stvari poput botaničkog časopisa iz 1942. godine“, Swartz je postavio nove tvitove o procesu. Glavni tužilac Stephen Heymann je to opisao kao „obesnu internet kampanju“ koja je pomerila slučaj „na institucionalni nivo“. U novembru 2011. dodato je još 9 optužbi za prevaru.

Usledilo je nekoliko rundi žalbi i pregovora: za priznanje krivice Swartzu je ponuđeno smanjenje zatvorske kazne na 3-13 meseci. Ali on nije hteo da prihvati nijednu nagodbu koja je povlačila odlazak u zatvor i optužbu za prevaru. Heymann je „ostao bez reči“. Smatrao je „uznemirujućim“ to što Swartz „sistematski viktimizuje MIT povlačeći ga po saslušanjima i suđenjima“. Devetog januara 2013. Swartzovi advokati su dobili poslednji predlog: ako Swartz prizna krivicu po svim optužbama, dobiće zatvorsku kaznu od 6 meseci, ali ako ode na sud i promeni izjavu, država će tražiti 7 godina. Dva dana posle toga, suočen sa optužbama koje je njegova porodica opisala kao „izvanredno surove“, Swartz se obesio.

***

Swartz se rodio 1986. u Hajlend Parku, otmenom pregrađu Čikaga. Napustio je školu – „mučno i nekorisno teško iskušenje“ – sa 14 godina i otad pratio sopstvena interesovanja. Rana zrelost je bila ključni element njegove slike o sebi. Sa 12 godina napravio je Info Network, onlajn enciklopediju koja se pojavila dve godine pre Vikipedije, a ubrzo potom je postao deo RSS radne grupe, gde mesecima nisu znali da imaju posla s tinejdžerom. Činjenica da nije imao strah od autoriteta mu je otvorila mnoga vrata. U 15. godini je poslao elektronsku poruku profesoru prava na Stenfordu Lawrenceu Lessigu sa spiskom predloga za pisanje zakona za Creative Commons. „Dobra ideja“, odgovorio je Lessig. „Zašto vi to ne biste uradili za nas?“ Swartz je želeo da se priključi kulturnom pokretu koji se zalagao za slobodni internet, a ovo je bila karta za ulazak: „Creative Commons… me je slao na razne konferencije i zabave… Ljudi su počeli da me prepoznaju.“

Iako je napustio školu, primljen je na Stenford, gde je studirao računarstvo i sociologiju. Odmah je osetio odbojnost: “Cela ta stvar je džinovska privatna zajednica nalik na Disney World. Oni imaju upravu, policiju, restorane, knjižare, tržne centre, prevoz, zabavu itd. Još gore, prate te dok sve to koristiš. Svako dobija identifikacionu kartu i mora da je provuče da bi jeo, koristio biblioteku i kompjuterski terminal, proveravao poštu. Štaviše, ona na sebi ima RFID odašiljač, pa mogu da nas prate dok šetamo… Kao da sam ušao u košmarni libertarijanski svet, u kome je jedna kompanija kupila sve i sada svima govori šta da rade.”

To razmišljanje je dobrim delom odražavalo neprijateljstvo prema korporativnom, ali njegov doživljaj Stenforda je svakakao povezan i sa njegovom nesposobnošću da komunicira sa vršnjacima. „Tinejdžerska kultura mi je potpuno strana“, napisao je na svom blogu. „Ipak, iz želje da vam pomognem, odlučio sam da još istražujem posećujući skupove poznate kao ‘žurke’“. Umesto da stiče prijatelje, „prikupljao je podatke“ prateći i prisluškujući studente. Kada su ga proglasili za kvariigru, rekao je da ne nipodaštava vršnjake, ali je dodao u grandioznom maniru: „Zabrinut sam zbog načina na koji nas koriste; nastaviću da se borim protiv toga i po cenu da budem nesrećan i usamljen. Od nekih stvari čovek ne može da odustane jer bi to značilo odricanje od samoga sebe.“

Posle godinu dana Swartz je napustio i Stenford. Pridružio se prvoj grupi u Y Combinatoru, start-up inkubatoru koji obezbeđuje novac i savete u zamenu za udeo u kompaniji. Njegov projekat Infogami, alat za pravljenje veb stranica, nije zaživeo i uskoro je zamenjen Redditom, onlajn oglasnom tablom na koju korisnici mogu da postavljaju sadržaje popot linkova za veb stranice i da ih glasanjem uklanjaju. Napredak je bio spor. „Nismo imali pojma šta radimo“, napisao je Swartz. „Nismo imali iskustva u biznisu. Jedva da smo imali iskustva u razvoju proizvodnog softvera. I nismo imali pojma da li to što radimo funkcioniše i zašto“. Ali s malo sreće i mnogo pokušaja i pogreški, publika sajta je počela da raste i na kraju je dostigla više od milion posetilaca mesečno. Ubrzo je postalo jasno da Reddit može da usmerava ogromni promet prema drugim sajtovima i 2006. ga je kupio Konde Nest. Swartz je proverio svoj račun u banci: „Brojevi su bili veliki; novac je bio tu. Počeo sam da se smeškam.“

U skladu sa ugovorom, Swartz i njegove kolege su odleteli u San Francisko da rade na Redditu u kancelarijama magazina Wired, ali on se opet našao u okruženju koje nije mogao da podnese. „Otkad sam se preselio u San Francisko doslovno ništa nisam uradio“, napisao je na svom blogu. Stalno su ga prekidali ljudi koji su želeli da sa njima igra video igrice ili da rešava njihove tehničke probleme. Od kompanije je dobio laptop sa instaliranim praćenjem. To je prelilo čašu. Počeo je da kasni na posao i zakazuje sastanke van kancelarije. Za božić je uzeo duže odsustvo da bi posetio devojku u Berlinu. Patio je od napada ulcerativnog kolitisa i na svoj blog je postavio priču o Aaronu (ime je kasnije promenio u Alex), mladiću koji je izvršio samoubistvo zbog nepodnošljivog bola u stomaku. Za vreme jednog njegovog odsustva, kolega u Redditu se tako zabrinuo da je pozvao policiju, koja je našla Swartza u kafiću na Harvard skveru, gde je pisao svoj blog. Kad se vratio u San Francisko, zatražili su od njega da se povuče.

Swartzu to nije suviše teško palo. Kad je počeo da radi u Y Combinatoru, svidela mu se ideja da zarađuje novac, ali sad je bio bogat i to mu više nije bilo posebno važno. Na posao programera gledao je „s priličnim užasavanjem“. Želeo je da se usredsredi na pisanje i politički aktivizam, a gubitak posla mu je to omogućio. Ali i dalje je imao um programera: politika mu je izgledala kao problem koji možeš da rešiš ako imaš prave informacije. Bio je opsednut efikasnošću, pitanjem kako postići najveću promenu – učiniti najviše dobra – sa datom količinom truda. Jedna od ironija njegovog života je bila to što je su tada autorska prava otišla na dno liste njegovih prioriteta. „Briga me za zakon o autorskom pravu“, rekao je svom prijatelju Peteru Eckersleyu 2010. godine. „Zdravstvo, finansijska reforma – to su pitanja na kojima radim, a ne nešto opskurno kao zakon o autorskim pravima“. Uopšte, promenio je mišljenje o slobodi informacija: počeo je da primećuje da transparentnost vlasti i korporacija, za koju se borio, često funkcioniše kao smokvin list za onu vrstu ponašanja koju je, po njegovom mišljenju, trebalo sprečiti.

Uzmimo finansiranje kampanje. Početkom 70-ih, piše Swartz, „ljude je uznemiravalo to što političari dobijaju milione dolara od velikih korporacija. Ali s druge strane, činilo se da korporacije vole da plaćaju političare. Zato je kongres, umesto da to zabrani, prosto zahtevao da političari podnesu izveštaj o svakome ko im daje novac i da taj izveštaj bude dostupan javnosti“. Ideja je bila, kao što je Nixon rekao 1972, sledeća: „Kad se američkoj javnosti omogući potpuni pristup činjenicama o finansiranju politike, taj zakon će nas čuvati od zloupotreba predizbornih kampanja“. Swartz nije bio ubeđen. Naravno, oduvek smo znali da su političari skloni korupciji. Kongres je samo zamaglio problem i ugasio želju ljudi za političkom akcijom. Trošimo suviše vremena, smatrao je Swartz, na dobijanje odgovora, a nedovoljno za akciju.

07

Deo rešenja je bio korišćenje interneta ne samo za pružanje podataka već i za organizovanje. Godine 2010. Swartz je osnovao grupu Tražimo napredak, što je dovelo do jedne od njegovih najuspelijih kampanja: borbe protiv zakona o onlajn pirateriji koji omogućuje uklanjanje sadržaja sa interneta na zahtev vlasnika intelektualnih prava. Zahvaljujući ovom onlajn protestu ovaj zakon nije izglasan 2012. Po Swartzovom mišljenju, ovo je pokazalo da je onlajn organizovanje moćno oruđe protiv političkih i korporativnih zloupotreba i nedela. Ali je istovremeno počeo da uviđa širi problem: bez obzira na to koliko su ljudi organizovani i na stepen transparentnosti, građani nemaju zakonodavnu moć, kao ni moć da nametnu sprovođenje već donetih zakona.

Godine 2009. Swartz je volontirao u kancelariji poslanika Alana Graysona da bi naučio kako zakoni dolaze do kongresa (knjiga Dečak koji je mogao da promeni svet sadrži koristan esej o tome). Sve više ga je zaokupljao uticaj novca na američku politiku, pa je inspirisao Lessiga da započne svoj Majski pak („superpak za ukidanje svih superpakova“), koji daje novac samo onim političarima koji se zalažu za reformu finansiranja kampanje. Počeo je da se distancira od sklonosti levice da nipodaštava izbore, kao da je „dovoljno izgraditi jak društveni pokret kako bi se političari naterali da rade ono što želiš“. Swartz je mislio da je važno ko je izabran, a ne samo koliko se predsednik može pritisnuti ili kojim se snagama pokorava. Citirao je napomenu Berniea Sandersa u Velikom haosu Matta Taibibija:

“Stalno se vraćao na priču o prvom sastanku Komisije za zdravstvo, obrazovanje, radnička prava i penzije. Tu je iskrsnula tema programa Hard start / Težak početak. Ted Kennedy, koji je bio na čelu Komisije, predložio je skromno povećanje. Sanders je želeo više – pa je posle sastanka otišao da porazgovara sa Kennedyjem: „Na kraju smo dobili povećanje od 6 umesto od 4 odsto“, rekao je. „Tokom 3 godine to je 500 miliona dolara više.“

Za Swartza je to bio simbol razlike između autsajdera i insajdera: teško je iz daleka zamisliti kako se organizovanjem uspešno postiže merljivo bolji rezultat. Neki njegovi prijatelji mislili su da bi on mogao otići predaleko u tom pravcu. „Ponekad smo se stvarno ljutili jedan na drugog“, napisao je Matt Stoller, prijatelj i politički strateg. „Smatrao sam da je suviše blagonaklon prema normama establišmenta, a on je smatrao da ja ne mogu da se pomirim sa time da tehnokrati mogu reći korisne stvari“. Swartz je imao sve manje primedbi na establišment, a sve više vere da bi stvari krenule nabolje kada bi u establišmentu bilo više Berniea. Ima naznaka da je i sam hteo da se kandiduje za javnu funkciju; možda ga je zato toliko pogodila optužnica sa kojom se suočio. U jednom članku za Atlantic njegova bivša devojka Quinn Norton ispričala je priču o putovanju u Vašington posle Swartzovog hapšenja. Gledajući travnjak pred Belom kućom, Swartz je rekao: „Ovde ne puštaju prevarante.“

08

Swartzova smrt je postala politički događaj. Njegova porodica je umanjila značaj njegove depresije i izdala saopštenje da je njegova smrt „rezultat kriminalnog pravosuđa udruženog sa zastrašivanjem i preteranim merama tužilaštva“. U sledećim mesecima Anonymous je izveo niz osvetničkih hakerskih napada na sajtove MIT-a i američku Komisiju za kaznenu politiku. Zakon poznat pod imenom Aaronov zakon dospeo je pred Kongres da popravi Zakon o kompjuterskoj prevari i zloupotrebi, koji je Swartz osudio. Ali Aaronov zakon je zaustavljen, dve godine kasnije ponovo uveden u proceduru, a sada trune bez naznaka da će se o njemu ikada glasati.

Dakle, u nekim važnim aspektima ništa se nije promenilo. Ali u oblasti slobode informisanja Swartzov rad je imao znatan uticaj. Posle hapšenja 2011. godine počeo je da gradi DeadDrop (danas SecureDrop), besplatni softver koji omogućava anonimno dostavljanje dokumenata medijskim organizacijama. Danas taj softver koriste New Yorker, Guardian, Washington Post i Intercept. Dva dana pre Swartzove smrti JSTOR je ponudio besplatan pristup (78 članaka godišnje) za 1.200 od svojih oko 2.400 časopisa. Godine 2013. Obamina administracija je zatražila od svih federalnih agencija da ulože više od 100 miliona dolara u razvijanje plana za obebeđivanje besplatnog onlajn pristupa rezultatima naučnih istraživanja u godini objavljivanja. Zasad izdavačka delatnost odoleva plimi lobirajući da se Zakonom o istraživačkim radovima zabrani obavezan besplatni pristup federalno finansiranim istraživanjima. Više od 10.000 univerzitetskih radnika bojkotovalo je Elsevier i on je 2012. obustavio svoju podršku tom zakonu.

Besplatan pristup nije čarobni štapić. I dalje treba pokriti troškove objavljivanja, pa najpoznatiji besplatni časopisi prebacuju teret s čitaoca na autora uvođenjem „troškova za obradu članka“. Akademski radnici su prijavljivali da ih predatorski besplatni časopisi bombarduju ponudama. Da bi povećali prihod, neki od tih časopisa prihvataju veliki broj rukopisa i na taj način smanjuju kriterijume recenzija. Ali gerilska borba se nastavlja. Swartzov ponos je možda bio povređen kada je, dok se on borio sa optužbama, neko drugi izneo elegantnije rešenje za besplatan pristup akademskim radovima. Petog septembra 2011. Alexandra Elbakyan je pokrenula Sci-Hub, vebsajt koji omogućuje pristup akademskim časopisima. Samo se priključiš na URL članka i zaobiđeš platni zid izdavača koristeći pristupne podatke akademskih radnika u dobro finansiranim institucijama. Pošto su tu kombinovani podaci više univerziteta, pristup je možda bolji od onog koji ima bilo koja institucija na svetu. Prošle godine Elsevier je tužio Sci-Hub za štetu od 75 do 150.000 dolara po „ukradenom“ članku; Sci-Hub tvrdi da je daunlodovao više od 50 miliona članaka, što znači da potraživanja Elseviera mogu dostići milijarde. Koliko god njegova tužba bila potkrepljena, Elsevier nema mnogo izgleda da išta dobije, delom i zato što Alexandra Elbakyan živi u Rusiji i što je odbila da otputuje u SAD da se brani. Njujorški oblasni sud je na kraju izdao nalog protiv tog sajta i pristup prvobitnom veb domenu je bio zatvoren, ali za nekoliko dana opet se pojavio onlajn – s novom živopisnom naslovnom stranom i međunarodnom medijskom pokrivenošću. Izgleda da sa skromnim tehničkim znanjem skoro svako na internetu može da se dočepa skoro svega što ga zanima.

Ben Jackson, London Review of Books, 06.10.2016.

Peščanik.net, 18.10.2016.

 

Bilingvalci: superiorni u društvenim odnosima

Biti dvojezičan znači posedovati neke očigledne prednosti. Učenje više od jednog jezika omogućava nove izvore komunikacije ali i nova iskustva. Međutim, poslednjih godina su psiholozi takođe pokazali i neke ne tako očigledne prednosti dvojezičnosti (bilingvalizma). Bilingvalna deca, recimo, mogu da uživaju određene kognitivne prednosti kao što je to npr. poboljšanje izvršnih funkcija – što je od ključnog značaja za rešavanje problema i druge mentalne aktivnosti. Za Njujork Tajms piše Ketrin Kincler (Katherine Kinzler), razvojno-kognitivni psiholog sa Univerziteta Kornel.

Sada, dve nove studije pokazuju kako izlaganje multilingvalnoj sredini i svakodnevni kontakt sa stranim jezicima poboljšava ne samo kognitivne sposobnosti dece već i njihove društvene sposobnosti.

06Jedna studija iz laboratorije za razvojnu psihologiju – sprovedenoj u saradnji sa psiholozima koje su predvodili Boaz Keisar, Zoi Liberman i Samanta Fan (Boaz Keysar, Zoe Liberman, Samantha Fan) sa Univerziteta u Čikagu, a objavljena prošle godine u časopisu Psychological Science – pokazuje da multingvalna deca moga biti bolja u komunikaciji od dece koja su monolingvalna.

Čikaški tim psihologa uzeo je grupu dece u Sjedinjenim Američkim Državama, uzrasta od četiri do šest godina, iz različitih govornih područja, a onda ih je suoočila sa situacijom u kojoj su morali da razmotre tuđe perspective  stavove kako bi shvatili njeno značenje. Odrasla osoba bi, na primer, rekla detetu: “Oh, mali auto! Možete li da ovaj mali auto pomerite za mene?” Deca su mogla da u svom vidnom polju vide tri automobila – mali, srednji i veliki – ali su takođe bila u poziciji da uoče i kako odrasla osoba ne može da uoči najmanji auto. S obzirom da je odrasla osoba mogla da vidi samo srednji i veliki auto, kada je rekla “mali” auto, ona mora da se odnosi na deteta “srednji”.

Otkriveno je da su pri rešavanju ovog zadatka bilingvalna deca bila bolja od monolingvalne dece. Ukoliko malo promislimo o tome, ovo ima smisla na intuitivnom nivou. Često tumačenje nečijih izgovorenih reči zahteva usredsređenost i razmišljanje ne samo o sadržaju već i o kontekstu u datom okruženju. Šta onaj s kim komunicirate zna ili ne zna? Šta mu je namera da vam prenese? Deca koja žive u višejezičnim sredinama stiču društvena iskustva koja im pruža rutinska praksa u razmatranju perspektiva drugih: Ova deca moraju da misle o tome ko govori koji jezik i kome se obraća, ko razume koji sadržaj, kao i vreme i mesto  u kojima se određeni jezik povori.

03Zanimljivo je, takođe, da je ovaj tim otkrio da deca koja su uspešna kao monolingvalna (dakle, koja su govorila samo jedan jezik) – ali koja su bila redovno izložena i nekom drugom jeziku – na primer, onih koji su imali babe i dede koji su govorili neki drugi jezik – bila isto tako darovita i sposobna kao i čisto bilingvalna deca u prethodno navedenom zadatku. Čini se da odrastanje u okruženju u kojem se govori više jezika, a ne dvojezičnost po sebi, predstavlja faktor koji decu kvalitativno pokreće na viši nivo.

Možda se pitate da li se ovi nalazi mogu objasniti samo kao još jedan primer većih kognitivnih sposobnosti koje su primećene kod bilingvalne dece. Čikaške psihologe interesovalo je i to pitanje, tako da su svoj deci dali standardni kognitivni test za izvršne funkcije. Otkrili su da bilingvalna deca imaju bolje rezultate od monolingvalne, ali da deca koja su bila uspešni monolongvalci, iako su uz to bili redovno izloženi uticaju nekog drugog jezika, nisu pokazala bolje performanse. Ovi monolongvalna “izložena” deca ponašala su se kao monolongvalna pri rešavanju kognitivnih zadataka, ali su bila poput bilingvalaca na komunikacijskom nivou. Nešto drugo od kognitivnih sposobnosti – nešto što se može okarakterisati kao “veća društvenost” – moralo bi da bude valjan razlog kojim se može objasniti njihova veština prilikom prihvatanja tuđe perspective i stavova.

04U predstojećoj studiji, koja je u pripremi u časopisu Razvojna nauka (Developmental Science), Ketrin Kincler, potpisnica ove priče i njene kolege proučavali su efekte izloženosti višejezičnoj sredini na čak i mlađi uzrast dece: na bebe stare tek 14 do 16 meseci, koje jedva da su uopšte i počele da progovaraju neke prve reči. U ovoj studiji, koju je predvodila Zoi Liberman a u saradnji sa profesorom Keisarom i psihologom Amandom Vudvord (Amanda Woodward), bebama su pokazane dve verzije istog predmeta, kao što je banana, od kojih je jedan bio vidljiv kako detetu tako i odrasloj osobi, dok je druga verzija bila vidljiva bebi ali sakrivena od pogleda punoletne osobe. Kada bi odrasli subjekt pitao bebu za “bananu”, beba bi bila u stanju da pruža svoju ručicu na obe verzije istog objekta – u oba slučaja to su bile banane – pa ipak, beba je razumela društveni kontekst, pa bi češće posezala za onom bananom koju je i odrasla osoba mogla da vidi.

07Tim iz laboratorije za psihološka istraživanja pri Čikaškom Univerzitetu otkrio je da bebe iz monolingvalnih sredina podjednako često posezaju za obe banane. Bebe u multijezičkim sredinama, uključujući i one koje su bile izložene i drugom jeziku, makar samo i minimalno, već su shvatali značaj usvajanja tuđe perspektive za komunikaciju: takve su bebe daleko češće posezale za bananama koje je i odrasla osoba mogla da uoči.

Izloženost višejezičnoj sredini, čini se, olakšava usvajanje osnovnih veština potrebnih u svakodnevnom međusobnom razumevanju. Naravno, postati potpuno bilingvalan ili multilingvalan nije uvek ni lako a ni moguće za svakoga. Ali prednost u razvijanju društvenih odnosa i veštine međusobnog komuniciranja koje je ovaj tim identifikovao javlja se jedino u okruženju u kojem su deca imala prilike da iskuse kontakt sa dva ili više jezika, a ne usled toga što su bilingvalna po sebi.

Ovo je potencijalno dobra vest za roditelje koji i sami nisu bilingvalni, ali koji žele da njihova deca uživaju neke prednosti višejezičnog okruženja.

New York Times