Kineski sajam međunarodne trgovine (China International Import Expo, CIIE 2020)

Razvojna agencija Srbije i Privredna komora Srbije organizuju nastup srpskih privrednika u okviru nacionalnog štanda Srbije na predstojećem III Kineskom međunarodnom uvoznom sajmu “China International Import Expo” koji će se održati u Šangaju, NR Kina, u periodu od 05. do 10. novembra 2020. godine.

Nastup na međunarodnom sajmu omogućava izlagačima da predstave svoje proizvode i plasiraju ih na nova tržišta, kao i da pospeše postojeće i steknu nove poslovne kontakte.

“China International Import Expo” čiji su organizatori Vlada Narodne Republike Kine i Kineski međunarodni uvozno-izvozni biro (China International Import Expo Bureau) održava se u cilju podsticanja uvoza strane robe i usluga u Kinu, a u skladu sa nastojanjem Kine da promoviše globalizaciju i otvorenost tržišta.

Od ovog sajma se očekuje da bude platforma na kojoj bi zemlje učesnice predstavile svoje ekonomske potencijale i dobile priliku da ostvare kontakte sa kineskim partnerima. Očekuje se učešće predstavnika više od 100 zemalja i regiona, kao i 150.000 profesionalnih kupaca iz Kine i drugih zemalja.

Na sajmu “China International Import Expo” Srbija će se predstaviti sa nacionalnim štandom u hali za prehrambenu industriju.

Razvojna agencija Srbije snosi troškove zakupa prostora i izgradnje štanda dok izlagači snose troškove participacije koja iznosi 50 evra.

Izlagači samostalno organizuju i snose troškove puta, smeštaja i transporta eksponata.

CIIE je jedan od najvažnijih komercijalnih događaja koji se održava u Kini 2020. godine.

Razlozi za učestvovanje su za poslovnu sferu više nego poželjni i tako očigledni.

CIIE pruža dvosmerni kanal za ulazak globalnih kompanija na kinesko tržište, kao i za kineske kompanije, koje na ovom mestu  traže svoje buduće međunarodne partnere.

Cilj je promocija domaćih proizvoda i usluga u okviru sajma međunarodne trgovine u Šangaju, prestonici kineskog poslovanja.

Grad Šangaj i Kineska međunarodna komisija za organizaciju uvoza i izvoza potvrdili su da će se od 5. do 10. novembra 2020. održati treći po redu CIIE. Najava ovog događaja podudara se sa potpisivanjem trgovinskog sporazuma prve faze između Kine i Sjedinjenih Država, obavezujući Kinu da poveća uvoz mnogih proizvoda široke potrošnje i poljoprivrednih proizvoda iz SAD.

CIIE privlači uvoznike iz svih kineskih provincija i iz svih industrijskih grana, koji će se naći u Nacionalnom izložbenom i kongresnom centru tokom ovog sedmodnevnog sajma. Popunjeno je praktično 100% raspoloživih mesta za izlagače. Među potvrđenim izlagačima je i više od 150 američkih kompanija, među kojima su i lideri u granama svog poslovanja.

Organizatori CIIE uspostavili su opširan set planova i priprema da bi osigurali zdravlje prisutnih koji dolaze iz celog sveta, posvetivši javnom zdravstvu čitav jedan pododsek od 10.000 kvadratnih metara, kao i proizvodima i uslugama osmišljenim za borbu protiv pandemije korone.

Ovaj je događaj za Kinu od nacionalnog prioriteta; od 5. do. 10. novembra, ova će zemlja ugostiti, između ostalih, i visoke državne zvaničnike iz Pekinga, uključujući predsednika Sija Đinpinga. Tokom poslednje tri godine, od prve izložbe održane 2018., CIIE je postao glavna prilika za privlačenje pažnje na kinesko domaće tržište, kao i napore kineske vlade da što više intenzivira trgovinu proizvodima i uslugama na međunarodnom nivou.

ZAŠTO CIIE?

→ 400.000 kineskih kupaca

→ 57,8 milijardi dolara transakcija

→ 180 zemalja i regiona koji učestvuju

→ 3.800 preduzeća koja izlažu

→ 250 izlagača kompanija Fortune Global 500 i industrijskih lidera

Očekuje se da će Šangajski sajam međunarodne trgovine ove godine privući više od 150.000 kineskih kupaca, koji će kupovati u poslovne (profesionalne) svrhe

U 2019. godini učestvovalo je preko 120 zemalja i regiona

Zvanične statistike pokazuju da je prvi CIIE zaključen sa vrednošću predviđenih poslova koji prelaze 57,8 milijardi dolara

CIEE važi za jedan od najvažnijih komercijalnih događaja u domaćim i svetskim razmerama.

Izložba je najveći svetski trgovinski sajam i 2019. godine je više od 1.800 preduzeća učestvovalo u drugom CIIE. Preko 180 prijavljenih se ubraja u 500 najboljih, vodećih svetskih preduzeća, a NECC (Nacionalni izložbeni i kongresni centar) pokriva ukupnu izložbenu površinu od 75.000 kvadratnih metara.

China International Import Expo (CIIE) je platforma koja stranim kompanijama obezbeđuje proširenje svog poslovanja na tlu Kine, pružajući čvrstu podršku liberalizaciji trgovine i ekonomskoj globalizaciji, uz aktivno otvaranje kineskog tržišta ka svetu.

Tokom drugog CIIE (2019) potpisano je 53 značajna trgovinska dogovora, a samo u oblasti hrane je potpisano ugovora u vrednosti od 12 milijardi dolara. Održane su i brojne aktivnosti, uključujući i globalno lansiranje 14 novih proizvoda, šest lansiranja novih azijskih proizvoda i 33 lansiranja novih kineskih proizvoda, uz preko 70 novih novoobjavljenih proizvoda.

Prošle je godine pozvano preko 8000 profesionalnih posetilaca, a bilo je prisutno i nekoliko stotina hiljada drugih posetilaca.

Kineski premijer: „Pet inicijativa za unapređenje saradnje“

Obraćajući se na šestom Samitu šefova vlada 16 zemalja Centralne i Istočne Evrope, kineski premijer Li Kećang je u Budimpešti predložio pet inicijativa za unapređenje saradnje, piše državna novinska agencija Xinhua, a prenosi China Daily

Li je rekao da je ključ za brz razvoj saradnje 16+1 u primeni principa jednakosti i dogovaranju, zajedničkoj koristi za sve strane, otvorenosti, inkluzivnosti i inovacijama.

Saradnja 16+1 nije geopolitički instrument već inkubator za pragmatičnu transregionalnu saradnju, rekao je Li, dodajući da saradnja pogoduje uravnoteženom razvoju odnosa između Kine i EU.

On je predložio pet inicijativa za dalje unapređenje saradnje između Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope (CEEC).

On je, prvo, pozvao sve strane da prošire obim privredne i trgovinske saradnje, kao i da podstaknu olakšavanje i liberalizaciju investicionih operacija.

Kina je spremna da uvozi više kvalitetnih poljoprivrednih proizvoda iz zemalja CEEC-a kako bi promovisala uravnotežen razvoj bilateralne trgovine, zadovoljavajući, takođe, i raznovrsne zahteve kineskog domaćeg tržišta, rekao je Li.

Drugo, on je ohrabrio zemlje da ubrzaju velike projekte vezane za povezivanje, promovišući veze putem kopna, mora, vazduha i Interneta.

Kina se nada da će „Kineska ekspres železnica“ pokrenuti više železničkih linija i više direktnih letova između Kine i Evrope, izrazivši želju da uspostavi logistički centar u regionu CEE, rekao je Li.

Treće, kineski premijer predložio je sagledavanje modaliteta saradnje kao što su industrijski parkovi u oblastima proizvodnih kapaciteta, energetici, logistici i poljoprivredi.

Kina predlaže implementaciju 16+1 naučnog partnerskog plana i očekuje da sva CEE preduzeća učestvuju u strategiji “Made in China 2025”, koji predstavlja plan za nadogradnju kineskog proizvodnog sektora, rekao je premijer.

Četvrto, Li je pozvao na snažnu finansijsku podršku za saradnju 16+1.  U glavnom govoru sedmog ekonomsko-trgovinskog foruma Kine i zemalja članica CEEC-a održanog u ponedeljak prepodne, on je najavio osnivanje međubankarske asocijacije između Kine i CEEC-a i otpočinjanje druge faze Fonda za investicionu saradnju Kine i 16 zemalja članica.

Peto, pozvao je zemlje da sprovode intenzivniju kulturnu i međuljudsku razmenu, unapređujući saradnju u oblasti turizma i započinjući saradnju mladih u oblastima tradicionalne kineske medicine, sporta i zaštite žena i dece. On je predložio da 2018. bude godina kooperacije na lokalu između između Kine i CEEC zemalja.

Ove godine obeležava se pola decenije od početka saradnje 16+1. Li je u svom govoru rekao da saradnja 16+1 raste u poslednjih pet godina, postajući uticajni trans-regionalni mehanizam sa značajnim projektima i rezultatima proizašlim iz ove saradnje.

Kinesko ulaganje u 16 zemalja Srednje i Istočne Evrope iznosi preko devet milijardi američkih dolara, sa tri milijarde koliko je uloženo u 2012. godini, dok je CEEC uložio 1,4 milijarde dolara u Kinu. U prva tri kvartala ove godine, trgovina između Kine i CEEC-a premašila je 49 milijardi dolara, što je povećanje od 14,5 posto u odnosu na isti period prošle godine. Kineski uvoz poljoprivrednih proizvoda iz zemalja CEEC-a zabeležio je godišnji porast od 13,7 odsto.

Naglašavajući da saradnja 16+1 ne znači da će se 16 bilateralnih veza stvoriti tek tako, Li je rekao da veruje da će, zajedničkim naporima u međusobnoj sardnji 17 zemalja, 16 + 1 dati više rezultata i postići novi, viši nivo saradnje.

Lideri 16 zemalja CEEC-a intenzivno su razgovarali o Lijevim inicijativama, rekavši da su plodotvorni rezultati saradnje u proteklih pet godina svedočanstvo na spremnost svih zemalja da ojačaju saradnju, kao i sve veći značaj ekonomsko-trgovinskog mehanizma „16+1“.

Učesnici su se obavezali da će u potpunosti iskoristiti platformu za promociju saradnje 16+1, da će implementirati njihov konsenzus o saradnji, istražiti nove potencijale, ojačati praktičnu saradnju u oblastima kao što su međusobno povezivanje, finansije, e-trgovina, poljoprivreda, logistika, mala i srednja preduzeća, turizam i kultura, kao i isticati svoje odnose sa Kinom i vezama između EU i Kine, kako bi postigli rezultate na obostranu korist i dobitak.

Lideri su nakon sastanka, prisustvovali potpisivanju serije dokumenata o saradnji vezanoj za „Inicijativu pojas i put“ (Belt and Road Initiative), povezivanje, saradnju industrijskih kapaciteta, infrastrukturu, finansije, inspekciju kvaliteta i kulturu.

Tokom susreta medija sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i bugarskim šefom vlade Bojkom Borisovom, Li je rekao da je saradnja između Kine i zemalja CEE uvek bila otvorena i inkluzivna, dodajući da je “ovo od posebne važnosti u aktuelnim okolnostima”.

“Naša saradnja nije usmerena na treću stranu ili pak izuzimanje dotične”, rekao je Li. “Pozdravljamo učešće i drugih zemalja (onih koje nisu iz grupe 16 zemalja CEEC-a) kako bismo globalizaciju učinili uravnoteženijom i omogućili da više ljudi, barem nekim delom, uživa u opštem (globalnom) razvoju”.

Pozivajući se na to da je „brzi ekonomski razvoj Kine velika prilika za zemlje CEE“, Orban je rekao da je saradnja između Kine i 16 zemalja grupe uspeh sa velikim potencijalom i širokim perspektivama.

Bugarska će 2018. godine biti domaćin narednog sastanka lidera 16+1. Bugarski premijer Bojko Borisov je na konferenciji za novinare rekao da su inicijative, EU kao i Kine, uključujući i „Inicijativu pojas i put“, komplementarne, a ne kontradiktorne.

Borisov je zahvalio Kini jer nije samo posvećena otvaranju svojih domaćih tržišta, već i predlaže projekte koji pomažu drugim zemljama da se razviju.

Na sastanku su prisustvovali EU, Austrija, Švajcarska, Grčka, Belorusija i Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD).

Li je u nedelju stigao u Budimpeštu u zvaničnu posetu Mađarskoj ali i da bi prisustvovao šestom sastanku šefova vlada zemalja Kine i CEE. Nakon Budimpešte će otputovati u Rusiju na 16. sastanak Saveta šefova vlada (premijera) Šangajske organizacije za saradnju, koji se od 30. novembra do 1. decembra održava u Sočiju.

 

Xinhua, China Daily

 

Kineski premijer:  Očekujemo značajno učešće CEEC zemalja na kineskom tržištu

Kineski premijer Li Kećang je juče (27.nov) u Budimpešti izjavio izrazio nadu da će zemlje centralne i istočne Evrope imati veći udeo na ogromnom kineskom tržištu. Izjava je usledila nakon sastanka s njegoviim kolegama, mađarskim premijerom Viktorom Orbanom  i bugarskim šefom vlade Bojkom Borisovim u Budimpešti.

Saradnja između Kine i zemalja centralne i istočne Evrope (CEEC) ostvarila je izuzetna dostignuća i u brojnim oblastima je iznad je svih očekivanja, rekao je Li. Samo treba spomenuti da je, recimo, u prva tri kvartala ove godine, bilateralni trgovinski promet porastao za 14,1 posto. Tokom proteklih pet godina, kineska ulaganja u regionu su udvostručena a broj kineskih turista u zemljama CCE-a je utrostručio, dostigavši brojku od oko milion.

China Daily piše i da je kineski šef vlade rekao da zemlje CEEC godišnje ostvaruju ekonomski rast u proseku oko tri odsto, čineći ovaj podregion privlačnim delom Evrope. Kineska ekonomija, koja se na godišnjem nivou povećava za oko sedam procenata – rast čiji je glavni pokretač povećana potrošnja kineskih građana – i dalje će nastaviti srednjom i velikom brzinom, rekao je on. Ovo ukazuje na to da kinesko tržište ima sve veću potražnju za kvalitetnim i prilagođenim proizvodima, dodao je on. Procenjuje se da će Kina u narednih pet godina uvesti robu u vrednosti od 8 triliona dolara i napraviti više od 700 miliona prekomorskih putovanja, pružajući ogromne mogućnosti za saradnju između Kine i zemalja članica CEEC-a, rekao je Li.

Kina bi želela da uvozi više kvalitetne robe iz zemalja CEEC-a i podsticaće kineske građane da putuju u ovaj region, dodao je Li.

Saradnja između Kine i CEEC-a doprinosi kinesko-evropskim vezama i globalizaciji

Premier Li Kećang naglasio je da saradnja između Kine i zemalja centralne i istočne Evrope može pružiti korisno dopunsko kinesko-evropsko povezivanje i na taj način doprineti zdravom i uravnoteženom razvoju globalizacije.

Tokom susreta  sa medijima i svojim kolegama, mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i bugarskim šefom vlade Bojkom Borisovim, Li Kećang je izjavio da će Bugarska sledeće godine biti domaćin sedmom sastanku šefova vlada država Centralne i Istočne Evrope sa Kinom.

Saradnja između Kine i CEEC-a zasnovana je na međusobnom poštovanju, jednakosti i obostranoj koristi. Ova saradnja korisna je za obe strane, region i globalnu zajednicu, upravo zato što je ovaj mehanizam saradnje među regionima rođen u pozadini globalizacije, rekao je Li.

Saradnja između Kine i CEEC-a će ubrzati promovisanje liberalizacije trgovine i olakšavanja međunarodnih investicija, kao i proces evropskih integracija, rekao je on.

Li je rekao kako je Kina oduvek verovala da je Evropa vitalni činilac koji doprinosi zaštiti globalnog mira i razvoja. On je ekao i da Kina želi da Evropu vidi kao prosperitetnu i stabilnu. Kina, naglasio je Li Kećang, podržava neke od zemalja CEE da se pridruže Evropskoj uniji i poštuje njihovu želju za uključivanjem i u sve ostale međunarodne organizacije i mehanizme regionalne saradnje.

 

Hu Yongqi, China Daily, Budapest (chinadaily.com.cn)

 

Plima globalizacije i njene mene

Liberalizacija trgovine je zaustavljena i vidi se stalni porast protekcionističkih mera, piše Martin Volf za Fajnenšel tajms.

11

Da li je plima globalizacije promenila tok? Ovo je životno važno pitanje. Odgovor je usko povezan sa stanjem svetske ekonomije i politike Zapada.

05Migracija postavlja sasvim konkretna pitanja. Era globalizacije nije bila praćena opštom posvećenošću liberalizacije tokova ljudi. Zato ću se ovde fokusirati na globalizaciju trgovine i tokova kapitala. Podaci u ovim oblastima izgledaju sasvim jasno: Globalizacija je dostigla izvestan vrhunac i, u nekim oblastima, ide u obrnutom smeru.

U analizi Peterson instituta za međunarodnu ekonomiju tvrdi se da je odnos svetske trgovine i proizvodnje ravan od 2008. godine, što je do sada najduži period takve stagnacije od Drugog svetskog rata. Prema nezavisnom centru za istraživanje protekcionizma Global Trade Alert, čak je i obim svetske trgovine stagnirao u periodu od januara 2015. do marta 2016, mada je svetska privreda nastavila da raste. Stanje prekograničnih finansijskih sredstava je dostiglo 57 odsto globalne proizvodnje u 2007. godini, i padalo je na 36 odsto do 2015. godine. Konačno, priliv direktnih stranih investicija je ostao daleko ispod 3,3 odsto svetske proizvodnje postignute u 2007. godini, iako ukupne zalihe nastavljaju da rastu, iako sporo, u odnosu na ukupnu proizvodnju.

06Tako da su podsticaji za dalje ekonomske integracije usporili i u nekim aspektima otišli u rikverc. Globalizacija nije više mašina koja doprinosi svetskom privrednom rastu. Ako se taj proces zaista bliži kraju, ili čak ide u rikverc, to ne bi bilo prvi put od industrijske revolucije, početkom 19. veka. Još jedan period globalizacije, u eri imperija, dogodio se krajem 19. veka. Prvi svetski rat okončao je ovaj proces a Velika depresija ga je uništila. Važna fokus američke ekonomske i spoljne politike posle 1945. godine bio je da ponovo pokrene globalnu ekonomiju, ali ovaj put među suverenim državama i vođen od strane međunarodnih ekonomskih institucija. Ako Donald Trump, koji je prihvatio protekcionizam i izvrgao ruglu globalne institucije, bude izabran za predsednika u novembru, bilo bi to odbacivanje centralne teme posleratne politike SAD.

S obzirom na prethodnu istoriju i trenutnu politiku trgovine, posebno u SAD, prirodno je da se pitamo da li bi se isto moglo dogoditi u novijoj eri globalizacije. To zahteva od nas da razumemo šta vodi te politike.

07Jedan od razloga za usporavanje je to da su mnoge mogućnosti, ako ne iscrpljene, a ono radikalno umanjene. Kada se, na primer, proizvodnja svih radno intenzivnih fabrika preselila iz bogatih zemalja, rast prometa takvih proizvoda mora pasti. Slično tome, kada je najveći investicioni bum u istoriji sveta, u Kini, usporio, potražnja za robama morala je takođe usporiti. To je uticalo i na smanjenje cena i na smanjenje količina. Opet, kraj globalne kreditne ekspanzije će sigurno dovesti do pada prekograničnih fondova finansijskih sredstava. Konačno, posle decenija SDI, mnoštvo kompanija koje su imale koristi od nje, prihvatio je svoju šansu i uspeo ili, u važnim slučajevima, nije uspeo.

Ipak, to nije sve što je u toj priči. Liberalizacija trgovine je zaustavljen i vidi se stalni porast protekcionističkih mera. Finansijska kriza donela je sa sobom regulatorne mere, od kojih su mnoge vezane za usporavanje prekograničnih finansijskih tokova. Uspon ksenofobičnog raspoloženja i usporavanje trgovine će verovatno da se smanji rast SDI. Ukratko, javne politika nude manje podrške u tome.

Politika takođe sve manje podržava globalizaciju. Opet je SAD centralni deo priče. Tramp je najprotekcionističkiji kandidat za predsednika SAD još od 1930-ih. Ali, što obeshrabruje, Hilari Klinton, arhitekta američkog “stožera u Aziji” se okrenula protiv Trans-Pacifičkog partnerstva čiji je bila doskorašnji pristalica. Transatlantska trgovina i investiciono partnerstvo, o kojima se pregovara između SAD i EU, sada je u velikoj nevolji. Međunarodnih trgovinski pregovori u Dohi su na izdistaju. Iznad svega, važni delovi zapadne javnosti više ne veruju u koristi većeg obima trgovine. Podaci o relativnim realnim dohocima i prilagođavanje porasta uvoza doprinosi takvom skepticizmu.

08

Globalizacija je u najboljem slučaju u zastoju. Može li da čak ide unazad? Da. To zahteva mir među velikim silama. Neki bi takođe tvrde da zahteva hegemonijsku moć: Britaniju pre 1914. i SAD posle 1945. godine. U vreme loše ekonomske situacije u visoko razvijenim zemljama, rasta nejednakosti i velikih promena u ravnoteži globalne moći, još jedan kolaps mora biti mogućnost. Razmotrite uticaj bilo kakve borbe između SAD i Kine oko Južnog kineskog mora, iako bi takva nesreća bila zastrašujuća i proizvela mnogo teže posledice od uskih ekonomskih efekata.

Da li je zastoj globalizacije bitan? Da. U eri globalizacije po prvi put je zabeležen pad globalne nejednakosti prihoda domaćinsatva od početka 19. veka. Između 1980. i 2015. godine, prosečni globalni stvarni prihod je porastao za 120 odsto. Mogućnosti koje se pružaju globalizacijom su od vitalnog značaja. Naša budućnost ne leži u zatvaranju jednih za druge.

Neuspeh – i to značajan – leži u tome što što ravnopravna raspodela dobitaka nije ravnopravno raspoređena, posebno u privredama sa visokim prihodima. Jednako sumoran je neuspeh u ublažavanju posledica onih koji su bili pogođeni globalizacijom. Ali ne možemo zaustaviti ekonomske promeea. Osim toga, rasta produktivnosti i novih tehnologija na poslove i plate daleko je premašio prednosti porasta uvoza. Globalizacija ne sme da bude žrtveno jagnje za sve naše bolesti.

Ipak, sada je u zastoju, što je posledica politika koje se sada promovišu. Ovo se mora preokrenuti. Ipak, čak će i zastoj će usporiti ekonomski napredak i umanjiti mogućnosti za siromašne u svetu. Guranje globalizacije unapred zahteva drugačije unutrašnje i spoljne politike od onih iz prošlosti. Budućnost globalizacije zavisi od boljeg upravljanja. Da li će se to desiti? Avaj, nisam optimista.

Martin Wolf, Financial Times

.

Primamljivost protekcionizma i njegov globalni uspon

“Protectionism is the institutionalization of economic failure.” (Protekcionizam je institucionalizacija ekonomskog neuspeha)

Edward Heath

06

Jedno od iznenađenja globalne finansijske krize iz 2008. godine je da u tom momentu nadolazeća “velika recesija” nije inicirala prejake protekcionističke reakcije. Novi podaci o razvoju ekonomske situacije na globalnom nivou ukazuju na to da, u odsustvu jednog prosvećenijeg i bolje koordiniranog političkog rukovodstva, ova situacija može da se promeni.

Kao što je u jesen 2008. proizvodnja pala nakon finansijskog “naglog kočenja” i kako je počela da se nazire sva štetnost ekonomske globalne depresije, strahovalo se da će čitav svet pasti u iskušenje da usvoji protekcionističke trgovinske mere kao način unapređenja svog privrednog rasta nauštrb drugih.

Feud „Slobodne trgovine“

Dva su razloga zbog kojih je ova situacija izbegnuta pre osam godina: uverenje kako je prilično izgledno da je takva ekonomska politika tipa „da komšiji crkne krava“ – i da će nama biti bolje onoliko koliko drugima bude gore – neefikasna, ako ne i kontraproduktivna na duže staze; uz to, treba spomenuti i da je na svom aprilskom samitu 2009. godine pokazana spremnost a potom i konkretne akcije grupe G-20 vodećih svetskih ekonomija da usvoje sveobuhvatne programe kojima će se zacrtati agenda za stimulisanje globalnog ekonomskog rasta.

Ono što je, međutim, tada dobro funkcionisalo sada više nije održivo. Umesto da je njihovo okupljanje na Londonskom samitu bila osnova za održavanje daljnje sveobuhvatne politike globalnog ekonomskog rasta, razvijene ekonomije su jedna za drugom zapadale u preterano i predugo oslanjanje isključivo na svoje centralne banke. Već i zbog toga što su se instrumenti monetarne politike, uključujući i inovativne nekonvencionalne metode pokazale kao nepogodne za održivost ekonomskog oporavka razvijenih zemalja, makroekonomski rezultati u više navrata nisu ispunila očekivanja, ne uspevši da unaprede inkluzivnost tj primenljivost prosperiteta u razvijenim zemjama Zapada.

Ovaj period neumoljivo postojanog niskog globalnog rasta i povećanje nejednakosti sada prete da ugroze konsenzus koji je dosad postojao u korist globalizacije i regionalne integracije, koji su već decenijama osnov za sve bitnije makroekonomske koncepte i projekte. Kao rezultat toga, napredak u liberalizaciji i prekograničnoj integraciji udario je u neprobojan zid.

05

Francuska i Nemačka su ove nedelje pred javnost postavili pitanja o trgovini i investicijama vezanim za Transatlantsko trgovinsko i investiciono partnerstvo (TTIP), o kojem EU i SAD pregovaraju već dosta dugo; francuski zvaničnici otišli su tako daleko da su briselskim zvaničnicima uputili apel kojim se traži zaustavljanje daljih pregovora i diskusije o američko-evropskoj bescarinskoj trgovinskoj uniji.

Pored toga, čini se kako je sve verovatnije da će Transpacifičko partnerstvo, trgovinski sporazum između SAD i 11 azijskih zemalja – koji je potpisan u februaru ove godine – biti ratifikovan, s obzirom na prisutnost „ograničenja apetita“, koji za ovakvim poslovima postoje u američkom Kongresu.

Nisu samo pregovori o novim aranžmanima o slobodnoj trgovini ti koji su u zastoju. Britanski referendum iz juna, kojim su građani Ujedinjenog Kraljevstva odlučili da istupe iz EU pokazao je da se čak i već postojeći dugogodišnji sporazumi više ne mogu uzimati zdravo za gotovo. U međuvremenu, ovonedeljna odluka Evropske komisije da nametne 14 milijardi dolara poreza kompaniji Apple iritira irsku vladu, koja je već ranije sklopila početni dogovor sa Eplom kao i američkim zvaničnicima.

Sva ova dešavanja u velikoj su meri inicirana širim, sveobuhvatnijim silama: široko rasprostranjeno nezadovoljstvo, uz dugotrajni slabi privredni rast i rastuću nejednakost, podstiču popularizaciju pokreta protiv trenutnog establišmenta, zalažući se za nacionalističke politike. Naredni korak mogao bi biti vršenje daleko snažnijeg pritiska, kojim će se prevazići aktuelni otpor budućim inicijativama za regionalizacijom i globalizacijom, i slabljenje sadašnjih inicijativa za nastavak globalizacije.02Kao odgovor na ovakve političke vetrove, sve veći broj vlada razlabavilo je svoju tradicionalnu orijentisanost ka slobodnoj trgovini, sve više naginjući ka ostrvskom, „bregzitovskom“ stavu. Slaba verzija ovog trenda je naglašavanje ideje da trgovina treba da bude fer, a ne samo da je slobodna. Snažnija verzija ove izolacionističke doktrine promoviše uvozne supstitute, tj. alternative/zamene postojećem slobodnom modelu, razmatrajući i još neke druge mere kojima bi se dalje obeshrabrivao priliv strane robe i novca.

Konvencionalni političari – u nadi da će uspeti da smanje rizik za njihov reizbor – opravdavaju upotrebu ovih mera na način koji odaje te sve snažnije protekcionističke snage, tvrdeći kako bi posledice po globalnu trgovinu i prekogranične investicije bile daleko žilavije i štetnije ukoliko bi ovakvi pokreti protiv establišmenta došli na vlast.

Gledano na kraći rok, ovi događaji predstavljaju još jedan vetar u grudi, koji usporava kretanje globalne trgovine i razvoja. Da bi umanjili negativne posledice, jedna od mogućnosti bila bi da se sve zemlje okupe i počnu da ovaj problem rešavaju zajedno – počev od onih zemalja koje će se naredne nedelje naći na G-20 samitu – uz to, takođe, čineći verodostojno, kredibilno posvećivanje pri donošenju detaljnijih mera protiv izolacionizma, a u skladu sa retorikom i obavezama koje su promovisane na prethodnim skupovima. Ovo je, međutim, malo verovatno, s obzirom da se brojni lideri razvijenih zemalja suočavaju s ograničenjima nametnutim mučnom političkom atmosferom kod kuće. Umesto toga, izborni kalendar u Evropi i SAD znači da bi trebalo da očekujemi dalji pomak ka regionalizaciji, posebno na kraći rok – daleko od prekogranične integracije po regionima, ili pak unutar njih.

Mohamed A. El-Erian,  SEP 1, 2016, Bloomberg

Zašto glasači ignorišu stručnjake?

11

U vreme kada su 23. juna britanski državljani izašli na birališta kako bi odlučili hoće li njihova zemlja i dalje ostati članica Evropske unije, nije nedostajalo saveta u korist ostanka u Evropi. Strani lideri i ugledne ličnosti tada su izrazili nedvosmislenu zabrinutost zbog posledica mogućeg izlaska, a velika većina ekonomista je slala ozbiljna upozorenja i činjenice da bi napuštanje EU za sobom povlačilo i značajnu – enormnu – ekonomsku cenu.

Pa ipak, upozorenja su ignorisana. Ankete uoči referenduma a posebno “YouGov” – istraživanje javnog mnjenja koje je odgovaralo na pitanje zašto birači koji su glasali za izlazak nisu imali poverenja u bilo kakve savetodavce. Oni nisu želeli da se njihova odluka oslanja na bilo kog političara, akademika, novinara, međunarodnu organizaciju ili think-tank institucije. Kao jedan od lidera kampanje za izlazak iz EU, Britanski sekretar pravosuđa Michael Gove se otvoreno izjasnio tim povodom, rekavši da je “narodu u ovoj zemlji je dosta stručnjaka.”

Deluje primamljivo odbaciti ovakav stav kao “trijumf strasti nad racionalnošću”. Pa ipak, obrazac koji se uočava u slučaju Brexita i Britanije deluje čudnovato poznat: u Sjedinjenim Američkim Državama, republikanski glasači oglušili su se o savete stručnjaka, imenujući Donalda Trampa za predsedničkog kandidata svoje stranke; u Francuskoj, Marin Le Pen, liderka ultradesničarskog Nacionalnog fronta podstakla je tek malo razumevanja među stručnjacima iako ima snažnu podršku naroda. Povuda, značajan broj građana postali su neprijateljski nastrojen prema poznavaocima.

Otkuda ovo i ovoliko ogorčenje prema nosiocima znanja i stručnosti? Prvo objašnjenje je da mnogi glasači pridaju malu vrednost mišljenju onih koji nisu uspeli da ih upozore na rizik od finansijske krize iz 2008. Kraljica Elizabeta II je govorila u ime mnogih kada je u jesen 2008. prilikom posete Londonskoj školi ekonomije (London School of Economics) upitala “zašto i kako to da niko nije video da ekonomska kriza dolazi”. Osim toga, sumnja i podozrenje da su ekonomisti “zarobljenici” finansijske industrije, u čijim se rukama nalaze, izražena u film Inside Job 2010., još uvek nisu otklonjeni. Obični ljudi su ljuti zbog, kako smatraju, izdajstva intelektualaca.

03

Većina ekonomista, a kamoli stručnjaci u drugim disciplinama, smatraju takve optužbe kao nepravedne jer se samo nekoliko njih posvetilo i specijalizovalo za istraživanje razvoja i ciklusa ekonomije i finansija; pa ipak, njihov kredibilitet ozbiljno je narušen. Jer, dosad se niko nije izjasnio krivim, odgovornim za patnje koje su usledile nakon što je kriza počela, a krivica je postala kolektivna.

Drugo objašnjenje ima veze sa politikom koju zagovaraju eksperti. Ovi su stručnjaci na meti optužbe, pre svega zbog zbog svoje pristrasnosti – i to ne nužno zato što su “zarobljeni” nekim ili nečijim “posebnim interesima”, već naprosto stoga jer, u ime svoje profesije i njenih principa, podržavaju mobilnost radne snage preko svih granica – zato što su za liberalizaciju trgovine, i globalizaciju uopšte.

07Ima, doduše, materijala, potvrde u ovom argumentu: iako nisu svi ekonomisti – a sigurno ne svi društveno-naučni radnici – ti koji bespogovorno zagovaraju međunarodne integracije, nesumnjivo je da su oni daleko naklonjeniji u isticanju prednosti globalizacije i liberalizacije nego što je to prosečni građanin.

Ovo ukazuje na treće i najubedljivije objašnjenje: dok stručnjaci naglašavaju opšte koristi od otvorenosti sveta bez granica, istovremeno gaje tendenciju ka zanemarivanju ili minimiziranju posledica koje ovi globalni procesi imaju po određene profesije ili društvene grupe i zajednice. Oni smatraju da su imigranti – kojima je Dejvid Kameron pripisao trijumf kampanje za izlazak iz EU – neto korist za privredu; međutim, oni ne obraćaju pažnju na to što radnici trpe posledice otvorenog svetskog tržišta; radnici trpe pritisak usled pada plata, a tu je i nedostatak stanova, prepune škole, kao i prevaziđeni zdravstveni sistem. Drugim rečima, obični ljudi okrivljuju svoje intelektualce jer su ravnodušni.

Iza ovakve kritike na račun intelektualnih elita uglavnom leže valjani razlozi. Kao što je to već istakao Ravi Kanbur sa Univerziteta Kornel, ekonomisti i kreatori politika imaju tendenciju da agregatno to jest  “uopšteno” gledaju na probleme: da ih promatraju združene a ne kao pojedinačne, te da ih sve promatraju samo kroz prozmu srednjoročne perspektive, pretpostavljajući kako tržište funkcioniše dovoljno dobro da bi apsorbovalo veliki deo negativnih šokova. Njihova perspektiva sukobljava se s “ovozemaljskim” problemima običnih ljudi, kojima je više stalo do distributivnih pitanja, imajući različit (često kraći) vremenski horizont i realno strahujući od monopolskog ponašanja.

01

Ukoliko ekonomisti i drugi stručnjaci žele da povrate poverenje svojih sugrađana, ne bi trebalo da se i dalje oglušuju na ove njihove probleme. Oni, pre svega, treba da budu skromniji u svojim nastupima, trudeći se da izbegavaju deljenje lekcija ostalima. Trebalo bi da svoje političke stavove zasnivaju na raspoloživim dokazima a ne na predrasudama. Trebalo bi, takođe, i da budu voljni na promenu svojih stavova i mišljenja ukoliko podaci ne potvrđuju njihova uverenja. Ovo u velikoj meri odgovara onome što istraživači, zapravo, i čine; međutim, kada govore u javnosti, stručnjaci često nastoje da uproste svoje stavove.

Za ekonomiste, neusiljenost i skromnost podrazumeva da imaju sluha za one kojima su specijalnost druge discipline i delatnosti. U vezi imigranata, trebalo bi da čuju i poslušaju ono što sociolozi, politikolozi ili psiholozi imaju da kažu o tome kakve efekte može izazvati suživot u multikulturalnim sredinama.

Drugo, stručnjaci bi u svom pristupu trebalo da budu detaljniji i konkretniji. Oni bi trebalo da ispitaju uticaj ne samo agregatnog BDP-a u srednjoročnom periodu, kao što su to do sada činili, već i to kakve posledice ostavlja iza sebe sprovođenje određenih politika: kakvi su efekti tokom vremena, kako se odražavaju u konkretnom prostoru i situaciji, i kolika je njihova efikasnost unutar društvenih kategorija. Politička odluka može agregatno biti pozitivna, dakle u kategoriji združenih, grupisanih pojava, ali je u stanju da ozbiljno ošteti neke grupe – što je često slučaj sa merama (vizne, ekonomske, industrijske) liberalizacije.

Treće, ekonomisti treba da krenu i dalje od (obično ispravne) opservacije da se takvi efekti distribucije mogu rešiti preko poreza i socijalnih transfera, i, shodno tome, da rade na njihovom ostvarivanju. Da, ukoliko politička odluka dovodi do agregatnih dobiti, gubitnici u principu mogu nadoknaditi svoj gubitak i primereno ga kompenzovati. Ali, ovo je lakše reći nego učiniti.

U praksi, često je teško identifikovati gubitnike kao i pronaći prave instrumente i načine za njihovu podršku. Tvrditi da se problemi mogu rešiti bez ispitivanja kako i pod kojim uslovima je to izvodljivo bila bi čista intelektualna lenjost. Govoriti povređenima da su mogli biti pošteđeni bola neće im pružiti ništa manje razloga da bi bili manje ogorčeni, ili manje povređeni; takav njihov rečnik i javni nastup tipa “posle bitke svi generali” samo je dolivanje ulja na vatru, čime se dalje raspiruje nezadovoljstvo na račun tehnokratskih stručnjaka.

Iz razloga što je rastuće nepoverenje javnosti prema stručnjacima plodno tle za demagoge, ova situacija predstavlja pretnju po demokratiju. Akademici i političari mogu biti u iskušenju da odgovore odbijanjem, što izgleda kao vrhunac ignorancije i povlačenja u kule od slonovače. Ali, ni to stvari ne čini boljima. Nema potrebe predavati se populistima. Ono što je potrebno jeste imati više iskrenosti, što više smernostii skromnosti, što preciznije analize i što rafiniranija rešenja.

Jean Pisani-Ferry, France Strategie

 

Najteži poraz

“U narednim nedeljama i mesecima hektari novinske hartije i gigabajti prostora na vebu biće posvećeni mučnim procedurama odvajanja Britanije od EU. Kao što su isticali eksperti koje su pobornici brexita ismevali, biće to dug, komplikovan i bolan proces. Ali za sada me više zaokupljaju misli ličnije prirode”, piše ugledni engleski istoričar Timoti Garton Eš za Gardijan, a prenosi portal Peščanik.

Izgledi da se Britanija otcepi od Evrope jednaki su izgledima da se Trg Pikadili otcepi od Londona. Mi jesmo u Evropi i u njoj ćemo ostati. Britanija je uvek bila evropska zemlja, njena sudbina je neodvojivo povezana sa sudbinom evropskog kontinenta i tako će uvek biti. Ali Britanija je izašla iz Evropske unije. Zašto?

Evo jedne univerzalne istine: niko unapred ne zna šta će se dogoditi, ali posle, kada se nešto dogodi, svi imaju spremno objašnjenje. Da je samo tri odsto od 33 miliona Britanaca koji su izašli na referendum glasalo drugačije, sada biste čitali opširne članke u kojima se objašnjava da je na kraju ipak odlučila “ekonomija, glupani”, da je pobedio britanski pragmatizam, i slično. Čuvajte se iluzija retrospektivnog determinizma. Proces kojim milioni glasača dolaze do odluke obavijen je velom tajne. To je misterija demokratije.

Ovakav rezultat svakako nije bio neizbežan; samo smrt je neizbežna. Dok je trajala referendumska kampanja, mnoge TV stanice su emitovale snimke belih litica Dovera iz vazduha (vlasnici helikoptera su sigurno zadovoljni). Tačno je, činjenica da se neka zemlja nalazi na ostrvu je važna, ali geografija nije sudbina. U vekovima posle invazije Normana engleski vladari nisu pravili razliku između ostrvskih poseda i poseda u Francuskoj, s druge strane Lamanša. Kao i u ličnim odnosima, možete biti zajedno, a opet razdvojeni – ili razdvojeni, a opet zajedno.

Važnija od geografije je istorija. Kada Britanci kritikuju evropske zakone kojima se zamenjuju engleski, čuje se odjek Zakona o ukidanju prava žalbe Rimu Henrija VIII iz 1533, u kojem je objavljeno da je “Engleska carstvo za sebe”. Nekada Rim, danas Brisel. Kada engleski prodavac govori da “treba sami da upravljamo svojom zemljom”, on se poziva na tradiciju parlamentarnog suvereniteta koja seže u prošlost do Engleske revolucije u 17. veku i još dalje u prošlost. Što nije slučaj sa, na primer, Nemačkom, koja je od vremena Svetog rimskog carstva naviknuta na delovanje više različitih nivoa vlasti, od srednjovekovnog grada sa sopstvenim gradskim zakonima do zakona carstva više udruženih država.

Istorija ima uticaja, ali ne određuje nužno kako ćemo se ponašati danas. Kada su nemački istoričari pokušavali da otkriju zašto je Nemačka pošla svojim “posebnim putem” (Sonderweg) krajem 19. i početkom 20. veka, poredili su je sa Britanijom. Britanija je za njih bila merilo evropske normalnosti.

Dakle, naša jedinstvenost nije ništa jedinstveno. Ne postoji neka sasvim osobena i izuzetna Britanija sa ove strane Lamanša i gomila gotovo identičnih evropskih država s one strane. Britanija je sa svojom socijalnom državom i nacionalnim sistemom zdravstvene zaštite po mnogo čemu tipična posleratna evropska zemlja. Svaka evropska država ima sopstvene komplikovane i ponekad napete odnose sa idejom Evrope i nesavršenom stvarnošću Evropske unije.

Ipak, istina je da za razliku od većine evropskih zemalja Britanija (sa izuzetkom Kanalskih ostrva) nije na svojoj teritoriji doživela formativna iskustva dvadesetog veka, rat, poraz, okupaciju i fašističku ili komunističku diktaturu. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo priključilo Evropskoj ekonomskoj zajednici početkom sedamdesetih godina prošlog veka, razlog za to je bila pre svega ekonomska i politička kriza. Odnos Britanije prema onome što je danas Evropska unija uglavnom se zasnivao na razmeni i zavisio je od toga koliko Evropa ekonomski dobro stoji. Britanija je, da tako kažemo, u dobru uvek bila dobar prijatelj Evrope.

Ali važnija od doverskih litica, Henrija VIII i ekonomske krize sedamdesetih godina bila je Margaret Tatcher. Ne ona Margaret Thatcher koja je nosila džemper sa zastavama iz kampanje “Evropa ili propast” kada se na referendumu 1975. glasalo za ostanak u Evropi, pa ni premijerka iz osamdesetih koja je progurala jedinstveno tržište – bez čega ne bi bilo ni jedinstvene valute koja danas izaziva razdor u Evropi. Ne, to je Margaret Thatcher naknadne pameti koja u svojim memoarima piše o “suštinski neengleskom ustrojstvu” Evropske zajednice (EEZ) i tim povodom čak citira Kiplingovu pesmu „Norman i Saksonac“: „Kad se Saksonac uzjoguni, oštro te pogleda i kaže, ’to nije pošteno’ / Onda mu se, sine, bolje skloni s puta.“

Foto: The Guardian

T. G. Eš: “Kao Anglo-Evropljaninu, ovo je najveći poraz u mom političkom životu”. Foto: The Guardian

To je Margaret Thatcher koju sam video na skupu organizovanom povodom nemačkog ujedinjenja u letnjikovcu Čekers 1990. godine, sa mentalnom predstavom o Evropi koja je odgovarala stanju iz 1940. (opasna Nemačka, slaba Francuska) i tinjajućim besom zbog toga što je Helmut Kohl uspeo da iznudi ujedinjenje. Konačno, to je i Margaret Tačer (Margaret Thatcher) na kraju životnog puta, za koju biograf Charles Moore tvrdi da bi prva glasala za izlazak Britanije iz EU.

Njena politička ostavština je oblikovala dve generacije evroskeptičnih političara i novinara povezanih sa Vestminsterom. Neki od tih novinara su postali političari, na primer, Michael Gove i Boris Johnson. Jedan prijatelj mi je ispričao anegdotu o Borisu Johnsonu iz vremena kada je bio dopisnik Dejli telegrafa (Daily Telegraph) iz Brisela. Kada bi zakasnio na konferenciju za novinare, pitao je kolege: „Šta se događa i zašto je to loše za Britaniju“. Kao što vidite, uvek je bio ciničan. Nekada sam mislio da je to zabavno.

Tu su i novinari koji se ponašaju kao političari i serviraju poluistine i kompletne laži. Nivo partijske podeljenosti i distorzije u britanskim medijima, od naslovne strane Sana pod naslovom „Kraljica podržava brexit“ do naslovne strane Ekspresa na kojoj je objavljeno da će EU zabraniti britanske čajnike, ne može se uporediti ni sa čim u Evropi. A učinak njihove kampanje je tako snažan zato što iz dana u dan, iz godine u godinu, nastupaju sa pozicija emocionalno privlačne priče o hrabrom i slobodoljubivom malom ostrvu koje je postalo moćna imperija. Objavljujući svoju podršku za izlazak pre tri meseca, pošto je dugo lutao tamo-amo „kao kolica u supermarketu“, dok je pokušavao da otkrije koja pozicija mu najviše odgovara, Johnson je izjavio da smo „upravljali najvećom imperijom koju je svet video… zar zaista nismo sposobni da isposlujemo nekoliko trgovinskih sporazuma?“

Gove, jednako nadaren pisac i govornik, pevao je istu pesmu u raznim tonalitetima. Znak raspoznavanja brexitera je nostalgični optimizam: nekada smo bili veliki sami za sebe, zašto to ne bismo bili ponovo? Što je greška u rasuđivanju („Kartagina je nekada bila velika, pa zato to može biti ponovo“), ali zvuči privlačno.

Naravno, pogrešno je svaljivati svu krivicu samo na njih. Pogledajte se u ogledalu i ponavljajte sa mnom: i mi smo krivi. Kako smo kao edukatori dopustili da se jedna tako prozirna priča provuče kroz časove istorije i građanskog vaspitanja u školama i na univerzitetima? Kako smo kao novinari dozvolili da evroskeptična štampa odnese prevagu i oboji dnevne vesti na radiju i televiziji? Kako smo mi, proevropski glasači, toliko potcenili bolni osećaj gubitka zbog evropeizacije kod ljudi koji su glasali za bregzit? („Govori u svoje ime”, reći ćete. Pa i govorim u svoje ime.)

I zašto generacije britanskih političara nisu uspele da formulišu pozitivan program u prilog projektu evropskih intergacija koji danas skraćeno nazivamo „Evropom“? Tony Blair je održao nekoliko dobrih proevropskih govora – u Poljskoj, Nemačkoj i Belgiji. Kada je trebalo da govori u Oksfordu, molio sam ga da javno nešto kaže o primedbama koje je u privatnim razgovorima upućivao na račun evroskeptičnih medija. Pored njegovih spin doktora je prošao samo jedan kratak i nejasan pasus. (Bivši premijeri su hrabri i elokventni, ali tek kada postanu bivši.)

Ipak, uzroci ovog debakla su evropski koliko i britanski. Kao što često biva, seme propasti je posejano u trenutku trijumfa; hibris prethodi nemezi. Bilo bi preterano tvrditi da je zid kod Dovera bio podignut samo zato što je pao zid u Berlinu, ali veza postoji. Tačnije, tri veze. Kao protivuslugu za podršku ujedinjenju Nemačke, Francuska i Italija su tražile od Nemačke da se vremenski obaveže na uspostavljanje preuranjene, nestabilne i prenapregnute evropske monetarne unije. Nakon oslobađanja od kontrole Sovjetskog Saveza, mnoge siromašne zemlje istočne Evrope su se našle na putu članstva u EU, što je uključivalo i slobodu kretanja. Tako je 1989. godina otvorila vrata globalizaciji koja će proizvesti nekoliko spektakularnih dobitnika i mnoštvo gubitnika.

01

Svaka od tih zverki ostavila je prepoznatljiv trag na dan britanskog referenduma. Pošto je finansijska kriza razotkrila strukturne neodstatke evrozone, ekonomska slabost Evrope je poslužila kao ključni argument za izlazak, baš kao što je ekonomska snaga bila argument za ostanak na referendumu 1975, kada je Margaret Thatcher nosila onaj čuveni džemper sa zastavama evropskih zemalja. Na dan ovog referenduma, Dejli mejl je objavio: „Što se tiče 19 zemalja zarobljenih u katastrofalnu jedinstvenu valutu, po sistemu jedna veličina za sve, pitajte nezaposlene mlade ljude u Grčkoj, Španiji ili Francuskoj koliko je evro doprineo njihovom prosperitetu.“

Proširenje Evrope na istok 2004. godine bilo je praćeno velikim pokretom ljudi ka zapadu i, pošto je Blair velikodušno precenio politiku otvorenih vrata, oko dva miliona nih je došlo u Britaniju. Kasnije su im se, u potrazi za poslom, pridružili Grci i Španci jer je njihove zemlje uništavao evro. Upravo zato što je Britanija, uprkos tačerizmu, i dalje evropska socijaldemokratija, s velikim socijalnim povlasticama, s dostupnim nacionalnim zdravstvom koje je „po potrebi besplatno“ i državnim školama za sve, pritiske na te javne službe – i na stambeni fond u zemlji koja decenijama gradi premalo stanova – akutno su osetili najsiromašniji građani. To sam čuo od stare belkinje iz radničke klase i od britanske frizerke azijskog porekla, da ne pominjem Sirijca koji drži piceriju u mom komšiluku. Bilo bi pogrešno proglasiti te ljude rasistima. Njihove brige su široko rasprostranjene, autentične i ne mogu se olako otpisati. Ali populistički ksenofobi poput Nigela Faragea koriste te emocije, povezuju ih s podzemnim engleskim nacionalizmom i govore, kao što je on učinio u času pobede, o trijumfu „stvarnih, običnih, poštenih ljudi“. To je Orwellov jezik prisvojen za ciljeve ekstremne desnice.

Stapanje i snaženje takvih nezadovoljstava je šira reakcija na posledice globalizacije – čije je oličenje EU. Poljuljani brzom demografskom i kulturnom promenom kao i društvenom i ekonomskom liberalizacijom, sa osećanjem (opravdanim) da je nejednakost porasla jer je globalizacija nekima donela bogatstvo dok je druge – manje obrazovane, manje mobilne i prilagodljive – pretvorila u gubitnike, ti „obični ljudi“ uzvikuju: „Ne mogu da prepoznam svoju zemlju“. Nije teško navesti ih da za svoje probleme okrive daleke kosmopolitske i birokratske elite u senci. (Na primer, ljude poput mene. Kad sam tvitovao da sam u utorak glasao za ostanak, neko ko se zove Andy Keech je odgovorio: „nikad živeo u socijalnom stanu, nikad brinuo kako će platiti račun za gas # glas za odlazak“.) Boris Johnson je, naravno, klasičan proizvod elite (Iton, Oksford), ali on izvodi populistički trik elitnog antielitiste, itonskog čoveka iz naroda.

Ne, to nije samo britanska posebnost; to će pre biti britanska varijanta jedne sveevropske i donekle svezapadne pojave. Učesnici kampanje Glasajte za odlazak ponavljali su slogan „povratimo kontrolu“ češće nego što Daleki iz serije Doctor Who metalnim glasom ponavljaju „Likvidiraj“ – i to su činili zato što je njihova mantra bila ubitačno delotvorna. „Povratimo kontrolu“ je povik Marine Le Pen u Francuskoj, Geerta Wildersa u Holandiji, nacionalističke Partije zakona i slobode u Poljskoj – i Donalda Trumpa u SAD. To je evropska verzija trampovske jeftine retorike.

Za mene, doživotnog engleskog Evropljanina, ovo je najveći poraz u mom političkom životu. Osećam se gotovo onoliko loše koliko sam se osećao dobro kada je pao Berlinski zid. Mislim da ovo najavljuje kraj Ujedinjenog Kraljevstva. Većina Engleza i Velšana izvela je Škotsku iz Evropske unije u kojoj je većina Škota očigledno želela da ostane. Nikog ne treba da čudi ako Škotska sada raspiše referendum za nezavisnost unutar Evropske unije. Taj rezultat će ugroziti teško stečeni mir i napredak u Irskoj. Šta će se dogoditi sa otvorenom, skoro 500 kilometara dugačkom granicom između Republike Irske i Severne Irske?

Pokazalo se da je moja domovina, Engleska, podeljena u sebi: London i svi ostali, siromašni i bogati, mladi i stari. (Oko 75 odsto mlađih od 25 godina glasalo je za ostanak.) Bio je to Crni petak za pola Engleske, a Dan nezavisnosti za drugu polovinu. Godinama ćemo plaćati ekonomsku cenu za ovo, što će verovatno najteže pasti siromašnijim Englezima, onima koji su glasali za brexit. Sada ćemo morati da se borimo da Engleska – ta draga zemlja dragih ljudi – ne postane mesto zlobe, mraka i zatucanosti.

Izlazak bi se još gore mogao odraziti na Evropu. „Ovo nije kriza za Evropsku uniju“, uveravao nas je danas Martin Schulz, predsednik Evropskog parlamenta na četvrtom kanalu Radija BBC. Kakvo smešno samozadovoljstvo. Ovo je velika kriza za EU, jedna od najvećih u njenoj istoriji. Marine Le Pen, koja danas diktira pravac francuske politike, tvitovala je „pobeda za slobodu“ i predložila francuski referendum. Geert Wilders je zatražio holandski, dok je lider italijanske Lige za sever dodao: „Sad smo mi na redu“. Idući za Nigelom Farageom, oni pozdravljaju „patriotsko proleće“. Jedna za drugom, ankete pokazuju da između trećine i polovine stanovništva u mnogim evropskim zemljama deli „britansko“ nepoverenje u EU. Ako iz toga ne izvučemo pouku, 23. jun 2016. mogao bi biti početak kraja Evropske unije.

02

Vladimir Putin će zadovoljno trljati ruke. Nezadovoljni Englezi su zadali težak udarac zapadu i idealima međunarodne saradnje, liberalnog poretka i otvorenih društava kojima je Engleska u prošlosti tako mnogo doprinela.

“Biti poražen a ne predati se, to je pobeda“, rekao je heroj poljske međuratne borbe za nezavisnost Józef Piłsudski. „Pobediti i uspavati se na lovorikama, to je poraz“. Mi engleski Evropljani moramo priznati da smo doživeli poraz, ali nećemo se predati. Najzad, uz nas je 48 odsto onih koji su glasali za ostanak u EU na ovom referendumu.

U narednim nedeljama i mesecima hektari novinske hartije i gigabajti prostora na vebu biće posvećeni mučnim procedurama odvajanja Velike Britanije od EU. Kao što su isticali eksperti koje su pobornici brexita ismevali, biće to dug, komplikovan i bolan proces. Ali za sada me više zaokupljaju misli ličnije prirode.

Kao engleski Evropljanin, vidim pred nama dva zadatka koji su u izvesnom smislu u sukobu. S jedne strane, pošto su građani već doneli takvu odluku, moramo učiniti sve da smanjimo štetu nanetu ovoj zemlji. A ako se pokaže da će „ova zemlja“ morati da se oprosti od Škotske, onda neka Engleska koja preostane bude zemlja Charlesa Dickensa i Georga Orwella, a ne Nigela Faragea i Nicka Griffina. Pošto smo najavljivali da će posledice brexita biti pogubne, sada se moramo potruditi da dokažemo kako nismo bili u pravu. Biću srećan ako u tome uspemo.

S druge strane, kao Evropljani, moramo učiniti sve što možemo da Evropska unija izvuče pouku iz ovog bolnog obrta, čije uzroke treba tražiti ne samo u staroj britanskoj istoriji već i u novijoj evropskoj. Naime, ako se EU i evrozona ne promene, preplaviće ih mnoštvo kontinentalnih verzija Faragea. A uprkos svim svojim manama, Unija je još uvek vredna spasavanja. Držim se svoje parafraze čuvene opaske Winstona Churchilla, velikog engleskog Evropljanina, o demokratiji: ovo je najgora od svih mogućih Evropa, ako ne računamo sve druge Evrope koje smo isprobali.

Međutim – i tu smo nastaje raskorak – ono što je najbolje za Britaniju nije nužno najbolje za ostatak Evrope, i obrnuto. Ako se pokaže da su pobornici brexita bili u pravu kada su bezbrižno obećavali da Britanija može izvući sve ekonomske prednosti i zaobići sve loše strane članstva u EU – pristup jedinstvenom tržištu bez slobodnog kretanja ljudi, i tako dalje – onda će njihovi francuski, holandski i danski istomišljenici sigurno uzviknuti: „Hoćemo i mi tako.“ Na kraju krajeva, ko ne bi voleo i jare i pare? Politička logika, dakle, zahteva da brexit bude vidljivo bolan za Britaniju, kako bi se drugi obeshrabrili. Veoma bih se začudio ako neki od našin francuskih i drugih partnera ne bi sledili tu logiku. U stvari, već čujem kako govore da Britanija mora da završi dvogodišnje pregovore o izlasku pre nego što uopšte započne razgovore o budućim trgovinskim i finansijskim aranžmanima.

U meni se bore moje dve duše, engleska i evropska. Naravno, pravno govoreći, pošto je čovek građanin EU samo na osnovu toga što je građanin neke od država članica, ja, zajedno sa ostalim Britancima – ili bar s Velšanima i Severnim Ircima ako Škoti odluče da se odvoje – više neću biti „evropski građanin“ počevši od 2018. ili 2019. godine, kad se završe pregovori o izlasku. Ali kao što će Britanija uvek ostati evropska zemlja, tako ću i ja, šta god da se dogodi, ostati Evropljanin.

Od kontinentalnih prijatelja dobio sam mnogo poruka, a jedna me je posebno dirnula. Stigla je od jednog francuskog intelektualca i glasi: “Ce n’est qu’un au revoir, mes frères / Ce n’est qu’un au revoir” (Ovo je samo doviđenja, braćo, samo doviđenja“), što je francuska verzija pesme Auld Lang Syne. Ispod toga je dodao samo: „Volimo Englesku“.

The Guardian, 24.06.2016.

Peščanik, 28.06.2016.

Ekonomisti MMF: “Staviti neoliberalizam pod lupu”

Danas je očigledno da je kapitalizam odneo prevagu nad socijalističkim i komunističkim društveno-ekonomskim modelom. Ali, iako je iz ove žilave borbe izašao kao pobednik, da li je u stanju i da preživi samog sebe? Zato je, nakon mnogih godina, zapravo decenija koje su jasno i činjenicama ukazivale da “nešto nije u redu s kapitalizmom”, njegovim hroničnim sistemskim greškama počele da se ozbiljno bave najveće, krovne finansijske institucije na globalnom nivou – Međunarodni monetarni fond pre svih. Ili, barem – za početak – neki delovi ove institucije, koji doživljavaju promene u stavu prema strategiji koju MMF već decenijama drži čvrsto zacrtanim.

Fond je, kako donosi Fajnenšel tajms, prvo preispitivao kapitalnu kontrolu a ztim nejednakost, pa sada i fiskalnu štednju. Da li Međunarodni monetarni fond sada gađa daleko širu oblast ekonomske ortodoksije?, piše veliki broj medija, uključujući Fajnenšel tajms, Gardijan, Forbes, Independent i druge, posle objavljivanja teksta vodećih ekonomista MMF u najvažnijem magazinu koji objavljuje ova institucija, Finance & Development.

U članku objavljenom u četvrtak (26.maj 2016.) u svom vodećem časopisu, tri od vodećih ekonomista MMF-a pozabavilo se neoliberlizmom koji je, kako kažu kritičari, glavni lekar kojeg MMF koristi.

Pod naslovom “Neoliberalizam: Precenjen?”, članak je više odraz snažnih debata koje su u toku unutar MMF-a nego zvanični otklon od politike slobodnog tržišta koju Fond odavno zagovara. Izalazak ovog članka dogodio se u istoj sedmici kada je Dejvid Lipton, drugi čovek MMF, suprotno tome, isticao vrednosti slobodnog tržišta i globalizacije kao i potrebe da se oni još mnogo agresivnije zagovaraju i primenjuju. Istovremeno, ovi signali dolaze u vreme u kojem je dominatna politička klima takva da kandidati na izborima i glasači tretiraju tradicionalno zalaganje MMF za još otvoreniju trgovinu sa prezirom, pozivajući na snažnije mere protekcionizma.

05

Ali, čak i upotreba termina “neoliberalizma” je provokativna. Njega obično koriste kritičari slobodnog tržišta koje zagovaraju Fridrih Hajek i Milton Fridman. Mnogo je češća upotreba ovog termina unutar diskursa, recimo, u ovonedeljnom izdanju “Socialist Worker”: “MMF koristi dug kao oružje da forsira opake neoliberalne reforme kod novoizabranih vlada.”

Novi tekst MMF razmatra dva specifična elementa takozvane neoliberalne agende: liberalizaciju kapitalnog računa, ili uklanjanje barijere za tokove kapitala; i fiskalnu konsolidaciju, ili ono što se sada češće zove štednja.

“Postoji mnogo toga u neoliberalnoj agendi što treba toplo pozdraviti “,pišu autori. “Međutim, postoje aspekti neoliberalnog dnevnog reda koji nisu ispunili očekivanja” i njihovo dejstvo je dovelo do “uznemirujućih zaključaka”, uključujući i to da su rezultirali povećanjem nejednakosti koja podriva ekonomski rast.

U intervjuu, Džonatan Ostri, zamenik direktora istraživačkog odeljenja MMF-a i glavni autor članka, izjavio je kako “novi tekst nije osmišljen kao napad na šitavu neoliberalnu agendu ili Vašingtonski konsenzus“. On se, međutim, nada da će ovaj tekst stvoriti uslove za šire razmatranje “neoliberalizma” koji će uslediti ove godine.

08

Ovaj tekst se takođe uklapa u prethodna istraživanja o štednji, nejednakosti do duga i poželjnosti otvorenih kapitalnih računa, koji se uklapa u istraživanja koje on i drugi autori proučavaju od finansijske krize 2008., rekao je Ostri, navodeći i da su ova istraživanja u skladu sa rastućim raspoloženjem u široj zajednici ekonomista.

“Ima mnogo ljudi koji misle isto u ovom trenutku, da, u osnovi, neke aspekte neoliberalne agende verovatno treba preispitati”, rekao je on. “Kriza nam je rekla: ‘Način na koji smo mislili ne može biti u redu’. “

Ostri je priznao da je novi tekst ne odražava “mejnstrim kulturu” u MMF-u i nikada ne bi uspeo da bude objavljen u publikaciji Fonda, do unazad pet godina. “Ali kulture su nešto što se sporo ali ipak pomer “, rekao je on.

Fabio Ghironi, italijanski ekonomista koji predaje na Univerzitetu u Vašingtonu, tvitovao je da novi papir nanosi “štetu mnogima koji su radili na drugim politikama”.

“To! MMF se pridružuje kritici neoliberalizma “, napisao je na tviteru Robert Vent, holandski ekonomista koji je mnogo veći skeptik kada govorimo o rezultatima globalizacije.

10

“Šta se to, dođavola, dešava?”, rekao je u intervjuu Deni Rodrik, turski ekonomista koji predaje na Univerzitetu Harvard i poznat je po svom preispitivanju koristi globalizacije.

Deni Rodrik, koji je profilisan u istom broju MMF-a “Finance & Development” od strane jednog od autora teksta o neoliberalizmu, Prakasha Lounganija, rekao je da je konstantna promena u tonu MMF dobrodošla. Ima, takođe, znakova i da su radovi Ostrija i drugih boraca za promene u odeljenju za istraživanja MMF-u u poslednjih nekoliko godina počeli da prodiru i šire uticaj na jednu sveobuhvatniju politiku MMF, što se ogleda u Fondovom pritisku da se smanji dužnički teret za Grčku.

Međutim, rekao je Rodrik, “definitivno postoji jaz” između odeljenja za istraživanja MMF-a i ostalih odeljenja ove finansijske institucije. “Operativna strana MMF-a, koji je, zapravo, ono mesto gde se “stvari dešavaju”, gde su programi država dizajnirani, gde se pregovaraju uslovi kredita i gde je pristup mnogo ortodoksniji “, rekao je on. “Tu je promena daleko sporija i ide iza ovih razmišljanja odeljenja za istraživanje MMF.”

FT