„Društvena distanca“: Sitkom priručnik o radu i životu na daljinu

Nove televizijske serije napravljene u i o pandemiji su fascinantne, prve crtice iz pop-istorije ovog trenutka, čak i ako su „umešane“ tako da prođu kao čista zabava.

Američki glumac Majk Kolter u „Društvenoj distanci“, najnovijoj TV seriji koja oslikava pandemiju viđenu očima gledalaca

Kada je pandemija pogodila svet, glavni problem televizijskih produkcija bio je kako u tom trenutku napraviti gledane emisije. Naredni i s tim povezan problem bio je, naime, kako uopšte uspešno praviti emisije koje opisuju ova nikom draga vremena.

Producenti su se prvo pozabavili tim srodnim problemima, tehničkim i narativnim, u posebnim epizodama-specijalima poput „Parkova i rekreacije“ i „30 Rock“, kao i u jednokratnim „one-off“ epizodama tekućih serija, uključujući pravničku dramu CBS-a, „All Rise“, uz one iz posebnih ponuda, poput nezgodne “Coastal Elites“.

Najuočljivije kod većine njih je to što su uopšte završene, ali niko od producenata ovih serija i epizoda nije morao da im održava „prilaz“ tokom cele sezone (Avgustovska mini-serija od četiri epizode, „Ljubav u doba Korone“, pala je negde između jednokratnog specijala i „serije u najavi“).

Dve su serije koje ovog meseca testiraju sposobnost producenata da naprave ubedljiv televizijski pristup u i o globalnoj pandemijskoj krizi (dok još traje), i, kao kada su gledaoci svojevremeno zaranjali u „nekadašnju normalu“ jednog sitkoma tipa „Kanc“ (The Office), da li neko uopšte želi da odmah, usred pandemijske krize, vidi takvo šta – svoj trenutni život i izazove koje svakodnevno donosi.

Dve serije, „Povezivanje…“ (Connecting) na NBC-u, i „Društvena distanca“, koje su u četvrtak 15. oktobra  stigle na kabl, predstavljaju komedije. Možda to i ima smisla: Baš kao što je serija „M * A * S * H“ napravila mračnu komediju od Korejskog rata usred rata u Vijetnamu, producenti ovih serija bi morali imati dobar predosećaj u vezi gledanosti: kako da producenti iznađu način da svoje gledalaštvo makar na tren odalje od nezgodne stvarnosti, i to uz „više te stvarnosti“ koju im serviraju? Iskreno, to predstavlja jednu tešku prodaju, pritom bez obećanja da će njihovoj budućoj publici, barem teoretski, izmamiti osmeh.

Remote Control: Making Television Mid-Pandemic

A neki su koncepti više teoretski od drugih. Dobronamerni, ali možda i previše učtivi koncept „Povezivanja…“ ne deluje toliko kao organska, detaljna priča, koliko kao jednokratna pandemijska sezona postojećeg, sitkoma „na opštu temu“ za druženje-gledanje s prijateljima, neke vrste „sitkoma čije prethodne sezone niste videli“.

Komedija „Blindspot“ čiji su tvorci Martin Ger i njegov česti saradnik Brendan Gal je usredsređena na grupu prijatelja u Los Anđelesu, sada svedenih na video-ćaskanja između čekanja dve isporuke hrane i usuda praćenja vesti tokom pandemije.

Zastupljene su mnoge glavne grupe iz komedije prijatelja, sa pandemijskim obrtima na svaku situaciju i svaki tip prisutnih neuroza. Visoko tenzičnog Pradipa (Parveš Čina) izluđuju njegova mala deca. Geret i Mišel (Kit Pauel i Džil Knoks) sa grižom savesti otkrivaju da njihov brak sve brže i bolje napreduje kako se svet raspada. A možda-i više-nego-prijatelji, Eni i Ben pronalaze neki svoj will-they-won’t-they način koketiranja, ometanog realnošću karantina.

Sitkom se hronološki razvija od početka zvaničnog ukaza o uvođenju karantina. Jedno od njegovih zadovoljstava je obraćanje pažnje na detalje u tim ranim danima opšteprihvaćenih mera izolacije; proveli smo dovoljno vremena noseći se sa tim da je pandemijska nostalgija zapravo realna, mada uznemirujuća stvar. Sećate se nestašice toplomera? A sećate li se kako ste sami pravili sredstva za dezinfekciju ruku? Sećate se usavršavanja recepata na bazi kiselog testa, te montipajtonovske veštine koju smo u izolaciji upražnjavali do iznemoglosti? (kao i druge recepte, naravno).

„Povezivanje…“ promeće svoj humor u prostoru u kojem su prisutne nešto teže realnosti. Ellis (Shakina Nayfack) je transrodni lik, izgubila je posao u recesiji i brine se zbog izvesnosti plaćanja daljih hormonskih tretmana. Tu upada Džezmin (Cassie Beck), doktorka iz Njujorka, koja nam svojim replikama dočarava stvarnost sa svih frontova korone.

„Povezivanje…“ može biti percipirano kao prethodnica već postojećih korona-sitkoma koje nikada niste videli – izuzev u vašoj realnosti

Sve ovo je ozbiljno, razumno ambiciozno i pomalo smešno. Ipak, „Povezivanju…“ nedostaje veza, njeni likovi i dinamika su previše standardni problem da bismo se na njih mogli prikopčati. Previše je pristojno upakovanog i odmerenog začikavanja kojem, čini se, kao da treba neki pravi povod za smeh, a ako govorite o 2020. godini tokom te iste 2020. godine, onda je to ona vrsta smeha za koju se čini kao najizglednija da će – nakon smejanja – uslediti knedla u grlu.

To je režim rada jedne efikasnije verzije sitkoma, „Društvene distance“, antologijske komedije od osam epizoda koju je kreirala Hilari Vajsman Grejem. I ova njena komedija situacije, smeštena u scenario za „Društvenu distancu“ je oštra, provokativna i katarzična, a ponajčešće je ukorenjena u ličnoj patnji i nelagodnosti.

I mada su epizode ​​kratke (neke su kraće od 20 minuta), njihovo gledanje podstiče osećaj da vam u živote ulaze likovi od krvi i mesa, čije priče i sučeljavanja prethode koroni, i koji bi bili zanimljivi i inače, izvan konteksta pandemije.

Epizode ​​su poput sažetih jednočinki u scenskim nastupima, počev od seksualne farse (žovijalni nastavak o zaluđenom paru koji traži siguran karantinski trougao) do upravo i isključivo ove melodramamatske strane priče.

U epizodi „Izbrišite sve buduće događaje“, alkoholičar Ajk (Majk Kolter), koji iza sebe ima već nekoliko meseci trezvenjaštva uz kompulzivne navale straha od epidemija, klimatskih promena, berzanskog kraha itd kada se po uvođenju karantina raziđe s devojkom. Izolacija pogađa dvostruko teže nekoga ko se oporavlja. „Samo se fokusiraj na sebe“, sugeriše mu njegov prijatelj Džin, iz kružoka Anonimnih alkoholičara (Stiven Veber) preko FejsTajma. „Ako se budem još više fokusirao na sebe, zatrudneću“, odgovara mu Ajk.

‘Parks and Recreation’ Reunion: Isolate Yo’ Self

Kao i druge „karantinske produkcije“, tako je i „Društvena distanca“ morala da udovolji ograničenjima spajanja i ukrajanja mnoštva solo-scena. “Otkrio sam da mi je s nelagodom privukla pažnju scena u kojoj su dva glumca delila fizički prostor: bio je to refleks naučen tokom meseci epidemije, nepoznate opasnosti”, piše autor ovog članka, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa, Džejms Ponivozik.

Ponekad se „Društvena distanca“ oslanja na realne porodične veze kako bi glumce bezbedno odvela na istu scenu, poput bračnog para iz stvarnog života – Beki En i Dilana Bejkera – koji glume penzionere, otkrivajući da su im se životni ciljevi razdvojili („Povezivanje …“ čini isto sa Knoks i njenim supružnikom Pauelom, koji su te scene snimali u svom domu).

Pa ipak, serija „Social Distance“ koristi se ograničenjima kao kreativnim podsticajem, zahvatajući sve raspoložive platforme koje se sada koriste za virtuelno povezivanje – ne samo Zum, već i mrežne video-igre, TikToks, Grindr, itd – spajajući ih u novu pripovedačku formu („Povezivanje…“ je manje dalekosežno u upotrebi formata, premda uspeva da napravi svojevrsnu zamenu, surogat za druženje, recimo, u virtuelnoj igračnici pokera).

Narativni oblik govori nešto o životu u karantinu, ali takođe obuhvata „digitalni životopis 2020. godine“ uopšte. Sezona je organizovana hronološki, a kako se razvijaju, priče sve manje govore o pandemiji, baš kao što, vremenom, to čini i sam život.

Poslednja epizoda, o afroameričkim video-tehničarima koji se pripremaju za snimanje virtuelne mature u uglavnom beloj pripremnoj školi, usredsređena je na proteste koji se zalažu za rasnu pravdu i jednakost nakon ubistva Džordža Flojda (koji se, što je šokantna podudarnost, takođe pojavljuje u „Povezivanju…“)

Jedna od jačih epizoda, „sve je V u depresivnom RN“, priča je o simpatičnom tinejdžeru sklonom srceparajućim životnim igrokazima, koji pokušava da oživi i ustoliči svoju zaljubljenost u saigrača… što, u suštini uopšte ne mora i ne treba da bude priča nastala usled opšteg karantina – delimično i stoga što se bavi kulturom, kulturnim matricama i generacijom koja je navikla da živi u virtuelnom prostoru.

‘30 Rock’ Reunion Review: A Few Laughs, a Lot of Blergh

Gledajući ovu epizodu, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa Džejms Ponivoznik se opsetio jednog od najizuzetnijih specijala na temu pandemije koje je dosad video, a koji je legitimno bljesnuo u formi epizoda: Mejova epizoda u karantinu na Apple TV+ tehnoteke zvane „Mitska potraga: Gavranova gozba” (Mythic Quest: Raven’s Banquet). Istakla se, po njemu, i animirana epizoda „Dan po dan“ (One Day at a Time), iako napisana pre pandemije, i koja se samo ovlaš dotiče virusa.

Dirljiva i istinski smešna, epizoda „Mitska potraga“ (Mythic Quest) koristila je tehnologiju ne da bi dočarala teško zamislive vratolomije, već kao jedan od načina na koji njeni likovi prirodno komuniciraju, izrugujući se sebi i svemu preko grupnih „ćaskaonica“, uz to beležeći svoju zabrinutost u komunikacijski kod. Virtuelne interakcije su se činile ne toliko odgovorima na hitne situacije koliko delom već postojećeg vizuelnog jezika serije.

„Povezivanje…“ je premijerno prikazano sa slabim rejtingom, mada je to možda manje odraz kvaliteta koliko (ne)zainteresovanosti gledalaca vezanih za svoje domove da gledaju seriju u kojoj su glavni junaci – vezani za svoje domove. Već je postala uobičajena floskula da je televizijski program bio „bekstvo“ tokom pandemije, ali je sigurno da je TV kutija (ili panel) predstavljala jedno od zadovoljstava gledalaca: to, što možete, ako ništa drugo, barem gledati druge kako nastoje da se uklone iz pandemijskih regulativa i uzusa, nastojeći da ih nekako „predriblaju“.

Bez obzira da li će neka od ovih epizoda/serija prerasti u sezonski hit ili u trajnu klasiku, one su već deo TV istorije. Ukoliko se, ako Bog da, globalna vanredna situacija ne oduži na više godina, one bi mogle biti među našim jedinim pop-kulturnim zapisima o tome kako su ljudi živeli tokom pandemije. Zapisi o nama – zarobljenim svim analognim i tehnološkim sredstvima koje smo koristili tokom te iste pandemije.

Ovakve serije bi, gledano iz aspekta kreativnosti, mogle čak sadržati i snagu trajnog nasleđa i „zadužbine za budućnost“. Ove emisije i programi, u najboljem slučaju, podstiču nešto više od puke znatiželje i nisu tek jeftini trikovi za privlačenje pažnje. Kao i toplije verzije „Crnog ogledala“, one koje su prostosrdačnije, tako i „pandemijske produkcije“ pronalaze nova sredstva za istraživanje našeg sadašnjeg življenja, koje je postalo daleko više virtuelno, i koje je posredovano mnogo pre bilo kog virusa.

Na kraju krajeva, korona virus nije sam po sebi stvorio tele-konferencije i internet-ćaskaonice. Već neko vreme, i to dosta godina pre korone, veliki deo svojih stvarnih života, zapravo, i nismo sasvim vodili u stvarnom svetu.

Doći će dan kada će pandemija i njen improvizorijum zabave proći. Ipak, otkrivanje svih načina kojima možemo ovladati našim virtuelnim životima bi se moglo pokazati kao iskustvo korisno za scenariste, dramaturge i „medijske pripovedače priča“, još zadugo nakon što ponovo budemo u mogućnosti da delimo iste prostorije i mesta na kojima ćemo se uživo oglasiti.

 

Njujork tajms

Korona-Vavilon

Kako izvući smisao iz pandemijskog info-haosa, dok nam svakodnevno pristižu izjave, tekstovi, osvrti, mišljenja, teorije, i, ukratko, jedan “narativni Potop” na svim jezicima sveta? Odgovor na ovo pitanje pokušao je da pruži Džon Evans, šef tehničkog odseka pri softversko-konsultantskoj firmi HappyFunCorp.

Anna Goodson Illustration Company

Na sve strane, svakodnevno ako već ne i iz sata u sat bivamo zasuti podacima o „situaciji“, stanju“, „merama“ i COVID-19 hipotezama, spekulacijama ali i svakovrsnim i teorijama zavere. Čak i ako ste te sreće da vam priroda podari matematički um, uz nekakvo solidnije utemeljenje u kritičkom razmišljanju, onda, kako bi trebalo da se krećemo i orijentišemo u ovoj nesvakidašnjoj info-džungli?

Pod pretpostavkom, naravno, da uopšte želite da proniknete kroz sav taj haos; a i pod pretpostavkom da se dosad već niste odlučili za jednu komfornu, čvrsto ustanovljenu perspektivu i kruto postavljenu tačku gledišta. Pretpostavljajući da odolevanje bilo kakvoj promeni u vašem razmišljanju – bez obzira na to kakve sve nove informacije pritiču iz časa u čas – da svi ti uvidi u novopristigle informacije nisu postali temelj vašeg identiteta. Tužno je koliko često izgleda da je baš tako. To se odnosi na sve koji objavljuju informacije u stilu „Bil Gejts je…“, ili, pak, „mi smo virus“, pa i zabavnih, „to je samo grip“, ili, recimo „svako usporavanje pandemijske krivulje jasno pokazuje kako je nastupio trenutak za prekid masovne izolacije“… i brojne druge izjave sličnog tipa.

Uz svo to, možda s razlogom krajnje nevoljno ukazivanje korektnosti koju moramo imati i prema takvim stavovima, živimo u svetu u kojem vesti ili „vesti“ često iskaču i zaskaču sa svake grane i grančice društvenih medija, bez ikakvog korisnog konteksta ili razmišljanja. Sada smo u situaciji da moramo sebi obezbediti sopstveni neutralni kontekst i ostati što je moguće realističniji u ovom medijskom „vrlom novom svetu“. A učenje kako to postići, izgleda, postaje jedna od najvažnijih veština, potrebna da bismo izvukli smisao iz svega onoga što nas sustiže iz sata u sat.

Čak i da vam je priroda podarila veštinu razabiranja bitnog od nebitnog, prepoznavanja korisnog i važnog nasuprot pukim nagađanjima – pa, sada svi imamo prilike da uživo pratimo naučne pomake u borbi protiv virusa. Izvanredan posao se svakodnevno odrađuje, i to zadivljujućom brzinom. Živimo u čudesnoj eri. Ipak, ovaj proces može biti daleko neprozirniji nego što smo u stanju i zamisliti. Moramo znati kako razabrati preliminarne rezultate u odnosu na konačne naučne i faktima potkrepljene ocene i recenzije; razlučivati šta su teorijski modeli, koje treba posmatrati isključivo u odnosu na realne podatke, analizirajući i svo to obilje hipotetičkih spekulacija u odnosu na realnu sliku stvari, koja je prilično sumorna.

Ovo se odnosi koliko na inoviranje tretmana lečenja toliko i na fundamentalna istraživanja. Ako je vaše mišljenje o tome da efikasnost potencijalnog „leka X“ proističe pripadnosti vašem „političkom plemenu“ i narativu koji pristiže s vama omiljene političke strane – podržavajući neki pristup shodno nenaučnim afinitetima – onda ne samo što pogrešno interpretirate nauku već i plasirate loše podatke kao „validna saznanja“. A u međuvremenu – sam virus nema baš mnogo sluha za politiku, kao ni za bilo čije političke afinitete.

Moramo, takođe biti spremni da prihvatamo neizbežne ali esencijalno važne nijanse u razmišljanjima. Porazmislite o, recimo – plućnim ventilatorima. Na početku korona-sage, sa svih strana smo slušali kako nam je „očajnički potrebno što više ventilatora“, da bi se, nešto kasnije, plasiralo nešto kao pseudo-preteća objava, nagoveštaj da „ventilatori koji se preterano koriste ponekad mogu naneti više štete nego koristi“. Postoji mogućnost da obe ove stvari budu istovremeno istinite. Stoga, pokušajte se odupreti iskušenju da tu info-džunglu rešavate masovnom „sečom“ i cenzurom – i da pritom ne zapadate u drastična mentalna pojednostavljenja.

Dobar način za shvatanje i prevazilaženje globalne informativne „buke“ je u jednoj vrsti logičkog razvrstavanja onoga što nam pristiže; s tim u vezi, trebalo bi razlikovati tri kategorije informacija: A) ono za šta znamo da je istinito, B) ono što mislimo da je istinito, zaključci izvedeni iz srazmerno čvrsto utemeljenih dokaza i C) mišljenja i nagađanja.

Postoji puno C) izuzetno ograničenih polja dokaza koji se maskiraju kao B). Postoji, takođe, obilje sumornih činjenica koje su sada čvrsto utemeljene u kategoriji A), kao što su, recimo, izuzetno jasni i očigledni dokazi da je ovaj virus u stanju da zavlada bolnicama i klinikama – što i jeste realno stanje stvari – te da će još jedno vreme ostati neprepoznat ili kasno identifikovan a usled trenutnog nedostatka validnih testova (jer, oni sasvim pouzdani još uvek ne postoje). Ovo se iznova i iznova može primetiti širom sveta: u Vuhanu, u Lombardiji, Španiji, ili Njujorku.

Ranije je, recimo bilo pogrešnih, „low-grade“ spekulacija da bi „stopa smrtnosti prouzrokovana korona virusom mogla ići do 0,025%“. Sada, kada je ~15.000 Njujorčana već preminulo ili će se ubrzo pokazati da su preminuli, u gradu sa 8,5 miliona stanovnika – stopa smrtnosti od 0,15% za ceo grad, a ne samo među onima koji su zaraženi – izgleda da je krajnje vreme da se uz kategorije informacija A, B i C ovakve i slične špekulacije podvedu pod D): “pokazalo se potpuno pogrešnim”.

Važno je biti spreman da i sopstvena ubeđenja/verovanja, ukoliko se ispostave netačnim, „lako“ izmestimo u kategoriju D. Postoji mnogo toga što još uvek ne znamo, jer, mi još uvek učimo šta je to COVID-19. A ukoliko mislite da su vam danas poznati svi odgovori, uzmite u obzir izvesnost činjenice da ste u neverovatnoj zabludi. Možete biti ubeđeni u to da nikada nećete dobiti priliku da raspravljate s virusom i ubedite ga u ispravnost svojih uverenja. I zato, pokušajte ne samo da budete spremni već i željni da svoje stavove „menjate u hodu“, suočeni sa svakodnevno novopristiglim dokazima, koji neretko pobijaju ove sadašnje, u koje „čvrsto verujemo“.

 

(Nizvodno od izvora)

Johns Hopkins Coronavirus Resource Center

NYT: Tracking the True Toll of the Coronavirus Crisis

The Weirdest (Covid-19) Shit to Come Out of Silicon Valley

Can Gordon Ramsay Cook a Burger in 10 Minutes for a Front-Line Workers Charity? | Ramsay In 10 (#StayHome)

The Globe Theater Is Streaming Free Shakespeare Plays Through June

Stream productions from the comfort of your home

The ancient art of self-quarantine

 

Džon Evans, Tech Crunch

How to make sense of the coronavirus chaos