Kineski sajam međunarodne trgovine (China International Import Expo, CIIE 2020)

Razvojna agencija Srbije i Privredna komora Srbije organizuju nastup srpskih privrednika u okviru nacionalnog štanda Srbije na predstojećem III Kineskom međunarodnom uvoznom sajmu “China International Import Expo” koji će se održati u Šangaju, NR Kina, u periodu od 05. do 10. novembra 2020. godine.

Nastup na međunarodnom sajmu omogućava izlagačima da predstave svoje proizvode i plasiraju ih na nova tržišta, kao i da pospeše postojeće i steknu nove poslovne kontakte.

“China International Import Expo” čiji su organizatori Vlada Narodne Republike Kine i Kineski međunarodni uvozno-izvozni biro (China International Import Expo Bureau) održava se u cilju podsticanja uvoza strane robe i usluga u Kinu, a u skladu sa nastojanjem Kine da promoviše globalizaciju i otvorenost tržišta.

Od ovog sajma se očekuje da bude platforma na kojoj bi zemlje učesnice predstavile svoje ekonomske potencijale i dobile priliku da ostvare kontakte sa kineskim partnerima. Očekuje se učešće predstavnika više od 100 zemalja i regiona, kao i 150.000 profesionalnih kupaca iz Kine i drugih zemalja.

Na sajmu “China International Import Expo” Srbija će se predstaviti sa nacionalnim štandom u hali za prehrambenu industriju.

Razvojna agencija Srbije snosi troškove zakupa prostora i izgradnje štanda dok izlagači snose troškove participacije koja iznosi 50 evra.

Izlagači samostalno organizuju i snose troškove puta, smeštaja i transporta eksponata.

CIIE je jedan od najvažnijih komercijalnih događaja koji se održava u Kini 2020. godine.

Razlozi za učestvovanje su za poslovnu sferu više nego poželjni i tako očigledni.

CIIE pruža dvosmerni kanal za ulazak globalnih kompanija na kinesko tržište, kao i za kineske kompanije, koje na ovom mestu  traže svoje buduće međunarodne partnere.

Cilj je promocija domaćih proizvoda i usluga u okviru sajma međunarodne trgovine u Šangaju, prestonici kineskog poslovanja.

Grad Šangaj i Kineska međunarodna komisija za organizaciju uvoza i izvoza potvrdili su da će se od 5. do 10. novembra 2020. održati treći po redu CIIE. Najava ovog događaja podudara se sa potpisivanjem trgovinskog sporazuma prve faze između Kine i Sjedinjenih Država, obavezujući Kinu da poveća uvoz mnogih proizvoda široke potrošnje i poljoprivrednih proizvoda iz SAD.

CIIE privlači uvoznike iz svih kineskih provincija i iz svih industrijskih grana, koji će se naći u Nacionalnom izložbenom i kongresnom centru tokom ovog sedmodnevnog sajma. Popunjeno je praktično 100% raspoloživih mesta za izlagače. Među potvrđenim izlagačima je i više od 150 američkih kompanija, među kojima su i lideri u granama svog poslovanja.

Organizatori CIIE uspostavili su opširan set planova i priprema da bi osigurali zdravlje prisutnih koji dolaze iz celog sveta, posvetivši javnom zdravstvu čitav jedan pododsek od 10.000 kvadratnih metara, kao i proizvodima i uslugama osmišljenim za borbu protiv pandemije korone.

Ovaj je događaj za Kinu od nacionalnog prioriteta; od 5. do. 10. novembra, ova će zemlja ugostiti, između ostalih, i visoke državne zvaničnike iz Pekinga, uključujući predsednika Sija Đinpinga. Tokom poslednje tri godine, od prve izložbe održane 2018., CIIE je postao glavna prilika za privlačenje pažnje na kinesko domaće tržište, kao i napore kineske vlade da što više intenzivira trgovinu proizvodima i uslugama na međunarodnom nivou.

ZAŠTO CIIE?

→ 400.000 kineskih kupaca

→ 57,8 milijardi dolara transakcija

→ 180 zemalja i regiona koji učestvuju

→ 3.800 preduzeća koja izlažu

→ 250 izlagača kompanija Fortune Global 500 i industrijskih lidera

Očekuje se da će Šangajski sajam međunarodne trgovine ove godine privući više od 150.000 kineskih kupaca, koji će kupovati u poslovne (profesionalne) svrhe

U 2019. godini učestvovalo je preko 120 zemalja i regiona

Zvanične statistike pokazuju da je prvi CIIE zaključen sa vrednošću predviđenih poslova koji prelaze 57,8 milijardi dolara

CIEE važi za jedan od najvažnijih komercijalnih događaja u domaćim i svetskim razmerama.

Izložba je najveći svetski trgovinski sajam i 2019. godine je više od 1.800 preduzeća učestvovalo u drugom CIIE. Preko 180 prijavljenih se ubraja u 500 najboljih, vodećih svetskih preduzeća, a NECC (Nacionalni izložbeni i kongresni centar) pokriva ukupnu izložbenu površinu od 75.000 kvadratnih metara.

China International Import Expo (CIIE) je platforma koja stranim kompanijama obezbeđuje proširenje svog poslovanja na tlu Kine, pružajući čvrstu podršku liberalizaciji trgovine i ekonomskoj globalizaciji, uz aktivno otvaranje kineskog tržišta ka svetu.

Tokom drugog CIIE (2019) potpisano je 53 značajna trgovinska dogovora, a samo u oblasti hrane je potpisano ugovora u vrednosti od 12 milijardi dolara. Održane su i brojne aktivnosti, uključujući i globalno lansiranje 14 novih proizvoda, šest lansiranja novih azijskih proizvoda i 33 lansiranja novih kineskih proizvoda, uz preko 70 novih novoobjavljenih proizvoda.

Prošle je godine pozvano preko 8000 profesionalnih posetilaca, a bilo je prisutno i nekoliko stotina hiljada drugih posetilaca.

Alibaba ili kako u prvih 5 minuta zaraditi milijardu dolara na Dan samaca

05

Kineski kolos za e-trgovinu na malo Alibaba je potukao svoj stari rekord na Dan samaca, 11. novembra. Džek Ma i njegova kompanija za internet prodaju su za manje od pet minuta prodali artikala u vrednosti od milijardu dolara, dok je u prvih 16 sati “samačkog kupoholičarstva” prodato robe vredne čak gotovo $14mlrd (13,7 milijardi). Ovo takođe znači i da je za manje od pola dana ostvaren promet veći nego što je bio tokom čitave prošle godine, javljaju američki portal Bloomberg, londonski Fajnenšel tajms i Dejli telegraf, kao i Gadgets NDTV.

Tokom 24 sata ovog istočnjačkog pandana “Crnom petku”, najomiljenijem danu svih kupoholičara Zapada, u Kini je prodato robe u vrednosti od 17.8 milijardi dolara.

08Kinezi obeležavaju “Dan samaca” od 1990-tih godina, kada su kineski studenti, zapravo, ovaj dan izabrali kao pandan – Valentinovu. Ovo je trgovački odgovor na Dan zaljubljenih, kako bi svi oni koji nisu u emotivnoj vezi i koji “soliraju” mogli sebi da priušte da kupuju… ako ne za svog partnera, a ono barem za sebe. Upravo su Džek Ma i njegova e-kompanija Alibaba zdušno podržali ovu inicijativu, prevorivši je 2009. u praznik poklonika (veoma jeftine) kupovine.

Dan samaca je, kada se radi o prodaji, zasenio i Crni petak (koji pada dan nakon novembarskog Dana zahvalnosti), ali i Sajber-ponedeljak (kojim započinje sezona Božićnih kupovina u internet-trgovini), što su dva dana kada se u Sjedinjenim Državama kupuje najintenzivnije.

Danijel Džang, glavni izvršni direktor Alibabe izjavio je da je “Još 2013. godine, Alibaba na dan samaca ostvario promet od 5,14 milijardi dolara (to jest 35 milijardi juana), što je u tom momentu bio najveći profit od bilo koje jednodnevne prodaje u prošlosti”… Sada (2016.), ovakav promet možemo postići za samo 60 minuta.”

Ove godine je u prvih sat vremena oko 83 odsto transakcija obavljeno posredstvom mobilnih uređaja; ovaj podatak ilustruje da potrošači iz Kine, “naoružani” pametnim telefonima, s puno entuzijazma pohode onlajn trgovce, mada na veliku štetu tradicionalnih prodavnica koje gube dah u trci s internetom.

25

E-portal Alibaba potukao sve rekorde, i to uprkos usporavanju rasta prodaje.

Bruto obim robne trgovine popeo se za 32 odsto, na 17,8 milijardi dolara.

24-časovna konzumerska egzaltacija otpočela je pompezno, a usred privrednog usporavanja Kine

Holding grupa Alibaba d.o.o. uspela je da postavi još jedan rekord u Danu samaca, čak i pored toga što je rast prodaje zaostajao prošle godine, u trenutku kada je ekonomsko usporavanje Kine nagnalo najmnogoljudniju naciju na smanjenje potrošačkog apetita.

14Prodaja na ovoj platformi za e-trgovinu popela se 32 odsto, na 120,7 milijardi juana (17,8 milijardi dolara), lako prevazišavši ukupni prošlogodišnji promet od 91,2 milijardi juana. Ipak, ovaj tempo rasta uveliko se smanjio sa prošlogodišnjih 60 odsto, obim koji je ovaj najvažniji trgovački dan u Kini dostigao 2015-te, u trenutku dok kineska ekonomija doživljava najsporiji tempo rasta u proteklih četvrt veka.

Patuljasti i gotovo neprimetni rast prometa kako tokom američkog Sajber ponedeljka tako i u Crnom petku, 24-časovna promocija na Mreži je pažljivo pratila indikatore zdravlja kineske privrede i njenog najvećeg online maloprodajnog lanca. Milijarder Jack Ma je 2009. na Alibabi pokrenuo veliku godišnju rasprodaju u vreme kada se to čini i na Zapadu, a od tada je ovaj dan prerastao u autentični društveni fenomen, kopirajući svoje ne samo zapadne rivale već i najveću kinesku kompaniju za internet trgovinu, JD.com Inc. uključujući tu i na hiljade poznatih brendova širom sveta.

00

Gigant za e-trgovinu je ove godine obeležio Dan samaca  tako što je angažovao glumicu Skarlet Johanson, Dejvida Bekama, košarkašku legendu Kobija Brajanta i pop-rok bend One Republic, sve u gala-ugođaju i raskošno, svojski se potrudivši da pobudi međunarodnu pažnju. Pop zvezda Keti Peri se u poslednjem trenutku povukla iz privatnih razloga.

16Rukovodioci ovog “praznika konzumerizma” su ove godine postavili lestvicu jako visoko, samouvereno predviđajući još jedan poduhvat za rekord, pa čak i slabljenje juana nije zaustavilo entuzijazam i raspoloženje Kineza za kupovinu inostrane robe.

“Potrošački potencijal težak 1,3 milijarde ljudi u Kini je upravo otkriven”, rekao je Džek Ma, govoreći na konferenciji za novinare. “Možemo da jasno uočimo ogroman potencijal kineskog tržišta.”

Kineska ekonomija sve više zavisi od svojih više od milijardu potrošača u momentu dok globalni rast usporava. Prošle godine je na krajnju potrošnju otišlo više od polovine privrednog autputa. Kupci su do sada zanemarivali usporavanje u drugom po veličini svetskoj ekonomiji, sa rastom u maloprodaji od 10,7 odsto u septembru, što je rekord za ovu godinu. Rastuća srednja klasa sada traži bolji kvalitet proizvoda, kao i inovativne načine kupovine.

“Mnogi strani brendovi, onih kojih ima i onih kojih nema na kineskom tržištu, iskoristiće ovaj trgovački događaj kako bi dodatno uvećali profil svojih brendova pred kineskim potrošačima”, rekao je Andrija Čeng, analitičar u firmi eMarketer.12

Dan samaca su 1990. izmislili kineski studenti kao odgovor na Dan zaljubljenih, u skladu s informacijama iz “Narodnog dnevnika”, javnog štampanog glasila kineske Komunističke partije. Jedanaesti novembar, kao brojka po sebi, u vizuelnom smislu, podseća na “gole grane”, što je lokalni izraz za neženje i usedelice. Otkad je taj datum pretvoren u svojevrsni potrošački fenomen koji podrazumeva mesece provedene u brižljivom planiranju, milione ljudi kao osoblja zaduženog za logistiku i tehničko-tehnološku podršku, kao i nacionalni medijski “slapovi” reklama i promotivnih operacija.

U petak 11. novembra najbolje se prodavala roba kompanija Epl, Najki i Adidas, kao i uređaji kineske fabrike potrošačke elektronike Haier, saopštila je kompanija Alibaba na svom zvaničnom blogu. Alibabine akcije kojima se trguje u SAD su u Njujorku u četvrtak pale za 4,6 odsto. To je nastavak pada od srede kada su akcije Alibabe pale za 3,2 odsto kao posledica zabrinutosti zbog uticaja politike Donalda Trampa na ekspanziju kompanije na prekomorskim tržištima.

Oko 14.000 brendova nudilo je u petak svoje proizvode. Alibaba je pokrenuo virtuelni servis kako bi kineskim kupcima obezbedio kupovinu zapadne robe, od Mejsisa u Njujorku do Otaku Mode u Tokiju. Uz sve to, bio je i streaming uživo, pa je čak mobilna igrica Pokemon-Go, bazirana na kretanju ka određenim lokacijama, pokušala da pobudi interesovanje kupaca.

“Ponašanje potrošača se vremenom menja”, rekao je Alibabin izvršni direktor Danijel Džang tokom gala otvaranja. “Kupovina je postala zabava.”

Tokom prvih šest godina, rezultati su bili tabelirani u Alibabom rodnom gradu, Hangžuu, u istočnoj Kini. Ove godine, Ma je premestio svoj komandni centar u južni grad Šenžen na samoj granici sa Hong Kongom, u pokušaju da zadobije što širu međunarodnu pažnju. Ma, koji ima za cilj da do 2025. polovinu prihoda svoje kompanije ostvaruje preko granice tj u inostranstvu, rekao je da želi da uvede Festival kupovine u Sjedinjene Države i Veliku Britaniju.

15

“Možda bismo mogli da na našu desetu, petnaestu ili dvadesetu godišnjicu 11. novembra odemo u SAD, Evropu ili Japan, možda ćemo ovaj naš Praznik kupovine uvesti širom sveta”, rekao je Evans.

Prošle godine, jedna trećina kupaca je kupovala u inostranstvu tokom manifestacije – Nike patike i Levi’s farmerke bili su među najtraženijim artiklima. Očekuje se da će globalna e-trgovina na malo porasti za 24 odsto, a ove godine je na 1,91 biliona dolara u transakcijama, prema firmi eMarketer. Navodi se da će se, samo u Kini, taj broj povećati za 36 odsto, na 899 milijardi dolara.

Alibabin Dan samaca je ipak izazvao i neke kontroverze, oko izveštaja o obavljenoj trgovini, odnosno bruto obimu trgovine. Američka Komisija za hartije od vrednosti je, pregledajući podatke prošlogodišnje promocije, delimično odgovorivši na zabrinutost da je brojka o ukupnoj trgovini mogla uključivati i prodaju koju su napravili trgovci iz “treće ruke” ili da su u tu brojku uključene transakcije za koje, do kraja, nije bilo plaćeno. Alibabin potpredsednik Džozef Cai je rekao da kompanija sarađuje sa regulatorom, dobrovoljno obelodanivši i podelivši činjenice vezane za istragu.

Navodi o napumpanim ciframa su i na lokalu izašle na svetlo dana. U utorak, Državna uprava za industriju i trgovinu rekla je da je pozvala najveće online prodavce na sastanak – uključujući Alibabu, JD, Tencent Holdings Ltd. i Amazon.com Inc., upozoravajući ih na naduvane brojke o prodajama, podmećući lažnu robu ili se koristeći predatorskim taktikama.

“Postoji dosta nejasnoća i rasplinutosti oko te cifre”, rekao je Pol Svini (Paul Sweeney), analitičar na Blumberg televiziji. Ipak, “mnogi investitori pažljivo će nadgledati bruto vrednost robe, koja je više usmerena na golu priču koja treba da usmeri potrošače.”

Bloomberg

San o svetu bez keša: košmarna fantazija

Zabavno je zamišljati svet bez gotovine, piše za portal Bloomberg Elaine Ou, stručnjak za kriptovalute i blockchain u kompaniji za tehnološke finansije Global Financial Access iz San Franciska, i dodaje:  Društvo bez gotovine bilo bi jeziv košmar.01

Oslobođeni od tereta fizičkog novca, potrošači bi mogli da veoma zgodno obavljaju kupovinu koristeći svoje mobilne uređaje. Svaka transakcija bila bi opremljena zaštitom sajber prevara i hakera, nagradnim poenima i digitalnim zapisom vremena i lokacije na kojoj se transakcija obavila. Sveobuhvatne mogućnosti praćenja mogle bi da pomognu Poreskoj upravi (Internal Revenue Service, IRS) da povrati milijarde poreskih dolara “izgubljenih” u neprijavljenim prihodima (kao što sam i ja učinila kada sam prodala svoj frižider na sajtu Craigslist za osamdeset dolara!). Dileri droge, bespomoćni ukoliko im je onemogućeno da se služe anonimnim sredstvima novčane razmene, morali bi da imaju zdrave finansijske knjige, pa bi time i njihova profesija postala časna. El Chapo bi, u tom slučaju, čak mogao da istražuje prevare pri naplati lažnih šteta u osiguravajućim društvima, duhovito primećuje Elaine Ou.

Takvu utopiju nedavno je opisao Nejtan Heler (Nathan Heller) u nedeljniku Njujorker, kao i bivši glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda, Kenet Rogof (Kenneth Rogoff), u novoj knjizi “Prokletstvo keša” (The Curse of Cash). Ali, ovom univerzumu nedostaje jedan od osnovnih aspekata ljudske civilizacije. Svet bez gotovine je – svet bez novca.

Novac pripada svom vlasniku jedne valute. Tu, pritom, nije bitno da li je novčanica izgubljena ili ukradena u nekom trenutku u prošlosti. Novac je “protočan” i “struji” u talasima; zato se i zove valuta (current)! Bankarski depozit, međutim, ustupa “starateljstvo” i brigu nad novcem bankama. Stanje na računu, zapravo, nije novac već njegovo potraživanje.

Ovo je veoma važna odlika i razlika. Potraživanje je dobro samo onoliko koliko je dobro njegova sprovodljivost u delo [besmisleno je tražiti promptno svojih milion dolara od banke koja je upravo bankrotirala – upravo bi sprovodljivost vašeg zahteva za povraćajem novca (claim) bilo ono što jednu banku čini stabilnom i bezbednom). U jednom mogućem bezgotovinskom društvu, pak, svaka transakcija morala bi da prođe kroz izvesnog “finansijskog čuvara“. Banke, kao privatne institucije, imaju pravo da odbijaju transakcije po svom nahođenju. Shodno tome, ne možemo očekivati da bi se svakom procesu isplaćivanja novca klijentima posvetila  dužna pažnja.

05

To znači da bi politički nepopularne organizacije mogle biti lako lišene ekonomskog pristupa, tj pristupa svom novcu. Dosadašnji pokušaji da se stane na put pranju novca već bi i nehotice prekinulo finansijske usluge za legitimne pojedince, preduzeća i dobrotvorne organizacije. Uklanjanje papirnog novca bi iz sebe nesumnjivo ostavilo sličnu kolateralnu štetu.

Važnost borbe protiv gotovog novca biva precenjivana. Prošle godine je procena britanske vlade o rizicima od pranja novca i finansiranja terorizma utvrdila da svojim pravilima regulisane institucije poput banaka (kao što je HSBC) i službi za računovodstvene usluge (kao što je npr. bila kancelarija Mossack Fonseca, panamsko sklonište specijalizovano za utaju poreza) ispostavila je prisutnost najveće rizičnosti u operacijama poput “olakšavanja” ilegalnog skladištenja novca, ili omogućavanja ilegalnog kretanja finansijskih sredstava. Keš je zauzeo visoko treće mesto, ali ako bismo navodili nezakonite transakcije kao razlog za zabranu gotovine, onda bi to prvenstveno imalo smisla ukoliko bi se on zabranio bankama i računovodstvenim firmama poput Mosak Fonseke.

Odakle vreba opasnost – britanska nacionalna procena rizika od pranja novca:00Benefit od zamene gotovine potraživanjima gotovine je u tome što se potraživanje može poreći, otkazati ili oduzeti. Ovo, naravno, većini ljudi ne zvuči kao nešto što je užasno korisno za njih, iako je ova osobina atraktivna sve većem broju onih koji žele da kamatne stope pošalju u negativnu zonu.

Kao što objašnjava Kenet Rogof, politika negativnih kamatnih stopa predstavlja važan alat za centralne banke kako bi povratile makroekonomsku stabilnost. U vreme sporog ekonomskog rasta, niži troškovi zaduživanja daju kompanijama podsticaj za investiranje, a potrošačima podsticaj da troše. Tu fizička valuta zaprečuje, smeta i stoji na putu politici negativnih kamatnih stopa, jer svi oni koji ne žele da im se obračunava negativna kamata mogu da jednostavno pohrane svoj novac u sef. Kanalisanjem nacionalne valute na zakonom propisane bankovne račune, vlada može nametnuti porez na štednju u ime monetarne politike.

11Ako postoji neka stvar u kojoj je stanovništvo svake zemlje sveta dobro i umešno, onda je to – izbegavanje poreza. Ono je, pre svega, možda i najbolji razlog za započinjanje jedne ovakve priče. Ukoliko bi kamatne stope padale daleko ispod nule, onda bi se stvorile i mogućnosti da građani iznađu alternativne oblike gotovog novca. Trgovci drogom sigurno bi ga iznašli, ili bi u svakom slučaju žestoko nastojali da ga pronađu. Novac je u više navrata tokom istorije “ponovo izmišljan”: u obliku granata, cigareta ili, kao danas, u digitalnoj eri, u obliku kriptografskog koda. Ljudi su snalažljiva bića.

Rogof priznaje postojanje takvog rizika, navodeći da bi uklanjanje papirnog novca bilo delotvorno jedini “pod uslovom da vlada pod budnim okom zaigra sa građanstvom igru tipa “Udari krticu” (Whac-A-Mole), a kao alternativno rešenje za nove medije u kojima se danas vrše finansijske transakcije.” Ovo poprilično podseća na politiku koju su kineske vlasti sprovodile u 13. veku , kada je upotreba zlata ili srebra kao sredstva razmene bila kažnjiva smrću. Takvi postupci, prirodno, nisu obeležje slobodnog društva – ali to nije ni ukidanje novca.

Bezgotovinska ekonomija krši osnovne zakone po kojima valute funkcionišu još od vremena pre industrijske revolucije. Opravdanje za odustajanje od osnovnih sloboda (kao što je posedovanje gotovine) otvorilo bi put eksperimentalnim finansijskim politikama, koncipiranim da oporezuju valutu. Novac može biti jedna zajednička iluzija koju svi delimo, ali oni koji žele da ukinu gotovinu žive u sopstvenoj halucinaciji.

OCT 14, 2016

Elaine Ou, Bloomberg

Da li su Transatlantski trgovinski sporazum i CETA „pretnja demokratiji“?

Postoji još jedan trgovinski sporazum koji je već potpisan, a koji je verovatno daleko upitniji nego što je TTIP.

Ako je potreban ikakav dokaz da su trgovinski sporazumi samo puki izgovor kako bi korporativni biznisi zavladali svetom – a na naš račun i štetu – ne tražite dalje: tu je „CETA“, sporazum između EU i Kanade, piše u svojoj kolumni Nick Dearden za londonski dnevnik The Guardian.

I dok su se velike sile iz grupe G7 okupile prošle sedmice u Japanu na svom redovnom samitu, na čitav niz trgovinskih sporazuma presečen je rafalom kritika koje dolaze sa svih strana. Pa ipak, od Donalda Trampa pa do Džeremija Korbina, postoji prepoznavanje “trgovine” kao nečeg što je postalo nešto više od pukog sinonima za krupan biznis koji želi da preuzme još veću kontrolu od društva.

TTIP (Transatlantsko trgovinsko i investiciono partnerstvo, the Transatlantic Trade and Investment Partnership) koji je potpisan između SAD i Evrope predstavlja najpoznatiji u nizu ovih trgovinskih dilova takozvane “Nove Generacije”: ovaj je trgovinski sporazum inače inspirisao pokret u tom pravcu sveopšteg „trgovinskog sporazumevanja“, ali i sve veće negodovanje. Više od tri miliona Evropljana je potpisalo dosad najmasovniju evropsku peticiju, suprotstavljajući se TTIP-u, dok je 250.000 Nemaca prošle jeseni izašlo na ulice Berlina u pokušaju rušenja ovog dila. Nova ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da samo 18% Amerikanaca i 17% Nemaca podržava TTIP, što je manje od 53% , odnosno 55%, koliko je podrška američke i evropske  javnosti iznosila pre samo dve godine.

TTIP simbolizuje ono najgore od globalnog kapitalizma. A Kameron pokušava da ga progura uz ogroman rizik.

06

Ali, TTIP nije jedini sporazum koji je neomiljen. Tu je i njegova „manja sestra“, sporazum između EU i Kanade koji se zove CETA (Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum, the Comprehensive Economic and Trade Agreement). CETA  je podjednako opasna kao i TTIP; zapravo, CETA je na čelu niza trgovinskih ugovora nalik TTIP-u, jer je već potpisan od strane i Evropske komisije i kanadske vlade. Sada čeka na ratifikaciju u narednih 12 meseci.

Ona pozitivna stvar u vezi sa CETA sporazumom je to što je već potpisan, što znači da nam je dozvoljeno da ga vidimo. Njegovih 1,500 gusto ispisanih strana pokazuju da je CETA svojevrsna pretnja ne samo standardima za proizvodnju hrane već je u suprotnosti i sa borbom protiv klimatskih promena, a takođe je i protiv naše sposobnosti i ingerencija koje su nam dosad omogućavale da regulišemo poslove i transakcije velikih banaka, kako bi se sprečio još jedan finansijski sunovrat poput onog iz 2008. CETA udara na našu moć da renacionalizujemo industriju, kada je  jednom budemo otuđili, odnosno predali u ruke strancima.

Kao i dogovor sa Sjedinjenim državama, CETA sadrži novi pravni sistem i legislativu koja je prvenstveno otvorena za strane korporacije i investitore. Britanska vlada treba da donese odluku, recimo, o zabrani opasnih hemikalija čija se upotreba ovim sporazumom „podrazumeva“, da poboljša bezbednost prehrambenih proizvoda i stavi cigarete u obična, neprivlačna pakovanja, pa je, teoretski, moguće da kanadska kompanija tuži britansku vladu zbog “nepravednog tretmana”. Pod „nepravdom“ se naprosto podrazumeva da ne mogu da naprave onoliki profit kolika su im bila očekivanja. “Suđenje” će, ipak, biti održano u formi za to posebno formiranog tribunala, kojeg će nadzirati korporativni advokati.

07

Evropska komisija je napravila izmene u ovom sistemu “Korporativnog sudstva”, u nadi da će biti pravedniji. Međutim, istraživači su otkrili da praktično ne bi bilo razlike barem u nekoliko desetina slučajeva pokrenutih protiv nekih zemalja u poslednjih nekoliko godina, koje su pod sličnim pravno-sporazumnim ustrojstvom. Sama Kanada je, recimo, vodila i izgubila brojne slučajeve od američkih korporacija upravo zbog Severnoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement, NAFTA) – na primer, da se zabrane kancerogene hemikalije koje sadrže benzen, rušeći pokušaje reinvestiranja u lokalnim zajednicama i zaustavljanje devastacije kamenoloma. Ratifikacijom CETA i TTIP sporazuma, mogu se očekivati sve brojniji sporovi ovakvog tipa.

Čitav smisao CETA sporazuma je u redukovanju propisa o poslovanju, pa je ideja bila da će se time olakšati izvoz za sve strane. Ali, sporazum će biti i daleko više od smanjenja birokratije i papirologije. Kroz frazu koja prijatno zvuči, kroz “regulatornu saradnju”, standardi bi se smanjivali preko odbora, a na osnovu toga što standardi predstavljaju “prepreke za trgovinu”. U ovo možemo da uključimo i bezbednost hrane, prava radnika i zaštitu životne sredine.

Zastanimo ovde samo na tren i porazmislimo o „finansijskoj regulaciji“. Sposobnost nacionalnih vlada da kontrolišu banke i finansijska tržišta će biti dodatno umanjena. Ograničavanje rasta banaka koje su postale “prevelike da bi propale” može da svaku vladu oteraju pred „tajni“ korporativni tribunal. Na kojem će korporacije, naravno, dobiti bitku.

I zaista, najezda je već počela. Katransko ulje je jedno od najdestruktivnijih i po prirodu najpogubnijih fosilnih goriva na svetu, a većina ovog ulja se vadi u oblasti oko Alberte u Kanadi. Trenutno se malo ovakvog ulja upotrebljava u EU, ali se i taj trend menja. Kada je EU predložila nove propise za efikasno zaustavljanje isticanja katranskog ulja, Kanada je iskoristila CETA sporazum kao adut, pa je blokirala ovaj evropski predlog. Ako CETA do kraja prođe i bude ratifikovana, tom će se odlukom ratifikovati i potencijalna katastrofa po klimu i ekosisteme.

Aktuelni nivoi privatizacije onih segmenata koji su dosad bili briga vlade i društva zadaće završni udarac nečim što se zove “Klauzula o nepovratnim promenama”, ili, popularnije, „Klauzula gedore“ (vrsta nasadnog ključa kojim je moguće samo zavrtati u u jednom smeru, ali ne i odvrtati) ‘ukoliko ova klauzula profunkcioniše, sadašnji nivo privatizacije biće “zaključan” i „pritegnut“, bez šansi da se promeni, a od ove klauzule nijedna roba ili usluga neće biti izuzeta. Ukoliko vlade Kanade ili EU žele da neke ingerencije iz CETA dila ponovo stave pod državnu kontrolu, u svojstvu javnog vlasništva – kao što je to bilo dosad, odnosno pre ustanovljavanja CETA ugovora – ovo nastojanje nacionalnih vlada moglo bi se protumačiti kao kršenje uslova ugovora.

Pa, nakon što su ovakve „sporazumne situacije“ takve kakve jesu, zbog čega je tako malo ljudi čulo za CETA ugovor?

05

Razlog za to je uglavnom zbog toga što Kanađani i Evropljani misle da su prilično slični. Nijedna strana se ne plaši od „preuzimanja privrede u tuđe ruke“ na način na koji se plaše prilikom potpisivanja trgovinskih sporazuma sa SAD. Ali ovo je Velika Greška, jer ovi trgovinski sporazumi nisu postavljeni tako da Evropljani budu protiv Amerikanaca, ovi protiv Kanađana, a Kanađani protiv Evropljana, ili Amerikanaca protiv obe strane, ili… Ne. Ovde se radi o ogromnim, korporativnim biznisima, postavljenim protiv građana svake zemlje-potpisnice.

Ako je potreban još neki dodatni dokaz da su moderni trgovinski sporazumi, u stvari, ništa drugo do puki izgovor za primopredaju moći iz ruku nacionalnih vlada u ruke velikih biznisa i korporacija  – sve to na naš račun i štetu – moramo tražiti malo iza i malo šire od CETA ugovora. Nije ni čudo što negodovanje javnosti zemalja-potpisnica raste, dok se protivljenje TTIP-u preliva i na evropsko-kanadski dogovor.

Kada CETA krajem juna ode na ratifikaciju u Evropski savet (Savet svih EU vlada), Rumunija – koja je u sporu sa Kanadom oko pitanja viza – ima da sasvim izvesno zapreti stavljanjem veta na ovaj trgovinski sprorazum. Valonski parlament je veoma oštro upozorio da će se ratifikacijom ovog ugovora belgijskoj vladi vezati ruke, primoravajući Valonce da budu ili protiv ili uzdržani po pitanju CETA ugovora. Holandski parlament je takođe usvojio predlog kojim se privremeno odbija primena ovog dogovora – „na određeno vreme“ – čime se holandskom parlamentu ukida mogućnost da se ovaj ugovor uopšte i pojavi pred poslanicima. Samim tim, oni neće imati ni prilike da o ovom sporazumu glasaju.

Najagresivniju podršku CETA sporazumu pruža britanski premijer Dejvid Kameron (David Cameron) – ne samo što ga u potpunosti podržava već se trudi da isposluje njegovu privremenu (i prevremenu!) primenu u Velikoj Britaniji. Po toj osnovi, CETA bi u na Britanskom ostrvu mogla da stupi na snagu već početkom naredne godine, i to bez glasanja poslanika u palati Vestminster. U stvari, čak i ako se britanski parlament  ne bi složio sa CETA dilom, tu je još uvek korporativni sudski sistem, pa će sporazum i dalje ostati na snazi još naredne tri godine. A to je upravo ono što svi koji su Kameronovi oponenti po pitanju Brexita ne bi previše voleli. Ovaj potez bi dodatno dolio ulje na vatru u korist Brexitovaca, a uoči referenduma koji će se sprovesti za nekoliko dana

Problemi sa odlukama koje donosi G7 pokazuju da su mnogi od nas prepoznali kako se ovakvim trgovinskim sporazumima od sveta pravi igralište za superbogate – a oni su upravo ti koji su sastavni deo našeg zapanjujuće nepravične globalne ekonomije. Međutim, G7 nije u stanju da misli „izvan fioke“ i izvan interesa svetske elite. Stoga je na nama da povratimo našu demokratiju koja nam, kao građanima, pripada. Zato i treba da kao građani ustanemo protiv takvih dogovora, da idemo na barikade i razvijemo liniju fronta kako bismo zaustavili nepravdu koja nam se protura kroz sporazume kao što su TTIP ili CETA, zaklučuje Nik Dirden svoj tekst u Gardijanu.

 

Nakon Bitkoina, Blokčejn preokreće svet

Od Silicijumske doline do Volstrita tehnolozi i investitori živo raspravljaju o potencijalima Blokčejna (Blockchain) da proizvede pravu revoluciju … u svemu. Očekivanja su visoka, potencijal je značajan, ali prepreke su takođe impozantne. Finansijska pozadina jača, a eko sistem u kojem bi mogao biti primenjen se razvija. Blokčejn je svojevremeno smatran samo infrastrukturom za Bitcoin, ali je njegova tehnologija ubrzo dospela u centar pažnje, preuzimajući svetlost reflektora koja je do tada bila rezervisana za njegovog roditelja, kripto-valutu Bitkoin, obećavajući da će stvoriti novi set alata za smanjenje troškova i dovodeći u pitanje izvor dobiti za sve posrednike, pa i postojanja centralizovanih finansijskih institucija koje bi se mogle pokazati kao zastarele. Ovo rešenje obećava da će pomoći ne samo potrošačima već i onima koji tragaju za isplativijim opcijama.

Bitcoin je samo uvertira – Blockchain je spreman da dođe u centar pažnje. U svom najčistijem obliku Blockchain je digitalna platforma koja beleži i proverava transakcije na način koji onemogućava upade i revizije i javno je dostupan svima (Dokaz 1). Inače, svi dokazi, prilozi i grafikoni nalaze se u pdf izveštaju investicione banke Goldman Sachs.

Razvijajući istu tehnologiju – prvobitno razvijenu u studentskoj sobi na Northeastern Univerzitetu za Napster (i kasnije dorađenu od strane ljudi koji stoje iza tehnoloških kompanija Skype i Spotify) – ovaj alat je prvobitno rođen kao podrška stvaranju i praćenju Bitkoina.

Bitcoin i druge kriptovalute traže takav mehanizam koji će uspostaviti sporazum između svih strana koje učestvuju u transakciji. Od kupovine do prodaje, od trgovanja do čuvanja, svaka transakcija se vezuje međusobno tako da nikada ne dođe do dupliranja ili promene vlasništva nad Bitkoinom. Ovo Blokčejnu omogućava da registruje svaku transakciju, ali ne i da je obriše. Ova kompletna istorija … “javno podeljeno knjigovodstvo” na kojoj počivaju mreža (i valuta) je tako napravljena da, u očima korisnika, ako hoćete, preuzima ulogu centralne banke, i čini je zastarelom. (Prilog 2). Tu valutu u opticaju, kao rezultat, stvaraju građani na internetu, a ne centralne kliring institucije ili agencije. Na kraju, iako ostaje da je najjača asocijacija na Blokčejnu povezana sa Bitkoinom, postoje sve veći skupovi privatnih i sa dozvolom vidljivih knjigovodstava koji privlače pažnju i na koje je vredno fokusirati se.

Uloga kriptografije: Pre nego što transakcija bude odobrena i dodata na Blockchain, ona biva verifikovana od strane algoritma koji se oslanja na kriptografiju u proveri njegove autentičnosti. Svaka transakcija koja se javlja u Bitcoin, na primer, ima informacije koje se šalju preko mreže na proveru i verifikaciju. Rešavajući algoritam – zagonetku koja stoji iza sastavljanja jedne transakcije, pojedinci ili grupe, poznatije kao “rudari” (Miners) dobijaju “nagradu” u vidu više bitkoina. Ovaj proces, distribuiran na više čvorišta unutar svetske računarske mreže, veoma je kompleksan, opsežan i neverovatno težak za sprovođenje. Uporan i pouzdan, u ovom sistemu svako mora da pristane na transakciju a niko je ne poseduje. On omogućava ljudima koji ne znaju jedni druge, ili ne veruju jedni drugima, da dođu do dogovora koji se potvrđuje, smatra pouzdanim i održava kao predmet javnog izveštaja.

• Sačekajmo, ali nije li Bitkoin mrtav? Istina je, tokom poslednje dve godine – završno sa 30. novembrom 2015. –  vrednost Bitkoina je pala za 67% na oko $377. Kriptovaluta je vrednosno varirala uporedo sa skandalima koji su uključivali digitalne tačke kao što su Mt. Gox i Put svile, koje su postale glavna hrana za prežvakavanje, uporedo sa stabilizovanjem svetske ekonomije, što je smanjilo nepoverenje u centralne institucije. Dodajmo ovome misteriju Satošija Nakamotoa (Satoshi Nakamoto), što je pseudonim osobe ili grupe koja je stvorila Bitcoin protokol i odgovarajući softver.

Kako god da bilo, oni koji su otpisali Bitcoin su možda propustili zlatno jaje – tehnologiju koja stoji iza njega i čiji je cilj da racionalizuje, potencijalno, mnoštvo preduzeća. Pojednostavljeno rečeno, Blockchain može da živi izvan sveta Bitkoina.

Zašto je to važno? Ovo decentralizovano i na kriptografiji bazirano rešenje izbacuje posrednike. Ono ima potencijal da redefiniše transakcije i knjigovodstvo mnoštva različitih industrija. Od bankarstva do plaćanja, od notara do izbornih sistema, od registracije kola do isplate zarada, od kontrole oružja do baza podataka naučnog osoblja, preko trgovinskih sporazuma do katalogiziranja vlasnika umetničkih dela ono ima potencijal da sve te transakcije napravi bržim, jeftinijim i sigurnijim.

Uklanjanjem potrebe za posrednikom smanjuju se potencijalni bezbednosni problemi od hakovanja do korupcije, od ubrzavanja manuelnih procesa koji su zastareli i mogu trajati dugo. Vaš rizik, ako se vreme obrade poboljša, može biti blizu trenutnog, omogućavajući tačne, u realnom vremenu, povratne informacije o rizicima i izloženosti. U svetu autora (Goldman Saksa), mislite o tome iz bankarskog ugla. U svetlu povećanog kapitala i regulatornih troškova, bilo koja tehnologija koja poboljšava povraćaj profita na ulog, pada na profitnu liniju. Nadzorni i tehnološki troškovi kao rezultat, mogu se smanjiti.

Koje su mane?

Kao i kod svih novih tehnologija, groznica koja raste, u ovom trenutku se gradi bez realnog, zakonodavnog ili regulatornog okvira. Open source ima istoriju uspeha i padova, koji navode na pitanje koliko će Blokčejn biti otvoren ili pod kontrolom. Ovo ne znači da privatne Blockchain “fiilijale” ne mogu da rade, ali fragmentacija može da uspori usvajanje ove tehnologije. Dalje, kao i sa svim rešenjima vezanim za tehnologiju, ključna pitanja postaju pitanja ko će snositi troškove razvoja i održavanja što odmah dovodi u pitanje i skalabilnost (kao i brzinu).

U slučaju Bitcoin-a, na primer, VisaNet, (vizin sistem za obradu), saopštio je u 2013. da može da obradi 47 000 transakcija u sekundi (sa tada aktuelnim kapacitetom) dok Bitcoin-ov Blockchain može za to vreme da obradi oko 7 transakcija. To je zato što Bitkoinov softver ograničava veličinu svakog bloka na 1 MB (trenutno, s obzirom na mogućnosti mreže), koji se stvara na svakih 10 minuta. Svaka transakcija varira u veličini, ali je najmanja veličina bloka oko 224 bajta, tako da 1024 Kb blok / 256 bajta =  znači 4,096 transakcija na svakih 600 sekundi… što je jednako cifri od 7 transakcija u sekundi.

Dokaz 3: Finansiranje iz izvora venčer kapitala se eksponencijalno povećalo

Bitcoin / Blockchain finansiranje iz izvora venčer kapitala u godinu dana ($,MN)

Dokaz 4: Bitcoin

Od start-up firmi, primeri slučajeva upotrebe itd.:

Broj startup kompanija u ovoj oblasti nije mali. Od Digital Asset Holdings, preko Coinbase, do Ripple i Ethereum (između ostalih) spisak je dugačak. Za potrebe ove prezentacije predstavljene su tri aplikacije u usponu kako bi se istakao potencijalni dijapazon njihove upotrebe u korporativnoj Americi danas.

R3CEV. Konzorcijum od 30 najvećih globalnih banaka, ovo telo radi na uspostavljanju jasnih standarda i protokola za distribuirane aktivnosti baza podataka. Ovaj startap iz Njujorka je angažovao ljude iz Google, IBM, Barclays i drugih da pomognu smanjenju troškova u bankarstvu.

Adept. Spajanje “Interneta stvari” (Internet of Things, IoT, ali ponegde je pojam sveden na uži i donekle nedovoljno precizan termin “industrijski internet”)) sa Blockchain, IBMom i Samsungom dovelo je do razvoja ADEPT ili autonomne decentralizovane peer-to-peer komunikacije.

Telemetrija, koji ima za cilj da iskoristi tehnologiju kako bi poslužila kao knjigovodstveni zapis ili čuvar zapisnika za sve transakcije koje će Internet of Things (industrijski internet) stvoriti tokom svog rada. Može se koristiti kao način kako da uređaji međusobno razumeju kako svaki od njih funkcioniše  (na primer, kako vaš telefon povezati sa sistemom kućnog grejanja). Ova tehnologija takođe se oslanja na BitTorrent i Telehash, sa obećanjem da poboljša bezbednosne rizike, (još jedna oblast na koju se fokusira Blockchain).

Nasdaq. Nasdaq  je pokrenuo Nasdaq LINQ, svoju platformu baziranu na Blockchain koja mu olakšava izdavanje, katalogizaciju i snimanje transfera privatnih kompanija na NASDAQ privatnom tržištu. Nasdaq se udružio sa Chain.com unoseći svoj sopstveni IP.

Goldman Sachs

Tehnološka revolucija je podbacila

Već neko vreme čitamo o tehnološkoj revoluciji: Čitave industrije su “narušene” (disrupted), način na koji radimo najjednostavnije stvari se menja, tempo inovacija se ubrzava. Prema ekonomskim podacima, međutim, ne dešava se baš ništa posebno. Kome da verujemo, našim očima ili podacima? To nije očigledan izbor, piše Leonid Bershidsky za  poslovni portal Bloomberg.

33Bivši američki sekretar za finansije Leri Samers (Larry Summers) govorio je o jednom aspektu tog paradoksa na nedavnoj konferenciji o produktivnosti. Ako tehnološke inovacije teraju nekvalifikovane radnike izvan korpusa radne snage – 1965. godine u SAD je radilo 19 od 20 muškaraca u dobi od 25 do 54, a sada samo 17 – ne bi li trebalo da produktivnost brže raste? Intuitivno, trebalo bi, kako zbog manje zaposlenih i rasta ekonomije tako i zbog činjenice da iz korpusa radne snage bivaju izbačeni oni koji su najmanje produktivni.

Umesto toga, ukupan faktor rasta produktivnosti u Sjedinjenim Državama je prepolovljen u protekloj deceniji, u poređenju sa prethodnim periodom.

Samersov intuitivni odgovor – on je, naime, u svom govoru istakao da produktivnost nije bila njegovo akademsko polje – bio je da je možda ekonomski rast pogrešno meren: Metodologija koju već generacijama koristimo da bi izmerili BDP je možda nepogodna da “uhvati” ono što se događa u vrlom novom svetu. Samers tvrdi, na primer, da nema očiglednog načina da se izmeri poboljšanje kvaliteta nastalo usled inovacija. On je od svoje publike tražio da glasa: “Šta bi ste radije izabrali za sebe i svoju porodicu: zdravstvo iz 1980. i cene iz 1980. ili zdravstvo iz 2015. i cene iz 2015.?” Nije teško pogoditi odgovor.

Samers je zatim zaključio da je u stvarnosti, poboljšanje kvaliteta u zdravstvu učinilo da inflacija u ovom sektoru bude negativna u poslednjih 30 godina, proizvodeći oko 0,3-0,4 odsto bruto domaćeg proizvoda koji nije uračunat u ukupan privredni rast. On je dodao:

16„To što primećujemo u zdravstvu, je, po mom mišljenju, bar donekle prisutno i u mnogim drugim oblastima. Kad odete u prodavnicu, postoji mnogo više vrsta proizvoda u prodavnici nego što ih je nekada bilo. Zaista je lakše proći kroz aerodrom sa bording kartom na mobilnom telefonu nego u vreme kada smo nosili kartu do pulta za karte koja je potom bila čekirana da bi smo dobili bording kartu. Rado bih platio 30 odsto, čak 40 odsto od cene moje karte od Bostona do Vašingtona, da bih imao dodatne pogodnosti u vezi sa načinom na koji sada putujem.

Argument o pogrešnom merenju je takođe omiljen u Goldman Saksu (Goldman Sachs) kada treba objasniti paradoks produktivnosti.

Investiciona banka tvrdi da je u domenu softvera i digitalnog sadržaja mnogo teže meriti nivo cena prema kvalitetu i njihov stvarni doprinos društvenom proizvodu nego u većini drugih sektora.

Ekonomisti koji su specijalizovani za merenje produktivnosti nisu baš voljni da “kupe” ova objašnjenja. U istom tom Peterson Institutu (Peterson Institute), gde je Samers govorio na konferenciji, Džon Fernald (John Fernaldiz FED-a u San Francisku rekao je da je moguće da ima teškoća u merenju kvalitativnih promena, što može dovesti do procena nižeg od realnog BDP i industrijske proizvodnje, ali da je ovde reč o samo 0,1 odsto do 0,2 odsto “potcenjivanja” bruto domaćeg proizvoda, što nije dovoljno da se objasni veliko usporavanje produktivnosti.

02Osim toga, mnoga od tih nedavnih poboljšanja nisu baš nešto što nas čini produktivnijim na poslu. “Recimo, prednosti gledanja videa sa kućnim ljubimcima na Internetu nisu uračunate u rast BDP, rekao je Fernald. Različite vrste digitalne zabave i komunikacija u kojima uživamo zahvaljujući tehnološkoj revoluciji uglavnom utiču na našu ne-tržišnu aktivnost. Drugi način razmišljanja o tome je da mnoge od nedavnih inovacija samo olakšavaju i čine zabavnijim stvari za koje teško da smo ikad i primetili da su teške i nezabavne. Ljudi koriste internet aplikacije za slanje poruka umesto ranijeg oslanjanja na e-mail ili plaćaju svojim telefonima, tamo gde su nekada vadili kreditnu karticu. Ne postoji vidljiva promena ni u korišćenju vremena – jednostavno prelazimo na nov, navodno savršen način da završavamo iste stare transakcije. Veći deo “Internet of Things” (sada se često naziva Internetom svega) – povezanih sijalica i slavine, prekomerne elektronike i softvera u automobilima – pruža ovu vrstu “poboljšanja kvaliteta”: gadžeti su divni, ali su retko od suštinskog značaja.

Postoji mogućnost da se sva ta poboljšanja uvrste u novu formulu izračunavanja BDP, ali to bi značilo promenu celog modela – u suštini cele ideologije – načina na koji se meri ekonomija. Umesto rešavanja paradoksa produktivnosti, takve promene bi ga jednostavno zaklonile.

43Pronalaženje prihvatljivog objašnjenja u okviru trenutnog skupa pravila nije nemoguće. U jednoj upravo objavljenom dokumentu, Rajan Deker (Ryan Decker) iz Upravnog odbora Federalnih rezervi i njegovi saradnici ističu da je brzi rast produktivnosti 1980-ih i 1990-ih bio vođen “visokom stopom rasta mladih firmi” – drugim rečima, start-upova. To je nešto kontra-intuitivno s obzirom na trenutnu vidljivost start-up kulture i preferenckoje generacije Y i Z gaje prema preduzetništvu, ali, prema Dekerovom papiru, poslovna dinamika u SAD je naglo opala od 2000. godine: “SAD ima mnogo niži tempo proizvodnje start-upova, a oni koji se probiju imaju manje šanse da postanu visoko rastuće firme.”

Poslovna dinamičnost je opala kako u sektoru novih tehnologija koji je obavijen tolikim uzbuđenjem i vrlo “in” kao i u tradicionalnijim sektorima – maloprodaji i proizvodnji. Deker i njegovi saradnici nisu istraživali razloge ove pojave, ali moguće objašnjenje je da se tehnološka revolucija zaista desila u 1980-im i 1990-im. 20Personalni računari su doneli veliki napredak. Ipak pre dvadeset godina, neki su očekivali više rasta produktivnosti od kompjuterizacije nego što ju je ona stvarno donela i diskutovali su o objašnjenjima koje smo gore pomenuli – kao što je pogrešno merenje. Što se više stvari menjaju, to više ostaju iste.

Uspon mobilnih ili društvenih mreža doneo je značajne promene, ali ne revolucije u smislu produktivnosti i uticaja na ekonomiju. Paradoks produktivnosti će nestati kada se pojavi jedna stvarno velika stvar. U ovom trenutku, mi živimo na repu buma koji su iznedrile prethodne generacije – i možda upravo prolazimo kroz proces inkubacije neposredno pred novi skok napred.

 

Leonid Bershidsky, Bloomberg

 

Investiciono bankarstvo: Napuštanje Volstrita (2/2)

11

Prednosti krize

U univerzalnim bankama, koje su u sebi imale i nesputane investicione banke kao što su Goldman Saks (Goldman Sachs), Morgan Stenli (Morgan Stanley), Meril Linč (Merrill Lynch) Liman Braders (Lehman Brothers) i Bear Sternz (Bear Stearns), pravi profitni centri postale su aktivnosti kao što su kreditiranje i trgovina tržišnim materijalom.

“Biti u butik firmi nije ono što bi ste u tim vremenima voleli “, kaže Ken Mielis (Ken Moelis), zvezda UBS koji je napustio ovu banku da bi pokrenuo Moelis & Co (Moelis & Co ) u 2007. godini, neposredno pre finansijske krize kada je čak razmatrao da otvori kompaniju koja bi pružala celokupan obim bankarskih usluga.

Ali, ako je rast od megabanaka – do pucanja- bila pretnja poslovanju butik firmi, globalna finansijska kriza pomogla je da one opet dođu u modu.

“Deregulacija u oblasti finansijskih usluga počev od ranih 1980-ih stvorila je veštački priliv sredstava koji je dao velikim bankama konkurentsku prednost kada su u pitanju bonusi”, kaže jedan viši rukovodilac u velikoj nezavisnoj investicionoj banci koji je zahtevao da ostane anoniman. “Finansijska kriza je okončala takav razvoj događaja.”

Za bivšeg UBS bankar Blera Efrona (Blair Effron), razlika između manjih i velikih firmi, gde je radio veći deo svoje karijere, je ono što ga je navelo da osnuje Centervju Partners (Centerview Partners ) sa bivšim predsednikom Vaserstein Perela (Wasserstein Perella ) Robertom Pruzanom (Robert Pruzan) 2006. godine.

“Dilon Rid (Dillon Read ) je firma u kojoj sam počeo da pružam intelektualni kapital. UBS [koji je kupio Dillon Read 1995] je obezbedio finansijski kapital. “Međutim, dodao je on, “to nije slučaj sa svim megabankama. ”

05Centervju (Centerview) je došao dotle da je najbliži tome da ozbiljno ugrozi velike banke u sklapanju dilova, sa 11 mestom globalnoj listi M&A po vrednosti poslova. Za razliku od mnogih butika koje se fokusiraju na specifične oblasti, Centervju je radio na velikim poslovima u svim sektorima. Ovogodišnje Blockbuster transakcije uključuju Hajncovo (Heinz) preuzimanje američkog Krafta (Kraft Foods Group) i prodaju finansijskog dela GE, GE Capital.

Jedna osoba upoznata sa njegovim finansijama, kaže da je Centervju na putu da dostigne $600 miliona prihoda ove godine, što je veoma pristojna suma za firmu sa samo 35 partnera, a rival je takvim firmama kao što su Grinhil (Greenhill) i Hulihan Lokei (Houlihan Lokey).

Pitanje za većinu današnjih početnika glasi: kako preći put od ubiranja plodova nekoliko dilova do stvaranja institucije koja ima šansu za dugovečnost i u stanju je da obezbedi osnivačima likvidnost njihovih uloga? “Veoma je teško izgraditi firmu u kojoj je više od dva bankara”, kaže Efron. “Ali onda morate imati i operativnu stručnost za upravljanje rastom firme, dok istovremeno i dalje radite za klijente.”

Originalna Volstrit (Wall Street) partnerstva, kao što su Goldman Saks, Morgan Stenli i Lazard su na kraju morala da listiraju svoje akcije kako bi bankarima dali mogućnost da unovče svoje velike uloge.

“Postoje značajne prednosti javnog vlasništva – akcije služe kao moćno sredstvo zadržavanja i, ako je njihova vrednost dobra to poboljšava brend firma”, kaže Rodžer Altman koosnivač Everkor partners (Evercore Partners).

Nezavisne vrednosti

Ipak, Altman kaže da ne može svaka firma – ili i ne bi trebalo – da postane dovoljno velika da listira svoje akcije. “Pokušavamo da izgradimo istinski elitnu, globalnu, trajnu instituciju. To nije ono što svi traže. Neke druge nezavisne kompanije imaju drugačije ciljeve. ”

Najveća nezavisna firma, Lazard, ima svoj početak u 1848. a listirana je tek 2005. pod vođstvom Vasersteina (Wasserstein) koji je ujedinio njegove različite odeljke. Banka ima oko 150 generalnih direktora globalno koji su generisali milijardu dolara prihoda od savetovanja u 2014. godini.

Kada su akcije PJT partners (PJT Partners), firme koja kombinuje Blekstonovu (Blackstone) savetodavnu jedinicu sa startapom Pola Taubmana (Paul Taubman) izašle na berzu u oktobru, bilo je ukupno šest butik firmi na američkoj berzi od 2004. Centervjuov igrač, Pruzan, čija se firma pojavljuje kao sledeća logična butik-banka koja bi mogla biti listirana, i dalje je oprezan u vezi inicijalne javne ponude.

“Postoje dobri razlozi za izlazak na berzu, ali to nije za nas. Kada to uradite, tržište želi da rastete po svaku cenu. Nažalost, stvari ne rastu na nebu. Postoje trenuci kada je potrebno vreme da se izgradi mreža kojom će prihod moći da pristiže. ”

Majkl Tori (Michael Tory), bivši bankar u Liman Braders (Lehman Brothers) čije je bogatstvo zbrisano sa gašenjem te banke 2008. godine kaže da se kultura unutar firme posle listiranja na berzi radikalno menja i može dovesti do kidanja nekad veoma snažnih niti partnerstava koja je trebalo da budu dugovečna. Zato je njegova londonska firma, Ondra partners (Ondra Partners), u svom osnivačkom dokumentu zapisala da nikada neće biti ponuđena na prodaju niti će izaći na berzu i da se ovaj princip može promeniti samo voljom svih 13 osnivača.

Duh partnerstva ne može se povratiti nakon što firma bude listirana, kaže gospodin Tori. “Sufle ne raste dva puta.”

13

Butik stil: Lekcije za dugovečnost od nekoliko nezavisnih

Za današnju groznicu osnivanja butik banaka od strane teškaša sa Vol Strita dve firme sa dve decenije iskustva pružaju veoma različite primere postizanja dugovečnosti.

I Robert Grinhil (Robert Greenhill ), osnivač Grinhil & Co (Greenhill & Co), i Rodžer Altman (Roger Altman) , koosnivač Everkor Partners (Evercore Partners), su zasnovali svoje firme “nakon profesionalnog razočarenja”. Grinhil je vodio Morgan Stenlijev bankarski tim kroz ratove preuzimanja 1970-ih i 1980-ih. Ali, njegov kratki mandat kao direktora za trgovanje Smit Barnija (Smith Barney) Sindija Vejla (Sandy Weill), u ranim 1990-im pokazao se zlosrećnim – zamenjen je Vejlovim štićenikom Džejmijem Dajmonom (Jamie Dimon). Grinhil je tada osnovao Grinhil & Co sa samo dva člana firme.

Rodžer Altman, veteran Liman Braders i Blekston Grupe (Blackstone Group), takođe je ko-osnovao svoju nezavisnu investicionu banku, Everkor Partners u 1995, “zbog jednog nepredviđenog događaja”. Imenovan za zamenika sekretara ministarstva finansija od strane predsednika Bila Klintona 1993. godine, Altman je podneo ostavku zbog načina na koji je vodio istragu o jednom propalom ugovoru iz oblasti nekretnina koji je bio vezan sa Klintonovima.

Grinhil i Everkor su stekli kredibilitet kao savetnici u velikim poslovima, kao što su Compak Computer/Digitalna oprema (Compaq Computer/ Digital Equipment) i Vestinghaus (Westinghouse)/CBS. Važan deo njihove privlačnosti kasnih 1990-ih – udarnog perioda za univerzalne banke –bila je nezavisnost i diskrecija.

01

“Kineski zid? Mi smo Kinezi!”, priseća s Grinhil da je ovako govorio jednom klijentu zabrinutom za curenje informacija u velikim institucijama.

Grinhil je listirao svoje akcije u 2004. godini, postavši prva nezavisna banka koja je to učinila. Sledio ga je Everkor u 2006. godini.

Na početku, obe firme su gajile ambicije da imitiraju model Blekstona (Blackstone) u stvaranju zajedničke firme sa dve aktivnosti savetovanjem i trgovinom akcijama. Ali antagonizam između tih jedinica i jaka konkurencija u oblasti trgovanja akcijama su ih naveli da u potpunosti napuste ovaj sektor.

Danas je Grinhil – koji je generisao 300 miliona dolara prihoda u 2014. godini – jednostavno savetodavni posao. Everkor se, nasuprot tome, agresivno proširio na upravljanje imovinom i akcije. Prošle godine ova firma je generisala skoro milijardu dolara prihoda. Grinhil (78) i Altman (69) ostaju predsednici svojih firmi.

Akcije Grinhila su pale za trećinu tokom protekle dve godine, što možda pokazuje rizik od malog, koncentrisanog pristupa. Akcije Everkora su vredele isto tokom celog perioda.

 

Sujeet Indap, Arash Massoudi, James Fontanella-Khan (WSJ)

Grčka dužnička kriza: Kako se izbaviti iz haosa?

Pet godina otkad je uvela strogi režim štednje, grčka vlada je bila primorana da još jednom skine kapu i poturi je pred svoje poverioce, moleći ih za još novca. Za BBC piše dopisnik biznis rubrike Jonty Blum

03

Međutim, komplikovani poreski sistem izgleda da je još uvek jedna od njenih najvećih prepreka.

Bivši šef grčke agencije za naplatu poreza izjavio je za BBC da povećanje poreza usred finansijske krize “Nije bio nimalo lak posao”.

Ovo je, verovatno, umešno izbegavanje da se stvari nazovu pravim imenom, s obzirom na skorašnje epske skandale vezane za Grčku i njenu finansijsku situaciju.

Hari Teokaris, sada poslanik, doskora je bio najtraženiji čovek u Grčkoj – i to ne zato što se nešto posebno sviđao Grcima. Naprotiv. Oni ga mrze iz dna duše. Njegov je posao bio je da pokuša da podigne poreze usred finansijske krize, kao i da reformiše sam poreski sistem koji je izuzetno neefikasan. “Ako ste osoba koja svima zagorčava život… to znači da i niste baš najpopularniji”, rekao je Teokaris.

Zapanjujuće komplikovano

Navedimo samo jedan primer zamršenosti s kojom Teokaris nastoji da izađe na kraj: u Grčkoj postoji šest različitih stopa PDV-a. Normalna stopa je 23% – a postoje i dva smanjena, za stavke kao što su hrana, gorivo i lekovi.

I pored užasnih posledica krize, grčka ostrva uživaju snižene stope PDV-a kako bi se grčki ostrvljani time podstakli na dalji ostanak u udaljenim delovima zemlje, ne bi li svojim radom doprineli vitalnosti turističke industrije u tim oblastima.

Ovo čini da u svemu postoji šest PDV stopa, čime se stvara obilje mogućnosti za izbegavanje poreza.

Nedavna navala turista na Mikonos, na primer, izgleda da je dovela do smanjenja uplate PDV-a na račun grčke vlade – što je poprilično nelogično.

Grčka, takođe, ima penzijski sistem koji je neverovatno složen, sa brojnim izuzecima za različite poslove koji omogućavaju prevremenu penziju.

U proseku, grčke penzije nisu baš izdašne, ali sve u svemu grčka vlada troši 30% više nego što na penzije troši britanska vlada. Celokupnom grčkom sistemu, u svim njegovim segmentima, očajnički je potrebno pojednostavljenje i transparentnost, kako bi država konačno postala jeftinija po džep poreskih obveznika.

02Grčka luka Pirej, simbol neuspešne privatizacije i loše sprovedenih reformi

Tu su, zatim, i privatizacije. Na početku krize, grčka vlada se obavezala da će kasu napuniti sa 50 milijardi evra od prodaje državne imovine. Prema Teokarisu, taj je cilj ubrzo potom smanjen na €30mlrd a zatim na €20 milijardi.

Sve u svemu, vlada je uspela da dosad skupi oko dve do tri milijarde evra.

Trebalo je da neke planirane transakcije, kao što je privatizacija luke Pirej, donesu daleko više novca, ali se neke prodaje u nedogled odlažu, potom otkazuju, da bi zatim bile ponovo pokrenute.

Grčka je možda samo protraćila pet godina svog perioda spasavanja državnih finansija.

A tu su i rezovi čiji su dobri efekti u međuvremenu poništeni, kao što je ponovno otvaranje, nakon dve godine, državne radio i televizijske kuće ERT, koja je početkom 2015. ponovo počela emitovanje programa.

Stoga, problem nije toliko u tome što je Grčka nesposobna za reforme, ili što ne zna šta treba učiniti, već što je izgubila pet godina a da nije načinila iole ozbiljan pokušaj kako bi rešila strukturne probleme koji guše njenu ekonomiju – a u mnogim slučajevima, zapravo, sada čak ide unazad.

Ako su, premda uz mnogo muka, reforme uspele da nekako startuju pre pet godina, dosad je već odavno trebalo da se uoče makar neki rezultati, kao što je to uočljivo u zemljama poput Irske i Španije, iako je jedan od razloga što je spasavanje Grčke dostigao još jednu kriznu tačku upravo to što su one jedva odmakle od mrtve tačke.

Verovatno da sve ove činjenice ne inspirišu zemlje koje su Grcima već pozajmile toliko novca da im sada opet poveruju – i to u tolikoj meri da bi im opet pozajmile još više novca.

 

Jonty Bloom, BBC