„Društvena distanca“: Sitkom priručnik o radu i životu na daljinu

Nove televizijske serije napravljene u i o pandemiji su fascinantne, prve crtice iz pop-istorije ovog trenutka, čak i ako su „umešane“ tako da prođu kao čista zabava.

Američki glumac Majk Kolter u „Društvenoj distanci“, najnovijoj TV seriji koja oslikava pandemiju viđenu očima gledalaca

Kada je pandemija pogodila svet, glavni problem televizijskih produkcija bio je kako u tom trenutku napraviti gledane emisije. Naredni i s tim povezan problem bio je, naime, kako uopšte uspešno praviti emisije koje opisuju ova nikom draga vremena.

Producenti su se prvo pozabavili tim srodnim problemima, tehničkim i narativnim, u posebnim epizodama-specijalima poput „Parkova i rekreacije“ i „30 Rock“, kao i u jednokratnim „one-off“ epizodama tekućih serija, uključujući pravničku dramu CBS-a, „All Rise“, uz one iz posebnih ponuda, poput nezgodne “Coastal Elites“.

Najuočljivije kod većine njih je to što su uopšte završene, ali niko od producenata ovih serija i epizoda nije morao da im održava „prilaz“ tokom cele sezone (Avgustovska mini-serija od četiri epizode, „Ljubav u doba Korone“, pala je negde između jednokratnog specijala i „serije u najavi“).

Dve su serije koje ovog meseca testiraju sposobnost producenata da naprave ubedljiv televizijski pristup u i o globalnoj pandemijskoj krizi (dok još traje), i, kao kada su gledaoci svojevremeno zaranjali u „nekadašnju normalu“ jednog sitkoma tipa „Kanc“ (The Office), da li neko uopšte želi da odmah, usred pandemijske krize, vidi takvo šta – svoj trenutni život i izazove koje svakodnevno donosi.

Dve serije, „Povezivanje…“ (Connecting) na NBC-u, i „Društvena distanca“, koje su u četvrtak 15. oktobra  stigle na kabl, predstavljaju komedije. Možda to i ima smisla: Baš kao što je serija „M * A * S * H“ napravila mračnu komediju od Korejskog rata usred rata u Vijetnamu, producenti ovih serija bi morali imati dobar predosećaj u vezi gledanosti: kako da producenti iznađu način da svoje gledalaštvo makar na tren odalje od nezgodne stvarnosti, i to uz „više te stvarnosti“ koju im serviraju? Iskreno, to predstavlja jednu tešku prodaju, pritom bez obećanja da će njihovoj budućoj publici, barem teoretski, izmamiti osmeh.

Remote Control: Making Television Mid-Pandemic

A neki su koncepti više teoretski od drugih. Dobronamerni, ali možda i previše učtivi koncept „Povezivanja…“ ne deluje toliko kao organska, detaljna priča, koliko kao jednokratna pandemijska sezona postojećeg, sitkoma „na opštu temu“ za druženje-gledanje s prijateljima, neke vrste „sitkoma čije prethodne sezone niste videli“.

Komedija „Blindspot“ čiji su tvorci Martin Ger i njegov česti saradnik Brendan Gal je usredsređena na grupu prijatelja u Los Anđelesu, sada svedenih na video-ćaskanja između čekanja dve isporuke hrane i usuda praćenja vesti tokom pandemije.

Zastupljene su mnoge glavne grupe iz komedije prijatelja, sa pandemijskim obrtima na svaku situaciju i svaki tip prisutnih neuroza. Visoko tenzičnog Pradipa (Parveš Čina) izluđuju njegova mala deca. Geret i Mišel (Kit Pauel i Džil Knoks) sa grižom savesti otkrivaju da njihov brak sve brže i bolje napreduje kako se svet raspada. A možda-i više-nego-prijatelji, Eni i Ben pronalaze neki svoj will-they-won’t-they način koketiranja, ometanog realnošću karantina.

Sitkom se hronološki razvija od početka zvaničnog ukaza o uvođenju karantina. Jedno od njegovih zadovoljstava je obraćanje pažnje na detalje u tim ranim danima opšteprihvaćenih mera izolacije; proveli smo dovoljno vremena noseći se sa tim da je pandemijska nostalgija zapravo realna, mada uznemirujuća stvar. Sećate se nestašice toplomera? A sećate li se kako ste sami pravili sredstva za dezinfekciju ruku? Sećate se usavršavanja recepata na bazi kiselog testa, te montipajtonovske veštine koju smo u izolaciji upražnjavali do iznemoglosti? (kao i druge recepte, naravno).

„Povezivanje…“ promeće svoj humor u prostoru u kojem su prisutne nešto teže realnosti. Ellis (Shakina Nayfack) je transrodni lik, izgubila je posao u recesiji i brine se zbog izvesnosti plaćanja daljih hormonskih tretmana. Tu upada Džezmin (Cassie Beck), doktorka iz Njujorka, koja nam svojim replikama dočarava stvarnost sa svih frontova korone.

„Povezivanje…“ može biti percipirano kao prethodnica već postojećih korona-sitkoma koje nikada niste videli – izuzev u vašoj realnosti

Sve ovo je ozbiljno, razumno ambiciozno i pomalo smešno. Ipak, „Povezivanju…“ nedostaje veza, njeni likovi i dinamika su previše standardni problem da bismo se na njih mogli prikopčati. Previše je pristojno upakovanog i odmerenog začikavanja kojem, čini se, kao da treba neki pravi povod za smeh, a ako govorite o 2020. godini tokom te iste 2020. godine, onda je to ona vrsta smeha za koju se čini kao najizglednija da će – nakon smejanja – uslediti knedla u grlu.

To je režim rada jedne efikasnije verzije sitkoma, „Društvene distance“, antologijske komedije od osam epizoda koju je kreirala Hilari Vajsman Grejem. I ova njena komedija situacije, smeštena u scenario za „Društvenu distancu“ je oštra, provokativna i katarzična, a ponajčešće je ukorenjena u ličnoj patnji i nelagodnosti.

I mada su epizode ​​kratke (neke su kraće od 20 minuta), njihovo gledanje podstiče osećaj da vam u živote ulaze likovi od krvi i mesa, čije priče i sučeljavanja prethode koroni, i koji bi bili zanimljivi i inače, izvan konteksta pandemije.

Epizode ​​su poput sažetih jednočinki u scenskim nastupima, počev od seksualne farse (žovijalni nastavak o zaluđenom paru koji traži siguran karantinski trougao) do upravo i isključivo ove melodramamatske strane priče.

U epizodi „Izbrišite sve buduće događaje“, alkoholičar Ajk (Majk Kolter), koji iza sebe ima već nekoliko meseci trezvenjaštva uz kompulzivne navale straha od epidemija, klimatskih promena, berzanskog kraha itd kada se po uvođenju karantina raziđe s devojkom. Izolacija pogađa dvostruko teže nekoga ko se oporavlja. „Samo se fokusiraj na sebe“, sugeriše mu njegov prijatelj Džin, iz kružoka Anonimnih alkoholičara (Stiven Veber) preko FejsTajma. „Ako se budem još više fokusirao na sebe, zatrudneću“, odgovara mu Ajk.

‘Parks and Recreation’ Reunion: Isolate Yo’ Self

Kao i druge „karantinske produkcije“, tako je i „Društvena distanca“ morala da udovolji ograničenjima spajanja i ukrajanja mnoštva solo-scena. “Otkrio sam da mi je s nelagodom privukla pažnju scena u kojoj su dva glumca delila fizički prostor: bio je to refleks naučen tokom meseci epidemije, nepoznate opasnosti”, piše autor ovog članka, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa, Džejms Ponivozik.

Ponekad se „Društvena distanca“ oslanja na realne porodične veze kako bi glumce bezbedno odvela na istu scenu, poput bračnog para iz stvarnog života – Beki En i Dilana Bejkera – koji glume penzionere, otkrivajući da su im se životni ciljevi razdvojili („Povezivanje …“ čini isto sa Knoks i njenim supružnikom Pauelom, koji su te scene snimali u svom domu).

Pa ipak, serija „Social Distance“ koristi se ograničenjima kao kreativnim podsticajem, zahvatajući sve raspoložive platforme koje se sada koriste za virtuelno povezivanje – ne samo Zum, već i mrežne video-igre, TikToks, Grindr, itd – spajajući ih u novu pripovedačku formu („Povezivanje…“ je manje dalekosežno u upotrebi formata, premda uspeva da napravi svojevrsnu zamenu, surogat za druženje, recimo, u virtuelnoj igračnici pokera).

Narativni oblik govori nešto o životu u karantinu, ali takođe obuhvata „digitalni životopis 2020. godine“ uopšte. Sezona je organizovana hronološki, a kako se razvijaju, priče sve manje govore o pandemiji, baš kao što, vremenom, to čini i sam život.

Poslednja epizoda, o afroameričkim video-tehničarima koji se pripremaju za snimanje virtuelne mature u uglavnom beloj pripremnoj školi, usredsređena je na proteste koji se zalažu za rasnu pravdu i jednakost nakon ubistva Džordža Flojda (koji se, što je šokantna podudarnost, takođe pojavljuje u „Povezivanju…“)

Jedna od jačih epizoda, „sve je V u depresivnom RN“, priča je o simpatičnom tinejdžeru sklonom srceparajućim životnim igrokazima, koji pokušava da oživi i ustoliči svoju zaljubljenost u saigrača… što, u suštini uopšte ne mora i ne treba da bude priča nastala usled opšteg karantina – delimično i stoga što se bavi kulturom, kulturnim matricama i generacijom koja je navikla da živi u virtuelnom prostoru.

‘30 Rock’ Reunion Review: A Few Laughs, a Lot of Blergh

Gledajući ovu epizodu, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa Džejms Ponivoznik se opsetio jednog od najizuzetnijih specijala na temu pandemije koje je dosad video, a koji je legitimno bljesnuo u formi epizoda: Mejova epizoda u karantinu na Apple TV+ tehnoteke zvane „Mitska potraga: Gavranova gozba” (Mythic Quest: Raven’s Banquet). Istakla se, po njemu, i animirana epizoda „Dan po dan“ (One Day at a Time), iako napisana pre pandemije, i koja se samo ovlaš dotiče virusa.

Dirljiva i istinski smešna, epizoda „Mitska potraga“ (Mythic Quest) koristila je tehnologiju ne da bi dočarala teško zamislive vratolomije, već kao jedan od načina na koji njeni likovi prirodno komuniciraju, izrugujući se sebi i svemu preko grupnih „ćaskaonica“, uz to beležeći svoju zabrinutost u komunikacijski kod. Virtuelne interakcije su se činile ne toliko odgovorima na hitne situacije koliko delom već postojećeg vizuelnog jezika serije.

„Povezivanje…“ je premijerno prikazano sa slabim rejtingom, mada je to možda manje odraz kvaliteta koliko (ne)zainteresovanosti gledalaca vezanih za svoje domove da gledaju seriju u kojoj su glavni junaci – vezani za svoje domove. Već je postala uobičajena floskula da je televizijski program bio „bekstvo“ tokom pandemije, ali je sigurno da je TV kutija (ili panel) predstavljala jedno od zadovoljstava gledalaca: to, što možete, ako ništa drugo, barem gledati druge kako nastoje da se uklone iz pandemijskih regulativa i uzusa, nastojeći da ih nekako „predriblaju“.

Bez obzira da li će neka od ovih epizoda/serija prerasti u sezonski hit ili u trajnu klasiku, one su već deo TV istorije. Ukoliko se, ako Bog da, globalna vanredna situacija ne oduži na više godina, one bi mogle biti među našim jedinim pop-kulturnim zapisima o tome kako su ljudi živeli tokom pandemije. Zapisi o nama – zarobljenim svim analognim i tehnološkim sredstvima koje smo koristili tokom te iste pandemije.

Ovakve serije bi, gledano iz aspekta kreativnosti, mogle čak sadržati i snagu trajnog nasleđa i „zadužbine za budućnost“. Ove emisije i programi, u najboljem slučaju, podstiču nešto više od puke znatiželje i nisu tek jeftini trikovi za privlačenje pažnje. Kao i toplije verzije „Crnog ogledala“, one koje su prostosrdačnije, tako i „pandemijske produkcije“ pronalaze nova sredstva za istraživanje našeg sadašnjeg življenja, koje je postalo daleko više virtuelno, i koje je posredovano mnogo pre bilo kog virusa.

Na kraju krajeva, korona virus nije sam po sebi stvorio tele-konferencije i internet-ćaskaonice. Već neko vreme, i to dosta godina pre korone, veliki deo svojih stvarnih života, zapravo, i nismo sasvim vodili u stvarnom svetu.

Doći će dan kada će pandemija i njen improvizorijum zabave proći. Ipak, otkrivanje svih načina kojima možemo ovladati našim virtuelnim životima bi se moglo pokazati kao iskustvo korisno za scenariste, dramaturge i „medijske pripovedače priča“, još zadugo nakon što ponovo budemo u mogućnosti da delimo iste prostorije i mesta na kojima ćemo se uživo oglasiti.

 

Njujork tajms

18 najuticajnijih nepostojećih kompanija svih vremena (1/2)  

Postoje izmaštane, stripovane, ekranizovane ili u knjigama opisane firme koje su, verovali ili ne, imale i te kako stvaran, pozitivan uticaj na način na koji su mnogi preduzetnici počeli da razmišljaju o biznisu.

Tyrell, izmaštana korporacija koju je proslavio film Blade Runner

Tyrell, izmaštana korporacija koju je proslavio film Blade Runner

Najveće svetske korporativne sile u svojim rukama drže ogromnu moćuticaj na naš svakodnevni život. One, takođe, u velikoj meri određuju koji su to proizvodi ili usluge koje kupujemo, ne vrše pritisak na zakonodavce kako bi izboksovale po svoj posao najpovoljnije uslove i poreze, a njihove “greške u koracima” mogu imati trajne posledice po svakog od nas, u zavisnosti od zdravstvene slike i dijagnoze današnje globalne ekonomije (dijagnoze koju gotovo svi mi, izuzev malog broja “posvećenih”, osećamo na svojoj koži).

Ali, da li kompanija uopšte treba da bude stvarna, utemeljena u realnosti kako bi uopšte bila uticajna? Pa, ne baš, moglo bi se reći. Od Acme Corp. do Stark Industries, fiktivne kompanije često potiču iz imaginarnih svetova kako bi dodirnule naš, “stvarni” svet, ili makar samo našu “izmaštanu koncepciju” o tome šta bi stvarni svet trebalo da predstavlja. Ovde je lista magazina Tajm, sačinjena od najznačajnijih kompanija koje, zapravo, ne postoje. Sastavila ju je redakcija, a zasnovana je na iskustvima (i glasovima) zaposlenih u odeljenjima za tehnologiju, biznis i kulturu.

1. Wonka industries01

Samo je mali broj kompanija, pravih ili izmišljenih, bilo u stanju da izazove više radoznalosti i fascinacija od preduzeća koje se zove Wonka Industries koje se pominje u knjizi Roalda Dahla, “Čarli i fabrika čokolade” (Charlie and the Chocolate factory), prvi put adaptiranoj za film još 1971.  Ova fabrika postala toliko legendarna da su se odmah nakon filma na policama radnji pojavili brendirani slatkiši istog naziva. Nestle je 1988. otkupio brend Willy Wonka, i još uvek prodaje ove popularne slatkiše među kojima su najomiljeniji Nerds, Sweetarts, Runts, i Everlasting Gobstoppers. Prodaju se i danas pod istim nazivima.

2. Acme Corp.

02

Ova izmišljena kompanija proizvodi sve – od nakovnja do rendgen-aparata (na mlazni pogon i s ugrađenom skakalicom). Nastala je u okviru Looney Tunes univerzuma i bila je izuzetno uticajna u svetu crtaća, dok je njen vlasnik Marvin Acme takođe i vlasnik kompanije Toontown sa sedištem u predgrađu Los Anđelesa gde, takođe, žive i njegovi izmaštani animirani likovi. ACME je apokrifni anagram, skraćenica od početnih slova “A Company that Makes Everything”, a i zbog toga što je upravo ACME prva firma koja se po abecednom redu pominje u telefonskom imeniku za bilo koju vrstu spiska: Automehaničari, vodoinstalateri, apoteke, i tako dalje. Ovu lekciju iz crtaća je jako dobro zapamtio CEO Amazona, Džef Bezos (Jeff Bezos). Njegova onlajn prodavnica se na svom samom početku zvala Cadabra, ali je promenio ime u Amazon pre nego što je izašao s njom na internet velikim delom i zato što će se pojaviti na vrhu abecedne onlajn pretrage.

3. Stark Industries

03

U vlasništvu i pod upravljačkom palicom Tonija Starka (Tony Stark, takođe poznat kao Iron Man), Stark Industries je među najistaknutijim korporativnim silama u univerzumu strip-junaka kompanije Marvel Komiks (Marvel Comics). Prvobitno nastao kao veliki proizvođač oružja, Stark je svoje napore kasnije usredsredio na projekte globalnog očuvanja planete i čiste energije. Ovo je neke navelo na pomisao da Starka povežu sa Ilonom Maskom (Elon Musk), inovatorom i multimilijarderom iz stvarnog sveta, inovatora koji razvija koncepte električnih automobila, rakete za let do Marsa i efikasnijeg iskorišćavanja solarne energije (Glumac Robert Dauni Junior, koji igra Ajronmena u Marvelovoj strip-franšizi, izjavio je da je svoju rolu obradio po uzoru na Ilona Maska).

4. Ollivander’s Wand Shop

04

Još od 382. godine pre Hrista, Olivanderova radnja čarobnih štapića važila je za jednu od najboljih radnji za čarobnjake i “alat” vezan za čarobnjaštvo i magiju. Ova radnja nastala je u glavi britanske spisateljice Džoan Rouling (J. K. Rowling). Najmoćniji štapići u serijalu knjiga i filmova o čarobnjaku-pripravniku Hariju Poteru serije kupovali su se u ovoj prodavnici iz aleje Dijagon. Prodavnica takođe drži sjajan posao i u stvarnom svetu: Posetioci koji dolaze da obiđu filmske studije kompanije Universal Studios u Orlandu mogu kupiti replike štapića koje su “koristili” njihovi omiljeni junaci.

5. Gekko & Co.

05

Znameniti Gordon Geko je CEO sa Volstrita koji vodi posao odlaganja smeća kako na neprijatelje tako i na svoje saveznike. Geko oličava stereotip gramzivog sociopate smeštenog u 1980. godinu. Kao direktor izmišljene firme sa Volstrita “Gekko & Co.”, Majkl Daglas je zasijao na filmu tako upečatljivo da ne samo što je za tu rolu osvojio  Oskara već je 2008. tražio da se susretne sa zvaničnicima Ujedinjenih nacija, želeći da im sugeriše kako “njegov lik ne snosi nikakvu odgovornost za globalni finansijski kolaps”. Gekova čuvena izreka u filmu, da je “pohlepa dobra” (greed is good) navodno je inspirisana autentičnom izjavom jednog od brokera sa Volstrita i predstavlja “hvalospev pohlepi”.

6. Wayne Enterprises

Da budemo jasni: Bez ovog preduzeća ne bi bilo ni – Betmena. Dok je tokom dana bio samo “običan građanin”, kao takav je vodio ogroman preduzetnički konglomerat iz plejade likova pod okriljem D.C. Comics, a profit koji je pravila njegova firma Vejn Enterprajzis, kao i razvojno-istraživački programi i inovacije omogućavali su Brusu Vejnu (Bruce Wayne) da, kada dođe noć, započne svoju borbu protiv kriminala. Ova kompanija iz stripa i filma je u suštini dovela do toga da Gotam Siti bude prepoznat kao grad Njujork, pa bi možda bilo fer kada bi ova firma dobijala tantijeme od Velike Jabuke, koju slavi u svojim filmovima i stripovima.

7. Cyberdyne Systems

07

Ako ste ikada u šali na Guglu pretraživali nešto kao “Skynet”, za uticaj na vas zaslužna je izmišljena kompanija Sajberdin Sistemi (Cyberdyn System). Smeštena u serijal filmova o Terminatoru, kompanija je kreirala samosvesnu veštačku inteligenciju – zapravo softver – koji je čitav svet gurnuo u rat između čoveka i mašina. Velika je verovatnoća da omiljena Guglova izreka i poluzvanični moto “Ne budi zao” (Don’t be Evil)  korelira sa  surovim, neumoljivim ali pravednim Terminatorom.

8. Cheers

U stvarnom svetu, ljudi imaju tendenciju da na posao u baru i kod ugostitelja gledaju kao na odskočnu dasku za veće i bolje stvari. A već je diskutabilno da li je, šta i koliko televizijski bar Cheers uradio ne samo za glumce koji su u ovoj televizijskoj seriji glumili (Kelsey Grammer, Woody Harrelson i Ted Danson), da nabrojimo samo neke od izvanrednih glumaca), već i za druge emisije koje su došle posle serije Cheers (Uticaj ove serije odrazio se u televizijskom spinofu (spin-off) Frejzer (Frasier), sitkomu koji je doživeo  jedanaest sezona, emitujući se od 1994. Do 2004.!). Ovaj uživo snimljen serijal ustoličio je četvrtak uveče kao termin kada se obavezno gleda televizija i zapleti iz ovog bostonskog bara, gradeći tako obrazac za jednog  Sajnfelda (Seinfeld), seriju Prijatelji, a potom i Meksorlijev bar iz serije How I Met Your Mother. U stvarnom svetu, bar Cheers je uveliko doprineo definisanju identiteta Bostona s kraja 80-ih. Kao rezultat toga, bostonski pab “Bik i zeba” (The Bull and Finch pub), bar po kojem je uspostavljen bar Cheers iz istoimene serije, od tada je prisvojio ovo poznatije, “televizijsko” ime, i jedna je od najpopularnijih destinacija u gradu. Ovo ima smisla: Svako želi da ode na mesto čije ime svi znaju.

9. Genco Pure Olive Oil Company

09

Lažna kompanija koju je u knjizi Marija Puza a potom i na filmu 1920. osnovao don Vito Korleone, kultni lik iz filma Kum, nazvanoj po mafijaškom savetniku tj. “konsiljeru” Genku Abandandu (Genco Abbandando) sa sedištem u ulici Mott u “Maloj Italiji”, prerasla je i zaista u najvećeg uvoznika maslinovog ulja u Sjedinjenim Državama. Izmišljena firma, koja je Itali-Amerikance uvodila u organizacionu strukturu mafije, sa naglaskom na porodičnu odanost, lojalnost i praktikujući italijanski običaj “raccomandazioni” (politička korist u zamenu za uslugu koju mafija čini svojim lobiranim političarima), i pribegavanje “vanpravnim” uslugama sicilijanskih imigranta onda kada su više političke instance nedostune ili korumpirane. Takođe, dešava se da je ono izmaštano rezultat stvarnih događaja koji su pokrenuli maštu: Izmišljeni rat između mafijaških porodica za dominaciju njujorškim tržištem maslinovog ulja nije samo izmišljotina Marija Puza u knjizi Kum. On je inspiraciju za ovaj sukob zasnovao na realnom događaju – bio je to Rat Kastelamareze (Castellammarese) za prevlast u  podzemlju koji je buktao tokom 1930. Uticajnost nepostojeće firme Genco potiče od otkrivanja i promovisanja “profitabilnih alternativa” protestantskoj radnoj etici.