Pan-dejting u pandemiji: Korona virus i jezik ljubavi

Vrli novi rečnik: Ako poželite da se sastajete tokom pandemije, savladajte korona-žargon.

Kada je reč o vezama, korona virus je promenio sve, od udvaranja i „strategije kopčanja“ do zajedničkog života: unošenje slenga koji će obuhvatiti zabavljanje, odbacivanje i raskantavanje. Da li vam je prijatelj rekao za njihovo veče provedeno u „korona-lingu“ (coronalingus), i to baš u trenutku kada ste se oporavljali od brutalnog „zumpinga“? Možda znate predanog „kuomoseksualca“. A ukoliko želite da tokom dugotrajnog karantina “pronađete ljubav” ili naprosto sačuvate vezu koja je blago svenula, ovaj mali rečnik novih kovanica vam može pomoći da naučite značenje „karantinskog šatrovačkog“.

ドライブスルーお見合い (doraibusurū o miai): Provodadžisanje u drive-through restoranima (imenica)

Japanski put ka ljubavi

Pre pandemije, japanski samci bi u lovu na supružnika često očijukali na zabavama i drugim prigodnim događajima koje organizuju agencije za spojeve. Izbijanje pandemije korona virusa je, na opštu žalost, stalo na put sastancima uživo, ali ne i odlučnosti usamljenih srca da pronađu svoju ljubav. Sada, kada masovna okupljanja predstavljaju rizik od zaraze, tako se i agencije za uparivanje prilagođavaju novonastaloj situaciji. Brojne „provodadžionice“ doživljavaju nagli porast interesovanja među onima koji su željni da se uvežu, kopčajući parove putem mrežnih „omiai“ sesija: „singlice“ razgovaraju i procenjuju međusobnu kompatibilnost putem veb-kamere, a katkad se zagreju i za „on-nomi“: onlajn ispijanje pića.

Neke od ovih agencija koje su još malko preduzetnije idu i korak dalje: Sada organizuju i “omiai-vožnju”, auto-sesije u kojima samci koketiraju iz svojih automobila, na praznim parkiralištima ili salama za venčanje. Mesecima zapreteni u svojim domovima, usamljeni i zabrinuti za budućnost, sve je više slobodnjaka spremnih da se oprobaju u novim oblicima omiaija kako bi pronašli dušu za druženje, čak i ako to uključuje nezgodna predstavljanja koja se realizuju sa sedišta automobila. Ako ništa drugo, ukoliko ovaj moto-dejt ne prođe najidealnije – sjajno je što učesnici u dotičnom mogu da se hitro odvezu.

Miki Kobajaši

∗  ∗  ∗

Virtuelni karantinski koitusi (glagol)

Seks… još neočekivaniji u pandemiji

Zagrejani dueti razdvojeni karantinom više nisu ograničeni na reči izgovorene u slušalice ili vrcave poruke kojima se zatrpavaju u kucanju, tokom kojeg iskaču sugestije putem prediktivnog teksta („koji ti je k…c i šta u vezi toga ima novo…?“). Umesto toga, oni mogu da, roku od nekoliko sekundi, pređu na slanje remek-dela svojih genitalija (doduše stilizovanih). Tokom pandemije „seksinga“, portmanto koji unosi zebnju u srca razboritih roditelja je evoluirao u „korona-lingo“ (važna napomena: nikako ne mešati s onom irskom avio-kompanijom).

Reč je pogrešna jer izostaje pravi smisao: razbijanje prljavog ekrana osetljivog na dodir verovatno pre vodi do anosmije (gubitka čula mirisa) nego do orgazma (ovde bi se daleko sretnije mogao upotrebiti izraz „farplay“: daljinska predigra). U svakom slučaju, dosta ljudi to radi. Snapchat, aplikacija na kojoj se mogu slati slike koje nestaju nakon što bivaju pregledane, namakla je 11 miliona korisnika dnevno otkako je karantin stupio na snagu (nisu svi bili u cilju seksualnog zadovoljenja ili nekog potonjeg viđanja uživo, naravno). Aplikacije za video-sastanke uvele su i video-uparivanja, što neizbežno dovodi do virtuelnih, jednokratnih druženja za jednu noć. Neki ljudi traže ljubav. Drugi samo pokušavaju da ublaže svoju frustraciju tokom karantina, bez namere da se sastaju kada se dotična izolacija ukine: Barem vas pametni telefoni oslobađaju stida, onako… ujutro. Mobilni je, ukoliko niste znali, ono što držite pred sobom: u nedostatku pametnijeg posla, dok se, istovremeno, spotičete. Ili zabijate u prolaznike…

Bo Frenklin

∗  ∗  ∗

Cuomosexual, zaljubljenici u Endrjua Kuoma (imenica)

(Ili: o privlačnosti jednog elokventnog političara)

Guverner Njujorka, Endrju Kuomo, imao je jednu daleko bolju verziju pandemije od većine političkih lidera. Epidemiolozi su pohvalili njegovu ranu i pravovremenu odluku da državu Njujork stavi u karantin. Zbog ovog poteza ga nisu pohvalili samo naučnici; Sve veći broj karantinom zatučenih Amerikanaca, uskraćenih u seksu i zaglavljenih u gledanje kablovske je u tom periodu preraslo u guvernerove poklonike, a zbog njegovog artikulisanog i empatičnog odgovora na pandemijsku krizu.

Ova brigada poklonika ima nekoliko javnosti poznatih članova. Trevor Noa („The Daily Show)“ se uživo u programu proglasio „kuomoseksualcem“ u emisiji „The Ellen Show“ – voditeljka, Ellen (Degeneres) je odgovorila „I ja se osećam kao kuomoseksualac“. Američki komičar Rendi Rejnbou je napisao pesmu a i pokrenuo liniju odeće posvećenu guverneru Kuomu: u jarko ružičastim džemperima, prslucima i majicama izjavljuju: „Od sada se identifikujem kao kuomoseksualac“… Rendi usput prodaje i kuomoseksualne šolje, maske za lice i tašne (U vreme pisanja ovog pisma, veruje se da je Kuomo i dalje solo).

Itan Kroft

∗  ∗  ∗

Zamping (Zumping)

Zamping, prekid veze tokom Zoom-a (imenica)

Digitalni zamping, čin vredan prezira

Telefon vam svetli i plavi kvadrat preplavljuje ekran: pozivnica za Zoom sastanak sa vašim dečkom. Pridružujete se pozivu. “Moramo da razgovaramo”, pucketa limenkasti glas. Ovo je, ubrzo shvatate, „smaranje“, ili zamping (Zoom-Dumping: zumping).

Slobodnjaci su se do pandemije retko „kopčali“ kroz video-pozive. Sada je tako normalno da „aspiranti“ tokom karantina flertuju kroz veb-kameru, obučeni u prigodne sveže košulje i patike za trčanje. Zoom, aplikacija koja obezbeđuje video konferencije je tokom pandemije osvojila ne samo radni već i društveni život. Ipak, neki su frustrirani jer su na video-pozivu „sapeti“ usled karantina, zbog čega se učesnici mogu osećati iscrpljeno i izolovani od slikice, malog prikaza vama nekako drage i daleke ali i često povremeno baš simpatične persone koja je s druge strane poziva… u Zumovoj virtuelnoj kutijici.

Koronanoja: paranoja izazvana karantinom – mnogima je to već problem. Na Zumu je neverbalne znakove poput kontakta očima i gestova rukama teško pokupiti iz mutnih piksela. Zvučnici su u prekidu i zvuk neretko zapinje. Osetljivi razgovori često deluju još hladnije i neprijatnije nego da su uživo. A tokom vašeg razgovora vas mami crveno dugme na ekranu, koje je „Kraj poziva“. Mnogi korisnici se odluče upravo na to.

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Koronavirus i zahlađenje odnosa

Zajedničko uživanje u daljinskom gledanju filmova i serija (glagol)

Vaša digital-dejting karta je istekla

Karantinu je već nekoliko meseci, a ponestalo vam je stvari, tema i misli za reći i iskazati, pa makar i po svaku cenu, iako vašeg sagovornika to nimalo ne interesuje, zapravo, ne postoji čak ni nezainteresovanost. Ali ne brinite: više ne morate da razgovarate tokom onlajn uparivanja. Neka povici Gordona Remzija na svoje zamenike flertuju umesto vas. Jer, vreme je za „koronavirus i hlađenje“: gledajte film ili TV emisiju sinhronizovano sa svojim virtuelnim partnerom, a istovremeno i sa njim, dok razgovorate.

Mnogi parovi razdvojeni karantinom koriste Netflix Party opciju, popularnu aplikaciju koja povezuje uređaje učesnika kako bi mogli istovremeno da gledaju isti strim (usluga nije povezana sa zvaničnim uslugama samog Netfliksa). Ostali koriste Zum i odbrojavaju do tri, a zatim pritiskaju reprodukciju na odvojenim ekranima. Neki dvojci koriste ovaj virtuelni bioskop kao priliku za (usiljenu?) raspravu o temama emisija koje gledaju, kao da su Demosteni koji nastupaju u digitalnom amfiteatru. Iznureniji parovi, pak, preferiraju tišu kontemplaciju. I svi se oni brinu zbog tehničkih problema i strašnog „zaostajanja“.

Video-dejting možete osećati kao nešto formalno, transakciono ili – kao iscrpljujuće. Pa ipak, „korona i zahlađenje“ omogućavaju uparenima da uživaju u zajedničkoj tišini. Više, ah i napokon, nisu prinuđeni da pronalaze 30 slobodnih minuta u njihovim podjednako jednoličnim danima, jer ima mesta i za neobavezno ćeretanje – što nije slučaj u svrhovitim razgovorima ili frenetičnom zapitkivanju. Ovo je zajedničko iskustvo tokom karantina, a kojeg često nema u takvim stvarima. Ili je to neka nova vrsta „ljubavnog ostrva“?

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Karantinderen (QuaranTinderen)

Karantinski Tinder (glagol): Prelazak na  holandski pandemijski

Tokom poslednjih nekoliko meseci Ton den Bun, glavni urednik holandskog rečnika Van Dale se bavio sastavljanjem liste novih holandskih neologizama na temu korone: Trenutno ih ima više od 700 (!). Većinom se radi o složenim rečima, kao što je to, recimo, kovanica „Hoestschammte“ (blam, ako se zakašljete na javnom mestu) i QuaranTinderen (Karantinska upotreba dejting-platforme Tinder).

Den Bun pripisuje dužinu i raznolikost svog spiska holandskoj kreativnosti i želji da jezikom izrazi holandsku originalnost. Ima tek 24 miliona onih koji govore holandski, a mnogi od njih žele da svoj jezik učine relevantnijim, time što će ga “obojiti” redovnim dodavanjem novih reči. Međutim, retko ih upotrebljavaju. Zvaničnici iz zdravstva su u maju govorili da bi samci tokom karantina trebalo da organizuju ustaljeno seksualno druženje (sex buddy) kako bi smanjili svoj ukupni društveni kontakt. Za one kojima takav prijatelj(ica) izostaje – tu je Tinder, koji spada među najpopularnije holandske aplikacije za „uzajamno zabavljanje“.

Rouzen Lejk

∗  ∗  ∗

Kovidivors (Covidivorce)

Prekid izazvan kovidom (imenica): Pošast razlaza

Izreka da bliskost rađa prezir pokazala se tačnom za mnoge parove prisiljene da beskrajne mesece provode zajedno u izolaciji. Neki naprosto žele “da ih se bude otkačeno”, trudeći se svim silama da odvrate drugu stranu… po svaku cenu (smišljeno se ogaditi – provereno najlakši način za raskantavanje). Studije su pokazale da duži periodi bliskosti, poput Božića i drugih praznika, često dovode do rasta razmirica jer su parovi prinuđeni da se tada suoče sa osnovnim izazovima u svojim vezama. Pandemija, zapravo, ima sve elemente produženog božićnog boravka u krugu vama bliskih – samo bez poklona ili pečene ćurke. Sada, dok vladajuće strukture širom sveta ublažavaju svoje granične blokade, advokati za razvode se pripremaju za preokret „zajedničkog razvoda“ – razdvajanja izazvanih naprezanjem tokom međusobne danonoćne zavisnosti.

Pored neprekidne bliskosti, mnoge veze su i u finansijskim strepnjama, brizi o deci i kućnim poslovima. Takve tenzije mogu nadahnuti neke ljude da napuste brakove kojima su odavno nezadovoljni. Emocionalni korona-tobogan se nastavlja.

Neki parovi se okreću savetovalištima kako bi rešili svoje probleme. Drugi su stigli do kraja puta. U Britaniji je javna služba za pravne savete (‘Co-op Legal Services’) doživela porast (za 42% ) broja upita o razvodu tokom perioda karantina, u poređenju sa istim periodom prošle godine. Slični trendovi zabeleženi su i u drugim zemljama sveta, uključujući Ameriku, Australiju i Saudijsku Arabiju. Nova bolest je na taj način pronašla brojne načine da uništi brojne živote.

Alija Šoaib

∗  ∗  ∗

冷静期 (Lěngjìng Qī)

1. Period hlađenja (imenica)

2. Čekanje od 30 dana za razvod u Kini

Kineska vlada želi da se parovi primire i „ohlade glave“, da bi potom nastavili dalje.

Kada je u aprilu počelo otvaranje nekih delova Kine, bilo je izveštaja o naglom porastu razvoda. Od Šangaja do Šenžena, parovi koji su se želeli da se razdvoje su opsedali ponovo otvorene vladine kancelarije – kako bi se registrovali za razvod.

Kada je reč o poništavanju braka, Kina spada u ona mesta mesta gde je to najlakše i najjeftinije odraditi. Kineske vlasti su, međutim, odlučile da to promene. U roku od nekoliko nedelja nakon popuštanja karantinskih mera, vlada je uvela 30-dnevno čekanje za parove koji se prijavljuju za razvod i taj je period zvanično priznat. Ideja je bila: dati parovima vremena da se predomisle. Nekoliko sati nakon ove vladine najave, termin „period hlađenja“ je postao viralan na Vejbou (Weibo), kineskoj verziji Tvitera.

Nekim korisnicima ove platforme je taj termin bio smešan, koristeći „hlađenje“ kako bi se narugali parovima koji nisu mogli da podnesu da budu zajedno u karantinu. Drugi su, pak, isticali kako bi ovaj zakon mogao da žrtve porodičnog zlostavljanja dovede u naknadnu opasnost od dodatnih 30 dana podnošenja nasilja u porodici. Dobrotvorne organizacije koje pomažu žrtvama porodičnog nasilja u Pekingu i Hubeju su izvestile da je povećan broj incidenata tokom karantina. Mnogi komentatori su koristili još jedan popularni hashtag: „usprotivimo se periodu hlađenja“.

Drugi su pohvalili ovaj plan. Kineska stopa razvoda raste od 2003. godine, kada su ublaženi zakoni o razvodima. U nekim delovima Kine, stopa razvoda približava se američkoj stopi. To izaziva bes u zemlji koja voli da se pohvali svojim poštovanjem tradicionalnih porodičnih vrednosti – i gde se radna snaga smanjuje. Vlasti, napokon, moraju da gaje nadu da su neki parovi tokom karantina pronašli i nešto drugo izuzev svađe: da li će za devet meseci doći do skoka broja novorođenčadi?

 

Noelle Mateer (tekst), Jessine Hein (originalna ilustracija)

The Economist

Kraftverk: ravnoteža čoveka i mašine

Kraftverk su bili pioniri elektronske muzike, a Karl Bartos jedan od autora hitova „Model“ i „Robot“. U razgovoru za DW on govori o prvom nastupu – i o kraju. O vremenu kada se muzika pretvorila u sport. Intervju sa Karlom Bartosom, članom originalne postavke ove po svemu revolucionarne grupe uradio Dojče vele.

DW: Gospodine Bartos, 1990. godine ste zbog nesuglasica napustili Kraftwerk. Sada će biti objavljena Vaša autobiografija. Šta Vam je bilo važno da kažete?

Karl Bartos: Već kod Džordža Orvela može da se pročita: stvarnost se odigrava u glavi. To znači da nema objektivnosti. Međutim, već četrdeset godina slušamo istu priču o Kraftverku i mislim da jedna drugačija perspektiva može samo da koristi. Potrudio sam se da objasnim proces stvaranja naše muzike. Da ispričam kako nastaju kreativne misli.

Pre nego što ste 1975. godine postali član Kraftverka, dugo ste u Dizeldorfu svirali u raznim grupama. Kakva je bila atmosfera u to vreme?

Mislim da je bio svojevrstan i to priličan poklon doživeti šezdesete i sedamdesete godine. Muzika 60-ih godina za moju generaciju je imala neverovatnu snagu. Imala je poruku da ne treba verovati svemu što autoriteti kažu. Mislim da su u to vreme mladi u čitavom svetu međusobno komunicirali. Bez zaobilaženja autoriteta. I tome je doprinela ta zaista zanimljiva muzika.

Zatim ste na akademiji „Robert Šuman“ u Dizeldorfu studirali muziku. Tada ste i stupili u kontakt sa Kraftverkom koji je za nastup tražio klasičnog bubnjara.

Kada mi je profesor Ernst Gebler tada prosledio tu informaciju, mislio sam da je to samo jedan od mnogih nastupa koje sam u to vreme imao. U to vreme bilo je neverovatno mnogo bendova, neverovatno mnogo mogućnosti za nastupe. Di-džejevi još nisu bili izmišljeni. Na koncertu smo se od samog početka veoma dobro razumeli, ali nismo tačno znali kuda sve to vodi. Ništa nije bilo definisano, bilo je otvoreno.

Bili ste na snimanju albuma „Radio-Aktivität“, a od albuma „Trans Europa Express“ učestvovali ste u pisanju pesama. Kako je zapravo muzika nastajala u Kraftverku?

U studiju „Kling-Klang“ smo imali „Writing Sessions“, to znači da smo sedeli u krugu i improvizovali. Poput džez muzičara. Bila je druga polovina sedamdesetih, kompjutera još nije bilo. Imali smo jedan muzički automat koji je mogao da ponovi šesnaest tonova. To je bila jedina mašina u našem studiju. Improvizovali smo, gledali jedni u druge, smejali se kao ludi i sve to snimali. Na tim probama nastao je sirov materijal za naše kompozicije. U suštini je to bila predivna zabava koju smo preneli u muziku. Iz toga je nastao polifonijski stil kompozicije, višeglasje.

Da li je grupa tada bila svesna ili da li se govorilo o tome koliko je Vaša muzika bila ispred vremena?

Značaj Kraftverka nismo mogli da predvidimo. Kada smo radili na sekvenceru (elektronski uređaj za snimanje, ponavljanje i obradu muzičkih podataka, prim. red), bio je to u stvari nastavak upotrebe muzičkih automata koje smo u Evropi imali od prosvetiteljstva. Automatska muzika oduvek je bila zanimljiva. Uz pomoć elektronike ta ideja je zapravo nastavljena. Ali mislim da je u drugoj polovini sedamdesetih kod nas odlučujuće bilo to da je ravnoteža čoveka i mašine zaista funkcionisala. Dolaskom kompjutera to se promenilo. Ne želim da kažem da sa kompjuterom ne može da se postigne nikakva interakcija, ali… mi smo napravili i nekoliko grešaka u razmišljanju.

Na koje greške mislite?

Ideju improvizacije pokušali smo da prenesemo na digitalnu platformu. Na početku smo napravili grešku što smo kanale predproducirali. Mislili smo da improvizujemo proizvoljno ih paleći i gaseći. Ali to naravno nije bila improvizacija, već takoreći naizgled-improvizacija.

I međuljudski odnosi su se pogoršavali. Hobi, vožnja bicikla, u osamdesetim godinama postaje sve važnija pojedinim članovima benda.

Zamislite sada da na biciklu pređete 200 kilometara. Šta ste posle toga još u stanju da uradite kada se vratite kući i sednete na stolicu? Puls pada na ispod pedeset, više nemate nikakvih želja, apsolutno ste srećni. Kada se to nastavi godinama, jednostavno više nema nagona da se pravi muzika. Šta se s nama desilo u drugoj polovini osamdesetih godina? Sa ove vremenske distance rekao bih: od muzike smo napravili sport. Ona je postala neka vrsta takmičenja. Zaboravili smo šta je naša glavna kompetencija: autonomna fantazija.

Može li prosto da se kaže da više nije bilo melodija?

Znam šta mislite, ali za mene odgovorajuće metafore ostaju polifonija i monofonija. Ranije smo radili polifono, utroje smo razvijali i izmišljali našu muziku. Zato su je karakterisali živost i višeglasje. A u drugoj polovini osamdesetih godina postala je monotona. Nastalo je jednostavno ređanje muzičkih informacija. Postoji jedan algoritam u elektronskoj muzici ili u obradi teksta: Copy-and-paste. Kopi-pejst nije polifonija.

Nakon izlazka iz grupe Kraftverk, Karl Bartos radio je kao muzičar, di-džej, muzički producent i kompozitor. Njegova autobiografija (u prodaji od 25. avgusta) otkriva zanimljive detalje o radu grupe Kraftverk, čija muzika je snažno uticala na razvoj hip-hopa, tehno i elektro-pop muzike.

DW

Nemačka, demokratija i svet: Kraj kraja istorije

Kolaps pregovora o koaliciji u Berlinu daleko je od nacionalne krize. Ali, radi se o pojavi koja je simptomatična. Vreme je da nemački političari shvate šta je cena i šta je ulog nakon izbora, zarad svoje zemlje kao i ostatka zapadnog sveta, piše u svom komentaru Klaus Brinkbäumer, urednik internacionalnog onlajn izdanja nemačkog nedeljnika Špigl.

Mi na Zapadu ponekad zaboravljamo da je naš pogled na svet samo jedan od mnogih opcija koje su moguće. Takođe, da ni naše razumevanje ljudskih prava, niti naše pridržavanje  liberalnoj demokratiji nisu atraktivni svuda u svetu. Da li je zapadni način života moralno superioran? Čak i da jeste, da li je to najkonstruktivniji ili najefikasniji način organizovanja ljudskih društava?

Mi na Zapadu, takođe, težimo da tumačimo istoriju na način koji se pozitivno odražava po nas. Pa, zar nisu tolika stoleća, tokom kojih su Evropa ili Sjedinjene Države bili u centru globalnih događaja, bila neizbežna u smislu onoga što se dogodilo? Zar nisu ti vekovi bili zasnovani na prosvetiteljstvu i renesansi, na našem inženjerskom znalaštvu i odvažnosti, na našoj tehnološkoj nadmoći? Nisu li ti „eoni“ trajanja zapadne civilizacije bili utemeljeni na našoj sveopštoj briljantnosti? Nakon raspada komunizma 1989. godine, ekonomista i nobelovac Frensis  Fukujama napisao je “Kraj istorije”, pod kojim je mislio da kraj istorije predstavlja konačni trijumf zapadnih vrednosti. Uskoro bi ceo svet mogao biti demokratizovan, dok se političko ustrojstvo koje je odnelo pobedu činilo jasnim i neupitnim.

Koliko apsurdno izgleda ovaj svet, jednog novembarskog dana 2017.

Od septembra 2001. godine, Zapad je napravio niz pogrešnih koraka. Bilo je besciljnih intervencija u Iraku, Avganistanu i Libiji. Desila se ekonomska kriza iz 2008. godine koja zapravo i nije bila globalna katastrofa već transatlantska jer su ekonomije Kine, Indonezije i Indije nastavile da rastu. Toliko smo dugi niz godina jasno pokazivali nedemokratskim državama da demokratija više ne može biti pouzdana kao sistem, kao i da je previše krhka: ona je u stanju da na vlast instalira nekompetentne lidere poput Donalda Trampa ili da dovede do neopisivih grešaka poput Bregzita. Zapad već dugo vremena jasno demonstrira da je demokratija spora, ali sada je očigledno da pravi i užasne greške. Koja zemlja bi zemlja, recimo, danas priželjkivala da izgleda kao današnje Sjedinjene Države?

Što nas dovodi do Nemačke, tog stabilnog središta Evrope.

Prvo se mora reći da kriza vlade, koja je proizašla iz neuspelih pregovora o koaliciji, nije kriza države – ili to barem još uvek nije. Vlada koja je na vlasti je brižna, savezni predsednik demonstrira pažljivost, ekonomija zemlje je snažna, a sistem funkcioniše kako treba. Čak i kancelarka – čiji je entuzijazam za političku komunikaciju u najboljem slučaju ograničen, i čije je dvanaestogodišnje rukovodstvo dovelo zemlju na mesto gde se danas nalazi – postupa pažljivo i zrelo.

Socijaldemokrate, u međuvremenu, u dva navrata prenagljeno – zapravo, dečje – odbacuju ideju o pristupanju Angele Merkel (bilo kakvoj) koaliciji. Sada nema bezbednog povratka na staro. Uključivanje velike koalicije marginalizovalo bi njenu partiju; tokom naredne četiri godine, njen rejting mogao bi se spustiti na samo 15 procenata. Dakle, brzo zakazivanje novih izbora predstavlja jedinu stvar koja ima smisla. Nadajmo se da će rezultirati jasnim mandatom i većim osećajem za hitnost i odgovornost tokom predstojećih razgovora.

Samozadovoljstvo prosperitetom

To je, u stvari, najomiljenija stvar u vezi sa načinom na koji je Kristijan Lindner iz stranke Slobodnih Demokrata izostavio iz razgovora o novoj nemačkoj vladi, naime, o stalnim pritužbama bavarskih konzervativaca, o nedeljama izgubljenim na priču oko detalja, a bez ikakvog osećaja za posmatranje šire slike. Ta nepažnja. Staviti kao prioritet interese pojedinca nad opšte društvenim dobrom. Ova narcisoidnost koja pustoši sve pred sobom rođena je iz zadovoljstva blagostanjem.

Istine radi, treba primetiti da je dominacija Evrope i Sjedinjenih Država u svetu trajala samo dva veka. Pre toga, Kina je već bila ekonomski lider. A istorija uspona zapada se ne može pripisati samo jednom uzročniku. Ovom usponu doprineo je genocid nad mnogim narodima, kao i ropstvo; Kolonijalizam je Evropi omogućio da pljačka tuđe ideje. Prve tehnologije za proizvodnju gvožđa i čelika smišljene su u Kini, kao i papirna valuta, barutni prah za oružje i kompas.

U ljudskoj istoriji gotovo da nije bilo tako brzog rasta – što je zapravo samo povratak u formu – kao što ga je u poslednjih 30 godina imala Kina. Ova zemlja je odavno počela da finansira druge države i to ne obraćajući pažnju na pitanja poput demokratije i ljudskih prava: Stari “Vašingtonski konsenzus” zamenjen je “Pekinškim konsenzusom”. Kineski model fascinira one koji žele da ga kopiraju jer se kineska partija pojavljuje tako odlučno i zatvoreno – dok je društvo još uvek tako mlado, živahno i gladno start-up biznisa. Zapadna društva, s druge strane, sve su starija. Mnogi građani smatraju da njihove zarade stagniraju dok obrazovanje, stambeni prostor i zdravstvena zaštita postaju nedostupni. Stari stav, naime, da se rastući BDP pretvara u prosperitet za sve, pokazao se kao pogrešan.

Ideja da je demokratija na neki način krajnja i vrhunska tačka razvoja bila je megalomanska. Sve dok postoji nešto što je moguće redistribuirati, svaki sistem poštuje demokratske slobode. Ali, u proteklih 11 godina, sloboda širom sveta  je u uzmicanju. Prema nevladinoj organizaciji Freedom House, od 195 država danas u svetu samo ih je 87 i dalje slobodno, 59 ih je delimično slobodno a 49 nisu slobodne. Turska je okrenula leđa demokratiji, dok Poljska i Mađarska izgledaju da nisu daleko iza nje. U međuvremenu, Sjedinjene Države su u slobodnom padu. Nadajmo se da bi to trebalo da bude dovoljno da se misli kako bi se glave u Berlinu usredsredile na prave stvari. Uostalom, toliko je stvari stavljeno na kocku.

 

Klaus Brinkbäumer, Spiegel OnLine

 

Od sporta do vina (1/2)

Ili: kako su sportski komentatori postali vinski entuzijasti

00

Dnevni list San Diego Union je 1980-tih poslao na teren tim novinara, uključujući Lindu Marfi, Dena Bergera, Roberta Vajtlija i Brusa Šonfelda  kako bi čitaocima predstavili poznate sportske ličnosti.

Danas se ova četiri veterana sportskog žurnalizma mogu svrstati među najcenjenije svetske pisce o vinima, a njihovi napisi pojavljuju se u prestižnim enološkim časopisima kao što su Decanter i Wine Spectator, pišući ujedno i kolumne za The New York Times Magazine, ali i knjige kao što je American Wine.

01A oni nisu usamljen slučaj: čitava plejada uvaženih i rečitih novinara-voditelja preokrenuli su svoje karijere postavši, nakon sportskog novinarstva, vrhunski pisci o vinima ali i insajderi u svetu vinskog biznisa. Sledi 10 intervjua s piscima koji su sa sportskih borilišta “pretrčali” u vinograde i vinske podrume.

Vlada opšta saglasnost oko sadržaja i forme napisanog: i sportsko pripovedanje, baš kao i ono koje se oslanja na vina, moraju imati odgovarajući sadržaj i stil koji su međusobno odgovarajući. Svaka tema zahteva razumevanje ali i umešnost u baratanju upravnim govorom. “Stil pisanja u sportu jedan je od najslobodnijih oblika pisanja u novinarstvu,” kaže Vajtli. “Urednici će vam dati malo više ovlašćenja kako biste se razmahali u opisnoj strukturi, kao i da priči pripišete neku svoju tačku gledišta. Pokušavate da stvorite priču, i tu se sportsko pisanje jako lepo može uvezati s pisanjem o vinima. Princip je isti.”

Zatim, tu je zanos faktor zanosa  – žar i oduševljenje, uz respekt za ukuse dobrog života. “Sportski pisci se malo više zabavljaju od ostalih”, kaže Harvi Stejnmen za Wine Spectator. “A to važi i za “ vinopisce”. I tu se nalazite u miljeu koji je po svojoj prirodi vrlo pozitivan.”

02U oba sveta, kako kaže Alen Goldfarb kaže, postoji varijacija stare izreke, da “oni koji ne mogu da nešto učine, mogu makar da poučavaju o tome”. “Ja sam hedonista i posmatrač životnih fenomena, a ne učesnik. Ja nisam sportista, a takođe neću biti vinar, pa je samim tim prirodno da, kao posmatrač i pisac, pišem o vinima – ne moram da ih pravim.”

Za Goldfarba i ostale, obe stvari – vina i sportovi – jesu dve strane iste medalje, u kojoj se igraju sopstvenim strastima. Vajtli je vinski entuzijasta bio mnogo pre nego što je postao vinski pisac. Još 1970-ih, kada se kao sportski pisac i komentator često na raspolaganju imao raskošne rashode za troškove izlaska s poznatim sportistima, navukao se na francuska vina tokom ručkova i večera sa sportistima i trenerima. Pisanje o vinima tada nije bilo previše popularno, a ni unosno zanimanje, pa je ostao u vodama sportskog komentatorstva sve do 1991. godine (a danas piše nedeljnu kolumnu o vinima za Creators Syndicate), usput deleći svoju pasiju za vinima sa svojim kolegama-komentatorima.

Kao sportski komentator, ne navijate za tim. Navijate za igru. Navijate za priču. Slično je i s pričom o vinima.”

05Šoenfeld, urednik magazina Travel & Leisure u kojem su glavna tema vina i alkoholna pića – takođe je i plodan i talentovan frilenser. On ističe da se “sportski novinari veoma razlikuju od stereotipa, naime, da su aljkavi i nemarni. Takav izgled potiče od njihove situacije: Od svih ostalih novinara, oni putuju najviše pa su u prilici da vide svet, a samim tim su orijentisani na međunarodni okvir, a ne na lokalne događaje. Oni, takođe, imaju dosta vremena za konzumiranje obroka. Dakle, u takvoj situaciji, vi kao sportski komentator morate biti baš izuzetno nezainteresovani pa da se baš nikada ne pitate o izvrsnoj hrani i vinima na koje svakodnevno nailazite.”

Bez obzira zadiru li u svet fermentisanog soka od grožđa ili ne, sportski novinari se konstantno bruse za novinarstvo važne veštine, usavršavajući svoj profesionalni način razmišljanja. Najvažniji među njima bi glasio: uvek se trudite da u svoje pisanje ulijete žar i polet na zadatu temu, uz to brusite svoju perspektivu i gledišta i budite – jedinstvena ličnost. Biti subjektivan nije greh ni u sportu a ni u pisanju o vinima.

10

…I još važnih osobina…

Berger, dugogodišnji vinski kolumnista za Los Angeles Times, kaže da, “s obzirom da nijedna od ove dve oblasti ne razmatra teme koje su pitanje života i smrti, skloni su da u svoj stil pisanja unesu fluidnost, uz to i neformalan odnos prema čitaocima. Mnogo toga je sasvim lične prirode.” Njegov prijatelj Marfi slaže se sa Bergerom: “…U sportu možete dodati malo svoje “žice”, talenta za sportsko pisanje, primenjujući sportski stil u pisanje o vinima – ili ćete, u protivnom, čitaoce smoriti do suza.”

24Radi se o tome što, povrh svega, treba imati “nos” i za vesti ali i za vino. Sportski pisci moraju da procene razloge i ishode igara koje pokrivaju, uključujući tu i proces vrednovanja kojeg Steiman naziva “razvrstavanje po kvalitetu”.

“Morate biti u stanju da kažete kako, na koji način i zbog čega je neki tim ili igrač dobar; da umete da auditorijumu prenesete ne samo šta se desilo, već i zašto”, kaže Steiman koji je glavni urednik magazina Wine Spectator. “Jedna je stvar reći “ovo je dobro vino”, ali čitaocu morate reći zašto je to tako – razlog zbog kojeg mislite da je baš određeno vino kvalitetno, kao i način na koji ste stigli do takvog zaključka.”

Druga plodna lekcija koju su ovi novinari savladali tokom godina je, prema Vajtliju, to “da nikada ne budete navijač tj. pristrasni ili da gajite strahopoštovanje za osobe koje pokrivate svojom pričom”, kao i “da se nikada ne plašite da pitate čak ni glupo pitanje, jer vam ponekad upravo ono daje najbolje odgovore. “

09

Lepota i istina

Tu je i čulni aspekt čitave priče – ne, nije reč o seksu već pre o nečemu što je više platonski, ono što W. Blake Gray naziva “estetskom sličnošću. Dobri sportski pisci i komentatori naći će da su dobro odigrane utakmice sjajne”, dodaje on. “Kipte od entuzijazma i dele ga s drugima. Isto je i sa piscma o vinima”

12Goldfarb, koji je ovaj čin delikatne ravnoteže postigao na oba polja, kao vinski novinar i kao publicista, saznaje da estetika prednjači u poslu pisca-novnara. “Ne navijate za tim”, kaže on. “Vi navijate za igru. Navijate za priču. Slično je i s vinima, kada navodite određenog vinara koji daje dobar citat. Ali ne navijate za njega iz ostrašćenosti (već tražite dobre razloge za svoju naklonost prema baš njegovim vinima).”

Kao I u svakom drugom poslu, deo koji se odnosi na rad i kontakt s ljudima, pre svega na price o ljudima a ne samo o sportu jeste od suštinskog značaja, kaže Grej. Pronaći najbolji ugao za priču često znači pronaći pravu temu i odgovarajuće izlaganje dotične.

“Sportski pisci koji imaju svoje kolumne u štampi moraju da prave brze odluke o tome šta jednu priču čini zanimljivom i vrednom čitaočeve pažnje, a to su, obično, ljudske priče”, kaže Grej, koji među svoje brojne frilenserske aktivnosti ubraja i svoju poziciju urednika kalifornijskog vinskog sajta Wine-Searcher.com “Ne zakopavajte čitaoce brojkama već pronađite ličnosti koje igru čine zanimljivom.”

16Ne radi se o tome da brojke nisu bitne. Većina vinskih pisaca, zapravo, nije nimalo nakloni i ne voli tih famoznih i sveprisutnih 100 tačaka rejting sistema, mada su mnogi od njih fascinirani podacima o vinima, dakle, očarani upravo brojkama – baš kao što su nekada u desku sportskih novinara bili opčinjeni prosekom udaraca ili procentima realizacije tačdaunova, koševa i golova.

Marfi, urednik magazina Sonoma i koautor enciklopedijskog izdanja o američkim vinima navodi procenat alkohola i nivoa kiselosti kao statistiku koja može i treba da postoji u člancima, ili koja se možda ne navodi, ali podrazumeva: “Mi smo dobri u plasiranju inače suvoparnih cifri, pa znamo kako da te brojke prevedemo čitaocima na daleko zanimljiviji način.”

Berger kaže da je pre nekoliko godina shvatio način na koji se ove dve naizgled sasvim suprotne oblasti – sport i vina – mogu spešno spojiti. Ispostavilo se da glavni sportovi i njihovi timovi takođe imaju – berbe.

“Svake godine timovi prolaze kroz specifične cikluse situacija“, kaže on. “Svaka berba je drugačija, a svaki sportski tim će u narednoj sezoni biti nešto malo drugačiji nego što je bio u prethodnoj. I, u tom kontekstu, svake godine imate neki jedinstven ton, stil, osećaj svrhe koji se nameću od sebe. U oba slučaja, imate početak, sredinu i kraj. A na samom kraju [sportske sezone ili vinske berbe], po pravilu se dogodi neka izuzetno važna stvar.”

Od sporta do vina (2/2)

Milenijumovci ‘osuđeni da zarađuju manje od Generacije X’

00

Milenijumska generacija (ili generacija Y, Gen Y) biće prva generacija koja će zarađivati manje od svojih prethodnika, sugeriše jedno novo istraživanje, a prenosi BBC.

06Fondacija Resolution (Resolution Foundation) utvrdila je da britanski građani starosti do 35 godina zarađuju oko 9.500 evra manje u svojim dvadesetim nego što su u njihovoj dobi nekad zarađivali pripadnici Generacije iks.

Ovaj think-tank definiše Generaciju X kao one koji su rođeni između 1966. i 1980. dok su Milenijumovci svi oni koji su rođeni između 1980. i 2000. godine.

Ako bi plate Milenijumovaca sledile isti put kao nekada plate Generacije iks, prosečna primanja u karijeri bila bi oko 986 hiljada evra.

Ovakav sled stvari učiniće da Milenijumovci budu prva generacija koja, tokom svog radnog veka, zarađuje manje od svojih prethodnika.

07Čak i ukoliko bi se plate Milenijumovaca brzo popravile, kao što su nakon Drugog svetskog rata skočile plate njihovih roditelja koji pripadaju generaciji Bejbi bumera, njihove ukupne zarade tokom životnog veka bile bi tek nešto preko milion evra (oko 1.063.800), rezultati su nalaza ove fondacije.

Ta će prihodna suma biti samo 7% viša nego što je prihodna suma Generatcije X, a samo trećina ukupnog dohodovnog napretka u kojem bi Generacija X trebalo da uživa u odnosu na plate Bejbi bumera.

Fondacija Resolution takođe je upozorila da bi recesija nakon Bregzita mogla da dodatno još više smanji zarade Milenijumovaca.

Njihova istraživanja pokazala su da su smanjenja plate doživeli oni do 35 godina starosti, i to pri ulasku na tržište rada tokom udara recesije, ali je takođe zaključeno da je generacijski napredak u visini prihoda morao da zastane pre nego što je svet bio pogođen finansijskom krizom iz 2007/8.

01

Rizik od samozadovoljstva

Torsten Bel (Torsten Bell), direktor Fondacije Resolution je rekao: “Uzeli smo zdravo za gotovo da će svaka naredna generacija biti mnogo bolje plaćena od one prethodne – zarađujuči više i uživajući u višem životnom standardu koji je konstantno u usponu, ali rizik od takvog pristupa jeste gledati na stvari kroz ružičaste naočare: poslednjih godina smo svikli na (samo)zadovoljstvo neprekidnim napretkom.”

Ispitivanje je objavljeno upravo u trenutku kada je prošle nedelje Tereza Mej (Theresa May), koja je pre nekoliko dana zauzela položaj britanskog premijera od Dejvida Kamerona, uputila upozorenje od sve većeg jaza između “starije generacije koja živi prosperitetnije od mlađih generacija, koje vode tešku borbu da izađu na kraj sa sve većim troškovima življenja“.

Ovaj think-tank je osnovao komisiju koja će istražiti rastuću nejednakost među generacijama.

Ova incijativa je u ponedeljak 18.jula pokrenuta na skupu u Londonu kome je prisustvovao Dejvid Vilets (David Willetts), izvršni predsednik fondacije Resolution, generalna sekretarka Trgovačkog sindikata (Trade Union Congress, TUC) Frensis O’Grejdi (Frances O’Grady) i generalna direktorka Konfederacije britanskih industrija (CBI), Kerolajn Ferbern (Carolyn Fairbairn).

Fondacija je takođe zaključila da će Milenijumovci do svoje tridesete godine potrošiti ukupno oko 52,5 hiljada evra više na troškove iznajmljivanja životnog prostora nego što je najam plaćala bejbi bum generacija, a skoro 30 hiljada evra više nego što je stanarinu plaćala Generacija X.

03

Veća potrošnja na zakup prostora drastično je smanjila životni standard mladih ljudi, učinivši da teže mogu da uštede novac za depozit za kupovinu kućeprostora, zaključci su ispitivanja.

Viši politički analitičar Lora Gardiner (Laura Gardiner) je rekla: “Nastavak britanskog neuspeha u izgradnji dovoljnog broja finansijski pristupačnog životnog prostora za mlade znači da – ukoliko što hitnije ne promenimo ovaj loš trend da mladi ljudi ne mogu da sebi priušte kupovinu-podizanje kredita za svoj prvi dom – situacija može postati daleko gora.”

Banka Halifax procenjuje da je depozit onih koji prvi put kupuju nekretnine u Britaniji u proseku sada gotovo 40 hiljada evra.

BBC

Nekih CEO tajni ima, što ne govore se svima…

…Ono što vam niko ne kaže kada ste glavni u poslu.

01

Zamislite da se pripremate da započnete svoj biznis, i da ćete tim povodom dobijati mnogo saveta. Svi ljudi koje znate će se iznenada pretvoriti u finansijske, prodajne, marketinške, strateške, tehnološke, ili u eksperte iz oblasti inovacija.

Ali ono što nikada od njih nećete čuti je kako je to biti “glavni”, biti direktor firme, čak i onda ako ste direktor nikome drugom osim samome sebi. Znajući da odgovornost zaista kreće prvo sa vama, gde se i završava, jeste ono o čemu poslovni lideri i šefovi retko pričaju, piše Džef Hejden za LinkedIn.

I to je mesto gde na scenu ulazi Džim Vajtherst (Jim Whitehurst), predsednik i generalni direktor kompanije Red Hat, jedne od najvećih i najuspešnijih provajdera open-source softvera. Pre dolaska u Red Hat, Džim je bio COO u Delta Airlines, tako da možemo razložno pretpostaviti kako je tačno znao ono u šta se upušta – ali što definitivno nije uobičajen slučaj.

Evo nekih primera.

02Vi ćete, u stvari, još uvek imati šefa – i to puno njih. Većina nas pretpostavlja da nemate šefa onda kada ste direktor, da, ako ste jedini vlasnik, onda, strogo govoreći, to jeste istina… iako još uvek oko vas nailazite na dosta njih koji su “šefovi”.

A to znači da morate uzeti u obzir različite ciljeve svih ovih bosova u trenutku kada se odlučuje šta treba raditi.

U mom slučaju ispred sebe imam odbor, glavne investitore, vladine zvaničnike (jer smo javno preduzeće), Volstrit, zaposlene – svi su oni, na neki način, moji “bosovi”.

Imati veći delokrug ingerencija ali i zadataka jedan je od zabavnijih ali i čudnijih faktora s kojima pokušavate da izađete na kraj kada ste “direktor”, ali nikada ni ne pomišljajte kako imate slobodu da radite šta god vam padne na pamet.

Ulozi koje primate u svoju “poslovnu igru” često će biti poprište sukoba. Neki investitori mogu zaželeti da se više fokusirate na kratkoročne rezultate, zanemarujući vašu viziju dugoročnog rasta. Različiti klijenti i partneri, naravno, mogu zaželeti veoma različite stvari. Čak i pojedini članovi odbora u vašoj firmi mogu imati veoma različita mišljenja.

07Vaš posao je da nastavite da pričate noseću priču o vašoj kompaniji, stalno donoseći odluke, i stalno balansirajući između spektra raznolikih ličnosti, karaktera, potreba i ciljeva. A to je jedna od najzahtevnijih stvari koja se odnosi na svaki posao; jer, što imate više šefova sa višestrukim planovima i programima funkcionisanja “vaše firme”, stalno ćete se pitati: “Radim li prave stvari?”

Ponekad ćete imati manje ingerencija nego onda kada ste imali (samo jednog) šefa. Kada imate investitore ili odbor ili zaposlene čija je budućnost barem delimično u vašim rukama – iako ste “glavni” – ponekad je neophodno da tražite dozvolu za ono što ste naumili da učinite. I, za razliku od “dobrih starih vremena” kada ste imali (jednog!) šefa, često kao direktor ne pitate samo jednu osobu šta treba da radite.

Sve što radite biće pod mikroskopom. Kao direktor ili vlasnik preduzeća, konstantno smo na meti nadzora i kontrole, ne samo u vezi sa poslom koji radite već i za takve stvari kao što je odeća koju nosimo, ili npr. da li koristimo plastičnu umesto keramičke šolje za kafu, “i šta to govori o vašoj ekološkoj svesti”, kakav auto vozite, itd…

04

Jedna žena zaposlena u mojoj firmi je, recimo, neobavezno ćaskala s mojom suprugom u vezi sa nekim kompanijskim događajem, rekavši tom prilikom: “Jedna od stvari koje zaista volim u vezi sa Džimom je što mu je porodica na prvom mestu. To mi je bitno jer i ja imam decu.” Kako je ona uopšte došla do ovakve svoje odluke i stava koji ima prema meni?

Evo kako: Jednom sam, usred sastanka, preuzeo poziv od moje supruge – ona me na posao zove zaista retko, a ja sam hteo da budem siguran kako je sve u redu.

Ali, šta da se, iz nekog razloga, dogodilo nešto drugo: da sam unapred znao kako je planirala da me pozove u tom trenutku i ostavi mi poruku koja sasvim izvesno nije bila hitna, i da sam onda, usred sastanka, pritisnuo “Ignore”? Da li bi, u tom slučaju, zaposlena u mojoj firmi tada pomislila kako nisam porodičan čovek… i da Red Hat nije kompanija koja je predusretljiva prema porodičnim osobama?

Moguće da bi ispalo baš tako. Kada ste pod mikroskopom, neverovatno šta se sve može “pročitati” i u najsitnijim gestovima ili stvarima. Jedna interakcija ne mora obavezno da pošalje neki bitan i argumentovan signal o vama, ali – kada je vaš posao zaista obiman, a zaposleni imaju priliku da vas viđaju samo povremeno i dosta retko – jedno ovakvo iskustvo može uticati da neko o vama formira svoje kompletno mišljenje.

Biti odgovoran za sve, kada ste “direktor”, jeste mač sa dve oštrice. Morate da služite za primer ostalima, ali se svakodnevno morate nositi i sa gomilom slučajeva poput prethodno navedenog. Vi, naravno, ne možete imati loš dan.

Bićete sebi najgori šef kojeg ste ikada imali. Jer, “biti svoj gazda” vas, barem u teoriji, oslobađa neke “svevišnje” kontrole i sitničavosti… iako će vaša svest i savest biti verovatno najzahtevniji poslodavac za kojeg ste ikada radili.

08

Uzmite, na primer, današnji dan: U teoriji, danas sam mogao da na rasporedu nemam ništa. Ipak, skoro svi oni koji rade na nivou direktora ili koji započinju posao sa svojom firmom su veoma razvijenog takmičarskog duha, motivisani da uvek dobro urade svoj posao, posvećeni kvalitetu. Najbolji direktori su, po pravilu, sami sebi najteži šefovi.

I, dok imate veću kontrolu, ali i odgovornost, uz to ide i osećaj dužnosti, koja većinu ljudi inspiriše da rade više i teže nego što bi to bilo koji gazda bio u stanju.

Vaš posao će sasvim izvesno biti drugačiji od onoga što ste mogli i da zamislite. Došao sam u Red Hat misleći da će moj posao biti sasvim drugačiji od onoga što on zaista jeste – ni bolji, a ni gori, već samo drugačiji. Iako ste dobili “važnu titulu”, još uvek treba da uradite toliko toga kako biste zaradili poverenje ostalih, da budete širiko prihvaćeni od akcionara i zaposlenih … uz sve to, i dalje treba da uradite sve ono što se uraditi mora kao i svaki drugi “najobičniji zaposleni”, kako biste stekli kredibilitet i poštovanje.

Pre šest godina sam kao COO iz operativno intenzivnog posla došao u Red Hat da postanem CEO – u industriju sa niskom poslovnom marginom. I pored svega, Red Hat je firma s visokim rastom i sa neverovatnim mogućnostima – koje dovode i do neverovatnih dvosmislenosti: moj posao se mnogo više tiče razvoja strategije, da inspirišem ljude, podstičuči u njima kreativnost, preusmeravajući posao od jurnjave za profitnim ciframa na nešto sasvim drugo… sve je ovo za mene bio jedan nadasve zanimljiv izazov.

To može da vam se desi čak i ako započinjete novi posao, dakle čak i ako imate prethodnog iskustva. Mnogi su mi pričali o tome kakve su sve predstave imali o svom poslu kada su ga započinjali – i šta je to značilo u njihovoj predstavi o sopstvenoj ulozi – a ispostavilo se da se sve što su zamišljali veoma razlikovalo od “stanja na terenu”, u realnosti.

… Ali to će, ujedno, biti i najbolji posao kojeg ste ikada imali. Voditi svoj posao i biti CEO je neverovatna nagrada za vas. Možete napraviti ogroman uticaj. Tu je i rad sa sjajnim ljudima. Postajete pravi pobednik.

Biti vlasnik, direktor i šef samome sebi je definitivno težak i surov posao … ali je ujedno i najbolji.

LinkedIn, Aug 18, 2015