Pravi neprijatelj nije korona već – glad

“Umesto korone, usmrtiće nas glad”, izjavljuje jedan od stanovnika Nju Delhija. Jer, globalna nestašica hrane je na pomolu, donosi Njujork tajms.

Ono što je pogubnije od aktuelne pandemije jeste globalna nestašica hrane, kao i nemogućnost proizvodnje i transporta namirnica do potrošača. U tom smislu, zemlje zapada, Evropska Unija, SAD, Kanada i još neke od najrazvijenijih žele da što hitnije pokrenu svoje ekonomije s mrtve tačke.

Stručnjaci tvrde da se svet dosad nije suočio sa glađu poput ove. Broj onih koji se suočavaju s akutnom glađu bi se do kraja ove godine mogao udvostručiti na 265 miliona.

U Kiberi, najvećem slemu Najrobija, stanovnici već neko vreme žive u ekstremnom siromaštvu. Blokada izazvana korona-virusom je prouzrokovala glad među brojnim žiteljima ove “karton-male”.

U toj najvećoj sirotinjskoj četvrti glavnog grada Kenije, ljudi koji očajnički žele da pojedu makar šta su pre neki dan pokrenuli stampedo kako bi se dokopali brašna i ulja koje se besplatno delilo; tom prilikom je bilo povređenih, a dve osobe su stradale.

U Indiji, hiljade radnika dvaput dnevno stane u red za hleb i prženo povrće, kako bi utolili glad.

Siromašna domaćinstva širom Kolumbije kače crvenu odeću i zastave o svoje balkone i prozore, kao javni znak upozorenja da u toj porodici vlada glad.

„Nemamo novca, a sada smo u situaciji da moramo da preživljavamo“, kaže Paulina Karuši, koja je izgubila posao u zlatari u Najrobiju. Ona i dete žive u dve sobe, koje dele sa još četvoro rođaka. “A to znači – ne jesti puno.”

Pandemija korona-virusa donela je glad milionima ljudi širom sveta. Opšti karantin i propisane mere držanja distance uzrokovali su sve masovnija otpuštanja i sve manju potražnju za radnom snagom – a samim tim su usahli i prihodi; uz to, velika je verovatnoća da će nastupiti poremećaji u poljoprivrednoj proizvodnji i doskorašnjim linijama snabdevanja; sve ovo je donelo brige jednom ne baš malom delu čovečanstva: kako namaknuti dovoljno sredstava da bi se prehranili?

Aprilska raspodela obroka u Nju Delhiju (Rebecca Convay/ NYT)

Korona-virus se ponekad naziva „izjednačiteljem“ (Great Equalizer) jer od njega podjednako poboljevaju i bogati i siromašni, ali – kada je u pitanju hrana – ova „zajednička crta“ se okončava. Siromašni, uključujući i velike delove siromašnijih naroda i zemalja jesu oni koji sada gladuju – pritom se suočavajući sa gladovanjem na duge staze, a možda i smrtnim ishodom usled nedostatka namirnica.

“Korona virus je bio sve samo ne takav neki izjednačitelj (bogatih i siromašnih)”, rekla je Aša Džafar, volonterka koja je nakon kobnog stampeda u Najrobiju donosila hranu porodicama nastanjenim u straćarama Kibere. „Ovo je bio sjajan pokazatelj, kada se zavesa razmakla na trenutak, prikazujući dubinu klasnih podela, ujedno razotkrivajući koliko je ova zemlja duboko nejednaka.“

Trenutno se već 135 miliona ljudi suočava s akutnom nestašicom hrane, ali bi sada, uz globalnu pandemijsko-ekonomsku krizu, na kraju ove godine moglo da bude pogođeno još 130 miliona, rekao je Arif Husein, glavni ekonomista Svetskog programa za hranu, agencije koja radi pod okriljem Ujedinjenih nacija. Procenjeno je da bi do kraja godine ukupno 265 miliona ljudi moglo biti doterano na samu ivicu gladi.

„Nikada ranije nismo videli ništa slično“, rekao je Husein. “Za početak, to nikad i nije bila lepa slika, ali ovo što se trenutno događa je dosad nezapamćeno – potpuno neistražena teritorija.”

Svet je i u prošlosti doživljavao teške krize gladi i nestašica hrane, ali su one bile regionalne i uzrokovane jednim ili drugim faktorom – bilo ekstremnim vremenskim prilikama ili ekonomskim slomovima, ratovima ili političkom nestabilnošću.

Pijaca za trgovinu naveliko u Mandavi, u centru Kabula, Avganistan, mart 2020 (Jim Huylebroek/NYT)

Kriza uzrokovana glađu, kažu stručnjaci, globalna je i prouzrokovana mnoštvom faktora povezanih s pandemijom i pratećim prekidom ekonomskog poretka: iznenadnim gubitkom prihoda za bezbroj miliona onih koji su već jedva preživljavali od danas do sutra; kolapsom cena nafte; široko rasprostranjenim izostankom čvrste odnosno stabilne valute, a usled presušivanja izvora prihoda koji su doskora poticali od turizma; naglim povratkom gastarbajtera – jer, trenutno nemaju zaradu koju bi poslali svojima kući; uza sve to  i tekući problemi poput klimatskih promena, porasta stope nasilja i kriminala, nagle i prinudne dislokacije stanovništva i humanitarne katastrofe.

Već sada – od Hondurasa, preko Južne Afrike, do Indije – svakodnevno se dešavaju protesti i pljačke; razlog izbijanja ovih nereda je masovna frustracija zbog trenutnog karantina koji je zaustavio poslove i privredu, kao i zabrinutosti zbog aktuelne gladi i nestašica hrane. Prekidom nastave za više od 368 miliona dece, ta su deca izgubila mogućnost da konzumiraju hranljive obroke i užine koje inače dobijaju isključivo u – školi.

Globalno uzev, nema nedostatka hrane ili masovnog gladovanja prouzrokovanih pandemijom. Međutim, logistički problemi u rutinskim poljoprivrednim radovima u polju, žetvi i transportu hrane će u mesecima koji dolaze pogoditi pre svega siromašne zemlje koje su najviše izložene takvoj situaciji, posebno one koje se oslanjaju na uvoz, rekao je Johan Svinen, generalni direktor Međunarodnog istraživačkog instituta za pitanja ishrane i prehrambenu politiku iz Vašingtona.

Iako je sistem distribucije hrane i maloprodaje u bogatim nacijama organizovan i automatizovan, Svinen kaže da su ti sistemi u zemljama u razvoju „radno intenzivni“, čineći „ove lance snabdevanja daleko ranjivijima na propise uvedene usled virusa Covid-19, kao i prinuđenosti na održavanje distance“.

Pa čak i ukoliko ne dođe do velikog porasta cena hrane, situacija u vezi s obezbeđivanjem hrane za siromašne će se verovatno pogoršati širom sveta. Ovo se posebno odnosi na ekonomije poput Sudana i Zimbabvea koje su se borile s ovim problemom i pre izbijanja globalne epidemije korone, ili one poput Irana, koje su u značajnijoj meri koristili svoje prihode od nafte za finansiranje kritično važnih dobara, poput hrane i lekova.

U Venecueli, pandemija bi mogla da zada razorni udarac milionima koji već žive u najvećem svetskom – mirnodopskom – ekonomskom kolapsu.

Prazan Trg ‘Kandelarija’ u Karakasu u Venecueli, posledica nacionalnih mera karantina primenjenh u martu (Adriana Loureiro Fernandez /NYT)

U „procvetalom“ slemu ’Petare’ na periferiji Karakasa, mere karantina su ostavile bez posla Fredija Bastarda i još petoro drugih članova njegovog domaćinstva. Životne namirnice, koje im je doskora obezbeđivala država kroz socijalni program – a koje su pre krize stizale samo jednom u dva meseca – već su odavno nestale.

„Već razmišljamo o prodaji stvari koje ne koristimo u kući kako bismo kupili hranu“, rekao je 25-godišnji Bastardo, po zanimanju čuvar. “Imam komšije koje nemaju hranu i brinem se da, ukoliko izbiju protesti i neredi, ne bismo uspeli da izađemo odavde.”

Neizvesnost u vezi sa hranom raste i u Indiji, gde se radnici koji ne žive od mesečnih primanja već od dnevnih nadnica, sa malo ili nimalo podrške od socijalnog programa, suočavaju s neveselom budućnošću u kojoj je  glad neposrednija pretnja od virusa.

Procenjuje se da je, uporedo s rezanjem primanja, pola miliona ljudi napustilo gradove kako bi se vratilo svojim kućama, pokrenuvši “najveću masovnu seobu Indijaca od nezavisnosti do danas”, rekao je Amitab Behar, izvršni direktor Oxfam-a za ovu zemlju.

Pre nekoliko noći, stotine radnika migranata koji su zaglavili u Nju Delhiju nakon što je u martu uvedeno zatvaranje prestonice (uz nedovoljno dobro upozorenje stanovništva), sedeli su u senci lokalnog mosta čekajući da stigne hrana. Gradska uprava Delhija postavila je kuhinje sa kuvanim jelima „na kašiku“, ali radnici poput Nihala Singa ipak ostaju gladni jer je poslednjih dana prava navala na ove centre.

“Umesto korona virusa, ubiće nas glad”, prokomentarisao je Sing, koji se nadao da će u ovoj javnoj kuhinji imati barem jedan obrok dnevno. Uobičajena je scena da se migranti koji čekaju u redovima potuku za tanjir pirinča ili sočiva. Sing je rekao da se stidi da moli za hranu, ali mu ne preostaje nikakva druga mogućnost.

“Mere izolacije su pogazile naše dostojanstvo”, rekao je.

Čekanje u redu za obrok u Nju Delhiju, gde nadničari sa malo ili nimalo socijalne zaštite tvrde da je glad daleko neposrednija pretnja od virusa (Rebecca Conway/ New York Times)

Izbeglice i oni koji žive u zonama sukoba će verovatno biti najteže pogođeni.

Policijski sat i ograničenja kretanja već uništavaju male prihode raseljenih lica – izbeglica iz Ugande i Etiopije, isporuku semena i poljoprivrednog alata u Južnom Sudanu i raspodelu pomoći u hrani u Centralnoafričkoj Republici. Mere zatvaranja u Nigeru, u kojem živi skoro 60.000 izbeglica, koje beže od sukoba u Maliju, dovele su do naglog skoka cena hrane, podaci su Međunarodnog komiteta za spašavanje (čiji je osnivač Ajnštajn).

Posledice ovakvih vremenskih i prostornih ograničenja, nametnutih sprovođenjem mera izolacije „mogu prouzrokovati više patnji od same bolesti“, rekao je Kurt Tjossem, regionalni potpredsednik ovog Komiteta za Istočnu Afriku.

Ahmed Bajuš, građevinski radnik koji je iseljen u provinciju Idlib na severu Sirije je rekao da su se on i mnogi drugi prijavili za primanje hrane od raznolikih humanitarnih grupa, ali da ta pomoć još ne pristiže.

“Očekujem pravu glad ako se na severu (Sirije) nastavi ovako”, rekao je Ahmed.

Pandemija, takođe, otežava napore nekih afričkih zemalja u suzbijanju istorijske najezde skakavaca, koja je već opustošila Istok i Rog Afrike. Ovo je najgora najezda u tom regionu decenijama unazad, a usledila je odmah nakon godine koju su obeležile ekstremne suše i poplave. Međutim, navala ovih novih rojeva u kojima se nalaze milijarde skakavaca bi mogla dodatno produbiti neizvesnost oko pribavljanja hrane, rekao je Siril Feran, šef istočnoafričkog tima za oporavak pri UN FAO (Food and Agriculture Organization).

Zabrane putovanja i zatvaranja aerodroma, rekao je Feran, prekidaju snabdevanje pesticidima koji bi mogli pomoći u ograničavanju populacije skakavaca i tako spasti pašnjake i useve.

Potraga za zaklonom ispod drveta tokom naleta skakavaca u Laisamisu, gradu u okrugu Marsabit, Kenija, februar (Kadija Farah/NYT)

I, dok mnogi gladuju, u većini zemalja vlada zabrinutost da će nestašica hrane dovesti do socijalnih nemira. U Kolumbiji su stanovnici priobalne provincije La Gvahire otpočeli blokade puteva kako bi skrenuli pažnju na nestašicu hrane koja im je preko potrebna . U Južnoj Africi su nemiri uzrokovali provale u obližnje bakalnice i kioske sa hranom, fizički se suočavajući s lokalnom policijom.

Čak i dobrotvorna raspodela namirnica i obroka može ljude izložiti virusu u trenucima kada otpočne neki takav stampedo za hranom, kao što se to desilo u Kiberi početkom aprila.

“Ljudi su se dozivali mobilnim telefonima a onda su pristigli sa svih strana i bukvalno navalili na javnu kuhinju”, priseća se Valentajn Akinja, zaposlena u oblasnoj državnoj kancelariji na čiju je adresu ova hrana došla. „Ljudi su izgubili svoje poslove. Taj prizor pokazuje kolika je glad među ovdašnjim stanovništvom.”

Da bi ublažile uticaj ove krize, neke zemlje propisuju cene prehrambenih proizvoda, besplatno dostavljajući osnovne namirnice, i planiranjući kako da šalju novac najsiromašnijim domaćinstvima.

Ipak, zajednice širom sveta takođe uzimaju stvari u svoje ruke. Neki prikupljaju novac kroz onlajn platforme za grupno finansiranje (crowdfunding), dok drugi započinju programe za kupovinu obroka porodicama kojima je hrana sada najpotrebnija.

Jednog popodneva pre nekoliko dana, volonterka Aša Džafar je sa grupom dobrovoljaca prošla kroz Kiberu i pritom desetinama prisutnih porodica podelila zalihe šećera, brašna, pirinča i sanitarnih uložaka. I sama rodom iz tog kraja, Aša je otpočela razvoz hrane nakon što je od brojnih tamošnjih porodica čula priče da oni i njihova deca uveče idu gladni na počinak.

Za sada razvozim hranu za oko 500 porodica. Ali uz sve pozive za pomoć koje dobijam, kako kaže, “to je samo kap u okeanu.”

Abdi Latif Dahir, NYT 22. april, 2020

Lokdaun aplink:

Roscosmos TV Studio

NASA Live: Official Stream of NASA TV

How do I stop spending 95% of my waking day aimlessly browsing the internet?

Njujork tajms i godina u koferima: najbolji putopisi u 2016. 

Od Majorke Do Velikih jezera, američki list Njujork tajms napravio je listu svojih priča o putovanjima koje su u 2016. naišle na najveći odziv čitalaca. Evo tek nekoliko najbolje rangiranih. Napomena: ovog puta – bez Barselone i Pariza, bez Rima i Londona, bez Tokija i Njujorka. Daćemo priliku ostalima – a vi pogledajte i jednu i drugu listu – sigurno će se i za vas naći barem nekoliko sjajnih putopisa.

Neostvarena ljubav

Deborah Levy

Bila sam zaljubljena u svog dečka; otišla sam s njim u ostrvski raj, uzbuđena što ću ga tamo bolje upoznati… ali, ispostavilo se da je bilo pametnije ne doznati toliku i takvu istinu.

00

Od Montreala do Minesote morskim rukavcem

Porter Fox

Toliko sam, kao i ostali Amerikanci, navikao da Severnu Ameriku prelazim avionom i kolima, uzduž i popreko, da je ona postala samo jedna iskrivljena slika pravog stanja stvari. A onda sam preduzeo jednu laganu plovidbu kroz “unutrašnje more”, kako bih u miru i bez žurbe prošao kroz oblast četiri Velika jezera, upijajući svaki pedalj ove vode i tla.

01

Sedam evropskih mesta – (kao) kod kuće

Porter Fox

Od Madrida do Istanbula, putnici pričaju za Njujork tajms o svojim iskustvima i skrivenim lepotama ovog kontinenta čije su obeležje velika nacionalna, geografska i klimatska šarolikost.

02

Pola milenijuma jevrejske zajednice u Veneciji

David Laskin

Put kroz jedno od najstarijih geta na svetu, koje je 20. marta 2016. obeležilo 500-tu godinu svog postojanja

03

Opčinjena Sicilijom… ponovo

Francine Prose

Putovala sam na Siciliju s tri generacije svoje porodice: Prvo, 1992. sa svojom majkom, mužem i dva sina (tada 10 i 14). Potom sam tamo pisala knjigu 2002. godine. Ove 2016., nakon skoro četvrt veka, vratila sam se na Siciliju s mužem, našim sinovima, i – njihovim unučićima…

04

Ćinkve Tere, Italija

Ingrid K. Williams

Ovo veoma krševito i strmo parče obale Ligurijskog zaliva utočište je za žitelje pet mestašaca koja danonoćno opsedaju turisti iz čitavog sveta: Ćinkve Tere (Cinque Terre)

05

Amsterdam

Ingrid K. Williams

Ovaj grad je potpuno drukčiji nego pre nkoliko godina: sa obiljem novih restorana i kafea, uz obnovljeni Rijksmuseum ali i Stedelijk, Amsterdam je u središtu “velikog renoviranja”. Kao takav, sa svojim novim licem gleda u turiste koji imaju samo reči hvale za sve ono što je u proteklih desetak godina urađeno u ovom gradu.

06

Porto, Portugal

Nell McShane Wulfhart

Porto sa svojom nestvarno lepom stanicom koja važi za remek-delo arhitekture, katedralom i gvozdenim mostom Dom Luiš I, kul barovima u kojima se toči – naravno, a šta drugo?! – porto – ovaj šarmantni grad je kombinacija onog što je najbolje od novog i starog.

07

Ešvil, Severna Karolina

Jeremy Egner

Okružen planinama i “s vetrom u leđa”, žitelji Ešvila svoj grad nazivaju “Zemljom neba”. Ubrajaju ga među najinteresantnija mesta na planeti – bez ikakve šale. Već neko vreme slovi za stecište velike kreativne energije, sa snažnom intelektualnom scenom i dobrim biznisima. Mesto dobrog života u SAD.

08

Kvebek (grad)

Ingrid K. Williams

U ovoj prestonici istoimene kanadske provincije, najnoviji trendovi sjajno se uklapaju u vć postojeću istoriju grada. Carstvo vrhunskih kulinara, mesto u kojem će sve sve vrste i tipovi putnika naći “svoju šolju čaja” i osećati se u njemu kao kod svoje kuće.

09

Puerto Valjarta

Ondine Cohane

Sa svojom nadasve inventivnom kulinarskom scenom, neprevaziđenim plažama i mistikom a la “Noć iguane”, ova meksička turistička Meka je savršeno utočište za vikend bekstvo i city-break posetu (ako ste Amerikanac!)

10

Najrobi, Kenija

Jeffrey Gentleman

Džungla na asfaltu bez kraja i konca: saobraćajne gužve, čvorište globalnog  biznisa, kontinenata i kultura (Azija, Afrika i Evropa obeležavaju Najrobi svako na svoj način)… uz žirafe i slonove koji pretrčavaju ulice i raskrsnice.

11

Ženeva

Hannah Selginson

Ko nije čuo za Ženevu, Kosmičku prestonicu svakolike neutralnosti i bankarstva, tačnog vremena i sjajnih čokolada? Ipak, ovaj grad nemojte propustiti, niti ga potceniti, jer među neupućenima slovi za “dosadan”. Kakva fatalna greška! Muzeji, aktivnosti na otvorenom, simpaične pijace i – šoping: sve su to sinonimi za Ženevu danas.

12

Delhi

Justin Bergman

Nema šansi ni da zagrebete po onome što ovaj grad sadrži. Nebrojeno šarmantnih izdanaka, sjajna umetnička scena, najrazličitije regionalne kuhinje… i neprevaziđene vibracije.

13

San Sebastián

Ingrid K. Williams

Ovaj primorski grad na severu Španije (Baskijci bi se razbesneli da čuju kako se ovaj grad pominje u rečenici odmah do Španije) privredno je najnaprednija regija. San Sebastijan je privredni, gastronomski, turistički i kulturni centar, ne samo zbog svog filmskog festivala već i zato što je, uz poljski Vroclav, bio evropski Grad kulture za 2016. Arhitektura, autohtona kultura i sjajni pintxo barovi u kojima se poslužuje baskijska verzija španskog tapasa

14

Bombaj

Sarah Khan

Sinonim za “trnje i zvezde”, blato i glamur, ovaj poslovni centar Indije i obalska metropola fascinacija su sve većeg broja zapadnih turista, a ne samo biznismena

15

Edinburg

Nell McShane Wulfhart

Tamo gde se staro i novo neprimetno spajaju; srednjovekovne uličice, savremena arhitektura, i, naravno, “nova” škotska kuhinja.

16

Seul

Justin Bergman

Zahvaljujući talasu pop-kulture koji je iz Južne Koreje zapljusnuo svet, ovaj nadasve privlačan grad postao je i svetski poznat. Veoma potcenjen od strane turističkih operatera, verovatno je jedna od najinteresantnijih planetarnih destinacija. Sjajna kuhinja, arhitektura i muzeji – ovo je samo početak.

Helsinki

Ingrid K. Williams

Svaki ćošak ovog superkul nordijskog grada je priča za sebe, obalski pojas potpuno je preuređen baš kao i muzeji – indistrijski prostori renovirani su i pretvoreni u mesta kulturnih zbivanja. Finci – priča za sebe!

18

Burgonja

Seth Sherwood

Oblast u Francuskoj koja je sinonim za gurmanluke (ne samo zbog bifteka u vinu s pečurkama a la Burginjon), vrhunska vina i slikovite predele

Ho Ši Min

Naomi Lindt

Vožnja starom vespom ili mopedom, jeftina hrana, odličan provod – vijetnamska prestonica Ho Ši Min je pandan i rival Bangkoku. Fantastičan procvat ekonomije i politička stabilnost učinili su ga nadasve privlačnim – sinonim za jeftin i sjajan provod, i, naravno – vrhunsku kuhinju.

20

Valensija

Ingrid K. Williams

Umetničke i gastronomske inovacije, rodni grad Santjaga Kalatrave, večito sunce nad isušenim koritom reke Turije od kojeg su gradske vlasti naravile fantastično spotrko-kulturno-umetničko-muzičko čvorište. sa dna nekadašnje Turije izdiže se nekoliko Kalatravinih zdanja – sva u vrhu moderne arhitekture. Spoj srednjovekovnog, renesansnog i radničkog, ribarskog i buržujskog – Valensija je možda najveći centar sporta kojim se bave oni sa dosta novca: trke jedrenjacima.

21

Amalfi

Ingrid K. Williams

Raj za uživanje u pronalaženju svih manje poznatih mesta na obali Amalfija, dugoj 50 kilometara.

23

Tanger
Seth Sherwood

Ova jedinstvena marokanska metropola opsedala je Žana Ženea (Jean Jenet) i Pola Boulza (Paul Bowles), ali i jednog Vilijema Barouza (William S. Burroughs), koji je u ovm gradu našao nadahnuće za svoj najpoznatiji roman, “Goli ručak”. Dugačke,čiste plaže, vrhunska kuhinja i veoma neobični lokali – Tanger je bio i ostao inspiracija za umetnike i avanturiste.

Gelvej

Nell McShane Wulfhart

Irci za njega kažu da je “verovatno najšarmantniji irski grad”. Krcat starvremskim pabovima i restoranima s nenadmašnom morskom hranom, Gelvej je čuven po svojim jedinstvenim pejzažima. Mesto druida i trubadura, zamkova i fjordova, zelenila i plavetnila.

28

Hong Kong

Justin Bergman

Umetnost, biznis, hrana, zabava. Hong Kong je sinonim za konstantno previranje.

30

Beograd

Seth Sherwood

Već naširoko i nadaleko poznat po svom noćnom životu, sjajnim kafeima, izdašnim obrocima, srpska prestonica je mesto u kojem fabričke hale prerastaju u mesta vrhunske zabave i lokacije namenjene alternativnim umetničkim događajima – Beograd poseduje jedinstvenu privlačnost.

31

U borbi za Afriku Kina pobedila Zapad

U poslednjih 15 godina Kina jača svoj uticaj na Crnom kontinentu. Peking je danas najveći trgovinski partner Afrike, a direktne kineske investicije i kreditiranje u afričke zemlje rapidno rastu. Korist je obostrana — Kinezima su važni afrički resursi, a kineske investicije su dovele do ekonomskog rasta i smanjenja siromaštva na najgladnijem kontinentu.

Interesovanje Pekinga za Afriku objašnjava se sve većim geopolitičkim i geoekonomskim značajem ovog regiona u svetu. Afrika je dugo smatrana „beznadežnim kontinentom“, ali je gotovo neopaženo postala „kontinent budućnosti“, koji beleži ubrzani ekonomski i društveni rast, navode eksperti. Kao i krajem 19. veka, velike sile i danas vode bitku za „crnu Afriku“ — Amerika, Kina, Indija i posustale evropske države bore se za resurse. Afrika ima ogromnu teritoriju, oko milijardu stanovnika i ogromna prirodna bogatstva, koja prema različitim procenama čine 30-40 odsto svetskih rezervi sirovina — nafte, dijamanata, zlata i drugih ruda. Za poslednjih 30 godina, prema podacima Uprave za energetske informacije SAD, dokazane rezerve nafte u Africi uvećale su se za 120 odsto, sa 57 milijardi barela 1980. godine na 124 milijarde barela, 2012. A prema procenama kompanije KPMG, na obalama kontinenta ima još najmanje sto milijardi barela, koji „čekaju da budu otkriveni“.

Takođe, značajno su porasle i dokazane rezerve prirodnog gasa — sa 210 triliona kubnih stopa 1980. godine na 509 triliona 2012, odnosno za više od 140 odsto. Zahvaljujući intenzivnim potragama te brojke se stalno povećavaju. Recimo, nedavno je u Mozambiku pronađeno 127 triliona kubnih stopa gasa, a dodatne nedokazane rezerve procenjuju se na još 152 triliona.

Peking je „u borbu“ za Afriku ušao 2000. godine i vrlo brzo je pretekao Zapad i postao najvažniji trgovinski partner Afrikanaca. Još 2009. godine Kina je prestigla SAD, a već 2013. afričko-kineska trgovinska razmena premašila je 210 milijardi dolara, a Kinezi su ostavila Amerikance daleko iza sebe. Sa Zapada se čuju optužbe da je posredi „novi tip kolonijalizma“, ali većina Afrikanaca smatra da je partnerstvo sa Kinom dobrodošlo i da pogoduje razvoju kontinenta.

Brojke pokazuju da je 2013. godine uvoz sirove nafte iz Afrike pokrio 23 odsto potreba Kine. Pritom, nafta čini 64 odsto od ukupnog uvoza Kine iz afričkih zemalja. Takođe, Afrika obezbeđuje šest odsto kineskog uvoza rude gvožđa (uglavnom iz Južne Afrike) i 8,3 odsto uvoza bakra (uglavnom iz Zambije). Formula afričko-kineske saradnje definiše se kao „pomoć u zamenu za resurse“. Direktne investicije Kine u afričke zemlje uvećale su se sa 500 miliona dolara 2003. godine na skoro 15 milijardi dolara 2012. Neki procenjuju da ukupan obim kineskih ulaganja u ekonomije afričkih zemalja sada iznosi od 40 do 45 milijardi dolara, od kojih su skoro 15 milijardi direktne investicije. Kinezi ulažu u infrastrukturu, industriju, transport, energetiku, poljoprivredu i građevinu, u pedesetak afričkih zemalja. U Africi posluje preko 2.000 kineskih kompanija, a u poslednjih desetak godina tamo se preselilo i oko milion kineskih biznismena i radnika.

Eksperti ocenjuju da Kina, podstaknuta „glađu“ za sirovinama i masovnim tržištima, nastupa odlučno. Na kontinentu se grade luke, saobraćajnice, železničke pruge, aerodromi, brane, električne centrale, naftovodi, tržni centri… Uz upravljanje kineskih stručnjaka pojavile su se plantaže pamuka, otvaraju se fabrike i puštaju u rad hidrocentrale…

Jedan od većih projekata je izgradnja železničke pruge na istoku kontinenta, koja će povezivati više istočnoafričkih zemalja. Posebnu pažnju zaslužuju napori Kine u eksploataciji uranijuma na Crnom kontinentu. Dugogodišnji lideri tržišta uranijuma su Kanada, Kazahstan i Australija. Peking sa nekim od njih trguje, ali sada sve više računa na nove snabdevače uranijuma — Namibiju, Južnoafričku Republiku i Niger. Nalazište Hisab u Namibiji, čiji je godišnji kapacitet 5.700 tona, pretvorio je zemlju u jedan od najvećih izvoznika uranijuma u svetu. Ako se posmatra učešće Kine u afričkoj privredi, može se zaključiti da Kinezi imaju ogromne građevinske i infrastrukturne projekte u regionu. Tu recimo spada izgradnja velike džamije u Alžiru, koju gradi Kineska državna građevinsko-inženjerska korporacija CSCEC, a čija se vrednost procenjuje na 1,3 milijarde. Džamija će moći da primi 120.000 ljudi. U Gani je, na primer, kompanija „Sinohydro“ izgradila hidroelektranu, čija je vrednost 700 miliona dolara. To je samo deo velikog kineskog projekta izgradnje hidroelektrana u mnogim afričkim zemljama. Takođe, u Gvineji je sagrađen kongresni centar, vrednosti od 800 miliona dolara. Za 3,5 milijarde dolara Kinezi su u Angoli izgradili novi grad Kilambu, predviđen za 500.000 ljudi, a u Keniji su za 300 miliona dolara napravili najveći put u Istočnoj Africi, koji spaja Najrobi sa gradom Thika. Osim toga, Kinezi grade i stadione i sportske centre u mnogim afričkim državama.

Ovo je samo delić projekata koji Kinezi realizuju u Africi.

Kineski predsednik Xi Jingping je još u decembru prošle godine govorio o planovima da uključi Afriku u projekat morskog „Puta svile“. Tada je Kina obećala Afrikancima 60 milijardi dolara investicija i kredita. Deo te sume otići će na projekte u okviru „Puta svile“. „Novi put svile“ spajaće Aziju, Evropu i Afriku, a glavni cilj tog projekta je povezivanje ljudi i jačanje kapitala, investicija, saradnje u trgovini i razvijanje infrastrukture.

Osim toga, kineski zvaničnici su više puta isticali da taj kontinent ostaje jedan od prioriteta njihove politike. Afrika je već puna kineskih prodavnica i kineske robe, ali Kina računa na dalje širenje tržišta. Saradnja, međutim, nije uvek pogodna za Afrikance — kineski radnici im zauzimaju radna mesta, a u Južnoafričkoj Republici je, recimo, kineski tekstil potisnuo domaću proizvodnju. Ali Kinezi mudro rade — oni grade puteve, infrastrukturu, nude kredite, daju pomoć.

Cilj — rast uticaja i ekonomska korist. Alarmantna nestašica vode u svetu Osim toga, Kina je afričkim liderima ponudila alternativu i tako im omogućila da ignorišu mnoge zapadne zahteve. Kinezi daju novac i ne vezuju ga za politička uslovljavanja. Kineska roba široke potrošnje po svojim karakteristikama (niska cena, jednostavnost upotrebe i sl.) savršeno odgovara afričkim kupcima. Kinezi na ovom tržištu dominiraju i zato što se proizvođači iz drugih zemalja plaše mnogih rizika koji vrebaju u ovom regionu. To olakšava razumevanje sa afričkim liderima, kao i činjenica da Peking nema običaj da se meša u unutrašnju politiku afričkih zemalja. Takođe, Kina za razliku od zapadnih država ne kritikuje lokalne vlasti za narušavanje ljudskih prava.

To što su Kinezi uspostavili dobre odnose sa afričkim vlastima jako nervira Zapad. Još 2012. godine Hilari Klinton je tokom svoje afričke turneje kritikovala zemlje koje „daju Africi novac, ne mareći za to što on ide u ruke autoritarnih vlada“. Ona nije direktno „prozvala“ Kinu, ali je bilo više nego jasno na koga je mislila.

Olivera Ikodinović, Sputnik News

 

Zašto se ljudi opiru novim tehnologijama?

Istorija može da pruži odgovor.

01

Osnivač Majkrosofta Bil Gejts ne razume zašto ljudi nisu zabrinuti zbog veštačke inteligencije (AI), i slaže se sa Ilonom Maskom (Elon Musk) da bi AI mogla biti jedna od naših najvećih egzistencijalnih pretnji po ljudsku vrstu. Šef Majkrosoftovog odeljenja za razvoj i istraživanje, Eric Horvitz ne slaže se sa Gejtsovim stavom. Zabrinutost zbog socijalnih i ekonomskih uticaja koje bi veštačka inteligencija imala po ljudsko društvo jedna je od brojnih kontroverzi koje prate nove tehnologije. A tako je bilo – oduvek.

Postoje mnogi razlozi za ovo protivljenje novim tehnologijama. U knjizi “Inovacije i njihovi neprijatelji: Zašto se ljudi opiru novim tehnologijama” (Innovation and Its Enemies: Why People Resist New Technologies), tvrdi se da naš osećaj za ljudsko i poimanje onoga šta nama ljudima znači biti “čovek” leži u korenu skepticizma prema tehnološkim inovacijama.

Knjiga je objavljena 6. jula u Montrealu, na 16. Međunarodnoj konferenciji Šumpeterovog društva. Šumpeter je za života gajio veliku pažnju za inovatore, inovativnost, patente i preduzetnike – rekavši jednom prilikom da ih njihov rad izlaže “društvenom ostrakizmu tj. odstranjenosti i izgnanstvu, fizički ih onemogućavajući, ili direktnim napadom” – onda ova konferencija nije mogla biti pogodnije mesto za objavljivanje ovakvog štiva. Džozef Šumpeter je ovaj komentar napisao pre više od jednog veka, 1912. godine. Što će reći da imamo dugu istoriju otpora tehnološkim dostignućima. Stoga se treba okrenuti istoriji i prohujalim događajima kako bismo shvatili  zašto “genijalci” i izvanredni inovatori najčešće žive u izgnanstvu, kako unutrašnjem tako i spoljnom.

02

Gledajući u prošlost za odgovorima

Knjiga se oslanja na 600 godina tehnoloških kontroverzi, od napada na kafu u srednjovekovnom Bliskom istoku i Evropi do današnjih debata o potencijalnom fatalnom uticaju veštačke inteligencije, dronova, 3-D štampača i “petljanja” s genima.

U knjizi se zastupa teza da društvo teži da odbaci nove tehnologije onda kada one postanu zamena za našu “ljudskost” a ne sredstvo da tu ljudskost povećaju. Naša želja za humanizovanjem tehnologija zapretena je u humour: “Ukoliko jednog dana računari postanu previše moćni, možemo ih organizovati u komisiju – to će ih dokusuriti.”

Željno ih prihvatamo onda kada podržavaju naše iskonske želje za inkluzijom, svrhom, izazovom, značenjem i usklađivanjem sa prirodom. Mi to radimo čak i kada su računari preglomazni, skupi, kada nam trace vreme ili kada se stalno kvare.

Evo ilustrativnog primera. U ranim danima uvođenja traktora u Sjedinjenim Američkim Državama, teško da je ova mašina bila uzor efikasnosti jedne farme. Traktori su nudili “premalo prednosti” u odnosu na dobre, stare konje. Neki protivnici poljo-mehanizacije tvrdili su da bi njihova vrednost bila tek neznatno poboljšana kada bi traktori – poput konja mogli da se razmnožavaju.

Čemu nas o novim tehnologijama mogu podučiti drevni mobilni telefoni “cigle”

S obzirom da se tehnologije nezadrživo šire uzduž i popreko svih zemalja i kontinenata, takođe se menjaju  i društvene implikacije. Kada je, recimo, Motorola u Sjedinjenim Američkim Državama predstavila prvi celularni telefon 1983., ova inovacija bila je odbačena kao “igračka za bogate”. Mobilni su tada koštali $4,000 (današnji ekvivalent od $10.000), bili su teški dva kilograma, dugački preko 30 santimetara, bateriji je bilo potrebno 10 sati da bi se napunila, a njim se moglo pričati jedva oko 30 minuta.

Ovi pokazatelji bi ih pre kvalifikovali kao sredstvo za ažuriranje nečijeg statusa na Fejsbuku. Bili su meta sprdnje i podrugljivih komentara, a u vicevima im je prišiveno ime koje je prvoj generaciji celularaca ostalo do danas: “cigle” (brick phones) – upravo zbog svog oblika i težine.

Prvi model je nazvan DynaTAC, što je skraćenica za Dinamičko-adaptivno pokrivanje čitavog područja (Dynamic Adaptive Total Area Coverage). Uprkos ovom agresivnom i probitačnom imenu, rani modeli uradili su malo toga kako bi uvećali našu “ljudskost”, pogotovo za mlade ljude. Stopa usvajanja mobilne telefonije se u Sjedinjenim Američkim Državama kretala brzinom glečera, stavljajući SAD daleko ispod Evrope, Azije i Afrike.

Kada su mobilni telefoni počeli da osvajaju Afriku, njih su ponovo otkrili inženjeri, šireći njihov uticaj i koristeći nove poslovne modele koje su kreirali preduzetnici iz Kenije. Oni su prvi uveli mobilni prenos novca – pod nazivom “transfer” a ne “bankarstvo”, jer banke ne bi dozvolile telekomunikacionim kompanijama da drže i barataju novcem.

Mobilni telefoni danas više nisu samo sredstvo za komunikaciju. Oni su samo nominalno “telefoni”, a pored telefonske komunikacije služe i kao banke, škole, ambulante, i sredstvo za širenje transparentnosti i demokratije. Oni danas, zapravo, povećavaju našu ljudskost na način koji se nije mogao predvideti početkom 1980-ih. Oni su, takođe, služili kao uzor za poboljšanja u drugim poslovnim i industrijskim sektorima, kao što je, recimo, vanmrežno napajanje električnom energijom.

A danas imamo više od pukih “mobilnim telefona”. To su danas, u stvari mobilni “uređaji” sa desetinama korisnih (ali i zabavnih) funkcija  sve su – samo ne telefoni. Živimo u uzbudljivim vremenima u kojima tehnološka raznolikost i kreativnost nude neograničene mogućnosti za proširenje ljudskog potencijala za sve, a ne samo za određene ekskluzivne i elitne slojeve društva.

Onda kada nam tehnologije zauzvrat pruže mnogo dobroga

Inovacije i njeni neprijatelji pokazuju da se otpor prema novim tehnologijama povećava onda kada je javnost shvata da će koristi od novih tehnologija imati tek samo mali deo društva, dok rizika od njenog korišćenja biti isuviše. I to je razlog zašto se tehnologije koje promovišu velike korporacije često suočavaju s oštrim protivljenjem javnosti.

Slično tome, nove tehnologije suočavaju se s velikim otporom onda kada ih javnost doživi kao rizične, jer je percepcija javnog mnjenja na inovacije uglavnom na kratak rok, dok se prave koristi mogu osetiti i odraziti samo ukoliko inovacije budu inkorporirane u naša društva jedino na duge staze. Stoga, govoriti skeptičnoj javnosti da će od neke nove tehnologije koristi imati tek buduće generacije ne znači da nas to može zaštititi od gneva sadašnjih.

05

Koji je put napred?

Odgovor možda leži u previse zloupotrebljavanoj frazi “socijalnog preduzetništva”. Za mnoge, ovaj termin je eufemizam za dobrotvorne aktivnosti ili nevladine organizacije. Ali, ono što je zaista potrebno jeste da se “društveno” ponovo pretoči u “preduzetništvo”.

To znači da treba istraživati nove načine na koje se današnja preduzeća mogu videti kao ona koja doprinose opštem dobru. Činjenica da preduzeća koriste nove tehnologije kako bi poboljšale svoju konkurentnost otežava javnosti da razdvoji tehnologiju od njene upotrebe – bilo da upotreba inovativnih rešenja u datom trenutku (i na kratak rok!) ide nabolje ili, pak, na gore.

Sudbina novih tehnologija nastaviće da se određuje ravnotežom moći u društvu. Tokom gotovo 400 godina, otomanski vladari protivili su se štampanju Kurana. Na taj način se podrivala uloga verskih lidera kao izvora kulturnih kodova. Ali, kada je pisana reč počela da pojačava moć vladara, nastao je postepen sukob, sučeljavanje u odnosu na prethodne fatve (usmeni saveti koje daju isključivo eksperti za islamsko pravo) o zabrani štampanja Kurana. Kraće rečeno, afinitete koje su svetovni vladari u islamskom svetu gajili za pisanu reč preuzeli su kasnije i verski službenici i sam Islam.

Inovacija i njeni neprijatelji pružaju nam mnoge druge primere gde je prihvatanje novih tehnologija zavisilo od toga da li su ove pojačavale – a ne podrivale – dotad uvrežene prakse i navike. Dilema s kojom se suočava savremeno društvo glasi: da li ojačati postojeće ustaljene prakse, ili podrivati društvo inovativnim rešenjima?

Nove tehnologije su od suštinskog značaja za podsticanje ekonomskog rasta, one zadovoljavaju ljudske potrebe i štite životnu sredinu. Nove, čiste energetske tehnologije kao što su solarne fotonaponske ćelije i turbine su, na primer,  od ključnog značaja u smanjenju emisije ugljen-dioksida i rešavanju izazova klimatskih promena.

Njihovo usvajanje, međutim, često biva sprečeno ili usporeno zbog interesa aktuelne industrije i lobija. Dilema je, zapravo, pre svega u tome što se mnogim slučajevima držanjem za staro može, u stvari, biti u sukobu sa našom humanošću, naročito u pogledu naše težnje za usklađivanjem s prirodom. Kao što je američki kompozitor Džon Kejdž (John Cage) prikladno rekao: “Ne mogu da razumem zašto se ljudi toliko plaše novih ideja. Ja se plašim starih. “

Rachel Hallett 12 Jul 2016 We-Forum

Silicijumska dolina – svuda i na svakom mestu

Tokom poslednje decenije dvadesetog veka, Silicijumska dolina je bila epicentar high-tech inovacija bez premca. Ostali regioni pokušavali su da imitiraju njen uspeh, ali niko u tome nije uspevao. Francuski digitalni hub Sofija Antipolis (Sophia Antipolis), pokušaj francuske vlade da napravi inovaciono čvorište blizu Kana (Cannes),  nikada nije evoluirala dalje od svojih početaka kao relativno mirnog tehnološkog parka – bez obzira na njegovo mitološko ime, vreme slično kalifornijskom, i fantastične gastronomske užitke u komšiluku.

U dvadeset prvom veku, međutim, Silicijumska dolina je dobila znatno žešću konkurenciju – što se ogleda u sve većem broju lokacija koje dodaju hemijski element svojim imenima: Silicon Alley (Njujork), Silicon Wadi (Tel Aviv), Silicon Sentier (Pariz), itd. U Londonu, na primer, pojava Silicon Roundabout u kasnim 2000-im gotovo da je zatekla britansku vladu nespremnom. Sada rebrendirana u Tech City, inovaciono čvorište smešteno u londonskom predgrađu, danas je evoluiralo u jedan od londonskih ključnih ekonomskih motora i magneta za talente.

Slični scenariji odvijaju se širom sveta. U Berlinu se navodno novi startap pokreće na svakih 20 minuta. Pariz je zauzet građenjem najvećeg inkubatora u Evropi u Al Fresineu (Halle Freyssinet). I u Tel Avivu, fraza “Startap Nacija” je od političkog slogana, postala ekonomska realnost.

Po prvi put, “jednorozi” (startapi čija je vrednost na berzi veća od milijardu dolara) više nisu isključivo ekskluzivitet SAD – realnost je da bi pre samo nekoliko godina to bilo nezamislivo. Bistre generacije mladih u celom svetu – od Mumbaija do Praga, Kenije i Singapura – igraju na kartu inovacija, i novca američkih fondova rizičnog kapitala, koji opstaju zahvaljujući jeftinim izvorima sredstava i zadovoljavaju svoje apetite za investiranjem preko okeana.

Postoji nekoliko faktora koji stoje iza ovog fenomena. U globalizovanom svetu, tokovi kapitala su se ubrzali i proširili svoj domet. Inovatori širom sveta su u stanju da obezbede podršku od tradicionalnih kapitalista ili od platformi za finansiranje iz sredstava građana kao što je Kickstarter. Ideje se kreću čak i brže – nošene, podržane i ojačane putem Interneta. I sposobnost da se one pretvore u realnost takođe drži korak, jer globalni lanci snabdevanja i nove tehnologije kao što je 3D štampa skraćuju put implementacije.

U međuvremenu, Velika Recesija koja je usledila posle globalne finansijske krize iz 2008. godine je potkopala tradicionalne industrije, stvarajući veliki suficit kreativnog talenta i pristupačnih radnih prostora. Veoma mobilna, dobro obrazovana, radna snaga koja prihvata rizike, konvergira ka gradskim čvorištima i uzbuđenjima gradskog života, uparena sa dostupnošću  deljivih radnih prostora i raznih pratećih mehanizama, pomaže da se održi taj inovativni zamah.

Bivši gradonačelnik Njujorka Majkl Blumberg dao je možda pitijski rezime atrakcija urbanog života. Govoreći na početku školske godine na univerzitetu Stenford 2013. godine odgovorio je: “Uveren sam da će se sve više i više Stenfordovih diplomaca seliti u Silicijumsku aleju (Silicon Alley u Njujorku), ne samo zato što je tamo najžešća tech scena u zemlji, već i zato što tu ima mnogo više toga što bi se moglo raditi petkom uveče nego na primer  posećivati Pizza Hut u Sanivelu. A možda će neko od vas uspeti da zakaže i spoj sa devojkom čije ime nije “Siri(digitalni lični asistent instaliran na Apple handheld uređaje).

Blumbergu se generalno pripisuje da je bio jedna od glavnih sila iza uspona Silicijumske aleje. Tokom njegovog mandata kao gradonačelnika, on je finansirao tehnološke kompanije u ranoj fazi razvoja,  angažovao prvog člana administracije zaduženog za digitalni razvoj u gradu, a pokrenuo je i novi univerzitet sa idejom da razvija high-tech talente. Slične politike se sada sprovode u mnogim urbanim područjima, kako bi gradovi privukli kritičnu masu kreativnih, tehnološki pismenih ljudi.

Gradovi, kako to ističe nedavni izveštaj Svetskog ekonomskog foruma (World Economic Forum), ubrzano postaju ne samo u razvoju inovacija, već i testiraju teren za nove tehnologije, kao što su reprogramabilni prostor, mobilnost zasnovana na samorukovođenju (automobilima bez vozača), urbanoj poljoprivredi i inteligentnom uličnom osvetljenju. U međuvremenu, aplikacije za deljenje vožnje kao što Uber i platforme za deljenje prostora kao što je Airbnb pokazuju kako su gradovi postali neki od najplodnijih okruženja za tehnološki razvoj. To je još jedan razlog zašto mnogi novi startapi puštaju korenje u urbanim centrima.

Najverovatnije je da je ovo širenje inovacija samo početak. Kao što internet nastavlja svoj prodor u sve aspekte naših života, ulazimo u, kako je to kompjuterski naučnik Mark Vajzer (Mark Weiser) definisao, eru “sveprisutnog računarstva” – u vreme kada je tehnologija toliko rasprostranjena da je”smeštena u pozadini naših života. “Ubrzo, nećemo moći da razlikujemo digitalni svet od fizičkog sveta. Era “Sveprisutnog silicijuma” je pred nama – i hvata koren u svim svetskim gradovima.

Project Syndicate.org