Kinezi će graditi toplodalekovod Obrenovac-Novi Beograd

Gradonačelnik Beograda Siniša Mali potpisao je u Budimpešti, na Samitu Kine i zemalja centralne i istočne Evrope, sporazum o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja, kao i ugovor o projektu izgradnje toplodalekovoda Obrenovac-Novi Beograd, saopšteno je iz gradske uprave a prenosi portal RTS-a.

Mali je ukazao da je reč o istorijskim ugovorima za grad Beograd, s obzirom da se na te projekte čeka decenijama unazad, te da su pored Vinče bili postavljeni kao ključni u oblasti ekologije i komunalne infrastrukture.

On je podsetio da je za Vinču potpisan ugovor sa japansko-francuskim konzorcijumom “Suez – Itoču”, te da će u drugoj polovini sledeće godine krenuti da se gradi postrojenje za preradu komunalnog otpada.

“Kada je reč o otpadnim vodama, one u potpunosti idu u Savu i Dunav, što je potpuno neprihvatljivo. Zahvaljujući ovom ugovoru, njena izgradnja će početi u drugoj polovini sledeće godine”, rekao je on, navodeći da ugovor podrazumeva i završetak izgradnje interceptora, o kome se govori još od 1980. godine.

Kako kaže, njegov značaj je u podizanju nivoa komunalnog standarda grada i higijensko-sanitarnih uslova grada, a ukupna vrednost projekta je 260 miliona evra.

Govoreći o ugovoru koji se odnosi na izgradnju toplodalekovoda, Mali je rekao da će ovaj projekat doneti velike uštede “Beogradskim elektranama”.

“Zahvaljujući ovom projektu, mi ćemo toplu vodu koju proizvodi TENT u Obrenovcu koristiti za grejanje građana u Beogradu. Na taj način ćemo godišnje uštedeti 40 miliona evra, a projekat se isplati u roku od pet godina”, objasnio je Mali.

Prema njegovim rečima, na taj način ne samo da se smanjuje “zavisnost” grada i republike od nabavke gasa već se i domaćinstvima u Beogradu daje mogućnost da se stabilno i kontinuirano greju energijom koja dolazi iz TENT-a.

“I na ovom projektu očekujemo početak radova u drugoj polovini 2018. godine. Vrednost projekta je 190 miliona evra”, istakao je Mali i dodao da ova dva projekta ukupno vrede 450 miliona evra.

Gradonačelnik je zaključio da su ovo radovi koje Beograđani “ne vide”, ali su ključni za kvalitet njihovih života, navodeći da će na taj način komunalna infrastruktura u gradu biti kao u svim metropolama.

Ugovor za toplodalekovod Mali je potpisao sa predstavnikom kompanije “Power construction corporation of China” Jangom Fanom, dok je Sporazum o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja potpisao sa Kineskom inženjerskom mašinskom korporacijom.

Kinezi će graditi toplodalekovod Obrenovac-Novi Beograd

Toplovod će biti dug 26 kilometara, a ugovor je vredan 190 miliona evra.

Ugovor je u ime Beogradskih elektrana potpisao direktor Goran Aleksić i u ime kineske kompanije Jang Fan, a prisustvovali su premijerka Srbije Ana Brnabić i ministar energetike Aleksandar Antić.

Korišćenjem tople vode iz TENT-a za grejanje Novog Beograda godišnje će se uštedeti 43 miliona evra na uvozu gasa koji koriste Beogradske toplane.

Toplovod je počeo da se gradi 1995. godine, a 1997. je izgradnja zaustavljena. Cevi su izvađene, a kanali zatrpani i 2002. godine od tog projekta se bilo odustalo.

Mali je rekao da je to važan projekat za Beograđane, pošto će toplodalekovodom biti povezan TENT u Obrenovcu sa Beogradskim elektranama.

“To je ostvarenje višedecenijskog sna da se toplom vodom iz Obrenovca greju domaćinstva u Beogradu i da ne zavisimo od uvoznog gasa. To je veliki projekat vredan skoro 200 miliona evra”, rekao je on.

Mali je, takođe, potpisao sa kineskim partnerima Sporazum o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja.

Sporazum je potpisan sa Kineskom inženjerskom mašinskom korporacijom. Sporazum je potpisao zastupnik korporacije Li Ksukjang.

“Drugi projekat, završetak primarne kanalizacije i izgradnja fabrike za preradu otpadnih voda u Velikom Selu, koji je vredan oko 250 miliona evra”, naveo je Mali.

Ta dva projekta, zajedno sa već potpisanim projektom o sređivanju deponije Vinča od 300 miliona evra, koji će raditi francusko- japanskim konzorcijumom, vrede oko 750 miliona evra, naglasio je Mali.

Istakao je da će Beograd po pitanju komunalne infrastrukture i ekologije biti rame uz rame sa svim ostalim velikim metropolama koje su te velike sisteme napravili odavno.

Predviđeno je da realizacija sva tri projekta počne krajem naredne godine.

Mali je naveo da je cilj da svako domaćinstvo u gradu ima priključak na kanalizaciju i da podsetio da je dat rok od 10 godina da se to sprovede.

Kaže da Beograd ima na stotine malih izliva kanalizacije u Savu i Dunav po čemu smo trenutno možda i jedini grad u Evropi koji to radi i u savu i uduvav kanalizacionih, i beograd je možda jedini u Evropi koji svoju kalizaciju izliva u te reke.

On je zahvalio Vladi Srbije i predsedniku Aleksandru Vučiću na podršci za te projekte.

Ministar rudarstva i energetike i nacionalni koordinator za Mehnizam saradnje “16+1” Aleksandar Antić rekao je Tanjugu da bi izgradnja toplodalekovoda, koji je važan projekat za ukupnu energetsku stabilnost naše zemlje, mogla da bude završena do 2020. godine.

“Reč je o projektu koji povećava eneretsku bezbednost naše zemlje, jer substituiše upotrebu uvoznog gasa energijom koju sami proizvodimo.

Kaže da je to projekat o kojem se priča već više od 20 godina i da je to jedan najboljih energetskih projekata u našoj zemlji.

Antić ističe da će povraćaj investicije biti za oko sedam godina, da će projekat obuhvatiti priključno postrojenje u TENT-u, toplovod dug 26 kilometara sa priljičnim postrojenjima na Beogradske elektrane i pratećim sistemom da se očuva toplota.

“Taj projekat će promeniti naš energetski šitem,substituše nekoliko stotina miliona metara kubnih uvoznog gasa ili 43 miliona evra godišnje je uštede koja će Beogradskim elektranama obezbediti da same vrate čitav kredit”, kaže on.

Kaže da će početak izgradnje biti definisan ugovorom i da će se to znati kada budu završeni pregovori oko finansijskog zajma sa “Eksim bankom” Kine.

“Očekivano je da u narednih godinu dana, od trenutka kada se zakljiči sporazum o finasiranju, rok za izvođenje radova bude 24 meseca. Očekujem da 2020. a po svim parametrima projekat bude zaključen”, rekao je Antić Tanjugu.

 

RTS.rs

Globalna ekonomija nafte: nova pravila igre

Ukoliko uvoz SAD opadne, američki interes za stabilnost na Bliskom istoku će se smanjiti a interes Kine i Indije porasti, piše glavni ekonomski komentator Fajnenšel Tajmsa, Martin Volf.

Zašto su cene nafte pale? Da li je ovo privremeni fenomen ili odražava strukturnu promenu na globalnim tržištima nafte? Ako je strukturna, ona će imati značajne implikacije na svetsku ekonomiju, geopolitiku i naše sposobnosti da upravljamo klimatskim promenama.

Sa američkim potrošačkim cenama kao deflatorom, realne cene pale su za više od polovine od juna 2014. do oktobra 2015. U ovom poslednjem mesecu, realne cene nafte bile su 17 odsto niže od njihovog proseka od 1970. godine, iako su bili daleko iznad nivoa u ranim 1970-im i između 1986. i početkom 2000-ih.

Govor Spensera Dejla, (Spencer Dale) glavnog ekonomiste naftne kompanije BP (i bivšeg glavnog ekonomiste Banke Engleske) baca svetlo na ono što utiče na cene nafte. On tvrdi da ljudi imaju tendenciju da veruju da je nafta neobnovljiv resurs čija će cena verovatno porasti tokom vremena i da su potražnja i ponuda krivi za strmu (neelastičnu) cenu nafte, da nafta teče pretežno u zapadne zemlje i da je OPEC voljan da stabilizuje tržište. Veći deo ove konvencionalne mudrosti oko nafte je, tvrdi on, lažan.

Jedan deo onoga što dovodi u pitanje ove pretpostavke je američka revolucija rafinacije nafte iz škriljaca. Od gotovo nultog rezultata u 2010. godini, proizvodnja nafte iz škriljca u Sjedinjenim Državama je porasla na oko 4,5 miliona barela dnevno. Većina ove „frekovane“ nafte je, ukazuje Spenser Dejl, profitabilna: između $50 i $60 za barel.

Štaviše, produktivnost proizvodnje nafte iz škriljaca (merena kao početna proizvodnja po platformi) porasla je na preko 30 odsto godišnje između 2007. i 2014. godine. Povrh svega ovoga, ubrzani rast proizvodnje nafte iz škriljaca je bio odlučujući faktor za prošlogodišnji kolaps cene sirove nafte: proizvodnja nafte u SAD se povećala za skoro dva puta iznad povećanja tražnje. To je, jednostavno, bila stvar ponude.

Šta bi to moglo da podrazumeva?

Jedna implikacija je da je kratkoročna elastičnost ponude nafte veća nego što je bila. Relativno visok procenat troškova proizvodnje nafte iz škriljaca je promenljiv, jer je investicija brza i daje brz povratak profita. Kao rezultat toga, snabdevanje bolje reaguje na cenu nego što je to slučaj za konvencionalnu naftu, koja ima visoke fiksne troškove i relativno niske varijabilne troškova.

Ova relativno visoka elastičnost ponude znači da tržište treba da stabilizuju cene efikasnije nego u prošlosti. Ali proizvodnja nafte iz škriljaca je takođe zavisnija od raspoloživosti kredita nego što je to kod konvencionalne nafte. Ovo dodaje direktan finansijski kanal snabdevanju naftom.

Druga implikacija je ogroman pomak u pravcu trgovine. Posebno, Kina i Indija će verovatno postati daleko važniji neto uvoznici nafte, dok se američki neto uvoz smanjuje. Sasvim moguće da će 60 odsto globalnog povećanja potražnje za naftom, u narednih 20 godina, doći od strane ova dva azijska kolosa.

Od 2035. godine, Kina će verovatno uvoziti tri etvrtine svoje nafte a Indija skoro 90 odsto. Naravno, to podrazumeva da transportni sistem i dalje ostane zavisan od nafte tokom ovog dugog perioda. Ako se to desi, ne treba nam veliki mentalni sklop da bi smo pretpostavili da će interesovanje SAD za stabilizaciju na Bliskom istoku opadati, a interes Kine i Indije porasti. Geopolitičke implikacije mogu biti duboke.

Dalja implikacija odnosi se na izazov za OPEC da stabilizuje cene. U svom World Energy Outlook 2015 (pdf). Međunarodna agencija za energiju (IEA) predviđa cenu od $80 po barelu u 2020. godini, kako rastuća potražnja bude apsorbovala ono što u ovom trenutku izgleda kao višak ponude. Prognoze o nižoj ceni nafte se takođe razmatraju sa cenama koje bi ostale blizu 50 dolara za barel tokom ove decenije.

Dve pretpostavke su u osnovi ove druge prognoze: elastična ponuda nafte SAD i odluka proizvođača OPEC, posebno Saudijske Arabije, da brani strukturu proizvodnje (i samog tržišta nafte). Ali strategija niskih cena bi stvorila teškoću za proizvođače kako javna potrošnja nastavlja da prevazilazi prihode od nafte za duži vremenski period. Koliko bi taj zastoj mogao da traje?

Konačni set implikacija vezan je za klimatske politike. Pojava nafte iz škriljaca naglašava ono što je već prilično jasno, naime, da je globalni kapacitet snabdevanja ne samo ogroman, nego se i širi. Zaboravite vrh snabdevanja naftom. Kako Dejl primećuje: “U veoma teškim uslovima, u proteklih 35 godina, svet je konzumirao oko 1 trilion barela nafte. U istom periodu, pokazalo se da su rezerve nafte porasle za više od jednog triliona barela. ”

Problem nije u tome da svetu ponestaje nafte. Ima je daleko više nego što svet može da iskoristi dok ima bilo kakvu nadu da može ograničiti porast srednje globalne temperature iznad pred-industrijskog nivoa do 2°C. Samo korišćenjem postojećih rezervi nafte i gasa trostruko će biti premašen globalni karbonski budžet. Dakle, ekonomija fosilnih goriva i upravljanje klimatskim promenama su u direktnoj suprotnosti. Jedno mora popustiti. Duboka tehnološka promena može uzdrmati ekonomiju fosilnih goriva. Ako ne, to će morati da urade političari.

Ovo potcrtava obim izazova s kojima se suočavaju lideri na klimatskoj konferenciji u Parizu. Ali odgovor na pad cena nafte pokazuje kako su kreatori politika bili bez nade. Prema IEA, subvencije za nabavku i korišćenje fosilnih goriva i dalje iznose $493bn u 2014. Istina, oni bi bili $610bn bez reformi koje su sprovođene od 2009. Dakle, neki napredak je napravljen.

Niske cene nafte, međutim, sada opravdavaju ukidanje subvencija. U bogatim zemljama prilike koje pruža niska cena nafte mogle bi – a, zapravo, i trebalo bi – da budu iskorišćene za nametanje viših poreza na njeno korišćenje. Time bi se postiglo osnaživanje podsticaja za uštede u korišćenju fosilnih goriva, povećanje fiskalnih prihoda i omogućavanje smanjenja ostalih poreza, posebno na zapošljavanje. Ipak, zaključuje svoj članak Martin Volf iz FT, ova važna prilika je gotovo potpuno ispuštena.

 

Martin Wolf, FT