Iza 2020: Trendovi, izazovi i rešenja

Predstojeća decenija bi mogla biti među najinovativnijima u ljudskoj istoriji, predviđa Danny Crichton, glavni urednik tehnološkog portala TechCrunch.

(Getty Images/ Tech Crunch)

Sezonski predvidljive fluktuacije, ali i pomaci od postojećih modela su krajem svake godine važna stvar, onda kada se podaci skupljaju i rezimiraju – stvar koju javnost opšte uzev voli da čuje. Javno mnjenje očekuje da čuje kakvi su bili „završni radovi“, i kakva su kretanja u odnosu na već postojeće stanje stvari: kako je na kraju svake godine, a kako će biti one naredne? Ili, recimo, koje su najbolje knjige za leto i odmor, ili stvari koje treba uraditi ovog vikenda – sve su to omiljene metode beleženja ne samo onoga što je bilo, već i zadavanja tona onome što će nastupiti u budućnosti.

Svi su kraj prošle decenije pokrivali s elanom i samouvereno – deceniju koja je, bar kada je reč o tehnologiji, bila ispunjena ogromnim prekretnicama, uključujući neke od najvećih početnih javnih ponuda svih vremena, ali i neke od najneslavnijih IPO-a koje smo imali prilike da vidimo – podvale, pa i promašene proizvode, u rasponu većem nego ikada pre.

Te retrospektive bi, ipak i posle svega, trebalo nadopuniti perspektivama: šta će se dešavati tokom 2020-ih? Šta je sledeće? Kojim će se pravcem kretati opšti napredak i inovacije u deceniji pred nama? Jedva da smo i ušli u ovu dekadu, a pre nego što nas je pogodila pandemija, uz zahuktale američke izbore; u međuvremenu, neprekidno se vode rasprave o otvaranju i zatvaranju škola, uz političke govore i izjave, nagađajući da li će vakcina stići uskoro, koliko i kada će nastupiti to „uskoro“, da li u dalekoj budućnosti ili „nikad“.

Naše kolektivne dugoročne vizije bile su na udaru dnevnih vesti koje se neprestano vrte kroz naše feedove. Vreme je da se to promeni.

Bez obzira na ishod američke izborne trke ove sedmice (ili možda sledećeg meseca?), ili konačnog vremenskog okvira za realizaciju vakcine protiv kovida-19, još uvek moramo da definišemo „o čemu se to radi u narednoj deceniji“, posebno u tehnologiji, gde se lista problema proširuje, baš kao i broj sektora koji imaju potencijal za inovacije. Moramo razmišljati dalje, iza svakodnevnih operativnih izazova s kojima se suočavaju startup kompanije, uz prikupljanje sredstava za iste, i razmotriti vrednosti koje želimo da osnažimo i o kojima želimo da budemo informisani u godinama koje dolaze.

Mnoga od ovih pitanja prevazilaze puke „aplikacije“, da bi obuhvatila područja prava, kulture, društva i, na kraju, onoga što želimo da ostavimo sledećim generacijama, onima koji dolaze iza nas.

Na TC portalu sam već podrobnije pisao o pet velikih „grozdova“ nastupajućih promena, onih grupa poslova koji imaju potencijal da transformišu naš svet u 2020-ima, recimo, u oblastima kao što su „velnes“, „klima“, „informatičko društvo“, „kreativnost“ i „ osnove“ koje sadrže mnoštvo ideja o startapima, u meri u kojoj sam zaista zainteresovan za ono što će se odvijati tokom (n)ove decenije.

(Foto: Minutes.co)

Ipak, sviđala nam se ili ne ova amorfna i ne baš do kraja jasna podela i kategorizacija, želja mi je da podstaknem sve učesnike u startup ekosistemu da otpočnu sa razmišljanjem o načinima povezivanja postojećih tačaka između različitih startapa, njihovih raznorodnih sektora, ali i o tome kako je organizovano naše društvo. Sledeća generacija startup ideja neće proizaći sa table i „sići“ sa nje u proizvodnju, niti iz nekog Swift inženjeringa u Xcode-u; te će ideje doći mnogo metodičnije, i iz dublje introspekcije; iz uvida u one potrebe koje u budućnosti, kao društvo, treba da realizujemo.

Protekla decenija je bila potpuno usmerena na ostvarivanje snova o mobilnosti rada, usluga i samih uređaja, o klaud tehnologijama i podacima suštinski važnim za dalji rast i napredak (ne samo ekonomski), tzv. basic data. Te ideje su imale takoreći istorijske reperkusije, u nekim slučajevima se protežući na više decenija od nas (recimo, opis interneta Vanevara Buša, koji datira iz 1940-tih). Ali prvi put smo imali infrastrukturu i korisnike koji su, zapravo, bili u stanju da naprave ove proizvode i – učine ih korisnim. To je, sasvim verovatno, bila najopsežnija investitorska prilika u istoriji tehnologije i njenog razvoja, jer se u prošloj deceniji puno ulagalo od nule – i to u nešto potpuno novo, apsolutno inovativno.

I pored svega, ta je vrsta investicija počela da unekoliko jenjava (u zavisnosti od vrste posla), a u mnogim disciplinama su se desila takva ulaganja bez zacrtanih ograničenja. Jer, biznis po svojoj prirodi ima svoje cikluse i rekapitulacije, uz ono što, kroz godišnja rezimiranja, ode u javnost: u novoj deceniji dolazi do promena u načinu poslovanja. Inovacije koje se na relativno jednostavan način mogu lansirati i bez mnogo muke prodati su postale prošlost. Uzmimo, na primer, pravljenje aplikacija za slanje poruka: dosad ih je već lansirano na desetine. Postoji mnoštvo paketa za raznovrsna polja analitike, aplikacije za promet novčanih sredstava, izdavaoce kreditnih kartica, i još mnogo toga. Ono što je potrebno uraditi u deceniji pred nama je započinjanje rešavanja težih pitanja, usredsređujući se na teme o načinima za građenje jednog boljeg društva, kako što više osnaživati ljude, pojedince, i kako ih uvesti u poslove na jednom dubljem i kreativnijem nivou – kako možemo izgraditi jednu otporniju i održiviju planetu za sve nas.

Nijedna od ovih tema ne sadrži potpuno i čisto precizirana rešenja – ali to je ono što će narednu deceniju učiniti tako zanimljivom. Da bi se realizovale neke nove i naprednije ideje, potrebna je intenzivna saradnja, više suštinski važnih pronalazaka i proizvoda, kao i promena u domenu prava i kulturnih modela. Ako su vam (kao i piscu ovog teksta) dosadile najnovije aplikacije ili “rent-a-softveri” ažurirani na dnevnoj bazi, decenija pred nama će, po svemu sudeći, biti fascinantna prilika za kreiranje novih, unapređenih usluga i proizvoda i u tom polju.

Nastupila je nova sezona, novo vreme, kada bi trebalo malo podići glavu i osvrnuti se oko sebe. Da, svet je ispunjen problemima – ponekad užasnim, stravičnim i obeshrabrujućim, koje ponekad možemo osećati kao nepremostive. Ali, ljudska domišljatost je uvek pronalazila načina da se ostvari. A mi nikada dosad – za razliku od ove epohe – nismo posedovali tako brojne tehnološke i inovativne alate – one koje moramo upregnuti u rešavanje svih izazova koji se ispostavljaju istovremeno.

Ako se decenija za nama ticala ljudi koji su se učili novim tehnologijama, decenija pred nama će se ticati tehnologija koje će učiti o ljudima.

 

Danny Crichton, Tech Crunch

Let’s move beyond 2020 and start thinking about the 2020s

 

Iz radijusa:

20 new technology trends we will see in the 2020s

5 Emerging Trends That Will Drive Tech Innovation for the Next Decade

20 trends for the 2020s

These 25 Technology Trends Will Define The Next Decade

Scenario: Life in the 2020s

10 Trends That Will Shape Science in the 2020s

150 trends for investors to watch in the 2020s

What Do the 2020s Hold? A Futurist, a Trend Forecaster, and an Astrologer Predict

What Will the World Look Like in 2030?

Kriza, deceniju kasnije

Deceniju nakon prvih nagoveštaja krize iz 2007-2008, šta rade svetske banke i finansije?

Ben Bernanke

Ben Bernanke

Iako se posledice finansijske krize iz 2007-2008. jos uvek osećaju, banke uče da žive sa svojim novim okruženjem, piše Patrik Lejn za britanski poslovni nedeljnik The Economist. Da li su one, međutim, danas odista sigurnije nego pre 10 godina?

Izbor Donalda Trampa za 45. američkog predsednika užasnuo je veliki deo Njujorka; žitelji Trampovog rodnog grada većinom su glasali za drugog lokalnog kandidata, Hillari Klinton. Volstrit je, međutim, pozdravio njegov dolazak Trampa za prvog čoveka Sjedinjenih Država. Između izbornog dana (8. novembra 2016.) i 1. marta 2017, podindeks S&P 500 američkih banaka je porastao za 34%; finansijska industrija je bila najbrže rastući sektor na brzorastućim tržištima sveta. U vreme izbora, samo dve od šest najvećih banaka, JPMorgan Chase i Wells Fargo, mogle su se pohvaliti tržišnim kapitalizacijama koje su premašile neto knjigovodstvenu vrednost njihove imovine. Sada su sve banke osim Bank of America i Citigroup u toj srećnoj poziciji.

Akcije banaka već su bile u porastu i to uglavnom jer su tržišta očekivala da Federalne rezerve, nakon duge pauze, podignu kamatne stope. Američki FED je bio u obavezi da te kamate podigne u decembru 2016. i ovog marta, uz još tri rasta kamata koja se po planu očekuju tokom godine. To bi trebalo da omogući bankama da prošire postojeću marginu između njihovih pozajmica i kamatnih stopa, a pomoću kojih bi konačno trebalo da se “odlepe” od svojih minimuma (jer su ove stope najniže u zadnjih šest decenija). Trampova pobeda dala je dodatni podsticaj; još uvek odzvanja njegovo obećanje da će podići američku ekonomsku stopu privrednog rasta. Predsednik želi da smanji poreska opterećenja na kompanije, što bi direktno povećalo profit banaka ali bi i njeni klijenti imali veće benefite. Tramp je takođe obećao da će olakšati bankarsku regulativu, na koju se finansijska industrija najviše žali. On je tokom svoje predizborne kampanje izjavio da će “obaviti brojna” preispitivanja Dod-Frenkovog zakona o Volstritu i zakona o zaštiti potrošača, koji je nakon krize prepravio finansijsku regulativu. Trampovo “veliko preispitivanje” Dod-Frenkovog zakona, kojeg je 2010. donela Obamina administracija, naišlo je na oduševljenje ne samo na Volstritu već i sa druge strane Atlantika, na evropskom tlu. Podsetimo, ovaj je zakon obavezivao velike banke da se podvrgnu godišnjim proverama radi ocene otpornosti u slučaju finansijske krize (stres-test) kako bi se sprečio stečaj nalik onom Lehman Brothersa iz septembra 2008. Zakon je trebalo da omogući veći uvid javnosti u odnos plata menadžera i radnika, a njegovo uvođenje je pokrenulo i osnivanje Biroa za zaštitu potrošača (Consumer Financial Protection Bureau (CFPB).

Da li su banke napokon ostavile krizu iza sebe? Specijalni izveštaj magazina Ekonomist iznosi tvrdnju kako su brojne banke koje se danas nalaze u daleko boljoj formi nego pre deset godina, iako dobici nisu ravnomerno raspoređeni, kao i da se ove razlike u profitnim prinosima još dalje i više produbljuju. Ovo je naročito evidentno u Evropi, gde je oporavak banaka izrazito nesiguran i neizvestan. Indeks STOXX Europe 600 kao i cene akcija banaka i dalje je za dve trećine manji od onog vrha dostignutog u maju 2007, tačno pre deset godina. Povraćaj ulaganja evropskih zajmodavaca na prosečni kapital iznosi samo 5,8%.

Američke banke su, u poređenju s evropskim, znatno jače. Kada se radi o investicionom bankarstvu, tu su američke banke do nogu potukle svoje evropske rivale. Banke (u SAD) više ne moraju da izdvajaju milijarde u zakonskim računima za svoje grehe iz prošlosti, konačno donoseći bolje povraćaje za svoje akcionare. Majk Mejo (Mike Mayo), nezavisni bankarski analitičar očekuje da će povraćaj uloženog na opipljivi kapital uskoro premašiti njihove troškove (procena je 10%) i to po prvi put od krize. Takođe, banke, nakon Trampove intervencije i “oslobađanja od mrske Obamine kontrole”, više neće biti u obavezi da državnom regulatoru daju izjave u pisanoj formi, koje su od 2010. bile obračunski dokazi za prispela potraživanja i napravljene troškove. Dakle – sve po starom, kao pre krize: nikom se ne polažu računi, a posao može da “procveta”… baš kao i novi finansijski mehur, koji može biti daleko razorniji od onog od pre deceniju.

Međutim, finansijske krize bacaju dugačke senke pa čak i u Americi, čije banke još uvek nisu izašle na zelenu granu. Uprkos njihovom inicijalnom dovođenju u red u prvih nekoliko meseci Trampovog mandata, indeks S&P 500 banaka i dalje iznosi oko 30% ispod onog vrha koji je dostigao u februaru 2007. godine (grafikon ispod). Debate o reviziji američke post-krizne regulacije tek započinju, a najveće od svih pitanja još nije nestalo: da li su banke – i poreski  obveznici – u ovom trenutku dovoljno bezbedni?

Mnogo je Amerikanaca, uključujući i one koji su glasali za Trampa, koji su i dalje veoma sumnjičavi prema velikim bankama. Kriza je veliki broj običnih građana (mada samo nekolicinu bankara) očigledno učinila siromašnijima u poređenju sa stanjem u kojem su se nalazili pre 10 godina, a njihovo nezadovoljstvo može se iznova lako razbuktati. Septembra 2016. godine, banka Wells Fargo – koja je, inače, lako i bezbolno prošla kroz krizu – priznala kako je u proteklih pet godina otvorila više od dva miliona nepostojećih depozitnih kao i računa kreditnih kartica za kupce koji ih nisu tražili. Dobit za Vels Fargo od ove operacije je bila mala, a kazna od 185 miliona dolara bila je relativno skromna. Ali, ovaj skandal je Džona Stamfa (John Stumpf), glavnog izvršnog direktora i nekoliko više rangiranih saradnika koštao njihovih radnih mesta uz zaplenu plata, bonusa, akcija i imovine u vrednosti od 180 miliona dolara. Vels Fargo se od tada trudi da kroz PR i odnose sa javnošću popravi svoj renome, ali uglavnom bez nekih rezultata.

Ovaj izveštaj “Ekonomista” analizira bankarsku industriju pre svega u Americi i Evropi, deceniju nakon naglog sunovrata banaka s obe strane Atlantika. Poreklo krize leži u globalnim makroekonomskim neravnotežima, kao i u neuspesima upravljanja i nadzora finansijskog sistema: prekomerna štednja u Kini i drugim ekonomijama s prekomernim finansijskim viškovima finansirali su američko “lumpovanje” u sektorima zaduživanja i imovine. Američke i evropske banke, njihove od krize slomljene privrede i poreski obveznici poneli su i podneli teret ove neodgovornosti.

Banke u drugim delovima sveta su u velikoj meri prošle mnogo bolje. U Australiji i Kanadi su povraćaji na uloženi kapital i dalje ostali dvocifreni. Dobroj situaciji doprinelo je i to što Australija ima samo četiri velike banke a Kanada pet, uz domaća preuzimanja i održavanje visokih marži. Kako su cene roba nedavno opale, samim tim opala je i profitabilnost u obe zemlje, iako su prošle godine australijski zajmodavci vratili 13,7% a kanadski 14,1% na uloženi kapital; rezultati na kojima im druge banke u svetu mogu samo pozavideti.

Najveće banke u Japanu, koje su tokom 80-tih i 90-tih patile od bezglavog avanturizma, nisu nakon 2008. ostale po strani i neoštećene. Mizuho je pretrpeo najviše, umanjivši vrednost svog imovine za oko 700 milijardi jena (6,8 milijardi dolara). Japanci su prikupljali ostatke i mrvice sa zapadnih bankarskih tržišta, pabirčeći neke akvizicije kako bi dopunili slabe povraćaje kod kuće. Neki među njima su mudrije odlučivali od drugih: Udeo MUFG-a (Mitsubishi UFJ Financial Group) u Morgan Stenliju-u bio je pogođen za dobru cenu i pokazao se kao dobro ulaganje, dok se kupovina Lehman Brothers European  pokazala kao breme. Kineski zajmodavci su u to doba bili uglavnom posmatrači, ostavši fokusirani na svoje domaće tržište.

Sedam posledica apokalipse

Ako pitate bankare šta se najviše promenilo u njihovoj branši u protekloj deceniji, videćete da se na vrhu njihove liste nalazi regulacija, tj upliv državne kontrole. Lagani dodir zamenjen je čvrstim nadzorom izbliza, uključujući i “stres testove” kojima se ispitivala sposobnost banaka da izdrže krize. Bojni su oni koji regulaciju vide kao najveću promenu u bankarskom pejzažu. Pre krize, kaže glavni finansijski službenik jedne međunarodne banke, njegova banka (baš kao i ostale) sprovodili su interne stres-testove, na osnovu kojih su prikupili nekoliko hiljada podataka. Kada je glavna supervizorka njegove banke počela da sprovodi testove po izbijanju krize, broj podataka skočio je na stotine hiljada. Sada je dostigao nekoliko miliona – i još uvek raste. Broj ljudi neposredno angažovanih na “kontrolama” stresa finansijskim tržišima je u JPMorgan Chase, najvećoj američkoj banci skočio sa 24.000 u 2011. (godinu dana nakon akta Dodd-Frankovog zakona, najveće reforme finansijske regulative od 1930-ih godina) na 43.000 u 2015. godini. To znači da se jedan na šest zaposlenih u ovoj banci bavi stres-kontrolom i proverama njihovog boniteta.

Druga velika promena je uspostavljanje daleko zahtevnijih uslova za odobravanje traženog kapitala, zajedno sa novim pravilima za leveridž i likvidnost. Bankari i supervizori se slažu da je kriza izložila “kapitalne jastuke” banaka, namenjenih za amortizaciju mogućih gubitaka; ova sredstva za ublažavanje gubitaka su tokom krize postala opasno tanka. Za previše je njih leveridž bio način prvo da dođe do profita, a potom i – propadne. Revidirana međunarodna pravila, poznata pod nazivom “Bazel 3” (čije je sprovođenje još uvek u toku), prisilila su banke na povećanje ovih kapitalnih rezervi, primoravajući ih da povećaju svoje rezerve dodajući akcije i konvertibilne obveznice u svoje bilanse stanja. Ideja je da velika banka treba da bude sposobna da apsorbuje najgori mogući udarac bez rušenja drugih institucija ili potrebe za sopstvenim spašavanjem. U periodu između 2011. i sredine 2016. godine, trideset “globalno sistemski važnih” banaka povećale su ukupno svoj kapital za oko jedan trilion evra (1.3 triliona dolara), uglavnom kroz zadržanu zaradu, kaže Banka za međunarodna poravnanja u Bazelu (Sredstva od deonica ili deoničara u poslovanju često se nazivaju “kapitalni jastuk” ili, u našoj terminologiji, kapitalne rezerve. Ideja je da, ako banka doživljava teške gubitke, kapitalne rezerve zaštite ostale izvore finansiranja, naročito štediše. Dakle, što je veći kapitalni jastuk, to je sigurnija banka i manja verovatnoća da će ona otići u stečaj).

Treće, prinosi na akcije su niži nego pre krize. Razlog tome je delimično prirodna posledica zasnivanja većeg kapitala. Ali, posledice krize takođe su umanjile povraćaje na drugi način. Centralne banke su prvo podsticale kamatne stope na ultra-niske nivoe, a zatim su ih pratile ogromne kupovine državnih obveznica i druge imovine. Namera je bila da se ovakvim potezom, barem jednim delom, pomogne bankama, tako što bi se finansiranje učinilo jeftinijim, čime bi se podstakla ekonomija. Ali, niske stope i ravne krivulje prinosa pritiskaju kamatne marže, a samim tim i profit.

Završni računi poduprti su gotovinom, deponovani u centralnim bankama, a nisu zarađivali skoro ništa. Prema podacima konsultantske kuće Oliver Vajman (Oliver Wyman), učešće gotovine u bilansima američkih banaka skočilo je sa 3% pre krize na 20% u 2014. godini. Kako je svetska ekonomija konačno oživela nakon nekoliko pogrešnih početaka, zarada se može pokupiti i u Evropi, baš kao i u Americi.

Pametno i pažljivo “uposlite” svoju imovinu i ulaganja

Četvrto: spori rast prihoda – u kombinaciji sa konkurentskim zahtevima supervizora i akcionara – sve je to “pritiskalo” banke nagoneći ih na obaranje svojih troškova kao i na znatno jači fokus kako da na najbolji način iskoriste oskudne resurse. “Ako ću imati dobar povraćaj na veliki kapital koji ulažem, onda bih se bolje fokusirao na ono na u čemu sam zaista dobar”, kaže Džim Kauls (Jim Cowles), šef američke banke Citigroup za Evropu, Bliski istok i Afriku. Citi, koja je pod Senfordom “Sendijem” Vejlom krajem devedesetih godina postala izuzetan finansijski supermarket, prodajući sve zamislive finansijske proizvode: od investiciono-bankarskih usluga do osiguranja; pa ipak, i takav kolos kao što je Citi odlučio je da se povuče iz mnogobrojnih finansijskih operacija kako bi (ponovo) postao pretežno korporativna i investiciona banka, baš kao što je bila u 1970-im i 1980-im. Njeni šefovi naglašavaju svoju “mrežu” i prisutnost njenih filijala u skoro 100 zemalja sveta, na koje blagajnici multinacionalnih kompanija mogu računati. Nekada je Citi imala i 50 tzv “potrošačkih” banaka za pojedinačne klijente, od kojih su mnoge imale i rezervne filijale. Sada ih ima u samo 19 zemalja.

Takvo povlačenje iz perifernih  preduzeća takođe je značilo manje poslova i niže bonuse, čak i pored toga što su njihove plate i dalje ostale predmet zavisti najvećeg broja “običnih smrtnika”. To je donelo petu promenu: banke su postale manje privlačni poslodavci za univerzitetske diplomce. “Najsjajniji ljudi više ne žele da rade u bankama već, recimo, u hedž-fondovima kao što je Citadel” žali se jedan visoki bankarski službenik. Neki milenijumci su, dodaje on, privučeni tehnološkim kompanijama. Drugi “ne žele da imaju bilo šta sa bilo čim što je biznis”. To je zbog šeste promene: reputacija finansijskog sektora je bila srozana krizom. Beskrajni skandali nizali su se neumorno; vreme agresivnog i hazarderskog pravljenja velikih profita u kratkom roku je daleko iza nas, i ono je “stavljeno ad acta”: do 2007. godine, banke su veoma “opušteno” obezbeđivale hipoteke onima koji ih nisu mogli priuštiti; zloupotreba prodaje hartija od vrednosti na osnovu takvih kredita; Prodaja skupog i često beskorisnog osiguranja kreditne zaštite*; Utvrđivanje Libora, ključne kamatne stope; prevare na deviznom tržištu i još mnogo toga (osiguranje kreditne zaštite*: Osiguranje platnog prometa, PPI, poznatog i kao osiguranje kredita, osiguranje kreditne zaštite ili osiguranje otplate kredita; proizvod osiguranja koji korisnicima omogućava osiguranje otplate kredita ukoliko korisnik kredita umre, teško oboli ili bude na neki način onemogućen, izgubi posao ili se suočava s drugim okolnostima koje korisnika mogu sprečiti da zarađuje za servisiranje duga. Ne sme se mešati sa osiguranjem prihoda, što nije samo specifikum za dug već pokriva sve prihode. Banke i drugi kreditori su do 2008. veoma intenzivno prodavali PPI kao dodatak kreditnom proizvodu ili sredstvima za prekoračenja).

Sedmo i poslednje: finansijska tehnologija sve više dobija na važnosti. Ovo bi mogla biti bolja vest za banke nego što zvuči, uprkos škripanju i pucanju nekih njihovih računarskih sistema. Brojne finansijske start-up firme se trude da održe svoje poslovanje, ali je uticajne osobe u visoko regulisanim industrijama poput finansijske teže uzurpirati nego knjigovođe ili taksiste. Kao rezultat toga, postoje dobre šanse da banke i tehnološka preduzeća formiraju obostrano korisna partnerstva za poboljšanje usluga – za dobro svojih klijenata, a ne kao “oružje” u međusobnoj borbi na finansijskim tržištima.

The Economist

Lepota iz kante

Slede fascinantne fotografije iz tajne kolekcije otpada od kojeg je nastao muzej u garaži njujorške Gradske čistoće.

01

Smeće može da bude lepo, zabavno i interesantno, ukoliko je dovitljivo i kreativno razvrstano.

Na drugom spratu monotonog skladišta u vlasništvu komunalnih službi grada Njujorka, u Istočnom Harlemu, skrivena je prava riznica dragulja do vrha ispunjena smećem Njujorčana.

Najveći deo zgrade koristi se kao depo za kamione za smeće, ali tu je, takođe, i tajna kolekcija koja zauzima čitav jedan sprat. Taj je prostor naseljen širokom lepezom najčudnijih, najzabavnijih i najluckastijih predmeta koji, po pravilu, razvesele svakog posetioca ovog muzeja: pravi “zverinjak” kojeg su naselili Tamagoči i Furbiji; desetine držača za Pez bombone; trofeji u ženskom dizanju tegova; osmotračna audio-traka iz 60-tih i 70-tih; ploče, slike, sportska oprema i još mnogo toga.

Ovo su samo neki primerci stalne muzejske kolekcije čiji je zvanični naziv “Blago iz đubreta”. Sve ove “eksponate” je pronašao Nelson Molina, danas penzionisani radnik njujorške Gradske čistoće, koji je i idejni tvorac i kreator čitavog muzeja – a počeo je od ukrašavanja svojeg ormarića. Prikupljajući zanimljive predmete tokom više od 30 godina, Molina je stvorio vizuelni spektakl od živopisnih “stvarčica”, koje bi pronalazio tokom svojih smena na ulici. Svi su predmeti organizovani po vrsti, boji i veličini. Nedavno je Atlas Obscura imao priliku da poseti ovu kolekciju, načinivši neke fotografije koje su pravi praznik za oči iznikao iz ogromnih kreativnih mogućnosti koje su se Nelsonu Molini ukazale iz – smeća.

Ovo, nažalost, nije kolekcija koji ima svoje redovne termine za javnost, niti je organizovana kao regularna muzejska kolekcija; isto tako, iznenadni upadi u depo nisu dozvoljeni jer je lokacija “muzeja” zvanična gradska služba čišćenja. Za više informacija o povremenim organizovanim turama, ipak, nije zgoreg ukoliko biste pokušali da direktno kontaktirate ovu službu.

02

Gitare, uključujući i originalne Fendere, okružuju muzičko “svetilište” posvećeno Majklu Džeksonu (Michael Jackson).

03

Izgleda da Njujorčani baš mrze kalajisano posuđe, s obzirom na to u kojim količinama ga bacaju u smeće.

04

Umetnost i umetnine, umetnički predmeti, poseban su specijalitet muzeja. Nelson Molina je tokom decenija provedenih na ulici uzimao svako delo koje bi mu privuklo pažnju.

05

Čak ni Supermen nije bio pošteđen sudbine ostalih odbačenih predmeta koji bi, napokon, završavali na smetlištima i deponijama. Jer, budimo iskreni: Njujorčani zaista poseduju tek malo životnog prostora i svaki centimetar dotičnog im je neprocenjiv.

06

Opuštajući “baštenski kutak”, izdvojen i namenjen samo za sanitarne radnike.

07

Svaki objekat u muzeju predstavlja jedinstvenu, neispričanu priču – ne samo onu o tri žene koje su osvojile trofeje u bodi bildingu: svaki predmet bačen je iz razloga koje nikada nećemo saznati.

08

Božić, što nije iznenađujuće, ima svoje mesto kako na smetlištu tako i u ovoj riznici muzeja Blago iz smeća.

09

Izvanredan smisao za humor prožima čitav muzej i ove eksponate.

10

Neki od predmeta odloženih u smeće poseduju duboko lične priče.

11

Igračke su glavna tema ovog muzeja.

12

Ništa nije toliko sveto da ne bi, kad-tad, moglo da skonča u – kanti za đubre. Mesta za odlaganje smeća, po Molininim rečima, između ostalog, uvek obiluju verskim simbolima.

13

14

15

16

17

Tanjiri za voće s voćnim motivima dobili su svoju drugu šansu i novi život u Muzeju đubreta.

 

Sve fotografije i priču priredio Dylan Thuras, Atlas opskurnih predmeta, 17. 03. 2016

 

Digitalna Amerika: bogati i ultrabogati

Razvoj digitalnih mogućnosti, usvajanja i upotrebe digitalizacije  razvijaju se takvim tempom, kao da lete na raketni pogon. Iako većina korisnika jedva uspeva da održi korak sa nemilosrdnim stopom inovacija, sektori, preduzeća i pojedinci na braniku digitalizacije i dalje pomeraju granice korišćenja tehnologija – i prisvajaju nesrazmerno velike dobiti kao rezultat.

Izraženi jaz između onih koji “imaju” digitalne tehnologije i onih “koji ih imaju u izobilju” je glavni faktor oblikovanja konkurencije na svim nivoima privrede. Kompanije predvodnici dobijaju bitku za udeo na tržištu i rast profita; neki su preoblikovali čitave industrije u svoju korist. Radnici sa najsofisticiranijim digitalnim veštinama su toliko traženi da sami određuju visinu svojih plata daleko iznad nacionalnog proseka. U međuvremenu, raste trošak oportunitetnih troškova za organizacije i pojedince koji zaostaju.

Novi izveštaj Mekinsi globalnog instituta (McKinsey Global Institute, MGI) izveštaj, Digitalna Amerika: Priča o bogatima i ultrabogatima (video), predstavlja prvi veliki pokušaj da se izmeri tok digitalizacije američke privrede na nivou sektora. Naš izveštaj uvodi novi MGI indeks digitalizacije u industriji (MGI, Industry Digitization Index) koji kombinuje desetine indikatora da bi pružio sveobuhvatnu sliku o tome gde i kako kompanije grade digitalna sredstva, šire upotrebu digitalizacije, i stvaraju digitalizovaniju radnu snagu. Pored informacionog i komunikacionotehnološkog sektora, medija, finansijskih usluga, i profesionalnih usluga koje prednjače, drugi sektori imaju značajne potencijale da uskoče u taj voz.

U izveštaju se takođe kvantifikuje značajan jaz između najviše digitalizovanih sektora i ostatka privrede tokom vremena i konstatuje da, uprkos masovnoj žurbi usvajanja, većina sektora jedva da je zatvorila taj jaz u protekloj deceniji. Spori sektori su manje od 15 odsto digitalizovani u odnosu na vodeće sektore. U stvari, pošto su manje digitalizovani sektori neki od najvećih u pogledu doprinosa BDP-u i zaposlenosti, nalazimo da američka ekonomija u celini dostiže samo 18 odsto svog digitalnog potencijala (definisanog kao gornja granica upotrebe od strane vodećih sektora, korišćenjem različitih metrika).Ovaj jaz naglašava ne samo izazov stalnog prilagođavanja, već i mogućnosti napretka koje su tek pred nama. U stvari, neki od sektora koji trenutno zaostaju mogu biti spremni za brz rast produktivnosti. Kompanije u proizvodnji, energetici i drugim teškim industrijama ulažu u digitalizaciju svojih ogromnih fizičkih resursa, približavajući nas eri povezanih automobila, pametnih zgrada i inteligentnih naftnih polja. Gledajući samo tri velike oblasti potencijalaonlajn talentovane platforme, analitiku velikih baza podataka i Internet stvari (Internet of things) procenjujemo da bi digitalizacija mogla dodati do $ 2.2 triliona godišnjem BDP do 2025. godine, ali su mogućnosti za rast mnogo šire. Širenje granica digitalizacije ne pokazuje znake usporavanja, pa smo jedva zagrebali površinu na mnogim tržištima koja bi mogla da se transformišu.

Iako digitalizacija stvara prilike za rast, verovatno je da će ona osloboditi ekonomsku dislokaciju. Kako digitalne tehnologije automatizuju mnoge od zadataka koje su ljudi plaćeni da rade, svakodnevna priroda posla će se promeniti u većini zanimanja. Kompanije će redefinisati mnoge uloge i poslovne procese, koji će uticati na radnike svih nivoa. Istorijske stope istiskivanja poslova (usled novih tehnologija) mogle bi se naglo ubrzati tokom naredne decenije. Sjedinjene Države će morati da prilagode svoje institucije i sisteme obuke da pomognu radnicima da steknu relevantne veštine i prođu kroz ovaj period tranzicije i mlevenja.

Digitalizacija menja dinamiku u mnogim industrijama. Nova tržišta postaju sve brojnija, lanci vrednosti se razbijaju a izvori profita menjaju. Preduzeća koja se previše oslanjaju na jedan izvor prihoda ili igraju ulogu posrednika na datom tržištu su posebno ugrožena. Na nekim tržištima, postoji “pobednik-uzima-sve” efekat. Za kompanije, ovo je poziv na buđenje da koriste svoju digitalnu transformaciju da obnove sve svoje procese sa fokusom na klijenta.

Da li bi vaš posao mogao biti automatizovan? Saznajte na Tableau Public, gde smo analizirali više od 750 zanimanja u Sjedinjenim Američkim Državama da bi smo utvrdili procenat vremena koji bi mogao biti automatizovan prema sada raspoloživim tehnologijama.

Preuzmite sažetu verziju Izveštaja

Preuzmite pun Izveštaj

 

McKinsey Global Institute

Naučne nagrade koje su ustalasale javnost

Nagrada Zdrav Okean XP (The Ocean Health XPrize, OHXP) razotkriva novu modu među filantropima.

Wendy-Schmidt1-copyWendy Schmidt, osnivač nagradnog fonda Zdrav Okean XP (The Ocean Health XPrize)

Oči okeanografa širom sveta su ovog meseca uprte ka Njujorku. Razlog? Vendi Šmit (Wendy Schmidt), supruga izvršnog direktora Google-a Erika Šmita (Eric Schmidt), će 20 jula iskoristiti dva miliona dolara impresivne porodične gotovine, koje će uručiti jednom naučnom timu. Ova darežljivost neće ići u svemirska istraživanja, niti će se dati nekome ko se bavi elektronikom, medicinom ili tehnologijom. Umesto toga, novac će ići naučnicima koji su osmislili najbolji senzor za merenje aciditeta tj. kiselosti okeana u realnom vremenu.

Ekolozi su zabrinuti da se povećanje koncentracije ugljen-dioksida u našoj atmosferi uticati da okeani postaju sredina fatalna po život u njima. I pošto niko nije bio u mogućnosti da prati šta se dešava – zato što je ova oblast bila nerazvijena – samo treba gajiti nadu da će ova nagrada podstaći još više investicija i interesovanja.

U nekom smislu, projekat je već ispunio svoj cilj, barem je to neki moj osećaj, piše za Fajnenšel Tajms novinarka Gilijen Tet: Do prošle nedelje, nastavlja ona, nikada nisam razmišljala o problemu kiselosti okeana. Ali, nakon što sam čula neke alarmantne poruke i podatke o ovoj temi koji su predstavljeni na Aspenskom festivalu inovativnih ideja (Aspen Ideas Festival), sada mi je sasvim jasno zašto Vendi i Erik Šmit apeluju na hitno razmatranje ovog problema na globalnom nivou.

Postoji još jedan razlog zašto je OHXP nagrada fascinantna: ona, takođe, razotkriva i novu modu među filantropima kada se radi o njihovom izboru dodele velikih para naučnim projektima. Ideja nije nova: bogati ljudi i vlade već vekovima dodeljuju novčane nagrade. Primera radi, britanska vlada je 1714. usvojila Zakon o Longitudi (geografskoj dužini), osnivajući odbor koji je ponudio ogromnu novčanu nagradu onome ko uspe da napravi ključni inovacijski pomak u oblasti pomorske navigacije – najviše novca je osvojio Džon Harison (John Harrison), časovničar koji je izmislio žiroskopski pomorski hronometar, dotad neviđenih performansi.

Ipak, u “igri” dodela nagrada za najbolje inovacione i naučne pomake, došlo je do fascinantne promene. Vlade ili pojedinci-filantropi su prethodnih decenija svoj novac obično darivali kao vid priznanja za dotadašnja dostignuća, često se povezujući sa umetnošću. Kompanija za menadžerski konsalting McKinsey je 2012. procenila da je sve do 1991. godine 97% novca od nagrada bilo svojevrsno “priznanje” koje je, na primer, išlo u ruke dobitnicima Nobelove nagrade. Danas je, međutim, četiri petine svih nagradnih fondova “podsticajne” ili “inspirativne” prirode: ne nagrađuju se postignuća, već ideje koje obećavaju da će u budućnosti biti plodotvorne. To je zato što su mnogi filantropi i vladine agencije počeli da organizuju takmičenja pre svega u cilju podsticanja inovacija u različitim – a posebno naučnim – oblastima.

02

Najpoznatija među njima je XPrize Foundation, koju je dve decenije pokrenuo preduzetnik Piter Dijamandis (Peter Diamandis). U početku, nagrada Ansari XPrize od 10 miliona dolara bila je ponuđena prvom privatno finansiranom timu koji uspe da svoju letelicu pošalje u svemir. Od tada je XPrize raširila svoja krila, nadvijajući se nad brojne raznovrsne oblaste, uključujući obrazovanje i biomedicinu. Zapravo, s obzirom da je Dijamandis dosad već dao 30 miliona dolara iz svog nagradnog fonda, nudi i dodatnih 70 miliona. Tu je još jedno nagradno takmičenje koje je pokrenula kompanija Google. U pitanju je 30 miliona dolara koje se u nadmetanju Lunar XPrize, nude prvome koji uspe da svog robota spusti na Mesec.

McKinsey takođe procenjuje da, ako bacite pogled na oblasti u kojima se dodelju nagrade širom sveta, “ukupna raspoloživa sredstva od velikih nagrada su se više nego utrostručila tokom poslednje decenije, narastajući do cifre od preko 350 miliona dolara”, dok je “ukupan nagradni sektor već možda vredan i čitavu milijardu dolara, sa dobrim šansama da uskoro dostigne i dve milijarde”. OHXP koju je osnovala Vendi Šmit, drugim rečima, jedva da je kap u filantropskom okeanu.

Da li je ovo dobra stvar? Ne uvek, kako se može činiti na prvi pogled. Kako se nagrade razmnožavaju, one, neminovno, ponekad mogu i da se preklapaju. Postoi – uostalom neizbežna – težnja da novac odražava one najomiljenije opsesije samih filantropa, a ne ono što bi sami naučnici želeli da istražuju. A čak i ljudi koji rade na dodeli nagrada priznaju da samo onda kada postoji jasan problem kojeg treba rešiti. “Nagrade nisu dobre samo za opšte ideje”, kaže Pol Bandže (Paul Bunje), viši direktor fondacije Ocean Health XPrize.

Bandže i drugi veruju da nagrade mogu doprineti popunjavanju jaza koji postoji na tržištu. Tradicionalno, ulaganje u inovacije potiče iz dve oblasti: Vlade i privatnog sektora. Ali, danas, vladini budžeti su dosta “podsečeni” dok korporativni svet, nažalost, usredsređen na veoma kratkoročne termine za ostvarenje inovacija. Dakle, tu je sada teorija – ili samo nada – da će nagrade podstaći preduzetnike da svoju energiju i snage usredsrede na važne, ključne oblasti istraživanja koje bi, inače, bile previše rizične za razvijanje. Ansari XPrize, na primer, nudi 100 miliona dolara investicija u privatni sektor, kako bi pomogli istraživanja u oblasti svemirskih letova.

“Ono što pokušavamo je da nekako ‘izuvijamo’ tržište, kako bismo dobili različite ishode”, kaže Bandže. On kaže da XPrize Fondacija pokušava da analizira koliko novca je potrebno za stvaranje ove kritične tačke u oblasti poslovanja (iako je 30 miliona nagradnih dolara otišlo na pokušaj stvaranja prekretne tačke u oblasti svemirskih istraživanja, dosad je za stvaranje efikasnih senzora za rano otkrivanje morskog aciditeta traženo jedva dva miliona dolara).

Ovakav vid “nagradologije” je nadasve intrigantan. Čak bi i u nekom idealnom svetu i dalje postojala osnovana sumnja da je bolje da vlada zdušnije finansira ovakva “nagradna istraživanja”.

Ali, završava Gilijen Tet, “u stvarnom svetu me oduševljava to što uopšte postoji neko – bilo ko – koga je ova vrsta investicije podstakla na dalja istraživanja. U svakom slučaju, imam neki osećaj da će u narednih nekoliko godina ovi nagradni fondovi verovatno još umnogome narasti, kako nove generacije tehnološki potkovanih, izuzetno bogatih filantropa budu tražile nove načine da na zadovoljavajuči način iskoriste svoj novac. To bi trebalo da iznedri novu klasu domaćih pronalazača, naučno-istraživačkih timova – i okeanografa – što je razlog da budemo zadovoljni. I, ko zna? Možda će nam i podvodni svet takođe biti zahvalan.

 

Gillian Tett, Financial Times