Štampaj pare

To što Tramp kaže je sve pogrešno. To nije kratka i jednostavna priča, ali je veoma važna jer su mnogi u zabludi oko toga šta se može štampanjem novca, piše ekonomista Vladimir Gligorov.

01

Uzmimo prvo tvrdnju da zemlja koja može da štampa novac ne može da bankrotira. Da li je tačno da Amerika može da štampa koliko hoće dolara i da vrati novac koji duguje poveriocima, posebno stranim na koje Tramp najviše i misli? Može. Može li da očekuje da će uslovi pod kojima će potom da pozajmljuje novac kod kuće ili u inostranstvu biti isti? Ne može. Zašto? Zato što bi dolar devalvirao ako bi tako bio vraćen dug strancima, tako da bi strani poverioci dobili manje, u sopstvenom novcu ili u, recimo, evrima jer bi njihovi kursevi apresirali u odnosu na dolar. Pa bi, sutra, eventualna pozajmica u inostranstvu bila skuplja za Ameriku.

Uzmimo potom da se štampa novac kako bi se namirili domaći kreditori. To bi u normalnim okolnostima podstaklo inflaciju pa bi kreditori realno dobili manje. Opet, to bi poskupelo eventualne buduće pozajmice američke države.

Znači li to da Amerika ne bi bankrotirala ako bi štampanjem novca vratila dugove? To je semantičko pitanje – kreditori bi svakako bili na gubitku, kao da je zemlja bankrotirala.

Tako da razlog što Amerika ne štampa novac da bi vraćala dugove jeste taj što su prednosti likvidnog i bezbednog sistema američkih državnih obveznica velike – velika je likvidnost i niske su realne kamate.

Uzmimo potom da li je to, štampanje novca, ono što sada FED (američka centralna banka) čini? Nije. Upravo je suprotno. Pojednostavljeno rečeno, FED se dodatno zadužuje kada sprovodi program kvantitativnog olakšanja (kupuje tuđe dugove), a ne vraća svoje dugove. Budući da je kamatna stopa praktično jednaka onoj koju FED plaća na rezerve komercijalnih banaka, to znači da između novca i državnih obveznica nema razlike, pa to izgleda kao da FED štampa novac, ali to će se promeniti kada kamatne stope nastave da se povećavaju. Tada bi dodatno štampanje novca zahtevalo prodaju državnih obveznica, dakle povećanje duga.

Uzmimo sada pitanje da li je Trampova tvrdnja realistična, sto će reći: je li to izvodivo? Odgovor je negativan. Ni Predsednik ni Kongres u Americi ne štampaju novac. Nema “države” koja štampa novac. To je u nadležnosti centralne banke. FED, pak, ima mandat da ne dozvoli ubrzanje inflacije i ne dozvoli preterani rast kamata, toliki rast koji bi stajao na putu punoj zaposlenosti. Tako da FED ne može da štampa novac da bi vratio dugove. Predsednik Donald Tramp ne može to da mu naredi, a ne može ni Kongres, osim ako ne želi da promeni mandat centralnoj banci, što je malo verovatno upravo zbog prednosti koje donosi visoka bezbednost američkih državnih obveznica.

02

Ovde možda ima smisla ukazati na predloge onih koji bi da se praktično vrate na monetarističku politiku. Uzmimo da se javni dugovi finansiraju neposredno pozajmicama iz centralne banke sa nultom kamatnom stopom, to bi bila jedna verzija Fridmanovog monetarizma, gde bi, međutim, centralna banka bila obavezna da, kako bi Fridman rekao, jednostavno programira kompjuter da povećava količinu novca po stalnoj i nepromenljivoj stopi i zatvori FED. Ili da staranje o inflaciji i privrednoj stabilnosti uopšte prepusti ministarstvu finansija ili Kongresu. U ovom poslednjem slučaju, ljudi kao Fridman ili Bjukenan bi onda preporučivali ustavni amandman kojim se zabranjuje da budžet bude u deficitu.

Uzmimo, konačno, da li se Trampova tvrdnja odnosi i na druge zemlje koje imaju svoj novac? Odgovor je negativan. Amerika bi mogla da rizikuje kurs i inflaciju, mada ne i poverenje, jer opasnost od hiperinflacije nije velika (mada inflaciju koja je viđena sedamdesetih godina prošloga veka nije bilo lako obuzdati, i stabilizacija cena je bila skupa, izraženo u izgubljenoj proizvodnji i dohotku, što je relevantno iskustvo za ovakve predloge o štampanju novca). Problem, međutim, recimo, Narodne banke Srbije jeste što bi se štampanjem novca relativno brzo potrošile devizne rezerve. Tako da bi bilo potrebno, kao devedesetih godina prošloga veka, ograničiti ili čak zabraniti konverziju dinara u strani novac. To bi onda omogućilo državi da plaća štamparijom novca i oporezuje inflacijom. Opet, semantičko je pitanje kako bi to moglo da se ne nazove bankrotstvom.

E sada, da li su zemlje koje su mogle da štampaju sopstveni novac svejedno bankrotirale u bukvalnom smislu, naprosto rekavši poveriocima da im neće vratiti novac ili će im vratiti samo deo duga? Jesu. Recimo, Rusija 1998. Pre nje Jugoslavija početkom osamdesetih godina i potom krajem iste decenije prošloga veka. Pa potom Argentina. I naravno Srbija, početkom devedesetih godina prošloga veka i konačno početkom ovoga veka. I zapravo lista je dugačka i ne odnosi se samo na strana dugovanja, već i na domaća. Za ovo poslednje, opet, Srbija što prema deviznim štedišama, što prema dinarskim kreditorima rekordnom hiperinflacijom. To je i inače veoma dobro istražena oblast.

Znači li, uz put, da je količina dinara u opticaju dovoljna ili bi mogla da bude veća? Ili, drukčije postavljeno pitanje, da li je monetarna politika Narodne banke Srbije suviše restriktivna? Ako se uzme količina dinara u odnosu na devizne rezerve, dinara je malo. Evropska centralna banka, a i MMF, predlažu dinarizaciju, dakle povećano korišćenje dinara i shodno tome povećanje količine dinara (recimo u odnosu na devizne rezerve ili u odnosu na nacionalni dohodak). Prednost bi bila prelazak na pravi režim ciljane inflacije, za razliku od sadašnjeg gde kamatna stopa zavisi u velikoj meri od stabilnosti kursa, a on opet od priliva stranog novca. No, režim ciljane inflacije je zapravo suprotan onom u kome se monetarni ciljevi ostvaruju štampanjem novca, to jest kontrolom količine novca.

U tom kontekstu, koliko vrede predlozi o „helikopterskom novcu“? Oni, ti predlozi, polaze od pretpostavke da novca nema dovoljno, usled čega ne da inflacija nije problem, već je to deflacija. Fridman je, u okolnostima kada je količina novca manja od optimalne, savetovao da se naprosto štampa novac, da se, figurativno rečeno, baci iz helikoptera. Jer, nedovoljna količina novca predstavlja realan trošak, kao što je realan trošak i prevelika količina novca. U prvom slučaju, privredna aktivnost, pa tako i zaposlenost i dohoci, su manji, dok se u drugom slučaju troše realna sredstva da bi se izbegli gubici koje nosi inflacija. Da bi se ovo videlo, potrebno je razlikovati dohodak od novca. Dohodak je naknada za rad ili kapital (ili je renta), koja se ostvaruje u novcu, ali sam novac nije dohodak. Što znači da se dohoci ne mogu povećati povećanjem količine novca. Ovo je lako videti ako se uoči da su ukupni dohoci jednaki ukupnoj proizvodnji, a štampanjem novca se ne povećava proizvodnja. No, ako ga je malo, troškovi proizvodnje su veći, što je realan trošak, a ako ga je previše, troškovi očuvanja dohotka su veći, što je takođe realan trošak. Trenutno, u Americi, problem nije u tome što novca nema dovoljno, nego što se ne troši već se štedi. U Srbiji, opet, količina novca bi mogla biti veća, ali problem je što se ne ulaže, pa stoga nema ni zaposlenosti niti dohodaka, a ne to što nema dovoljno novca.

Tako da Tramp zapravo kaže sledeće: Mi ćemo strancima vratiti manje nego što im dugujemo, ali to nećemo zvati bankrotstvom jer ćemo to učiniti tako što ćemo štampati novac, a ono što nećemo vratiti uložićemo kod kuće. Pretpostavka je da to neće povećati kamatnu stopu. No, kada bi tako bilo, dakle kada kamatna stopa ne bi porasla, dovoljno je naprosto štampati novac i uložiti ga gde se već želi, nije potrebno zakidati stranim poveriocima. Što je isto kao i dodatno se zadužiti, jer je trenutno kamatna stopa praktično jednaka nuli. No, Tramp zapravo hoće da strancima vrati manje nego sto im Amerika duguje, pa da oni praktično finansiraju i ulaganja u Americi i niže poreze za preduzetnike i korporacije.

Zašto? Pored očiglednog razloga, da se naprosto zakine na obavezama prema poveriocima, navodi se i rizik da bi strani poverioci mogli da reše da konvertuju dolarske dugove u, recimo, dugove u evrima ili u nekom drugom novcu. No, ako bi oni to uradili, to bi bilo praktično isto kao kada bi američka država otkupila te dugove, što je ono što Tramp i predlaže da se uradi štampanjem novca. Dolar bi devalvirao, poverioci bi bili na gubitku, dok bi se američki izvoz povećao. Uz to, poverenje bi izgubili poverioci, a ne dužnik, jer bi to bio spekulativni napad na dolar. Ovo nezavisno od činjenice što nema dovoljne ponude državnih obveznica u drugom novcu, svakako ih nema u evrima. To što nema dovoljno bezbednih državnih obveznica, u koje bi i stranci mogli da ulažu, bio bi argument za dodatno štampanje američkih državnih obveznica, a ne za štampanje dolara. Tako da je reč o pretnji koja nema smisla, sa strane poverioca. Sasvim drukčije stoje stvari ukoliko do bekstva iz dolara dođe usled gubitka poverenja u američke državne obveznice, recimo zbog najave da će se dodatno štampati novac kako bi se one obezvredile, što je ono što Tramp predlaže.

To je izgleda kako je on finansirao svoje poslove. Proglasio bi bankrotstvo na tekući posao, smanjio kreditne obaveze, a onda bi iz zadržane dobiti ili iz novog kredita finansirao novi projekat. On bi tako da kineskim parama finansira američku infrastrukturu, ne dodatnim zaduživanjem, već tako sto im neće vratiti postojeći dug. Prednost koju on vidi kada je reč o državi, a ne o privatnom ulaganju, jeste da ga to što će Kinezima vratiti manje nego što im duguje neće sprečiti da investira, jer ne mora da pozajmljuje budući da može da štampa novac. A kako ne misli da Amerika treba uopšte da uvozi, ili da ulaže u druge zemlje, kurs dolara i tako ne bi bio važan.

Javna potrošnja i monetarna politika

Evo šta ekonomista Vladimir Gligorov misli o Krugmanovim argumentima za povećanje javne potrošnje i za aktivniju monetarnu politiku, kojima se Nemačka protivi, više od većine, mada ne i svih, drugih zemalja u Evropskoj uniji.

Oko javne potrošnje, tu su tri stvari.

Jedna jesu ulaganja u infrastrukturu, nacionalno i unutar EU, gde nema preteranih neslaganja. Ulaganja u EU su deo Junkerovog plana ili Plana pet predsednika (a i Berlinskog procesa za Balkan, kojeg je inicirala Nemačka). Sprovođenje je problem. Oko ulaganja u Nemačkoj ili u nekoj drugoj zemlji, tu takođe nema mnogo sporova, mada to nije nešto što može u bilo kojoj zemlji da se odluči preko noći, dakle potrebno je vreme, politički dogovori i sve to. Uglavnom se smatra da bi nemačku infrastrukturu, kada je konkretno o njoj reč, trebalo obnoviti, što će reći da su tu potrebna velika ulaganja.

Druga je stvar povećanje tekuće potrošnje, recimo putem povećanja izdataka za nezaposlene ili za plate. To je politički problem, ali je i problem konkurentnosti. Nemačka je izvozna privreda, a zemlje kao Francuska ne mogu da dozvole da izgube konkurentnost prema Nemačkoj. Tako da se ti predlozi svode na to da Nemačka, koja ima veliki suficit u spoljnoj trgovini, poveća plate i druge izdatke i tako poveća domaću potrošnju i uvoz, što bi pomoglo drugim zemljama u EU, koje imaju deficite, da povećaju izvoz. Do toga, do rasta plata i drugih naknada, će svakako i doći, postepeno, ali nemačke vlasti mogu da gledaju i da povećaju stanovništvo, dodatnom imigracijom, jer je tamo demografski rast negativan, što će uticati na to da se plate povećavaju sporije, mada bi ukupna potrošnja trebalo da se poveća. No, iz ovoga što sam napisao o imigraciji, jasno je da sve to nisu naročito jednostavne političke, pa sada i socijalne, odluke.

Treća je da država dodatno zapošljava, gde ima predloga da to bude putem neke vrste industrijske politike, pri čemu je teško videti šta bi to tačno bilo, jer je prošlo vreme kada su države ulagale u državna industrijska preduzeća. U Nemačkoj je, uz to, stopa nezaposlenosti niska, tako da se može govoriti o punoj zaposlenosti, pa nije jasno koju bi dodatnu zaposlenost javna ulaganja trebalo da povećaju?

Tu je problem (od Džona Mejnarda Kejnza do Krugmana) ovaj: ako se vidi da privatni sektor ne ulaže, a nezaposlenost je nedobrovoljna, znači ljudi traže posao, ali ga poslodavci ne nude, država bi mogla, a Kejnz i Pol Krugman smatraju i da bi trebalo, da ih zaposli. U Nemačkoj nema previše takvih nezaposlenih, ako ih uopšte ima, tako da bi to bila preporuka za druge zemlje Evropske unije, gde se zaista i razmatraju ti programi ulaganja u infrastrukturu, pa i drugi koji bi trebalo da podstaknu preduzetništvo u industriji i u izvoznim uslugama, ali to ide sporo jer mnoge zemlje članice nemaju potrebni fiskalni prostor za subvencije ili za poreske olakšice, dok EU nema mogućnosti da oporezuje za te namene, a krediti koje bi trebalo da uzima, i koje i uzima kako bi pozajmila novac Grčkoj na primer, na kraju, ali koji se planira već sada, moraju da se pokriju iz poreza. Što je politički problem – jer Brisel ne odlučuje, već odlučuju zemlje članice – da se utvrdi ko bi šta platio i koliko? U Nemačkoj, recimo, postoji sistem fiskalnog federalizma, uostalom kao i u Americi, gde federacija i pokrajine (države u SAD) dele troškove javnih ulaganja. EU kao celina nema takav sistem, izuzev sredstava u budžetu koja su namenjena manje razvijenim državama i regionima.

Tako da je Krugmanov problem ovaj: Kako bi Nemačka većom javnom potrošnjom mogla da utiče na povećanje zaposlenosti, recimo u Grčkoj ili Španiji? Odgovor je: tako što bi podstakla potrošnju i ulaganja kod kuće, čime bi se povećao uvoz neposredno, a i posredno preko brže inflacije u Nemačkoj. Alternativa je da se do istog takvog prilagođavanja dođe padom plata i cena u recimo Španiji ili Grčkoj, što bi povećalo njihov izvoz u Nemačku, a možda bi je to podstaklo i da ulaže, u recimo infrastrukturu iz razloga konkurentnosti i povećanja zaposlenosti (kako bi posao našli oni koje bi ugrozio povećani uvoz). Ovde, naravno, postoji asimetrija: nemačka politika bi trebalo da bude solidarna sa zemljama kao što su Španija i Grčka, dok bi prilagođavanje ovih drugih kroz deflaciju (smanjenje zaposlenosti i plata) bilo u njihovom interesu (gde je potrebno da ovaj “njihov” ili “sopstveni” interes javnosti nađe politički izraz u tim zemljama, što kao što se vidi nije baš jednostavno). Tako da odricanje izgleda politički, a mnogima i etički, opravdanije od solidarnosti. Fiskalna unija, naravno, taj problem rešava – kroz evropski porez i socijalna davanja – ali do toga je potrebno doći.

Super Mario

Što se monetarne politike tiče, ona je bila veoma uspešna u tom smislu da je očuvan evro. Oko 2012, kamatne stope na evro obveznice država članica monetarne unije su počele veoma da se razlikuju, do desetak procentnih poena (između recimo prinosa na nemačke državne obveznice i španske i grčke, koje su sve u evrima naravno), što je zapravo bila spekulacija o tome kako će izgledati kursevi novih valuta kada se raspadne evro. To je Mario Draghi uspeo da onemogući. Takođe, uspeo je da devalvira evro u odnosu na dolar, delimično kroz takozvano kvantitativno olakšanje, što je značajno podržalo evropski izvozni sektor. Konačno, učinio je javne dugove država članica održivim (čak i Grčke, ako tamo konačno privreda počne da se oporavlja), jer su kamatne stope na nuli, kada nisu negativne, a i ostaće takve bar još nekoliko godina.

Nije, pak, došlo do podsticanja ulaganja monetarnom politikom. Osim u berzanske papire. I tu je ključni problem. Naime, Mario Dragi kupuje razne vrste obveznica, time utiče na rast njihove cene i na pad prinosa, i to održava solventnost i likvidnost korporativnog i finansijskog sektora, ali ne podstiče ulaganje u dodatne proizvodne kapacitete, osim možda u inostranstvu, jer EU ima suficit u razmeni sa svetom. Jedan razlog je to što još uvek postoje ozbiljni problemi u bankarskom sektoru, gde je potrebno da se poveća kapital i da se uklone preostala nenaplativa potraživanja, a drugi razlog je to što se privatna potrošnja sporo oporavlja, zbog povećanog broja nezaposlenih i zbog stagnantnih, a u mnogim zemljama, i realno manjih plata i drugih naknada. Što se vidi u veoma sporoj inflaciji. To je taj problem prilagođavanja kroz deflaciju.

Šta tu još može monetarna politika? Da ubedi preduzetnike i potrošače da će inflacija da se ubrza (da, kako bi rekao Krugman, ubedi sve da je “posvećena iracionalnosti”), pa da prvi vide izglede da povećaju dobit i ulažu u povećanje proizvodnje, a drugi bi trebalo da danas troše više jer će sutra sve biti skuplje. U tome je Dragi bio neuspešan, uostalom kao i FED (američka centralna banka) i centralna banka Japana (mada ne iz istih razloga). Da bi se to postiglo, potrebno je bukvalno štampanje para, ono što se zove helikopterskim novcem, što znači da se novac naprosto stavi ljudima u džepove, pa da oni krenu da ih troše (recimo zato što će to biti više nego jasna potvrda da je centralna banka postala “iracionalna”).

01

To je, međutim, isto što i fiskalna politika, zbog čega Dragi to ne može da uradi. Ne može ni Brisel, jer budžet EU nema mogućnost deficitarnog finansiranja, već to mogu samo države članice, a među njima one koje nemaju budžetske probleme, što će reći ponovo Nemačka. Koja ne vidi potrebu za tim jer nema problem nezaposlenosti i ne bi ubrzanjem inflacije u samoj Nemačkoj da podstakne uvoz i obeshrabri izvoz.

Pa se vraćamo na ono što sam napisao o podsticajnoj fiskalnoj politici. Gde bi posao helikopterskog novca obavilo smanjenje poreza (naprosto ministarstvo finansija pošalje svima ček sa nadom da će novac biti potrošen), ali to mnoge zemlje ne mogu da urade iz političkih, ali i budžetskih razloga, jer bi se time povećali fiskalni deficiti. Centralna banka nema taj neposredan problem, usled čega je štampanje para, u vidu helikopterskog novca, bolji metod, ali to, najpre, nije moguće po statutima većine banaka, a drugo nije politički izvodljivo ako nije jasno ko tačno snosi troškove? Što je političko pitanje koje je neizbežno, čak i ako ta operacija nikoga ništa ne košta. U Evropskoj uniji bi bilo prelivanja, što je dodatni politički problem. A zajedničke kese za tu svrhu nema.

Naravno, ništa ne stoji i nevidljiva ruka ne miruje, tako da će sa vremenom taj proces postepenog rasta plata i cena u Nemačkoj i sličnim zemljama, uz pad realnih plata u deficitarnim zemljama, dovesti do oporavka, gde će biti veoma vazno to što je Dragi uspeo da sačuva evro i sa njim zajedničko tržište. A biće i dodatnih javnih ulaganja, ali ništa od toga ne preko noći.

Benevolentni diktator i demokratija

Problem koji imaju Krugman i drugi ekonomisti, koji kažu da je potrebno da država više troši, zaduživanjem jer su kamate niske, jeste u tome što ne mogu da objasne zašto za to nema podrške ni u zemlji sa centralnom vlašću i budžetom kao što su SAD, a pogotovo je to složeno u EU, gde centralne vlade i budžetske politike i nema. Zapravo, u SAD federalne vlasti mogu da troše deficitarno, što i čine, ali su te mogućnosti u državama (članicama federacije) ograničene, i zapravo formalno nepostojeće (osim kroz zaduživanje za kapitalna ulaganja). Tako da u SAD države ograničavaju federaciju, dok su u EU, a zapravo u  evropskoj Ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU), države ograničene nedostatkom fiskalne zajednice.

Problem je, delimično, u pristupu. Uzmimo da postoji benevolentni diktator; njemu bi bilo jasno da javna potrošnja i ulaganja mogu i treba da nadoknade privatnu potrošnju i ulaganja kada su one nedovoljne da bi se postigla puna zaposlenost. Otuda pitanje: zašto ne može demokratija ono što bi mogao benevolentni diktator? Pa onda slede objašnjenja, jedno manje razumljivo od drugog. No, benevolentni diktator to ne može, upravo zbog toga što mu nedostaje demokratska legitimnost. Krugman je u pravu da je javni dug ono što “mi dugujemo sebi”, ali u federacijama i unijama tih “nas” nema, a nema “nas” ni u centralizovanim državama mimo legitimnosti koju obezbeđuje demokratski proces. Čak i centralna banka to nije, jer demokratski “mi” nismo spremni da joj predamo upravljanje javnim finansijama. Zato su one samostalne, što će reći odvojene od budžeta, kako bi mu bile nedostupne.

Rezervni novac

Krugmanu je sve to jasno, usled čega on smatra da je bolje kada evra ne bi ni bilo, pa bi zemlje kao Španija i Grčka devalvirale i ne bi morale da se prilagođavaju kroz deflaciju. Izvoz bi se povećao ili bi se bar uvoz smanjio, pa bi se povećala domaća potrošnja, i opet bi negativni efekti na zaposlenost i privrednu aktivnost bili manji i privremeni. Problem je u tome što je za uspešnu devalvaciju potrebno da novac zemlje bude njen rezervni novac, što će reći da se ne štedi, računa, primaju plate i druge naknade, i pozajmljuje u stranom novcu. No, u mnogim zemljama, recimo u Srbiji, ali recimo i u Hrvatskoj, a i u Grčkoj u vreme drahme, štedi se u stranom novcu, a i plate su u velikoj meri indeksirane na evro (ili ranije nemačku marku ili dolar), upravo da bi se prihodi i potrošnja osigurali od neočekivane devalvacije. Tako da, ako se svejedno devalvira često, kao u slučaju Srbije, to dovodi do rasta stranog duga, jer čak i državi je jeftinije da se zadužuje u stranom novcu, i onda, kao što je sada slučaj, devalvacija rizikuje ne samo bankrotstvo privatnog sektora, već i države. Tako da, opet, kada bi postojao benevolentni diktator sa potrebnim ovlašćenjima da obezbedi da ljudi imaju poverenje u sopstveni novac, iako ih to poverenje košta svaki put kada kurs devalvira, prilagođavanje na gubitak konkurentnosti i na privredne krize kod kojih je to problem bi bilo preporučljivo. No, to obično zahteva različite mere represije, koje su opet skupe politički i u novcu. Neke zemlje su uspešne u režimima takozvanog inflatornog targetiranja sa fleksibilnim kursem, ali njima devalvacije nisu ni potrebne. Ali mnoge od zemalja koje su upravo htele da se oslobode tih troškova povremenih devalvacija i stoga su prešle na evro nemaju ni monetarne niti fiskalne, a to će reći ni privredne niti političke uslove, potrebne za povratak na sopstveni novac. A uz to su i demokratije, pa moraju da vode računa o tome ko plaća koji fiskalni trošak.

Peščanik.net, 07.05.2016.

Akcije i ekonomija

Berza je startovala u 2016. sa dve najgore prve dve nedelje nadovezujući se tako na trend opadanja vrednosti akcija iz sredine 2015. godine. Sredinom decembra, Fed je pokazao da ima poverenje u ekspanziju privrede konačno podižući kamatne stopu iznad nule. Da li pad berze signalizira znake ekonomskih problema koje je Fed propustio da vidi, i kakav odnos danas postoji između cene akcija i privrede uopšte? Piše Džordž Peri, a prenose institut Brookings i poslovni portal Real Clear Markets.

01

Ekonomisti vole da citiraju jednu staru pošalicu ekonomiste i nobelovca Pola Semjelsona (Paul Samuelson) da je “berza predvidela devet od poslednjih pet recesija”. Ova izreka precizno sumira realnost – berza je izložena mnogo češćim nestabilnostima cena i nije naročito dobar prognozer ukupnog stanja u ekonomiji. Semjuelson, međutim, takođe kaže i da je berza predvidela pet recesija koji su se zaista i dogodile.

02Ako krenemo dalje od Samjuelsonove doskočice, čemu nas uči iskustvo u poslednjih 50 godina? Istina je da je većina padova cena akcija na berzi, koje alarmiraju investiture, zapravo lažan znak da nastupa recesija. Međutim, veliki padovi tržišta su nešto drugo. Volstrit definiše tržište u padu (bear market) kao pad od najmanje 20 odsto, a po toj definiciji bilo je sedam takvih perioda u poslednjih 50 godina. Tri najveća, u rasponu od 48 do 57 procenata pada S&P indeksa, su povezana sa recesijama koja su počele u 1973., 2001. i 2007 godine. Pad tržišta ovakve vrste je obeležio I recesije početkom 1981. i 1969. godine, tako da je korelacija između velikih berzanskih padova i ekonomske recesije je prilično visoka. Samo padovi berze u 1966. i 1987. Su bile lažne uzbune.

03Dakle, da li današnj pad berze koji je na oko pola puta do onog kojeg definišemo kao bear market, odraz slabljenja ekonomije? Preliminarne procene BDP-a u četvrtom kvartalu, koje su nedavno objavljene, pokazuju da je realna proizvodnja rasla po godišnjoj stopi od samo 0,7 odsto. Ali slika je manje alarmantna kada se pogledaju rezultati razvrstani prema sektorima. Slabost globalne ekonomije imala je uticaja na izvoz i pad cena sirovina, posebno nafte, ugrožava investicioni potencijal. Neke od ovih aktivnosti trebalo bi da uskoro dosegnu svoje dno, posebno ako se cena nafe stabilizuje. Za razliku od toga, potrošnja i stambena izgradnja bile su snažne u četvrtom kvartalu i njihova ekspanzija će se verovatno nastaviti. Raspoloživi prihod je prošle godine porastao za 3,5 odsto, a zapošljavanje u privatnom sektoru, najrobusnija mera privredne aktivnosti, raste u proseku za 211.000 mesečno u 2015., a po 275.000 u decembru. To ne ukazuje na slabljenje ekonomije koje bi bio signal za dalji pad akcija na berzi.

04

Šta je ekonomskim pitanjima koja nisu vidljiva u setu makroekonomskih podataka? Usporavanje kineske ekonomije je često u vestima, ali nije dobro shvaćeno. Ali mi izvozimo vrlo malo u Kinu tako je uticaj ovog faktora na ukupnu privrednu aktivnost mala. Cene nafte su mnogo važnije i mnogi posmatrači veruju da naftni sektor predstavlja specifičan ekonomski rizici koji prevazilazi pad investicione potrošnje proizvođača nafte i srodnih industrija. Nemogućnost izmirivanja obaveza među američkim kompanijama koje vade naftu iz škriljaca raste. Ali dok su bankrotstva u sektoru nafte ozbiljna stvar u industriji, ona predstavljaju uobičajene rizike kreditiranja, koji se ogledaju pre svega u padu cena obveznica sa visokim prinosima gde je skoncentrisana većina njihovog duga. Ne postoji nijedan razlog da se veruje ovaj dug predstavlja nikakav značajan sistemski rizik.

05Ekonomija SAD nastavlja da bude pokretač svetskog rasta, a obrazloženje navedeno u tekstu iznad pokazuje da će ekonomija izvući berzanske indekse iz sadašnjeg pada. Kreatori politika se slažu sa ovom ocenom. Na svom poslednjem sastanku u januaru, Fed je naglasio da stalno procenjuje globalne rizike povezane sa njegovim prognozama. U današnjem nesigurnom svetu, to je najbolje što možemo tražiti.

Što se tiče berzanskih investitora, istorija pokazuje da je najbolji savet kupiti i držati (buy and hold) jer su berze isuviše nestabilne da bi se mogla izvesti preciznija predviđanja. Ona takođe pokazuje da svaku recesiju pratipad tržišta akcija (bear market). Ako ste, za razliku od procene koju sam ponudio iznad, vi ipak uvereni da možete da predvidite da li će ili neće ekonomija ući u recesiju, akcije imaju mnogo više prostora da padnu pre nego što stignemo do teritorije bear market na tržištu.

 

George L. Perry, Brookings Institute