Kina, digitalni gigant

Kina se čvrsto uspostavila kao globalni lider u digitalnim tehnologijama usmerenim ka potrošnji. Ona je najveća svetska „tezga“ za e-trgovinu, koju čini više od 40% globalnih transakcija a uvrstila se i među tri zemlje najpogodnije za ulaganje u rizične investicije: u oblasti razvoja autonomnih vozila, 3D štampanje, robotiku, bespilotne letelice i veštačku inteligenciju (AI). Jedan na svaka tri svetska jednoroga (start-up kompanije vredne više od milijardu dolara) potiče iz Kine, a njeni provajderi za cloud pohranjivanje podataka drže svetski rekord u računarskoj efikasnosti. Iako, opšte uzev, Kina ima trgovinski deficit, u poslednje vreme je trgovinski suficit u digitalnim uslugama donosi 15 milijardi dolara godišnje.

Impresivan napredak Kine u digitalnoj ekonomiji ogleda se u sjajnom funkcionisanju njenih internet giganata kao što su Alibaba, Baidu i Tencent, koji uspevaju da u ogromnom obimu utrže svoje usluge, a uz to i demonstrirajući svetu nove poslovne modele. Svakog meseca, ove tri kompanije zajedno imaju 500-900 miliona aktivnih korisnika u svojim sektorima. Njihovom rastu doprineli su pojednostavljeni – ili, možda, tačnije rečeno, odskora doneseni i usavršeni – propisi. Regulatori, na primer, postavljaju ograničenje na vrednost transfera onlajn novca nakon više od 11 godina pošto je Alipay predstavio svoj internet finansijski servis.

Vodeći svetski mozgovi i kreatori politika razmatraju šta se to sve dešavalo tokom ove (već protekle) godine, predviđajući šta je to što bi moglo definisati narednu godinu.

Navedene internet-kompanije koriste svoje pozicije kako bi investirale u kineski digitalni ekosistem – a brzo nastajući kadrovi ovih snažnih preduzetnika sve ga više definišu. Alibaba, Baidu i Tencent zajedno finansiraju 30% kineskih vrhunskih start-up firmi, kao što su Didi Chuxing (50 milijardi dolara), Meituan-Dianping (30 milijardi dolara) i JD.com Inc. (56 milijardi dolara).

Sa najvećim domaćim tržištem u svetu i obiljem rizičnog kapitala, stari kineski “copy-cat” preduzetnici transformisali su se u inovacione centre. Borili su se kao gladijatori na najkonkurentnijim tržištima sveta, u areni u kojoj su naučili da razvijaju sofisticirane poslovne modele (poput „freemium“ modela kompanije Taobao), prokopavši neosvojive „rovove“ iz kojih štite svoje kompanije; Meituan-Dianping je, recimo, stvorio prehrambenu mobilnu aplikaciju po principu „od kraja do kraja“ (end-to-end), uključujući isporuku.

Kao rezultat toga, procena vrednosti kineskih inovatora i njihovih izuma mnogostruko premašuje vrednosti njihovih zapadnih kolega. Štaviše, Kina je svetski lider u nekim sektorima, od striminga uživo (jedan dobar primer je Musical.ly, aplikacija za sinhronizaciju zvuka i video-sharing), pa sve do bajk-šeringa, aplikacije za deljenje bicikala. Uzgred, Mobike i Ofo mobilne aplikacije premašuju 50 miliona vožnji dnevno –  i to samo u Kini – a sada se šire i preko granice, u inostranstvu.

Ono što je najvažnije je to da je Kina na granici da postane zemlja sveprisutnog mobilnog plaćanja, sa više od 600 miliona kineskih mobilnih korisnika sposobnih da vrše peer-to-peer transakcije i to gotovo bez naknade. Kineska infrastruktura mobilnog plaćanja – koja već obrađuje daleko više transakcija nego tržište mobilnih plaćanja trećih strana u Sjedinjenim Državama – postaće platforma za mnoge nove inovacije.

Kako kineske kompanije postaju tehnički sve sposobnije, dosadašnje tržišne prednosti zemlje transformišu se u prednosti prikupljanja i baratanja podacima – ove su prednosti ključne za podršku razvoju veštačke inteligencije. Kineska firma Face++ nedavno je prikupila 460 miliona dolara, najveći iznos ikada namenjen za jednu AI kompaniju. Kompanija  DJI – koja proizvodi dronove – vredi 14 milijardi dolara, iFlyTek – kompanija za opremu i softver prepoznavanja glasa – procenjena je na 14 milijardi dolara, dok je kompanija Hikvision – koja se bavi proizvodnjom opreme za video nadzor – vredna 50 milijardi dolara. Sve su ove firme najvrednije na svetu u svojim oblastima.

Još jedan važan razvojni trend u Kini je “onlajn i oflajn povezivanje” (online merging with offline, OMO) – trend na koji svoje nade – a naročito novac – zajedno s AI, polaže Sinovation Ventures, kineska firma za tehnološke i hajtek investicije. Fizički svet postaje digitalizovan, a kompanije otkrivaju lokaciju osobe, njeno kretanje i identitet, da bi potom emitovale ove podatke tako da mogu pomoći pri oblikovanju onlajn iskustava na Mreži.

Na primer, prodavnice OMO-a će biti opremljene senzorima koji mogu identifikovati kupce, prepoznajući njihovo verovatno ponašanje, kao i veb lokacije e-trgovine. Slično tome, OMO učenje jezika kombinuje domaće nastavnike koji predaju daljinski, lokalne asistente koji se brinu da atmosfera ostane zabavna, autonomni softver koji ispravlja izgovor, i autonomno ocenjivanje domaćih zadataka i testova. Kina, koja je u poziciji da ponovo izgradi svoju offline infrastrukturu, ova zemlja osigurala je vodeću poziciju u OMO oblasti.

Ipak, čak i da Kina predvodi digitalizaciju u sferi industrije potrošačke robe/ usluga, poslovno usvajanje digitalnih tehnologija je u svojevrsnom zaostatku. Ovaj trend mogao bi se uskoro promeniti. Istraživanje Globalnog instituta Mekinsi utvrdilo je da bi tri digitalne sile – disintermediacija (izbacivanje posrednika), disagregacija (razdvajanje procesa u komponente) i dematerijalizacija (prebacivanje iz fizičke u elektronsku formu) mogli da stvore 10-45% prihoda u ovoj industrije do 2030.

Oni akteri koji budu uspešno kapitalizovali ovu smenu (matrice poslovanja) verovatno će biti dovoljno veliki da utiču na globalni digitalni pejzaž, inspirišući digitalne preduzetnike daleko izvan granica Kine. Doći će do pomaka vrednosti: sa usporavajućih operatera na brze digitalne napadače, naoružane novim poslovnim modelima, kao i pomak od jednog kraja vrednosnog lanca ka drugom. Kreativno „razaranje“ velikih razmera iskoreniće neefikasnost, svrstavajući Kinu u novi ešelon globalne konkurentnosti.

Kineska vlada ima velike planove za budućnost zemlje kao digitalne svetske velesile. Projekat masovnog preduzetništva i inovacija pod vođstvom Državnog saveta rezultirao je sa više od 8.000 inkubatora i akceleratora. Program vladinog Upravljačkog Fonda obezbedio je ukupno 27,4 milijardi dolara za ulagače koji se bave rizičnim i privatnim kapitalom – svojevrsnoj pasivnoj investiciji, ali sa posebnim podsticajima za otkup. Vlasti sada mobilišu investitorske resurse od 180 milijardi dolara kako bi u narednih sedam godina podržala razvoj 5G mobilne mreže, a tu je i finansijska podrška razvoju kvantne tehnologije.

Takođe, kineski Državni savet izdao je smernice za razvoj AI tehnologija s ciljem da Kina do 2030. postane svetski centar za razvoj inovacija. Siongan (Xiongan), koji je u trenutno izgradnji, mogao bi biti prvi “pametni grad” namenjen saobraćaju autonomnih vozila. Kineska vlada je postavila ambiciozan cilj da u provinciji Guangdong, automatizuje 80% proizvodnih procesa.

Ovakve težnje će neminovno narušiti tržište rada, počev od rutinskih poslova (kao što su usluge za klijente i telemarketing), nakon čega sledi rutinski profili poslova (kao što je rad na montažnoj liniji) i, konačno, utičući na ne-rutinske poslove (npr. kao vožnja ili čak radiologija). Nedavna istraživanja MGI-a pokazala su da bi u ubrzanom automatizacijskom scenariju nekih 82-102 miliona kineskih radnika bilo prinuđeno da promeni poslove i prebaci se na neke druge profile zanimanja.

Prekvalifikacija onih koji će biti prinuđeni da se premeste na neke druge poslove biće veliki izazov za kinesku vladu, kao što će izazov biti i sprečavanje velikih digitalnih igrača da se dokopaju monopola koji, po svojoj prirodi, ugrožavaju inovacije. Međutim, spremnost kineske vlade da prihvati novo digitalno doba, sprovodeći politiku podrške i izbegavanja prekomerne regulacije tj. uvođenja previše propisa, već je ovu zemlju postavilo u poziciju sa koje ima značajnu prednost.

Kai-Fu Lee, Jonathan Woetzel

Project Syndicate

 

Zašto glasači ignorišu stručnjake?

11

U vreme kada su 23. juna britanski državljani izašli na birališta kako bi odlučili hoće li njihova zemlja i dalje ostati članica Evropske unije, nije nedostajalo saveta u korist ostanka u Evropi. Strani lideri i ugledne ličnosti tada su izrazili nedvosmislenu zabrinutost zbog posledica mogućeg izlaska, a velika većina ekonomista je slala ozbiljna upozorenja i činjenice da bi napuštanje EU za sobom povlačilo i značajnu – enormnu – ekonomsku cenu.

Pa ipak, upozorenja su ignorisana. Ankete uoči referenduma a posebno “YouGov” – istraživanje javnog mnjenja koje je odgovaralo na pitanje zašto birači koji su glasali za izlazak nisu imali poverenja u bilo kakve savetodavce. Oni nisu želeli da se njihova odluka oslanja na bilo kog političara, akademika, novinara, međunarodnu organizaciju ili think-tank institucije. Kao jedan od lidera kampanje za izlazak iz EU, Britanski sekretar pravosuđa Michael Gove se otvoreno izjasnio tim povodom, rekavši da je “narodu u ovoj zemlji je dosta stručnjaka.”

Deluje primamljivo odbaciti ovakav stav kao “trijumf strasti nad racionalnošću”. Pa ipak, obrazac koji se uočava u slučaju Brexita i Britanije deluje čudnovato poznat: u Sjedinjenim Američkim Državama, republikanski glasači oglušili su se o savete stručnjaka, imenujući Donalda Trampa za predsedničkog kandidata svoje stranke; u Francuskoj, Marin Le Pen, liderka ultradesničarskog Nacionalnog fronta podstakla je tek malo razumevanja među stručnjacima iako ima snažnu podršku naroda. Povuda, značajan broj građana postali su neprijateljski nastrojen prema poznavaocima.

Otkuda ovo i ovoliko ogorčenje prema nosiocima znanja i stručnosti? Prvo objašnjenje je da mnogi glasači pridaju malu vrednost mišljenju onih koji nisu uspeli da ih upozore na rizik od finansijske krize iz 2008. Kraljica Elizabeta II je govorila u ime mnogih kada je u jesen 2008. prilikom posete Londonskoj školi ekonomije (London School of Economics) upitala “zašto i kako to da niko nije video da ekonomska kriza dolazi”. Osim toga, sumnja i podozrenje da su ekonomisti “zarobljenici” finansijske industrije, u čijim se rukama nalaze, izražena u film Inside Job 2010., još uvek nisu otklonjeni. Obični ljudi su ljuti zbog, kako smatraju, izdajstva intelektualaca.

03

Većina ekonomista, a kamoli stručnjaci u drugim disciplinama, smatraju takve optužbe kao nepravedne jer se samo nekoliko njih posvetilo i specijalizovalo za istraživanje razvoja i ciklusa ekonomije i finansija; pa ipak, njihov kredibilitet ozbiljno je narušen. Jer, dosad se niko nije izjasnio krivim, odgovornim za patnje koje su usledile nakon što je kriza počela, a krivica je postala kolektivna.

Drugo objašnjenje ima veze sa politikom koju zagovaraju eksperti. Ovi su stručnjaci na meti optužbe, pre svega zbog zbog svoje pristrasnosti – i to ne nužno zato što su “zarobljeni” nekim ili nečijim “posebnim interesima”, već naprosto stoga jer, u ime svoje profesije i njenih principa, podržavaju mobilnost radne snage preko svih granica – zato što su za liberalizaciju trgovine, i globalizaciju uopšte.

07Ima, doduše, materijala, potvrde u ovom argumentu: iako nisu svi ekonomisti – a sigurno ne svi društveno-naučni radnici – ti koji bespogovorno zagovaraju međunarodne integracije, nesumnjivo je da su oni daleko naklonjeniji u isticanju prednosti globalizacije i liberalizacije nego što je to prosečni građanin.

Ovo ukazuje na treće i najubedljivije objašnjenje: dok stručnjaci naglašavaju opšte koristi od otvorenosti sveta bez granica, istovremeno gaje tendenciju ka zanemarivanju ili minimiziranju posledica koje ovi globalni procesi imaju po određene profesije ili društvene grupe i zajednice. Oni smatraju da su imigranti – kojima je Dejvid Kameron pripisao trijumf kampanje za izlazak iz EU – neto korist za privredu; međutim, oni ne obraćaju pažnju na to što radnici trpe posledice otvorenog svetskog tržišta; radnici trpe pritisak usled pada plata, a tu je i nedostatak stanova, prepune škole, kao i prevaziđeni zdravstveni sistem. Drugim rečima, obični ljudi okrivljuju svoje intelektualce jer su ravnodušni.

Iza ovakve kritike na račun intelektualnih elita uglavnom leže valjani razlozi. Kao što je to već istakao Ravi Kanbur sa Univerziteta Kornel, ekonomisti i kreatori politika imaju tendenciju da agregatno to jest  “uopšteno” gledaju na probleme: da ih promatraju združene a ne kao pojedinačne, te da ih sve promatraju samo kroz prozmu srednjoročne perspektive, pretpostavljajući kako tržište funkcioniše dovoljno dobro da bi apsorbovalo veliki deo negativnih šokova. Njihova perspektiva sukobljava se s “ovozemaljskim” problemima običnih ljudi, kojima je više stalo do distributivnih pitanja, imajući različit (često kraći) vremenski horizont i realno strahujući od monopolskog ponašanja.

01

Ukoliko ekonomisti i drugi stručnjaci žele da povrate poverenje svojih sugrađana, ne bi trebalo da se i dalje oglušuju na ove njihove probleme. Oni, pre svega, treba da budu skromniji u svojim nastupima, trudeći se da izbegavaju deljenje lekcija ostalima. Trebalo bi da svoje političke stavove zasnivaju na raspoloživim dokazima a ne na predrasudama. Trebalo bi, takođe, i da budu voljni na promenu svojih stavova i mišljenja ukoliko podaci ne potvrđuju njihova uverenja. Ovo u velikoj meri odgovara onome što istraživači, zapravo, i čine; međutim, kada govore u javnosti, stručnjaci često nastoje da uproste svoje stavove.

Za ekonomiste, neusiljenost i skromnost podrazumeva da imaju sluha za one kojima su specijalnost druge discipline i delatnosti. U vezi imigranata, trebalo bi da čuju i poslušaju ono što sociolozi, politikolozi ili psiholozi imaju da kažu o tome kakve efekte može izazvati suživot u multikulturalnim sredinama.

Drugo, stručnjaci bi u svom pristupu trebalo da budu detaljniji i konkretniji. Oni bi trebalo da ispitaju uticaj ne samo agregatnog BDP-a u srednjoročnom periodu, kao što su to do sada činili, već i to kakve posledice ostavlja iza sebe sprovođenje određenih politika: kakvi su efekti tokom vremena, kako se odražavaju u konkretnom prostoru i situaciji, i kolika je njihova efikasnost unutar društvenih kategorija. Politička odluka može agregatno biti pozitivna, dakle u kategoriji združenih, grupisanih pojava, ali je u stanju da ozbiljno ošteti neke grupe – što je često slučaj sa merama (vizne, ekonomske, industrijske) liberalizacije.

Treće, ekonomisti treba da krenu i dalje od (obično ispravne) opservacije da se takvi efekti distribucije mogu rešiti preko poreza i socijalnih transfera, i, shodno tome, da rade na njihovom ostvarivanju. Da, ukoliko politička odluka dovodi do agregatnih dobiti, gubitnici u principu mogu nadoknaditi svoj gubitak i primereno ga kompenzovati. Ali, ovo je lakše reći nego učiniti.

U praksi, često je teško identifikovati gubitnike kao i pronaći prave instrumente i načine za njihovu podršku. Tvrditi da se problemi mogu rešiti bez ispitivanja kako i pod kojim uslovima je to izvodljivo bila bi čista intelektualna lenjost. Govoriti povređenima da su mogli biti pošteđeni bola neće im pružiti ništa manje razloga da bi bili manje ogorčeni, ili manje povređeni; takav njihov rečnik i javni nastup tipa “posle bitke svi generali” samo je dolivanje ulja na vatru, čime se dalje raspiruje nezadovoljstvo na račun tehnokratskih stručnjaka.

Iz razloga što je rastuće nepoverenje javnosti prema stručnjacima plodno tle za demagoge, ova situacija predstavlja pretnju po demokratiju. Akademici i političari mogu biti u iskušenju da odgovore odbijanjem, što izgleda kao vrhunac ignorancije i povlačenja u kule od slonovače. Ali, ni to stvari ne čini boljima. Nema potrebe predavati se populistima. Ono što je potrebno jeste imati više iskrenosti, što više smernostii skromnosti, što preciznije analize i što rafiniranija rešenja.

Jean Pisani-Ferry, France Strategie

 

Zašto se ljudi opiru novim tehnologijama?

Istorija može da pruži odgovor.

01

Osnivač Majkrosofta Bil Gejts ne razume zašto ljudi nisu zabrinuti zbog veštačke inteligencije (AI), i slaže se sa Ilonom Maskom (Elon Musk) da bi AI mogla biti jedna od naših najvećih egzistencijalnih pretnji po ljudsku vrstu. Šef Majkrosoftovog odeljenja za razvoj i istraživanje, Eric Horvitz ne slaže se sa Gejtsovim stavom. Zabrinutost zbog socijalnih i ekonomskih uticaja koje bi veštačka inteligencija imala po ljudsko društvo jedna je od brojnih kontroverzi koje prate nove tehnologije. A tako je bilo – oduvek.

Postoje mnogi razlozi za ovo protivljenje novim tehnologijama. U knjizi “Inovacije i njihovi neprijatelji: Zašto se ljudi opiru novim tehnologijama” (Innovation and Its Enemies: Why People Resist New Technologies), tvrdi se da naš osećaj za ljudsko i poimanje onoga šta nama ljudima znači biti “čovek” leži u korenu skepticizma prema tehnološkim inovacijama.

Knjiga je objavljena 6. jula u Montrealu, na 16. Međunarodnoj konferenciji Šumpeterovog društva. Šumpeter je za života gajio veliku pažnju za inovatore, inovativnost, patente i preduzetnike – rekavši jednom prilikom da ih njihov rad izlaže “društvenom ostrakizmu tj. odstranjenosti i izgnanstvu, fizički ih onemogućavajući, ili direktnim napadom” – onda ova konferencija nije mogla biti pogodnije mesto za objavljivanje ovakvog štiva. Džozef Šumpeter je ovaj komentar napisao pre više od jednog veka, 1912. godine. Što će reći da imamo dugu istoriju otpora tehnološkim dostignućima. Stoga se treba okrenuti istoriji i prohujalim događajima kako bismo shvatili  zašto “genijalci” i izvanredni inovatori najčešće žive u izgnanstvu, kako unutrašnjem tako i spoljnom.

02

Gledajući u prošlost za odgovorima

Knjiga se oslanja na 600 godina tehnoloških kontroverzi, od napada na kafu u srednjovekovnom Bliskom istoku i Evropi do današnjih debata o potencijalnom fatalnom uticaju veštačke inteligencije, dronova, 3-D štampača i “petljanja” s genima.

U knjizi se zastupa teza da društvo teži da odbaci nove tehnologije onda kada one postanu zamena za našu “ljudskost” a ne sredstvo da tu ljudskost povećaju. Naša želja za humanizovanjem tehnologija zapretena je u humour: “Ukoliko jednog dana računari postanu previše moćni, možemo ih organizovati u komisiju – to će ih dokusuriti.”

Željno ih prihvatamo onda kada podržavaju naše iskonske želje za inkluzijom, svrhom, izazovom, značenjem i usklađivanjem sa prirodom. Mi to radimo čak i kada su računari preglomazni, skupi, kada nam trace vreme ili kada se stalno kvare.

Evo ilustrativnog primera. U ranim danima uvođenja traktora u Sjedinjenim Američkim Državama, teško da je ova mašina bila uzor efikasnosti jedne farme. Traktori su nudili “premalo prednosti” u odnosu na dobre, stare konje. Neki protivnici poljo-mehanizacije tvrdili su da bi njihova vrednost bila tek neznatno poboljšana kada bi traktori – poput konja mogli da se razmnožavaju.

Čemu nas o novim tehnologijama mogu podučiti drevni mobilni telefoni “cigle”

S obzirom da se tehnologije nezadrživo šire uzduž i popreko svih zemalja i kontinenata, takođe se menjaju  i društvene implikacije. Kada je, recimo, Motorola u Sjedinjenim Američkim Državama predstavila prvi celularni telefon 1983., ova inovacija bila je odbačena kao “igračka za bogate”. Mobilni su tada koštali $4,000 (današnji ekvivalent od $10.000), bili su teški dva kilograma, dugački preko 30 santimetara, bateriji je bilo potrebno 10 sati da bi se napunila, a njim se moglo pričati jedva oko 30 minuta.

Ovi pokazatelji bi ih pre kvalifikovali kao sredstvo za ažuriranje nečijeg statusa na Fejsbuku. Bili su meta sprdnje i podrugljivih komentara, a u vicevima im je prišiveno ime koje je prvoj generaciji celularaca ostalo do danas: “cigle” (brick phones) – upravo zbog svog oblika i težine.

Prvi model je nazvan DynaTAC, što je skraćenica za Dinamičko-adaptivno pokrivanje čitavog područja (Dynamic Adaptive Total Area Coverage). Uprkos ovom agresivnom i probitačnom imenu, rani modeli uradili su malo toga kako bi uvećali našu “ljudskost”, pogotovo za mlade ljude. Stopa usvajanja mobilne telefonije se u Sjedinjenim Američkim Državama kretala brzinom glečera, stavljajući SAD daleko ispod Evrope, Azije i Afrike.

Kada su mobilni telefoni počeli da osvajaju Afriku, njih su ponovo otkrili inženjeri, šireći njihov uticaj i koristeći nove poslovne modele koje su kreirali preduzetnici iz Kenije. Oni su prvi uveli mobilni prenos novca – pod nazivom “transfer” a ne “bankarstvo”, jer banke ne bi dozvolile telekomunikacionim kompanijama da drže i barataju novcem.

Mobilni telefoni danas više nisu samo sredstvo za komunikaciju. Oni su samo nominalno “telefoni”, a pored telefonske komunikacije služe i kao banke, škole, ambulante, i sredstvo za širenje transparentnosti i demokratije. Oni danas, zapravo, povećavaju našu ljudskost na način koji se nije mogao predvideti početkom 1980-ih. Oni su, takođe, služili kao uzor za poboljšanja u drugim poslovnim i industrijskim sektorima, kao što je, recimo, vanmrežno napajanje električnom energijom.

A danas imamo više od pukih “mobilnim telefona”. To su danas, u stvari mobilni “uređaji” sa desetinama korisnih (ali i zabavnih) funkcija  sve su – samo ne telefoni. Živimo u uzbudljivim vremenima u kojima tehnološka raznolikost i kreativnost nude neograničene mogućnosti za proširenje ljudskog potencijala za sve, a ne samo za određene ekskluzivne i elitne slojeve društva.

Onda kada nam tehnologije zauzvrat pruže mnogo dobroga

Inovacije i njeni neprijatelji pokazuju da se otpor prema novim tehnologijama povećava onda kada je javnost shvata da će koristi od novih tehnologija imati tek samo mali deo društva, dok rizika od njenog korišćenja biti isuviše. I to je razlog zašto se tehnologije koje promovišu velike korporacije često suočavaju s oštrim protivljenjem javnosti.

Slično tome, nove tehnologije suočavaju se s velikim otporom onda kada ih javnost doživi kao rizične, jer je percepcija javnog mnjenja na inovacije uglavnom na kratak rok, dok se prave koristi mogu osetiti i odraziti samo ukoliko inovacije budu inkorporirane u naša društva jedino na duge staze. Stoga, govoriti skeptičnoj javnosti da će od neke nove tehnologije koristi imati tek buduće generacije ne znači da nas to može zaštititi od gneva sadašnjih.

05

Koji je put napred?

Odgovor možda leži u previse zloupotrebljavanoj frazi “socijalnog preduzetništva”. Za mnoge, ovaj termin je eufemizam za dobrotvorne aktivnosti ili nevladine organizacije. Ali, ono što je zaista potrebno jeste da se “društveno” ponovo pretoči u “preduzetništvo”.

To znači da treba istraživati nove načine na koje se današnja preduzeća mogu videti kao ona koja doprinose opštem dobru. Činjenica da preduzeća koriste nove tehnologije kako bi poboljšale svoju konkurentnost otežava javnosti da razdvoji tehnologiju od njene upotrebe – bilo da upotreba inovativnih rešenja u datom trenutku (i na kratak rok!) ide nabolje ili, pak, na gore.

Sudbina novih tehnologija nastaviće da se određuje ravnotežom moći u društvu. Tokom gotovo 400 godina, otomanski vladari protivili su se štampanju Kurana. Na taj način se podrivala uloga verskih lidera kao izvora kulturnih kodova. Ali, kada je pisana reč počela da pojačava moć vladara, nastao je postepen sukob, sučeljavanje u odnosu na prethodne fatve (usmeni saveti koje daju isključivo eksperti za islamsko pravo) o zabrani štampanja Kurana. Kraće rečeno, afinitete koje su svetovni vladari u islamskom svetu gajili za pisanu reč preuzeli su kasnije i verski službenici i sam Islam.

Inovacija i njeni neprijatelji pružaju nam mnoge druge primere gde je prihvatanje novih tehnologija zavisilo od toga da li su ove pojačavale – a ne podrivale – dotad uvrežene prakse i navike. Dilema s kojom se suočava savremeno društvo glasi: da li ojačati postojeće ustaljene prakse, ili podrivati društvo inovativnim rešenjima?

Nove tehnologije su od suštinskog značaja za podsticanje ekonomskog rasta, one zadovoljavaju ljudske potrebe i štite životnu sredinu. Nove, čiste energetske tehnologije kao što su solarne fotonaponske ćelije i turbine su, na primer,  od ključnog značaja u smanjenju emisije ugljen-dioksida i rešavanju izazova klimatskih promena.

Njihovo usvajanje, međutim, često biva sprečeno ili usporeno zbog interesa aktuelne industrije i lobija. Dilema je, zapravo, pre svega u tome što se mnogim slučajevima držanjem za staro može, u stvari, biti u sukobu sa našom humanošću, naročito u pogledu naše težnje za usklađivanjem s prirodom. Kao što je američki kompozitor Džon Kejdž (John Cage) prikladno rekao: “Ne mogu da razumem zašto se ljudi toliko plaše novih ideja. Ja se plašim starih. “

Rachel Hallett 12 Jul 2016 We-Forum

Džek Ma i Alibaba: od autsajdera do šampiona e-trgovine

Nova biografija Džeka Ma (Jack Ma) daje svež uvid u skromno poreklo najuspešnijeg kineskog preduzetnika. Ipak, ova insajderska priča o neočekivanom usponu Alibabe otkriva malo detalja o tome kako funkcioniše ova e-commerce imperija vredna 203 milijarde dolara.

Priča o usponu skromnog učitelja engleskog koji se iz siromaštva vinuo do korporativnog Titana već je naširoko poznata u Kini. Pored izuzetnog bogatstva, Maova popularnost kod kuće donela mu je preko 20 miliona sledbenika na Weibo-u, kineskoj mreži nalik na Twitter. U knjizi “Alibaba: kuća koju je izgradio Džek Ma” (“Alibaba: The House that Jack Ma built”) Dankan Klark dodaje više boja i konteksta. Bivši bankar i savetnik Alibabe iz prve ruke govori o ključnim ličnostima koji su učestvovali ili doprineli stvaranju Alibabe na svež i veoma čitljiv način.

Jedan od prvih Klarkovih uvida je onaj o sopstvenom bolnom iskustvu. Godine 2003. on odbija mogućnost da kupi akcije Alibabe po ceni od 30 centi po komadu. To je bila jedna greška koja je “narasla u grešku od 30 miliona dolara” kada je ta kompanija prvi put listirana na Njujorškoj berzi po ceni od $68 po akciji jedanaest godina kasnije. Ispostavilo se da je Ma napravio karijeru na tome što je bio potcenjivan – to je lekcija koju su Goldman Saks, eBay i ostali takođe naučili.

Alibaba: godišnji prihodi u periodu 2010-2015

Alibaba: godišnji prihodi u periodu 2010-2015

Maova skromnost je ključna za njegovu priču superiornog konkurenta iz senke. Njegovi toliko isticani akademski neuspesi i nedostatak znanja iz oblasti tehnologije stavili su ga u drugu ligu u odnosu na druge pionire Interneta kao što je na primer Yahoo-ov Džeri Jang (Jerry Yang) obrazovan na Stenfordu. Maova “uvrnutost” je vidljiva i ogleda se u njegovoj ljubavi prema borilačkim romanima (korporativne vrednosti Alibabe su kodifikovane u nečemu što se zove “Mač sa šest žilavih duhova”), divljenju za “Forrest Gump” i sklonost da se preoblači i peva pred hiljadama svojih zaposlenih. Klark ga sa obožavanjem zove Magični Džek (“Jack Magic”).

Ali, Jack Ma je takođe oštrouman biznismen koji blista onda kada je pod opsadom. Njegova borba sa Meg Vitmen (Meg Whitman) iz eBay je ključno poglavlje u Alibabinim ranim danima. U odgovoru na izazov svog mnogo većeg stranog rivala, kineska grupa odlučuje da svoju tek u povoju online trgovinu učini slobodnom za kupce i prodavce. Proći će godine pre nego što Taobao ostvari profit. Ali, ta odluka osigurala je poraz za eBay u Kini i na kraju otvorila put za Alibabu ka uspostavljanju svoju kvazi-monopola nad onlajn kupovinom u drugoj po veličini svetskoj ekonomiji.

Pokretanje primitivnog platnog sistema zasnovanog na korišćenju faks mašine je takođe bilo od vitalnog značaja za opstanak platne platforme Taobao. To je danas jedna od najvećih svetskih e-commerce platformi, kroz koji je samo u tri meseca do decembra prošlo nekih $87 milijardi dolara vredne robe. Alipay, odeljak za platni promet, od tada je evoluirao u Ant Financial, finansijskotehnološku grupu koja se procenjuje na oko 60 milijardi dolara.

Razlog zbog kojeg Alipay više nije deo Alibabe datira iz vremena kontroverzne epizode iz 2010. godine, kada je Ma preneo posao, tada vredan milijardu dolara u fond koji je kontrolisao, za samo 51 milion dolara. Zvanični razlog za ovaj transfer je bio da se ubrza dobijanje dozvole od centralne banke. Ali Yahoo i HTC, tada glavni akcionari kineske grupe, izjavljivali su da im ništa o tome nije bilo rečeno pre nego što je cela stvar završena. Kritičari takođe ističu da kineska centralna banka nikada eksplicitno nije zabranila Alibabi da poseduje elektronsku platformu za plaćanje.

Alibabin udeo u plaćanju i trgovini kroz mobilnu platformu od drugog kvartala 2012. do trećeg kvartala 2015 .godine

Alibabin udeo u plaćanju i trgovini kroz mobilnu platformu od drugog kvartala 2012. do trećeg kvartala 2015 .godine

Upitno korporativno upravljanje, regulatorna neizvesnost, i Maova sve kompleksnija mreža imovine i interesa izvan Alibabe, isplivava na površinu vrlo često. Ali Klark nije dovoljno eksplicitan u objašnjavanju ovih pitanja. Na primer, knjiga jedva pominje Alibabinih drugih 17 suosnivača. Danas je kompanija u suštini kontrolisana od strane 34-tvoročlanog kruga partnera među kojima su Maov pomoćnik Džo Tsai (Joe Tsai) i niz rukovodilaca i koosnivača. Klark nudi sažet i šifrovani opis: partnerstvo osigurava da “osnivači ostanu gospodari svoje sudbine”.

Zatim, tu je složen i s vremena na vreme konfrontirajući odnos Alibabe sa kineskom vladajućom komunističkom partijom. Sporovi oko plaćanja i falsifikovane robe ukazuju na regulatorne rizike s kojima se suočava kompanija. Klark detaljno opisuje napore kompanije da osigura odnose sa vladom, uključujući i ukazano gostoprimstvo u slučaju preko 44.000 poseta državnih delegacija u 2014. Ali, knjiga ne istražuje Maovu dublju povezanost sa Pekingom: neki od investitora Alibabe, pre nego što je ova platforma za e-trgovinu ušla u proces inicijalne javne ponude svojih akcija, bili su investitori firmi sa dubokim političkim vezama, uključujući tu i fond čiji je osnivač sin bivšeg premijera Vena Đjabaoa (Wen Jiabao), kako je pisao New York Times 2014. godine. Ant Financial, kojeg Ma i dalje kontroliše, podržana je od strane državnog investicionog fonda China Investment Corp i državne banke China Construction Bank, prema izvorima koje navodi Wall Street Journal. Ovakva povezanost dovodi u pitanje Maov imidž kao autsajdera.

Jasno je da je Alibaba prešao dug put od svojih skromnih korena u Hangdžou (Hangzhou). Ovih dana kompanija ulazi u prekograničnu e-trgovinu, cloud computing, sektor zdravlja, zabave i medija. Sa tako visokim finansijskim ulogom, međusobni uticaj između Alibabe i njegovog izuzetno moćnog osnivača i njegovih ambicija je i dalje neverovatno važan.

Reuters

 

Zašto su bogati toliko bogatiji

Inequality

Prikaz knjiga: Joseph Stiglitz, Veliki jaz: Nejednaka društva i šta da se radi /The great divide: Unequal societies and what we can do about them/; Joseph Stiglitz, Nova pravila američke ekonomije: Program za rast i zajednički prosperitet /Rewriting the rules of the American economy: An agenda for growth and shared prosperity/; Joseph Stiglitz i Bruce Greenwald, Ka društvu znanja: Novi pristup rastu, razvoju i društvenom progresu /Creating a learning society: A new approach to growth, development, and social progress/.

Osnovna istina o današnjem američkom ekonomskom rastu je to da rad obavljaju mnogi a da stvarna nadoknada uglavnom ide nekolicini. Žalosna statistika je poznata: jedan odsto zaposlenih donosi kući više od 20 odsto prihoda, a njihov udeo se više nego udvostručio tokom prethodnih trideset pet godina. Dobit onih 0,1 odsto na vrhu još je veća. U tom istom periodu, prosečne plate i prihodi američkog domaćinstva malo su se povećali, a u nekim demografskim grupama (npr. muškarci sa srednjom školom) čak i smanjili.

Nejednakost prihoda postala je tako veliki problem da su čak i političari iz redova republikanaca počeli da osuđuju njene posledice. Nije neobično što demokrati poput Baracka Obame nazivaju bavljenje nejednakošću „presudnim izazovom našeg vremena“. Ali činjenica da je Jeb Bush u svom prvom govoru o političkim smernicama u 2015. godini pomenuo frustraciju koju osećaju Amerikanci zato što se „samo mali deo stanovništva penje ekonomskim liftom“ pokazuje da je nejednakost postala suviše očigledna i suviše štetna da bi se mogla ignorisati.

Nešto slično se dogodilo i u ekonomiji. Istorijski gledano, akademski ekonomisti, barem u dominantnoj neoklasičnoj tradiciji, nisu mnogo brinuli zbog nejednakosti. Ekonomija se bavila proizvodnjom i alokacijom, kao i efikasnim korišćenjem oskudnih izvora. Ekonomiju je zanimalo povećavanje kolača, a ne način na koji će on biti podeljen. Mnogim ekonomistima rasprava o jednakosti izgledala je opasna zato što podrazumeva nužno „nagađanje“ između efikasnosti i jednakosti: mešanje u način na koji tržište deli kolač na kraju će smanjiti kolač. Često se citiraju reči Roberta Lucasa, ekonomiste na Univerzitetu Čikaga: „Među sklonostima koje su štetne za zdravu ekonomiju najzavodljivija… i najotrovnija je fokusiranje na pitanje distribucije.“

03

Danas se krajolik ekonomske debate promenio. Nejednakost je u središtu najpopularnije ekonomske knjige u novije vreme, Kapitala ekonomiste Thomasa Pikettyija. Rad Pikettyija i njegovog kolege Emmanuela Saeza uspešno je dokumentovao porast dohodovne nejednakosti, ne samo u SAD-u već širom sveta. Najveće ekonomske institucije kao što su MMF ili OECD objavljivale su studije u kojima se tvrdi da nejednakost ne pogoduje ekonomskom rastu već mu, naprotiv, škodi. Danas se u ekonomskim časopisima lako mogu naći rasprave o toj temi.

Idealan trenutak za ekonomistu sa Univerziteta Kolumbije Josepha Stiglitza. U godinama od početka finansijske krize Stiglitz je bio među najglasnijim i najuticajnijim intelektualcima u javnosti koji su ukazivali na cenu nejednakosti i na to šta i kako se može učiniti koristeći vladinu politiku. U svojoj knjizi iz 2012. godine Cena nejednakosti i nizu članaka i kolumni za Project Syndicate, Vanity Fair i The New York Times, koji nisu objavljeni u Velikom jazu, Stiglitz pokazuje da porast nejednakosti u Sjedinjenim Državama nije prirodni rezultat već je suštinski oblikovan „našim pravilima i našom politikom“, s katastrofalnim posledicama po društvo i ekonomiju u celini. U nedavnom izveštaju za Rooseveltov institut, pod naslovom Ponovno pisanje pravila, Stiglitz je naveo detaljan spisak reformi koje bi, po njegovom mišljenju, omogućile stvaranje „ekonomije koja radi za svakog“.

Stiglitzovo istupanje u ulozi istaknutog kritičara postojećeg ekonomskog poretka nije bilo neobično. Tema njegove doktorske teze bila je nejednakost. A tokom cele svoje akademske karijere nastojao je da pokaže da se ne može računati s tim da će tržišta uvek proizvesti idealan rezultat. U nizu izvanredno važnih radova, za koje će na kraju dobiti Nobelovu nagradu, Stiglitz je pokazao kako su nepotpune i asimetrične informacije redovno vodile tržišta do rezultata koji nisu predstavljali najveće moguće blagostanje. Tvrdio je da to znači, bar u teoriji, da dobro usmerene intervencije vlade mogu pomoći u ispravljanju tih nedostataka tržišta. Stiglitzov rad na tome se nastavio: upravo je napisao (sa Bruceom Greenwaldom) Stvaranje društva koje uči, zgusnut akademski rad o tome kako vlada može da podstakne inovaciju u doba ekonomije znanja.

Stiglitz je bio predsedavajući Odbora ekonomskih savetnika u Klintonovoj administraciji, a zatim je bio glavni ekonomista u Svetskoj banci tokom azijske finansijske krize krajem devedesetih. Iskustvo mu je pokazalo da su mnogi saveti koje su zapadni ekonomisti davali zemljama u razvoju nerazumni, pa je u knjigama kao što je Globalizacija i njena nezadovoljstva (Globalization and Its Discontents, 2002) oštro kritikovao način na koji Sjedinjene Države nastoje da upravljaju globalizacijom i ta kritika ga je učinila kultnim junakom velikog dela sveta u razvoju. U sličnom duhu, Stiglitz je bio jedan od najoštrijih kritičara načina na koji se Evrozona bavila grčkom dužničkom krizom. On je tvrdio da su ideološka posvećenost takozvane trojke strogoj štednji i njeno protivljenje ozbiljnom otpisu duga produbili grčke ekonomske teškoće i stvorili mogućnost da se zemlja suoči sa „beskrajnom recesijom“. Po njegovom mišljenju, u borbi oko grčke budućnosti ne radi se samo o ispravnoj strategii već i o „ideologiji i moći“. Ta perspektiva je bila ključna i za njegov rad o nejednakosti.

U Velikom jazu Stiglitz govori o toj temi svojim najpopularnijim – i najpopulističkijim – glasom. Dok je Pikettyjev Kapital napisan hladnim, bestrasnim tonom, Veliki jaz je očigledno zamišljen kao politička intervencija i njegov ton je često nestrpljiv i gnevan. Kao zbirka kolumni, to je donekle fragmentarna knjiga koja sadrži ponavljanja, ali njena teza je jasna: nejednakost u Sjedinjenim Državama nije nesrećni nusproizvod ekonomije koja inače dobro funkcioniše. Umesto toga, ogromna bogatstva na vrhu dohodovne lestvice u velikoj meri su posledica sposobnosti jednog procenta da manipuliše tržišta i politički proces u svoju korist. (Otud naslov njegovog najpoznatijeg članka u Vanity Fairu: „Od jednog procenta, jednim procentom, za jedan procent“.) Veliko povećanje nejednakosti je znak da je sam američki kapitalizam žalosno zastranio. Ono u čemu smo se zaglavili, tvrdi Stiglitz, nije pravi kapitalizam već surogat tog sistema.

10

Nejednakost očigledno nema samo jednu definiciju. Kao što piše Stiglitz:

„Ima mnogo različitih strana američke nejednakosti: ekstremni dohodak i bogatstvo na vrhu, splašnjavanje sredine, povećavanje siromaštva na dnu. Svaki ima sopstvene uzroke i zahteva posebne mere.“

Ali u Velikom jazu Stiglitza pre svega zanima jedna dimenzija nejednakosti: provalija između ljudi na samom vrhu i svih drugih. Njegova analiza jaza usmerena je na pitanje zašto se prihodi na vrhu tako brzo povećavaju pre nego zašto svi drugi prihodi stagniraju. Mada Stiglitz očigledno priznaje značaj opadanja moći sindikata, uticaj globalizacije na američke radnike i sve manju vrednost minimalne nadnice, on se ovde pre svega bavi pitanjem zašto su danas bogati ljudi tako mnogo bogatiji nego nekad.

Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo najpre priznati da se povećanje najviših prihoda u SAD još odnosi na prihode od rada a ne od kapitala. Kao što pokazuje njen naslov, Pikettyjeva knjiga je uglavnom o kapitalu: o načinu na koji koncentracija bogatstva teži da se reprodukuje, što vodi sve većoj nejednakosti. A to je sve veći problem u SAD-u, naročito na vrhu dohodovnog spektra. Ali glavni razlog za to što su ljudi na vrhu ovih dana mnogo bogatiji nego što su bili nekad (i tako mnogo bogatiji od svih drugih) nije to što imaju mnogo više kapitala. Glavni razlog je to što su za svoj rad plaćeni više nego ranije, dok su svi drugi plaćeni isto ili manje. Generalni izvršni direktor korporacije, na primer, danas je daleko više plaćen nego što je bio ’70-ih godina, dok radnici na pokretnoj traci nisu. Mada su dohoci na vrhu porasli u zemljama širom sveta, nigde nisu rasli brže nego u SAD-u.

Jedno moguće opravdanje te pojave je to da su bogati tako mnogo više plaćeni zato što stvaraju mnogo više vrednosti nego nekad. Globalizacija i ekonomija su povećale veličinu tržišta koju uspešne kompanije i pojedinci (poput pop pevača i sportista) mogu da postignu, pa se zato više nego ikad isplati biti superstar. A kako su kompanije postale veće, potencijalna vrednost koju direktor može da doda takođe se povećala i podigla njegovu platu.

Stiglitz ne prihvata ništa od toga. On vidi povećanje prihoda na vrhu uglavnom kao posledicu onoga što ekonomisti nazivaju „rentijerske povlastice“. Većina misli o renti kao o plaćanju stanodavcu za korišćenje njegove imovine. Ali ekonomisti tu reč koriste u širem smislu: to je svaki višak koji kompanija ili pojedinac ostvaruju zato što nešto zadržava konkurentske snage da obore dobit. Renta je ekstra profit koji monopolista zarađuje zato što nema konkurencije. Renta su i ekstra profiti koje zarađuju velike banke zato što imaju prećutnu podršku vlade, koja će ih spasiti ako stvari krenu naopako. A renta su i ekstraprofiti koje ostvaruju farmaceutske kompanije zato što su njihovi proizvodi zaštićeni patentima.

Nisu sve rente strašne za ekonomiju – u nekim slučajevima one su nužno zlo. Imamo patente, na primer, zato što mislimo da će nad troškom davanja privremenog monopola prevagnuti koristi od povećanja inovativnosti koju će podstaći zaštita patenta. Ali rente čine ekonomiju manje efikasnom zato što je odvlače od ideala sveopšte konkurencije i što pogoršavaju situaciju potrošača. Dakle, iz perspektive ekonomije kao celine rentijerske povlastice su gubljenje vremena ili energije. Kao što kaže Stiglitz, ekonomija trpi kada se „više napora ulaže u rentijerske povlastice – dobijanje veće kriške ekonomskog kolača zemlje – nego u povećavanje kolača“.

08

Rente nisu ništa novo – ako se vratite u pedesete, mnoge velike američke korporacije imale su slabu konkurenciju i uživale u nečem sličnom oligopolisu. Ali moglo bi se pokazati da se količina rentijerskih povlastica u američkoj ekonomiji povećala tokom godina. Broj patenata je mnogo veći nego što je bio. Autorska prava su produžena. Mnogo su uobičajenije licence (koje štite profesionalce od konkurencije). Mlaki zakoni protiv kartela smanjili su konkurenciju u mnogim granama industrije. Što je još važnije, finansijska delatnost je sada mnogo veći deo američke ekonomije nego što je bila sedamdesetih, a finansijski profiti su za Stiglitza uglavnom rezultat „predatorskog grabljenja rentijerskih povlastica“, među njima i eksploatacije neinformisanih zajmoprimaca i investitora, te rđavih regulatornih obrazaca i preuzimanja rizika za koje finansijske institucije ne snose punu odgovornost (jer će im vlada priskočiti u pomoć ako stvari krenu naopako).

Sve te rentijerske povlastice, kaže Stiglitz, donose nekim delatnostima kao što su finansije i farmaceutska industrija, i nekim kompanijama u tim delatnostima, prekomeran deo nagrade. A i u okviru tih kompanija nagrade teže da se koncentrišu zbog onog što Stiglitz naziva „zloupotrebom korporativnog upravljanja koja navodi izvršne direktore da uzimaju nesrazmeran deo korporativnih profita“ (još jedan oblik rentijerske povlastice). Po Stiglitzovom shvatanju ekonomije, oni na vrhu zarađuju tako mnogo zato što sakupljaju mnogo renti.

To nije loše samo u apstraktnom smislu, kaže Stiglitz, već slabi društvo i ekonomiju. To podriva američko osećanje identiteta, u kom su „fer-plej, jednakost prilika i osećanje zajednice tako važni“. To otuđuje ljude od sistema. I zbog toga je manje verovatno da će bogati, koji su očigledno politički uticajni, podržati državno investiranje u javna dobra (kao što su obrazovanje i infrastruktura): ta dobra nemaju veliki uticaj na njihov život. (Verovatnije je da će jedan procenat podržati smanjenje troškova za školu, autoputeve itd.)

Zanimljivije i spornije je Stiglitzovo tvrđenje da nejednakost nanosi ozbiljnu štetu ekonomskom rastu: što je nejednakost u zemlji veća, to će zemlja imati sporiji rast. On kaže da nejednakost ugrožava tražnju jer bogati troše manje nego što zarađuju. Nejednakost vodi prekomernom zaduživanju jer ljudi imaju potrebu da pozajmljuju kako bi nadoknadili stagniranje zarade i dostigli standard svojih suseda. A to podstiče finansijsku nestabilnost pošto centralne banke pokušavaju da nadoknade zakočene zarade naduvavajući balone koji na kraju pucaju. (Razmotrite, na primer, kako je Alan Greenspan podsticao pa i tolerisao stambene balone dok je bio na čelu Federalnih rezervi.) Dakle, ekonomija u kojoj vlada nejednakost manje je snažna, produktivna i stabilna nego što bi inače bila. Iz toga sledi da bi više jednakosti rezultiralo većom a ne manjom efikasnošću. Kao što piše Stiglitz: „Vođenje računa o drugom nije dobro samo za dušu – već i za biznis.“

To objašnjenje rasta i posledica nejednakosti vrlo je jasno, ali i sumorno. Mora se, međutim, reći i da je i previše pojednostavljeno. Uzmimo pitanje da li nejednakost zaista loše utiče na ekonomski rast. Izgleda verovatno da je tako i mnoge studije to potvrđuju. Ali izgleda da je teško reći zašto je nejednakost loša za rast – razne studije ukazuju na razne krivce. A kad uporedimo zemlje, nećemo lako dokazati da postoji direktna veza između nejednakosti i posebnih negativnih činilaca koje Stiglitz navodi. Među razvijenim zemljama, one u kojima je nejednakost veća nemaju, po pravilu, manju potrošnju ili veći dug, a finansijske krize pogađaju i zemlje u kojima vlada nejednakost, kao što je SAD, i zemlje u kojima postoji više jednakosti, kao što je Švedska.

To ne znači, kao što su nekad uporno tvrdili konzervativni ekonomisti, da je nejednakost dobra za ekonomski rast. Zapravo, jasno je da američka vrsta nejednakosti ne pomaže ekonomiji da brže raste i da kretanje ka većoj jednakosti ne bi bilo štetno. Ali ne možemo da tvrdimo da bi ovo drugo snažno podstaklo ekonomiju.

09

Slično tome, Stiglitzova uporna usredsređenost na rentijerske povlastice kao objašnjenje činjenice da su bogati postali mnogo bogatiji previše pojednostavljuje taj zbrkan, složen problem. On to i sam donekle priznaje: „Naravno, nejednakost u našem društvu ne proističe samo iz rentijerskih povlastica… Važna su i tržišta, kao i društvene sile…“ Ipak, on o tome ne kaže mnogo u Velikom jazu. Nesporno je da su rentijerske povlastice važan deo bogaćenja jednog procenta, ali ipak samo deo.

Kad govorimo o jednom procentu govorimo, pre svega, o dve grupe ljudi: generalnim izvršnim direktorima korporacija i „finansijskim profesionalcima“ (među njima su i ljudi koji rade za banke ali i finansijski menadžeri, finansijski savetnici itd.). To su ljudi koje Piketty naziva „supermenadžeri“ i koji, po njegovoj proceni, čine polovinu jednog procenta na vrhu.

Među njima su tipični direktori korporacija, čija je plata porasla za 876 odsto između 1978. i 2012. godine, i menadžeri hedž fondova, od kojih neki rutinski zarađuju milijarde dolara godišnje. Po jednoj čuvenoj statistici prošle godine su 25 menadžera najvećih hedž fondova zaradili ukupno više nego sve vaspitačice u američkim obdaništima zajedno.

Stiglitz želi da pripiše to izvanredno povećanje direktorskih plata i apsurdnu svotu novca koju zarađuju finansijski menadžeri nedostatku dobre regulative. Po njemu direktori koriste propuste u korporativnom upravljanju – pasivne odbore i nemoćne akcionare – da bi eksploatisali akcionare „i prisvajali prihode firme“. A finansijski menadžeri koriste neznanje investitora da bi požnjeli dobit od onog što Stiglitz naziva „nekonkurentnim i često tajnim honorarima“ i obezbedili da budu dobro plaćeni čak i kad rade ispod očekivanja.

Ideja de je visoka direktorska plata u krajnjoj liniji posledica lošeg korporativnog upravljanja opšte je mesto i u mnogim kompanijama odnos između generalnog direktora i direktorskog odbora (čiji je zadatak da ga nadzire) suviše je srdačan. Ipak, Stiglitzova argumentacija ne objašnjava činjenicu da su direktori danas mnogo više plaćeni nego nekad. Na kraju krajeva, u ’60-im i ’70-im godinama, kada su direktori bili mnogo manje plaćeni, korporativno upravljanje bilo je, po svim merilima, znatno gore nego danas:

„Korporativni direktorski odbori bili su uglavnom sačinjeni od insajdera… ili prijatelja generalnog direktora iz studentskih dana. Direktori su uglavnom imali savetodavnu ulogu i retko su se ozbiljno suprotstavljali odlukama generalnog direktora.“

Deoničari su imali manje prava i bili su neaktivniji. Otad smo videli mnoge reforme koje su deoničarima dale više moći i odbore učinile raznovrsnijim i nezavisnijim. Da su plate generalnih direktora posledica lošeg korporativnog upravljanja, te promene bi imale bar neko dejstvo. A nisu ga imale. Plata generalnog direktora nastavila je da raste vrtoglavom brzinom.

Moguće je, naravno, da će dalja reforma korporativnog upravljanja (na primer, mogućnost da deoničari odlučuju o plati generalnog direktora) promeniti tu dinamiku, ali to nije verovatno. Na kraju krajeva i privatne kompanije – koje imaju potpunu kontrolu nad platom svog generalnog izvršnog direktora – daju ovom besmisleno visoku svotu. A direktori koji spolja dođu u kompaniju – što znači da nemaju podršku u odboru – plaćeni su još više od internih kandidata. Od 2010. deoničari mogu da iskažu svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo platom izvršnog direktora neobaveznim glasanjem. Gotovo sve te plate su prihvaćene. (Ove godine, na primer, plate su, u proseku, podržane sa 95 odsto glasova.)

Slično tome, dok finansijski menadžeri novca zaista ubiraju korist od netransparentnih i previsokih honorara za svoje savete i upravljanje portfoliom, posebno kad imaju posla sa običnim investitorima (koji nekad ne razumeju šta plaćaju), teško je dokazati da oni baš zbog toga postaju mnogo bogatiji nego nekad. Na prvom mestu, mada su ti honorari neprozirni, zapravo ih je lakše razumeti nego nekad; uz to, finansijski menadžeri se danas suočavaju s mnogo većom konkurencijom, pre svega jeftinih indeksnih fondova. A kad se radi o menadžeru hedž fonda, struktura njegovog honorara nije se mnogo menjala a njegovi klijenti su obično prilično obavešteni investitori. Nije verovatno da su se menadžeri hedž fondova usavršili u obmanjivanju svojih klijenata i dobijanju „nekonkurentnih i često tajnih honorara“.

19

Šta se zapravo zbiva? Nešto mnogo jednostavnije: menadžeri aktive danas upravljaju mnogo većim novcem nego nekad. Još 1990. godine hedž fondovi su ukupno investirali 38.9 milijardi dolara. Danas je to poraslo na gotovo tri hiljade milijardi. Investicioni fondovi otvorenog tipa u SAD imali su 1992. godine 1,6 milijardi u aktivi, a danas imaju više od 16 hiljada milijardi. A to znači da menadžer portfolia danas može da bude mnogo bolje plaćen nego pre dvadeset godina čak i ako ne radi bolje.

To ne znači da menadžeri aktive ili izvršni direktori korporacija „zaslužuju“ ono što zarađuju. Zapravo nema ubedljivih dokaza da su oni, relativno govoreći, bolji od nekadašnjih, a ima mnogo dokaza da su za svoj rad plaćeni više nego što bi trebalo. Ni menadžeri aktive nisu postali bolji u plasiranju investicija. Stvar je u tome što nas objašnjavanje njihovih velikih zarada korupcijom ili rđavim pravilima neće daleko odvesti. Od toga su, verovatno, važniji jačanje ideoloških pretpostavki o značaju izvršnih direktora i promena društvenih normi, takva da sad izgleda prirodno da izvršni direktori uzmu sve što mogu da dobiju. (Stiglitz na to aludira u Ceni nejednakosti: „Promenile su se i norme za to šta je ‘fer’.“) Rasprave o promenama normi često postanu ono što je ekonomista Robert Solow nazvao „provala amaterske sociologije“. Ali to ne znači da možemo ignorisati te promene jer uspon jednog procenta nisu izazvale samo ekonomske ili regulatorne promene već, u jednakoj meri, i ideološke.

Usložnjavanje Stiglitzovog objašnjenja za bogaćenje jednog procenta nije samo intelektualna vežba. Ono je važno za razmišljanje o najboljem načinu za bavljenje nejednakošću. Strategije za smanjivanje nejednakosti mogu se svrstati u dve kategorije: one koje pokušavaju da poboljšaju preporesku raspodelu (to se ponekad nespretno naziva predistribucija) i one koje koriste poreze i transfere da promene posleporesku distribuciju prihoda (to je ono što obično nazivamo distribucija). Povećavanje minimalne nadnice je primer predistribucije. Medicaid je redistribucija.

Stiglitzov program – skiciran u Velikom jazu i detaljno izložen u Ponovnom pisanju pravila – oslanja se na obe vrste strategija, ali Stiglitz se uzda u to da će bolja pravila, smišljena da potkrešu rentijerske povlastice, imati poželjan uticaj na preporesku raspodelu prihoda. Između ostalog, on želi mnogo čvršću regulativu finansijskog sektora. On želi da smanji ograničenja koja nameće intelektualna svojina (što će smanjiti vrednost patenata) i da ubedi vladu da agresivno nametne zakone protiv monopola. Želi da reformiše korporativno upravljanje tako da izvršni direktor ima manji uticaj na upravni odbor i da deoničari više učestvuju u određivanju direktorove plate. Želi da ograniči poreske olakšice i podstakne upotrebu berzanskih opcija. I želi da menadžeri aktive „javno prikažu deonice, prihode i strukturu honorara“. Pored toga što se zalaže za smanjenje prihoda najbogatijih Amerikanaca, on predlaže mere kao što su povećanje minimalne nadnice i zakoni koji osnažuju sindikate kako bi se povećao prihod običnih Amerikanaca (mada to nije u središtu Velikog jaza).

Gotovo svi ti predlozi su odlični. Kad bi se primenili, neki od njih – pre svega čvršće regulisanje finansijske delatnosti – uticali bi na korporativne rente i nejednakost. Ali malo je verovatno da bi ta pravila znatno smanjila prihod mnogih u jednom procentu, pre svega zato što bi poboljšanja u korporativnom upravljanju i transparentnosti upravljanja aktivom po svoj prilici malo uticala na plate generalnih direktora i honorare finansijskih menadžera.

Ovo nije govor malodušnosti. Prvo, ta pravila bi bila dobra stvar za ekonomiju kao celinu; učinila bi je efikasnijom i konkurentnijom. Još važnije, druga polovina Stiglitzovog programa – redistribucija preko taksi i transfera – ostaje izvanredno moćno sredstvo za borbu protiv nejednakosti. Na kraju krajeva, dok je preporeska nejednakost problem za sebe, najrazornije je veliko povećanje postporeske nejednakosti. A SAD se razlikuje od drugih razvijenih zemalja upravo po toj vrsti nejednakosti. Kao što piše Stiglitz:

„Neke druge zemlje imaju istu ili gotovo istu preporesku i transfersku nejednakost; ali one zemlje koje su dozvolile tržišnim silama da se razmahnu na taj način kasnije smanjuju nejednakost pomoću poreza i transfera i obezbeđivanja javnih servisa.“

16

Redistributivna politika za koju se Stiglitz zalaže sasvim je očekivana. U sferi poreza, on želi da poveća poreze na najviše zarade i na kapitalne dobitke, da uvede porez na emitovanje štetnih gasova i na finansijske transakcije, i da skreše korporativne subvencije. Ali bavljenje nejednakošću ne može ostati na oporezivanju. Ono se tiče i investiranja. Stiglitzovim rečima: „Kad bismo više trošili na obrazovanje, zdravlje i infrastrukturu, osnažili bismo našu ekonomiju, sada i u budućnosti.“ On, dakle, želi više investiranja u škole, infrastrukturu i fundamentalna istraživanja.

Fundamentalistima slobodnog tržišta to zvuči kao čista katastrofa – recept za uzimanje novca od onih koji stvaraju poslove i davanje tog novca vladi, koja će ga protraćiti na mostove što nikud ne vode. Ali tu se Stiglitzov akademski rad najjasnije preseca s njegovom političkom perspektivom. Suštinski zaključak Stiglitzovih istraživanja je da tržišta, kad se prepuste sama sebi, nisu savršena i da ih pametnom politikom možemo pogurati u boljem pravcu.

I zaista – Stvaranje društva koje uči bavi se pitanjem kako zemlje u razvoju mogu da iskoriste vladinu politiku da bi postigle visok rast i intenzivnu ekonomiju zasnovanu na znanju, to jest kako ne bi ostale jeftini proizvođači robe. Šta to znači za budućnost Sjedinjenih Država nije sasvim jasno, ali Stiglitz tvrdi da to znači da bi vlade morale da igraju glavnu ulogu u tekućoj „strukturnoj transformaciji ekonomije“.

Naravno, politički zadatak sprovođenja bar nečeg od predloženog – a pogotovo svega – zaista je ogroman, delom i zato što nejednakost otežava utvrđivanje nejednakosti. A čak i za progresivne, činjenica da je program „porez i transfer“ naveliko poznat može ga učiniti manje privlačnim. Na kraju, politike za koje se Stiglitz zalaže u suštini se ne razlikuju mnogo od onih koje su oblikovale SAD u poratnom dobu: visoke marginalne poreske stope za bogate i smisleno investiranje u javnu infrastrukturu, obrazovanje i tehnologiju. Zašto ljudi nikad nisu prestali da zahtevaju te politike? Zato što su bile delotvorne. Kao što kaže Stiglitz: „Činjenica da ste za nešto čuli ranije ne znači da to ne treba opet da pokušate.“

 

James Surowiecki, The New York Review of Books, 24.09.2015.

 

Peščanik