Da li je na vidiku Hladni rat sa Kinom?

Peking se već suprotstavlja politici Vašingtona, piše Adam Sigal za Foreign Affairs.

Tri i po godine od svog prvog mandata, administracija američkog predsednika Donalda Trampa konačno je sastavila sveobuhvatnu strategiju za povratak američke tehnološke konkurentnosti u trci sa Kinom. Od presecanja lanaca koji snabdevaju kineske tehnološke gigante, preko zabrane svih transakcija s ovim poslovnim subjektima, do regulisanja pristupa podmorskim kablovima od kojih zavise i globalne telekomunikacije – mere Trampove administracije često su bile nepotpune, improvizovane, pa čak i štetne po neke velike potencijale američkog inovacionog sistema. Oni su, međutim, postavili obrise američke tehnološke politike prema Kini u bliskoj budućnosti. Ta politika počiva na ograničavanju protoka svoje tehnologije ka Kini, restrukturisanju globalnih lanaca snabdevanja i ulaganju u nove tehnologije kod kuće. Čak ni nova američka administracija verovatno neće odstupiti od ovih osnovnih postavki.

Iskristalizovala se i kontrastrategija Pekinga. Kina se utrkuje da razvije poluprovodnike i druge osnovne tehnologije kako bi smanjila svoju ranjivost na prekid lanaca snabdevanja koji prolaze kroz Sjedinjene Države. Tragajući za načinima koji bi doprineli postizanju ovog cilja, njeni lideri mobilišu tehnološke kompanije, ojačavaju veze sa zemljama koje učestvuju u kineskoj inicijativi ‘Pojas i put’ i održavaju kampanju sajber-industrijske špijunaže.

Obrisi „Tehnološkog Hladnog rata“ sada su postali jasni, ali ko će se prvi i najviše okoristiti –  ako će neko od njih uopšte imati koristi od ovog nadmetanja – to i dalje ostaje otvoreno pitanje. A tada će ovaj svet globalnog tehnološkog razvoja, raspolućen na dve super-strane, verovatno imati sporije inoviranje, barem na kraći period. Takođe će biti skupo. U izveštaju Dojče banke je iznesena procena da će u narednih pet godina troškovi ovog tehnološkog rata biti veći od 3,5 hiljade milijardi dolara. Ipak, lideri sa obe strane Tihog okeana gaje nadu da će ubrzati tehnološki razvoj kod kuće, čineći to pitanjem od nacionalne bezbednosti.

Tramp je odredio kurs američke tehnološke trke sa Kinom. Ako u novembru (odnosno januaru 2021.) dođe do promene administracije, promene politike će verovatno biti stvar preciznog podešavanja „detalja“. Da bi se rešile zabrinutosti koje TikTok, WeChat i druge kineske aplikacije pokreću zbog privatnosti podataka i cenzure, na primer, Sjedinjene Države bi na kraju mogle da se odluče za zamenu sveobuhvatne zabrane na osnovu zemlje porekla (aplikacije, softvera, hardvera, opreme, itd) jačanjem sopstvenog regulatornog okvira za privatnost. A nova administracija bi mogla uvesti i druge opsežne promene, koje bi uticale na tok trke ova dva rivala.

Na primer, ako bi Sjedinjene Države ojačale odnose sa svojim saveznicima, mogle bi pronaći partnere voljnije za saradnju u razvijanju međunarodnih standarda, zaštiti osetljive intelektualne svojine i ulagati u 5G i druge tehnologije u nastajanju. Trampova administracija predložila je oko 30% povećanja „civilnih“ finansiranja za veštačku inteligenciju i kvantne informacione nauke, ali bi i druge oblasti naučnog istraživanja takođe mogle dobiti prioritetno finansiranje. Pametnija imigraciona politika mogla bi da spreči mnoge od najboljih i najsjajnijih da svoje poslovne prilike traže u Australiji, Kanadi, Evropskoj uniji i Britaniji, i tako povećati američku konkurentnost u poluprovodničkoj tehnologiji i veštačkoj inteligenciji. Ali, sve ove promene bi se odigravale na marginama iste osnovne strategije: blokirati protok zapadne tehnologije ka Kini, ponovo uspostaviti neke visokotehnološke lance snabdevanja i oživeti američke inovacije. Ove suštinske odredbe su Pekingu jasne, kao što su postale i Vašingtonu. Kao rezultat toga, Kina se priprema za budućnost u kojoj se, kada je reč o suštinski važnim osnovnim tehnologijama, više ne može pouzdati u Sjedinjene Države.

Ove godine je kineski Nacionalni kongres predstavio petogodišnji plan u kojem će se u gradske i provincijske oblasti ali i kompanije uložiti blizu 1,4 biliona dolara za izgradnju „nove infrastrukture“, pre svega povezane s veštačkom inteligencijom, data centrima, 5G tehnologijom i industrijskim internetom (što je inicijalno i prioritet razvoja 5G mreže), kao i drugih novih tehnologija. Kineski kreatori politika posebno nastoje da smanje zavisnost svoje zemlje od Sjedinjenih Država u proizvodnji poluprovodnika. Peking je u oktobru 2019. osnovao fond za razvoj poluprovodničke tehnologije u iznosu od 29 milijardi dolara, a u avgustu su kineski zvaničnici uveli i druge politike kojima podržavaju domaću industriju čipova, uključujući poreske olakšice, podršku istraživanju i razvoju, kao i podsticaje za međunarodne kompanije za poluprovodnike da se presele u Kinu. Dva proizvođača čipova, podržana od vlade, su zaposlila više od 100 iskusnih inženjera i menadžera iz ’Taiwan Semiconductor Manufacturing Company’, vodećeg svetskog proizvođača čipova, kao i jednu firma za sajber sigurnost za koju je vezan nedavno otkriveni dvogodišnji poduhvat hakovanja kojim je ukraden izvorni kod, paketi za razvoj softvera i čip, koje je dizajniralo sedam tajvanskih firmi za proizvodnju čipova.

Kineska kontra-strategija

Foreign Affairs

Čini se da napori za smanjenjem tehnološke zavisnosti doprinose pokretanju opsežnije kineske ekonomske agende. Kineski državni štampani mediji u poslednje vreme promovišu novi način ekonomskog razmišljanja kineskog predsednika Sija Đinpinga, nazvanog „teorija dvostruke cirkulacije“. Iako su njene specifičnosti i dalje nejasne, čini se da teorija daje prioritet domaćoj potrošnji, tržištima i kompanijama, a u nastojanju da ojača kinesku tehnološku samodovoljnost nakon decenija rasta vođenog izvozom. Prema Volstrit žurnalu, kineski potpredsednik vlade Liju He je dosad radio na identifikovanju kompanija i privrednih grana koje su pod rizikom od američkih sankcija. Veruje se da bi posebno osetljive firme mogle dobiti više državnih sredstava za istraživanje i razvoj.

Takođe, kineska vlada nastoji  da mobiliše privatne tehnološke kompanije, podržavajući nacionalne ciljeve. Tokom  julskog sastanka sa kineskim preduzetnicima, Si je pozvao kompanije da pokažu patriotizam i inovativnost. Preko polovine od 25 poslovnih lidera na toj konferenciji radi na polju novih tehnologija, poput proizvodnje čipova, veštačke inteligencije i pametne umrežene proizvodnje. ‘Alibaba’ je septembra 2018. osnovao Pingtouge, sopstveno odeljenje za razvoj poluprovodničke tehnologije, a Baidu je jula 2019. proizveo Kunlun, svoj pametni čip. Alibaba i Tencent su najavili ogromna nova ulaganja u klaud-usluge i data-centre, kako bi podržali jednu novu infrastrukturu.

Čini se da Kina preinačuje i diversifikuje svoj lanac snabdevanja, a geografski i konceptualno se „razudila“ u potrazi za svim dobrim kreativnim opcijama. Tako se zainteresovala za rešenja otvorenog koda za koja veruje da neće biti predmet američkih sankcija. Huavej se, na primer, obavezao da će uložiti milijardu dolara kako bi privukao programere u svoju zamenu za doskorašnji Google Mobile Services otvorenog koda, a Kina aktivno i sa entuzijazmom učestvuje i u projektu razvoja RISC-V čipova baziranih  na otvorenom kodu. Štaviše, što su kineske tehloške kompanije manje dobrodošle za evropska tržišta, to će se više ove kompanije fokusirati na izgradnju digitalne infrastrukture i pružanje usluga zemljama koje su potpisale BRI.

Konačno, ako se i ovo najgore dodatno pogorša, Peking u svom tobolcu zadržava moćno sredstvo politike: uvek može da se osveti američkim tehnološkim firmama. Kinesko Ministarstvo trgovine je, po izveštaju, pripremilo „listu nepouzdanih entiteta“ – stranaca i preduzeća – koji su prekinuli isporuke kineskim kompanijama iz neekonomskih razloga; ove firme bi se mogle suočiti s ozbiljnim urušavanjem sopstvenih biznisa u Kini, zabranama ili ograničenjima trgovine, investicija, regulatornih dozvola i licenci. U nekim kineskim medijima i poslovnoj zajednici sugeriše se da bi Apple ili Qualcomm na kraju mogli biti kažnjeni zbog kampanje Vašingtona protiv Huaveja. Do sada je, međutim, Peking izbegavao takve akcije, izabravši umesto toga da se pozicionira kao suzdržani, odgovorni akter u trgovinskom sporu sa Sjedinjenim Državama.

Duga promena pravca

Modern War Institute – West Point

Kina i Sjedinjene Države se pripremaju za dugoročno tehnološko rivalstvo – ono kojem se verovatno neće promeniti kurs, bez obzira na ishod američkih predsedničkih izbora. Da bi ta konkurencija podstakla inovacije brzinom koja nadoknađuje i prateće gubitke, Peking i Vašington će morati da prevaziđu domaće političke barijere.

Kineska industrijska politika je ovoj zemlji omogućila da ostvari dobitak u oblastima kao što su superračunari, iako pekinški pravac tipa „od vrha nadole“ takođe može generisati i određenu neefikasnost, otpad i višak. Ono što je najvažnije, vlada dosad nije uspela da smanji jaz između Kine i Sjedinjenih Država u poluprovodničkoj tehnologiji, uprkos višedecenijskoj podršci toj industriji, a trenutni napori verovatno neće odmah rezultirati otkrićima.

U Sjedinjenim Državama, izvršne agencije i Kongres široko podržavaju jačanje inovacija. Članovi američkog Kongresa su tokom poslednjih šest meseci predstavili zakone koji odražavaju ovu posvećenost – jačajući domaću proizvodnju poluprovodnika, ili, na primer, preuređujući Nacionalnu naučnu fondaciju i stvarajući nacionalni data-klaud za istraživače. Jedan zakon teži da imigrantske vize učini lakše dostupnima onima koji rade u oblasti veštačke inteligencije i drugim tehnologijama od suštinskog značaja za nacionalnu bezbednost.

Takva politička pažnja na visokom nivou mora se pretvoriti u održivu dvostranačku podršku. Poslednje tri godine su bile upozorenje na intenzivnu tehnološku konkurenciju koja dolazi. Peking je jasno rekao da će se prilagoditi i odgovoriti na ova američka nastojanja. Vašington bi morao da učini to isto.

 

(Autor je predsedavajući saveta ‘Ira A. Lipman’ za nove tehnologije i nacionalnu bezbednost, i direktor Programa za digitalnu i kibernetsku politiku pri američkom Savetu za spoljne odnose)

 

Foreign Affairs

Korona-Vavilon

Kako izvući smisao iz pandemijskog info-haosa, dok nam svakodnevno pristižu izjave, tekstovi, osvrti, mišljenja, teorije, i, ukratko, jedan “narativni Potop” na svim jezicima sveta? Odgovor na ovo pitanje pokušao je da pruži Džon Evans, šef tehničkog odseka pri softversko-konsultantskoj firmi HappyFunCorp.

Anna Goodson Illustration Company

Na sve strane, svakodnevno ako već ne i iz sata u sat bivamo zasuti podacima o „situaciji“, stanju“, „merama“ i COVID-19 hipotezama, spekulacijama ali i svakovrsnim i teorijama zavere. Čak i ako ste te sreće da vam priroda podari matematički um, uz nekakvo solidnije utemeljenje u kritičkom razmišljanju, onda, kako bi trebalo da se krećemo i orijentišemo u ovoj nesvakidašnjoj info-džungli?

Pod pretpostavkom, naravno, da uopšte želite da proniknete kroz sav taj haos; a i pod pretpostavkom da se dosad već niste odlučili za jednu komfornu, čvrsto ustanovljenu perspektivu i kruto postavljenu tačku gledišta. Pretpostavljajući da odolevanje bilo kakvoj promeni u vašem razmišljanju – bez obzira na to kakve sve nove informacije pritiču iz časa u čas – da svi ti uvidi u novopristigle informacije nisu postali temelj vašeg identiteta. Tužno je koliko često izgleda da je baš tako. To se odnosi na sve koji objavljuju informacije u stilu „Bil Gejts je…“, ili, pak, „mi smo virus“, pa i zabavnih, „to je samo grip“, ili, recimo „svako usporavanje pandemijske krivulje jasno pokazuje kako je nastupio trenutak za prekid masovne izolacije“… i brojne druge izjave sličnog tipa.

Uz svo to, možda s razlogom krajnje nevoljno ukazivanje korektnosti koju moramo imati i prema takvim stavovima, živimo u svetu u kojem vesti ili „vesti“ često iskaču i zaskaču sa svake grane i grančice društvenih medija, bez ikakvog korisnog konteksta ili razmišljanja. Sada smo u situaciji da moramo sebi obezbediti sopstveni neutralni kontekst i ostati što je moguće realističniji u ovom medijskom „vrlom novom svetu“. A učenje kako to postići, izgleda, postaje jedna od najvažnijih veština, potrebna da bismo izvukli smisao iz svega onoga što nas sustiže iz sata u sat.

Čak i da vam je priroda podarila veštinu razabiranja bitnog od nebitnog, prepoznavanja korisnog i važnog nasuprot pukim nagađanjima – pa, sada svi imamo prilike da uživo pratimo naučne pomake u borbi protiv virusa. Izvanredan posao se svakodnevno odrađuje, i to zadivljujućom brzinom. Živimo u čudesnoj eri. Ipak, ovaj proces može biti daleko neprozirniji nego što smo u stanju i zamisliti. Moramo znati kako razabrati preliminarne rezultate u odnosu na konačne naučne i faktima potkrepljene ocene i recenzije; razlučivati šta su teorijski modeli, koje treba posmatrati isključivo u odnosu na realne podatke, analizirajući i svo to obilje hipotetičkih spekulacija u odnosu na realnu sliku stvari, koja je prilično sumorna.

Ovo se odnosi koliko na inoviranje tretmana lečenja toliko i na fundamentalna istraživanja. Ako je vaše mišljenje o tome da efikasnost potencijalnog „leka X“ proističe pripadnosti vašem „političkom plemenu“ i narativu koji pristiže s vama omiljene političke strane – podržavajući neki pristup shodno nenaučnim afinitetima – onda ne samo što pogrešno interpretirate nauku već i plasirate loše podatke kao „validna saznanja“. A u međuvremenu – sam virus nema baš mnogo sluha za politiku, kao ni za bilo čije političke afinitete.

Moramo, takođe biti spremni da prihvatamo neizbežne ali esencijalno važne nijanse u razmišljanjima. Porazmislite o, recimo – plućnim ventilatorima. Na početku korona-sage, sa svih strana smo slušali kako nam je „očajnički potrebno što više ventilatora“, da bi se, nešto kasnije, plasiralo nešto kao pseudo-preteća objava, nagoveštaj da „ventilatori koji se preterano koriste ponekad mogu naneti više štete nego koristi“. Postoji mogućnost da obe ove stvari budu istovremeno istinite. Stoga, pokušajte se odupreti iskušenju da tu info-džunglu rešavate masovnom „sečom“ i cenzurom – i da pritom ne zapadate u drastična mentalna pojednostavljenja.

Dobar način za shvatanje i prevazilaženje globalne informativne „buke“ je u jednoj vrsti logičkog razvrstavanja onoga što nam pristiže; s tim u vezi, trebalo bi razlikovati tri kategorije informacija: A) ono za šta znamo da je istinito, B) ono što mislimo da je istinito, zaključci izvedeni iz srazmerno čvrsto utemeljenih dokaza i C) mišljenja i nagađanja.

Postoji puno C) izuzetno ograničenih polja dokaza koji se maskiraju kao B). Postoji, takođe, obilje sumornih činjenica koje su sada čvrsto utemeljene u kategoriji A), kao što su, recimo, izuzetno jasni i očigledni dokazi da je ovaj virus u stanju da zavlada bolnicama i klinikama – što i jeste realno stanje stvari – te da će još jedno vreme ostati neprepoznat ili kasno identifikovan a usled trenutnog nedostatka validnih testova (jer, oni sasvim pouzdani još uvek ne postoje). Ovo se iznova i iznova može primetiti širom sveta: u Vuhanu, u Lombardiji, Španiji, ili Njujorku.

Ranije je, recimo bilo pogrešnih, „low-grade“ spekulacija da bi „stopa smrtnosti prouzrokovana korona virusom mogla ići do 0,025%“. Sada, kada je ~15.000 Njujorčana već preminulo ili će se ubrzo pokazati da su preminuli, u gradu sa 8,5 miliona stanovnika – stopa smrtnosti od 0,15% za ceo grad, a ne samo među onima koji su zaraženi – izgleda da je krajnje vreme da se uz kategorije informacija A, B i C ovakve i slične špekulacije podvedu pod D): “pokazalo se potpuno pogrešnim”.

Važno je biti spreman da i sopstvena ubeđenja/verovanja, ukoliko se ispostave netačnim, „lako“ izmestimo u kategoriju D. Postoji mnogo toga što još uvek ne znamo, jer, mi još uvek učimo šta je to COVID-19. A ukoliko mislite da su vam danas poznati svi odgovori, uzmite u obzir izvesnost činjenice da ste u neverovatnoj zabludi. Možete biti ubeđeni u to da nikada nećete dobiti priliku da raspravljate s virusom i ubedite ga u ispravnost svojih uverenja. I zato, pokušajte ne samo da budete spremni već i željni da svoje stavove „menjate u hodu“, suočeni sa svakodnevno novopristiglim dokazima, koji neretko pobijaju ove sadašnje, u koje „čvrsto verujemo“.

 

(Nizvodno od izvora)

Johns Hopkins Coronavirus Resource Center

NYT: Tracking the True Toll of the Coronavirus Crisis

The Weirdest (Covid-19) Shit to Come Out of Silicon Valley

Can Gordon Ramsay Cook a Burger in 10 Minutes for a Front-Line Workers Charity? | Ramsay In 10 (#StayHome)

The Globe Theater Is Streaming Free Shakespeare Plays Through June

Stream productions from the comfort of your home

The ancient art of self-quarantine

 

Džon Evans, Tech Crunch

How to make sense of the coronavirus chaos

Caj Ći: “Boljševik” u Pekingu

Si Đinping je izabrao jednu neobičnu osobu da vodi kinesku prestonicu. To je Caj Ći (Cai Qi), koji se kroz KP Kine raketnom brzinom vinuo do kineske političke orbite, piše londonski The Economist.

U kineskom slengu se za službenika koji se neuobičajeno brzo uspinje kroz birokratske pozicije govorilo da se “vozio helikopterom”. Danas se češće kaže da takva osoba uživa u “raketnom unapređenju”. Caj Ći je upečatljiv primer nekoga čija je karijera, upravo ovako, išla mimo uobičajenih političkih konvencija. Ovog maja 2017. postavljen je na mesto šefa KP za Peking, postavši tako najviši zvaničnik kineske prestonice, a gotovo je sigurno da će krajem godine biti direktno unapređen u člana vrhovnog vladajućeg tela – kineskog Politbiroa, bez da se prvo zadržava na nižim lestvicama Centralnog komiteta. Cajev uspon je znak da kineski predsednik Si Đinping pojačava svoju kontrolu nad gradom. U toj nameri, Si je odabrao neobičnu ličnost koja će mu pomagati.

Prestonička politika je od ogromne važnosti za centralno rukovodstvo. Šef KP za Peking je između ostalog odgovoran za bezbednost grada, što kineska vlada smatra kritično važnim za stabilnost na drugim mestima (1989. godine je protest na Trgu Tjenanmen izazvao nemire u zemlji). Ko god bio na toj poziciji, upravlja gradom koji u očima Partije igra ključnu ulogu u oblikovanju kineskog imidža u inostranstvu i projekciji kineske “meke moći”. Zbog toga najviši kineski zvaničnici smatraju da su smanjivanje koncentracije zloglasnog smoga i smanjivanje saobraćajnih gužvi izazovi od vrhunskog nacionalnog – a ne samo lokalnog – značaja.

Nema sumnje da je Caj (61) predsednikov čovek. Veliki deo svog radnog veka proveo je u senci predsednika Sija. Bio je visoki zvaničnik u primorskim provincijama Fuđijan i Džeđang kada je Si tamo bio partijski šef. Tokom 2014., dve godine nakon što je Si preuzeo rukovođenje Kinom, Caj je doveden u Peking da radi u novoosnovanoj Komisiji za nacionalnu bezbednost (KNB), telu koje je osnovao i kojim upravlja predsednik Si.

Oktobra 2016. godine, Cajeva partijska “ raketa” probila je zvučni zid. Brzo se kretao kroz svoja zaduženja u glavnom gradu – od vršioca dužnosti gradonačelnika, preko izabranog gradonačelnika, pa do šefa gradskog odbora KP – i sve to za samo osam meseci. Podjednako upečatljivo će biti i njegovo uzdizanje do Politbiroa, koje se očekuje nakon što se krajem ove godine bude održao kongres KP Kine.

Nema sumnje da se predsednik Si oseća daleko ugodnije sa Cajem zaduženim za Peking. Prethodni šef gradskog odbora KP, Guo Đinlong, predstavljao je “preživeli relikt” iz vremena Sijovog prethodnika, Hua Đintaoa. Zamena bivših partijskih saboraca i saveznika Hua Đintaoa i Đijanga Cemina izgleda da predstavlja jedan od glavnih ciljeva predsednika Sija na predstojećem kongresu. Guo sada ima 70 godina, što, prema nekoj konvenciji, znači da će morati da se povuče iz Politbiroa na ovom skupu. Njegova zamena na mestu šefa KP za grad Peking snažna je sugestija da to i jeste u planu.

Stavljanje Caja za svog prvog saveznika – unapređenjem na poziciju šefa partijskog odbora za grad Peking – Siju će pomoći da neutrališe i, zapravo, izbegne problem koji je ponekad (zapravo veoma često) gušio taj grad (a sa kojim bi se i Si suočio da je bio u prilici da i nadalje radi sa Guom na gradskom nivou). Dakle, lokalna, gradska vlada koju vodi neko ko ne ide ukorak s razmišljanjem centralnog rukovodstva. Peng Žen, prvi šef stranke za Peking nakon preuzimanja komunista 1949. godine bio je bliski poverenik Mao Cedunga, ali ga je Mao “počistio” 1966. godine jer je postao previše kritičan prema politici predsednika. Čen Šitong, koji je upravljao Pekingom u godinama pre i posle nemira na Tjenanmenu, “počišćen” je 1995. godine – navodno zbog korupcije, ali je verovatnija informacija to što je “negovao” sopstvenu, nezavisnu bazu političke moći u glavnom gradu.

Ali, izbor Caja izazvao je čuđenje. Na tom nivou rukovodstva, zvaničnici obično ulažu sve svoje napore kako bi se prilagodili. Caj je, međutim, oličenje ličnosti koja misli nezavisno. On se uzdržava od strasti za održavanjem svoje crne sjajne kose (farbanje muškaraca u godinama je u Kini uobičajena etikecija za muškarce njegovog uzrasta i ranga). Umesto toga, on nosi kratku, prosedu kosu. I mada nekolicina onih koji su s njim imali prilike da komuniciraju kažu da se Caj na sastancima trudi mnogo više da sluša nego da priča, svojevremeno je bio strastveni mikrobloger pre nego što se pridružio KNB-u.

Neki od stavova i pogleda koje je Caj plasirao na mikroblogerskom portalu Tencent Weibo (platforma koja je kineska verzija američkog Tvitera), tokom svojih karijernih dana provedenih u primorskoj pokrajini Džeđang, daleko iskaču izvan opreznih i “umerenih” limita koje nalaže stranački govor kineskog KP. Caj je 2011. negodovao usled činjenice da kineski cenzori blokiraju pristup Fejsbuku, a takođe i Tviteru. Nešto manje kontroverzna je njegova intervencija iz 2012. kada je jednog dečaka u Džeđangu napao i teško povredio pas. Ova ga je vest zatekla na godišnjoj sednici kineskog parlamenta – porodica je objavila slike krvavog dečaka. Caj je na svom mikroblogu potvrdio optužbu porodice, naime, da je pas pripadao vladinoj službi. Potom je organizovao da dečak i njegovi roditelji dobiju obeštećenje.

To što je Caj tvitovao bilo je neuobičajeno za visokog zvaničnika u Kini. A to što je tvitovao veoma angažovano i srčano – to je već bilo zaista izuzetno. Sa milionima sledbenika na kineskom sajtu za mikroblogere, Tencent Weibo, Caj postaje jedan od najvećih svetskih selebritija u društvenim medijima (na svom blogu sebe naziva “boljševikom”). Među njegovim najbriljantnijim postovima, mogao bi se izdvojiti onaj upućen ženi koja se požalila da je njen sin, poreski službenik, bio “prisiljavan da previše pije na službenim banketima”. “Recite mi u kom se poreskom odeljenju nalazi vaš sin”, odgovorio je Caj. “Neće više morati da pije.”

Tokom četiri godine mikroblogovanja, Caj je u proseku imao više od šest postova dnevno. Objedinio ih je u knjigu koju je nazvao “Soba od stakla”. Rekao je da je izabrao ovakav naslov jer društveni mediji promovišu transparentnost i javni nadzor. Ovo bi moglo biti u koliziji sa sve većom cenzurom. Međutim, unapređenje Caja ukazuje na to da je predsednik Si zainteresovan za nekoga ko bi mogao da dobije podršku stanovnika Pekinga, koji se beskrajno žale na propuste gradskih vlasti, od zagađenosti vazduha do visokih troškova stanovanja.

Caju za sada pomaže Čen Đining, koji je u maju preuzeo mesto V.D. gradonačelnika. Sa svoje 53 godine, Čen, koji je studirao u Britaniji jeste neko koga treba posmatrati kao mogućeg pripadnika kineske “šeste generacije” lidera koji će preuzeti kormilo kada se Si povuče. Redukcija količine smoga biće jedan od Čenovih prioriteta, iako je u svojoj dosadašnjoj ulozi ministra za ekologiju ostvario mali napredak u borbi protiv zagađenja vazduha. Neki analitičari veruju da će sledeće godine biti unapređen u zamenika premijera Kine.

Cajeve godine – mlađi je skoro tri godine od predsednika Sija – znače da najverovatnije neće biti viđen kao mogući Sijev naslednik kada se ovaj bude povukao 2022. godine (pod pretpostavkom da sledi primer svojih prethodnika). Ali, Caj ima pune ruke posla u Pekingu. Jedan od njegovih zadataka biće sprovođenje Sijevih planova za poboljšanje životne sredine Pekinga tako što će doslovce smanjiti veličinu ovog grada: Caj želi da izgradi jedan novi grad relativno nadomak kineske prestonice, u susednoj provinciji Hebei, koji će preuzeti neke od “neprestoničkih” uloga Pekinga. Ovaj novi grad će, između ostalog, služiti i kao centar za biznis, poslovanje i visoko obrazovanje.

Još jedan posao očekuje Caja u Pekingu, a to je selidba sopstvene kancelarije: kako bi se olakšalo saobraćajno zagušenje u centru Pekinga, gradska uprava bi trebalo ove godine da se preseli u Tongdžu, satelitski grad na oko 20km istočno od Pekinga. Tongdžu je danas uglavnom spavaonica sa visokim stambenim zgradama gde stanuju radnici koji putuju na posao do centra Pekinga. Gunđanju i prigovorima hiljada izmeštenih zvaničnika javnih službi pridružiće se i velike političke zverke, već dovoljno iziritirane munjevitom karijernom putanjom Caj Ćija.

 

Ovaj članak pojavio se u rubrici o Kini štampanog izdanja magazina Ekonomist, pod naslovom “Boljševik u Pekingu”

 

The Economist