AI kao umetnik: Nemoguća misija

Kreativnost jeste i uvek će biti ljudska, tvrdi harvardski profesor filozofije Sean Dorrance Kelly.

Bio je ti 31. mart 1913. godine kada su u Velikoj sali koncertne kuće Muzikferajn u Beču izbili neredi, usred izvođenja orkestracije pesme Albana Berga. Lomio se i nameštaj. Policija je uhapsila organizatora koncerta jer je udario Oskara Štrausa, malo poznatog kompozitora opereta. Štraus se kasnije, na suđenju, dosetkom osvrnuo na frustraciju publike. Udarac koji je zadobio, insistirao je on, bio je najskladniji zvuk tokom čitave te večeri. Istorija je donela drukčiju presudu: dirigent koncerta, ujedno i čuveni savremeni kompozitor i perjanica atonalne klasike, Arnold Schoenberg „propao“ je u tom trenutku kao možda najkreativniji i najuticajniji kompozitor dvadesetog veka.

Možda nećete uživati u Šenbergovoj disonantnoj muzici (za šta su velike šanse ukoliko nemate živaca, vremena i fokusa); muzike koja odbacuje konvencionalni tonalitet da bi rasporedila 12 nota skale prema pravilima koja ne dozvoljavaju da bilo koja prevladava. On je, međutim, promenio ono što ljudi shvataju kao muziku. To je ono što ga čini istinski kreativnim i inovativnim umetnikom. Šenbergove tehnike su sada besprekorno integrisane u sve: od filmskih partitura i brodvejskih mjuzikla, do solo deonica Milesa Davisa i Ornette Coleman-a.

Kreativnost je među najtajanstvenijim i najupečatljivijim dostignućima ljudskog postojanja. Ali, šta je to?

Kreativnost nije tek neka „novotarija našeg vremena“. I mališan za klavirom mogao bi pogoditi novu sekvencu nota, ali u nekom značajnijem, suštinskijem smislu, te note nisu kreativne. Takođe, kreativnost je ograničena istorijom: ono što se u jednom periodu ili mestu smatra kreativnom inspiracijom bi se, u nekom drugom, moglo zanemariti, shvatajući to kao smešno, glupo ili ludo. Zajednica mora prihvatiti one ideje koje su toliko dobre da su opšteprihvaćene kao kreativne.

Kao u slučaju Šenberga, ili bilo kojeg drugog savremenog umetnika, to prihvatanje ne mora biti univerzalno. Možda to prihvatanje od zajednice zaista ne bi došlo još dugi niz godina – jer, ponekad se kreativnost generacijama pogrešno odbacuje. Ali, ukoliko neka zajednica na kraju ne prihvati inovaciju, onda i nema smisla govoriti o toj zajednici kao o kreativnoj.

Napredak u veštačkoj inteligenciji doveo je do brojnih nagađanja, naime, o tome da će ljudska bića uskoro biti zamenjena mašinama u svim domenima, uključujući i oblast kreativnosti. Ray Kurzweill, futurista, predviđa da ćemo do 2029. stvoriti AI koji može proći kao prosečno obrazovano ljudsko biće. Oksfordski filozof Nik Bostrom nešto je oprezniji; Ne navodi datum, ali predlaže da filozofi i matematičari odgode svoj rad na osnovnim naučnim pitanjima do trenutka punog razvoja „superinteligencije“ naših naslednika, one inteligencije definisane kao „intelekt koji u velikoj meri premašuje kognitivne performanse ljudi u praktično svim domenima (njihovih) interesa“.

Obojica veruju da će jednom, kada se inteligencija na ljudskom nivou proizvede u mašinama, doći do naleta napretka – ono što Kurcvajl naziva „singularnošću“, a Bostrom „eksplozijom inteligencije“ – u kojoj će nas mašine vrlo brzo zameniti krupnim merama u svakom domenu. To će se dogoditi, tvrde oni, jer je nadljudsko dostignuće isto što i obično ljudsko postignuće, osim što se sva relevantna izračunavanja izvode mnogo brže, u onome što Bostrom naziva „hitrom, naprednom superinteligencijom“.

Pa, šta je u tom slučaju sa najvišim nivoom ljudskih dostignuća – kreativnim inovacijama? Da li će naše najkreativnije umetnike i mislioce masovno nadmašiti mašine?

Ne.

Ljudsko kreativno dostignuće, zbog načina na koji je ugrađeno u društvo, neće podleći napretku veštačke inteligencije. Reći drugačije značilo bi pogrešno razumeti ono što su u krajnjem zbiru ljudi, kao vrsta, a i naša kreativnost.

Ova tvrdnja nije apsolutna: ona zavisi od normi kojima dozvoljavamo da upravljaju našom kulturom, kao i naših očekivanja od tehnologije. Ljudska bića su u prošlosti pripisivala veliku moć i genijalnost čak i beživotnim totemima. Sasvim je moguće da ćemo doći do tačke kada ćemo se prema veštački inteligentnim mašinama odnositi kao toliko nadmoćnima u odnosu na nas da ćemo im prirodno pripisivati kreativnost. Ako se to dogodi, to neće biti zato što su nas mašine nadmašile. Biće to zato što ćemo sami sebe umanjiti, sebe surovo kritikovati i ocrniti.

Ljudsko kreativno dostignuće, zbog načina na koji je usađeno u društveno tkivo, neće podleći napretku veštačke inteligencije.

Ovde, takođe, prvenstveno govorim o napretku mašina kakav je nedavno viđen, sa trenutno aktuelnom paradigmom dubokog učenja kao i njenovih računarskih „naslednika“. Druge paradigme, modeli i primeri su u prošlosti upravljali istraživanjima veštačke inteligencije. Oni već nisu uspeli da ispune svoje obećanje. Još neke druge paradigme mogu se uspostaviti u budućnosti, ali ako pretpostavimo da će neka zamišljena buduća umetnička inteligencija – čije karakteristike ne možemo smisleno opisati – postići čudesne stvari, onda je to stvaranje mita, a ne obrazloženi argument o mogućnostima tehnologije.

Kreativno dostignuće različito deluje u različitim domenima. Ovde ne mogu da ponudim potpunu taksonomiju različitih vrsta kreativnosti, pa ću, kako bih naglasio, skicirati argument koji uključuje tri sasvim različita primera: muziku, igre i matematiku.

Muzika za moje uši

Nao Tokui & AI: Imaginary Landscape (2018): Tokui koristi algoritam mašinskog učenja za stvaranje panoramskih slika pronađenih u Google Street View, koje potom dopunjava „zvučnim pejzažima“ kreiranim u veštačkim neuronskim mrežama

Možemo li zamisliti mašinu takvih nadljudski kreativnih sposobnosti da dovodi do promena u onome što shvatamo kao muziku, kao što je to činio Šenberg?

To je ono za šta tvrdim da mašina ne može doseći i postići. Da vidimo zašto.

Kompjuterski sistemi za muzičku kompoziciju postoje već duže vreme. Kurcvajl je 1965. godine, sa 17 godina, koristio preteču sistema za prepoznavanje obrazaca koji danas karakterišu algoritme dubokog učenja, programirajući računar za komponovanje prepoznatljive muzike. Danas se koriste varijante ove tehnike. Algoritmi dubokog učenja mogli su, na primer, da prihvate gomilu Bahovih korala i komponuju muziku toliko karakterističnu za Bahov stil da čak i stručnjake zavarava do stepena kada misle da se radi o nekoj od Bahovih originalnih kompozicija. Ovo je mimikrija. To je ono što umetnik radi kao šegrt na praksi: kopira i usavršava stil drugih umesto da radi autentičnim, svojim originalnim glasom. Nije vrsta muzičke kreativnosti koju povezujemo sa Bahom, niti ima veze sa Šenbergovom radikalnom inovacijom.

Pa, šta u tom slučaju kažemo? Da li može postojati mašina koja, poput Šenberga, izmišlja sasvim novi način muziciranja? Naravno, možemo zamisliti, pa čak i napraviti takvu mašinu. S obzirom na algoritam koji modifikuje sopstvena pravila kompozicije, mogli bismo lako proizvesti mašinu koja čini muziku toliko različitom od one koju danas smatramo dobrom muzikom, kao što je to tada činio Šenberg.

Ali, od ove tačke stvari postaju nešto komplikovanije.

Šenberga smatramo kreativcem i inovatorom ne samo zato što je uspeo da stvori novi način komponovanja muzike, već zato što su ljudi u njemu mogli da vide viziju kakav bi svet trebalo da bude. Šenbergova vizija podrazumevala je „rezervni“, čisti, efikasni minimalizam modernosti. Njegova inovacija nije bila samo pronalaženje novog algoritma za komponovanje muzike; trebalo je pronaći način razmišljanja o tome šta je muzika koja joj omogućava da komunicira, sa zahtevima savremenosti.

Neki bi mogli da tvrde da sam lestvicu podigao previsoko. Da li to tvrdim, pitaće oni, da je mašini potreban neki mistični, nemerljivi osećaj onoga što je društveno neophodno da bi se računalo kao kreativno? Nisam – iz dva razloga.

Prvo, setite se da je predlaganjem nove, matematičke tehnike za muzičku kompoziciju, Šenberg promenio naše razumevanje muzike. Samo kreativnost ove vrste koja prkosi tradiciji zahteva neku vrstu društvene osetljivosti. Da slušaoci nisu njegovu tehniku shvatili kao ostvarivanje anti-tradicionalizma u srcu radikalne modernosti rođene u Beču s početka 20. veka, možda je ne bismo „čuli“ kao nešto estetski vredno. Poenta je ovde da radikalna kreativnost nije „ubrzana“ verzija svakodnevne kreativnosti. Šenbergovo postignuće nije brža ili bolja verzija one vrste kreativnosti koju je pokazao Oscar Strauss, ili neki drugi prosečni kompozitor: ona je suštinski različita po prirodi.

Drugo, moj argument nije da reakcija kreativca na društvenu potrebu mora biti svesna dela koje bi zadovoljilo genijalne standarde. Umesto toga, tvrdim da na taj način moramo biti u stanju da protumačimo delo. Bila bi greška tumačiti sastav mašine kao deo takve vizije sveta. Argument za ovo je jednostavan.

Tvrdnje poput Kurcvajlove – da mašine mogu dostići inteligenciju na ljudskom nivou – pretpostavljaju da je imati ljudski um samo ljudski mozak koji sledi neki skup računarskih algoritama – pogled je koji se naziva „kompjuterizam“ (uma). Ali, iako algoritmi mogu imati moralne implikacije, oni sami nisu moralni agensi, provodnici i posrednici. Majmuna iza pisaće mašine koji slučajno otkuca „Otelo“ ne možemo uvrstiti u veličanstvenog kreativnog dramskog pisca. A ukoliko je u proizvodu veličina, to je samo „nezgoda“. Proizvod mašine možemo videti kao sjajan, ali ako znamo da je on samo ishod nekog proizvoljnog čina ili algoritamskog formalizma, ne možemo ga prihvatiti kao izraz vizije za dobrobit čoveka.

Iz tog razloga, čini mi se da se ništa osim drugog čoveka ne može pravilno razumeti kao istinski kreativni umetnik. Možda će AI jednog dana ići dalje od svog računarskog formalizma, ali to bi zahtevalo skok koji je trenutno nezamisliv. Ne bismo tražili samo nove algoritme ili postupke koji simuliraju ljudsku aktivnost; tražili bismo nove stvari; građu, činjenice, ideje, informacije, koji su osnova čovekovog bića.

Jedan duplikat čovekovog  molekula bi na odgovarajući način mogao biti čovek. Mi već, međutim, imamo način da proizvedemo takvo biće: za to nam je potrebno oko devet meseci. Trenutno, mašina može da uradi samo nešto daleko manje zanimljivo od onoga što je čovek sposoban da postigne. Na primer, može da stvori muziku u Bahovom stilu – možda čak i muziku za koju neki stručnjaci misle da je bolja od Bahove. Ipak, to je samo zato što se njegova muzika može ocenjivati prema već postojećem standardu. Ono što mašina ne može je da donese promene u našim standardima za ocenjivanje kvaliteta muzike ili razumevanja šta muzika jeste ili šta ona nije.

Ovo ne znači da se negira da kreativni umetnici koriste sva sredstva kojima raspolažu i da ta sredstva (danas su sredstva zamenjena rečju „alati“) oblikuju vrstu umetnosti koju stvaraju. Truba je pomogla Dejvisu i Kolmenu da ostvare svoju kreativnost. Ali truba, sama po sebi, nije kreativna. Algoritmi veštačke inteligencije više liče na muzičke instrumente nego na ljude. Taryn Southern, bivša takmičarka iz ’Američkog idola’ je nedavno objavila album na kojem su udaraljke, melodije i akordi generisani algoritamski, mada je ona pisala tekstove i više puta doterivala algoritam instrumentacije, sve dok ovaj nije doneo željene rezultate. Početkom devedesetih, Dejvi Bouvi je učinio obrnuto: napisao je muziku i uz to koristio Mac aplikaciju pod nazivom Verbalizer da bi “pseudo slučajno“ rekombinovao rečenice u tekstovima pesama. Baš kao i prethodni alati (sredstva) muzičke industrije – od uređaja za snimanje i sintisajzera, do semplera i loopera – novi AI alati rade stimulišući i kanališući kreativne sposobnosti umetnika (i ujedno odražavajući ograničenja tih sposobnosti).

Igre bez granica

Mnogo je napisano o dostignućima sistema dubokog učenja – sistema koji su danas najbolji ’Go’ igrači na svetu. Računarski  program ’AlphaGo’ i njegove varijante su neka vrsta potvrde da je stvoren potpuno novi način igranja ove stare igre. Naučili su stručnjake da brojni potezi pri otvaranju – za koje se dugo mislilo da su nepromišljeni – mogu dovesti do pobede. Program se igra u stilu koji stručnjaci opisuju kao čudan i (ljudskom načinu shvatanja) stran. „Programi za igranje igara su ono kako zamišljam igre iz daleke budućnosti“, izjavio je Shi Yue, vrhunski igrač, govoreći o svom doživljaju programa AlphaGo. Čini se da je algoritam zaista kreativan.

U nekom značajnijem smislu i aspektu on to i jeste. Igranje igara se, međutim, razlikuje od komponovanja muzike ili pisanja romana: u igrama postoji objektivno merilo uspeha. Znamo da imamo šta da naučimo od AlphaGo-a jer vidimo da pobeđuje.

Ali to je takođe ono zbog čega Go i obitava u „domenu igračaka“ (toy domain), jednim uprošćenim slučajem, koji nam na ograničeni i oskudni način govori o raznim stvarima ovoga sveta.

En Ridler & AI: „Pad kuće Ašer“ (2017)

Sloka gore: dvanaestominutna animacija zasnovana na nemom filmu Votsona i Vebera iz 1928. godine: Ridlerova je stvorila fotografije koristeći tri odvojene neuronske mreže: jednu obučenu na njenim crtežima, drugu na crtežima napravljenim od rezultata prve mreže, i treću treniranu na crtežima napravljenim od rezultata druge.

Najosnovnija vrsta ljudske kreativnosti menja naše razumevanje sebe, jer menja shvatanje onoga što smatramo dobrim. Tome nasuprot, u vezi igre Go, priroda dobrote jednostavno nije na radaru mašinskih programa: Strategija igre je dobra onda i samo ako mašina pobedi. A ljudski život, opšte uzev, nema ovu osobinu: ne postoji objektivno merilo uspeha u najvišim oblastima postignuća. Svakako ne u umetnosti, književnosti, muzici, filozofiji ili politici. A takođe, u tom pogledu, ni u razvoju novih tehnologija.

U raznim domenima igračaka, mašine će možda moći da nas nauče nešto, nečemu, o određenoj, vrlo ograničenoj, formi kreativnosti. Ipak, pravila ovog domena su unapred formirana; sistem može uspeti samo zato što nauči da igra dobro u okviru ovih ograničenja. Ljudska kultura i ljudsko postojanje su daleko zanimljiviji od ovoga. Postoje norme kako se ljudska bića ponašaju, naravno. Ali kreativnost u pravom smislu je sposobnost promene tih normi u nekom važnom ljudskom domenu. Uspeh u domenima igračaka nije pokazatelj da je kreativnost ove temeljnije, fundamentalnije vrste dostižna.

Kao nokaut

Skeptik bi mogao tvrditi da argument deluje samo zato što ja suprotstavljam igre umetničkom geniju. Postoje i druge paradigme kreativnosti u naučnom i matematičkom području. U ovim carstvima, pitanje nije uvezano sa vizijom sveta. Radi se o tome kako stvari, zapravo, stoje.

Da li bi mašina jednog dana mogla izneti matematičke dokaze toliko daleko ispred nas, toliko napredne da jednostavno moramo odstupiti i prikloniti se njenom kreativnom geniju?

Ne.

Računari su već pomogli u značajnim matematičkim dostignućima. Ali njihovi doprinosi nisu bili naročito kreativni. Uzmimo prvu veliku teoremu dokazanu pomoću računara: teoremu o četiri boje, koja kaže da bilo koja ravna mapa može biti obojena sa najviše četiri boje na takav način da se nijedna susedna „država“ ne dodiruje sa nekom koja je iste boje (ovo se, takođe, odnosi i na zemlje na sferičnoj površini zemaljske kugle, a ne samo na dvodimenzionalnoj predstavi).

Pre skoro pola veka, 1976. godine, Keneth Apel i Volfgang Haken s Univerziteta u Ilinoisu objavili su kompjuterom potpomognuti dokaz ove teoreme. Računar je izvršio milijarde proračuna, proveravajući hiljade različitih vrsta mapa – toliko da je ljudima bilo (i ostalo) logistički neizvodljivo da provere da li je svaka mogućnost u skladu sa “pogledom” i “perspektivom” računara. Od tada, kompjuteri rutinski pomažu u širokom spektru novih dokaza koje čovek iznosi u obliku premisa i teorija.

AI & Tom Vajt: Električni ventilator (2018). Umetnik je koristio ’perceptivne mašine’, algoritme koji destiluju podatke prikupljene na hiljadama fotografija uobičajenih predmeta, sa ciljem njihove sinteze u apstraktne oblike. Dobijene rezultate zatim testira i dorađuje, sve dok ih sistem ne prepozna.

Međutim, superračunar ne radi ništa kreativno dok proverava ogroman broj slučajeva. Umesto toga, radi nešto dosadno u nepojamno mnogo navrata. Ovo se čini gotovo suprotnim od kreativnosti. Štaviše, toliko je daleko od vrste razumevanja za koje obično mislimo da bi, kao dokaz, recimo, poput matematičkog, trebalo da ponudi: jer, računar u tolikoj meri dosadno rutinski „algoritmuje“ da neki stručnjaci ove „mašinske strategije“ proistekle iz računarskih operacija uopšte ne smatraju (validnim) matematičkim dokazima. Filozof matematike i nauke Thomas Tymoczko je tvrdio da, ukoliko ne možemo čak ni da verifikujemo da li je dokaz čovekove postavke tačan i utemeljen, onda sve što zaista činimo jeste ukazivanje poverenja računsko-računarskim procesima, koji su skloni greškama.

Iako pretpostavimo da treba da verujemo takvim (iz algoritma proisteklim) rezultatima, međutim, dokazi dobijeni uz pomoć računara su, po analogiji, nešto poput komponovanja muzike uz pomoć računara. Ako nam daju vredan „proizvod“, odnosno, „konačni ishod“ (tzv. umetničko delo), to je prevashodno zbog doprinosa čoveka. Ipak, neki stručnjaci tvrde da će veštačka inteligencija moći da postigne i više od ovoga. Pretpostavimo, onda, da posedujemo krajnju, ultimativnu opciju: samostalnu mašinu koja sve nove teoreme dokazuje sama.

Da li bi jednog dana, kako tvrde Kurcvajl i Bostrom, neka ovakva mašina mogla u ogromnoj meri nadmašivati čovekovu matematičku kreativnost,? Pretpostavimo, na primer, da AI donosi rešenje nekog izuzetno važnog i teškog otvorenog problema u matematici.

Sposobnost istinske kreativnosti, one vrste kreativnosti koja ažurira, nadograđuje i usavršava naše (po prirodi ljudske) razumevanje prirode bića, u osnovi je onoga što bi ljudskost i trebalo biti.

Postoje dve mogućnosti. Prva je da je dokaz izuzetno pametan i kada stručnjaci u toj oblasti prođu kroz njega, otkriju da je tačan. U ovom slučaju, AI koja je otkrila dokaz biće nagrađena aplauzom; Čak se i sama mašina može smatrati kreativnim matematičarem. Ali, takva mašina ne bi bila dokaz singularnosti; ne bi nas toliko nadmašila u kreativnosti da, navodno, čak ne bismo mogli ni da razumemo šta je to što radi. Čak i da poseduje takvu vrstu kreativnosti na ljudskom nivou, to je ne bi neizbežno uvelo u carstvo onkog nadljudskog.

Neki matematičari su poput muzičkih virtuoza: Odlikuje ih savršeno vladanje nečim unutar već postojećeg idioma. Ali geniji kao što su Srinivāsa Aiyangār Rāmānujan, Emmy Noether ili Alexander Grothendieck su verovatno preoblikovali matematiku baš kao što je Schoenberg preoblikovao muziku. Njihova dostignuća nisu bila oličena samo u dokazivanju dugogodišnjih hipoteza, već u novim i neočekivanim oblicima rezonovanja, koji su delovali ne samo snagom njihove logike već i sposobnošću da druge matematičare argumentovano ubede u značaj njihovih inovacija. Zamišljeni AI koji donosi „pametni dokaz problema“ koji je dugo zbunjivao matematičare srodan je računarskom programu AlphaGo i njegovim varijantama: impresivan, ali nimalo nalik Šenbergu.

To nas dovodi do druge mogućnosti. Pretpostavimo da je najbolji i najsjajniji algoritam za duboko učenje labav, pa nakon izvesnog vremena kaže: „Našao sam dokaz fundamentalno nove teoreme, ali je isuviše komplikovan da bi ga razumeli i vaši najbolji matematičari.“

Ovo, zapravo, nije moguće. Dokaz koji ne mogu da razumeju ni najbolji matematičari se, zapravo, ne računa kao dokaz. Dokazivanje nečega podrazumeva da to dokazujete nekome. Kao što muzičar(ka) mora nagovoriti svoju publiku da prihvati njegov/njen estetski koncept dobre muzike, tako i matematičar mora nagovoriti druge matematičare da postoje dobri razlozi da poveruju u takvo, inovativno-kreativno viđenje istine. Da bi se neki matematički podatak smatrao valjanim dokazom, neka tvrdnja mora biti razumljiva i podržana od strane nekog nezavisnog skupa stručnjaka koji su u dobroj poziciji da je razumeju. Ako stručnjaci – koji bi trebalo da su sposobni da razumeju dokaz – to nisu u stanju, onda naučna zajednica odbija da ovaj novi način prihvati kao dokaz.

Iz tog razloga, matematika više liči na muziku nego što bi se moglo i pomisliti. Mašina nas ne bi mogla uveliko nadmašivati u kreativnosti, jer bi njeno postignuće ili bilo razumljivo – jer nas, u tom slučaju, ne bi ubedljivo nadmašilo – ili pak ne bi bilo razumljivo – jer u tom slučaju ne bismo mogli da na njen “opus” gledamo kao ostvarenje bilo kakvog kreativnog napretka.

Oko posmatrača

Inženjerstvo i primenjena nauka su, na neki način, negde između ovih primera. Postoji nešto poput objektivnog, spoljnog merila uspeha. Ne možete „pobediti“ u izgradnji mostova ili otkrivanju novih lekova onako kako možete u šahu, ali se može videti da li most pada ili je virus eliminisan. Ovi objektivni kriterijumi stupaju na snagu tek kad je domen prilično dobro preciziran: dolazi do jakih, laganih materijala, recimo, ili lekova koji uspešno suzbijaju određene bolesti. AI bi mogao pomoći u otkrivanju lekova tako što bi, u stvari, uradio isto što i AI koji je sastavio ono što je zvučalo kao dobro izvedena Bahova kantata, ili bi smislio briljantnu strategiju za Go. Poput mikroskopa, teleskopa ili kalkulatora, takav AI se pravilno shvata kao sredstvo koje omogućava čovekova otkrića – a ne kao autonomni kreativni agent „mašinskog porekla“.

Ovde vredi razmisliti o specijalnoj teoriji relativnosti. Alberta Ajnštajna pamte kao „otkrivača“ fizičkog relativiteta – ali ne zato što je prvi smislio jednačine koje bolje opisuju strukturu prostora i vremena. Džordž Ficdžerald, Hendrik Lorenc i Anri Poenkare, između ostalih, zapisali su te jednačine pre Ajnštajna. Hvaljen je i ustoličen kao otkrivač teorije jer je originalno, izvanredno i suštinski istinito razumeo šta te jednačine znače, a i bio je u stanju da to razumevanje prenese drugima.

Da bi se mašina mogla baviti fizikom koja je u bilo kom smislu uporediva s Ajnštajnovom kreativnošću, ona mora da je u stanju da druge fizičare ubedi u vrednost svojih ideja – bar toliko dobro koliko je i on sam to učinio. Što će reći, morali bismo biti u mogućnosti da prihvatimo njene „predloge“, sa ciljem da nam prenesu valjanost njihovog sopstvenog izvođenja. Ako bi takva mašina ikada i nastala, kao u alegorijskoj priči o Pinokiju, morali bismo da se prema njoj odnosimo kao prema čoveku. To znači, između ostalog, da bismo „tome“, toj mašini, morali da pripišemo ne samo inteligenciju već i ono dostojanstvo i moralnu vrednost koje odgovaraju ljudskim bićima. Čini mi se da smo daleko od ovog scenarija i nema razloga da mislimo da će nas trenutna računarska paradigma veštačke inteligencije – u svom obliku dubokog učenja ili bilo kojem drugom – ikada približiti njemu.

Kreativnost je jedna od glavnih karakteristika ljudskih bića. Sposobnost istinske kreativnosti, ona vrsta kreativnosti koja konstantno poboljšava i nadograđuje naše razumevanje prirode bića, koja menja način na koji shvatamo šta je to biti lep, ili dobar, ili istinit – ta je sposobnost osnova onoga što čovek treba biti. Ova vrsta kreativnosti, međutim, zavisi od našeg vrednosnog suda i brižnost za nju kao takvu (mašina ne poseduje takvu potrebu-instinkt). Kao što je pisac Brian Christian na jednom mestu istakao, ljudska bića se sve manje ponašaju poput bića koja bi trebalo da kreativnost vrednuju kao jednu od svojih najuzvišenijih mogućnosti, već se, tome nasuprot, pre ponašaju kao same mašine.

Koliko ljudi danas ima poslove koji od njih zahtevaju praćenje unapred određenih skripti za njihove razgovore? Koliko je u ovoj ispraznoj šaradi malo od onoga što nam je poznato kao stvaran, autentičan, kreativan i otvoren ljudski razgovor? Koliko je to, ta „konverzacija“, taj „razgovor“ umesto toga, zapravo, samo jedna vrsta poštovanja pravila onoga što je mašina u stanju da uradi? A koliko je nas – ukoliko dopuštamo da budemo uvučeni u ovakva „izvođenja scenarija“ – takođe ispražnjeno od smisla, suštine ljudskosti? Koliko vremena svakog dana dozvoljavamo sebi da budemo ispunjeni efikasnim mašinskim aktivnostima – popunjavanjem kompjuterizovanih obrazaca i upitnika, odgovaranjem na najraznovrsnije „mamce“, koji rade na naše najprizemnije impulse nalik životinjskim – „igrajući“ s njima, recimo, igrice – te unapred smišljene scenarije – igrajući igrice osmiljene radi „optimizacije naše zavisnosti“ reagovanja na sve ovo (mašinske, algoritamske mamce)?

U opasnosti smo od ove zabune i u nekim od najdubljih domena ljudskih dostignuća. Ukoliko sebi dozvolimo da kažemo da su mašinski dokazi koje ne možemo razumeti istinski „dokazi“, na primer, ustupajući društveni autoritet mašinama – tretiraćemo dostignuća matematike kao da uopšte ne zahtevaju ljudsko razumevanje. Potući ćemo jednu od naših najviših formi kreativnosti i inteligencije, i svesti ih na komadić binarnih informacija: da ili ne. Jedinica ili nula.

AI & M.C. Escher: Ether A2 

Čak i da posedujemo te informacije, one bi nam bile od male vrednosti bez izvesnog razumevanja razloga koji su u osnovi. Ne smemo izgubiti iz vida suštinski karakter rezonovanja, koji je u osnovi onoga što je matematika po sebi.

Tako je i sa umetnošću, muzikom, filozofijom i književnošću. Ukoliko sebi dopustimo da se okliznemo, pa počnemo da mašinsku „kreativnost“ tretiramo kao zamenu za svoju, tada će nam mašine zaista izgledati neshvatljivo superiorne. To će se, međutim, dogoditi zato što ćemo izgubiti nit vodilju o osnovnoj ulozi koju kreativnost igra u postojanju čoveka i ljudskosti.

Sean Dorrance Kelly predaje filozofiju na Harvardu i koautor je bestselera „Sjaj svih stvari“ (All Things Shining).

 

MIT Review

 

Iz radijusa:

AIArtists.org, The world’s largest community of artists exploring the impact of AI on art & society

Artificial Intelligence and the Arts: Toward Computational Creativity

The Past, Present, and Future of AI Art

Next Level Art and the Future of Work and Leisure

Five artists who show art’s important relationship to AI

The Rise of AI Art—and What It Means for Human Creativity

Art made by AI is selling for thousands – is it any good?

If an AI creates a work of art, who owns the rights to it?

We’ve been warned about AI and music for over 50 years, but no one’s prepared

AI and music: will we be slaves to the algorithm?

The Relationship Between Art and AI

AI Is Blurring the Definition of Artist

How AI-generated music is changing the way hits are made

AI composers create music for video games

Music and Artificial Intelligence

12 songs created by AI

AI’s Growing Role in Musical Composition

A Retrospective of AI + Music, How AI has shaped music creation and the industry

Future Prooff: AI and music

Will Artificial Intelligence Replace Human Musicians?The machines are coming, but they seem to be coming to help us create better music

Lejkersov broj “8” i “24”: od sportske ikone do globalnog ambasadora kulture

Kobi Brajant je za sobom ostavio trajan pečat kinesko-američkog prijateljstva.

Tragični odlazak Kobija Brajanta 26. januara 2020. predstavljao je šok i poraznu vest za sve ljubitelje sporta širom planete, uključujući i milione onih u Kini koje je ta tragična vest iz temelja potresla. Dva su posredna faktora izrazito uticala na stvaranje tako emocionalne reakcije u kineskoj naciji – na njihovu iskrenu naklonost i divljenje koje su gajili prema ovom legendarnom košarkašu, koji je ujedno predstavljao i istinsku ikonu američke kulture.

Prvo, iako je smrt Kobija Brajanta nastupila usred  krize nastale izbijanjem smrtonosne pandemije, koja se prvo širila Kinom, vesti o padu helikoptera u kojem su se zatekli njegova ćerka i on, kao i još sedam osoba su 27. januara dominirale kineskim društvenim medijima i pretraživačima: na kineskom pretraživaču Baidu su reference na reč „Kobe“ dostigle sedam miliona, što je u tom momentu bilo šest puta više od kombinovanih pretraga na pojmove „Vuhan“ i „pneumonija“. Istog dana, internet-pretraga koja se ticala Kobijeve smrti dostigla je milijardu pretraga na kineskom sajtu za društvene medije Weibo, dok je bio više nego dvostruko pretraživan u odnosu na sledeći najtraženiji pojam, koji se ticao potvrđenih slučajeva infekcije koronom u Kini“, donosi dnevni list-portal South China Morning Post.

Drugo, odnosi Sjedinjenih Država i Kine drastično su se pogoršali tokom poslednjih nekoliko godina. Neki političari i uticajni glasovi u javnom mnjenju kako Vašingtona tako i Pekinga su počeli da doživljavaju onu drugu zemlju kao suparnika – a možda čak i kao neprijatelja. U Sjedinjenim Državama, politička retorika koja promoviše sveobuhvatnu „razdvojenost“ , odnosno, „odvajanje od te druge zemlje“ – uključujući oblasti kulture i obrazovanja – razdvajanje “od svega što je iz Kine“, izgleda da su zamenili višedecenijsku politiku pozitivnog angažmana upravljenog ka najmnogoljudnijoj zemlji sveta. Nacionalizmi, uz obostrano pojačane strahove i podozrenje, počeli su da eskaliraju u obe ove zemlje.

U takvim okolnostima, spontani i masovni javni memento za Brajanta je u Kini prevazišao zajednički spomen na jednog izuzetno talentovanog sportistu; jer, uticaj kojeg je Kobi imao u svetskim okvirima, kao i divljenje koje su prema njemu gajili kineski građani, podsećaju da odnosi Sjedinjenih Država i Kine nisu “tek neki odnosi” između dve države, već bi na njih trebalo gledati i kao na veze među ljudima, koje su samostalno negovali građani ovih zemalja. Kobijeva ogromna popularnost u Kini odražava njegovu dugogodišnju blagonaklonost prema kineskom narodu, uz trajni uticaj koji je ostavio na javnu odnosno zvaničnu diplomatiju.

BCK Online

Mnogi kineski fanovi su na društvenim medijima iskazali svoja osećanja koja su u mladosti gajili prema njemu, u vreme kada je Kobi bio njihova inspiracija. Evocirali su se i Kobijevog potpisa, “Mamba mentaliteta”, koji im je bio podsticaj da istraju u teškim vremenima, poput onog sa kojim se trenutno suočavaju – baš kao što je Kobi činio, i na košarkaškom terenu a i u svom privatnom životu.

Kobi je na sebe gledao kao na nekog ko je više od sportiste; jer, nije samo košarka ta koja je definisala njegovo nasleđe (između ostalog, tečno je govorio španski i italijanski i bio odličan poznavalac vina). Po timskom osvajanju svog četvrtog NBA šampionata 2009. godine, Kobi je po četvrti put posetio Kinu i tamo osnovao „Kineski fond Kobi Brajant“ (Kobe Bryant China Fund) u partnerstvu sa Fondacijom Soong Ching Ling, jednom od najvećih kineskih dobrotvornih organizacija. Prva donacija Fonda bila je grant od pet miliona juana (705. 000 USD) koji je imao za cilj rekonstrukciju područja pogođenih zemljotresom 2008. u Sečuanu, uz promovisanje sportskih aktivnosti za decu.

Tokom intervjua sa kineskim televizijskim voditeljem Šui Džunijem, Brajant je izrazio želju da pomogne deci i u Kini i Sjedinjenim Državama, naime, kako bi međusobno učila o kulturi one druge zemlje, te na taj način proširili svoje horizonte – a sport je zajednički, univerzalni jezik. Fond je od tada u SAD podržao nekoliko grupa kineskih tinejdžera koji su se uključili u kulturne razmene na potezu SAD-Kina. Na javno održanom pomenu Kobiju Brajantu i njegovoj ćerki Đijani održanoj 24. februara, Vanesa Brajant, Kobijeva supruga je u svom govoru spomenula da je Đijana umela da tečno govori i čita mandarinski kineski, pa čak i da ga piše.

Posećujući Kinu u preko 10 navrata tokom perioda od 22 godine, Kobi ne samo što je pokazao svoje iskreno interesovanje za zemlju koja se preobražava izvanrednom brzinom, već je mladim Kinezima omogućio da prepoznaju deo sebe u njemu. Čak i kada se penzionisao i napustio aktivno igranje košarke, Kobi je redovno ažurirao svoj internet nalog na Vejbou, kačeći svoje privatne video-zapise i poruke namenjene milionima kineskih fanova (10.11mln). Ove potrage su učvrstile osećaj povezanosti između američke sportske ikone i najveće košarkaške publike na svetu. Neki kineski studenti na školovanju u Sjedinjenim Državama su čak izjavili kako su odlučili da pohađaju škole u ​​Los Anđelesu samo da bi bili blizu Stejpls centra, u kojem je Kobi igrao za El-Ej Lejkere.

Bleacher Report

Sport, nažalost, nije imun na politiku i nacionalističko raspoloženje, a NBA nije izuzetak. U stvari, s obzirom na svoju duboku komercijalnu uvezanost sa Kinom, NBA je ponekad preuzimala ulogu „gromobrana“ koji je „sprovodio elektricitet“ potekao iz nacionalizama. Pre nekoliko meseci, na primer, kada je Deril Mouri, generalni direktor Hjuston Rokitsa tvitovao o hongkonškim protestima, izazvao je bes i osudu i kineske vlade i javnosti. Kao odgovor na to, kineska državna radio-televizija CCTV je obustavila emitovanje NBA meča između El-Ej Lejkera i Bruklin Netsa, dok su nacionalistički postovi ispunjeni besom potresali društvene medije u obe zemlje.

Uprkos sporenjima oko kontroverznih pitanja koja uključuju NBA i Kinu, izdržljivost veza na nivou pojedinaca, poput onih koje su stvorene između Kobija i kineske javnosti dokaz su da dobra volja i međusobno povezivanje mogu izdržati test “zvaničnih” državničkih neslaganja, onih na nivou političkih predstavnika. Hiljade domaćih navijača je tokom Olimpijskih igara u Pekingu nosilo dresove Lebrona Džejmsa i Kobija Brajanta, uz NBA logotipe izmešane s amblemima kineske zastave, puneći košarkaške arene u kojima su se Kinezi sjatili kako bi gledali njih dvojicu i ostale NBA gladijatore. Neki kineski navijači izrazili su kontradiktorna osećanja, u rasponu od ljubavi prema svojoj domovini, ljubavi prema jednoj izrazito američkoj sportskoj igri i ljubavi prema američkim sportistima, koji su uticali na njih tokom perioda odrastanja. Njihovo unutrašnje otkrivanje proizašlo je iz čvrstih veza, iskovanih od ambasadora kulture kakav je bio Kobi Brajant.

U vreme intenzivnog političkog i ideološkog sukoba, Kobijevo nasleđe i uticaj u Kini dovodi u pitanje stav nekih Amerikanaca koji gaje predrasude kako kineska omladina naprosto razmišlja „mozgovima ispranim antiameričkom propagandom“, što bi moglo podstaći kulturni sukob između Kine i Sjedinjenih Država. Ta veza – na primer, lična interakcija koju je Kobi imao sa kineskim narodom – bila je važan temelj kinesko-američkih odnosa u poslednje četiri decenije. I, dok će brojnim ožalošćenim američkim fanovima Kobi ostati u neizbrisivom sećanju – uz zavet da će čuvati njegovu zaostavštinu i doprinos – oni bi, takođe, svoju inspiraciju mogli naći i u Kobijevim nastojanjima da širi prijateljstvo i veze koje spajaju kulture i narode širom sveta.

 

Cheng Li, Qiuyang Wang (China-US Focus, Brookings Institution)

 

Kako se pandemija korone odrazila na američke sportove: Coronavirus Udates: Impact to NBA

Kina vidi novi svetski poredak sa naftnim standardom i zlatnom podlogom

Ugovori koji će se zaključivati isključivo u juanima omogućiće izvoznicima koji plasiraju svoju naftu (i drugu robu) da zaobiđu američki dolar. Da li će petro-juan dovesti do dedolarizacije globalnog tržišta energentima?

Očekuje se da će Kina uskoro lansirati ugovore o naftnim fjučerima izraženim u juanima, a koje je moguće pretvoriti u zlato – ovaj trend analitičari opisuju kao promenu pravila igre koju je globalna industrija energenata dosad imala.

Ugovor bi mogao postati najvažniji benčmark za azijsku sirovu naftu, s obzirom da je Kina najveći uvoznik nafte na svetu. Vrednost sirove nafte se obično procenjuje u odnosu na Brent ili Intermedijarne fjučere Zapadnog Teksasa (West Texas Intermediate futures), oba denominovana u američkim dolarima.

Ovaj kineski potez će omogućiti izvoznicima poput Rusije i Irana da zaobiđu sankcije Sjedinjenih Država tako što će – trgovati u juanima. Kako bi se dodatno podstakla trgovina u juanima, Kina kaže da će njena valuta biti potpuno konvertibilna, tj pretvoriva u zlato na berzama u Šangaju i Hong Kongu.

“Pravila globalne naftne igre bi se u velikoj meri mogla izmeniti, i to u izuzetno skoroj budućnosti“, rekao je Luke Gromen, osnivač kompanije za makroekonomske studije (FFTT) sa sedištem u SAD.

Šangajska međunarodna berza energentima počela je da obučava svoje potencijalne korisnike i klijente, i u tom smislu sprovodi sistemske testove nakon značajnih priprema koje će uslediti u junu i julu 2018. Ovo će biti prvi kineski ugovor o fjučersima koji je otvoren za inostrane kompanije poput investicionih fondova, kuća koje se bave trgovinom, kao i naftnih kompanija.

Većina kineskog uvoza sirove nafte, koji je u 2016. godini iznosio oko 7,6 miliona barela dnevno, kupuje se kroz dugoročne ugovore između najvećih kineskih naftnih kompanija i stranih nacionalnih naftnih kompanija. Ponude se takođe odvijaju i između kineskih mejdžora i nezavisnih kineskih rafinerija, te između stranih velikih kompanija za naftu i globalnih trgovinskih kompanija.

Alan Banister, direktor za S&P Global Platts, firma koja se bavi prikupljanjem i analizom informacija vezanih za energetiku, rekao je da je aktivno uključivanje kineskih nezavisnih rafinerista u poslednjih nekoliko godina “stvorilo raznovrsnije tržište za sve potencijalne učesnike na domaćem tržištu Kine, kreirajući okruženje u kojem ugovor o fjučerima sirove nafte ima daleko veće šanse da uspe.”

Kina već dugo vremena želi da smanji dominaciju američkog dolara na robnim tržištima. Na Šangajskoj berzi zlata se još od aprila 2016. trguje fjučerima zlata denominovanim u juan, a ovaj proizvod je krajem 2017. lansiran na berzi u Budimpešti.

Ugovori za trgovinu zlatom denominovani u juan takođe su lansirani u Hong Kongu prošlog jula – nakon dva prethodno neuspešna pokušaja – dok, za to vreme, Kina pokušava da internacionalizuje svoju valutu. Ugovori su bili umereno uspešni.

Postojanje juana podržanog fjučerima nafte i zlata znači da će korisnici ove trgovinske usluge imati mogućnost da budu plaćani u fizičkom zlatu, izjavio je Alisder Mekleod, šef istraživanja u kanadskoj firmi Goldmoney, specijalizovanoj za finansijske usluge u zlatu. “To je mehanizam koji će verovatno privući proizvođače one nafte koji preferiraju da izbegavaju korišćenje dolara ali, ujedno, nisu spremni ni da prihvate kao dobru ideju to da za svoju naftu prodatu Kini budu plaćani u juanima (usled velikog valutog rizika)”, rekao je Mekleod.

Ugovori za kupovinu zlata denominovanih u juane već imaju značajne implikacije, posebno po zemlje kao što su Rusija i Irana, ili Katara i Venecuela, izjavio je Luj-Vensan Gave, izvršni direktor Gavekal Research, kompanije za finansijsko istraživanje iz Hong Konga.

Ove zemlje bi u slučaju trgovine podržane juanom bile manje ranjive usled upotrebe američkog dolara kao “mekog oružja” koje koristi Vašington, naročito ukoliko bi se dogodilo da padnu u nemilost od strane donosilaca spoljnopolitičkih odluka SAD, rekao je on. “Kreiranjem „zlatnog ugovora“ kojim se sve rešava kroz renminbi (alternativno ime za juan), Rusija sada može prodati naftu Kini za renminbi, a zatim da za svaki svoj višak tj profit kupi zlato u Hong Kongu. Kao rezultat toga, Rusija ne mora da kupuje kinesku aktivu ili prebacuje svoj prihod u dolare”, rekao je Gave.

Grant Vilijems, savetnik kompanije Vulpes Investment Management, singapurskog finansijera hedž fondova rekao je da očekuje da većina proizvođača nafte bude zadovoljna razmenom svojih rezervi nafte za zlato. “To je prenos držanja njihove aktive iz crne tečnosti u žuti metal, što je strateško pomeranje tokom koje se nafta razmenjuje tj trampi za zlato, a ne za američke trezorske vrednosne hartije: (Amerikanci) mogu svoje dolare neočekivano i niotkud („out of thin air“) naštampati i razbacivati svetom bez ikakve finansijske osnove, bez ikakve vrednosne podloge”, rekao je on.

Tržišni udeo

Kina je tako pokazala proizvođačima nafte da oni koji budu sretni jer im Kinezi kupuju naftu za juane imati još više koristi od svog poslovanja s njima. Proizvođači koji pak ne žele da prodaju Kini naftu za juane izgubiće svoj dosadašnji tržišni udeo.

Saudijska Arabija, američki saveznik, predstavlja poseban slučaj i presedan. Prema kineskim medijima, „Azijski tigar“ je krajem prošlog jula predložio Saudijskoj Arabiji cenu nafte u juanu. Nije jasno da li će se Saudijska Arabija privoleti uslovima njenog najvećeg kupca (a po svemu sudeći – hoće), ali je Peking smanjio udeo saudijske nafte u svom ukupnom uvozu, koji je pao sa 25% u 2008. na 15% u 2016. godini.

Kineski uvoz nafte je u prvoj polovini 2017. porastao za 13,8 odsto u odnosu na isti period godine u proteklom periodu (do 2017), ali je isporuka iz Saudijske Arabije, i pored ovako pojačanog kineskog uvoza, bila uvećana tek za neznatnih 1% u odnosu na 2016. U istom vremenskom roku, ruske isporuke nafte skočile su za 11%, čineći Rusiju trenutno najvećim snabdevačem Kine. Angola, koja je 2015. ozvaničila juan kao svoju drugu zakonsku valutu, preusmerila je Saudijsku Arabiju na drugo mesto, sa porastom izvoza Kini od 22% u istom periodu.

Gave kaže da, ukoliko Saudijska Arabija prihvati pogodbu za kupovinu u juanu, “Vašington primiti ovu vest veoma bolno, jer bi američki trezor gledao na ovaj potez Kine i zemalja kao pretnju po hegemoniju dolara… i malo je verovatno da će SAD nastaviti da odobrava prodaju savremenog oružja Saudijcima, uskraćujući kraljevskoj kući Sauda kao vladajućoj porodici dosad traicionalno ustanovljenu zaštitu  koja je išla uz naftni aranžman.”

Za Saudijsku Arabiju je podjednako nepoželjna i alternativa. “Izbacivanje sa kineskog tržišta će sve odmah značiti da taj „višak“ zaliha nafte treba prodati na nekoj drugoj strani, na globalnoj sceni, čime bi se osigurala jedna održivo niska (i dugoročna) cena nafte”, rekao je Gave.

Ali, kraljevstvo pronalazi druge načine da uđe u posao sa Kinom. 24. avgusta 2017, Saudijski pomoćnik ministra za ekonomiju i planiranje, Mohamed al-Tuvajdžri, rekao je na konferenciji u Džedi da vlada razmatra mogućnost izdavanja obveznica u saudijskim dinarima. Saudijska Arabija i Kina takođe su se složili da uspostave zajednički investicioni fond težak 20 milijardi dolara.

Osim toga, dve zemlje bi mogle zacementirati i dugoročno utvrditi svoj međusobni odnos ukoliko bi Kina preuzela 5% akcija saudijske kraljevine u inicijalnoj javnoj ponudi za Saudi Aramco, nacionalnu naftnu kompaniju Saudijske Arabije. Očekuje se da će IPO biti veći nego ikada dosad, iako su detalji o mestu unosa i proceni još uvek jedva oskudni i gotovo neadekvatni.

Ako bi Kina kupila 5% akcija saudijske državne kompanije, cene nafte u Saudijskoj Arabiji mogle bi da pređu iz američkog dolara u juan, rekao je Mekleod. A u svemu ovome je najvažnije da “Ukoliko Kina bude u stanju da se poveže sa Saudi Aramkom, sa Rusijom, Iranom i drugim proizvođačima, onda će imati uticaj na gotovo 40% globalne proizvodnje nafte pa će, shodno tome, moći i da napreduje u svojoj želji da isključi dolar i umesto njih uvede juan”, rekao je on.

“Ono što je interesantno je to da je kinesko rukovodstvo prvobitno planiralo da 2018. ’očisti’ tržišta od dolarske dominacije, ali je počela da aktivno radi na tome već tokom leta 2017. Jedno tumačenje za ovako brzu i efikasnu promenu strategije je to što su odlučili o datumu tj danu od koga će naftu svojih dobavljača početi da plaćaju juanima”, rekao je Sajmon Hant, strateški savetnik međunarodnih investitora u oblasti kineskoj ekonomiji i geopolitici.

Kina takođe pokušava da odredi uslove i standarde trgovine i to ne samo naftom već i drugom robom, kao što su gas i bakar. Razlog ovome je nastojanje Pekinga da svoj juan transformiše u sveprisutnu valutu u trgovini na području Azije i novih tržišta.

Očekuje se da će juanski naftni fjučeri za trgovinu naftnim derivatima privući interesovanje investitora i fondova, dok će državni preduzetnici kao što su PetroChina i China Petroleum & Chemical (Sinopec) obezbediti likvidnost kako bi osigurali trgovinu. Lokalno registrovani poslovni subjekti u Kini, kao što su JPMorgan, američke banke ali i švajcarska UBS, među prvima su dobili odobrenje za trgovanje kroz ovakav juanski model ugovora (to jest juanskim fjučerima, koji su dugoročni ugovori sa malim fluktuacijama u ceni). I pored toga što su juanski fjučeri prvo ponuđeni njima, svet biznisa shvatio je da će (kinesko) tržište biti otvoreno i za male investitore.

Asia Nikkei

Helsinki, centar inovacija – startapovi iz celog sveta

Helsinki je od 30. novembra do 1. decembra bio centar inovacija i startapova, gde je organizovana startap konferencija Slaš (Slush). U zemlji inovacija i edukacije, već deset godina, na hiljade mladih ljudi ima priliku da se poveže sa investitorima. Tu priliku dobile su i kompanije iz Srbije.

Pod sloganom “ništa normalno ne može promeniti nijednu stvar” održana je deseta Slush konferencija u Helsinkiju, posvećena startapovima iz celog sveta.

Na jednoj od najvećih startap konferencija u svetu, više od dve hiljade kompanija imalo je priliku da se susretne sa oko hiljadu investitora iz celog sveta. Među njima bile su i tri start-up kompanije iz Srbije.

Tim UrbiGo izrađuje pametne vertikalne bašte od ekoloških i recikliranih materijala u kojima je moguće gajenje biljaka tokom cele godine, kao i praćenje napretka putem aplikacije. Ušli su u uži krug i dobili priliku da se predstave pred stručnim žirijem i investitorima.

Najveća nagrada im je, tvrde, prilika da se povežu sa ljidima iz startup zajednice iz drugih zemalja.

“Za sada smo imali nekoliko vrlo produktivnih sastanaka, neki od njih su bili investitorski, drugi su bili više netvorking i šering iskustva. Što opet pomaže, jer nam daje neku veću sliku od same Srbije. Naš proizvod jeste proizvod koji targetuje tržište Severne Amerike i Evrope, gde imamo i najviše konkurencije. Ovo je mesto gde je epicentar gde možemo faktički da saznamo informacije iz prve ruke”, objašnjava Anja Čarapić iz startap UrbiGo.

Startap Majndi (Mindy) je posvećen lečenju hiperkinetičkih poremećaja i gojaznosti kod dece kroz igru, i tim okupljen u Suntheticu, koji dizajnira solarne proizvode i teže da ugrade principe održive energije u uređaje, poput iPhone telefona, povezali su se sa kolegama iz čitavog sveta.

“Sada mogu da kažem da imam jako dobre prijatelje iz Zambije, Nepala i slično. Svi oni rade neke lepe i korisne stvari i svi su oni smislili ideju jednog dana i sada je to ili dobar biznis ili ideja sa potencijalom. Našao sam kontakte sa psiholozima iz drugih krajeva sveta koji su voljni da testiraju našu igru”, kaže Stefan Branković, Majndi.

“Imao sam par sastanaka sa firmama koje su na istom nivou kao mi ili su godinu dana ispred nas. Ja nisam sa nekim posebnim očekivanjima došao, jer znam da to nije tek tako, da investitori neće tek tako da se otvore”, kaže Nikola Knežević, Santetik.

Više od 17 hiljada posetilaca iz čitavog sveta, u Helsinkiju je videlo inovativna rešenja mladih it kompanija. Imali su priliku da razgovaraju sa robotima, uđu u virtuelnu realnost i upoznaju mlade ljude čije ideje su to omogućile. Za najbolji startap ove godine izabrana je firma Altum tehnolodžis, koja jedina u svetu koristi fokusirani ultrazvuk, koji omogućava uklanjanje oštećenja na mašinama bez prekida proizvodnje.

N1

Nauka – rizik, tajna i misterija, a ne udoban biznis

Superkompjuter AlphaGo Zero pokazuje kako biznisi gube bitku s inovacijama. Da li je najbolje što čovek može da uradi s veštačkom inteligencijom igranje igara kao što su šah i go, ili je to dalji napredak kroz ključne naučne proboje, pita se Tim Harford u autorskom članku za Fajnenšel tajms.

Teško je ne biti impresioniran – uz to možda i pomalo uznemiren – napretkom. Superračunar “Duboko plavetnilo“ (Deep Blue) kompanije IBM je pre 20 godina (1997) pobedio je tada najvećeg svetskog šahistu, Garija Kasparova. Taj je računar bio astronomski skup hardver, brižno opsluživan i podučavan od strane ljudi.

Kompjuteru je bilo daleko teže da ovlada igrom Go, koja je mnogostruko komplikovanija od šaha. Ipak, kada se program AlphaGo uz fanfare pojavio 2016. godine, nakon nekoliko meseci obuke je lagano potukao najbolje svetske igrače.

Pretprošle nedelje je DeepMind, istraživačka firma za razvoj veštačke inteligencije objavila da je napravila superiornog AI igrača pod imenom AlphaGo Zero. Ovaj unapređeni model je brži, koristi manje hardvera, a „patosirao“ je svog prethodnika AlphaGo u 100 duela, ne dajući mu priliku ni za jednu pobedu. Uz sve to,  AlphaGo Zero je potpuno „samouk“ i uči bez ikakve ljudske asistencije: On je, štaviše, postigao ovakav nesvakidašnji rezultat nakon samo 72 sata prakse.

Neverovatan napredak kompanije AlphaGo Zero doprineo je već prisutnoj grozničavoj uznemirenosti što roboti preuzimaju ljudske poslove, izazivajući masovnu nezaposlenost. Pa ipak, ta anksioznost teško da se uklapa s visokim stopama zaposlenosti i razočaravajućim rastom produktivnosti koju vidimo u Sjedinjenim Državama, a posebno u Britaniji. Postoji veliki broj (ljudskih) poslova i profesija, ali, očigledno, ne i puno inovacija.

Za ovaj paradoks postoje različita moguća objašnjenja, ali najjednostavnije je ovo: AlphaGo Zero je izuzetak. Produktivnost i tehnološki napredak su slabi, jer istraživanje koje stoji iza napretka veštačke inteligencije zapretene u mašinu AlphaGo Zero nije tipičan način na koji pokušavamo da proizvedemo nove ideje.

Gledište Garija Kasparova u vezi veštačke inteligencije upregnute u igranje ljudskih igara je fascinantno. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Deep Thinking“, on citira pokojnog kompjuterskog naučnika Alana Perlisa: “Optimizacija ometa evoluciju”. U slučaju kompjuterskog šaha, Perlisova maksima dobro opisuje istraživače koji su izabrali pragmatične „kratke rezove“ zarad brzog rezultata. Ipak, jedno dublje, rizičnije istraživanje biva danas zanemareno. IBM-ov prioritet sa Deep Blue mašinom nije bilo sticanje novih saznanja u oblasti AI, već pobeda – a pobeda je, u naučnom smislu, bila ćorskokak.

A ovoga bi se trebalo sramiti. Pioniri računarstva, Alan Tjuring i Klod Šenon (Claude Shannon) verovali su da bi šah mogao predstavljati plodno polje za istraživanje i razvoj veštačke inteligencije u nekim daleko značajnijim oblastima. Ta nada je bila brzo skrajnuta brutalnim pristupom, od kojeg se malo šta naučilo izuzev saznanja da ova mašina dobro igra šah..

Lako je shvatiti zašto bi jedna komercijalna kompanija imala jedva neko zrno interesovanja za tehnike ranog prepoznavanja obrasca, koje su pročišćene, prerađene i „oplemenjene“ u računaru AlphaGo. Gari Kasparov opisuje pokušaj njihovog korišćenja u šahu; posmatrajući kako bi velemajstori odmah osvajali igre u kojima su žrtvovali svoje najjače adute, figuru kraljice, mašina je, shodno njihovom „paternu“ tj obrascu (pogrešno) zaključila da bi morala žrtvovati svoju kraljicu u svakoj prilici.

Pa ipak, na kraju, ove tehnike prepoznavanja obrazaca su se pokazale daleko snažnijim i generalno primenjivim za razliku od metoda koje koriste najbolji šahovski kompjuteri; stoga, pitanje glasi: želimo li da promenimo naš svet ili da samo osvojimo šahovsku igru?

Nije ovo samo opominjuća priča koja se tiče šaha. Korporacije su „protegle“ pipke svojih ambicija i na mnoga druga mesta. Korporativne istraživačke laboratorije nekada su finansirale fundamentalna istraživanja od najvećeg značaja. Leo Esaki, koji je radio u korporacijama Sony i IBM dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku, kao i Džek Kilbi iz kompanije Texas Instruments. Irving Lengmjuir (Irving Langmuir) iz Dženeral Elektrika dobitnik je Nobelove nagrade iz oblasti hemije. Laboratorije kompanije Bel (Bell Labs) iznedrile su toliki broj nobelovaca – zajedno sa samim Šenonom. Davno su prohujala vremena kada se kompanije nisu plašile ulaganja u fundamentalne nauke.

To se, vremenom, promenilo, kako pokazuje istraživački rad troje ekonomista – Ašiša Arore, Šeron Belenzon i Andrea Pataconija (Ashish Arora, Sharon Belenzon, Andrea Patacconi). Kompanije još uvek ulažu u inovacije, ali se fokus stavlja na praktične primene a ne na osnovne nauke, dok se rezultati istraživanja često prenose na manje poslovne jedinice, čija se intelektualna svojina može lako kupiti i prodati.

Korporativni istraživači proizvode više patenata, ali ih je teže uočiti na stranicama naučnih časopisa. Kako kaže profesor Arora, istraživanje i razvoj postali su “manje I, više R” (manje istraživanje a više razvoj „Less Research, more Development“). Istraživanje AlphaGo-a, kaže on, predstavlja izuzetak od ovog pravila. A ovo je izuzetno bitno, jer i najosnovnije istraživanje na kraju završi kao komercijalno korisno. Volimo zlatna jaja, ali možda izgladnjujemo zlatnu koku.

Sve ovo ne mora biti katastrofalno ako bi druga istraživačka tela, kao što su univerziteti, popunjavali ovaj jaz između komercijale i ključnih istraživačkih proboja. Ipak, to nije nešto što bi trebalo uzeti zdravo za gotovo. Kao što je dokumentovao ekonomista Bendžamin Džouns (Benjamin Jones), teže je, naravno – pronaći/iznedriti nove ideje. Jedan od znakova ovoga se ogleda u složenosti sastava istraživačkih timova, koji su nikad veći i sačinjeni od enormnog broja sve uže specijalizovanih istraživača… koji su, uzgred, i sve skuplji…

Možda bi bilo naivno kada bismo naprosto podsticali kompanije da potroše više na fundamentalna istraživanja – ali neko mora da ih motiviše i na to podseća. Jedan interesantan pristup je kada bi sama država finansirala nagrade za inovacije koje bi išle u ruke istinski progresivnim rešenjima koje prave značajne naučne skokove i menjaju anticipaciju. Takve nagrade mobilišu javne fondove i javne ciljeve sve dok koriste agilnost i raznolikost pristupa privatnog sektora. Takve nagrade, međutim, funkcionišu samo u određenim situacijama.

Profesionalni sport je popularizovao praksu “marginalnih dobitaka”: brza optimizacija, u potrazi za probojem – tamo gde je sadašnja istraživačka granica „najtanja“. Ispostavilo se da su korporativna istraživanja imala isti obrt pre više decenija. Nema ničeg pogrešnog u marginalnim poboljšanjima i sitnim pomacima, ali se ne sme dozvoliti da ona istiskuju špekulativno istraživanje, koje je u samoj srži svakog istraživanja. Nauka, ona fundamentalna,  ima dublju i zbrkaniju praksu od sporta. Stoga moramo nastaviti da joj posvećujemo vreme, prostor i novac, kako bismo učinili da naučni skokovi budu veći – rizičniji.

Fajnenšel Tajms

Tehnologija: sluškinja koja nas okiva

Tehnologija nam pruža život sa obiljem slobodnog vremena u budućnosti. Pa ipak, je li to ono što zaista želimo?

U jednoj od epizoda američkog animiranog sitkoma „Džetsonovi“ (Jetsons), Džordž Džetson se požalio na težak rad i kulučenje. Bila je to izjava koja bi početkom 60-tih godina prošlog stoleća izmamila smeh gledaocima, ali i osećaj uzbuđenja za ono što čoveka i njegov rad očekuje u budućnosti. Čitav Džordžov zadatak sastojao se u tome da dvaput nedeljno pritiska neko dugme u periodu od jedan sat. Produkcija Hane i Barbere je sa Džetsonovima napravila veoma uspešan spoj „šmeka“ svoje legendarne „Porodice kremenko“ i otkačenih „futurističkih“ vizija (recept kojeg su producenti crtanog serijala „Simpsonovi“ kasnije pokušali da primene u „Futurami“, prim. prev.). Džetsonovi su pre šest i po decenija obećavali „hleba i igara“ a bez teškog i dugotrajnog rada.

A ispalo je… pa, tako nekako – mada ne baš smešno i veselo po nas.

Naša utopistička vizija budućnosti, budimo iskreni, uvek je veoma nalikovala onoj koja nam se nudi u Džetsonovima: to je zamisao po kojoj će u svetu budućnosti biti daleko više tehnologije a daleko manje ljudskog rada. Više vremena za našu porodicu, prijatelje i zadovoljavanje naših strasti. Ali, da li je to ono što zaista želimo? Možemo li kao društvo da se prebacimo na stil življenja koji podrazumeva mnogo više slobodnog vremena? U trenutku kada stojimo na raskršću dve epohe, i kada mnogi vodeći glasovi u Silikonskoj dolini zagovaraju budućnost u kojoj je uspostavljen univerzalni osnovni dohodak – a bez adekvatnih nivoa zaposlenosti onih s punim radnim vremenom – postavlja se pitanje: da li je naša poslovna, politička i društvena kultura u stanju da se prilagodi situaciji u kojoj će ljudi imati daleko manje posla a daleko više slobodnog vremena?

Avi Reichental, CEO XponentialWorks™

Avi Reichental, CEO XponentialWorks™

“Intelektualno, verujem da je ovo nešto što Amerikanci žele”, kaže Avi Rajhental (Avi Reichental) kada ga upitaju da li čovek želi tehnološku asistenciju mašina u tolikoj meri  da može povećati svoje slobodno vreme. Rajhental, koji je osnivač i predsednik kompanije XponentialWorks™ primećuje da ima uvid u konvergenciju tehnoloških trendova. Avi je futurista koji se nalazi u Odboru za inovacije Fondacije XPRIZE i redovno govori o pravcima i perspektivama kretanja savremenog društva. “Smatramo da je u toku dalje koncipiranje ljudske prirode”, nastavlja Reichental, “u želji za sveprisutnom produktivnošću i lakšim pristupom povezanosti (s ljudima i tehnologijama)”.

Velika ironija našeg tehnološkog napretka je što se mnogi od nas, 2017. godine, nalazimo kompletno preopterećeni. Zar danas ne bi trebalo da imamo više slobodnog vremena? Ovo danas je u suprotnosti sa načinom na koji generalno zamišljamo namenu i svrhu tehnološkog napretka: kako bismo sebi olakšali život. Trenutno, baš i ne živomo život Džordža Džetsona iz crtaća 1962…

Zašto je to tako? Postoje li neki drugi razlozi zašto radimo (u zapadnim kulturama, naročito Americi) toliko koliko radimo danas?

Često je u Americi slučaj da smo mi ono što je naša karijera. Naše karijere nisu samo visina naše plate već i pružanje osećaja svrhe i identiteta. Prisutna je i zabrinutost da, u pogledu Univerzalnog osnovnog dohotka to što ovaj koncept možda u potpunosti ne uzima u obzir ljudsko stanje i osećaj identiteta koji je snažno povezan s onim što radimo. Kako bismo se zapravo prilagodili budućnosti kada bismo imali manji fokus na karijeru?

“Stoga se rad percipira ne samo kao prosto obezbeđivanje prihoda već i kao davanje društvenog legitimiteta našim životima. Za mnoge to može biti glavni izvor ličnog identiteta: posredstvom osećanja da je ono što smo po vokaciji neophodno za lično samopoštovanje. Profesija ili trgovina daruju nam takođe i identitet – nas kao doktora, nastavnika, inženjera, mehaničara, sekretara, električara i tako dalje. Neki specifičan posao, nezavisno od profesije ili trgovine, može nam dati identitet – kao konsultanta, menadžera, direktora, supervizora, vođe radnog tima, ili naprosto možemo dobiti osećaj identiteta kao radnici, ili ako učestvujemo u nekom poslu, ukoliko aktivno doprinosimo nekoj stvari; razumljivo je da oni koji ne mogu da rade ili ne mogu da pronađu posao u našem društvu mogu zavideti onima koji imaju taj (ne samo) profesionalni identitet. ” – odlomak iz studije Toma Frajersa, „Rad, identitet i zdravlje“, objavljen u „Kliničkoj praksi i epidemiologiji mentalnog zdravlja“)

Naš osećaj identiteta i svrhe često je umotan u naš profesionalni život. Da li smo, sada kada i ovo imamo na umu, i dalje spremni za potencijalnu budućnost sa manjim fokusom na našu karijeru?

Ulaskom u društvenu komunikaciju, prvo pitanje koje nam drugi obično postavljaju je: “Pa, šta radite, čime se bavite?” Osoba koja postavlja pitanje verovatno neće želeti da sluša priče o velikom američkom romanu na kome radite, o vašim strastima, hobijima ili onome čemu težite. Ovo pitanje, naravno, predstavlja usmeren način kategorizacije zasnovanog na vašoj karijeri. Ako ekspanzija visokih tehnologija već narušava našu sposobnost povezivanja našeg identiteta sa našom karijerom, moramo se zapitati da li bismo mi, kao društvo, bili sposobni da sprovedemo ovakvu tranziciju ka ukidanju ili značajnom redukovanju profesionalnog identiteta. I dok nam se, s jedne strane, identitet spojen sa profesionalnom strašću i emocijama čini i dalje poželjnim (pod uslovom da nam tehnologija obezbedi značajne količine našeg slobodnog vremena), razvoj tehnologije odvija se protiv naših usađenih kulturnih normi.

“Mislim da će se ovakav proces odvijati još generacijama, tokom dužeg vremenskog perioda”, kaže Rajhental dok govori o potencijalnom predstojećem pomaku ka društvu sa manje ljudskog rada. “Ono što će biti potrebno je da to uradimo na miran način, kako bismo mogli da obavimo prelazak na način koji je manje traumatičan. Tehnologija neće promeniti ljudsku prirodu”.

Rajhental s jedne strane spominje svoj optimistički pogled uspostavljanja tehnologije kao društva koje stvara bogatstvo resursa, ali i kako su u nas duboko ugrađeni aspekti ljudske prirode koji se teško mogu promeniti. “Neke od ovih vrednosti, kao i mesto gde zadobijamo ekonomsku povezanost stvoriće bogatstvo na način koji  omogućava svima koji učestvuju u ekosistemu da dobro žive”, kaže on. “To, međutim, ne znači da ćemo biti u stanju da se oslobodimo naših strahova i nemira”.

U budućnosti bi efikasnost i bogatstvo nastalo tehnologijom mogli dovesti do toga da imamo mnogo više slobodnog vremena. To vreme koje imamo na raspolaganju kako bismo se pozabavili bavimo našim strastima i češće viđali naše prijatelje i porodicu. Ovo je udaljavanje fokusa od današnje percepcije identiteta, po kojoj karijere predstavlja naš identitet.

Sad je samo potrebno da vidimo je li to budućnost koju zaista želimo ili koju bismo čak bili u stanju da tu “lagodnost dokolice” ponesemo na svojim plećima.

Big Think

Uloga pokera u razvoju veštačke inteligencije

Igranje pokera neizostavno zahteva baratanje nepotpunim informacijama, što ovu igru čini vrlo kompleksnom. Uz to, poker je umnogome odraz situacija koje postoje u stvarnom svetu.

Kao što je veliki Kenny Rogers jednom rekao, „dobar kockar mora da zna kada da ide dalje a kada da odustane („A good gambler has to know when to hold ’em and know when to fold ’em“). Ovog januara se u kockarnici Rivers Casino u Pitsburgu tri sedmice uzastopno kompjuterski program Libratus nadmeće sa šampionima u pokeru i pritom ih – devastira. Ovo se, doduše, dogodilo po prvi put otkad se čovek i AI sukobljavaju, ali po svemu sudeći neće biti i poslednji (slično je bilo i sa šahom: bilo je potrebno neko vreme da naučnici „našteluju“ mašinu, odnosno usavrše softver Deep Blue koji je tukao najjače šahovske velemajstore sveta). U Kasinu Rivers, ovog meseca računar nam drži lekciju: pokazuje nam kako može da odigra bolje od bilo kog igrača od krvi i mesa.

Libratus je za to vreme odigrao hiljade varijanti pokera; heads-up, igranje u parovima, varijantu no-limit Texas Hold’em pokera itd… a sve to protiv nekoliko najvećih pokeraških eksperata i profesionalaca. Svake godine, borba ljudi protiv mašina u kasinu Rivers privlači veliku medijsku pažnju, a Libratus je u jednom trenutku „bio dobar“ 800 hiljada dolara; toliko je „inkasirao“ igrajući protiv ljudi. Toliko je Libratus dobro igrao da se stekao utisak da je njegova pobeda, ma koliko daleko od zagarantovane, mogla biti ostvarena igrajući karte bez potpunih informacija i „samo“ baratajući teorijom verovatnoće.

AI je nepredvidiva na način koji je ljudima stran

Trijumf bi za Libratus i njegove tvorce bio veliki uspeh u oblasti razvoja veštačke inteligencije. Poker zahteva razmišljanje, kombinatoriku, baratanje verovatnoćom, dobru memoriju i, naravno, inteligenciju. Ova kockarska igra fundamentalno se razlikuje od igara kao što su Dame, šah ili go s obzirom da protivnički igrač u rukama uvek ima nepoznatu opciju – kombinaciju skrivenu od očiju drugih igrača. U igrama zasnovanim na “nepouzdanim-nepotpunim informacijama,” enormno je komplikovano shvatiti i proniknuti u moguću idealnu strategiju koju bi svaki protivnik primenio igrajući protiv vas. A u no-limit verziji teksaškog Hold’em pokera ovo je poseban izazov jer bi protivnik mogao da podiže ulog proizvoljno – bez ograničenja (otuda se ova verzija teksaškog pokera i naziva „no-limit“).

“Poker je za veštačku inteligenciju bio i ostao dosad najveći izazov, u koji je tek nedavno uspeo da pronikne”, kaže Endrju Ng (Andrew Ng), glavni naučnik u kompaniji Baidu. “Ne postoji niti jedan optimalan potez, ali – umesto izvesnosti – AI igrač mora da nasumično deluje kako bi sopstvenim neplanskim potezima nadomestio nepoznavanje svih podataka (u ovom slučaju, to je poznavanje svih protivnikovih karata); tako kod protivnika unosi neizvesnost kada i da li uopšte blefira, a protivniku je, s druge strane, teško da uspostavi bio kakvu efikasnu strategiju jer nije siguran da li pri podizanju uloga mašina blefira ili ne.”

Kreatori Libratusa su Tuomas Sandholm, profesor računarstva na univerzitetu Karnegi Melon (CMU), i njegov student Noam Brown. Sandholm, stručnjak za teoriju igara i AI koji je iz Finske došao u SAD kako bi radio svoj doktorat, kaže da je neverovatno koliko su dugo ljudi bili u stanju da nadigraju računar. “Uvek se zapanjim pri pomisli koliko dobro igraju vrhunski profesionalci”, kaže on. “Od svih ovih igara kojih se njihov Libratus poduhvatio, poker je bila jedina u kojoj AI nije uspevala da pokaže nadljudske performanse.”

Istraživači uposleni u razvoju veštačke inteligencije koriste primenjenu matematičku oblast koja se zove teorija igara i/ili matematiku strateškog odlučivanja, nastojeći da iznađu najbolju strategiju na osnovu obilja varijabli (neizvesnih ishoda, nepoznatih vrednosti); ova strategija poznata je kao teorija (uspostavljanja) ravnoteže, ili ekvilibrijum. Upravo iz razloga što postoji toliko mnogo mogućih ishoda, ovo obično podrazumeva neku vrstu aproksimiranja – traženja najpribližnije verovatne vrednosti koja bi se mogla iskoristiti u igri.

“Bilo da je taj potez dobar ili ne, sve zavisi od stvari koje je nemoguće posmatrati, sve vrednosti su skrivene od oka” kaže Vinsent Conitzer, profesor AI i teorije igara na Univerzitetu Djuk. “Ovo, takođe, rezultira potrebom da za protivnika uvek ostanete – nepredvidivi. Međutim, ukoliko stalno blefirate – niste dobar igrač. Teorija igara vam govori kako i do koje mere treba da svoju igru na neki način učinite „nasumičnom“ – ali samo na način koji je u izvesnom smislu optimalan.”

Sandholm je prošle godine predvodio razvoj prethodnog programa za igranje pokera po imenu Klaudiko (Claudico), kojeg je ubedljivo potuklo nekoliko profesionalnih igrača pokera. On objašnjava da, za razliku od Klaudika, Libratus koristi nekoliko novih dostignuća kako bi postigao tako visok nivo kvaliteta igre. Ovo uključuje nove tehnike aproksimacije optimalnog poteza (ekvilibrijum), kaže Sandholm, kao i nove metode analize najverovatnijih ishoda u kasnijim fazama igre, kako se karte tokom partije sve više otvaraju (a samim tim i input podataka u mašini povećava). Ova analiza krajnjeg ishoda igre je u računarskom smislu veoma zahtevna i izazovna, a sprovođena je tokom svake partije u Superračunarskom centru u Pitsburgu, u objektu kojeg vode CMU i Univerzitet u Pitsburgu.

Napredak koji mašine imaju u učenju strategija ljudskih igara i AI već su urodili plodom; nedavno se pojavio veliki broj superprograma za igranje ljudskih igara. Prošle godine, istraživači na projektu Deep Mind, izdanku Guglovog Alphabet-a, razvili su program sposoban da pobedi jednog od najboljih svetskih igrača go-a. Ovo dostignuće je bilo utoliko spektakularnije jer se radi o izuzetno složenoj igri, a i zato što je tokom igranja teško meriti koliko ste napredovali.

Nekoliko je različitih grupa istraživača bilo fokusirano na borbu protiv pokeraša „od krvi i mesa“. Još jedan akademski tim, i to s Univerziteta Alberta u Kanadi, Karlovog Univerziteta i Češkog tehničkog univerziteta u Češkoj nedavno je razvilo program zvani Deepstack koji je već potukao nekoliko profesionalnih igrača u heads-up no-limit Texas Hold’em pokeru (videti članak “Poker je najnovija igra u kojoj se iskušava moć veštačke inteligencije”). Međutim, kaže Sandholm, igrači uključeni u meču protiv Libratusa su daleko jači, a takođe imaju mogućnost da igraju daleko više ruku protiv mašine; ovo bi trebalo da obezbedi veći značaj statističkih rezultata.

Tehnike koje se  koriste za izgradnju još pametnijih poker-bota može naći daleko veću primenu u stvarnom svetu. Teorija igara je već primenjivana na istraživanju o združenim hakerskim napadima i sajber-bezbednosti, takođe našavši svoju primenu u automatizaciji navođenja taksi-vozila kao i robotskog planiranja, kaže Sem Gancfrid (Sem Ganzfried), docent na Međunarodnom univerzitetu Florida u Majamiju, koji je bio uključen i u razvoj Klaudika.

Međutim, iako Libratus trijumfuje, to ne znači da ljudi više ne zaslužuju da imaju svoje mesto za pokeraškim stolom. Multiplejer verzijom no-limit Texas Hold’em pokera ne može se ovladati ukoliko koristite tehnike koje koristi Libratus.

Will Knight MIT tech-review Jan 23, 2017

Od sporta do vina (1/2)

Ili: kako su sportski komentatori postali vinski entuzijasti

00

Dnevni list San Diego Union je 1980-tih poslao na teren tim novinara, uključujući Lindu Marfi, Dena Bergera, Roberta Vajtlija i Brusa Šonfelda  kako bi čitaocima predstavili poznate sportske ličnosti.

Danas se ova četiri veterana sportskog žurnalizma mogu svrstati među najcenjenije svetske pisce o vinima, a njihovi napisi pojavljuju se u prestižnim enološkim časopisima kao što su Decanter i Wine Spectator, pišući ujedno i kolumne za The New York Times Magazine, ali i knjige kao što je American Wine.

01A oni nisu usamljen slučaj: čitava plejada uvaženih i rečitih novinara-voditelja preokrenuli su svoje karijere postavši, nakon sportskog novinarstva, vrhunski pisci o vinima ali i insajderi u svetu vinskog biznisa. Sledi 10 intervjua s piscima koji su sa sportskih borilišta “pretrčali” u vinograde i vinske podrume.

Vlada opšta saglasnost oko sadržaja i forme napisanog: i sportsko pripovedanje, baš kao i ono koje se oslanja na vina, moraju imati odgovarajući sadržaj i stil koji su međusobno odgovarajući. Svaka tema zahteva razumevanje ali i umešnost u baratanju upravnim govorom. “Stil pisanja u sportu jedan je od najslobodnijih oblika pisanja u novinarstvu,” kaže Vajtli. “Urednici će vam dati malo više ovlašćenja kako biste se razmahali u opisnoj strukturi, kao i da priči pripišete neku svoju tačku gledišta. Pokušavate da stvorite priču, i tu se sportsko pisanje jako lepo može uvezati s pisanjem o vinima. Princip je isti.”

Zatim, tu je zanos faktor zanosa  – žar i oduševljenje, uz respekt za ukuse dobrog života. “Sportski pisci se malo više zabavljaju od ostalih”, kaže Harvi Stejnmen za Wine Spectator. “A to važi i za “ vinopisce”. I tu se nalazite u miljeu koji je po svojoj prirodi vrlo pozitivan.”

02U oba sveta, kako kaže Alen Goldfarb kaže, postoji varijacija stare izreke, da “oni koji ne mogu da nešto učine, mogu makar da poučavaju o tome”. “Ja sam hedonista i posmatrač životnih fenomena, a ne učesnik. Ja nisam sportista, a takođe neću biti vinar, pa je samim tim prirodno da, kao posmatrač i pisac, pišem o vinima – ne moram da ih pravim.”

Za Goldfarba i ostale, obe stvari – vina i sportovi – jesu dve strane iste medalje, u kojoj se igraju sopstvenim strastima. Vajtli je vinski entuzijasta bio mnogo pre nego što je postao vinski pisac. Još 1970-ih, kada se kao sportski pisac i komentator često na raspolaganju imao raskošne rashode za troškove izlaska s poznatim sportistima, navukao se na francuska vina tokom ručkova i večera sa sportistima i trenerima. Pisanje o vinima tada nije bilo previše popularno, a ni unosno zanimanje, pa je ostao u vodama sportskog komentatorstva sve do 1991. godine (a danas piše nedeljnu kolumnu o vinima za Creators Syndicate), usput deleći svoju pasiju za vinima sa svojim kolegama-komentatorima.

Kao sportski komentator, ne navijate za tim. Navijate za igru. Navijate za priču. Slično je i s pričom o vinima.”

05Šoenfeld, urednik magazina Travel & Leisure u kojem su glavna tema vina i alkoholna pića – takođe je i plodan i talentovan frilenser. On ističe da se “sportski novinari veoma razlikuju od stereotipa, naime, da su aljkavi i nemarni. Takav izgled potiče od njihove situacije: Od svih ostalih novinara, oni putuju najviše pa su u prilici da vide svet, a samim tim su orijentisani na međunarodni okvir, a ne na lokalne događaje. Oni, takođe, imaju dosta vremena za konzumiranje obroka. Dakle, u takvoj situaciji, vi kao sportski komentator morate biti baš izuzetno nezainteresovani pa da se baš nikada ne pitate o izvrsnoj hrani i vinima na koje svakodnevno nailazite.”

Bez obzira zadiru li u svet fermentisanog soka od grožđa ili ne, sportski novinari se konstantno bruse za novinarstvo važne veštine, usavršavajući svoj profesionalni način razmišljanja. Najvažniji među njima bi glasio: uvek se trudite da u svoje pisanje ulijete žar i polet na zadatu temu, uz to brusite svoju perspektivu i gledišta i budite – jedinstvena ličnost. Biti subjektivan nije greh ni u sportu a ni u pisanju o vinima.

10

…I još važnih osobina…

Berger, dugogodišnji vinski kolumnista za Los Angeles Times, kaže da, “s obzirom da nijedna od ove dve oblasti ne razmatra teme koje su pitanje života i smrti, skloni su da u svoj stil pisanja unesu fluidnost, uz to i neformalan odnos prema čitaocima. Mnogo toga je sasvim lične prirode.” Njegov prijatelj Marfi slaže se sa Bergerom: “…U sportu možete dodati malo svoje “žice”, talenta za sportsko pisanje, primenjujući sportski stil u pisanje o vinima – ili ćete, u protivnom, čitaoce smoriti do suza.”

24Radi se o tome što, povrh svega, treba imati “nos” i za vesti ali i za vino. Sportski pisci moraju da procene razloge i ishode igara koje pokrivaju, uključujući tu i proces vrednovanja kojeg Steiman naziva “razvrstavanje po kvalitetu”.

“Morate biti u stanju da kažete kako, na koji način i zbog čega je neki tim ili igrač dobar; da umete da auditorijumu prenesete ne samo šta se desilo, već i zašto”, kaže Steiman koji je glavni urednik magazina Wine Spectator. “Jedna je stvar reći “ovo je dobro vino”, ali čitaocu morate reći zašto je to tako – razlog zbog kojeg mislite da je baš određeno vino kvalitetno, kao i način na koji ste stigli do takvog zaključka.”

Druga plodna lekcija koju su ovi novinari savladali tokom godina je, prema Vajtliju, to “da nikada ne budete navijač tj. pristrasni ili da gajite strahopoštovanje za osobe koje pokrivate svojom pričom”, kao i “da se nikada ne plašite da pitate čak ni glupo pitanje, jer vam ponekad upravo ono daje najbolje odgovore. “

09

Lepota i istina

Tu je i čulni aspekt čitave priče – ne, nije reč o seksu već pre o nečemu što je više platonski, ono što W. Blake Gray naziva “estetskom sličnošću. Dobri sportski pisci i komentatori naći će da su dobro odigrane utakmice sjajne”, dodaje on. “Kipte od entuzijazma i dele ga s drugima. Isto je i sa piscma o vinima”

12Goldfarb, koji je ovaj čin delikatne ravnoteže postigao na oba polja, kao vinski novinar i kao publicista, saznaje da estetika prednjači u poslu pisca-novnara. “Ne navijate za tim”, kaže on. “Vi navijate za igru. Navijate za priču. Slično je i s vinima, kada navodite određenog vinara koji daje dobar citat. Ali ne navijate za njega iz ostrašćenosti (već tražite dobre razloge za svoju naklonost prema baš njegovim vinima).”

Kao I u svakom drugom poslu, deo koji se odnosi na rad i kontakt s ljudima, pre svega na price o ljudima a ne samo o sportu jeste od suštinskog značaja, kaže Grej. Pronaći najbolji ugao za priču često znači pronaći pravu temu i odgovarajuće izlaganje dotične.

“Sportski pisci koji imaju svoje kolumne u štampi moraju da prave brze odluke o tome šta jednu priču čini zanimljivom i vrednom čitaočeve pažnje, a to su, obično, ljudske priče”, kaže Grej, koji među svoje brojne frilenserske aktivnosti ubraja i svoju poziciju urednika kalifornijskog vinskog sajta Wine-Searcher.com “Ne zakopavajte čitaoce brojkama već pronađite ličnosti koje igru čine zanimljivom.”

16Ne radi se o tome da brojke nisu bitne. Većina vinskih pisaca, zapravo, nije nimalo nakloni i ne voli tih famoznih i sveprisutnih 100 tačaka rejting sistema, mada su mnogi od njih fascinirani podacima o vinima, dakle, očarani upravo brojkama – baš kao što su nekada u desku sportskih novinara bili opčinjeni prosekom udaraca ili procentima realizacije tačdaunova, koševa i golova.

Marfi, urednik magazina Sonoma i koautor enciklopedijskog izdanja o američkim vinima navodi procenat alkohola i nivoa kiselosti kao statistiku koja može i treba da postoji u člancima, ili koja se možda ne navodi, ali podrazumeva: “Mi smo dobri u plasiranju inače suvoparnih cifri, pa znamo kako da te brojke prevedemo čitaocima na daleko zanimljiviji način.”

Berger kaže da je pre nekoliko godina shvatio način na koji se ove dve naizgled sasvim suprotne oblasti – sport i vina – mogu spešno spojiti. Ispostavilo se da glavni sportovi i njihovi timovi takođe imaju – berbe.

“Svake godine timovi prolaze kroz specifične cikluse situacija“, kaže on. “Svaka berba je drugačija, a svaki sportski tim će u narednoj sezoni biti nešto malo drugačiji nego što je bio u prethodnoj. I, u tom kontekstu, svake godine imate neki jedinstven ton, stil, osećaj svrhe koji se nameću od sebe. U oba slučaja, imate početak, sredinu i kraj. A na samom kraju [sportske sezone ili vinske berbe], po pravilu se dogodi neka izuzetno važna stvar.”

Od sporta do vina (2/2)

Milenijumska generacija želi da se isključi iz novčanih tokova

Milenijumovci (Millennials), generacija Y ili bilo koji drugi marketinški termin koji se koristi kako bi se opisali svi koji danas imaju između 18 i 35 godina, postali su nešto slično kao “catnip” za industriju finansijskih usluga (Catnip: Neko ili nešto veoma atraktivno ili privlačno određenoj osobi ili grupi).

02

Milenijumovci već danas predstavljaju najveći deo američke radne snage a njihovo radikalno drugačije – po nekima i vrlo razorno – ponašanje kao potrošača ostavlja za sobom pustoš u onim industrijama koje se bore da drže korak sa uvidima kako, gde i na šta i ova generacija troši svoj novac. Priču donosi Fajnenšel tajms.

03Donosioci odluka u velikim korporacijama izgaraju da pribave što je moguće više ovih informacija – o tome ko su, zapravo, ti “milenijumci”, gde mogu da ih pronađu i kako da postanu deo njihovog poslovanja – pre svega deo njihove matrice u trošenju finansijskih sredstava – a i oni zaposleni u vrhu kompanija koje barataju novcem se ne razlikuju jer i njih isto zanim:. I njima su milenijumci enigma koju treba dešifrovati – pre svega kako bi doprli do njihovog novca.

Međutim, u industriji koja se već dugo okrivljava za beskrvnost, mušku predominantnost i ustajalost – industriju koja se po tradiciji poziva na prevagu belih sredovečnih muškaraca zaposlenih na tržištu upravljanja investicijama – izgledi da ovakve “bele kragne” pridobiju pažnju nadiruće potencijalne klijentele starosti od 18 do 35 godina je posebno obeshrabrujući zadatak.

Istraživanje o tome kakav je obrazac razmišljanja i ponašanja “generacije Y” je već pokazalo da će se menadžeri koji rade sa nekretninama i kešom svojski potruditi da ubede ovu novu vrstu “milenijumskih investitora” da se odvoje od svog novca, i to na isti onaj način na koji su to činili njihovi roditelji i dedovi. A najnovija u dugom nizu studija na ovu temu čini da se menadžeri i dalje osećaju nelagodno.

01

Prema istraživanju američkog fonda Leg Mejson (Legg Mason), koji je za potrebe svoje studije anketirao više od 5.000 bogatih individualnih investitora u preko 19 zemalja, rezultati su porazni za bele kragne koje žele da ih pridobiju: manje od jedne petine ispitanika iz generacije Y reklo je da će biti spremno da svoj novac drži u fondu sa slabim performansama –  nešto više od godinu dana, pre nego što bi sasvim odustali od njega.

04Nasuprot tome, skoro tri puta više investitora starijih od 40 godina izjavilo je da bi, i pored slabih performansi fonda u koji su uložili, ostavili da njihov novac i dalje (još neko vreme) stoji u njemu, izveštava Leg Mejson.

Ovo predstavlja problem za industriju čija isplativost zavisi od količine finansijskih sredstava koja uspeju da se prikupe i, na kraju, i zadrže. Sva eventualno nova sredstva se primaju s velikom zahvalnošću, ali što je ta aktiva “lepljivija” to jest primamljivija, tim bolje za fond-menadžere.

05Nik Hangerford (Nick Hungerford), ne-egzekutivni direktor kompanije Nutmeg za onlajn investitorski menadžment, osnovane 2011. a već 2012. stekavši veliko bogatstvo i poslovno-finansijsku podršku giganta za menadžment nekretnina, Schroders, ujedno i najveći britanski fond koji je listiran, smatra da bi “tradicionalne investicione kuće trebalo da budu i te kako nervozne”.

“Menadžeri imovine trebalo bi da se zabrinu da li će [milenijumovci] uzimati aktivnog učešća u njihovim investicijama – kao što treba da budu zabrinuti i zbog toga što su pripadnici generacije Y spremni za brzo i beskompromisno povlačenje svojih sredstava iz fondova.

06“Za fond-menadžere je izuzetno nezgodno to što su milenijumovci veoma zahtevni i konstantno traže sve bolju uslugu, ali zato – da nesreća po njih bude veća – po pravilu ulažu daleko manje od drugih starosnih grupa. Potiču iz generacije koja je navikla da se iz trenutka u trenutak “šaltuje” i prebacuje na nešto drugo, ali, još uvek, kao klijenti, nisu previše visoko cenjeni.”

Endrju Pauer (Andrew Power), konsultant iz Dilojta (Deloitte), autor brojnih izveštaja o uticaju koji milenijumovci imaju na poslovanje s investicijama dodaje: “Menadžeri koji se bave aktivom treba da se zabrinu u vezi tog trenda, jer kada neko lako i bez osvrtanja prebacuje [sredstva], verovatno da njihov novac neće ostati u okviru istog fonda (već će ga promeniti).”

07Značajno je, takođe, povećana verovatnoća da će ova generacija investitora povlačiti svoj novac daleko pre i lakše nego već postojeći klijenti, što, takođe, već stvara ogromne probleme menadžerima kada su u pitanju performanse fondova i njihovo predstavljanje i rejting na berzi. Takvi klijenti za sobom povlače nužnost akumuliranja i zadržavanja veće količine novca u fondu – tzv. “mrtvog” novca kojeg će morati da drže deponovanog u skladu sa tim naglim i iznenadnim povlačenjem keša na koje su milenijumovci navikli, a po rekordno niskim kamatnim stopama – čime se sami fondovi ulaze u negativnu teritoriju na mnogim tržištima, što bi umnogome umanjilo povraćaj tj profitne prinose.

08Pol Trejnor (Paul Traynor), rukovodilac međunarodnog penzionog i osiguravajućeg fonda BNY Mellon kaže da “Ukoliko napravimo pretpostavku da su ovi ljudi daleko nestabilnijeg i “fluidnijeg” stava po pitanju toga gde će ulagati svoj novac, menadžeri će biti primorani da uvek u fondovima imaju deponovano više novca nego što su ga imali  dosad – a realnost je da je keš kojeg niko ne koristi, već samo leži kao depozit, skup. Nesumnjivo da ovakva situacija veoma lako može da umanjuje i ruši performanse fonda, bez sumnje. “

09Tu su, isto tako, i druga pitanja koja takođe treba da budu rešena. Milenijumovci su postali radno sposobni i ušli su u radni proces otprilike u isto vreme kada je počela i svetska finansijska kriza 2008, tako je ova situacija u njih usadila urođeno nepoverenje u finansijske institucije – na način na koji to prethodne generacije nisu imale.

Generacija Y pridaje veliku vrednost fer cenama i transparentnosti, u skladu sa studijama Dilojta, nešto sa čime se tržište na kojima rade fondovi hvataju u koštac.Izuzev godišnje naknade za upravljanje njihovim investicijama – postoje i fiksne naknade koja se plaćaju finansijskim kućama, i, prema nekim procenama, lako se može desiti da se tu pojavi između 11 i 13 dodatnih slojeva troškova. A to je nešto što milenijumovci ne “opraštaju”.

10“Da bi se prevazišao ovaj negativan stav uvrežen u pripadnicima generacije Y, menadžeri treba da se fokusiraju na transparentnost cena”, kaže Danijel Kobler, iz Dilojta.

“Sve naknade treba da budu jasne, razumne i poštene. U digitalnom dobu, milenijumovci imaju daleko veća očekivanja po pitanju transparentnosti. Kod njih ne prolazi taktika prećutkivanja skrivenih troškova.”

Ali, već je nešto i učinjeno kako bi sefondovi obratili-privukli-dopali milenijumovcima, od kojih 80 odsto njih poseduje pametne telefone, a 90 posto ih proverava u roku od 15 minuta nakon buđenja.

Mulimenadžerski fond Seven Investment Management, u želji da osvoji milenijumovce, angažovo je programere video igara kako bi “gejmifikovali” njihovu klasičnu aplikaciju za mobilne telefone. Ovaj britanski butik fond radi na zajedničkom ulaganju sa firmom Precious Blue Dot, čiji su programeri napisali neke verzije za video-igru Donkey Kong namenjenu igračima na Nintendo konzolama.

11

Ove dve kompanije radile su na aplikaciji pod nazivom MyFuture, koja klijentima omogućava da se “igraju” s različitim finansijskim scenarijima. Tako oni koji igraju ovu “finansijsku igricu” preduzimaju određene finansijske poteze kao što je prodaja imovine, povećanje ili smanjenje plate, ili smanjenje troškova školarine.

12Četiri petine viših službenika koji upravljaju imovinom očekuju da će tržište fondova biti poremećeno od strane spoljnih učesnika na isti način na koji je kompanija Apple dokrajčila muzičku industriju uvođenjem iTunes. Prema anketi 400 visokih rukovodilaca koju je sproveo holding za finansijske usluge State Street (kastodi banke koja trguje hartijama od vrednosti u svoje ime a za račun klijenta i na taj način se ova banka pojavljuje na berzi dok ime pravog vlasnika akcija ostaje skriveno), 79 odsto njih strahuje da će se suočiti s direktnom konkurencijom sa ne-tradicionalnim učesnicima u menadžmentu nekretninama.

Nutmeg je takođe izjavio da razmatra korišćenje aplikativnih funkcija mobilnog telefona poput geo-lokacija, kako bi se klijentima omogućilo da uplaćuju u svoj portfolio kada stignu na određene destinacije – kako bi suzbili loše navike, na primer, posete restoranima brze hrane.

13Već su načinjeni okvirni koraci u cilju zadobijanja ove demografske grupe, a očekuje se da će u budućnosti biti i urađemo i daleko više – ne samo zbog saznanja da će postojeći fondovi morati da se prilagode ovoj generaciji kako bi nastavili da manje-više uspešno rade posao, već i zbog straha da bi drugi igrači mogli da se probiju na tržište i popune eventualnu prazninu, koja bi nastala ukoliko bi se fondovi povukli, primorani lošim rezultatima u radu s “milenijumskim klijentima”.

Martin Gilbert, izvršni direktor i koosnivač globalnog fonda za menadžment nekretninama, Aberdeen Asset Management, sumirao je svoje raspoloženje, koje je, inače, uobičajeno i kod njegovih kolega angažovanih po istom zadatku – da vrbuju milenijumce s namerom da ih privole da investiraju svoj novac kod njih. Gilbert kaže: “Ja sam izvršni direktor i plaćen sam da budem paranoičan, tako da i imam paranoju povodom ovoga što nam se događa s milenijumovcima.”

15Kako milenijumovci definišu finansijski uspeh?

Istraživanje koje je ove godine objavila kompanija Facebook, studije koja je  analizirala konverzaciju američkih radno sposobnih milenijumovaca, pokazuje da se oni međusobno uveliko podržavaju, slušaju i dogovaraju na platformama društvenih medija. Stoga uopše ne iznenađuje otkriće da se njihove ideje i stavovi o finansijskom uspehu nezamislivo razlikuju od stavova i ideja njihovih roditelja.

Skoro polovina anketiranih milenijumovaca sa Fejsbuka izjavilo je da je broj jedan pokazatelj finansijskog uspeha “biti rasterećen dugova, ne biti zadužen”. Jedna petina njih izjavila je kako je posedovanje sopstvenog doma najbolji pokazatelj finansijskog uspeha. Otprilike samo je jedan od njih deset rekao da je “biti u stanju da se povučete i odete u penziju relevantan pokazatelj finansijskog uspeha”.

14

Milenijumovci su izuzetno zainteresovani za štednju, ali su oprezni u vezi svega što je označeno i vodi se kao “investicija”. Prema navedenoj studiji Fejsbuka, 86 odsto njih izjavilo je da aktivno štede ili da to pokušavaju. Odgovori u drugom istraživanju, međutim, ukazuju na to da je ovo često usmereno ka štednji sa kratkoročnim ciljem (kao što je npr. štednja da skupio novac za odlazak na odmor), a ne štednja kao ulaganje za budućnost.

Prema ovoj analizi, više od polovine njih izjavilo je da su štedeli “samo zato što žele da budu odgovorni”, iako milenijumovci imaju tendenciju da ne ulažu dovoljno novca, a da su među njima 1,6 puta veće šanse nego među pripadnicima starijih generacija da nemaju bilo kakvih investicija. I dok polovina njih izjavljuje kako “nemaju dovoljno novca da bi ga investirali”, četvrtina njih kaže da “ne znaju kako da to učine”.

Više od polovine anketiranih milenijumovaca je reklo da smatraju kako nemaju kome da se obrate za dobre i prave finansijske smernice – što pruža jasnu priliku i šansu za dalji rast sektora digitalnih finansijskih usluga, koji je već u ogromnom usponu.

Financial Times

 

Nekih CEO tajni ima, što ne govore se svima…

…Ono što vam niko ne kaže kada ste glavni u poslu.

01

Zamislite da se pripremate da započnete svoj biznis, i da ćete tim povodom dobijati mnogo saveta. Svi ljudi koje znate će se iznenada pretvoriti u finansijske, prodajne, marketinške, strateške, tehnološke, ili u eksperte iz oblasti inovacija.

Ali ono što nikada od njih nećete čuti je kako je to biti “glavni”, biti direktor firme, čak i onda ako ste direktor nikome drugom osim samome sebi. Znajući da odgovornost zaista kreće prvo sa vama, gde se i završava, jeste ono o čemu poslovni lideri i šefovi retko pričaju, piše Džef Hejden za LinkedIn.

I to je mesto gde na scenu ulazi Džim Vajtherst (Jim Whitehurst), predsednik i generalni direktor kompanije Red Hat, jedne od najvećih i najuspešnijih provajdera open-source softvera. Pre dolaska u Red Hat, Džim je bio COO u Delta Airlines, tako da možemo razložno pretpostaviti kako je tačno znao ono u šta se upušta – ali što definitivno nije uobičajen slučaj.

Evo nekih primera.

02Vi ćete, u stvari, još uvek imati šefa – i to puno njih. Većina nas pretpostavlja da nemate šefa onda kada ste direktor, da, ako ste jedini vlasnik, onda, strogo govoreći, to jeste istina… iako još uvek oko vas nailazite na dosta njih koji su “šefovi”.

A to znači da morate uzeti u obzir različite ciljeve svih ovih bosova u trenutku kada se odlučuje šta treba raditi.

U mom slučaju ispred sebe imam odbor, glavne investitore, vladine zvaničnike (jer smo javno preduzeće), Volstrit, zaposlene – svi su oni, na neki način, moji “bosovi”.

Imati veći delokrug ingerencija ali i zadataka jedan je od zabavnijih ali i čudnijih faktora s kojima pokušavate da izađete na kraj kada ste “direktor”, ali nikada ni ne pomišljajte kako imate slobodu da radite šta god vam padne na pamet.

Ulozi koje primate u svoju “poslovnu igru” često će biti poprište sukoba. Neki investitori mogu zaželeti da se više fokusirate na kratkoročne rezultate, zanemarujući vašu viziju dugoročnog rasta. Različiti klijenti i partneri, naravno, mogu zaželeti veoma različite stvari. Čak i pojedini članovi odbora u vašoj firmi mogu imati veoma različita mišljenja.

07Vaš posao je da nastavite da pričate noseću priču o vašoj kompaniji, stalno donoseći odluke, i stalno balansirajući između spektra raznolikih ličnosti, karaktera, potreba i ciljeva. A to je jedna od najzahtevnijih stvari koja se odnosi na svaki posao; jer, što imate više šefova sa višestrukim planovima i programima funkcionisanja “vaše firme”, stalno ćete se pitati: “Radim li prave stvari?”

Ponekad ćete imati manje ingerencija nego onda kada ste imali (samo jednog) šefa. Kada imate investitore ili odbor ili zaposlene čija je budućnost barem delimično u vašim rukama – iako ste “glavni” – ponekad je neophodno da tražite dozvolu za ono što ste naumili da učinite. I, za razliku od “dobrih starih vremena” kada ste imali (jednog!) šefa, često kao direktor ne pitate samo jednu osobu šta treba da radite.

Sve što radite biće pod mikroskopom. Kao direktor ili vlasnik preduzeća, konstantno smo na meti nadzora i kontrole, ne samo u vezi sa poslom koji radite već i za takve stvari kao što je odeća koju nosimo, ili npr. da li koristimo plastičnu umesto keramičke šolje za kafu, “i šta to govori o vašoj ekološkoj svesti”, kakav auto vozite, itd…

04

Jedna žena zaposlena u mojoj firmi je, recimo, neobavezno ćaskala s mojom suprugom u vezi sa nekim kompanijskim događajem, rekavši tom prilikom: “Jedna od stvari koje zaista volim u vezi sa Džimom je što mu je porodica na prvom mestu. To mi je bitno jer i ja imam decu.” Kako je ona uopšte došla do ovakve svoje odluke i stava koji ima prema meni?

Evo kako: Jednom sam, usred sastanka, preuzeo poziv od moje supruge – ona me na posao zove zaista retko, a ja sam hteo da budem siguran kako je sve u redu.

Ali, šta da se, iz nekog razloga, dogodilo nešto drugo: da sam unapred znao kako je planirala da me pozove u tom trenutku i ostavi mi poruku koja sasvim izvesno nije bila hitna, i da sam onda, usred sastanka, pritisnuo “Ignore”? Da li bi, u tom slučaju, zaposlena u mojoj firmi tada pomislila kako nisam porodičan čovek… i da Red Hat nije kompanija koja je predusretljiva prema porodičnim osobama?

Moguće da bi ispalo baš tako. Kada ste pod mikroskopom, neverovatno šta se sve može “pročitati” i u najsitnijim gestovima ili stvarima. Jedna interakcija ne mora obavezno da pošalje neki bitan i argumentovan signal o vama, ali – kada je vaš posao zaista obiman, a zaposleni imaju priliku da vas viđaju samo povremeno i dosta retko – jedno ovakvo iskustvo može uticati da neko o vama formira svoje kompletno mišljenje.

Biti odgovoran za sve, kada ste “direktor”, jeste mač sa dve oštrice. Morate da služite za primer ostalima, ali se svakodnevno morate nositi i sa gomilom slučajeva poput prethodno navedenog. Vi, naravno, ne možete imati loš dan.

Bićete sebi najgori šef kojeg ste ikada imali. Jer, “biti svoj gazda” vas, barem u teoriji, oslobađa neke “svevišnje” kontrole i sitničavosti… iako će vaša svest i savest biti verovatno najzahtevniji poslodavac za kojeg ste ikada radili.

08

Uzmite, na primer, današnji dan: U teoriji, danas sam mogao da na rasporedu nemam ništa. Ipak, skoro svi oni koji rade na nivou direktora ili koji započinju posao sa svojom firmom su veoma razvijenog takmičarskog duha, motivisani da uvek dobro urade svoj posao, posvećeni kvalitetu. Najbolji direktori su, po pravilu, sami sebi najteži šefovi.

I, dok imate veću kontrolu, ali i odgovornost, uz to ide i osećaj dužnosti, koja većinu ljudi inspiriše da rade više i teže nego što bi to bilo koji gazda bio u stanju.

Vaš posao će sasvim izvesno biti drugačiji od onoga što ste mogli i da zamislite. Došao sam u Red Hat misleći da će moj posao biti sasvim drugačiji od onoga što on zaista jeste – ni bolji, a ni gori, već samo drugačiji. Iako ste dobili “važnu titulu”, još uvek treba da uradite toliko toga kako biste zaradili poverenje ostalih, da budete širiko prihvaćeni od akcionara i zaposlenih … uz sve to, i dalje treba da uradite sve ono što se uraditi mora kao i svaki drugi “najobičniji zaposleni”, kako biste stekli kredibilitet i poštovanje.

Pre šest godina sam kao COO iz operativno intenzivnog posla došao u Red Hat da postanem CEO – u industriju sa niskom poslovnom marginom. I pored svega, Red Hat je firma s visokim rastom i sa neverovatnim mogućnostima – koje dovode i do neverovatnih dvosmislenosti: moj posao se mnogo više tiče razvoja strategije, da inspirišem ljude, podstičuči u njima kreativnost, preusmeravajući posao od jurnjave za profitnim ciframa na nešto sasvim drugo… sve je ovo za mene bio jedan nadasve zanimljiv izazov.

To može da vam se desi čak i ako započinjete novi posao, dakle čak i ako imate prethodnog iskustva. Mnogi su mi pričali o tome kakve su sve predstave imali o svom poslu kada su ga započinjali – i šta je to značilo u njihovoj predstavi o sopstvenoj ulozi – a ispostavilo se da se sve što su zamišljali veoma razlikovalo od “stanja na terenu”, u realnosti.

… Ali to će, ujedno, biti i najbolji posao kojeg ste ikada imali. Voditi svoj posao i biti CEO je neverovatna nagrada za vas. Možete napraviti ogroman uticaj. Tu je i rad sa sjajnim ljudima. Postajete pravi pobednik.

Biti vlasnik, direktor i šef samome sebi je definitivno težak i surov posao … ali je ujedno i najbolji.

LinkedIn, Aug 18, 2015