Ima li Kina demokratiju? (1/2)

Demokratija, je, zapravo, primereno ime za sistem koji odaje utisak da se jednakim zakonima što važe za sve obezbeđuju jednaka prava za sve, ali izgleda da se njeni ishodi uopšte ne slažu sa njenim nazivom. Monarhija, naprotiv, ima neprijatan prizvuk, ali je najpraktičniji oblik vladanja u kojem je moguće živeti. Jer, lakše je naći jednog jedinog izvrsnog čoveka nego li mnogo njih.“ (Kasije Dion, 200 AD)

Iako uveren u suštinsku dobrotu ljudske prirode, Konfučije je bio njen najrealističniji kritičar. Znajući da su vrlina, hrabrost i kompetencija bili retka pojava, on je prvenstveno tragao za vladarima koji su “izvrsni pojedinci (muškarci)”. Ali koliko je taj prioritet kompatibilan sa demokratijom i koliko je validnih tumačenja demokratije?

Jedinstvena demokratija Švajcarske i posvećenost Singapura jedinstvenim ljudima-liderima ukazuju na to da različite demokratije mogu biti podjednako legitimne kao i da, pored toga, demokratija sama po sebi ne pruža legitimitet. Američka „Čajanka“ (Tea Party) ili, recimo, italijanski birači, sebe smatraju demokratama a svoje države nezakonitima, institucijama uljeza čijem se autoritetu mogu suprotstaviti, ignorisati ga ili izbegavati. Ovim brojnim interpretacijama demokratije moramo pridodati i konfuziju koja vlada između partija i frakcija.

Džordž Vašington je 1796. upozoravao: “Stranke oduvek služe za ometanje javnog većanja kao i osujećivanje javne administracije. Ona (demokratija) uznemirava zajednicu neosnovanim ljubomorama i lažnim uzbunama, izazivajući neprijateljstvo jednog dela stanovništva prema drugom, podstičući povremene nemire i pobune. Ona otvara vrata stranom uticaju i korupciji koja pronalazi olakšan pristup samoj vladi putem kanala partijskih strasti. Stoga politika i volja jedne zemlje podležu politici i volji druge”. Upravo je frakcionaški rivalitet u Kongresu 1861. godine odveo Ameriku u građanski rat da bi, tek nakon ogromnog krvoprolića, 1877. bio potpisan Kompromis, kojim su neslaganja rešena putem pregovora.

Danas je Amerika kapitalistička država neprijateljski nastrojena prema komunističkim partijama, ali tolerantna prema kapitalističkim frakcijama poput republikanaca i demokrata, uprkos katastrofama koje su počinili i činjenice da ponovo stvaraju više problema nego što ih rešavaju. Kina je jednopartijska socijalistička država, neprijateljski nastrojena prema kapitalističkim partijama i netolerantna prema frakcijama.

Evo i pouka iz prošlosti: istorijski uslovi za gro naših promišljanja na temu političkih sistema i (većine) zapadnih demokratija podsećaju na Rim iz 60. pne., kada su, kako je to Robin Dejvermen primetio sa dozom humora, trojica aristokrata-političara – Julije Cezar, ratni heroj Pompej i bogataš Marko Licinijus Kras – iza kulisa i potajno formirali prvi rimski trijumvirat koji je dominirao nad izabranim poslanicima u Senatu. Ovi oligarsi su postigli da najniža klasa Rimskog carstva, bezemljaši (proletarii) ne promene ništa i da opštenarodne mase i dalje ostanu društveno nevidljive, osim ako nisu podigle neku pobunu ili izgubile život u nekom od beskrajnih građanskih ratova koje su vodile njihove elite (Nakon smrti Marka Licinija Krasa, člana Prvog trijumvirata uz Gaja Julija Cezara i Pompeja Velikog, došlo je do građanskog rata između Cezara i Pompeja). Dve hiljade godina kasnije, na opštim izborima u Velikoj Britaniji 1784. godine, sin Prvog Erla od Četema i Hester Grenvil, sestra prethodnog premijera Džordža Grenvila, i sin Prvog barona Holandije i Ledi Kerolajn Lenok, kćerka Drugog vojvode od Ričmonda, ponudili su biračima da oni budu ti koji će na izborima izabrati vojvodu.

Danas, u mnogim evropskim zemljama (čak i egalitarnoj Švedskoj), ‘demokratija’ je samo „glazura“ premazana povrh moćnih feudalnih aristokratija koje i dalje kontrolišu svoje ekonomije. Američki glasači su nedavno imali prilike da vide kako je supruga bivšeg predsednika ušla u trku sa bratom bivšeg predsednika, a potom poražena od milijardera koji je svoju kćerku i zeta postavio na važne državne funkcije i time obezbedio da će, kako je rekao Džon Djui, “politika Sjedinjenih Država ostati u senci koju krupan biznis baca na društvo sve dotle dok moć obitava u privatnim rukama zarad privatnog profita i kroz privatnu kontrolu banaka, zemljišta i industrije, ojačanih komandama poteklim iz štampe i drugih sredstava propagande”.

Većina zapadnih političara vezanih brakom ili bogatstvom je, kao i sve nasledne klase, izgubilo simpatije sa širokim narodnim masama koje čine njihovi sugrađani u meri u kojoj, kako su to uočili američki politikolozi Martin Gilens i Bendžamin Pejdž, “preference prosečnog Amerikanca izgleda da imaju gotovo nulti, statistički beznačajan uticaj na javnu politiku” (iz knjige Teorije testiranja američke politike: Elite, interesne grupe i prosečni građani (Testing Theories of American Politics: Elites, Interest Groups, and Average Citizens).

Kina dve hiljade godina nije imala klasu profesionalnih političara, vojnih vladara, nasleđenog bogatstva ili oligarha. Ovo odsustvo feudalne prošlosti – i to više od nedavnih eksperimenata sa demokratijom – jeste ono što odvaja naša očekivanja od onoga šta vlast i vladavina predstavljaju od kineskog pogleda na vladanje zemljom.

Formalna demokratija je u potpunosti odsutna iz Kine sve do 1935. godine, kada se pojavila na bojnom polju, kada je, u vreme očaja, Mao izabran od strane pripadnika svojih trupa. Kineski državnik, jedan od najistaknutijih rukovodilaca Kineske revolucije, Džou Enlaj (Zhou Enlai, kineski 周恩来, današnja transkripcija Džou Enlaj a ranije i Ču En-laj, Ču Enlaj itd), koji je u tom trenutku bio Maov nadređeni mu je rekao: “Potreban nam je naš najbolji vojni lider, a s obzirom da je Mao naš najbolji strateg nominujem ga za predsedavajućeg Vojne komisije”. Julija Cezara, admirala Nelzona i predsednika Vašingtona imenovale su njihove vlade, ali je Mao verovatno bio jedini vojni lider koji je bio biran a ne nametnut. Mao je, zauzvrat, predložio da pripadnici trupa između sebe biraju sopstvene podoficire jer, kako je rekao, oni znaju svoje prijatelje intimno i izbliza, a njihovi životi zavise od izbora koji će sami napraviti, tako da su oni najkvalifikovaniji da ih biraju. Kina je od tada u trci, kako bi dostigla do što veće „uhodane“ i afirmisane demokratije.

Prvi britanski nacionalni izbori zasnovani na opštem pravu glasa i principu „jedan čovek-jedan glas“ održani su 1948. godine, u Kini 1953. godine, dok je u Americi ovakvo biranje uvedeno tek nakon što je prošao Zakon o glasačkim pravima – 1965. Kina je bila jedinstvena po tome što na njihovim izborima učestvuju čak i kvalifikovani stranci, kao što se to 1953. prisećao Kveker Vilijem Suel (Quaker William Sewell), profesor na hrišćanskom univerzitetu Đen Dah u Sečuanu:

“Kao član sindikata, imao sam pravo glasa, a izbor vlade u Kini je indirektan. Mi koji smo predavali u Đen Dahu glasali smo za naš lokalni narodni kongres. Tada bi lokalni kongresi, između svojih članova, izabrali Kongres Dulijang-a koji se sastojao od članova iz njihovih redova, kao i od kongresa velikih gradova i mnogih okruga, na kojima bi bio izabran Narodni pokrajinski parlament u Sečuanu. Konačno se pojavio Nacionalni narodni kongres, čiji bi svaki član bio na prvom mestu izabran u lokalno telo. Nacionalni kongres je donosio zakone, birao predsedavajućeg i imenovao premijera kao i članove državnog veća. U našoj „hemičarskoj grupi“ razgovarali smo o tipu muškaraca i žena koji bi nas najbolje predstavljali, a onda bismo istakli 5-6 imena.

Svaka grupa u našoj sekciji Đen Dah učinila je isto. Sva imena bi tada bila ispisana na tabli, tako da svi mogu videti ko je bio predložen. Imena koja bi bila istaknuta kao favoriti od strane nekoliko grupa „procedila“ bi se i od njih bi bila sastavljena kratka lista. To je otprilike skoro deset aspiranata, a svaka od grupa koja glasa bila bi toliko slobodna da ponovo iznese bilo koje ime za koje smatra da ga ne treba izostaviti. One koji bi ušli na kratku listu su njihovi glasači i simpatizeri ubeđivali da svoja imena ne povlače sa liste sve do kraja glasanja. Ovo traje izvesno vreme, i tada zadobijate onaj pravi osećaj nesposobnosti da se izglasani drugovi izbore sa situacijom; tada veliki broj njih izjavi kako gaji sumnju u sebe i svoje sposobnosti da preduzmu takav odgovoran stranački posao. Grupa bi razgovarala o svakoj osobi. Oni koji su bili „nepoznati“ bili bi pozivani da posete različite grupe kako bi ih mogli pridanici istih upoznali i detaljnije ispitali. Shodno biračkoj proceduri unutar same KPK, od te kratke dobija se još kraća lista kandidata, koja se, nakon daljnje diskusije, smanjuje na željeni tj očekivani broj.

Zastave su se vijorile na dan izbora, dok su orkestri konstantnim ritmom svojih cimbala i bubnjeva činili da “glasački ugođaj” bude prijatno bučan. Glasački listići deljeni su na jednom kraju štanda, a učenici, svi pod zakletvom o diskreciji, bili su na raspolaganju da pomognu ukoliko, recimo, niste znali da čitate. Onda biste sami, ili u pratnji vašeg pomoćnika, seli za sto i glasali. Na spisku bi bila sadržana imena koja su dosad već postala poznata, ali je na dnu bilo prostora za dodavanje dodatnih imena ukoliko to želite. Oko onih za koje želite da budu izabrani postavljan je prsten, dok se u jednu kutiju stavi papir. U Engleskoj sam glasao za čoveka koga nisam poznavao, sa kojim nikada nisam razgovarao i koji je cirkularnim pismom zatražio moj glas… a koji je napokon izgubio od svog rivala s razlikom od preko 14.000 glasova. Osećao sam da je moj glas tamo u Engleskoj bio potpuno bezvredan. U Kini, na ovim izborima, barem sam imao tu srećnu iluziju da je moj glas bio od stvarnog značaja.”

Do osamdesetih godina, moćni porodični klanovi dominirali su na lokalnim izborima, a birači su u Pekingu redovno ulagali molbe ne bi li im poslali nekog ko je “sposoban sekretar/ica kako bi popravio/la stvari”; nedugo zatim, kineska je vlada pozvala Karterov centar da nadgleda izbore. Godine 2010., nakon što je premijer Ven Đijabao primetio da je “Iskustvo mnogih sela pokazalo da poljoprivrednici mogu uspešno odabrati članove mesnog ili oblasnog odbora, pa – ako ti ljudi mogu dobro upravljati selom, onda mogu upravljati opštinom i županijom. Ljude moramo ohrabriti da smelo eksperimentišu i testiraju demokratiju u praksi”, Centar je proširio svoje učešće.