Zdravlje nacije i čari masturbacije

Astro Glide

Retko se kada uluči ovako zgodan momenat za poigravanje realnom slikom stvari. Naime, lekari i medicinski stručnjaci u zapadnim elektronskim medijima već nedeljama upozoravaju na “prisutnost plasiranja neproverenih informacija vezanih za virus COVID-19, oblikujući sliku aktuelne epidemije na nivo senzacionalizma do košmara“. Onima sklonim da svoju veliku zabrinutost pandemijom “emituju” u javnost, struka toplo savetuje: potrudite se da svoje strepnje i bojazni ne “prelivate” na okolinu već se, umesto toga, uputite u realno stanje stvari. Ovako ili onako – u svakom slučaju na način koji je – zdrav.

U očekivanju vakcine (već napravljene i u fazi testiranja koje bi, nažalost, moglo potrajati i godinu dana pa i više), a koja je, zapravo, modifikovana verzija jednog starijeg antidota – svojevremeno efikasne preventive od tadašnjeg oblika korone – stručnjaci savetuju one veoma zabrinute COVID-om da se sete dobre, stare prakse dostizanja orgazma – prijatnom i zdravom masturbacijom.

Masturbacija, što je poznato od osvita civilizacije a i današnjoj struci, jača vaš imuni sistem, pomažući vam da izađete na kraj s infekcijama i zdravstvenim komplikacijama, donosi portal Big Think. A dok ne stigne vakcina, naučnici poručuju: što učestalije upražnjavajte orgazam. Ovu aktivnost možete ostvarivati sami (masturbacijom), ili seksom. Važno je da stići do cilja i popeti se na vrh – pa makar i samostalno.

Tumblr

Da li makar jedan indukovani orgazam dnevno zaista može sprečiti odlazak kod lekara? (U nekim narodima omiljena je jedna verzija popularne poslovice, inače upotrebljene u ovoj priči: Can an orgasm a day really keep the doctor away?)

Učestalo postizanje orgazma, kaže struka, doprinosi umanjivanju bolova i podstiče opuštanje, što može pomoći jačanju vašeg imunološkog sistema.

Postizanje orgazma masturbacijom pruža navalu hormona koji proizvode dobre i nadasve prijatne osećaje (dopamin, serotonin i oksitocin), uravnotežavajući vaše nivoe kortizola – hormona koji izaziva stres. Ovo doprinosi „podizanju“ imuno-sistema na jedan viši nivo.

Navala hormona „dobrih osećanja“, takođe, doprinosi jednom opuštenijem i smirenijem stanju, olakšavajući ulazak u miran i čvrst san, što je kritični deo u održavanju funkcionisanja imunološkog sistema u „povišenom režimu pripravnosti“.

I, kao što loše navike mogu usporiti vaš imunološki sistem, tako vam i pozitivne navike, poput zdravog životnog rasporeda – spavanja i aktivnog seksualnog života – mogu pomoći u jačanju imunog sistema, što, pak, može sprečiti poboljevanje (uz još neke alternativne ali naučnim testovima proverene metode).

Kako masturbacija utiče na vaš mozak?

Orgazam je veoma čest ljudski fenomen. Blagodeti masturbacije po fizičko i mentalno zdravlje kako muškaraca tako i žena je savremena nauka često istraživala. Pa ipak, još uvek se ima još puno toga naučiti o načinu na koji telo i mozak reaguju na hemijske spojeve i hormone, čije se oslobađanje odvija tokom (muške ili ženske) masturbacije, kao i pozitivnim efektima po iskušavanju ove vrste seksualnog oslobađanja.

“Količina nagađanja, nasuprot utemeljenih podataka o funkciji i vrednosti orgazma je izuzetna”, objašnjava Džulija Hajman (Julia Heiman), direktorka Kinsijevog Instituta za seksualna, rodna i reproduktivna istraživanja.

HealthLine.com

Masturbacija izaziva nalet dopamina, koji je hemijski „koloplet“ povezan s našom sposobnošću da osećamo zadovoljstvo. Uporedo sa navalom dopamina, koji se oslobađa tokom orgazma, dešava se i oslobađanje oksitocina, koji se popularno naziva „hormonom ljubavi“.

Ovaj „biohemijski koktel“ ne samo što značajno pojačava naše raspoloženje već, takođe, može igrati ključnu ulogu pri umanjenju stresa i, istovremeno, podsticati sveopšte opuštanje. Oksitocin smanjuje kortizol koji je hormon stresa, obično prisutan (u velikim količinama) u momentima kada ste anksiozni, ili kada osećate strah, paniku ili zabrinutost.

Prema Gloriji Brejm (Dr. Gloria Brame), specijalizovanoj za istraživanja BDSM-a i fetiša, orgazam je najveći “vatromet” dopamina koji možemo doživeti prirodnim putem, a bez upotrebe neuro-aktivnih supstanci.

Pojačavajući nivo oksitocina i dopamina, a potom smanjujući nivo kortizola, mozak se stavlja u jedan daleko opušteniji, euforičniji i smireniji modus funkcionisanja.

Uzgred, masturbacija jača vaš imuni sistem i povećava broj belih krvnih zrnaca. Seksualnim uzbuđenjem i orgazmom se, dakle, uvećava broj leukocita, olakšavajući vašem telu da se izbori s infekcijama i bolestima.

Kako se ovi efekti koje na mozak ostavlja dostizanje orgazma „prevodi“ na jačanje našeg imunološkog sistema, i kako orgazam proistekao masturbacijom čini vaše telo zdravijim?

Povećanje oksitocina i dopamina koji uzrokuje smanjenje nivoa kortizola može pomoći jačanju vašeg imunološkog sistema, jer kortizol (poznat kao hormon koji izaziva stres) zapravo pomaže u održavanju vašeg imunološkog sistema, ukoliko se oslobađa u malim dozama.

Dženifer Landa (Dr. Jennifer Landa), specijalistkinja za hormonsku terapiju, kaže da masturbacija može stvoriti odgovarajuću biološku sredinu, neophodnu za jačanje imunološkog sistema.

BigThink

Studija koju je sprovelo Odeljenje za kliničku psihologiju pri Univerzitetskoj klinici u Esenu je dala slične rezultate. Grupa od jedanaest volontera bila je zamoljena da učestvuje u studiji kojom se se proučavali efekti orgazma indukovanog masturbacijom na broj leukocita i imunološki sistem.

Tokom ovog eksperimenta je analiziran broj leukocita svakog učesnika, i to pet minuta pre i 45 minuta nakon postizanja samoinicijativnog orgazma.

Rezultati su potvrdili da su seksualnim uzbuđenjem i orgazmom učesnici uspevali da povećaju broj svojih leukocita, posebno onih ćelija koje stručnjaci nazivaju „prirodnim čistačima“, koje pomažu u borbi protiv infekcija.

Otkrića potvrđuju da pozitivan uticaj koji seksualna uzbuđenost i samoinicirani orgazam imaju na imuni sistem podstiču još intenzivnija istraživanja pozitivnih uticaja seksualne uzbuđenosti i orgazma na ljudsko zdravlje.

Masturbacija može olakšati i sprečiti bol, što vam omogućava da postignete miran san, koji, opet, pomaže vašem imunološkom sistemu da ostane jak i zdrav.

O koristima masturbacije se, naravno, odavno raspravlja, ali što više istraživanja budemo obavljali na tu temu, tim ćemo više i bolje razumeti otkud prisutnost tako brojnih pozitivnih efekata koji se pri orgazmu dešavaju u našim telima i mozgovima.

Doživljavanje orgazma može pomoći u sprečavanju ili ublažavanju bola, jačajući imunološki sistem i sprečavajući simptome prehlade, kao i gripa i aktuelnog korona virusa.

Prema Stefanu Eversu, neurologu i specijalisti za glavobolje, otprilike svaki treći pacijent doživi olakšanje od napada migrene doživljavanjem vrhunca tokom seksualne aktivnosti, odnosno orgazmom. Evers i njegov tim sproveli su eksperiment na grupi od 800 pacijenata koji pate od migrene, kao i na 200 onih koji su patili od glavobolje, kako bi videli na koji način njihova iskustva sa seksualnom aktivnošću utiču na nivoe bola.

Studija je pokazala da je 60% obolelih od migrene doživelo olakšanje, umanjenjem bola nakon učešća u seksualnim aktivnostima koje su rezultirale orgazmom. Od onih koji su oboleli od glavobolje, oko 50% njih je izjavilo da su se njihove glavobolje, zapravo, naknadno pogoršale nakon seksualnog uzbuđenja i postizanja vrhunca.

Eversovi nalazi sugerišu da oni koji nisu iskusili ublažavanje napada migrenskih glavobolja tokom svoje seksualne aktivnosti nisu ispuštali toliko velike količine endorfina kao oni pacijenti koji su iskusili primetno umanjenje bolova (kod kojih je, shodno tome, i navala dobrih hormona nastupila u znatno većoj meri).

Prema reumatologu Herisu Mekilvejnu (Dr. Harris McIlvain), ljudi koji pate od hroničnih bolova poseduju imunološki sistem koji jednostavno ne funkcioniše u svom punom kapacitetu – dakle, ublažavanje bola kroz orgazam može pomoći jačanju njihovog imuno-sistema.

Redovno doživljavanje orgazma kroz seks ili masturbacijom, takođe, može pospešiti opuštanje i olakšati ulazak u san. Serotonin, oksitocin i norepinefrin – sve su ovo hormoni koji se oslobađaju tokom seksualnog uzbuđenja i orgazma, a sva su tri poznata po tome što efikasno uklanjaju hormone stresa i podstiču opuštanje, što vam olakšava da zaspite.

Postoji nekoliko studija koje pokazuju da serotonin i norepinefrin pomažu našem telesnom ciklusu i fiziologiji u fazama dubokog sna (REM), kao i dubokim ne-REM ciklusima spavanja. Tokom ovih ciklusa sna, imunološki sistem oslobađa proteine zvane citokini, na čijoj su meti infekcije i upale. Ovo je kritični deo-faza našeg imunog odgovora; Citokini se proizvode i oslobađaju kroz naše telo dok spavamo, što dokazuje važnost koju dobar raspored i količina sna imaju za zdrav imunološki sistem.

Masturbacija “bilduje” imunološki sistem do višeg stepena funkcionisanja; a zdrav imunološki sistem sprečava prehladu i grip.

Imuni sistem je izbalansirana mreža ćelija i organa koji rade zajedno kako bi vas odbranili od infekcija i bolesti zaustavljajući telesne pretnje poput bakterija i virusa da uđu u vaš sistem. Iako postoji puno stvari koje moramo da uradimo kako bismo održali optimalni nivo našeg imunološkog sistema, masturbacija ili drugi načini postizanja orgazma su očigledno dokazali svoje pozitivne efekte po celokupni imuni sistem.

I, baš kao što loše navike (poput neredovnog rasporeda spavanja ili štetnih hemijskih supstanci u vašem telu) mogu usporiti vaš imuni sistem, pozitivne navike poput zdravog rasporeda sna i aktivnog seksualnog života vam mogu pomoći u jačanju imunološkog sistema.

 

Jaimee Bell, BigThink.com

Tehnologija: sluškinja koja nas okiva

Tehnologija nam pruža život sa obiljem slobodnog vremena u budućnosti. Pa ipak, je li to ono što zaista želimo?

U jednoj od epizoda američkog animiranog sitkoma „Džetsonovi“ (Jetsons), Džordž Džetson se požalio na težak rad i kulučenje. Bila je to izjava koja bi početkom 60-tih godina prošlog stoleća izmamila smeh gledaocima, ali i osećaj uzbuđenja za ono što čoveka i njegov rad očekuje u budućnosti. Čitav Džordžov zadatak sastojao se u tome da dvaput nedeljno pritiska neko dugme u periodu od jedan sat. Produkcija Hane i Barbere je sa Džetsonovima napravila veoma uspešan spoj „šmeka“ svoje legendarne „Porodice kremenko“ i otkačenih „futurističkih“ vizija (recept kojeg su producenti crtanog serijala „Simpsonovi“ kasnije pokušali da primene u „Futurami“, prim. prev.). Džetsonovi su pre šest i po decenija obećavali „hleba i igara“ a bez teškog i dugotrajnog rada.

A ispalo je… pa, tako nekako – mada ne baš smešno i veselo po nas.

Naša utopistička vizija budućnosti, budimo iskreni, uvek je veoma nalikovala onoj koja nam se nudi u Džetsonovima: to je zamisao po kojoj će u svetu budućnosti biti daleko više tehnologije a daleko manje ljudskog rada. Više vremena za našu porodicu, prijatelje i zadovoljavanje naših strasti. Ali, da li je to ono što zaista želimo? Možemo li kao društvo da se prebacimo na stil življenja koji podrazumeva mnogo više slobodnog vremena? U trenutku kada stojimo na raskršću dve epohe, i kada mnogi vodeći glasovi u Silikonskoj dolini zagovaraju budućnost u kojoj je uspostavljen univerzalni osnovni dohodak – a bez adekvatnih nivoa zaposlenosti onih s punim radnim vremenom – postavlja se pitanje: da li je naša poslovna, politička i društvena kultura u stanju da se prilagodi situaciji u kojoj će ljudi imati daleko manje posla a daleko više slobodnog vremena?

Avi Reichental, CEO XponentialWorks™

Avi Reichental, CEO XponentialWorks™

“Intelektualno, verujem da je ovo nešto što Amerikanci žele”, kaže Avi Rajhental (Avi Reichental) kada ga upitaju da li čovek želi tehnološku asistenciju mašina u tolikoj meri  da može povećati svoje slobodno vreme. Rajhental, koji je osnivač i predsednik kompanije XponentialWorks™ primećuje da ima uvid u konvergenciju tehnoloških trendova. Avi je futurista koji se nalazi u Odboru za inovacije Fondacije XPRIZE i redovno govori o pravcima i perspektivama kretanja savremenog društva. “Smatramo da je u toku dalje koncipiranje ljudske prirode”, nastavlja Reichental, “u želji za sveprisutnom produktivnošću i lakšim pristupom povezanosti (s ljudima i tehnologijama)”.

Velika ironija našeg tehnološkog napretka je što se mnogi od nas, 2017. godine, nalazimo kompletno preopterećeni. Zar danas ne bi trebalo da imamo više slobodnog vremena? Ovo danas je u suprotnosti sa načinom na koji generalno zamišljamo namenu i svrhu tehnološkog napretka: kako bismo sebi olakšali život. Trenutno, baš i ne živomo život Džordža Džetsona iz crtaća 1962…

Zašto je to tako? Postoje li neki drugi razlozi zašto radimo (u zapadnim kulturama, naročito Americi) toliko koliko radimo danas?

Često je u Americi slučaj da smo mi ono što je naša karijera. Naše karijere nisu samo visina naše plate već i pružanje osećaja svrhe i identiteta. Prisutna je i zabrinutost da, u pogledu Univerzalnog osnovnog dohotka to što ovaj koncept možda u potpunosti ne uzima u obzir ljudsko stanje i osećaj identiteta koji je snažno povezan s onim što radimo. Kako bismo se zapravo prilagodili budućnosti kada bismo imali manji fokus na karijeru?

“Stoga se rad percipira ne samo kao prosto obezbeđivanje prihoda već i kao davanje društvenog legitimiteta našim životima. Za mnoge to može biti glavni izvor ličnog identiteta: posredstvom osećanja da je ono što smo po vokaciji neophodno za lično samopoštovanje. Profesija ili trgovina daruju nam takođe i identitet – nas kao doktora, nastavnika, inženjera, mehaničara, sekretara, električara i tako dalje. Neki specifičan posao, nezavisno od profesije ili trgovine, može nam dati identitet – kao konsultanta, menadžera, direktora, supervizora, vođe radnog tima, ili naprosto možemo dobiti osećaj identiteta kao radnici, ili ako učestvujemo u nekom poslu, ukoliko aktivno doprinosimo nekoj stvari; razumljivo je da oni koji ne mogu da rade ili ne mogu da pronađu posao u našem društvu mogu zavideti onima koji imaju taj (ne samo) profesionalni identitet. ” – odlomak iz studije Toma Frajersa, „Rad, identitet i zdravlje“, objavljen u „Kliničkoj praksi i epidemiologiji mentalnog zdravlja“)

Naš osećaj identiteta i svrhe često je umotan u naš profesionalni život. Da li smo, sada kada i ovo imamo na umu, i dalje spremni za potencijalnu budućnost sa manjim fokusom na našu karijeru?

Ulaskom u društvenu komunikaciju, prvo pitanje koje nam drugi obično postavljaju je: “Pa, šta radite, čime se bavite?” Osoba koja postavlja pitanje verovatno neće želeti da sluša priče o velikom američkom romanu na kome radite, o vašim strastima, hobijima ili onome čemu težite. Ovo pitanje, naravno, predstavlja usmeren način kategorizacije zasnovanog na vašoj karijeri. Ako ekspanzija visokih tehnologija već narušava našu sposobnost povezivanja našeg identiteta sa našom karijerom, moramo se zapitati da li bismo mi, kao društvo, bili sposobni da sprovedemo ovakvu tranziciju ka ukidanju ili značajnom redukovanju profesionalnog identiteta. I dok nam se, s jedne strane, identitet spojen sa profesionalnom strašću i emocijama čini i dalje poželjnim (pod uslovom da nam tehnologija obezbedi značajne količine našeg slobodnog vremena), razvoj tehnologije odvija se protiv naših usađenih kulturnih normi.

“Mislim da će se ovakav proces odvijati još generacijama, tokom dužeg vremenskog perioda”, kaže Rajhental dok govori o potencijalnom predstojećem pomaku ka društvu sa manje ljudskog rada. “Ono što će biti potrebno je da to uradimo na miran način, kako bismo mogli da obavimo prelazak na način koji je manje traumatičan. Tehnologija neće promeniti ljudsku prirodu”.

Rajhental s jedne strane spominje svoj optimistički pogled uspostavljanja tehnologije kao društva koje stvara bogatstvo resursa, ali i kako su u nas duboko ugrađeni aspekti ljudske prirode koji se teško mogu promeniti. “Neke od ovih vrednosti, kao i mesto gde zadobijamo ekonomsku povezanost stvoriće bogatstvo na način koji  omogućava svima koji učestvuju u ekosistemu da dobro žive”, kaže on. “To, međutim, ne znači da ćemo biti u stanju da se oslobodimo naših strahova i nemira”.

U budućnosti bi efikasnost i bogatstvo nastalo tehnologijom mogli dovesti do toga da imamo mnogo više slobodnog vremena. To vreme koje imamo na raspolaganju kako bismo se pozabavili bavimo našim strastima i češće viđali naše prijatelje i porodicu. Ovo je udaljavanje fokusa od današnje percepcije identiteta, po kojoj karijere predstavlja naš identitet.

Sad je samo potrebno da vidimo je li to budućnost koju zaista želimo ili koju bismo čak bili u stanju da tu “lagodnost dokolice” ponesemo na svojim plećima.

Big Think

Ko ne uči – postaje suvišan

Ovu poruku izrekao je Randal Stivenson (Randall L. Stephenson), izvršni direktor jedne od najvećih američkih telekomunikacionih kompanija, AT&T. U intervjuu za Njujork Tajms, on je iskreno i otvoreno poručio da od svojih zaposlenika očekuje da učenju posvete između 5 i 10 sati nedeljno – i to ne tokom svog radnog vremena.

“Sasvim je izvesno kako postoji potreba da se svako od nas usavršava, a ovaj proces, kao što sama reč dovoljno kazuje, nikada nije konačan”, rekao je u intervjuu Stivenson. On je dodao da svojim zaposlenima čak uplaćuje kurseve i master studije. “Ko želi da uči – taj će biti nagrađen, a oni koji to neće… “Pa, demografija je na našoj strani” (u prevodu: ima toliko onih koji hoće da uče, a koji lako mogu odmeniti postojeći kadar), poručio je CEO telekom giganta AT&T.

Ova kompanija predstavlja ekstreman primer onoga što bi se u bliskoj budućnosti moglo očekivati od svih radnika “po vertikali i horizontali”; to je budućnost koja je bliža nego što možemo i pretpostaviti. Iako se možda na prvi pogled čini kako je Stivenson postavio odveć strog ultimatum, da su ovo rigidni zahtevi koji sa strane mogu delovati kao pokušaj maksimiziranja eksploatacije radne snage (da sada ne upotrebljavamo neku težu reč), iako je učinio ono što već čine brojni poslodavci, s tim što ostali očekuju da se njihovi radnici sami usavršavaju, pa, shodno tome, ne uplaćuju svojim zaposlenima bilo kakve studije, skupe kurseve ili usavršavanja na prestižnim visokoškolskim institucijama.

Uprkos tome što ovakvo koncipiranje uslova rada može delovati kao neki hir iz Hakslijeve knjige “Vrli novi svet”, ne treba gajiti ikakvu kakvu sumnju u to da su oni koji su spremni za celoživotno učenje bili oduvek na ceni. Uzgred, ali ne i najmanje bitno, brojni su razlozi zbog kojih treba da se usavršavamo i bez toga da nam neko priprećuje.

“Čitav naš život sastoji se od neprekidnog obrazovanja – svakoga dana učimo, i to u svakom trenutku, svuda i u svakoj prilici. Ova znanja se pridodaju, poput segmenata u tlu, na naša prethodna saznanja. Svi smo mi učenici, bez obzira na ono čime se bavimo ili gde se nalazimo – u dvorcu, udžerici, u parku ili na oranicama. Ovaj zakon neminovno je nametnut prirodom, a samim tim i utisnut u sve nas kao ljudsku vrstu”,  poručuje britanski sveštenik Edwin Paxton Hood u svom poznatom delu  “Samoobrazovanje: 12 Poglavlja namenjenih mladima“ (Self-Education: Twelve Chapters for Young Thinkers, 1852).

Hud je bio zagriženi nekonformista. Shodno toj logici, da “bez znoja i truda nema napretka”, on je apelovao na ljude da u sebi podstaknu moći i kapacitete potrebne za okončanje inertnosti – da ne budu tek sitni šrafovi u “mašineriji čovečanstva”, već da sopstvenim usavršavanjem prerastu u samosvesne ličnosti koje su u stanju da upravljaju svojim životom. Tačno je da učimo svakodnevno, “u hodu”, hteli mi to ili ne – samim tim što stičemo nova iskustva; pa ipak, da li to obavezno znači kako smo prinuđeni da smišljeno delujemo u tom pravcu i da, samim tim, od našeg usavršavanja imamo i praktične (pa i finansijske) koristi?

U odnosu na situaciju od pre 30-tak godina, možemo lako uvideti da tada to svakako nije bilo tako: Tada je bilo sasvim dovoljno da završite studije, pa da dobijete solidno plaćen posao kojim ćete moći da se  bavite do kraja svog radnog veka. Danas, naravno, na takav luksuz ne možemo ni da pomislimo.

Veštine potrebne na današnjem tržištu rada su toliko iznijansirane, promenljive i čak kratkog veka, da u narednoj deceniji većina poslovnih profila koje danas obavljamo neće čak ni postojati. Ukoliko imate želju da opstanete u tako oštroj i izuzetno velikoj konkurenciji (a nastavite da i dalje solidno zarađujete), moraćete da se naviknete na činjenicu da je celoživotno učenje zahtev koji se postavlja pred sve nas – a samim tim i pred vas. Pritom, kako piše Stivenson, ne treba da čekate da vam poslodavac ispostavlja bilo kakav ultimatum – sami morate da shvatite da ovo radite isključivo sebe radi, jer ćete od toga imati zaista nebrojenih koristi. Da nabrojimo samo neke:

Imati kontrolu nad svojim životom

Ukoliko prihvatite da čitavog života učite, vaše zaposlenje nikako ne mora da zavisi od nekog drugog. Možete da naučite i kako pokrenuti sopstveni biznis, a potom budete osoba koja postavlja zahteve i ultimatume (prevashodno sami sebi). Oni koji puno toga znaju, koji vladaju veštinama traženim na tržištu rada, koji se konstantno usavršavaju i obaveštavaju o novim znanjima u svojoj struci – takvi takođe važe i za ličnosti koje imaju nepodeljene simpatije okoline, oni koje svi vole i u čijem društvu bi svi voleli da budu. Oni međutim, takođe važe i za odlične lidere. Što su vaša znanja veća, tim pre ćete biti u stanju da bolje pristupate kolegama i okolini, uz to i rešavati ne samo svoje već i njihove probleme. Sve ovo će vas, sasvim sigurno, u društvu učiniti uticajnijim.

Kada ste spremni da se usavršavate i učite, tada ne zavisite od pomoći drugih. Ukoliko nešto ne funkcioniše, bićete u stanju da to popravite. A u slučaju da ne znate kako, ne sekirajte se – naučićete.

Mnogo je onih koji lako previđaju jedan bitan aspekt doživotnog usavršavanja: održavanje mentalne kondicije, to jest brzog i jasnog razmišljanja. Mentalno zdravlje spada u domen mentalne higijene a mi smo mladi umom sve dotle dok smo spremni da se prilagođavamo; ovo prilagođavanje mora se vežbati neprekidno, do kraja života. Učenje je, zapravo najefikasniji eliksir koji podmlađuje našu “misleću materiju” tj mozak, ulivajući mu svežinu i kondiciju za radne zadatke bez obzira na godine i “krštenicu”.

Ako sebi ne dozvolite taj luksuz čekanja da vam pretpostavljeni ispostavljaju instrukcije kako i šta da učite, već to činite svojevoljno i bez presije sa strane – vi ste autonomni, dakle nezavisni u razmišljanju i postupanju; autonomno donosite slobodne odluke i u stanju ste da uživate u samom procesu sticanja potrebnih znanja i veština.

Kako doživotno učiti?

Lako. Moraćete, pre svega, da odbacite izgovor kako “nemate vremena za učenje”. Većina nas dobar deo dana provodi u besciljnom surfovanju internetom (što nam pokazuje statistika), ili u“relaksaciji” uz TV program. Činjenica je da mi kao savremeni ljudi imamo sve manje vremena, ali ako ste neko ko je samostalno odlučio da će učiti tokom čitavog života, niko vam ne postavlja bilo kakve rokove. U tom smislu, potrudite se da svoje učenje uklopite tamo gde mislite da ste u stanju. Čak i pola sata dnevno dovoljno je da napravi značajnu razliku, jer ćete u roku od samo nekoliko meseci već ovladati nekim znanjem ili veštinom.

U slučaju da (makar povremeno) postavite učenje kao svoj vrhunski prioritet, brzo ćete uvideti da, zapravo, imate daleko više vremena nego što to deluje na prvi pogled.

Tokom celoživotnog učenja novac se može ispostaviti kao realna prepreka i to samo ukoliko vam je potreban neki kurs, iako i bez njega komotno možete napraviti izvanredne rezultate i to samo korišćenjem interneta ali i klasične biblioteke. Tada je najbolje da učite  nekim svojim tempom, sve dok ne prikupite dovoljno novca za studije ili kurs.

Težite napretku

Možda vam je palo na um nešto što je isprva obeshrabrujuće, recimo, da vam pada na um kako ste prestari za prihvatanje novih veštinaznanja. Ipak, nauka je dokazala da takvo šta ne postoji. Naš mozak ostaje sposoban za učenje i u poznim godinama, pa je moguće da stvorite nove veze među neuronima u mozgu čak i u 80. godini.

Da biste uspešno učili, potrebno je da se usredsredite na napredak. Izuzev toga, imajte volju da stalno isprobavate nove stvari, jer ćete veoma brzo uvideti kako možete naučiti puno toga, samo ukoliko svom mozgu pružite priliku da isproba nešto potpuno drukčije od onog na šta je navikao.

Budite neprestano radoznali i stalno postavljajte nova (umesna!) pitanja – jer, nije  dobro biti u ulozi pasivnog primaoca informacija. Kad razgovarate s drugima ili čitate nešto interesantno na internetu, pitajte sve što vam nije baš jasno. Ili, još bolje, ukoliko imate takvu grupu prijatelja s kojima ste u stanju i da nešto naučite. A možete međusobno, jedni drugima, da pružate konstruktivne informacije o onome što ste doznali; u slučaju da takve osobe nema u vašoj neposrednoj okolini, uvek možete da posetite neki od internet-foruma specijalizovanih za područje kojim se trenutno bavite.

Ne učite samo znanja radi. Pokušajte da to znanje i upotrebite u praktične svrhe. Ako čitate nešto što se tiče umetnosti, potrudite se da posećujete galerije i muzeje. Ako želite da naučite nešto o preživljavanju u prirodi, potrudite se da odete na kampovanje. Ako biste da naučite programiranje – programirajte. Testirajte sami sebe, jer je to najbolji način da saznate gde grešite kao i na čemu bi trebalo da više poradite.

Budite odvažni i sebi već danas postavite novi cilj i naredni izazov. Posvetite se tom cilju da biste, pre svega, proširili svoje vidike, a svet oko sebe posmatrajte kao poligon ili “učionicu”. Na svako stečeno iskustvo gledajte kao na dobru lekciju i negujte svoje mentalne sposobnosti kako bi vas što duže služile. Neka vaša motivacija ne bude vaš pretpostavljeni koji vas uslovljava ili strah od budućnosti koja je neizvesna, već činjenica da je naš život isuviše kratak da bismo tek tako odustajali od razotkrivanja svih njegovih čudesa i čari.

Zašto je vraćanje časovnika za 1 sat unazad nepotrebno i štetno?

Ako je već tačno da je štetno pomerati kazaljke dvaput godišnje, treba li da zbog toga zamrzimo sezonsko pomeranje vremena? Zavisi od toga gde živite piše Kristofer Ingrem za Vašington post.

02

Koncept letnjeg računanja vremena je stvoren kako bismo što bolje iskoristili sunce tokom letnjih meseci. Ali, u jesen i zimu, kada dani postaju sve kraći a noći sve duže, mnogi ljudi doživljavaju depresiju.

Letnje računanje vremena treba da bude stalna pojava, koja će trajati preko cele godine. Umesto što smo pre nešto više od nedelju dana “dodali još jedan sat života”, trebalo je da kazaljke na časovnicima naprosto ne pomeramo kao i da se obavežemo da se više nikada ne petljamo sa njom i polugodišnjim pomeranjima.

Na taj bi način zadobili velike koristi, kako po društvo tako i po zdravlje i zdravstvenu zaštitu. Jesenji prelazak na tradicionalno tj.standardno vreme povezan je s povećanjem kriminala, koji nas na nivou nacije košta  milijarde dolara godišnje. Prelasci na letnje vreme, da bismo se potom nanovo vraćali na standardno “zimsko” vreme povezani su sa poremećajem sna, povećanim rizicima od srčanog udara, kao i porastom saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom.

Tim istraživača sa odeljenja psihijatrije i političkih nauka na univerzitetima u Ahusu (Aarhus) u Kopenhagenu i na kalifornijskom univerzitetu Stenford su dodali još jednu formalnu “optužnicu” na račun pomeranja kazaljki na satu u vreme ekvinocija tj. prolećne i jesenje ravnodnevice: Čini se da je jesen prelazak na zimsko računanje vremena usko povezano sa skokom dijagnoze depresije upravo u ovo doba godine.

Za njihovu studiju, istraživači su ispitali bazu od 185,419 dijagnoza depresije u Danskoj u periodu između 1995. i 2012. godine. Upoređivanjem stope dijagnoza depresije pre i posle vremenskih promena u proleće i u jesen, otkrili su da je “prelazak sa letnjeg na standardno računanje vremena bili povezano sa povećanjem depresije od 11 odsto… uz učestalost unipolarnih depresivnih epizoda.04

Ono što je možda zanimljivo je da istraživanja nisu pokazala odgovarajuće smanjenje ove dijagnoze u vreme prelaska na letnje računanje vremena, nakon prolećne ravnodnevice.

“Nakon ovih istraživanja, možemo biti relativno sigurni kako je upravo prelaz s letnjeg na standardno tj “zimsko” računanje vremena izazivač povećanog broja  dijagnoza depresije a ne, na primer, promena u dužini dana ili loše vreme. U stvari, u našim analizama uzeli smo i ovo u obzir”, rekao je u svom saopštenju jedan od autora studije Seren Ostergard (Søren D. Østergaard).

Možda je ono što čak i više iznenađuje to da povezanost između jesenje promene vremena i depresije u jesen činjenica da nijedna druga studija zapravo nije razmatrala ovo pitanje na način na koji su to uradili Østergaard i njegove kolege. “Prema našim saznanjima, ovo je prva studija koja je postavila ovo specifično istraživačko pitanje”, rekao je on. Neke prethodne studije su se na širi način bavile problemima mentalnog zdravlja – ne samo depresijom – ne pronašavši neku posebnu vezu.

Podaci su korelacioni i ne kazuju tačno kako bi to pomeranje kazaljke za 1 sat moglo da ljude dovede do depresije. Istraživači, međutim, imaju neke ideje o ovom fenomenu.

Za početak, nedostatak sličnog odnosa tokom prolećnog prelaska na letnje računanje vremena ukazuje na to da ove dijagnoze nisu samo rezultat pomeranja kazaljki po sebi, već da je u pitanju nešto konkretno u vezi sa vraćanjem sata unazad u jesen.00

“Jedno od mogućih objašnjenja je da iznenadni, brži nailazak sumraka koji u danu pomeranja sata nastupa već između 4 i 5 sati popodne – i koji u Danskoj označava ponovni nailazak dugog perioda veoma kratkih dana – ima negativan psihološki uticaj na pojedince sklone depresiji, navodeći ih na razvoj ispoljavanja ovakvog psihičkog stanja”, napisali su autori ove studije.

Znamo, na primer, da su dugi dani sa dovoljno sunca zaštita protiv simptoma depresije. Prelazak na standardno, zimsko vreme nam u suštini od večeri “ukrade” taj jedan sat vremena dnevne svetlosti, kada je većina nas budna,”pridodajući” ga u ranim jutarnjim satima, kada mnogi od nas nisu budni (pa je, samim tim, “svejedno” ukoliko nas taj 1 sat zatekne u “produženom mraku, jer i dalje spavamo). Krajnji efekat je, ipak, da mnogi od nas izgube jedan sat dnevnog svetla.

“Verovatno da imamo manje koristi od dnevne svetlosti ujutro između 7 i 8, jer su mnogi od nas tada ili pod tušem, ili jedu doručak ili sede u kolima ili autobusu na putu za posao ili u školu”, objašnjava Østergaard. “Kada se vratimo kući i imamo slobodnog vremena popodne, već je pao mrak.”

Za stvarnu proveru kako jesenje pomeranje časovnika unazad zapravo utiče na ljude, u ponedeljak pokušajte da napravite evidenciju kolikom je broju vaših kolega na radnom mestu ili na društvenim medijima strašno to što sada napuštaju posao po mraku.

“Osim toga”, pišu autori ove studije, “kod pojedinaca koji imaju prethodno razvijenu zimsku depresiju (kao deo sezonskog afektivnog poremećaja), može se opaziti prelazak sa letnjeg na standardno (zimsko) vreme kao znak za depresiju koja dolazi a koja bi mogla imati depresogeni efekat.”03Drugim rečima, neugodnosti koje sa sobom nosi promena iz leta u jesen je već samoispunjavajuće proročanstvo: Ako mislite da će nas manji broj dnevnih sati rastužiti – onda će se to i dogoditi: verovatno nas i hoće oneraspoložiti.

Østergaard preporučuje da treba nastojimo da što više vremena provedemo na otvorenom, čak i tokom najmračnijih zimskih meseci – biti na otvorenom je, po njemu, jedna od najboljih stvari koje možete učiniti ukoliko se osećate posebno mrzovoljni tokom predstojeće promene: “U cilju sprečavanja depresije koja prati prelazak iz letnjeg u zimsko tj standardno vreme, apelujemo da provodite vreme napolju, čim se sunce pojavi na horizontu.”

A ukoliko to ne pomogne, najbolja stvar koju možete da uradite je da pozovete svog lekara. Oni verovatno na raspolaganju imaju dovoljno umeća, koja će vam pomoći da prebrodite sve te duge noći što traju do aprila (naročito u Danskoj).

U međuvremenu, političari bi mogli da pomognu svima nama jednostavnim ukidanjem prelaska na standardno vreme, uspostavljajući letnje računanje vremena tokom cele godine.

Christopher Ingraham (Washington Post, Nov. 5 2016.)