Savet preduzetnicima koji kreću ka Evropi (1/2)

Iako Evropu ne vole svi Amerikanci – brojni su oni koji je vole. Dosta je onih u San Francisku ili Njujorku čiji je san da jedan deo svog života provedu u Italiji, Francuskoj, Britaniji, Španiji i drugim evropskim zemljama, a neki od njih su to i ostvarili. To je ono što sam i ja uradio 1995. godine, kada sam napustio Njujork i preselio se u Madrid. Kao tehnološki preduzetnik shvatio sam da Evropa, uopšte, a posebno Španija, može biti veoma plodno tle za mene. Evropsko tržište je ogromno, u stvari veće od američkog tržišta u smislu BDP-a. Ovo se nije promenilo ni dolaskom krize iz 2008. godine piše Martin Varsavsky, svetski poznati startup konsultant i osnivač brojnih startap preduzeća koji su potom na berzi listirani po nekoliko stotina miliona, pa i više od milijardu dolara. Martin, koji je jedinstvena pojava u svetu biznisa kaže kako je mogao da se penzioniše već sa 27 godina i potom srećno i raskošno živi do kraja života. Prevagnuo je, međutim, takmičarski instinkt ovog Argentinca i “neponovljivo zadovoljstvo znano samo retkim smrtnicima, naime, kada osnujete kompaniju u koju ste uložili par hiljada ili desetina hiljada dolara, a potom je na inicijanoj javnoj ponudi prodate za više od milijardu. Taj trenutak ne može se opisati, a doživi ga samo nekolicina.”

Dok sam bio u Evropi, izgradio sam Viatel, kompaniju koja sam zasnovao u Njujorku, ali je kasnije preselio u London, i u koju sam uložio nekoliko stotina hiljada dolara kada sam 1991. počinjao. Kada sam 1999. prodao svoje akcije na inicijalnoj javnoj ponudi (IPO), kompanija je vredela $1,2 milijarde. Dok sam bio u Madridu, izgradio sam Jazztel: Španija je druga po veličini javno tržište u oblasti telekomunikacija (sada vredi oko 1,8 milijardi dolara); osnovao sam i Ya.com, u koji smo partneri i ja uložili oko 50miliona a prodali je Dojče Telekomu za 700 miliona dolara. Takođe sam koosnivač u Eolia Renovables, kompaniji za razvoj alternativnih energetskih izvora koja sada vredi oko pola milijarde. U Madridu i Londonu sam tokom poslednjih šest godina gradio kompaniju Fon, koja je postala najveća (i još uvek privatna) WiFi mreža u svetu. Takođe sam počeo jedan od prvih evropskih cloud computing kompanija pod nazivom Einsteinet na kojoj sam izgubio oko $50 miliona – uglavnom zato što sam isuviše rano otpočeo cloud computing.

Toliko što se tiče mojih preporuka, a sada da vidimo kako je to kada se izgradi tehnološka kompanija u Evropi, i kako se ona razlikuje od njoj sličnih u Sjedinjenim Državama, gde trenutno živim.

Evropa je odlično poslovno igralište za američke visokotehnološke preduzetnike jer je na Starom kontinentu bogatstvo bolje distribuirano. Više je potrošača koji mogu da kupe vaše proizvode i usluge, ljudi su u proseku obrazovaniji, tako da možete naći vrlo dobre radnike. U Evropi ćete, takođe, susresti manje poslovnih rivala ali je u njoj, isto tako, i manje onih koji žele da budu preduzetnici (Evropljani imaju ambivalentna osećanja prema preduzetnicima – biti preduzetnik, iz perspektive Evropljana, nije uvek tako srdačno i pozitivno prihvaćeno kao u Americi). Evropsko tržište nije homogeno kao što je to, recimo, američko. I dok je, barem u teoriji, radnicima, robi i uslugama omogućeno da se kreću po čitavoj Evropi, a evro u većem delu EU prisutan kao zajednička valuta, evropske kulture su međusobno veoma različite pa to već samo po sebi predstavlja prepreku izgradnji Panevropskog poslovnog projekta. A tu su i druge prednosti i mane koje bih sada opisao.

Postoje vrlo važne pravne i kulturne razlike koje otežavaju poslovanje unutar Evrope. Prvo, radi se o pravnom tumačenju poslovnog neuspeha, koji preduzetnicima nameće veću odgovornost prema radniku. Na primer, u Evropi, i to svuda u Evropi, preduzetnik ima veoma visoke izdatke za socijalno osiguranje povezano sa svakim poslom. Dok u SAD treba da na troškove za socijalna davanja dodate oko 8% na platu od 50 hiljada dolara, evropski preduzetnik u Francuskoj, Španiji i Italiji na platu od $50 hiljada dodaje još najmanje 50% (što je $75 hiljada), ili čak više. Međutim, ukoliko ne platite ove troškove za socijalna davanja jer je vaš startup otpočeo loše, a vi administrirate ili ste lice odgovorno za vođenje vaše startap firme, lično ste odgovorni i obavezani automatskim preuzimanjem duga – naime, da do kraja života imate da ga nadoknađujete, sve dok ga sasvim ne otplatite.

Ne plaćati socijalne prinadležnosti smatra se prestupom od kojeg u EU ne možete biti zaštićeni. U većem delu Evrope ne postoji koncept ličnog bankrota i neograničene lične odgovornosti, ili čak ni zaštite svog doma od ličnog bankrota, što je zakon koji postoji u nekim američkim državama. Pripazite, dakle, na to koje sve lične odgovornosti preuzimate prilikom zasnivanja startup kompanije u Evropi. U svakom slučaju, bilo bi loše po vas da odustanete pre nego što vam ponestane novca da namirite sve socijalne troškove i otpremnine za zaposlene.

Još jedna zakonska obaveza – veoma uobičajena u Evropi a nečuvena u Sjedinjenim Državama – jesu paketi državne otpremnine za zaposlene koji prestaju da rade. Ovo je direktna prepreka za start-up i razlog što većina početničkih firmi propada; u Americi postoji razumevanje za to. Američki radnici traže akcije firme tokom eventualnog poslovnog uspona, znajući da neće biti otpremnine ukoliko startup ne uspe. Pa ipak, još uvek tragam za takvim mestom u Evropi gde zaposleni i država zaista imaju razumevanja za ovu problematiku. Problem nije samo u tome što su evropski preduzetnici primorani da prečesto plaćaju pakete otpremnina – jer, naime, početničke firme tako često propadaju – već i zbog toga što startapovi konstantno isprobavaju ljude. A koncept isprobavanja pripravnika i stažiranja je u Evropi veoma skup. U nekim zemljama, poput Francuske, preduzetnici su primorani da daju otpremnine onima koji su kod njih bili zaposleni recimo samo pola godine. Ovaj paket može vlasnika startapa koštati, praktično, u visini dvostruke zarade koju je u tom periodu isplatio radniku tokom pola godine njegovog angažmana u startapu. Za većinu Evropljana, opcija preuzimanja dela akcija smatra se prevarom, kojom se vlasnik startapa služi samo kako bi zaposlenima isplatio manje novca. Zakoni o otpremninama variraju širom Evrope pa tako, recimo, radnici u Nemačkoj i Španiji već neko vreme imaju umanjene pakete otpremnine.

Prilikom pokretanja kompanije u SAD vlada – neformalnost; svi znamo priču kako su Vilijem Hjulit i Dejvid Pakard začeli u garaži svoj tehnološki kolos, kompaniju Hewlet-Packard. U današnjoj Evropi, rad je tako regulisan da vam nije dopušteno osnivanje start-up preduzeća u prostoru kao što je garaža – zato što nije legalno poslovati iz garaže. Ovu pikantnu regulativnu normu nisam poznavao u  vreme kada sam u garaži u madridskoj četvrti La Moraleha osnovao Jazztel– srećom, protiv mene niko nije podneo prijavu, i ubrzo smo imali kancelariju u La Kasteljani. Ali, u principu, intenzivna državna regulacija zakona o radu bilo je nešto za mene veoma neugodno kao tehno-preduzetnika obučenog i iskaljenog na američkom poslovnom igralištu.

U Nemačkoj, gde sam sagradio Einsteinet, na primer, postoje pravila koja navode koliko metara radnik mora biti udaljen od prozora. Većina radnog prostora koji se koristi u Njujorku bio bi nelegalan u Nemačkoj, jer se amaerički zaposlenici neretko nalaze daleko od prozora, sedeći za veoma malim radnim stolovima – što je, po nemačkim zakonima, “nedopustivo pretrpana radna sredina”. U Berlinu je puno start-up firmi koje krše ova pravila, ali ne znam koliko će to još trajati. Nadam se da se Nemačka, ipak, kreće putem kojim već ide Berlin u prihvatanju dodatne fleksibilnosti za život start up preduzeća.

Ne postoji formalni način da se započne kompanija u SAD, dok su evropske startap firme prinuđene da se začnu i postoje po pravilima starih i već utvrđenih preduzeća. Od ovog koncepta se za sada ne napreduje dalje. Evropa mora da liberalizuje preduzeća stara manje od tri godine i s manje od 20 zaposlenih, i to ona koja još uvek nisu profitabilna. Iako nemam ništa protiv brojnih evropskih zakona o radu, kada je reč o njihovoj primeni na velike profitabilne kompanije, oni su se pokazali kao jasna i prisutna prepreka otpočinjanju sopstvenog početničkog biznisa.

A sada o pozitivnim stranama evropskog startup preduzetništva.

Dve su oblasti za koje mislim da su divne u Evropi u odnosu na SAD. Jedna je to što advokati koštaju daleko manje – a i rade mnogo manje. I to posebno u kontinentalnoj Evropi. Britanija i Irska su, u ovom slučaju, više nalik Americi, ali u ostatku Evrope pravni troškovi za start up mogu biti i 90% manji – pritom stvarno mislim 90% manji nego u Sjedinjenim Državama. Advokati nisu tako potrebni kao u SAD, preduzetnici ih manje angažuju – a i manje koštaju od američkih. Ovo može značiti ogromnu uštedu. U Evropi je daleko  manje ozbiljnih sudskih sporova. Kada “dejstvujete” na evropskom poslovnom tlu, postoji nekoliko pravnih minskih polja. Pravila su oštra, ali su barem kristalno jasna i oko njih nema zabune. U Evropi, takođe, postoji manje vrsta patenata koji su dozvoljeni.

Drugi pozitivan primer je evropska zdravstvena nega. Većina Evropljana ima zdravstvenu zaštitu koja je pod državnim pokroviteljstvom ili pakete koji zdravstvenu zaštitu radnika u startup biznisu čine neupitnom. U Sjedinjenim Državama, startup može da plati do $800 po zaposlenom za zdravstveno osiguranje. Ili da ga, čak, uopšte i ne ponudi, mada je prilično tužno ukoliko se zaposlenom nešto desi. U Španiji, Francuskoj i Italiji, zdravstvena zaštita je besplatna. Poslodavci obično ne pružaju osiguranje (jer ga pokriva, kao to smo rekli, državno osiguranje a ne privatnik).

A sada opet malo o tamnoj strani EU: u mnogim oblastima Evrope, a ja bih rekao da je ovo češći slučaj u Južnoj nego u Severnoj Evropi, zdravstvena zaštita koristi se kao sredstvo pregovaranja u oblasti radnih odnosa. Španija je, primera radi, jedna od zemalja sa najdužim očekivanim životnim vekom, pa i pored svega pripada zemljama s najvećim brojem dana bolovanja u svetu.

Moglo bi se reći da je “zdravo uzeti bolovanje”, ali, nažalost, ono što se ovde dešava je da pacijenti mole lekare za medicinsko opravdanje kako bi otišli na plaćeno odsustvo. Jednom mom prijatelju je dozlogrdio zaposleni koji je radio loše i bio prečesto na bolovanju. Rekao mu je da će ga otpustiti ukoliko ne bude prilježnije i vrednije radio. Ovaj radnik otišao je kod lekara, rekavši mu da ga posao deprimira – a ovaj ga je proglasio duševnim bolesnikom; kao rezultat ove ujdurme, moj preduzetnički prijatelj bio je primoran da mu isplati otpremninu za godinu dana nerada i izostanaka.

Međugeneracijska nepravda

00

U obrascima glasanja na obe strane Atlantika primećuje se zanimljiv fenomen: mladi ljudi glasaju upadljivo drugačije nego njihovi roditelji. I ova podela kao da je manje zasnovana na dohotku, obrazovanju ili polu, a više na pripadnosti određenoj generaciji. Postoje dobri razlozi za to. Život se promenio i starima i mladima. Ali, različiti su im i prošlost i buduća perspektiva, piše ugledni ekonomista Džozef Stiglic za portal Social Europe.

Na primer, Hladni rat je bio završen pre rođenja nekih od današnjih mladih ljudi, ili bar pre nego što su odrasli. Reč socijalizam za njih nema značenje koje je imala za njihove roditelje. Njima je socijalizam društvo zasnovano na opštem dobru – gde ljudi brinu o drugim ljudima i sredini u kojoj žive. Oni znaju da je u prošlosti bilo promašenih eksperimenata pod tim nazivom, ali to ne znači da novi, drugačiji eksperimenti neće uspeti.

Stariji Amerikanci i Evropljani iz više srednje klase imali su dobar život. Kada su stupili na tržište rada, čekali su ih dobro plaćeni poslovi. Pitanje koje su sebi postavljali bilo je šta žele da rade, a ne koliko dugo će morati da žive sa roditeljima pre nego što dobiju posao koji će im omogućiti da se odsele i osamostale. Pripadnici starije generacije su očekivali da će naći stalni posao, da će kao mladi stupiti u brak, kupiti kuću – možda i vikendicu – i da ih na kraju čeka izvesna penzija. Sve u svemu, očekivali su da će biti imućniji od svojih roditelja.

03

Mada za pripadnike današnje starije generacije nije baš sve išlo glatko, njihova očekivanja su se uglavnom ispunila. Možda su imali veću dobit od svojih kuća nego od svoga rada. To im je sigurno bilo čudno, ali su prihvatili poklon naših spekulativnih tržišta i sebi pripisali zaslugu za to što su kupovali na pravom mestu i u pravo vreme.

Očekivanja današnjih mladih ljudi, gde god se nalazili u raspodeli dohotka, sasvim su suprotna. Oni se suočavaju sa neizvesnošću zaposlenja. Mnogi mladi ljudi s fakultetskom diplomom čekaće mesecima pre nego što nađu posao – često će imati više neplaćenih stažiranja u više firmi. I smatraće se srećnicima za razliku od svojih siromašnijih vršnjaka, koji su možda imali bolji uspeh u školi, ali ne mogu sebi da dozvole godinu ili dve bez prihoda i nemaju potrebne veze koje će im omogućiti stažiranje.

Današnji mladi ljudi sa diplomom opterećeni su dugom – što su siromašniji, to više duguju. Zato se ne pitaju šta bi voleli da rade, već koji posao će im omogućiti da otplate školarinu, jer će ih ona često opterećivati dvadeset i više godina. Za njih je kupovina kuće daleki san. To znači da mladi ljudi ne razmišljaju o penziji. I bolje je što je tako: kada bi razmišljali o tome, uplašili bi se od toga koliko moraju da uštede kako bi u starosti sebi obezbedili pristojan život (iznad gole socijale), jer će kamate na štednju verovatno dugo ostati na najnižem nivou.

Ukratko, današnji mladi ljudi vide svet kroz naočare međugeneracijske nepravde. Deca iz gornje srednje klase na kraju će možda dobro proći, jer će naslediti bogatstvo od roditelja. Čak i ako ne vole tu vrstu zavisnosti, još manje bi im se dopala alternativa: „počinjanje od nule“, s malim izgledima da se približe nečemu što je nekada smatrano osnovnim životnim stilom srednje klase.

04

Ove nejednakosti je teško objasniti. Nije reč o tome da mladi ljudi ne rade dovoljno: s teškoćama se suočavaju i oni koji su vredno učili od jutra do mraka, postigli odličan uspeh u školovanju i sve radili „kako treba“. Njih muči osećanje socijalne nepravde (osećanje da je ekonomska igra nameštena), pogotovo kada vide da bankari koji su izazvali socijalnu krizu, uzrok stalne ekonomske nelagode, dobijaju megabonuse i da gotovo niko od njih ne odgovara za svoja nedela. Izvedena je ogromna prevara, ali na neki volšeban način – kao da niko u njoj nije učestvovao. Političke elite su obećale da će „reforme“ doneti veliki prosperitet. I donele su ga, ali samo za 1% ljudi na vrhu. Svima ostalima, uključujući i mlade, donele su ogromnu neizvesnost.

Te tri činjenice – društvena nepravda dosad neviđenih razmera, ogromne nejednakosti i gubljenje poverenja u elite – definišu naš politički trenutak, i to s dobrim razlogom.

Još više istoga nije rešenje. Zato partije levog i desnog centra u Evropi gube. Amerika je u neobičnom položaju: dok se republikanski predsednički kandidati nadmeću u demagogiji, s nepromišljenim predlozima koji bi dalje pogoršali postojeće loše stanje, oba demokratska kandidata imaju predloge koji bi – kada bi prošli kroz Kongres – doneli stvarnu promenu. Kada bi reforme za koje se zalažu Hilari Klinton (Hillary Clinton) ili Bernie Sanders bile usvojene, to bi smanjilo moć finansijskog sistema. A oba kandidata predlažu i duboke reforme finansiranja višeg obrazovanja.

Ali mora se više učiniti i na omogućavanju kupovine kuća ili stanova za one kojima roditelji ne mogu da obezbede učešće, kao i sigurnih penzija imajući u vidu nepredvidivost berzi i današnji svet novca sa gotovo nepostojećim kamatama. Još važnija je činjenica da mladi neće naći posao u lošoj ekonomiji. „Zvanična“ stopa nezaposlenosti u SAD (4,9%) maskira više nivoe prikrivene nezaposlenosti zbog koje, između ostalog, plate uporno stagniraju. Ne možemo rešiti problem dok ga ne prepoznamo. Mladi ljudi ga prepoznaju. Jasno im je da nema međugeneracijske pravde i s pravom se ljute.

Joseph Stiglitz, (Social Europe, 17.03.2016.)

Peščanik.net, 14.04.2016.