Džek Ma: Ambicija kao pokretačka snaga

Džek Ma je jedan od najsvetlijih primera uspešne priče „od trnja do zvezda“.


Rođen je 10. oktobra 1964. godine u gradu Hangdzou, u istočnom delu Kine (Šangaj) u vreme kada je komunistička Kina bila izolovana od zapadnog sveta. S obzirom na nepovoljne uslove u državi, odrastao je u siromaštvu.

Kao dečak, Ma je bio sitne građe, ali ga to nije sprečavalo da se potuče sa školskim drugovima. „Nikada se nisam plašio da stanem na crtu starijima i jačima od sebe“, objasnio je Ma, u svojoj biografskoj knjizi. Ta neustrašivost je odredila njegov put uspeha u poslovnom svetu.

Još jedna korisna osobina za biznis, koju je mladi Ma ispoljio vrlo rano je preduzetnički duh, predusretljivost i želja za učenjem. Naime, nakon što je američki predsednik Ričard Nikson posetio Hangdžou 1972. godine, taj grad je postao turistička Meka u koju su navirali turisti sa svih krajeva sveta. Još kao tinejdžer, Ma je osmislio kako da iskoristi povoljnu poziciju u kojoj se našao. Svakog dana je ustajao rano i odlazio do glavnog gradskog hotela, koji je bio omiljeno mesto za smeštaj stranih turista i nudio posetiocima turu za obilazak grada, u zamenu za lekcije iz engleskog jezika. Jedan od turista, sa kojim se sprijateljio mu je i dodelio nadimak ’Džek’.

Bez novca i poznanstava sa uticajnim ljudima, jedino što mu je preostalo, kako bi uspeo, bilo je da se posveti obrazovanju. Međutim, nakon završteka srednje škole, dva puta je pokušao da upiše studije, oba puta bezuspešno. Konačno, iz trećeg puta, uspeo je da upiše Učiteljski Institut Hangdžoua, na kom je diplomirao 1988. godine i, odmah po završetku studija, bacio se na traženje posla. Nakon što je više puta odbijen, konačno je dobio posao kao profesor engleskog jezika na lokalnom univerzitetu, gde je zarađivao svega 12 dolara na sat.

Džek Ma do tada nije imao iskustva sa računarima, niti programiranjem, ali je ubrzo pao pod čari interneta, za vreme jednog putovanja u SAD 1995. godine. Prva reč koju je ukucao u internet pretragu, bila je reč ’beer’ (pivo) i iznenadio se videvši da se u rezultatima pretrage nije pojavilo nijedno kinesko pivo. Tada je odlučio da osnuje internet kompaniju, specijalno namenjenu za Kinu i kineske proizvode.

Iako su prva dva pokušaja osnivanja firme bila neuspešna, Ma je bio uporan u svojoj nameri da osnuje sopstvenu internet kompaniju. Okupio je grupu prijatelja i ubedio ih da ulože svoj novac u ostvarenje njegove ideje – kreiranje onlajn prodavnice, koju je nazvao „Alibaba“. Ideja je bila da, ovaj novi sajt omogući izvoznicima da objave liste proizvoda, koje bi kupci potom mogli direktno da poručuju, putem interneta. Sam naziv „Alibaba“ upućuje na priču o Alibabi i 40 razbojnika, u kojoj posebna lozinka otvara vrata pećine u kojoj se nalaze neizmerna bogatstva i tako upućuje na simboliku u kojoj je njegova web prodavnica malim kompanijama i preduzećima otvorila vrata beskrajnih prilika na globalnom tržištu.

Ova usluga je ubrzo počela da privlači korisnike iz svih delova sveta. Do oktobra 1999. godine, kompanija je prikupila pet miliona dolara od „Goldman Saks“-a i dvadeset miliona od „Softbanke“. Kompanija „Alibaba“ je i pored brzog i rastućeg uspeha, zadržala imidž mladalačkog startapa, kojeg su pokretale ideje, entuzijazam i želja za promenom.

S obzirom da je „dot.com“ ekspanzija zabeležila kraj 2000. godine, kompanija se suočila s ozbiljnim izazovima na međunarodnom tržištu. Ma je uspešno reorganizovao operacije kompanije, što uključuje i gubitak mnogih međunarodnih ogranaka firme, i usmerio fokus na jačanje pozicije „Alibabe“ na kineskom tržištu.

„Uspećemo, jer smo mladi i nikad, ALI NIKAD ne odustajemo“, reči su koje je Džek Ma govorio svojim zaposlenima na svakom sastanku.

Inovativnost i ogromna želja za isticanjem bili su glavni pokretači tima, koji je stajao iza ovog internet giganta. Ubrzo su došli i rezultati; „Yahoo“ je 2005. godine uložio milijardu dolara u kompaniju u zamenu za 40 odsto vlasničkog udela, što je bila ogromna stvar za kinesku kompaniju, koja je težila da izbaci američki eBay sa prvog mesta internet prodavnica u Kini.

„Ako želiš da uspeš, moraš da učiš od konkurenta, ali ne i da ga kopiraš. Kopiranje je smrt u poslu.“

Džek Ma se povukao sa mesta izvršnog direktora „Alibabe“ 2013. godine, zadržavši poziciju predsednika kompanije. Kompanija „Alibaba“ danas ima inicijalnu javnu ponudu (IPO) u vrednosti od 150 milijardi dolara, što je najveći IPO kompanije listirane u SAD-u, ikad zabeležen na Njujorškoj berzi. Taj uspeh je omogućio da Džek Ma postane najbogatiji čovek u Kini, a njegov imetak iznosi 29 milijardi dolara. Pa i pored ogromnog bogatstva, najbogatiji Kinez na svetu koristi svaku priliku da promoviše pozitivne ideje, smanjenje zagađenja i nastavak slobodne trgovine. Nakon odluke predsednika SAD Donalda Trampa da se ta zemlja povuče iz Transpacifičkog partnerstva i preispita učešće u ostalim sporazumima o slobodnoj trgovini, kao i protekcionizma, koji zastupa, Džek Ma je upozorio na ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze globalna ekonomija i svetska trgovina:

„U trenutku u kom prestaje trgovina – počinje rat“

Džek Ma ima ambiciozne planove za budućnost, kako svoje kompanije, tako i celokupnog svetskog poslovnog tržišta. Na kritike američkog predsednika Trampa, koje su bile usmerene protiv Kine i optužbe da Kinezi preuzimaju radna mesta Amerikancima, Džek Ma je odgovorio nudeći ambiciozno rešenje – milion novih radnih mesta za građane SAD (100 miliona novozaposlenih u svetu) kroz plasiranje roba i usluga malih i srednjih preduzeća na kinesko i svetsko tržište.

„Naša filozofija je da izgradimo ekosistem i podstaknemo druge da proizvode, menjaju, prodaju i napreduju. S našom tehnologijom, inovacijama i partnerima, naši klijenti (10 miliona prodavaca na sajtu) mogu da se takmiče čak i sa Majkrosoftom i IBM-om.“

Pored toga što je dospela među najuspešnije kompanije na svetu, „Alibaba“ ima cilj da se svrsta i među najveće sile u svetskoj ekonomiji do 2036. godine. Naime, kineska kompanija je već sada ekonomski jača od zemalja kao što su Švedska, Poljska, Iran, Norveška i Austrija.

“Ukoliko kompanija može da usluži dve milijarde potrošača, to je jedna trećina ukupnog svetskog stanovništva. Ako može da stvori 100 miliona radnih mesta, to je verovatno više nego što većina vlada može da postigne. A ako može da podrži svoje poslove sa 10 miliona…to se zove ekonomija”, smatra Džek Ma.

Cilj koji je Džek Ma postavio za svoju kompaniju je moguće ostvariti, naročito ako se uzme u obzir da „Alibaba“ planira da zaradi bilion dolara do 2020. godine, čime bi postala 16. ekonomija sveta, veća od Turske ili Saudijske Arabije. Tim tempom, 2036. godine „Alibaba“ bi bila peta ekonomija sveta, odmah iza SAD, Kine, EU i Japana.

ekonomski.net

Neoliberalizam

Ili, na srpskom, radikalno nazadnjaštvo. Reč mi je potrebna kao suprotnost neoliberalizmu. Šta bi bio neoiliberalizam?

04

Uzmimo da Sjedinjene Države napuste Svetsku trgovinsku organizaciju. I, čak, Ujedinjene nacije. I da se raspadne Evropska unija. Kako bi svet izgledao?

Najpre, zašto bi do nestajanja multilateralnih i univerzalnih međunarodnih ustanova i organizacija došlo? Ideološki, i na njemu zasnovan politički, podsticaj dao bi nacionalizam. Svet bi bio skup nacionalnih država. Kako bi on delovao?

Pođimo od trgovine. Nema trgovačkih sporazuma već svaka zemlja ima onakvu trgovačku politiku koja njoj najviše odgovara. Svetsko tržište bi bilo anarhično, dakle bilo bi, u odnosu na postojeće stanje, deregulisano i liberalizovano. Svaka bi zemlja izabrala sopstveni oblik i nivo zaštite. To bi, dakle, bio protekcionistički sistem međunarodne trgovine.

Protekcionizam je zasnovan na nacionalizmu, što bi, u nedostatku međunarodnih ustanova, bio sistem suverenih država u svetskoj anarhiji. Drugačije rečeno, suverenost ne bi bila definisana u odnosu na međunarodno pravo jer njega ne bi ni bilo. Države bi bile odgovorne prema samima sebi, dakle odgovornost bi bila definisana domaćim pravom, dok bi međunarodna odgovornost bila realna. Ako, recimo, neka zemlja ne poštuje obaveze po stranom dugu, njenu bi imovinu zemlje poverioci konfiskovale ukoliko bi imale potrebnu moć ili silu da to učine.

Ili, da uzmem savremen primer, ako Meksiko ne želi da plati zid koji Amerika namerava da izgradi na njihovoj zajedničkoj granici, Sjedinjene Države bi mogle da se naplate fiskalnim i drugim jednostranim merama svake vrste (na primer, carinama ili ukidanjem trgovačkog sporazuma). U meri u kojoj bi to imalo negativne posledice po Meksiko, ta bi zemlja mogla da odluči da učestvuje u finansiranju zida, u celini ili delimično.

Ili, uzmimo primer iz srpske istorije: Miloševićev bojkot uvoza slovenačke robe. Nezavisno od slova Ustava i zakona, ako Slovenija ne promeni odnos prema Kosovu, neće više imati kupce u Srbiji. To bi bila realna odgovornost jer pravne nema. Naravno, srpski izvoz u Sloveniju takođe je trpeo, ali se računalo da su ti troškovi sasvim asimetrični i na štetu Slovenije. Izgubilo se iz vida da postoje treća tržišta, koja su slovenačkoj robi postala dostupnija posle raspada zemlje. Ovo je opštiji problem jer je veoma retko da su neki trgovački odnosi isključivo bilateralni. U slučaju bojkota slovenačke robe pošlo se od pretpostavke da ona neće biti konkurentna na svetskom tržištu jer se i inače verovalo da Slovenija iskorišćava Srbiju na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu. Račun je ispao pogrešan, ali to je bila mala šteta u odnosu na onu koja je proizašla iz ukupnog nazadnjačkog projekta.01

Uopšte govoreći, kada je reč o trgovini, neoiliberali su za protekcionizam i anarhično svetsko tržište.

Anarhija, međutim, ne proizvodi javna dobra. Recimo, bezbednost. U sistemu nacionalnih država i međunarodne anarhije interesi mogu da obezbede određeni nivo trgovine i realne odgovornosti u međudržavnim odnosima, ali ne i bezbednost tim državama i njihovim građanima. Neoiliberali, to jest nazadnjaci, zato su za sistem u kojem velike sile brinu o svetskoj bezbednosti.

Opet, u skorašnjoj srpskoj istoriji nacionalisti su računali s ravnotežom moći Amerike i Sovjetskog Saveza, koja je, prema njihovoj računici, omogućavala preraspodelu moći u Jugoslaviji u korist Srbije i srpskog naroda. Ovaj proračun još uvek se smatra tačnim, odnosno smatra se da će se pokazati tačnim čim se promeni svetski odnos snaga. Naravno, raspodela moći u svetu nije data, usled čega su sistemi zasnovani na ravnoteži sila nestabilni. Za šta bi raspad Sovjetskog Saveza trebalo da bude dovoljna pouka. No, istorijsko iskustvo se na tome ne iscrpljuje jer se jedan sistem ravnoteže evropskih i svetskih sila raspao pred Prvi svetski rat, a drugi, iliberalni, pred Drugi svetski rat. I, zapravo, neoiliberalizam jeste obnova radikalnog nazadnjaštva iz vremena uspona totalitarnih sistema.

Neoiliberalizam se, dakle, sastoji od nacionalizma, protekcionizma i realizma (u međunarodnim odnosima) i alternativa je univerzalizmu (ili multilateralizmu), trgovinskim sporazumima i međunarodnom pravu. Da li bi ovaj sistem, ako bi bio uspostavljen, bio stabilan? Može se tvrditi da protekcionizmu eventualni trgovinski ratovi ne prestavljaju problem jer bi se našao zajednički interes, koji bi onda obezbedio stabilnost. Teorijski, to nije lako pokazati, a istorija uči drukčije, ali, recimo da je, primera radi, uzajamna pretnja carinama republika i pokrajina u Jugoslaviji mogla da uspostavi realni politički sistem koji bi bio usklađen sa interesima svih. Ili da, recimo, sadašnji zahtevi za reciprocitet (ili slični zahtevi nacionalista pred Drugi svetski rat, ne samo srpskih već i hrvatskih i svih drugih) mogu da obezbede stabilnost usklađenu sa svačijim interesima. Ovo je prilično nerealistična pretpostavka ako se ne bi uzeli u obzir i odnosi sa trećim zemljama, to jest čitav svet.

Zašto je nacionalistički svetski poredak nestabilan? Iz istog razloga iz kojeg je nestabilan sistem država nastalih iz bivše Jugoslavije. Jer su lokalni i svetski odnos snaga promenljivi. Usled čega niti su ostvarivi nacionalistički interesi, niti je koristan protekcionistički privredni sistem. Znamo iz jugoslovenske istorije, a nije nemoguće da ćemo još jednom to naučiti i na svetskoj jer je radikalno nazadnjaštvo u usponu ne samo u Rusiji, već i u Evropi i u SAD.

Vladimir Gligorov, Novi magazin, 23.01.2017.

 

Šta će se promeniti Trampovom pobedom?

Kako u združenom tekstu navode ekonomisti Bečkog instituta za nove ekonomske studije (WIIW), novi, 45. po redu predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald J. Trump, „objavio je grub protekcionistički pristup SAD prema drugim zemljama u pogledu trgovinskih odnosa, što, po svoj prilici, neće uticati samo na američki trgovinski obrazac već će možda ostaviti posledice po čitav svet“.

U svom govoru, on je najavio niz po njemu bitnih akcionih mera, a u skladu sa svojim izjavama kako „Ameriku treba ponovo učiniti velikom“ (“Making America Great Again”), kao i stavom da “Amerika treba da zaštiti američke radnike”. Ove najave akcionih tačaka uključuju: 1. ponovno preispitivanje ili čak povlačenje SAD iz Sporazuma o slobodnoj trgovini u Severnoj Americi (NAFTA), koji je na snazi od početka 1990-ih godina, 2. povlačenje iz nedavno potpisanog (mada još uvek nije ratifikovan) sporazuma o Transpacifičkom partnerstvu (TPP), kao i da 3. označi Kinu kao valutnog manipulatora. On je, dalje, najavio da će 4. okončati spoljno-trgovinske zloupotrebe koje nepravedno utiču na američke radnike, i 5. prekinuti offshore poslovanje tj. vangranično izmeštanje američkih biznisa u inostrane zemlje, što će, kako je naveo, učiniti uspostavljanjem uvoznih tarifa za svaku robu te vrste, ne bi li obeshrabrio američke kompanije da otpuštaju svoje radnike a da poslove sele u druge zemlje, odakle bi svoje neoporezovane proizvode potom slale nazad u SAD. On je najavio da će carinske stope na uvoznu robu iz Kine podići do 45%, što je protiv pravila Svetske trgovinske Organizacije (ovakav postupak može dovesti čak do povlačenja Sjedinjenih Država iz WTO). Tramp se sličnom retorikom služio i tokom svog izjašnjavanja o trgovinskim odnosima koje SAD treba da uspostavi s Meksikom i Japanom).

Evropa dosad nije bila u fokusu američkih debata o trgovinskoj politici, verovatno zbog toga što je američka trgovina sa EU  više izbalansirana, a evropsko-američki Sporazum o Transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu (TTIP) uspešno zaključeni. A sada su šanse za dalje sprovođenje međusobnih trgovinskih sporazuma veoma neizvesne. Iako ga predsednik Tramp nigde nije eksplicitno pominjao, malo je verovatno da će Transatlantsko trgovinsko i investiciono partnerstvo biti ostvareno u skorije vreme. I dok je TTIP već proglašen mrtvim od strane brojnih posmatrača i komentatora, Evropska komisija i dalje želi da nastavi pregovore čak i ako se ovi budu odvijali jednim daleko sporijim tempom. Umesto punog ostvarivanja TTIP, pod Trampom bi pre trebalo očekivati da ovaj Sporazum ne stupi na snagu, a takođe se može očekivati da efekat ovog trgovinskog dila na zapošljavanje i visinu prihoda u obe ove ekonomije bude relativno mali; Ukoliko se u američkoj ekonomiji bude sprovodio fiskalni stimulativni paket, to bi čak moglo da znači i neke pozitivne efekte koje bi ovaj fiskalni stimulus ostavio na evropske (kao i druge) ekonomije.

Jedna nova američka trgovinska politika, koja će negovati daleko snažniji protekcionizam, podrazumevala bi još neke posledične efekte: Prvo, ako bi se takve oštre mere i praktično uvele, vrlo je verovatno da bi ovo proizvelo odgovarajuće valutne protivmere, kao što je devalvacija kineskog juana ili meksičkog pezosa (makar samo i zbog nervoze koja bi u tom slučaju bila prisutna na globalnom tržištu), a što bi moglo suzbiti/anulirati potencijalne efekte visokih uvoznih tarifa u SAD. Drugo, posebno u slučaju SAD, skok u carinskih dažbina koji bi bio uperen protiv Kine samo bi značio da će određena roba široke potrošnje u SAD postati skuplja, a što verovatno neće biti upareno s povećanjem prihoda Amerikanaca, čime će i američki potrošači postati siromašniji (i verovatno još više povećati već prisutnu nejednakost).

Foto: The Guardian

Foto: The Guardian

Sličan jedan argument stoji i kada u ovu priču uvrstimo činjenicu da bi, u nekim slučajevima, uvoz delova i komponenti opet patio od visokih uvoznih tarifa. Ako američke firme imaju za cilj očuvanje korporativnih profitnih marži – i to bi na kraju dovelo do većih cena, a ovaj ceh platiće američki potrošači. Dalje, čak i ukoliko bi ovakve protekcionističke mere vratile američku proizvodnju u SAD, to bi opet povećalo proizvodne troškove jer su američki radnici i dalje skuplji nego njihove kolege u drugim zemljama. Stoga bi, dakle, promene u tekućim trgovinskim poslovima mogle pokvariti neke druge efekte, koje bi fiskalni stimulus mogao da eventualno pruži.

Nadalje, ukoliko se je u ovakvim slučajevima prisutan argument da ovakve protekcionističke mere ne bi imale razornog efekta samo u zemljama pogođenim ovakvom vrstom sankcija (Meksiko, ali, pre svega, naročito Kina), već bi, takođe, nanele štetu i američkoj ekonomiji – sve to kao rezultat mogućeg povećanja uvoznih tarifa baš kao i političke neizvesnosti koja bi ugrožavala stabilnost poslovne klime. Dalje, ako bi ove mere bile uvedene s američke strane – makar i samo delimično – najverovatnije bi usledile uzvratne mere odmazde od strane pogođenih zemalja; ovakav razvoj događaja povećao bi rizike od daljih valutno-trgovinskih ratova širom sveta, što bi, zauzvrat, veoma verovatno uticalo na negativni globalni rast svetske ekonomije.

Na kraju, poslednje pitanje odnosi se na verovatnoću da će se takva protekcionistička pravila zaista i realizovati posle januara 2017. U stvari, Donald Tramp i njegov tim već su počeli da potcenjuju strah od mogućeg trgovinskog rata protiv Kine – strah koji je već neko vreme prisutan na globalnom tržištu. Ova je bojazan potkrepljena činjenicom da neki delovi američke Republikanske partije, kojoj Tramp pripada, podržavaju slobodnu trgovinu a ne protekcionizam. Treba, međutim, svakako očekivati zauzimanje daleko tvrđih stavova o određenim trgovinskim pitanjima i određenim proizvodima, a kada je reč o anti-damping merama (kao, recimo, na čelik), to svakako treba očekivati. Isto tako, opšte uzev, može se pretpostaviti da će međunarodne ekonomske odnose u bliskoj budućnosti karakterisati jače mere protekcionizma.

Robert Stehrer, Bečki institut za nove ekonomske studije (WIIW)

 

Globalna elita i opasnosti od populističkog nezadovoljstva

Najduži period stagnacije realnih prihoda od Drugog svetskog rata naovamo, stagnacije kojoj smo danas na udaru, predstavlja fundamentalnu političku činjenicu.

“Za svaki kompleksan problem postoji odgovor koji je jasan, jednostavan i – pogrešan.” Henry Louis Mencken je ova svoja razmišljanja mogao da uputi na račun današnje politike. Zapadni svet se nesumnjivo suočava sa složenim problemima, pre svega sa nezadovoljstvom mnogih svojih građana. Isto tako, kandidati za glavne u piramidi moći, kao što je Donald Tramp u Sjedinjenim Državama i Marin Le Pen u Francuskoj, nude jasna, jednostavna i – pogrešna rešenja – a to su, pre svega, nacionalizam, protekcionizam i izolacionizam.

Pravni i politički lekovi koje oni nude su lažni. Ali, bolesti su stvarne. Ukoliko vladajuće elite i dalje ne nude ubedljive i prave lekove, one veoma skoro mogu biti zbrisani, a uz njih i napor da se demokratska samouprava spoji sa otvorenim i kooperativnim svetskim poretkom.

Kakvo je objašnjenje za ovu reakciju? Veliki deo odgovora mora da je ekonomske prirode. Rast prosperiteta je već po sebi dobra stvar. Ali, takođe, on stvara i mogućnost pozitivnog zbira politika, u kojoj sve strane imaju koristi (čak i one koje ne bi trebalo da ih imaju). Ovo je duboko inherentno svakoj demokratiji, jer je onda, u takvom sistemu, moguće da, istovremeno, svako od nas napreduje. Rastući prosperitet čini da ljudi pozitivno gledaju na nagle ekonomske i društvene promene. Nedostatak prosperiteta, pak, u ljudima podstiče bes i nezadovoljstvo. I, zato, ne treba dozvoliti da oni kojima je rođenjem zapalo da žive u siromaštvu ostanu bez ikakvih šansi da napreduju. Kapitalizam to ne sme da dozvoli.

McKinsey Global Insitute je ova dešavanja osvetlio u svom izveštaju s upečatljivim naslovom “Siromašniji od svojih roditelja?” (Poorer than their Parents?), koji pokazuje koliko je zapravo mnogo onih domaćinstava koja pate od stagnacije ili od pada realnih prihoda. U proseku, između 65 i 70 odsto domaćinstava u 25 svetskih ekonomija sa visokim prihodima iskusilo je pad plata između 2005. i 2014. U periodu između 1993. i 2005. godine, međutim, samo je dva odsto domaćinstava pretrpelo stagnaciju ili opadanje realnih prihoda. Ovo se odnosi na tržišne prihode. Zbog fiskalne preraspodele, procenat onih koji pate od stagnacije realnih raspoloživih prihoda bio je između 20 i 25 odsto. (Videti grafikon)

McKinsey je ispitao zadovoljstvo građana Zapadne i severne hemisfere kroz anketu sprovedenu na 6.000 ispitanika iz Francuske, Britanije i Severne Amerike. Konsultanti Mekinsija otkrili su da je lično zadovoljstvo zavisilo od toga da li su ljudi njihovog staleža napredovali u odnosu na njih u prošlosti (u odnosu na svooje rođake, pretke i porodicu), nego kakav je njihov status u odnosu na njihove savremenike, koji su u ovom trenutku bogatiji od njih. Tako, ljudi više cene poboljšanje sopstvenog statusa u odnosu na svoje pretke, čak i pored toga što nisu u stanju da sustignu svoje savremenike. Takođe, stagnacija prihoda ljudima smeta više nego rast nejednakosti.

Glavno objašnjenje za ovakvu produženu stagnaciju realnih prihoda je finansijska kriza i, potom, slabašan i neubedljiv proces oporavka. Ova iskustva uništila su široko uvreženo poverenje građana Zapada u kompetencije i ispravnost ne samo poslovanja, takođe narušivši poverenje u kompetencije i ispravnost administrativnih i političkih elita. Tu su, međutim i druge, takođe štetne promene. Među njima su generacije starih (što je posebno ispoljeno u Italiji) i opadanju udela plata u nacionalnom dohotku (posebno važno za SAD, Britaniju i Holandiju).

Stagnacija realnih dohodaka danas traje duže nego što je trajala u bilo kom drugom periodu od kraja Drugog svetskog rata naovamo, i to je fundamentalna politička činjenica. Ovo, ipak, ne može biti jedini pokretač opšteg nezadovoljstva. Za mnoge koji imaju srednje prihode, kulturna previranja kao posledica dolazaka imigranata “sa strane” vide se kao pretnja po zapadna društva. Tako stoje stvari, dakle, i s imigracijom – globalizacijom koja na Zapad dovodi useljenike. Državljanstvo onih koji su rođeni i žive na Zapadu je najveća vrednost u vlasništvu većine ljudi u tim bogatim zemljama. Oni osećaju da je uvredljivo deliti to državljanstvo sa strancima. Upravo je britanska želja da napusti EU bilo upozorenje za ovakav trend, kojem se zdušno priklanjaju građani Zapada; Brexit je najbolji primer reakcije koje “starosedeoci” Zapada imaju prema novopridošlima.Šta, dakle, treba učiniti?

Ako bi Donald Tramp trebalo da postane predsednik SAD, možda će već biti kasno da se bilo šta preduzme. Pretpostavimo, ipak, da se to neće desiti, ili, ukoliko se to desi, da ishod neće biti tako loš kao što se mnogi pribojavaju. Šta se, onda, može da uraditi?

Prvo, shvatiti da naš prosperitet zavisi jedino od nas a ne od drugih. Od suštinskog je značaja izbalansirati tvrdnje suvereniteta sa zahtevima koje nameće globalna saradnja. Globalno upravljanje, suštinski, mora biti orijentisano ka onome što države pojedinačno nisu u stanju da ostvare za sebe. Tu je fokus na obezbeđivanje opšteg ljudskog dobra na globalnom nivou. Danas bi to značilo da su klimatske promene prioritetniji problem od daljeg otvaranja svetske trgovine ili tokova kapitala.

Drugo, reforma kapitalizma. Uloga finansija je prekomerna. Stabilnost finansijskog sistema je poboljšana. On je, međutim, ostao “rafalno izrešetan” pervertiranim podsticajima, ponašajući se na način koji je nerazuman i neprihvatljiv, često uprkos posledicama. Interesi velikih akcionara utisnuli su prekomernu težinu, odnoseći prevagu nad ostalim, “malim” deoničarima.

Treće, potreban je fokus na međunarodnu saradnju, koja će vladajućim strukturama pomoći u osvajanju značajnijih i većih ciljeva. Možda je najvažnije od svega (efikasnije) oporezivanje. Vlasnici bogatstva, koji zavise od bezbednosti i stabilnog sistema, stvorenih zahvaljujući legitimnim demokratijama, ne bi trebalo da izbegavaju oporezivanje.

05

Četvrto, ubrzati ekonomski rast i poboljšati poslovne mogućnosti i prilike na globalnom nivou. Deo odgovora leži u snažnijoj podršci agregatnoj potražnji, posebno u evrozoni. Ali, isto je tako bitno podsticati investicije i inovacije. Može biti, ili izgledati kao nemoguće transformisati ekonomske prilike i sistem. Ipak, veće minimalne plate i izdašniji poreski uslovi za “obične” radne ljude predstavljaju efikasno sredstvo za podizanje prihoda onih koji se nalaze pri dnu platne lestvice, a time ibi se stekli uslovi za ustanovljavanje jednog pravednijeg sistema.

Peto, boriti se protiv šarlatana i prevaranata. Izgleda kao da je nemoguće odoleti pritisku za kontrolom tokova nekvalifikovanih radnika u razvijenim ekonomijama. Ovo, međutim, neće transformisati platni sistem, platnu lestvicu niti će povećati dohotke. Isto tako, zaštita od uvoza (protekcionizam i izolacionizam) je mera koja je izuzetno skupa, a takođe nec bi imal značajnijeg uspeha pri podizanju udela proizvodnih radnika u strukturi zaposlenih. Istina, taj je udeo daleko veći u Nemačkoj nego u Americi ili Britaniji. Nemačka, međutim, ima ogroman trgovinski suficit i poseduje jake komparativne prednosti u proizvodnim granama. Ovde se, pritom, ne radi o generalizaciji skupa okolnosti, kako pokazuju podaci Instituta Mekinsi

I, povrh svega navedenog, treba prepoznati gde je to i šta je to pravi izazov. Produžena stagnacija, kulturni i civilizacijski potresi i neuspesi dosadašnjih politika su narušili ravnotežu između demokratskog legitimiteta i globalnog poretka. Trampova kandidatura se, u tom smislu, može smatrati posledicom ovih procesa. Oni koji odbijaju da private Trampovu šovinističku logiku, mora izaći s maštovitim i ambicioznim idejama koje imaju za cilj ponovno uspostavljanje te narušene ravnoteže. Ovo neće biti lak zadatak. Neuspeh, međutim, ne sme biti prihvaćen: Jer, i sama naša civilizacija već je dovedena u pitanje.

Martin Volf, Fajnenšel tajms

 

Kocka je bačena: zbogom Evropi, zdravo svetu

07

Prve reakcije, naročito finansijske, nisu naročito informativne zato što se nije očekivao ovakav ishod referenduma. Zašto je Siti pogrešio u proceni, to nije neka misterija. Predvidljive posledice britanskog napuštanja Evropske unije su bile i ostale negativne, pa zašto bi se glasači, računalo se, upravo za njih odlučili? Ovo je prilično bazično nerazumevanje demokratije, što bi možda mogao da bude prvi nauk, posebno ekonomistima, praktično svih specijalizacija.

16Demokratija je sredstvo mirne, političke preraspodele. Presudni mogu da budu, kao u ovom slučaju, glasovi onih koji računaju sa najvećim dobitkom ukoliko su deo odlučujuće većine. I to u malom i u velikom. Tu su ambicije ljudi kao što su Faraž i Džonson, a tu su i želje radnika, gubitnika nestanka britanske industrije. A među njima su i mnogi koji nude usluge, ali se suočavaju sa povećanom konkurencijom stranaca, bilo da je reč o imigrantima ili o stranim preduzećima. A onda su tu i svi oni u sredstvima informisanja i u javnosti uopšte koji računaju da zarade na racionalizaciji nacionalizma.

A on, nacionalizam, mobiliše jer mu je osnovna poruka da „mi“ imamo više prava od „njih“. Tako se od poziva za veće uvažavanje interesa onih koji prolaze gore dolazi do zahteva za preraspodelu prava, za ukidanje prava „njima“. I dok je interesna većina po prirodi stvari heterogena, nacionalistička preraspodela prava favorizuje većinu. Dok kod preraspodele, recimo dohotka, od jednih drugima, neka ideja o kompenzaciji, uglavnom iz razloga pravičnosti obično mora da bude zadovoljena, pozivanje na „naša prava“ je način da se kaže da je „tuđa šteta“ irelevantna. Ovo je, naravno, nedostatak inherentan demokratiji. Oni koji glasaju mogu da prebace troškove svojih odluka na manjinu, na buduće generacije, na druge etničke grupe ili na strance, bilo da su oni unutar ili izvan državnih granica. To, naravno, ne znači da će oduzimanjem prava strancima biti povećana „naša“ prava, a još manje da će pojedinačni politički ili grupni društveni i privredni interesi biti i zadovoljeni. Obično je teško da se na taj način vrati ono što je bilo, jer za najveći broj promena stranci nisu nimalo odgovorni.

14U slučaju britanskog referenduma, odluka o secesiji od Evropske unije (EU) je doneta, kratkoročne posledice ne moraju da budu od velikog značaja, ali koje se dugoročnije posledice mogu očekivati?

Prvo je potrebno zapaziti da je Britanija nepripremljena za ono što sledi, a to su u prvom redu sadržaj i ciljevi pregovora o razdruživanju sa Evropskom unijom. Da bi do tih pregovora došlo, potrebno je, naravno, da se EU ne raspadne pre nego što oni počnu. Faraž, ako ga je moguće razumeti, čini se polazi od pretpostavke da uskoro neće ni biti EU sa kojom je potrebno pregovarati, pa će Britanija biti u prilici da naprosto samostalno, što bi se reklo suvereno, donosi odluke kao da nikakvih prethodnih obaveza i nema, bar ne prema nepostojećoj EU. Šta, međutim, ako se EU ne raspadne dovoljno brzo, ako se ne raspadne na vreme? Predstavnici EU žele da pregovori sa Britanijom počnu što je moguće pre i okončaju se što je brže moguće. Svakako u roku od dve godine, kako i nalaže Lisabonski ugovor, koji naravno obavezuje i Britaniju, jer je to ugovor koji je ona ratifikovala. Ovde možda ima smisla ukratko objasniti kako EU funkcioniše.

35Reč je o ugovornoj zajednici, što će reći da zemlje članice preuzimaju obaveze ugovorom koji potpisuju sa svim drugim zemljama članicama, a koji su sve zemlje ratifikovale. Promena ugovora sledi istu proceduru kao i njegovo donošenje. Sve druge pravne i izvršne odluke izvode se iz tog osnovnog ugovora, Lisabonskog trenutno. Odluke, pogotovo one sa zakonskom snagom, uglavnom donose Evropski saveti, pre svega onaj koji je sastavljen od predsednika ili predsednika vlada zemalja članica, i one se uglavnom donose jednoglasno. O njima odlučuje i Evropski parlament, gde se odlučuje većinom. Komisija i briselska birokratija uglavnom imaju izvršnu i administrativnu moć. U malom broju slučajeva, parlamenti zemalja članica, kao i njihovi ustavni sudovi, mogu da ospore neke od odluka donetih u EU. Uvek se, međutim, radi o primeni Ugovora, a ne o nametanju zakona ili politike.

Može se raspravljati o tome da li je bolje držati se jednoglasnosti ili ima smisla povećavati broj slučajeva u kojima se odlučuje većinom. Jednoglasnost je korisna kao negativan glas, ali je prepreka pozitivnom glasu. Tako da je potrebno odvagati interes koji svaka pojedina zemlja ima da poseduje moć veta u poređenju sa njenim interesom da može da obezbedi potrebnu koaliciju da postigne usvajanje odluka koje su joj u interesu. Tako da nije neuobičajeno da se naizmenično čuju kritike i prevelike upotrebe jednoglasnosti i da se izražava nezadovoljstvo kada dođe do preglasavanja. (Primera radi, Evropska centralna banka odlučuje većinom, kao i druga slična tela. Jer se tako povećava efikasnost odlučivanja.) Kritike o tome da birokratija odlučuje i da se nacionalni interesi preglasavaju nema mnogo smisla. Takođe, uvek valja voditi računa o tome da je reč o dobrovoljnoj, ugovornoj zajednici, čiji član neka zemlja ne bi ni bila da nije prihvatila osnovni ugovor.

10

Lisabonski ugovor predviđa proceduru napuštanja Evropske unije. Procedura raskida ugovora započinje tako što se zemlja koja bi da napusti EU pozove na 50. član Lisabonskog ugovora i time započinje pregovore o razdruživanju i o uređenju budućih odnosa sa EU. Ovde je potrebno imati u vidu da referendum pravno, ustavno, ne obavezuje Ujedinjeno Kraljevstvo. Jer je Parlament suveren. Tako da je potrebno da Parlament donese odluku o pozivanju na 50. član ugovora koji zemlja ima sa EU. Do toga, u načelu, ne mora da dođe. Sve dok parlament u Vestminsteru ne donese tu odluku, UK je i dalje članica EU. Kada se pozove na 50. član, više ne može da učestvuje u radu evropskih tela i ne može da preuzima dodatne obaveze u EU, ali one do tada preuzete važe bar sledeće dve godine. Mogu da traju i duže ako se svi pregovarači sa tim slože. Ishod pregovora može da bude ili ostanak u Uniji ili sporazum o novom tipu odnosa ili prekid postojećih odnosa po isteku dve godine od početka secesije. Posle napuštanja EU, postupak eventualnog povratka je isti kao da se kreće sasvim iz početka.

Šta će biti ishod i kako bi on mogao da izgleda? Tu valja imati u vidu tri stvari. Prva jeste da li će EU opstati. Na to ću se vratiti. Druga jeste da li će se postići potrebna saglasnost unutar Ujedinjenog Kraljevstva ili bar Velike Britanije. Treća jeste britanska pregovaračka platforma.

23Problem sa kojim se suočava Britanija jeste da je odluka na referendumu doneta prostom većinom glasova svih koji imaju pravo glasa. To je postupak odlučivanja koji je adekvatan za centralizovane zemlje. Može se raspravljati da li je bolje zahtevati kvalifikovanu većinu kada se menja praktično ustavno stanje stvari; no, nezavisno od toga, u složenim državama, može biti problematično ako većine nema u svim konstitutivnim delovima zemlje. Britanija nije federacija, izričito (kao SAD), ali ima ugovor o državnom zajedništvu sa Škotskom, a tu su i Vels i Severna Irska. I Škotska i Severna Irska su glasale ubedljivije za ostanak u EU nego što su Engleska i Vels glasale za napuštanje. A onda je tu i London koji je velikom većinom glasao za ostanak u EU. Tako da će Parlament u Vestminsteru morati da razmisli o tome hoće li konsultovati škotski parlament, severnoirsku skupštinu i londonsku gradsku skupštinu? Ako ne, Škotska bi mogla, kao što je njena najveća partija i najavila, da glasa o osamostaljenju od Velike Britanije kako bi ostala u EU. Ako bi za primenu 50. člana Lisabonskog ugovora bila potrebna i saglasnost škotske skupštine, onda do napuštanja Evropske unije neće doći. Severnoirski problem bi takođe mogao bitno da utiče na karakter sporazuma sa EU, jer podizanje granice između Republike Irske i Severne Irske neće biti naročito popularno. London će takođe hteti da ima ne baš beznačajan uticaj na sadržaj novog ugovora sa EU. Nova britanska vlada će dakle morati da vidi kako će obezbediti saglasnost svih njih. (Uz put je potrebno ukazati na činjenicu da su i glasači Gibraltara bili u većini za ostanak u EU. Pa će biti potrebno voditi računa o interesima Španije kada se bude pregovaralo o budućim odnosima.)

To vodi pitanju o britanskoj pregovaračkoj platformi, koje naprosto nema. Nju će tek biti potrebno sačiniti. Zabavno je, uz put, da je Donald Tramp oduševljeno u Škotskoj podržao odluku škotskih građana, između ostalih, u njihovoj odluci da napuste EU. Rekao je i da su oni, i glasači u Britaniji uopšte, glasali za izlazak iz EU jer ih je Obama upozoravao na troškove takve odluke, inače bi ishod bio drukčiji. No, to što je Obama rekao, a i to što Tramp ne zna, jeste da će ta britanska pregovaračka platforma morati da vodi računa i o svim trgovačkim sporazumima koje EU ima sa trećim zemljama, a koji su naravno obavezujući i za Veliku Britaniju. Što je jedan od razloga zašto su Škoti, u svim delovima te zemlje, glasali za ostanak u EU i to gotovo sa dvotrećinskom većinom na nivou cele zemlje. Gospoda Džonson i Faraž, ako budu preuzeli britansku vladu, moraće da pokažu šta tačno misle pod suverenošću, ne naprosto u smislu prava, već kada je reč o obavezama na koje su spremni da bi obezbedili političku stabilnost zemlje i privredne mogućnosti onima čiji je interes velikim delom vezan za sveobuhvatne odnose sa EU.

Naravno, stvari stoje drukčije ako se EU raspadne, dakle ako recimo Francuska i Nemačka krenu putem Velike Britanije. Tada nema potrebe za pregovorima sa EU već sa pojedinim evropskim zemljama, koje bi mogle, bar u slučaju Francuske, da budu sklone protekcionizmu, pa bi se sama od sebe ostvarila parola britanskih secesionista: „Zbogom Evropi, zdravo svetu“. Naravno to bi doprinelo rešenju problema stabilnosti unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Koji su izgledi da do toga dođe?

Relativno uskoro, verovatno mali. Manjim zemljama u EU je evropsko tržište važno, jer je reč o privredama čiji je izvoz robe i usluga veći od 50 posto, a u nekima veći i od 90 posto njihovog bruto domaćeg proizvoda. Naravno, to znači i da veoma mnogo uvoze. Tako da bi eventualni povratak protekcionizmu zahtevao značajna prilagođavanja. Argument koji desni secesionisti u pojedinim zemljama Evropske unije iznose, a taj je da bi izlaskom iz EU stekli kontrolu nad trgovačkom politikom, koja je sada zajednička, pa bi onda mogli da podstaknu ponovnu industrijalizaciju, nema baš mnogo smisla ni u većim i razvijenijim zemljama. U Evropskoj uniji, udeo prerađivačke industrije u većim zemljama se razlikuje u tome što je on još uvek iznad 20 posto dodate vrednosti u Nemačkoj, a negde oko 15 posto u Italiji, ali je manji u Francuskoj, i na nivou je od oko 10 posto, kao i u Velikoj Britaniji (otprilike kao u SAD). U Kini je oko 30 posto.

52Reč je o dugoročnom procesu smanjenja udela industrijske u ukupnoj proizvodnji, kojeg je teško vezati za evropsko zajedničko tržište, a nije jasno ni kako bi eventualno značajno povećanje zaštitnih mera obnovilo industriju, o tome da li je to cilj kojem bi trebalo težiti u najrazvijenijim zemljama sveta i da ne govorimo. Zašto industrije nema u Srbiji je umesno pitanje, jer je recimo ima u susednoj Mađarskoj, Rumuniji, kao i u Češkoj i Slovačkoj. Ali da bi se visokim carinama omogućio povratak rudnika uglja, čeličana i tekstilne industrije u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji i SAD, to je malo verovatno.

Na stranu da li je to potrebno. Ukoliko se, primera radi, uporedi privredna aktivnost Velike Britanije i Nemačke, gde je ova poslednja još uvek relativno industrijalizovana zemlja, ni po rastu niti po nivou dohotka po glavi stanovnika Nemačka nije prošla bolje od Velike Britanije u poslednjih par decenija, dakle od stvaranja Evropske unije. Na slici 1 se vidi rast dohotka po glavi stanovnika u UK i u Nemačkoj, gde je potrebno imati u vidu i demografske promene u obe zemlje, pa je svakako jasno da Britanija nikako nije prošla rđavo u periodu posle 1992. godine kada je nastavljen pad udela industrije, započet ranije, u njenom ukupnom proizvodu.

Na referendumu za napuštanje EU u velikoj meri su glasali oni koji žive u oblastima gde više nema industrije ili je njen udeo značajno smanjen, ali ostaje da se vidi koliko će biti uspešan program povratka tradicionalnih industrijskih aktivnosti, ako ga britanske vlasti zaista i formulišu i sprovedu. Pri tome bi im pristup evropskom tržištu zapravo pomogao, a on će biti otežan posle izlaska iz Evropske unije.

Da to o značaju i uticaju trgovine detaljnije objasnim. U tome ću jednim delom slediti Krugmana, koji je dobio Nobelovu nagradu za doprinose teoriji spoljne trgovine i nije neoliberal. Dve su posledice smanjenja spoljne trgovine. Jedna, koju Pol Krugman ističe, jeste smanjena efikasnost, uglavnom zato što se povećanim protekcionizmom ograničava delovanje komparativnih prednosti. Recimo, ako bi britanske visoke carine na uvoz proizvoda od tekstila podstakle razvoj britanske tekstilne industrije, britanski realni dohodak bi bio manji nego što jeste i nastaviće da bude sa sadašnjom strukturom proizvodnje. Jer će britanski tekstil biti skuplji, a proizvodnja, recimo, usluga, u kojima Britanija prednjači pred ostatkom sveta, će se smanjiti. Naravno, ne bi trebalo očekivati da će britanska vlada Džonsona ili Faraža primeniti takvu trgovačku politiku, ali to je već razgovor koji će oni morati da imaju sa onima koji su glasali za izlazak iz EU verujući u njihova obećanja. Tu je potrebno imati u vidu da britanska industrija nije smanjena zbog konkurencije drugih evropskih privreda, a ne ni zbog slobodnijeg režima trgovine sa svetom do koje dolazi usled članstva u EU. Kao što bi trebalo da znaju i Donald Tramp i Berni Sanders, Britanija (ili SAD) bi trebalo da napusti Svetsku trgovinsku organizaciju ili bi trebalo (što je izgleda Trampova namera) iz nje izbaciti Kinu. Napuštanje Evropske unije samo otežava britanski evropski izvoz i poskupljuje uvoz, što zajedno smanjuje realne dohotke Britanaca – oporavak industrije bi zahtevao napuštanje sveta, a ne EU.

28

Krugman veruje da će kratkoročne posledice biti ublažene padom vrednosti funte i tako povećanim izvozom i smanjenim uvozom, a ovo poslednje bi dovelo i do veće potrošnje na domaće usluge. Tramp je to objasnio na svom primeru: depresijacija funte je njemu profitabilna, jer će se povećati broj ljudi koji će dolaziti u Škotsku i igrati golf na njegovim terenima i odsedati u njegovim hotelima. Ovo je tačno ukoliko je procenat povećanja poseta veći od procenta devalvacije funte. Ukoliko funta vredi deset posto manje u dolarima, potrebno je da se potrošnja golfskih i hotelskih usluga poveća za više od 10 posto da bi Tramp ostvario dodatnu dolarsku zaradu. To važi generalno za britanski izvoz, bilo da je reč o višim carinama ili o slabljenju kursa funte, recimo u evrima.

U zavisnosti od toga koliko je britanski izvoz potreban zemljama uvoznicama, slabljenje funte može naprosto da znači da će biti potrebno dati veću količinu britanske robe i usluga da bi se ostvarila ista zarada u evrima. To može da podstakne domaću potrošnju, jer je veća zarada u funtama, ali onda ne bi trebalo zaboraviti prethodni argument o smanjenju efikasnosti i gubicima na realnom dohotku. Opet, ne bi trebalo očekivati da će britanska vlada i centralna banka biti spremne da podrže takvo slabljenje kursa funte. Pogotovo zato što će voditi računa ne samo o trgovačkim posledicama, već još više o finansijskim. Tako da će i o tome nova britanska vlada morati da razgovara sa onima koji su je doveli na vlast svojim glasovima na referendumu.

53Još je potrebno reći nešto o migracijama i o uticaju EU na njihov priliv. O tome se podosta zna, bar kada je reč o Britaniji. Razlog za to je što ona nije tražila da se njeno tržište rada zatvori za Bugare i Rumune, kao i za stanovnike drugih istočnoevropskih zemalja, 2004. i 2007. godine. Druge zemlje su tražile odlaganje otvaranja tržišta rada za nove zemlje članice do 7 godina. Britanske vlasti su cenile, pokazalo se ispravno, da će imigranti iz ovih zemalja podstaći privredni rast i poboljšati stanje u javnim finansijama. No, oni su sada od koristi nacionalistima, jer su to ti stranci na čiji račun se, uskraćivanjem ili smanjenjem prava, navodno mogu povećati zaposlenost i dohoci Britanaca, a na taj način se može i istaći njihovo preimućstvo nad strancima u pravima svake vrste.

Zašto ranije britanske vlasti nisu bile protiv priliva migranata iz Evrope? Dva su privredna razloga. Prvi je da priliv dodatnih radnika povećava ulaganja u Britaniji. Opet, Tramp i Sanders greše sa tim svojim zidovima i carinama, jer ako ljudi ne dolaze u Britaniju i SAD da rade, ulaganja će ići u zemlje u kojima se oni nalaze. Mogu se naravno zakonom zabraniti ulaganja u strane zemlje, ali to neće neposredno povećati ulaganja u domaću proizvodnju. Drugi razlog jeste taj da migranti povećavaju neto budžetske prihode. Jer plaćaju poreze, a ili nemaju potrebe za budžetskim davanjima ili na njih nemaju prava, bar jedno vreme. Uz to, ako imaju veći demografski rast, dugoročno poboljšavaju javne finansije. Nacionalizam u tome neposredno radi protiv javnih interesa, ali može da bude u interesu onima koji računaju da im povećava prava i dohotak.

Kako će to jačanje nacionalizma izgledati ostaje da se vidi. Ima, međutim, smisla ukazati na zablude levice utoliko što nije bila u stanju da razjasni pre svega razočaranim radnicima da će oni, zapravo, izgubiti prava jer je cilj privredne politike nacionalističke desnice, i to izričiti, da se smanje prava radnika, koja su navodno suviše velika u EU, takoreći su francuska, a Britaniji navodno odgovara fleksibilniji režim zapošljavanja i gubitka posla. Tako da su radnici glasanjem za napuštanje EU povećali rizik da će imati manja prava nego što ih sada imaju, sve zbog uglavnom iluzornih nadanja da će im se izgubljeni poslovi vratiti kada zemlja napusti EU.

48

Zašto je levica, recimo Sanders i Korbin, spremna da krivi spoljnu trgovinu i strance i tako zastupa stavove koje je teško razlikovati od, recimo, Trampovih ili Faražovih, nije teško razumeti ako se ima u vidu da je na taj način moguće pridobiti glasove onih koji su „besni“. Šta je politika iz „besa“? Ljudi koji ništa ne očekuju mogu da cene da imaju veće izglede ako se sve promeni. Račun je obično pogrešan, jer najpre uvek ima šta da se izgubi, a potom izgledi na uspeh su jednaki onima na lutriji, dakle praktično su jednaki nuli. Ali rđava izvesnost može da izgleda gore od povećane neizvesnosti, što je račun „besnih“, ako mogu tako da se izrazim.

Koji će biti odgovor Evropske unije? Nije neočekivano saznati da je Nemačka pripremljenija za pregovore o razdruživanju Britanaca nego oni koji su za taj ishod agitovali i glasali. U EU nikome nije u interesu da se proces oduži, a tu je i briselska birokratija o kojoj se može misliti šta se hoće, ali se nikako ne može reći da nije obaveštena o tome kako EU funkcioniše. Britanija ima veoma profesionalnu i obaveštenu birokratiju i verovatno bolje i obaveštenije stručnjake nego bilo ko drugi u EU, ali oni nisu bili za ovaj ishod, a i moraju da rade po instrukcijama političara koji su u debatama pokazali da ne znaju mnogo, a neki gotovo ništa, ni o EU niti o odnosima Britanije u EU, koristi i troškove da ne pominjemo. No, Nemačka i EU nemaju interes da to koriste, što ne mora da bude tačno za druge zemlje i za briselsku administraciju.

Naravno, potrebno je videti hoće li odluka referenduma uopšte biti sprovedena, ali ako zaista bude, kako će se promeniti položaj Ujedinjenog Kraljevstva u Evropi? U osnovi, taj uticaj će se značajno smanjiti. To će obradovati Putina, koji u Britaniji vidi gotovo ličnu opasnost, bar od čuvenog skandala od pre više od jedne decenije sa navodnim špijuniranjem preko Britanskog saveta (potom slede svi drugi slučajevi). Naravno, biće zanimljivo čuti šta će nova britanska vlada imati da kaže Ukrajini. Takođe, uticaj Britanije na Balkanu i u Turskoj, a i na Bliskom istoku će se smanjiti, jer više neće moći da govori u ime Evrope, već će morati da objašnjava kako je to bolje za UK da napusti EU, dok bi drugi trebalo da sa njom računaju, ponegde, kao recimo u Palestini, u ne maloj meri. Konačno, britanske vlasti će morati da paze da ne podrivaju EU podržavajući nacionaliste i protivnike liberalizma, jer ako bi to činile zapravo bi ne samo otežavale briselsku politiku, već bi i pomagale zemljama kojima je u interesu destabilizacija Evrope. Eventualni porast britanskog uticaja u svetu je iluzija, jer izvan EU britanska sredstva uticaja su neznatna kada je reč o Kini, Japanu, Indiji, Africi ili Južnoj Americi.

30

Na kraju, koji su izgledi Evropske unije i balkanskih zemalja? Ovi drugi se ne menjaju bitno, jer je proces približavanja Evropskoj uniji veoma spor, pre svega zato što zemlje kao što su Srbija i Bosna i Hercegovina nisu naročito zainteresovane za članstvo. Istočne zemlje su bile spremne da ostave po strani unutrašnje i prekogranične sporove kako bi ubrzale učlanjenje u EU. Sada se to menja sa rastom nacionalizma i sa odbacivanjem liberalizma, pa i demokratije, ali evropski kontekst je i dalje koristan iz razloga bezbednosti i razvoja. U tome se pre svih drugih Srbija i Bosna i Hercegovina razlikuju. Manje balkanske zemlje koje su još uvek izvan EU (Crna Gora, Makedonija, Albanija, Kosovo) imaju svakojake unutrašnje i spoljne probleme, gde EU ili ne može ili nema nekog naročitog interesa da odlučnije podstakne procese integracije. No, Evropska komisija će nastaviti da radi na proširenju, i zapravo joj je u interesu da se taj proces ubrza, pogotovo sada kada će pažnja javnosti i evropskih vlada biti usmerena na očuvanje jedinstva. Verovatno je, međutim, da će u većini balkanskih država ojačati antievropska javnost i stranke. No, to je zasebna tema.

Hoće li dodatno ojačati krajnja desnica u zemljama kao što su Francuska i Nemačka, od kojih pre svih drugih zavisi postojanje Evropske unije? To najviše zavisi od toga hoće li (socijalistička) levica i (konzervativna) desnica biti sposobne da ponude valjan odgovor na nacionalističku propagandu. U tome, rasprava će biti različita od one u Britaniji. Bezbednost Britanije je u velikoj meri britanska i stvar SAD, ali bezbednost kontinentalne Evrope je nešto drugo. Dok secesija Velike Britanije može da bude problem za stabilnost nje same, raspad Evropske unije može da otvori teritorijalne sporove u nizu zemalja, kako kada je reč o secesiji, tako i kada je reč o posezanju za etničkim teritorijama u susednim zemljama. Što bi se reklo, rizik balkanizacije Velike Britanije je jedno, ali balkanizacija Evrope je nešto drugo. Secesija Velike Britanije, ukoliko do nje dođe, pomeriće rasprave sa privrednih na probleme bezbednosti, a boljeg uređenja evropske bezbednosti od Evropske unije za sada nema. Kisindžer i Putin bi možda hteli da se u Evropu vrati politika ravnoteže sila, ali to je već dovelo do dva evropska i svetska rata i za sada bar evropska javnost to još nije zaboravila. Balkanska, to je nešto drugo.

Vladimir Gligorov, pescanik.net 26.jun 2016

Ekonomisti MMF: “Staviti neoliberalizam pod lupu”

Danas je očigledno da je kapitalizam odneo prevagu nad socijalističkim i komunističkim društveno-ekonomskim modelom. Ali, iako je iz ove žilave borbe izašao kao pobednik, da li je u stanju i da preživi samog sebe? Zato je, nakon mnogih godina, zapravo decenija koje su jasno i činjenicama ukazivale da “nešto nije u redu s kapitalizmom”, njegovim hroničnim sistemskim greškama počele da se ozbiljno bave najveće, krovne finansijske institucije na globalnom nivou – Međunarodni monetarni fond pre svih. Ili, barem – za početak – neki delovi ove institucije, koji doživljavaju promene u stavu prema strategiji koju MMF već decenijama drži čvrsto zacrtanim.

Fond je, kako donosi Fajnenšel tajms, prvo preispitivao kapitalnu kontrolu a ztim nejednakost, pa sada i fiskalnu štednju. Da li Međunarodni monetarni fond sada gađa daleko širu oblast ekonomske ortodoksije?, piše veliki broj medija, uključujući Fajnenšel tajms, Gardijan, Forbes, Independent i druge, posle objavljivanja teksta vodećih ekonomista MMF u najvažnijem magazinu koji objavljuje ova institucija, Finance & Development.

U članku objavljenom u četvrtak (26.maj 2016.) u svom vodećem časopisu, tri od vodećih ekonomista MMF-a pozabavilo se neoliberlizmom koji je, kako kažu kritičari, glavni lekar kojeg MMF koristi.

Pod naslovom “Neoliberalizam: Precenjen?”, članak je više odraz snažnih debata koje su u toku unutar MMF-a nego zvanični otklon od politike slobodnog tržišta koju Fond odavno zagovara. Izalazak ovog članka dogodio se u istoj sedmici kada je Dejvid Lipton, drugi čovek MMF, suprotno tome, isticao vrednosti slobodnog tržišta i globalizacije kao i potrebe da se oni još mnogo agresivnije zagovaraju i primenjuju. Istovremeno, ovi signali dolaze u vreme u kojem je dominatna politička klima takva da kandidati na izborima i glasači tretiraju tradicionalno zalaganje MMF za još otvoreniju trgovinu sa prezirom, pozivajući na snažnije mere protekcionizma.

05

Ali, čak i upotreba termina “neoliberalizma” je provokativna. Njega obično koriste kritičari slobodnog tržišta koje zagovaraju Fridrih Hajek i Milton Fridman. Mnogo je češća upotreba ovog termina unutar diskursa, recimo, u ovonedeljnom izdanju “Socialist Worker”: “MMF koristi dug kao oružje da forsira opake neoliberalne reforme kod novoizabranih vlada.”

Novi tekst MMF razmatra dva specifična elementa takozvane neoliberalne agende: liberalizaciju kapitalnog računa, ili uklanjanje barijere za tokove kapitala; i fiskalnu konsolidaciju, ili ono što se sada češće zove štednja.

“Postoji mnogo toga u neoliberalnoj agendi što treba toplo pozdraviti “,pišu autori. “Međutim, postoje aspekti neoliberalnog dnevnog reda koji nisu ispunili očekivanja” i njihovo dejstvo je dovelo do “uznemirujućih zaključaka”, uključujući i to da su rezultirali povećanjem nejednakosti koja podriva ekonomski rast.

U intervjuu, Džonatan Ostri, zamenik direktora istraživačkog odeljenja MMF-a i glavni autor članka, izjavio je kako “novi tekst nije osmišljen kao napad na šitavu neoliberalnu agendu ili Vašingtonski konsenzus“. On se, međutim, nada da će ovaj tekst stvoriti uslove za šire razmatranje “neoliberalizma” koji će uslediti ove godine.

08

Ovaj tekst se takođe uklapa u prethodna istraživanja o štednji, nejednakosti do duga i poželjnosti otvorenih kapitalnih računa, koji se uklapa u istraživanja koje on i drugi autori proučavaju od finansijske krize 2008., rekao je Ostri, navodeći i da su ova istraživanja u skladu sa rastućim raspoloženjem u široj zajednici ekonomista.

“Ima mnogo ljudi koji misle isto u ovom trenutku, da, u osnovi, neke aspekte neoliberalne agende verovatno treba preispitati”, rekao je on. “Kriza nam je rekla: ‘Način na koji smo mislili ne može biti u redu’. “

Ostri je priznao da je novi tekst ne odražava “mejnstrim kulturu” u MMF-u i nikada ne bi uspeo da bude objavljen u publikaciji Fonda, do unazad pet godina. “Ali kulture su nešto što se sporo ali ipak pomer “, rekao je on.

Fabio Ghironi, italijanski ekonomista koji predaje na Univerzitetu u Vašingtonu, tvitovao je da novi papir nanosi “štetu mnogima koji su radili na drugim politikama”.

“To! MMF se pridružuje kritici neoliberalizma “, napisao je na tviteru Robert Vent, holandski ekonomista koji je mnogo veći skeptik kada govorimo o rezultatima globalizacije.

10

“Šta se to, dođavola, dešava?”, rekao je u intervjuu Deni Rodrik, turski ekonomista koji predaje na Univerzitetu Harvard i poznat je po svom preispitivanju koristi globalizacije.

Deni Rodrik, koji je profilisan u istom broju MMF-a “Finance & Development” od strane jednog od autora teksta o neoliberalizmu, Prakasha Lounganija, rekao je da je konstantna promena u tonu MMF dobrodošla. Ima, takođe, znakova i da su radovi Ostrija i drugih boraca za promene u odeljenju za istraživanja MMF-u u poslednjih nekoliko godina počeli da prodiru i šire uticaj na jednu sveobuhvatniju politiku MMF, što se ogleda u Fondovom pritisku da se smanji dužnički teret za Grčku.

Međutim, rekao je Rodrik, “definitivno postoji jaz” između odeljenja za istraživanja MMF-a i ostalih odeljenja ove finansijske institucije. “Operativna strana MMF-a, koji je, zapravo, ono mesto gde se “stvari dešavaju”, gde su programi država dizajnirani, gde se pregovaraju uslovi kredita i gde je pristup mnogo ortodoksniji “, rekao je on. “Tu je promena daleko sporija i ide iza ovih razmišljanja odeljenja za istraživanje MMF.”

FT