Okeani 2050: više plastike nego ribe

Do 2050. godine će u morima i okeanima biti prisutno više plastike nego životinjskih i biljnih vrsta, čiji je dom čovek uglavnom već uništio.

Od krčenja šuma i neprestanog sagorevanja fosilnih goriva, do oticanja industrijskih otpadnih voda – ljudska aktivnost gura našu planetu do samog ruba provalije. Već godinama me fascinira kada čujem neke ljude kako govore o tome, o „tom nekom zagađenju“, kao o nekoj eteričnoj stvari „tamo negde“, kao da nije u pitanju naš dom u kojem mi i milijarde životinja treba da živimo, piše Ari Solomon.

I dok je u poslednjih nekoliko decenija ljudska populacija doživela demografsku eksploziju, divlje životinje su desetkovane. Prema Svetskom fondu za divlje životinje (World Wildlife Fund), Zemlja je u poslednjih 40 godina izgubila polovinu svog životinjskog sveta – usled zagađenja, uništavanja njihovih staništa i nemilosrdnog lova.

Ali, sada se naši okeani i ona bića koja u njima žive suočavaju s najozbiljnijom od svih dosadašnjih pretnji.

Tužna je istina da je mnogo onih koji okeane tretiraju kao ništa više do deponije smeća. Svake godine u njih „ispraznimo“ osam miliona metričkih tona plastike. Ovo je ekvivalentno istovaru sadržaja jednog kamiona za smeće svakog minuta.

Plastika nanešena talasima na singapursku plažu (Izvor: Vaidehi Shah; Smeće na jugoistoku singapurskog auto-puta ECP, CC 2.0)

Istina je da deo ove plastike potiče od predmeta za jednokratnu upotrebu kao što su slamke, boce za vodu, itd. Nedavno istraživanje pokazalo je, međutim, da ogromna količina plastičnog otpada u okeanima potiče, zapravo, od odbačenih ribarskih mreža. Naučnici koji rade sa neprofitnom organizacijom The Ocean Cleanup procenili su da, zapravo, 46 odsto plastike koja pluta u sklopu Velike pacifičke otpadne mrlje – područje koje je tri puta veće od Francuske – potiče od ribarskih mreža, nastalo, po svemu sudeći, Koriolisovom silom, koja ovo nesagledivo plutajuće ostrvo đubreta drži na okupu.

Foka upletena u odbačenu ribarsku mrežu Izvor: Alex Mustard / Nature Picture Library/ Corbis

Svakom čitaocu koji ne razume kako je to moguće, najbolje da Google „prokrči“ stazu i pripremi ga na šokantne činjenice. Realnost je da komercijalni ribolov doslovno uništava naše okeane. Ili, rečeno (napisano) malo jasnije, kada se pomene „ribarenje“, nije reč o sporadičnim, samotnim pecarošima sa štapovima i blinkerima već o ribarenju mrežama koje se prostiru miljama, hvatajući i „čisteći“ sve što im se nađe na pravcu. Komercijalni ribolov godišnje ubija toliko morskih životinja da je, u stvari, nemoguće formirati konačnu relevantnu brojku. Po nekim procenama, broj ubijenih riba meri se hiljadama milijardi. Ove mreže, isto tako, ubijaju neselektivno – ne samo ribe već i delfine, morske kornjače, foke i sva ostala bića koja žive u okeanu.

Plastika koja bude “ulovljena” ovim nepregledno velikim, odbačenim mrežama nastavlja da ubija i onda kada ribari odu. Organizacija Ocean Cleanup izveštava da plastika svake godine uzme živote više od milion morskih ptica i 100.000 morskih životinja.

Kada se sintetičke ribarske mreže, koje nisu biorazgradive, odbace sa broda u okean ili more, one mogu nastaviti da love ribu i druge životinje još veoma dugo. Biorazgradivi monofilament počinje da se raspada nakon 24 meseca provedena u morskoj vodi – zahvaljujući morskim organizmima, što bi (makar delimično) moglo predstavljati rešenje za ovaj problem.

Gigantska ribarska koča (Izvor: France culture)

Situacija je do te mere katastrofična da naučnici prognoziraju da će okeani ostati bez ribe najkasnije do 2048.

Morska kornjača upletena u ribarsku mrežu (Izvor: Francis Perez)

Iako je obim ovog razaranja teško shvatljiv, možemo, najposle, da preduzmemo lične korake kako bismo kao pojedinci dali svoj doprinos spašavanju naših okeana. Individualno smanjenje upotrebe plastike je sjajna stvar – ali moramo prestati da jedemo ribu. Tačka. Ukoliko želimo da spasimo morski svet, moramo prestati da ga ubijamo. A ako želimo da zaustavimo bacanje plastike u more, moramo prestati da finansiramo komercijalno ribarstvo, koje naše okeane tretira doslovce kao kantu za smeće.

Odrastao sam u primorskom mestu tako da razumem koliko ljudi vole da jedu ribu i plodove mora. Verujte mi kada vam kažem da su veganske opcije koje oponašaju ukus i teksturu ribljeg mesa ozbiljno dobre. Kompanije kao što su Ocean Hugger, Gardein i Good Catch proizvode alternative na bazi morskih plodova koje će vas oduševiti. A tu su i neverovatni veganski recepti, inspirisani morskim plodovima, koji su takođe izvanredni.

Gardein-ov „riblji filet bez ribe“ (Izvor: Instagram / Gardein)

Što se tiče široko uvreženog (a pogrešnog) stava o brojnim pozitivnim zdravstvenim aspektima koje imamo od konzumiranja ribe, treba da znati da, na istu meru 1:1 riba može imati onoliko holesterola koliko ga ima i crveno meso. A usled svog tog zagađenja naših okeana, riba lako može da sadrži i toksine kao što su živa, polihlorin bifenil (PCB) i, da, naravno – plastiku. Želite li da to jedete? Ne baš. Daleko je bolje da vašu dnevnu porciju proteina, omega-3 i dokosaheksaenoične kiseline (DHA) dobijete iz zdravih biljnih izvora.

 

Veganista

By 2050, There Will Be More Plastic in the Ocean Than Fish

Kako ishraniti rastuće čovečanstvo?

O važnosti hrane koja nam je na tanjiru, kao i hrani kojom se hrane životinje (koje na kraju završe na našem tanjiru), piše londonski nedeljnik The Economist.

Broj stanovnika naše planete će se, kako se očekuje, povećati do 2050. godine za trećinu, sa 7,6 milijardi na 9,8 milijardi. Sva ta dodatna usta treba nahraniti, i to ne samo nekim memorandumima, deklaracijama i prigodnom “kriznom papirologijom”. Kako ljudi postaju bogatiji, tako narastaju i njihovi zahtevi za povećanim unosom proteina u ishrani, posebno unosa mesa i ribe. Na primer, očekuje se da će konzumiranje govedine u Aziji u narednoj deceniji skočiti za 44%.

Gajenje životinja koje koristimo u našoj ishrani već ostavlja ogromne posledice po životnu sredinu na čitavoj planeti. Broj domaćih životinja enormno je narastao tokom 20. veka. Danas je živo više od 20 milijardi pilića, 1,5 milijardi goveda i milijarda ovaca. Četvrtina zemljišta na svetu koristi se za ispašu stoke kojom se hranimo. Ona troši 30% svetskih useva. Takođe, stoka doslovce tamani vodu – potrebno vam je oko 15.000 litara da biste proizveli samo kilogram govedine, u poređenju sa samo 1.500 litara potrebnih da biste dobili kilogram kukuruza ili pšenice. A gasovi koje kao nus-efekat pravi njihova utroba tokom varenja nikako nisu dobra vest za klimu. Stoka koju gajimo za sopstvenu ishranu je odgovorna za 14,5% svih antropogenih gasova koji proizvode efekat staklene bašte, prema Organizaciji Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (UN Food and Agriculture Organization, FAO).

Akva-farme: ribe se danas već hrane biljnim proteinima

Akvafarm: riba se već hrani biljnim proteinima

Kako je, onda, uopšte moguće sprovesti održivost ishrane na našoj planeti? Jedan tip rešenja/odgovora usmeren je na ubeđivanje ljudi da ubuduće na svoje tanjire stavljaju hranu koje se razlikuje od dosadašnje. Vegetarijanci imaju najjednostavnije rešenje od svih, ali pokušajte da ljudima u podsaharskoj Africi objasnite da se drže manioke (zovu je još i juka, ili kasava), koja je osnovna visokokalorična hrana za seosko stanovništvo tropskog područja, iako je izrazito siromašna proteinima i, osim što je dobar “energent”, nema neku značajniju hranljivu vrednost.

Podsticanje ljudi da jedu više ribe, a ne više mesa trebalo bi da je nešto bolji odgovor na zahtev za proteinima u budućnosti čovečanstva. Potrošnja ribe sada je prevazišla govedinu, a akvakultura (tj riba koja je gajena a ne uhvaćena izlovom) čini polovinu ribe koju jedemo. Pa ipak, i pored značajnog udela gajene ribe u našoj ishrani, gotovo 90% ulovljene divlje ribe iz slobodnih voda je ili na samoj granici prihvatljivog ili je izvan svojih održivih granica. I riba iz uzgoja, a posebno losos, često je hranjen životinjskim proteinom – dakle sitnijom ribom – koja se lovi na otvorenom moru. Jedna od trenutno veoma aktuelnih ideja je da ljudi na Zapadu treba da na svoj meni uvrste i insekte, koji sadrže do tri puta veće količine proteina nego govedina i već formiraju sastavni ili dodatni deo ishrane dve milijarde ljudi, kaže FAO. Međutim da bi se takvo ta obistinilo, mnogi građani razvijenog Zapada biće prinuđeni da prevaziđu svoju urođenu gadljivost prema insektima, suzbijajući faktor “bljak”.

Meso stvoreno u laboratoriji jedan je od načina prehrane budućih generacija

Meso stvoreno u laboratoriji jedan je od načina prehrane budućih generacija

Drugi tip odgovora na problem iznalaženja izvora hrane s dovoljnom količinom proteina potrebnih ljudima u budućnosti uključuje korišćenje savremenih tehnologija za stvaranje veštačkih proteina. Investitori kao što su Bil Gejts i Ričard Brenson podržali su pokretanje start-up firmi koje se bave istraživanjem i razvojem veštačkog mesa, odgajenog iz životinjskih ćelija goveda i živine. Tajson Fuds (Tyson Foods), prehrambeni gigant koji se bavi proizvodnjom i preradom mesa, sasvim je nesvakidašnji i neočekivani poklonik istraživanja zasnovanih na gajenju biljaka bogatih proteinima.

Naučnici, takođe, istražuju mogućnosti genetske modifikacije životinja kako bi povećali mišićnu masu goveda ili smanjili infekcije kod ribe u uzgoju.

Ovakve i slične inovacije imaju ogroman potencijal, pogotovo ako ih je moguće uključiti u redovni proizvodni proces i zadobiti potrošače koji su na oprezu. Međutim, promena našeg jelovnika i onoga što jedemo nije jedini način da ishrane rastuće svetske populacije postane još održivije. Drugi, manje očigledan pristup je u promeni onoga što životinje jedu. Ovde je tehnologija imala najbrži i najveći uticaj.

Jedan od izvora unapređivanja održivosti leži u efikasnijem korišćenju useva za ishranu životinja. Rapidno širenje mlinova koji preradjuju zrno u hranu praktični su i isplativi na mestima kao što je npr podsaharska Afrika. Farmaceutski intenzivna poljoprivreda doprinosi poboljšanju poljoprivrednih prinosa krmnog bilja kao što je recimo soja, uz pažljiv nadzor upotrebe vode i đubriva.

"Čudna hrana" može biti i te kako dobrog ukusa

“Čudna hrana” može biti i te kako dobrog ukusa

Jedimo ono što je potrebno telu, a ne jeziku 

Radikalniji pristup je promena ishrane životinjama. Napori za smanjenje količine ribljeg mesa u obroku riba koje se gaje u akvakulturi već su se isplatili. Sitnom ribom se u Norveškoj 1990. godine hranilo 90% lososa iz uzgoja, ali je do 2013. godine veća upotreba biljaka smanjila udeo ribe u ishrani gajenih ribljih vrsta na 30%. Još se više može učiniti. Tek možda najviše 20% proteina u zrnu kojima se hranje životinje iz uzgoja pretvara se u jestivi protein; ostatak se pretvara u –  otpatke.

Švajcarci već jedu ćufte i burgere od insekata

Švajcarci već jedu ćufte i burgere od insekata

Poljoprivredni gigant Kargil (Cargill) je ove godine napravio veoma značajan proboj u svom pogonu za gasno fermentiranje koji je trenutno najveći na svetu, u partnerstvu sa Kalistom (Calista), kalifornijskom firmom koja se bavi proizvodnjom prirodnog gasa. Nakon što se bakterije metanotrofi nahrane metanom, one se mogu pretvoriti u „proteinske pelete“ za ribu i stoku. Insekti su, takođe, jedna od sretnijih alternativa. Leteći insekti i crvi mogu se odgajati na đubrivu i organskom otpadu, umesto na zrnastoj proteinskoj hrani biljnog porekla, a potom njom hraniti stoku, živinu i ribu.

Procentni porast stočnog fonda 1970-2014

FAO upozorava da će do 2050. godine planeta biti prinuđena da proizvede 70% više hrane nego što je to učinila 2009. Ideja o jednom modelu ishrane koja će u budućnosti biti orijentisana i na „bube“, kao i konzumiranje mesa nastalog u laboratorijama s lakoćom može da zaposli našu maštu. Put ka održivoj ishrani, međutim, takođe vodi i kroz stomake i creva životinja.

Ovaj članak pojavio se u rubrici „Lideri“ štampanog izdanja londonskog magazina Ekonomist pod naslovom “Feed as well as food” 

The Economist

 

Restoran Le Cinq, Pariz: “Petica” za keca

Pisac, publicista i gastronomski kritičar Džej Rajner piše za Gardijan kako je poseta čuvenoj pariskoj “Petici” (Le Cinq) trebalo da bude slavlje za čula; ovaj svetski čuveni restoran deo je hotela Žorž Peti iz lanca Four Seasons i jedan od najelitnijih i najskupljih. “Trebalo je da ovo bude radosno putovanje u jednu od najznamenitijih francuskih palata gastronomije – ali, šta je to pošlo naopako?

Le Cinq, Four Seasons Hotel “George V” Avenija Žorž Peti, Pariz (00 331 49 52 71 54). Obrok za dvoje, uključujući i usluge i vina skromnijeg cenovnog razreda: €600

Samo je jedna stvar gora od toga da vam posluže užasan obrok: biti poslužen od strane ozbiljnih konobara svesrdno ubeđenih da vam poslužuju apsolutno fantastična jela, pritom nemajući svest ili ideju koliko je to što vam serviraju grozno i koliko vam grozote pričinjavaju.

I tako se uputismo do restorana “Petica” (Le Cinq) u sklopu hotela “Žorž Peti” na preporuku Mišlenovog vodiča, koji je ovaj pariski restoran “okitio” sa tri svoje zvezdice, to jest do “mesta zločina” kako sada volim da ga zovem. U pogledu vrednosti onoga što dobijete – za gomilu para koje ćete u tom restoranu sasvim izvesno ostaviti – kao i prethodno pobuđenih očekivanja, Le Cinq pruža ono što je daleko najčemernije od svih iskustava koja sam pregurao tokom 18 godina koliko sam u poslu gastronomskog kritičara. A to već samo po sebi, mora se reći, predstavlja dostignuće svoje vrste.

A nije trebalo da tako ispadne. Iritiran pritužbama svojih čitalaca na nestvarne cene ovog restorana kao i uslugom koju za tu cenu nude, odlučio sam da posetim ovu potpuno klasičnu parisku gastro-palatu, kako bih na licu mesta proverio utemeljenost tih tvrdnji. Zamislio sam ga ne toliko kao standardnu kritiku, već više kao neku vrstu zapažanja ispunjenog trenucima radosti i blaženstva, i to od one vrste koje vam može priuštiti samo stupidno velika količina keša kojim se to blaženstvo može kupiti. Svi bismo se nakon ove posete, kako sam isprva mislio, dobro nasmejali bogatima, a onda se vratili našim poslovima i svakodnevici, samo možda koje zrno mudriji. Izabrao sam Le Cinq, restoran Kristijana Le Skera (Christian Le Squer) kojeg su njegove kolege 2016. proglasili kuvarom godine. Nagađao sam da bi ova poseta mogla biti unekoliko ćudljiva i kapriciozna, a možda i nečuvena. Nikada ne bih ni pretpostavio da ću na ovakvom mestu zinuti od čuda usled sramno lošeg kuvanja; – zblanut i zaprepašćen, pitajući se šta me je to zadesilo.

Trpezarija, smeštena u dubini hotela, predstavlja širok prostor s visokim, ukrašenim plafonima i debelim tepisima koji su u stanju da sjajno priguše krike gostiju. Dekorisana je raznolikim sivo-braon, biskvitnim i živo-mi-se-jebe-kakvim-još-nijansama. Tu i tamo je nešto malo pozlate, čisto da nas podseti kako je ovo prostor za klijentelu kojoj je krivica nepoznata reč. Čitav prostor je, poput fudbalskih navijača koji izvikuju refren klupske himne, vrisak za lovom. Tu je i stolica za damsku torbu. Pa, normalno da će, za ove pare koje im ostavljamo, tu biti i stolica za žensku tašnu.

Dali su nam menije visine jednog Ričarda Osmana. Mojoj prijateljici koja je rezervisala sto dat je jedan – ali bez upisanih cena. Kad smo protestovali zbog toga, konobari su delovali zapanjeno, ali su ga najposle ipak zamenili. A opet, gledajući te cene, sumnjam da bi mnogi od nas ikada poželeli da ga ponovo vidimo. Cene startera i glavnih jela su približno iste, od 70 do 140 evra. Trenutno je kurs 0,86 funti za evro. Dakle, to je to: 145 evra  (£121) za tanjir jednog jela – ili predjela.

Ovaj amuse-bouche, predjelo koje je poslovično “gratis” i po izboru šefa kuhinje, uključivao je kanapee i ordever-zalogajčiće, mini-poslastice, hleb, i – jako ozbiljan stav.  Skoro sve prijatne stvari koje smo tada probali bile su od testa. Bio je tu taj neodoljivi brijoš koji se jede sa hladnim slanim puterom. Postojao je među kanapeima tart od izuzetno tankog testa, punjen musom od pileće džigerice i posut naseckanim kornišonima. Voleo bih da to ponovo probam. Za kraj su usledila zadovoljstva nastala obilnim količinama čokolade u svim oblicima. Prirodno je, jelte, i to da, sa ovakvim cenama, na jednom ovakvom mestu, bude i čokolade.

Druge stvari sa menija spadale su u “terapeutski tretman”. Kanapei koje su nam predložili da jedemo na samom početku bili su u obliku providnih loptica serviranih na  kašici. Izgledali su kao silikonski grudni implantati namenjeni Barbikama, a tu su i “sferoidne žele-oblice”, nastale tehnikom koju je pre dvadesetak godina usavršio Ferran Adrià u restoranu El Bulli. I tako, dok smo ih žvakali, ti implantati su nam pucketali u ustima, oslobađajući iz njih ustajali zadah sa primesama đumbira. Moja saputnica je odjednom poskočila: “Ovo je kao da žvaćeš kondom s prašnjavog patosa piljarnice”, prokomenarisala je. Takozvane kulinarske “sferifikacije” u svojim bezbrojnim izdanjima – nastalih posebnim kulinarskim procesom formiranja želatinoznih oblika od kalcijum laktata ili kalcijum laktat glukonata – rasprskavali su se, iskakali, izduvavali – i to uvek na pomalo tupav način – a pojavljivali su se volšebno u mnogim jelima. To je, dakle, bio njihov glavni trik, njihov kec iz rukava, njihova grandiozna ideja. To je, dakle, sve što imaju od gastro-argumenata. Nastupajući ešelon kanapea, sitne biskvitne pločice s namazom od mesa školjki Kapica bili su uvod u afinitet koji je kuhinja ovog restorana gajila za kisele stvari. Laka aromatična kiselost od one vrste koju ima, recimo, japanska verzija grejpfruta – yuzu, ili sirće ovog voća. Zatupasta kiselost bez šmeka, od one vrste koja je sjajna za poliranje oksidisanih mesinganih novčića.

Ponovo smo pikirali na startere koji to, zapravo, nisu: bila je to napola presečena marakuja punjena pireom od salate potočarke, čiji je ukus sugerisao na najgorče partije ove biljke. Usta su mi se nabrala poput mačje guzice ožarene koprivom.

Najjeftiniji od svih startera bio je gratinirani luk “na pariski način”. Rečeno nam je da ima ukus francuske supe od luka. Ova napomena nas je nagnala da zaželimo po činiju francuske supe od crnog luka. Luk je uglavnom ispao zift, crn poput noćne more, lepljiv poput patosa nakon tinejdžerske žurke. Postojala je tu neka izvorna tekstura luka, ali ono što je iz njega provirivalo bile su nijanse nečega što je spaljeno, uz neizbežne “sferoide” tj. kuglice želatiniranog pirea od luka, koje su nam uznemirantno palile nepca. Jelo spravljeno od sirovih mariniranih školjki sa sladoledom od morskog ježa ošamarilo nas je količinom joda koji smo progutali. Bilo je ovo najinovativnije jelo koje smo naručili, pa ipak teško da je bilo revolucionarno; sladoled od morskog ježa se još 90-tih pojavio na kulinarskom TV takmičenju Iron Chef America.

Glavno jelo bio je golub kojeg smo tražili srednje pečenog: Međutim, poslužen nam je toliko sirov da smo pomislili kako bi se uz par elektro-šokova povratio u život i poleteo. Golubovi su nam servirani uz brutalno kisele japanske kruške i još onog narečenog a bezukusnog pirea od potočarke. Među gomilama kus-kusa ležali su zapreteni parčići jagnjetine, sve to za €95. Baš kao i pire od potočarke, bila je gotovo bljutava i gotovo bez ikakvog ukusa. Poslužen nam je sa “gumiranim” pireom, tim neprijatnim želatinoznim oblicama od jagnjećeg bujona i kašastim, jednoličnim “merguez” pikantnim, severnoafričkim jagnjećim  kobasičicama koje nisu ličile ni na šta što bi inače potpadalo pod merguez kobasicu. Tužno je delovalo i ono malo sosa što se skorilo na dnu tanjira.

Desert, ledene cigare od čokoladnog musa umotane u listiće od badema bile su zaista fine – ukoliko previdimo kajmak skinut s mleka i razvučen preko njih, kao neki uvrnuti oblog za opekotine. Čiz-kejk sa gromuljicama nastalim mešavinom praha od zamrznutog peršuna i odmrznute vode nije bio dobar. Pitam konobaricu kakva je to zelena materija u čiz-kejku. Ona mi vedro odvrati: “Zar nije sjajna!” Ne, kažem. Ovo je jedna od najgorih stvari koje sam ikada jeo. Ima ukus trave. Peršun je sjajan sa ribom. Ali u kolač od sira? Nakon ove opaske, skinuli su nam ga s računa. Sa našim tj. britanskim čajem od nane, poslužili su nam sada veoma trendi Kouign amann – Bretonski puter kolač od lisnatog karamelizovanog testa, prava zimska poslastica koja se jede dok je još topla: ovaj naš je bio spaljenih ivica.

Oboje smo, uz sve to, popili po jednu čašu šampanjca, po jednu čašu belog i crnog vina koje je za nas odabrao somelijer (iz vinske karte na kojoj postoje buteljke čija cena dostiže i 15.000 evra). Račun za ovaj naš cug izašao je na 170 evra. Završni račun izašao nas je 600 evra. Svaku stvar koju sam jeo u čuvenom restoranu “Skosh” bio je tek šestinu cene ovih jela i pića, a uz to je sve sa menija iz Skoša bilo bolje od ovoga. To je zaista bizarno. Nije izgledalo da bi starija gospoda sa svojim nećacima i unučićima za nekoliko drugih stolova imalo stalo do ovakvih naših zapažanja i primedbi. Restoran nikada nije više od dopola pun. Fotografije su nastale kradomice i ispotiha. Za razliku od zvaničnih i “jedino dozvoljenih” fotosa koje Le Cinq ustupa medijima i javnosti, moje su nastale u maniru policajca koji metodično fotografiše mesto zločina.

I ranije sam trošio ovakve iznose na restoranska iskustva, pa nikada nisam bio ni kivan a ni zlovoljan. Svako od nas gradi svoje najlepše uspomene na različite načine, a neka od mojih najlepših iskustava uključuju ovakve skupe restorane. Oni, međutim, moraju da budu dobri. I ovaj će mi ostati u uspomeni. Ta će uspomena biti su sumorna i uznemirujuća. Ako se budem svojski potrudio jednog dana ću, uz malo sreće, možda uspeti da je zaboravim.

Uočite razliku

Neki čitaoci mogu primetiti razliku između mog opisa jela od luka – “skoro crn, kao noćna mora” – i iznad komentara videti zvaničnu sliku press službe restorana Le Cinq; luk u zlatnim prelivima, što stvara veoma naočit utisak.

Postoji razlog za to.

Le Cinq nam, u svakom slučaju, ne bi dozvolio da fotografišemo njihova jela (kao što to obično radimo), insistirajući na tome da koristimo samo fotose koje su već pripremili za medije. Ovo je, inače, veoma neobično. Međutim, uspeo sam da svojim ajfonom sedmicom uslikam jela o kojima sam pisao, koristeći samo raspoloživo osvetljenje. A to doprinosi malo boljem razjašnjenju čitave stvari, u šta se i sami možete uveriti. Evo kako su jela, zapravo izgledala, kroz objektiv mobilnog telefona… primetno se razlikuju od gore okačenih press-fotografija…

Pored toga, Le Cinq ima veoma ograničen izbor fotografija svojih jela. Ali, uspeo sam da nekako ispotiha fotografišem naše obroke.

Ukoliko želite da pročitate više o ovome možete Posetite Rajnerov sajt: jayrayner.co.uk/news/.

Džejevi novi zalogaji

Ako u Parizu želite da uradite nešto glupo i rastrošno, ali ne možete da priuštite restoran sa tri Mišlenove zvezdice, probajte da odete do hotela Ric na Plas Vendomu. Svratite do bara “Hemingvej” smeštenog sa zadnje strane hotela, koji je prošle godine ponovo otvoren, nakon četvorogodišnje pauze. Sačekaće vas udoban prostor opremljen pozlatom drvenarije, lovačkim trofejima u obliku životinjskih glava kao i slikama Papa Hemingveja, koji je na ovom mestu skucao mnoga popodneva svog života. Kokteli koje spravlja legendarni šef bara, Kolin Piter Fild (Colin Peter Field) su fenomenalni. Oni su, takođe, po interesantnoj ceni od 30 evra po koktelu.

Vrhunski kuvari, među kojima će biti Li Vestkot iz restorana Typing Room i Robin Gil iz restorana The Dairy će se 26. aprila u istočnom Londonu susresti sa bivšim prestupnicima kako bi zajedno kuvali u dobrotvornoj akciji Key4Life, akciji koja se bavi uzrocima ponovnog pravljenja kriminalnih prestupa. Ulaznice su 50 funti po osobi. Posetite designmynight.com i potražite akciju pod nazivom Key4Life.

Šef Ernst Van Zil (Ernst Van Zyl) u svom češirskom pabu Hanging Gate pokreće “Utorke bez menija”. Na “meniju-bez-izbora” nalaze se jela koja Van Zil trenutno razvija, ili koja će servirati samo te noći i nikada više. Zil od gostiju “Utorkom”, takođe, traži povratne informacije – zauzvrat ćete o ceni njegove večere odlučivati vi. Vi procenjujete koliko za nju treba platiti (thehanginggate.co.uk).

Izdavačka kuća “Penguin” izdala je novu knjigu Džeja Rajnera, “Deset (jestivih) zapovesti”, The Ten (Food) Commandments, po ceni od 5 funti (7.2 evra). Naručite je po povoljnijoj ceni od 5,10£ (6.1 evro) na: bookshop.theguardian.com

 

Džej Rajner, Gardijan

 

Lov na mafiju na Istoku: Trijade nikad ne spavaju

Trijade dugo postoje u Hong Kongu, imaju stare krijumčarske kanale – Kinezi rade sve preko veze, neko uvek nekog zna, donosi portal Vice.com

Patrik Vong i Džefri Herbert, stara garda Hong Konga, prate pripadnike Trijada od jedne do druge hotelske sobe. Njihovi klijenti uglavnom žele pomoć u slučajevima krijumčarenja i falsifikovanja; od jedne do druge mušterije, Vong i Herbert sve obaveštajne operacije organizuju u hodu. Problem je, kažu oni, što kriminal nikad ne spava.

25Ova igra mačke i miša proteže se unazad do carskih dinastija, ali danas se igra nešto drugačije. Tehnološki osposobljene kriminalne organizacije konstantno menjaju svoje metode, a paralelno evoluiraju i kontramere koje se primenjuju protiv ovih grupa – poznatih kao Trijada. Pitanje je samo da li će ikakve mere biti dovoljne da im se stane u kraj.

Centinel je ime firme koju vode Vong i Herbert, uz nekoliko mlađih operativaca. Vlasnici su dugo radili kao inspektori u policiji Hong Konga. Centinel uglavnom prati rad Trijada, a baš time su se Vong i Herbert bavili u policiji, praktično od prvog do poslednjeg dana. Današnji policajci retko uspevaju da isprate operacije kriminalnih sindikata, ali Centinel je jedna samo par kompanija u čitavom svetu koja zna kako posluju kineske Trijade (italijanska mafija je, takođe, vrsta “kriminalnog sindikata”, a način funkcionisanja je donekle sličan).

Tokom osamdesetih kad su Vong i Herbert bili policajci, u Hong Kongu bi akcija protiv Trijada značila pokušaj da se prekine ceremonija koju sprovode „Zmajeve glave”, odnosno vođe bandi. Na skrivenim lokacijama, savetnici glavešina – „Bele lepeze” i „Slamne sandale” – bi uz članove nižeg ranga – „Crvene stubove” sprovodili tajnu inicijaciju u vidu drevnih rituala za izbor vođe. Oko njih bi stražarile stotine uličnih vojnika Trijada – „Četrdeset devetki”.

Ali to slavno doba uličnih obračuna je prošlost u Hong Kongu, gde su Trijade odavno postale deo gradskog kulturnog identiteta. Prošle godine kada smo intervjuisali Vonga i Herberta, oni su se upravo vratili sa puta u Maleziju gde su za klijenta ispitali obaveštajne navode po kojima je izvesna kineska banda falsifikovala određeni prehrambeni proizvod.

„Trijade, kao i sve druge organizacije, moraju da se prilagode ili da odumru”, kaže Herbert. Kriminalni sindikati su se svakako prilagodili, i to na donekle neobičan način. U skladu sa ekonomskim čudom zvanim Hong Kong, blistavih solitera, kvalitetnih usluga, i neosporne bezbednosti, Trijade se danas bave mekšom vrstom kriminala.

„Danas su im najveći problemi kadrovski,” priča Herbert. „Nema više krajeva u kojima su obično regrutovali, nema rikši, radnika u tranzitu, građevinaca, kulija, perača kose – ceo taj sloj društva je praktično nestao. Sad se bave isplativijim poslovima, gde je rizik manji. Trijadama nikako ne odgovara da im operativac zaglavi 25 godina robije.”

Kako Trijade već stotinama godina evoluiraju, adaptacija na 21. vek nije im teško pala.

02

Kada su prva tajna društva kasnije poznata kao Trijade bila osnovana u 18. veku, pod vladavinom dinastije Ćing, cilj im je bila smena vlasti. Posle Drugog svetskog rata proširili su članstvo kako se ukazalo više prilike za kriminalno delovanje. Pošto je par godina kasnije Mao Cedung uspostavio kontrolu nad celim kineskim kopnom i počeo da suzbija kriminal, sedište su uspostavili u Hong Kongu. Danas ova divlja metropola otežava život Trijadama, posebno zato što onemogućuje tradicionalne metode regrutacije na koje se oslanjala njihova centralizovana struktura – sindikat je privlačio mahom obespravljene mlade ljude.

„Posle Drugog svetskog rata, broj stanovnika Hong Konga se naglo povećao pa mnoge društvene potrebe nisu bile zadovoljene – što su Trijade koristile”, kaže Vong. Posleratni Hong Kong imao je velikih problema sa stambenom situacijom, sa transportom i sa obrazovanjem, a ekonomija je bila pred kolapsom. „Sve je to izazvalo frustraciju među mladima, ali kako se ekonomska situacija popravljala, ostajalo je sve manje i manje prilika za Trijade.”

„Ribarski brodovi u Hong Kongu, to je jedna velika crna rupa.”

09

Lokalni propisi, u sklopu zakona za borbu protiv Trijada, zabranjuju ritualne ceremonije inicijacije. Da bi se prilagodila modernom Hong Kongu, kriminalna organizacija mahom je odustala od starog, porodičnog, hijerarhijskog ustrojstva i traži nove načine da opstane.

26Danas je, objašnjava Vong, struktura Trijada decentralizovana. Novi regruti i nisko rangirani operativci komuniciraju preko četa, retko se uživo sreću. Tradicionalnu hijerarhiju zamenio je pojednostavljen, linearan sistem „zaštitnika”. Svaki regrut dobije starijeg zaštitnika, koji iznad sebe ima svog zaštitnika, koji ima svog, i tako dalje.

Regrutacija je ipak sve teža. „Uz internet i društvene mreže, mladi kojima ne ide u školi ipak ostaju kod kuće”, kaže Vong. Ranije bi ponavljači i delikventi postajali uličari i tako nailazili na kriminalne regrutere.

Moderne Trijade oduvek su profitirale od nelegalne trgovine, ali priroda te trgovine se izmenila baš kao i struktura. Od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog veka, Trijade su u Hong Kongu kontrolisale i uvoz i izvoz oružja. Čak do osamdesetih, držali su crnu berzu kineskog srebrnog metalnog novca.

07

Krijumčarenje narkotika takođe je bio izvor ogromnih prihoda, ali prostora za ovu vrstu trgovine je sve manje. Sinaloa kartel iz Meksika preuzeo je primat u prodaji kokaina koja je nekada išla preko Hong Konga. Heroin danas koristi tek 0.5 odsto stanovništva, pa se Trijadama ne isplati da rizikuju drakonske kazne trgujući ovom drogom.

21Prostitucija je takođe bila unosan posao za Trijade: dugo se u gradu znalo da je svaki makro njihov. Držali su celu industriju seksa, čak i zastupali seksualne radnice – uveli su praksu poznatu kao shi gong kojom bi pripadnik Trijada morao da isproba usluge koje prostitutka nudi pre nego što je ritualno uvede u posao. Sve ovo je praktično zamrlo u dvadeset prvom veku; prihoda je i sa te strane sve manje. Mlade žene koriste nove tehnologije i same reklamiraju sopstvene usluge preko interneta.

Posao je potpuno drugačiji danas. Pošto se kineskim bandama više ne isplati da se bave seksom, drogama i oružjem, otkrili su novu priliku u krijumčarenju morske hrane.

01

Riba Napoleon (Cheilinus undulatus) u Sai Kungu. Ova ugrožena riba je navedena na CITES spisku, potrebna je dozvola za prodaju, ali u Hong Kong se mahom ilegalno uvozi. Svaki primerak ove retke vrste ugine ako se ne proda za samo par nedelja. Većina prodavaca nudi Napoleona samo po narudžbi. Fotografija: Vice.com, Ivon Sadovi

Hong Kong je neprestano gladan tropskih riba, što je neočekivano omogućilo Trijadama da umešaju prste i u ovaj posao. Država malo toga radi da bi zaustavila ilegalni uvoz hiljada primeraka ove ugrožene vrste iz stranih voda, bez dozvole i bez carine.

„Trijade dugo postoje u Hong Kongu, imaju stare krijumčarske kanale – Kinezi rade sve preko veze, neko uvek nekog zna”, kaže Herbert.

Ivon Sadovi, biolog sa Univerziteta Hong Kong, odlučila je da empirijski pokaže kako se nezakonite operacije trgovine ribom otela svakoj kontroli. Njen izveštaj fokusira se na uvoz ribe Napoleona, vrlo popularne u restoranima širom Hong Konga.11

Stanište ove tropske ribe nalazi se u teritorijalnim vodama Filipina i Indonezije. Po zakonu Hong Konga, zabranjeno je preneti je preko granice bez dozvole. Tokom 2015. godine, Sadovi je izbrojala preko 1,000 Napoleona u ribnjacima širom Hong Konga, iako zvanični dokumenti tvrde da ni jedan primerak ove ribe nije bio uvezen.

10„Trebalo bi da postoje carinski zapisi o leganom uvozu, ali situacija je takva da na stotine riba prelazi granicu ilegalno”, kaže Sadovi. Njen tim nastavlja sa radom, i uskoro treba da objavi svoj predlog izmene zakona. Ustanovljeno je da ribarski brodovi obično ne prolaze kroz carinu jer im zakon to ne nalaže. „Ribari u Hong Kongu, to je jedna velika crna rupa”, izjavila je Sadovi.

„Ne znam čak ni koji procenat njih ima dozvolu za rad. Ne znaju se ni vlasnici – cela operacija je u potpunoj tajnosti.”

Sadovi je takođe otkrila rupu u zakonu preko koje ribari radeći za Trijade ilegalno uvoze ribu u Hong Kong – prave se veliki plovni ribnjaci na pučini. Krijumčari drže ove “obore” za retku tropsku ribu van zona u kojima država dozvoljava ribarenje.

„U pitanju je sistem ponude i potražnje, a tržište je prezasićeno,” objašnjava Sadovi. Kad god prodavcima zatreba tropska riba, brodovima samo skoknu do ilegalnih ribnjaka na moru i pokupe ono što žele.

34Trijade ovako zaobilaze zakonska ograničenja koja važe za prodaju riba na veliko – država izdaje dozvole za ovu vrstu posla. Bez dozvole Trijade retko mogu da prodaju na otvorenim tržnicama, oni prikupljenu ribu drže živu u skrivenim morskim ribnjacima dok se ne proda drugim kanalima.

„Znamo da se riba uvozi ilegalno, brodovima, pa umesto u ribarnicama završi u ribnjacima u vodama Hong Konga”, kaže Herbert. „Država je još tokom osamdesetih zabranila prodaju riba bez dozvole – tržnice drže pod kontrolom da bi sprečili kriminalne manipulacije.”

Sadovi je svesna da manjak dozvola ne sprečava trgovinu ribom na crno. „Ne znam čak ni koji procenat njih ima dozvolu za rad. Ne znaju se ni vlasnici – cela operacija je u potpunoj tajnosti”, kaže ona. „Plaćaju li ovi prodavci porez? Nikakvih zapisa nema, niko ne zna koliko se uvozi ni šta rade.”

28

OCTB hapšenje pripadnika jedne od kriminalnih organizacija u Hong Kongu. Lica su pokrivena da bi se zaštitio identitet uhapšenika. Fotografija: Vice.com, Jacques Langevin/Sygma/Sygma via Getty Images

Centinel je takođe otkrio da se riba nelegalno uvežena u Hong Kong dalje transportuje na kontinent bez plaćanja carine. Kina jeste reagovala kad je Australija izvezla jastoge u vrednosti pola milijarde u Šangaj preko Hong Konga, ali Herbert kaže da kineske bande „i dalje krijumčare morsku hranu širom sveta – Hong Kong je jedan od centara preko kog se roba nelegalno uvozi da bi se dalje nesmetano distribuirala u druge zemlje.”

27Nameće se pitanje zašto država ne pooštri propise kada je nezakonita trgovina ribom – po podacima Sentinela jedan od najvećih izvora prihoda Trijada – više nego očigledna. Sadovoj i Herbert slažu se da ovo pitanje nije visokog prioriteta za Kinu. „Komplikovano je to, vlast bi radije da održi dobre odnose sa svim trgovcima.”

Motherboard se obratio Carinskoj službi Hong Konga sa pitanjima o manjku podataka o uvozu Napoleona tokom 2015. iako je ova riba bila prisutna na tržištu, kao i o izuzeću ribarskih brodova iz carinske kontrole. Odgovor na ova pitanja nismo dobili.

„Carinska služba Hong Konga kontroliše putnike, teret, pošiljke, i isporuke na raznim graničnim prelazima, kako kopnenim tako i morskim. Da bi se rizik sveo na minimum, koriste se obaveštajne radnje sa drugim domaćim i stranim službama koje sprečavaju i zaustavljaju nelegalan uvoz ili izvoz svih proizvoda koji podležu zakonima Posebnog administrativnog regiona Hong Kong”, rekao je portparol službe.

39

Trijade se danas ne finansiraju samo od trgovine ribom. U dobu interneta usmerili su se i na digitalnu trgovinu falsifikovane robe, posebno na kineskom sajtu Taobao ali i na sajtovima kao što su eBay i Amazon, ustanovio je Centinel.

„Falsifikovati osnovne proizvode na internetu je lako i neisplativo, kazne su velike ako se na tome padne,” kaže Herbert. „Novac leži u lažnim antikvitetima, lekovima, i odeći”. Krajem prošle godine, SAD su vratile Taobao na crnu listu onlajn tržnica jer se ovim putem masovno prodaje falsifikovana roba.

Centinel otkriva da Trijade trguju i privatnim podacima prikupljenim iz baza podataka velikih kompanija. Herbert i Vong kažu da se ovde radi o milijardama dolara; nameravaju da svoju kompaniju usmere na digitalnu forenziku.
Trijade ipak i dalje trguju tradicionalno, na ulici. Cigarete, na primer, u Hong Kong stižu sa kontinenta. Centinel tvrdi da samo od ovog ilegalnog uvoza Trijade zarade oko 300 miliona dolara godišnje. Procene kažu da je svaka treća cigareta popušena u Hong Kongu krijumčarena.

13

Uvozne tarife rastu širom sveta, što ovaj posao čini izuzetno unosnim. Carinicima je sve teže”, kaže Herbert i dodaje da je rizik minimalan u Hong Kongu jer Trijade prodaju krijumčarene cigarete isključivo po preporuci.

Kriminalni sindikat takođe zarađuje od takozvane „crvene nafte” – goriva koje u Hong Kong stiže sa kontinenta bez carine, često u autobusima koji u grad dovode kineske turiste. Centinel podaci pokazuju da se gorivo na crno obično drži u ruralnim skladištima ili napuštenim fabrikama, pod stražom.

Evoluciju Trijada moguće je zaustaviti, smatra Vong, ranom intervencijom – uz pomoć adolescenata koje kriminalci regrutuju. Tokom svog višedecenijskog iskustva, došao je do zaključka da se regrut koji pređe osamnaestu više ne može vratiti na stranu zakona. Upravo zato se on trudio da pomogne mlađim ugroženim kriminalcima.

22

Uspostaviti pozitivan sistem vrednosti – iz pomoć socijalnih radnika, učitelja i lekara – efikasno sprečava proces regrutacije i obara Trijade u temelju. Vong je 1999. pomogao da se uspostavi Youth Carenet, program za smeštaj i rehabilitaciju mladih zavisnika.

Trijade još uvek evoluiraju, prateći svoju večno promenljivu metropolu. Centinel ističe da je pred njima dug put, od jedne hotelske sobe do druge, jer kineske kriminalne grupe uvek nađu nov izvor prihoda, novu tehnologiju – a država ih nekako ne zaustavlja.

Vong kaže da za borce protiv kriminalnih sindikata postoji samo jedan aksiom: „Rat protiv Trijada je kao šahovska partija – cilj je ona konačna pobeda.”

Vice.com

Vrhunsko brendiranje: Kako Ikea bira imena za svoje proizvode?

Vrhunsko brendiranje, ili: tajna nomenklatura koja stoji iza imena proizvoda Ikea – od Billja do Poänga

Čitanje švedskih reči čudnog izgovora deo je radosti kupovine u radnjama skandinavske kompanije Ikea. U lavirintu stilskog nameštaja na sklapanje nalazi se splet čudnih, egzotično akcentovanih imena proizvoda čija su imena otštampana na etiketama, zidovima i natpisima. Ono što većina kupaca ne zna jeste da su imena 12.000 Ikeinih proizvoda u skladu sa strogom unutrašnjom logikom, koja nas prosto mami da zavirimo u skandinavsku kulturu.

03Tokom otvorene pokazne radionice (showcase) njujorškog ogranka kompanije Ikea, dizajner Jon Karlsson je 25. januara objasnio kako ovaj globalni gigant pod svojim okriljem ima i vešt kreativni tim uposlen na odabiru naziva njenih proizvoda. Ova imena oni dodeljuju tek nakon pažljivog uvida u bazu podataka švedskih reči.

Tako su, recimo, police za knjige dobile nazive po zanimanjima (Expedit znači trgovac) ili imenima koja se daju skandinavskim dečacima (Ikeina najprodavanija polica ikada, Billy, dobila je svoje ime po Biliju Lijedalu (Billy Liljedahl) koji je radio u Ikei. Baštenske garniture i nameštaj dobili su ime po skandinavskim ostrvima (Äpplarö je ostrvo Stokholmskog arhipelaga, dok se Västerön nalazi u Aalandu).

Tepisi su nazvani po gradovima u Danskoj i Švedskoj (Ådum, Stockholm, Silkeborg), a posteljina, jorgani i jastučnice nazvani su po cveću i biljkama (Häxört, ili na latinskom circaea lutetian jeste naziv za biljku iz porodice jagorčevina).

Pravila za imenovanje osmislio je Ikein osnivač Ingvar Kamprad, koji se čitavog života borio sa disleksijom i imao problema da upamti redosled brojeva u kodovima proizvoda. Uostalom, i sam naziv “Ikea” je, zapravo, akronim za Ingvar Kamprad, Elmtaryd (naziv njegove porodične farme) i Agunnaryd (selo u Smålendu gde je odrastao).

Da bi se pojednostavila orijentacija i prepoznavanje proizvoda koji su deo asortimana njenih 389 prodavnica širom sveta, ovaj švedski lanac za uređenje doma, kućni nameštaj i opremu koristi isto ime za sve svoje proizvode na svim tržištima. Baza podataka neutralisala je sve one reči koje mogu imati uvredljivo značenje u drugim jezicima, mada se ponekad stvari “provuku ispod radara”.

U analima nesrećnih imena za Ikeine proizvode nezaboravno je nekoliko gafova. Fartfull je 2004. bio naziv za dečiji radni sto, Fartyg je bio naziv za plafonjeru, a tufnasti Stenklöver za prekrivače za sofu. Karlsson kaže da dizajneri ponekad sami predlažu kreativna imena za svoje kreacije, mada je, po običaju Ikein odbor za imenovanje taj koji se uzorno pridržava već definisane šeme.

I u ovom slučaju sistematizacije i dodele imena artiklima postoje izuzeci. Nekim proizvodima data su imena koja prizivaju njihovu funkciju. Ikea je, recimo, nedavno lansirala bicikl koji se zove “Sladda” što se na švedskom prevodi kao “Skid” (skije). U kuhinjskom odeljku postoji mlin za mlevenje začina koji se zove Krossa, što znači skrckati, samleti.

Ako se jednom budete prisetili ovog ključa po kojem Ikeini proizvodi dobijaju svoja imena, možete ponešto i naučiti iz ogromnog “sklopivog” rečnika njenih artikala:

• Oprema za kupatilo = Imena švedskih jezera, ribnjaka i vodenih tokova

• Posteljina = Cveće i bilje

• Kreveti, plakari, nameštaj = norveški toponimi

• Police za knjige = zanimanja, imena skandinavskih dečaka

• Činije, vaze, svećnjaci i sveće = švedski toponimi, pridevi, začini, bilje, voće i bobice

• Kutije, zidna dekoracija, slike i okviri, satovi = Švedski sleng-izrazi, švedski toponimi

• Dečiji proizvodi = sisari, ptice, pridevi

• Stolovi, stolice i stolice za ljuljanje = imena koja se daju skandinavskim dečacima

• Tkanine, zavese = skandinavska imena za devojčice

• Baštenske garniture = skandinavska ostrva

• Kuhinjski pribor = Riba, pečurke i pridevi

• Rasveta = Jedinice merenja, doba, meseci, dana, brodski i nautički termini, nazivi švedskih mesta

• Prostirke, tepisi i sagovi = Danski toponimi

• Sofe, fotelje, stolice i trpezarijski stolovi = Švedski toponimi

12

Ako ste radoznali šta ove reči zapravo znače, Lars Petrus, prvak Švedske u sklapanju Rubikove kocke sastavio je koristan (iako i dalje nepotpun)  švedsko-engleski rečnik Ikeinih proizvoda. Ponekad Ikea napravi gigantski korak u prevodu i primeni svojih naziva. Prošlog meseca, ovaj ponos švedske industrije “obradovao” je svoje fanove “prodajnom terapijom” (Retail Therapy, u značenju impulsivne kupovine) – pametnoj reklamnoj kampanji koja je spojila imena Ikeinih proizvoda sa rečima i frazama koje se na švedskom Guglu najčešće pretražuju. Nažalost, uočeno je da Šveđani, u guglovanju, najčešće spajaju nazive Ikeinih proizvoda sa problemima u porodici i domu; samim tim, ova “terapija sloganima” je, zapravo, način da Ikein kreativni tim izmami osmeh svojim sunarodnicima i na crnohumorni način pokuša da barem malo popravi situaciju u kojoj se švedski kupci neretko nalaze (npr. sofa na rasklapanje, koja se prodaje pod sloganom “Moj partner hrče”).

Skroman ali divan pokušaj da prodaja proizvoda bude duhovita i sa “prstohvatom” terapeutskog dejstva.

Tako je recimo, posrebreni vadičep pod nazivom Idealisk (“idealni” na švedskom) duhovito podvučen pitanjem “Zašto muškarci ne mogu da (se) otvore?”, ili, još bolje, hoklica “Frosta” od breze i špera čiji je prodajni slogan “moj suprug zaspi na kauču” (My husband falls asleep on the couch).

20-prava

The Atlantic

Obići čitavu planetu: Najteža mesta na svetu za posetu turista (1/2)

Albert Podell je proputovao sve zemlje sveta. “U nekim slučajevima, avantura bi počela i pre nego što bih stigao tamo”, kaže on u intervjuu za vebsajt izdanje američkog magazina The Atlantic.

Prošlog leta je moj avion Royal Air Maroc iz Kazablanke sleteo na Međunarodni aerodrom Malabo u Ekvatorijalnoj Gvineji, čime sam okončao misiju dugu 50 godina: Zvanično sam, i zakonski (pečatima) posetio svaku priznatu državu na svetu.

To znači 196 zemalja: 193 članice Ujedinjenih nacija, plus Tajvan, Vatikan, i Kosovo, koje nisu članice.

U pet decenija putovanja, te sam zemlje prelazio rikšom, taksiciklom, autobusom, automobilom, kombijem i svim vrstama vozila koja se koriste kao „taksi“; nekolicinu sam prešao vozom (Italija, Švajcarska, Moldavija, Belorusija, Ukrajina, Rumunija i Grčka); dve zemlje sam prešao čamcem i brodom (Gabon i Nemačku); Norvešku obalskim parobrodom; Gambiju i amazonske delove Perua i Ekvadora kanuom s vanbrodskim motorom, a polovinu Burme skuterom. Jamajku sam prešao na motociklu a Nauru na biciklu. Takođe, prepešačio sam kompletno tri patuljaste države (Vatikan, San Marino i Lihtenštajn) dok sam ostale prešao na konju, kamili, slonu, lami, i magarcu. Priznajem da nisam posetio svako od 7.107 ostrva Filipinskog arhipelaga kao ni gotovo nijedno od 17.000 ostrva koja pripadaju Indoneziji, ali sam se izlagao rizicima dok sam neka mesta između ostrva prelazio u zarđalim konzervama koje samo podsećaju na plovila, a o kojima čitate na zadnjim stranicama Tajmsa pod naslovima kao što su “brod potonuo u Sulu moru, 400 nestalih.”

U ovim zemljama sam doživeo na stotine avantura, ali je u pojedinim zemljama avantura počinjala pre nego što bih i ušao u njih. Teškoće s kojima sam se suočavao pri dobijanju turističkih viza me je na svoj način učilo šta da očekujem od mesta koja tek treba da posetim kao i o njihovim relacijama s ostatkom sveta (Dobiti vizu za Severnu Koreju, svuda u svetu čuvenu po izolovanosti od ostatka planete zapravo nije tako teško: Sjedinjene Države, u stvari, ne brane svojim građanima da tamo putuju, a vlada Severne Koreje, iako prezire Ameriku, voli novac Amerikanaca i srećna je što ima priliku da im obezbedi vize – iako isključivo važeće samo ukoliko rezervišete skupe ture koje odobrava severnokorejska vlada). Evo devet zemalja za koje mi je bilo najteže da obezbedim vize.

* * *

02

Saudijska Arabija je zaista teška (za jednog Amerikanca). Pokušavao sam – od 2000. do 2009. godine, bez uspeha, ili čak objašnjenja za moj neuspeh – da sebi obezbedim turističku vizu za tu Pustinjsku Kraljevinu, mada je to palo u vreme kada Saudijska komisija za turizam i antikvitete uopšte nije posedovala pisanu istoriju izdavanja turističkih viza nemuslimanima. Zato sam bio zabrinut za ulazak u ovu zemlju; zabrinut da ću možda morati da pređem u islam, zapamtim Kuran, da će me poučavati Mule, da ću pohađati džamiju, zaboravljajući pritom da sam bio ultra-liberalni jevrejski ateista.

Ovo je postalo posebno frustrirajuće tokom 2011. godine, tokom brze vožnje od Bahreina preko bedema-autoputa „King Fahd“, kada sam hitao ka Saudijskoj Arabiji. Nakon što opet nisam uspeo da dobijem vizu, neobično otvoreni Saudijac, konzularni službenik, na kraju mi je otvoreno rekao i razlog za takvu odluku saudijskih vlasti. On je, u suštini, rekao: “Vidite, imamo dosta novca od nafte, tako da nam vaših nekoliko turističkih dolara nije potrebno. Imamo dva miliona muslimanskih hodočasnika koji nas svake godine posećuju tokom svog hadža (Hajj)“- godišnjeg hodočašća u svetom gradu Meki (Mecca)” i oni nisu problem. Međutim, neki od naših konzervativnih građana ne žele da neislamski zapadnjaci dolaze i raspiruju u našim ljudima plamen liberalnih ideja. A nama svakako ne treba loš publicitet ako vas u našoj zemlji povredi ili ubije neki radikalni musliman.

Konačno sam pronašao turističku agenciju iz Mičigena koja je bila dobro povezana, i koja je sredila da se dokopam Saudijskog tla – maskiran kao član tima koji je proučavao iskopine pod vođstvom profesora arheologije i eksperta za sitne glinene brojanice, koje su se na Bliskom istoku koristile za sređivanje finansijskih knjiga i računa pre oko 7.000 godina. Moje su finansije oslabile za $9,000 nakon troškova za avion i taj turistički aranžman.

03

Kiribati je bio isuviše mali i siromašan kada sam 2006. u ambasadi ove zemlje u SAD prvi put podneo zahtev za vizu. Trebalo je, umesto toga, konsultovati svih osam “počasnih konzulata” rasutih širom sveta, da bih napokon bio usmeren na konzula u Honoluluu, koji je obično bio negde napolju i surfovao. Na kraju sam dobio vizu od konzula koji se nalazi na Fidžiju tokom njegovog puta ka drugim južnopacifičkim zemljama. Situacija je danas, 10 godina kasnije, daleko lakša: već nekoliko godina unatrag Kiribati ne zahteva turističke vize od američkih građana ukoliko ovi ostaju manje od mesec dana.

05

Čad je, recimo, zahtevao – i dalje zahteva – da im podnosilac vize na uvid podnese pismo od sponzora ili hotela u glavnom gradu zemlje, N’Djameni, kojim ga ovi pozivaju u posetu; u pozivnom pismu treba da su navedeni detalji koji određuju odnos i svrhu putovanja. Kada sam 2012. otišao tamo, samo dva ili tri hotela izdavala su takvo pismo, a da bih ga dobio morao sam da naručim i platim unapred – i to bespovratno – trista dolara za noć.

Međutim, problemi oko ulaska nisu bili završeni nakon dobijanja rezervacije.

Odmah po mom dolasku na aerodrom N’Djamena, jedan uniformisani policajac prišao mi je protrljavši svoj palac i kažiprst: univerzalni gest koji kazuje: “Pare, pare, pare.” Tražio je mito od 50 dolara kako bi mi dozvolio da napustim aerodrom.

Rekao sam mu na svojem najjačem francuskom da sam već platio svoje vize. Izgledao je kao da nije impresioniran: “Pare, pare, pare.” Lagao sam rekavši da me je ambasador Čada u Sjedinjenim Državama uverio da ne moram da platim još nepredviđenih troškova za ulazak u ovu zemlju.

Pogledao me je kao da sam budala: “Novac. Novac.” Zamolio sam ga da mi pokaže propis koji mi je nalagao da mu platim. Gledao me ja kao osobu koja pravi probleme. Rekao sam mu da ću mu platiti samo ukoliko mi da potpisanu priznanicu.

Zacenio se od smeha, podelivši svoje dobro raspoloženje i „šalu“ s dvojicom svojih kolega koji su čekali svoj deo mita. Kako se bližio kraj ne samo njegove smene već i mom strpljenju, cena mita pala je na 15 dolara.

Imao sam samo dvadeset dolara koje sam mu dao, i zatražio sam kusur od pet dolara. Za ovaj zahtev sam dobio najveći smeh dana i preporuku da se gubim odatle.

06

Za Nauru je od 2001. do 2007. godine bilo nemoguće dobiti vizu.

Od kasnih 1960-ih, i tokom prve polovine 70-ih, stanovnici ovog malenog pacifičkog ostrva bili su najbogatiji ljudi na planeti per capita, zbog velike količine  veoma vrednog guana – izmeta morskih ptica koji se, nataložen u ogromnim količinama po pacifičkim ostrvima, prodaje kao najbolje poljoprivredno đubrivo. Izuzetna količina fosfata u guanu može se pripisati ribi, kojom se ptice u oblasti Naurua hrane još od osvita planete i obrazovanja Pacifičkog okeana. Poslednje zalihe guana bogatog fosfatima iscrpljene su još 2006. godine, a iznenada osiromašeni Nauranci bili su primorani da se snalaze kako god znaju i umeju. Prvo je zemlja postala poreski raj, da bi ubrzo potom prerasla u oazu za navodno pranje novca i centar za ruske kriminalce. Potom su na ovom ostrvcetu osnovani sabirni logori za izbeglice, kao deo “Pacifičkog rešenja“ (Pacific Solution) kako bi se sprečile izbeglice koje žele da dopru – ili ostanu – u Australiji. Nauru je ovim potezom postao zatvoren za uobičajen režim izdavanja svih viza; njih je, od tog momenta, odobravao australijski Visoki komesar, čime se sprečavalo da stranci prate uslove u kojima migranti žive.

Nauru je relaksirao ove restrikcije odmah po formalnom završetku akcije „Pacific Solution“ tokom 2008. Iako je ova mikro-država i dalje ostala poželjna destinacija za mnoge izbeglice koje traže boravak ili azil, vlasti su sada fokusirane na legitimna preduzeća, pre svega računajući na ona koja se bave turizmom; iz tog razloga, daleko je lakše dobiti vizu za Nauru sada nego pre desetak godina; ostrvska avio-kompanija Nauru Airlines je obezbedila moju vizu, i 2011. sam ga konačno posetio. Pa ipak – osim ako niste dovoljno ludi da kao ja krenete u avanturu obilaska svake zemlje na planeti – možda ćete zaželeti da preskočite ovaj prilično neprivlačan prizor obala razrovanih eksploatacijom guana.