Dona Rotuno: pozitivni pokreti (i opasni efekti)

“Ne možemo imati pokrete koji nam oduzimaju naša osnovna prava”, rekla je Dona Rotuno (Donna Rotunno), glavna braniteljka Harvija Vajnstina, koja se suočila sa kritikama feministkinja.

Harvi Vajnstin, drugi zdesna, napušta zgradu suda na Menhetnu sa svojom glavnom braniteljkom, advokaticom Donom Rotuno, koja je svoju karijeru gradila odbranom muškaraca optuženih za seksualne prestupe (Foto: Mary Altaffer/ AP)

Prošlo je oko sat vremena od početka suđenja Harviju Vajnstinu po optužbi za silovanje, kada je u napad krenula glavna zastupnica njegove odbrane. Tužiteljka je nedavno nazvala “gadošču” medijske napade sa ciljem diskreditacije žena koje optužuju Vajnstina, zamolivši sudiju da suđenje više ne bude zatvoreno za javnost.

Glavna zastupnica Vajnstinove odbrane, Dona Rotuno (Donna Rotunno), inače advokat bez premca, bacila se na tužiteljku, Džoan Iluzi (Joan Illuzzi).

“Gospođa Iluzi stoji pred nama u ovoj sudnici i mog klijenta naziva predatorom, a onda još ima nerv da uz to kaže kako ne bi trebalo da izađem pred ovaj sud i diskutujem o ovom slučaju”, rekla je gospođa Rotuno. „(Iluzi) Želi da bude osuđen od svih – pre no što ijedan dokaz dođe pred ovaj sud.“

Mnogo pre no što je lavina optužbi protiv gospodina Vajnstina pokrenula “zamajac” globalne reakcije/stava zbog seksualnog uznemiravanja, g-đa Rotuno je u kontinuitetu gradila svoju karijeru advokatice-krivičarke u Čikagu, uz jednu neobičnu specijalnost: branila je muškarce optužene za seksualne prestupe.

Kako je pokret #MeToo postajao globalno prepoznatljiv, ona je prihvatila ulogu oponenta, tvrdeći da javna “užurbanost” presuđivanja muškarcima optuženim za seksualno zlostavljanje i napastvovanje uništava njihovu reputaciju i karijeru bez prethodno dužnožću propisanog postupka, koji uključuje i respekt prema optuženom. Čak i ako je pokret pomogao feminističkoj stvari, rekla je Rotuno, cena tog postignuća je postala previsoka.

“Ako imamo 500 pozitivnih stvari koji potiču iz feminističkog pokreta – ali onaj jedan negativan preraste u situaciju koja vam oduzima pravo na pravični postupak i pošteno suđenje, kao i pretpostavku nevinosti – onda po meni, nijedna od tih (pozitivnih) stvari ne može prevagnuti nad tom jednom lošom“, rekla je ona u intervjuu. “Ne možemo imati pokrete koji nam oduzimaju naša osnovna ljudska i građanska prava.”

Gospodin Vajnstin, koji nije krio da za svog glavnog branioca angažuje ženu je maja 2018. zamolio  sud da gospođu Rotuno imenuje za liderku njegovog advokatskog tima, nakon što su se razdvojili od prethodne dve grupe njegovih advokata koje su vodili muškarci.

Gospođa Rotunno se otad pojavila kao paradoksalna i polemična figura, odlučna da brani muškarca koga su brojne žene označile kao oličenje šovinizma i seksualne nedoličnosti.

To joj je priuštilo prezir nekih zagovornika prava žena, koji su sugerisali da bi je vođenje Vajnstinove odbrane moglo motivisati koliko profesionalnim priznanjem i raketnim usponom u budućoj karijeri koji će joj doneti ovaj slučaj, toliko i svojim profesionalno-etičkim principima kojih se drži.

“Njena spremnost da tvrdi kako je #MeToo otišao predaleko samo ide u prilog njenom neprekidnom nizu visokih honorara, ali ne i u prilog činjenicama”, rekla je Džejn Mening, zagovornica žrtava silovanja i bivša tužiteljka za seksualne zločine u Njujorku.

Iako je pokret ohrabrivao žene da govore o seksualnom napastvovanju, ističući neuspehe zakona u sprečavanju nekih muškaraca odgovornih za seksualne prestupe, prema mišljenju gospođe Rotuno, društveno, običajno i kulturno “klatno” je previsoko zamahnuto. Ona je rekla da su mnogi njeni klijenti smatrani krivima – sve dok nije bila dokazana njihova nevinost.

Iako žene nikada ne bi trebalo da bivaju prisiljene da čine stvari koje ne žele, Rotuno smatra da i one moraju snositi odgovornost za svoje odluke.

„Ne možete uzurpirati obe strane ovog problema i pritom sebi reći: „Trebalo bi da sam u mogućnosti da radim što god poželim – bez posledica. A mogla bih se (tako) postaviti u bilo kojoj situaciji u kojoj poželim – da igram žrtvu“, navela je gospođa Rotuno. “Imati seks na dobrovoljnoj bazi sa nekim – čak i ako ga imate nerado – činjenično nije krivično delo.“

Ona je još dodala i da „Ono što se dešava sa pokretom #BelieveAllWomen jeste da bi trebalo da vam bespogovorno verujemo, bez ikakve povratne reakcije, pitanja ili unakrsnog ispitivanja. Mislim da je to opasno.”

“Dobrovoljno konzumirati seks sa nekim, čak i ako ga u tom trenutku nerado upražnjavate, činjenično nije zločin: jer, bili ste u intimnom kontaktu svojom voljom”

Gospođa Rotuno je odrasla u predgrađu Čikaga, unuka je policajca a ćerka majke učiteljice i biznismena koji radi u prehrambenoj industriji.

Gospođa Rotuno je još kao dete postala fascinirana sudnicom i dogadajima vezanim za pravo i pravdu, jer je odmalena gledala televizijske serije poput “Papirologije” (The Chase Paper), u kojoj je glavna junakinja bila o studentkinja sa Harvarda, koja je na ovom univerzitetu pohađala prvu godinu prava.

Otišla je na lokalni katolički koledž a diplomirala na pravnom koledžu  Čikago-Kent, da bi se 1997. zaposlila kao “papirolog” odnosno administrativna službenica u kancelariji državnog pravobranilaštva okruga Cook. Tri godine kasnije, postala je pomoćnica državnog pravobranioca u Ilinoisu, radeći na slučajevima nasilja u porodici i krivičnim delima teškog nasilja.

U privatnu praksu prelazi 2003. radeći sa još jednim advokatom, a dve godine kasnije, sa svojih 29. godina, osnovala je sopstvenu advokatsku firmu.

“Odlučila je da uradi nešto što mnoge žene ne rade”, rekao je Dejvid Erikson (David A. Erickson), sudija u penziji, koji je nekada bio njen nadređeni u državnom pravobranilaštvu. “Ona u bitku ide samostalno.”

U Čikagu je postala poznata po svom ličnom stilu i pobedama na suđenjima za krivične prestupe, specijalizujući se za seksualne zločine.

“Posedovala je veliko znanje i umešnost u baratanju činjenicama i zakonima”, rekao je Stenli Stalvort (Stanley Stallworth), advokat iz Čikaga, koju je gđa Rotuno uspešno branila od optužbi za seksualne napade. “Kada je u sudnici, ona je pravi buldog.”

Ulazeći u sud jednog tipičnog jutra, prošlog avgusta, gospođa Rotunno – koja je rekla da veruje da „porotnici cene ljude koji se ponose time kako se oblačite“, nosila je crnu suknju Salvatore Ferragamo sa geometrijskim šarama i bluzu i velikom kožnom torbom na levom ramenu. Njene “Jimmy Choo” visokih potpetica odzvanjale su podom sudnice. Oko vrata je imala zlatni lančić prefinjene izrade na kojem je pisalo: “Not Guilty.”

Gospođa Rotuno, koja sebe opisuje kao “zdravorazumski nezavisnu (osobu)”, rekla je da joj je “odvratno” to što je pokret #MeToo uticao na sinergiju i rutinske razmene, davanja i primanja, koji su oduvek postojali između muškaraca i žena.

“Žalosno je to”, rekla je Rotuno, “što su muškarci zabrinuti da li će biti ugodni i prijatni ženama.”

Dona Rotuno napušta sud sa svojim klijentom Demarkom Vajtlijem (u sredini) i advokatom Dejvidom Jegerom. Tokom godina svoje privatne advokatske prakse je izgubila tek jedan slučaj po osnovi optužbe za seksualne prestupe (Joe Lewnard/Daily Herald)

Kada je reč o slučajevima seksualnih zločina, gospođa Rotuno je na suđenju izgubila samo jednom. Crtež napravljen u sudnici tokom tog slučaja je okačila na zid svoje kancelarije.

Njen klijent Demarko Vajtli (Demarco Whitley), tada sa 19 godina, nekada je u školi bio ragbista, a optužen je za silovanje 15-godišnje devojčice i osuđen na 16 godina zatvora. Gospođa Rotuno veruje da je “pravi počinilac” rođak gospodina Vajtlija, koji je takođe optužen da je učestvovao u nasrtaju, ali koji je pre suđenja poginuo u saobraćajnoj nesreći. Njen klijent je, kako je rekla, “nasledio njegovu krivicu.”

Ona je tinejdžerku uhvatila u svoj baraž brutalnog unakrsnog ispitivanja, jer “njena priča nije sjajna.” Nakon toga, ona je od tužioca zatražila da devojci pošalje poruku: “Reci joj da moram da obavim posao. Ne želim da je definiše ovo što se događa (u sudnici i medijima).”

Ta spremnost da bude tvrda prema onima koji optužuju joj je poslužila u drugim slučajevima. Rotunova je, recimo, 2014. godine izvojevala oslobađajuću presudu za Elhadžiju „Hadža“ Gueju, poznatog modnog dizajnera optuženog za pokušaj silovanja jedne žene u stambenoj zgradi u kojoj su oboje živeli. Porota je osnovano posumnjala da je zločin uopšte počinjen nakon što je gospođa Rotuno utvrdila da je ta žena bila podmetnuta Gueju – kako bi se od njega iznudilo 50 hiljada dolara.

Advokati odbrane i tužioci koji je znaju kažu da je gospođa Rotuno vešta u pretraživanju dokaza i iznošenju nedoslednosti u svedočenjima. „Kada uđe u sudnicu, zna šta piše na svakom parčencetu papira koji joj je dat“, rekla je Maraja Mekarti (Maria McCarthy, tužiteljka okruga Kuk, koja se ovom prilikom suočila na sudu sa gospođom Rotuno.

Njeno umeće u unakrsnom ispitivanju bilo je očigledno na nedavnom saslušanju u Čikagu, kada je nežno ali ipak odsečno i ironično ispitivala mladu devojku koja je rekla da ju je otac pljunuo i gurnuo.

Gospođa Rotuno je otkrila da je devojčin iskaz u suprotnosti sa njenom ranijom izjavom. Zatim je gospođa Rotunno tvrdoglavo i korak po korak utvrđivala kako je devojčicina majka, zajedno sa ćerkom, skovala osvetu protiv oca, te da je njihovo dete iskoristila kao sredstvo kojim će ovo postići. Sudija je odbacio optužbe iz ovog slučaja.

Veština gospođe Rotuno u podrivanju optužbi svedoka biće testirana i na suđenju Vajnstinu. Kancelarija okružnog tužioca Menhetna planira da pozove šest žena da svedoče o svojim navodima, naime, da je gospodin Vajnstin na njih seksualno nasrnuo, mada je većina tih incidenata prestaro da bi se optuženi mogao teretiti za odvojena krivična dela.

Slučaj tužilaštva skoro u celosti zavisi od toga da li će porota verovati ženama koje svedoče, budući da je veoma malo fizičkih dokaza ili uopšte ne postoje. G. Vajnstin je optužen za silovanje jedne žene u hotelskoj sobi na Menhetnu 2013. godine i prisiljavanje druge na oralni seks u njegovom stanu 2006. godine. Ostale će biti pozvane kako bi demonstrirale obrazac ponašanja optuženika u njihovim slučajevima.

Kao žena, gospođa Rotuno predviđa da može da zauzme oštriji stav u odnosu na optužbe protiv gospodina Vajnstina, a da ne izgleda kao nasilnik. Porota će, kako je izjavila, jednostavno videti dve žene koje razgovaraju.

Glorija Olred (Gloria Allred), koja zastupa dve žene po njihovim optužnim navodima protiv gospodina Vajnstina, nije se složila s njenom izjavom. “Nasilnik je nasilnik, bez obzira na pol”, rekla je gospođa Olred. “Ne verujem da je primereno zaskočiti i otrovati žrtvu na mestu njenog svedočenja.”

Olred je još dodala da “Ukoliko je to njena strategija, možda će otkriti da će se njujorška porota zgaditi tom taktikom.”

Tužioci su nagovestili da će gospodina Vajnstina oslikati kao moćnog filmskog producenta koji je prisiljavao žene i manipulisao njima kako bi od njih iznudio seks.

Gospođa Rotunno rekla je da bi njen posao bio da ubedi porotu ne samo da su seksualni susreti bili izvršavani uz obostranu saglasnost, već i da su žene takođe manipulisale gospodinom Vajnstinom. Ona je istakla da su obe žene održavale odnose sa gospodinom Vajnstinom i nakon navodnih napada.

“Da, on je moćan momak”, izjavila je Dona Rotuno. „Ali mislim da su ga, pošto je on moćan momak, iskorišćavale i iskorišćavale i iskorišćavale za sve što su mogle.“

 

Jan Ransom, Kerry Kasper, New York Times (Jan. 14, 2020)

Virtuelni 13-to godišnjak prevario čoveka, prošavši prvi u istoriji Tjuringov test

“Judžin Gustmen” uspeo je da prevari 33% onih koji su ga ispitivali na Tjuringovom testu– mislili su da je Judžin čovek. Oni koji su o njemu davali sud – i koji su mislili da je ljudsko biće – bila je čitava trećina; ova se brojka može smatrati prekretnicom u razvoju veštačke inteligencije, jer sugeriše da veštačka inteligencija nije prevara,već da zadobija odlike ljudske, biološke inteligencije. O ovom kompjuteru i softveru iscrpno je pisao londonski dnevnik The Guardian.

Kako je u međuvremenu stigao i demanti od strane jednog dela naučne javnosti, da Judžin nije prava veštačka inteligencija već “samo” razvijeni softver kojim je moguće komunicirati sa ljudskim bićima – jedna stvar je jasna: iako četbot, a ne AI, ovaj softver je uspešno komunicirao sa ljudima.

Usuđujem se da primetim da smo mi, ljudska bića, više nego često na nivou ništa boljem od “ručnog mlina za kafu” i to češće nego što bismo ikada želeli da priznamo. Iako se možda i prečesto oslanjamo na mašine, koje nam pomažu u svakodnevnom radu, skloni smo da sebi pripisujemo sve zasluge, smatrajući sebe nekim briljantnim ‘mudricama’. Naša nas sujeta, prosto, sprečava da o sebi ne mislimo kao o superiornim formama postojanja.

Tako da smo sada egal: mi vs. mašine smo u nerešenoj poziciji… a rezultat je 1:1. Kao što naš mozak ima odlike fantastično razvijenog kompjuterskog softvera, tako i računari i računarski programi već poprimaju odlike “ljudskog neuro-softvera”.

Niti smo mi toliko pametni, niti su mašine toliko glupe. Ono što nam je zajedničko jeste to da su računari – baš kao i mi – tek samo nešto malo više od “ručnog mlina za kafu” 😉

Alan Turing, source: The Guardian(Bista Alana Tjuringa, vajara Alana Ketla,  u obaveštajnom centru Blečli park, Milton Kejnz, UK . foto: The Guardian

Alan Tjuring (Alan Turing) je bio svetski poznati matematičar i čovek koji je uspeo da prevari Treći Rajh svojim sistemom za šifriranje i razbijanje šifara. Svoj test osmislio je 1950. godine, rekavši tada da “ako mašinu kroz ovaj test mi kao ljudska bića ne uspemo da ‘optužimo’ kako se razlikuje od čoveka, onda je u pitanju ‘razmišljanje’ “.

Super kompjuter je prevario ljude koji su ga ispitivali, pa su pomislili kako je u pitanju 13-godišnji dečak; time je ovo postala prva mašina koja je uspela da prođe Tjuringov test, kažu stručnjaci. U Kraljevskom društvu u Londonu testirano je pet mašina kako bi se ispitalo da li su one u stanju da prevare ljude, koji bi tokom pismene konverzacije “s njim” procenjivali “o kome” se odnosno, “o čemu” se radi.

Test je 1950. osmislio pionir informatike i računarskih nauka i jedan od najvećih stručnjaka za razbijanje (ali i kreiranje) kodova u drugom svetskom ratu, Alan Tjuring. Pošto je osmislio ovaj test, izjavio je da “ako se mašina u svojim odgovorima ne razlikuje od čoveka, onda je to “istiniti i verodostojni proces razmišljanja”.

Nijedan kompjuter do sada nikada nije položio Tjuringov test, koji zahteva da barem 30% ljudskih ispitivača bude prevareno tokom serije petominutnih “razgovora”, to jest virtuelne konverzacije putem tastature i pisanog sadržaja, saopštili su organizatori ovog testa sa Univerziteta u Redingu.

turing test                     (foto: The Guardian)

Ipak, “Judžin Goostman”, koji nije ljudsko biće već računarski program razvijen tako da simulira 13-godišnjeg dečaka, uspeo je da ubedi 33% sudija da je čovek, saopšteno je sa ovog univerziteta.

Profesor Kevin Vorvik sa Univerziteta u Redingu rekao je da “U oblasti veštačke inteligencije, nema stvari koja je toliko ikonička ili toliko kontroverzna od ove AI prekretnice – Tjuringovog testa. Kao takav, ovaj test je izdržao sve provere, da bi ga, napokon, stručnjaci tako važne institucije poput Kraljevskog društva u Londonu, doma britanske nauke i poprišta mnogih velikih naučnih dostignuća tokom vekova, priznali. Ova prekretnica će ući u istoriju kao jedna od najuzbudljivijih.”

Za uspeh ove mašine “krivac” je američki naučnik ruskog porekla, Vladimir Veselov, koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i Ukrajinac Jevgenij Demčenko (Eugene Demchenko), koji živi u Rusiji.

Veselov je, povodom uspeha svojeg računara s karakteristikama ljudskog razmišljanja, izjavio: “Ovo je izuzetan uspeh za nas, i nadamo se da će se ovim povećati i interesovanje za veštačke inteligencije i čet-botove” (chatbots, “roboti za ćaskanje”, softver koji je u stanju da simulira razgovor s ljudskim bićima, naročito putem Interneta).

Vorvik je rekao da je i ranije bilo potvrda kako je ovaj test prošao proveru nekih računara u sličnim takmičenjima širom sveta. “Pravi Tjuringov test ne postavlja pitanja niti zacrtava specifične teme pre razgovora i ispitivanja”, rekao je on. “Zbog toga, ponosno možemo objaviti da je ova naša mašina – bez ikakve prethodne pripreme, bez prevare i dosluha sa onima koji računar ispituju – uspešno prošla test Alana Tjuringa, i to po prvi put u istoriji.”

Vorvik je rekao da bi računar sa takvom veštačkom inteligencijom nalik našoj, ljudskoj, imala “implikacije po društvo”, i da će poslužiti kao ozbiljno “upozorenje kriminalcima, naročito onima koji plivaju u vodama sajber-kriminala“.

alan 02(foto: Mashable)

Ispitivanje je obavljeno u subotu 7. juna 2014, i bilo je utoliko dirljivije jer je održano na 60-togodišnjicu smrti Alana Tjuringa, koji je postavio temelje moderne informatike. Tokom Drugog svetskog rata, njegov rad na razbijanju šifara u čuvenom britanskom obaveštajnom centru blizu Londona, Blečli parku (Bletchley Park), zaslužan je što je ovaj najkrvaviji rat rat u istoriji uveliko skraćen, spašavajući time i nebrojene hiljade ljudskih života.

Umesto da bude slavljen kao heroj, Tjuring je progonjen zbog svoje homoseksualnosti. Nakon što je podignuta lažna optužba, po izricanju presude za blud nad 19-togodišnjakom u Mančesteru 1952, bio je hemijski kastriran. Dve godine kasnije, umro je od trovanja cijanidom, počinivši očigledno samoubistvo, iako je bilo lažnih sugestija kako je njegova smrt bila nesreća. Istina je, nasuprot nekim pričama, da je Alan Tjuring, kao veliki ljubitelj vina, enologije i užitaka iz vinarija, naiskap ispio vinsku čašu ovog napitka – ali prethodno pomešanog sa cijanidom. Istina je izašla na videlo, nakon šest decenija, da bi tek 2013. godine Alan Tjuring bio proglašen nevinim. Sud vremena pokazao se, istina zakasnelo, ipak pravednim.

Prošlog decembra, nakon duge kampanje protiv lažnih optužbi na njegov račun, Tjuring je konačno posthumno pomilovan od strane Britanske kraljevske porodice.

Godine 2011, na festivalu tehnike u indijskom gradu Guvahata, aplikacija po imenu Cleverbot učestvovala je u jednom testu Tjuringovog tipa; tada je ovaj program bio doživljen kao čovek od strane od 59,3% svojih sagovornika – sudija (u poređenju sa rezultatom od 63,3%, koliko istinski čovek bude u proseku prepoznat kao ljudsko biće na Tjuringovom testu). Međutim, pošto se program oslanjao na bazu podataka stvarnih razgovora, mnogi osporavaju to da li ova mašina tj. program, u stvari, pokazuje istinsku “inteligenciju”. Na ovaj način, takozvani “Judžin Gustmen” – zapravo program za konverzaciju s ljudima – uspešno je počinio pljačku identiteta, nagnavši sudije da pomisle kako se reč o čoveku, a ne o mašini.

Pročitajte kako je Judžin prevario čoveka

Šta je, zapravo, Tjuringov test?

 

The Guardian, 09. 06. 2014