“Sometimes it is the people no one can imagine anything of who do the things no one can imagine.”
Ni 65 godina nije bilo dovoljno vremena da se prepozna i prizna Tjuringov neprocenjiv doprinos svetskoj nauci.
Postoji dobar razlog što su Britanci pre neki dan izabrali da ih “dečko sa Prinstona” vodi dalje kroz 21. vek: njegova uloga u razbijanju nacističkog šifarnika „Enigma“ biće odlučujuća pri donošenju odluke da se njegov lik stavi na novu britansku “petobanku”. To, međutim, nipošto nije sveobuhvatni odraz svih Tjuringovih interesovanja i dostignuća – izuzev dramatično važnih dometa u razvoju veštačke inteligencije i kriptografije, značajni su i njegovi uvidi u oblasti morfogeneze (utvrđivanje zakonitosti i obrazaca rasta živih bića) u spoju s razvojem mašinske inteligencije.
Da, pomogao je saveznicima da pobede u ratu: Tjuring je imao moć da uoči suštinu problema koji je trebalo rešiti: na te ratne zadatke primenjivao je svoje neslućene kapacitete – ne bi li stekao uvid u izlazne opcije, uz ogromnu usredsređenost i kreativnost. Ali Tjuringov značaj ne sastoji se od njegovog istorijski ključnog položaja – kao osobe koja je rešavala najveće probleme Drugog svetskog rata – ili pak kao osobe koja je bila odvratno maltretirana samo zato što je gej (Tjuring, naravno, teško da je 2013. čuo zvanično izvinjenje britanske kraljice za ono što mu je kruna učinila). Raspet na stub srama, bez ikakvog povoda; ono što je Britaniju danas inspirisalo da mu se nakon gotovo sedam decenija, barem na neki način, makar simbolično, oduži. Napokon, njegov doprinos naučnoj zajednici i svetu još uvek nije do kraja sagledan – ono zbog čega je slavan je tek jedan deo njegovih naučnih dometa.
Tjuring je bio osoba koja je toliko mnogo držala do sopstvene privatnosti. Međutim, imamo nekoliko uvida u njegove glavne motive – pre svega onih koji potiču od reči i pera pionira informacionog doba, Kloda Šenona. Američki matematičar koji je radio u plodnom, višestruko podsticajnom okruženju Belovih laboratorija (Bell Labs) u Nju Džersiju, Šenon je intelektualno bio podjednako snažan kao i Tjuring. Njih dvojica su prepoznali svoje čudno srodstvo 1942. godine, kada je Tjuring bio poslat preko Atlantika u Belove laboratorije ne bi li doznao nešto više o američkim dometima u kriptologiji (ili kriptografiji) – oblasti šifrovanja i razbijanja šifara.
Tokom posete, Šenon i Tjuring bi zajedno popili po čaj i pričali o svemu pomalo – osim o kriptografiji i šiframa. Šenon je kasnije komentarisao da mu je Tjuring zavideo na slobodi da „luta svim vrstama intelektualnih oblasti“. Ipak, njih su dvojica najviše razgovarali o tome šta bi računari mogli da urade u budućnosti – posebno u stvaranju veštačke inteligencije. “Tjuring i ja smo razgovarali o mogućnosti da se u potpunosti simulira ljudski mozak“, rekao je Šenon u jednom intervjuu iz 1977. godine. Tada su mislili da bi projekat mogao potrajati nekoliko decenija.
Tjuring je 1948. godine napisao “Inteligentne mašine”, svoj prvi članak o simulaciji mozga na kompjuteru. Nije objavljen godinama nakon njegove smrti, uglavnom zbog toga što je Tjuringov šef, Čarls Darvin – ne “onaj” Darvin, već njegov unuk – gajio mišljenje da taj rad nije ništa bolji od “đačkog eseja”. Tjuring je 1950. objavio još jedan rad o veštačkoj inteligenciji: bio je to rad u kojem je glavno pitanje glasilo: “Može li mašina da misli?” Šenon ga je te godine posetio u Mančesteru, i bio je impresioniran što vidi da još uvek aktivno radi na razumevanju onoga što se događa unutar računara. Čak je i osmislio sistem u kojem bi mančesterski kompjuter emitovao zvuk svaki put kada bi završio operaciju, sa tonom zvona koji daje informacije o procesu. Tjuring je mislio da ova programerska naredba, da “namesti ton pištaljki!”, kako se to radosno izrazio Šenon, može biti ključ za razumevanje kako mašine mogu misliti.
To tada i nije bio – “razumevanje mašina” je uvid koji je došao kasnije, sa Tjuringovom arhitekturom za jedan drukčiji kompjuter, koji je povezao svoja kola sa promenljivim vezama, oponašajući arhitekturu ljudskog mozga. Veštačka neuronska mreža je skinuta sa table za crtanje na bostonskom MIT-u, gde je Klod Šenon (Claude Shannon) bio gostujući profesor – bilo je to 1958, četiri godine nakon što je Tjuring preminuo u nepojmljivo bolnim okolnostima.
Mogli bismo veličati Tjuringa zbog njegovog uspešnog razbijanja šifara, ili se usredsrediti na užasan tretman koji je nasilno “primenjen” nad njim, u doba koje je odisalo netolerancijom prema homoseksualcima. Ali, možda bi bilo najbolje da se na izbor Alana Tjuringa za lice na novoj britanskoj novčanici od 50 funti gleda kao na znak odobravanja u novoj epohi veštačke inteligencije. Tjuring je 1949. izjavio za Tajms da su sadašnje inkarnacije tj forme računarskih mašina “samo predosećaj onoga što će tek doći, a samo senka onoga što će biti.” Ovo je citat koji će se pojaviti na novčanici od 50 funti, i koji je odraz jedne istine – sa svojom i dobrom i lošom stranom. Sledeći Tjuringov pravac kojim nas je poveo, danas razvijamo mašine koje uče da dijagnostikuju bolest pre nego što je to čovek u stanju, zajedno sa drugim AI uređajima koji uče da identifikuju ljude i ubijaju ih. Veštačka inteligencija će promeniti svet kroz iskustva radosti i bola, na sličan način koji je to doživeo i njen kreator, završava Majkl Bruk za New Statesman.
Stavljanje Alana Turinga na 50 funti je trijumf britanske nauke – i jednakosti, napisala je ovim povodom Emili Grosman, molekularna biologičarka, genetičarka i naučna novinarka, inače poznata javna ličnost koja se u Britaniji često može videti na TV-u. U svojoj kolumni za Gardijan, Grosmanova kaže da je i ona sama bila članica savetodavnog odbora kojeg je upriličila Banka Engleske da bi se pomoglo pri odabiru naučnika koji će krasiti novu novčanicu od 50 funti. Odavanjem počasti na ovakav način poslata je poruka da Britanija poštuje sve ljude, piše ona i dodaje: „Tokom prošlog Božića sam imala to neobično zadovoljstvo da iščitavam kratke biografije 989 mrtvih naučnika. Kao članica savetodavnog odbora za odabir karaktera na novčanicama Centralne banke Engleske, proučavala sam potencijalne kandidate za novu novčanicu od 50 funti: zapravo, broj britanskih naučnika koji su bili kandidati za “reklamiranje britanske petobanke” dostigao je preko 225 hiljada(!). Ovoliki broj javnih ličnosti je istovremeno “odražavao ogroman doprinos našeg malog ostrva međunarodnom naučnom napretku u proteklih nekoliko stoleća”, piše Grosmanova. Ona, uzgred, piše i da je dve trećine homoseksualnih parova u Londonu zabrinuto za svoju bezbednost tokom boravka na javnim mestima ovog grada, kao i da se ona sama, “budite ubeđeni, osećam prilično neprijatno dok mojoj partnerki (inače majci) i meni viču, negoduju i dobacuju na ulici – kako mladi muškarci tako i starije gospođe”.
Savetodavni odbor je konačno stigao do liste od 12 ličnosti, koju smo uredno predstavili guverneru Banke Engleske, Marku Karniju. Svi su sami po sebi bili izuzetni naučnici, koji su se univerzalno složili da su dali značajan i trajan doprinos ne samo svetu nauke, već i društvu u celini. Oni su se kretali od Stivena Hokinga i Rozalind Frenklin do Doroti Hodžkin i Šrivanase Ramanudžana. Bila je to lista koja je osporila zastareli stereotip o „društveno neugodnom starom belcu, koji marljivo radi sam u svojoj laboratoriji“. Ova je metafora štetna, i izraz je koji danas još uvek sprečava mnoge mlade ljude da vide svoje mesto u nauci.
Jedno se ime posebno isticalo kao ono kojem treba ukazati pažnju i čast da se nađe na novčanici od 50 funti: Alan Tjuring. Njegov doprinos nauci je jasan: on je bio otac informatike, značajno utičući na savremenu oblast veštačke inteligencije, i – što je najvažnije – odavanje priznanja za njegov rad i domete napravljene u Blečli Parku tokom Drugog svetskog rata, kao vođe tima koji je razbio nemački kripto-sistem upotrebljavan za šifrovanje „Enigme“.
U 72 zemlje sveta su istopolni odnosi i dalje nezakoniti (od kojih su 36 članovi Komonvelta), dok je 11 onih u kojima je homoseksualnost kažnjiva smrću. Odavanje pošte Tjuringu šalje jednu snažnu poruku. Britanija je nacija koja veruje da se prema svim ljudima treba odnositi podjednako i s poštovanjem; zato bi ova nacija trebalo da Alana Tjuringa slavi zbog njegovog izuzetnog doprinosa svetu. To je, ujedno, i odavanje pošte svakom od 50 hiljada onih koji su na isti način, i iz istog razloga, stradali u Britaniji polovinom prošlog veka.
“Izvinjavati se mrtvima je jedna fina stvar. Ipak, bolje od toga je reći živima da vam je žao”, napisala je za Gardijan ovim povodom Ketrin Benet, britanska novinarka i kolumnistkinja Observera.