Dona Rotuno: pozitivni pokreti (i opasni efekti)

“Ne možemo imati pokrete koji nam oduzimaju naša osnovna prava”, rekla je Dona Rotuno (Donna Rotunno), glavna braniteljka Harvija Vajnstina, koja se suočila sa kritikama feministkinja.

Harvi Vajnstin, drugi zdesna, napušta zgradu suda na Menhetnu sa svojom glavnom braniteljkom, advokaticom Donom Rotuno, koja je svoju karijeru gradila odbranom muškaraca optuženih za seksualne prestupe (Foto: Mary Altaffer/ AP)

Prošlo je oko sat vremena od početka suđenja Harviju Vajnstinu po optužbi za silovanje, kada je u napad krenula glavna zastupnica njegove odbrane. Tužiteljka je nedavno nazvala “gadošču” medijske napade sa ciljem diskreditacije žena koje optužuju Vajnstina, zamolivši sudiju da suđenje više ne bude zatvoreno za javnost.

Glavna zastupnica Vajnstinove odbrane, Dona Rotuno (Donna Rotunno), inače advokat bez premca, bacila se na tužiteljku, Džoan Iluzi (Joan Illuzzi).

“Gospođa Iluzi stoji pred nama u ovoj sudnici i mog klijenta naziva predatorom, a onda još ima nerv da uz to kaže kako ne bi trebalo da izađem pred ovaj sud i diskutujem o ovom slučaju”, rekla je gospođa Rotuno. „(Iluzi) Želi da bude osuđen od svih – pre no što ijedan dokaz dođe pred ovaj sud.“

Mnogo pre no što je lavina optužbi protiv gospodina Vajnstina pokrenula “zamajac” globalne reakcije/stava zbog seksualnog uznemiravanja, g-đa Rotuno je u kontinuitetu gradila svoju karijeru advokatice-krivičarke u Čikagu, uz jednu neobičnu specijalnost: branila je muškarce optužene za seksualne prestupe.

Kako je pokret #MeToo postajao globalno prepoznatljiv, ona je prihvatila ulogu oponenta, tvrdeći da javna “užurbanost” presuđivanja muškarcima optuženim za seksualno zlostavljanje i napastvovanje uništava njihovu reputaciju i karijeru bez prethodno dužnožću propisanog postupka, koji uključuje i respekt prema optuženom. Čak i ako je pokret pomogao feminističkoj stvari, rekla je Rotuno, cena tog postignuća je postala previsoka.

“Ako imamo 500 pozitivnih stvari koji potiču iz feminističkog pokreta – ali onaj jedan negativan preraste u situaciju koja vam oduzima pravo na pravični postupak i pošteno suđenje, kao i pretpostavku nevinosti – onda po meni, nijedna od tih (pozitivnih) stvari ne može prevagnuti nad tom jednom lošom“, rekla je ona u intervjuu. “Ne možemo imati pokrete koji nam oduzimaju naša osnovna ljudska i građanska prava.”

Gospodin Vajnstin, koji nije krio da za svog glavnog branioca angažuje ženu je maja 2018. zamolio  sud da gospođu Rotuno imenuje za liderku njegovog advokatskog tima, nakon što su se razdvojili od prethodne dve grupe njegovih advokata koje su vodili muškarci.

Gospođa Rotunno se otad pojavila kao paradoksalna i polemična figura, odlučna da brani muškarca koga su brojne žene označile kao oličenje šovinizma i seksualne nedoličnosti.

To joj je priuštilo prezir nekih zagovornika prava žena, koji su sugerisali da bi je vođenje Vajnstinove odbrane moglo motivisati koliko profesionalnim priznanjem i raketnim usponom u budućoj karijeri koji će joj doneti ovaj slučaj, toliko i svojim profesionalno-etičkim principima kojih se drži.

“Njena spremnost da tvrdi kako je #MeToo otišao predaleko samo ide u prilog njenom neprekidnom nizu visokih honorara, ali ne i u prilog činjenicama”, rekla je Džejn Mening, zagovornica žrtava silovanja i bivša tužiteljka za seksualne zločine u Njujorku.

Iako je pokret ohrabrivao žene da govore o seksualnom napastvovanju, ističući neuspehe zakona u sprečavanju nekih muškaraca odgovornih za seksualne prestupe, prema mišljenju gospođe Rotuno, društveno, običajno i kulturno “klatno” je previsoko zamahnuto. Ona je rekla da su mnogi njeni klijenti smatrani krivima – sve dok nije bila dokazana njihova nevinost.

Iako žene nikada ne bi trebalo da bivaju prisiljene da čine stvari koje ne žele, Rotuno smatra da i one moraju snositi odgovornost za svoje odluke.

„Ne možete uzurpirati obe strane ovog problema i pritom sebi reći: „Trebalo bi da sam u mogućnosti da radim što god poželim – bez posledica. A mogla bih se (tako) postaviti u bilo kojoj situaciji u kojoj poželim – da igram žrtvu“, navela je gospođa Rotuno. “Imati seks na dobrovoljnoj bazi sa nekim – čak i ako ga imate nerado – činjenično nije krivično delo.“

Ona je još dodala i da „Ono što se dešava sa pokretom #BelieveAllWomen jeste da bi trebalo da vam bespogovorno verujemo, bez ikakve povratne reakcije, pitanja ili unakrsnog ispitivanja. Mislim da je to opasno.”

“Dobrovoljno konzumirati seks sa nekim, čak i ako ga u tom trenutku nerado upražnjavate, činjenično nije zločin: jer, bili ste u intimnom kontaktu svojom voljom”

Gospođa Rotuno je odrasla u predgrađu Čikaga, unuka je policajca a ćerka majke učiteljice i biznismena koji radi u prehrambenoj industriji.

Gospođa Rotuno je još kao dete postala fascinirana sudnicom i dogadajima vezanim za pravo i pravdu, jer je odmalena gledala televizijske serije poput “Papirologije” (The Chase Paper), u kojoj je glavna junakinja bila o studentkinja sa Harvarda, koja je na ovom univerzitetu pohađala prvu godinu prava.

Otišla je na lokalni katolički koledž a diplomirala na pravnom koledžu  Čikago-Kent, da bi se 1997. zaposlila kao “papirolog” odnosno administrativna službenica u kancelariji državnog pravobranilaštva okruga Cook. Tri godine kasnije, postala je pomoćnica državnog pravobranioca u Ilinoisu, radeći na slučajevima nasilja u porodici i krivičnim delima teškog nasilja.

U privatnu praksu prelazi 2003. radeći sa još jednim advokatom, a dve godine kasnije, sa svojih 29. godina, osnovala je sopstvenu advokatsku firmu.

“Odlučila je da uradi nešto što mnoge žene ne rade”, rekao je Dejvid Erikson (David A. Erickson), sudija u penziji, koji je nekada bio njen nadređeni u državnom pravobranilaštvu. “Ona u bitku ide samostalno.”

U Čikagu je postala poznata po svom ličnom stilu i pobedama na suđenjima za krivične prestupe, specijalizujući se za seksualne zločine.

“Posedovala je veliko znanje i umešnost u baratanju činjenicama i zakonima”, rekao je Stenli Stalvort (Stanley Stallworth), advokat iz Čikaga, koju je gđa Rotuno uspešno branila od optužbi za seksualne napade. “Kada je u sudnici, ona je pravi buldog.”

Ulazeći u sud jednog tipičnog jutra, prošlog avgusta, gospođa Rotunno – koja je rekla da veruje da „porotnici cene ljude koji se ponose time kako se oblačite“, nosila je crnu suknju Salvatore Ferragamo sa geometrijskim šarama i bluzu i velikom kožnom torbom na levom ramenu. Njene “Jimmy Choo” visokih potpetica odzvanjale su podom sudnice. Oko vrata je imala zlatni lančić prefinjene izrade na kojem je pisalo: “Not Guilty.”

Gospođa Rotuno, koja sebe opisuje kao “zdravorazumski nezavisnu (osobu)”, rekla je da joj je “odvratno” to što je pokret #MeToo uticao na sinergiju i rutinske razmene, davanja i primanja, koji su oduvek postojali između muškaraca i žena.

“Žalosno je to”, rekla je Rotuno, “što su muškarci zabrinuti da li će biti ugodni i prijatni ženama.”

Dona Rotuno napušta sud sa svojim klijentom Demarkom Vajtlijem (u sredini) i advokatom Dejvidom Jegerom. Tokom godina svoje privatne advokatske prakse je izgubila tek jedan slučaj po osnovi optužbe za seksualne prestupe (Joe Lewnard/Daily Herald)

Kada je reč o slučajevima seksualnih zločina, gospođa Rotuno je na suđenju izgubila samo jednom. Crtež napravljen u sudnici tokom tog slučaja je okačila na zid svoje kancelarije.

Njen klijent Demarko Vajtli (Demarco Whitley), tada sa 19 godina, nekada je u školi bio ragbista, a optužen je za silovanje 15-godišnje devojčice i osuđen na 16 godina zatvora. Gospođa Rotuno veruje da je “pravi počinilac” rođak gospodina Vajtlija, koji je takođe optužen da je učestvovao u nasrtaju, ali koji je pre suđenja poginuo u saobraćajnoj nesreći. Njen klijent je, kako je rekla, “nasledio njegovu krivicu.”

Ona je tinejdžerku uhvatila u svoj baraž brutalnog unakrsnog ispitivanja, jer “njena priča nije sjajna.” Nakon toga, ona je od tužioca zatražila da devojci pošalje poruku: “Reci joj da moram da obavim posao. Ne želim da je definiše ovo što se događa (u sudnici i medijima).”

Ta spremnost da bude tvrda prema onima koji optužuju joj je poslužila u drugim slučajevima. Rotunova je, recimo, 2014. godine izvojevala oslobađajuću presudu za Elhadžiju „Hadža“ Gueju, poznatog modnog dizajnera optuženog za pokušaj silovanja jedne žene u stambenoj zgradi u kojoj su oboje živeli. Porota je osnovano posumnjala da je zločin uopšte počinjen nakon što je gospođa Rotuno utvrdila da je ta žena bila podmetnuta Gueju – kako bi se od njega iznudilo 50 hiljada dolara.

Advokati odbrane i tužioci koji je znaju kažu da je gospođa Rotuno vešta u pretraživanju dokaza i iznošenju nedoslednosti u svedočenjima. „Kada uđe u sudnicu, zna šta piše na svakom parčencetu papira koji joj je dat“, rekla je Maraja Mekarti (Maria McCarthy, tužiteljka okruga Kuk, koja se ovom prilikom suočila na sudu sa gospođom Rotuno.

Njeno umeće u unakrsnom ispitivanju bilo je očigledno na nedavnom saslušanju u Čikagu, kada je nežno ali ipak odsečno i ironično ispitivala mladu devojku koja je rekla da ju je otac pljunuo i gurnuo.

Gospođa Rotuno je otkrila da je devojčin iskaz u suprotnosti sa njenom ranijom izjavom. Zatim je gospođa Rotunno tvrdoglavo i korak po korak utvrđivala kako je devojčicina majka, zajedno sa ćerkom, skovala osvetu protiv oca, te da je njihovo dete iskoristila kao sredstvo kojim će ovo postići. Sudija je odbacio optužbe iz ovog slučaja.

Veština gospođe Rotuno u podrivanju optužbi svedoka biće testirana i na suđenju Vajnstinu. Kancelarija okružnog tužioca Menhetna planira da pozove šest žena da svedoče o svojim navodima, naime, da je gospodin Vajnstin na njih seksualno nasrnuo, mada je većina tih incidenata prestaro da bi se optuženi mogao teretiti za odvojena krivična dela.

Slučaj tužilaštva skoro u celosti zavisi od toga da li će porota verovati ženama koje svedoče, budući da je veoma malo fizičkih dokaza ili uopšte ne postoje. G. Vajnstin je optužen za silovanje jedne žene u hotelskoj sobi na Menhetnu 2013. godine i prisiljavanje druge na oralni seks u njegovom stanu 2006. godine. Ostale će biti pozvane kako bi demonstrirale obrazac ponašanja optuženika u njihovim slučajevima.

Kao žena, gospođa Rotuno predviđa da može da zauzme oštriji stav u odnosu na optužbe protiv gospodina Vajnstina, a da ne izgleda kao nasilnik. Porota će, kako je izjavila, jednostavno videti dve žene koje razgovaraju.

Glorija Olred (Gloria Allred), koja zastupa dve žene po njihovim optužnim navodima protiv gospodina Vajnstina, nije se složila s njenom izjavom. “Nasilnik je nasilnik, bez obzira na pol”, rekla je gospođa Olred. “Ne verujem da je primereno zaskočiti i otrovati žrtvu na mestu njenog svedočenja.”

Olred je još dodala da “Ukoliko je to njena strategija, možda će otkriti da će se njujorška porota zgaditi tom taktikom.”

Tužioci su nagovestili da će gospodina Vajnstina oslikati kao moćnog filmskog producenta koji je prisiljavao žene i manipulisao njima kako bi od njih iznudio seks.

Gospođa Rotunno rekla je da bi njen posao bio da ubedi porotu ne samo da su seksualni susreti bili izvršavani uz obostranu saglasnost, već i da su žene takođe manipulisale gospodinom Vajnstinom. Ona je istakla da su obe žene održavale odnose sa gospodinom Vajnstinom i nakon navodnih napada.

“Da, on je moćan momak”, izjavila je Dona Rotuno. „Ali mislim da su ga, pošto je on moćan momak, iskorišćavale i iskorišćavale i iskorišćavale za sve što su mogle.“

 

Jan Ransom, Kerry Kasper, New York Times (Jan. 14, 2020)

Zašto glasači ignorišu stručnjake?

11

U vreme kada su 23. juna britanski državljani izašli na birališta kako bi odlučili hoće li njihova zemlja i dalje ostati članica Evropske unije, nije nedostajalo saveta u korist ostanka u Evropi. Strani lideri i ugledne ličnosti tada su izrazili nedvosmislenu zabrinutost zbog posledica mogućeg izlaska, a velika većina ekonomista je slala ozbiljna upozorenja i činjenice da bi napuštanje EU za sobom povlačilo i značajnu – enormnu – ekonomsku cenu.

Pa ipak, upozorenja su ignorisana. Ankete uoči referenduma a posebno “YouGov” – istraživanje javnog mnjenja koje je odgovaralo na pitanje zašto birači koji su glasali za izlazak nisu imali poverenja u bilo kakve savetodavce. Oni nisu želeli da se njihova odluka oslanja na bilo kog političara, akademika, novinara, međunarodnu organizaciju ili think-tank institucije. Kao jedan od lidera kampanje za izlazak iz EU, Britanski sekretar pravosuđa Michael Gove se otvoreno izjasnio tim povodom, rekavši da je “narodu u ovoj zemlji je dosta stručnjaka.”

Deluje primamljivo odbaciti ovakav stav kao “trijumf strasti nad racionalnošću”. Pa ipak, obrazac koji se uočava u slučaju Brexita i Britanije deluje čudnovato poznat: u Sjedinjenim Američkim Državama, republikanski glasači oglušili su se o savete stručnjaka, imenujući Donalda Trampa za predsedničkog kandidata svoje stranke; u Francuskoj, Marin Le Pen, liderka ultradesničarskog Nacionalnog fronta podstakla je tek malo razumevanja među stručnjacima iako ima snažnu podršku naroda. Povuda, značajan broj građana postali su neprijateljski nastrojen prema poznavaocima.

Otkuda ovo i ovoliko ogorčenje prema nosiocima znanja i stručnosti? Prvo objašnjenje je da mnogi glasači pridaju malu vrednost mišljenju onih koji nisu uspeli da ih upozore na rizik od finansijske krize iz 2008. Kraljica Elizabeta II je govorila u ime mnogih kada je u jesen 2008. prilikom posete Londonskoj školi ekonomije (London School of Economics) upitala “zašto i kako to da niko nije video da ekonomska kriza dolazi”. Osim toga, sumnja i podozrenje da su ekonomisti “zarobljenici” finansijske industrije, u čijim se rukama nalaze, izražena u film Inside Job 2010., još uvek nisu otklonjeni. Obični ljudi su ljuti zbog, kako smatraju, izdajstva intelektualaca.

03

Većina ekonomista, a kamoli stručnjaci u drugim disciplinama, smatraju takve optužbe kao nepravedne jer se samo nekoliko njih posvetilo i specijalizovalo za istraživanje razvoja i ciklusa ekonomije i finansija; pa ipak, njihov kredibilitet ozbiljno je narušen. Jer, dosad se niko nije izjasnio krivim, odgovornim za patnje koje su usledile nakon što je kriza počela, a krivica je postala kolektivna.

Drugo objašnjenje ima veze sa politikom koju zagovaraju eksperti. Ovi su stručnjaci na meti optužbe, pre svega zbog zbog svoje pristrasnosti – i to ne nužno zato što su “zarobljeni” nekim ili nečijim “posebnim interesima”, već naprosto stoga jer, u ime svoje profesije i njenih principa, podržavaju mobilnost radne snage preko svih granica – zato što su za liberalizaciju trgovine, i globalizaciju uopšte.

07Ima, doduše, materijala, potvrde u ovom argumentu: iako nisu svi ekonomisti – a sigurno ne svi društveno-naučni radnici – ti koji bespogovorno zagovaraju međunarodne integracije, nesumnjivo je da su oni daleko naklonjeniji u isticanju prednosti globalizacije i liberalizacije nego što je to prosečni građanin.

Ovo ukazuje na treće i najubedljivije objašnjenje: dok stručnjaci naglašavaju opšte koristi od otvorenosti sveta bez granica, istovremeno gaje tendenciju ka zanemarivanju ili minimiziranju posledica koje ovi globalni procesi imaju po određene profesije ili društvene grupe i zajednice. Oni smatraju da su imigranti – kojima je Dejvid Kameron pripisao trijumf kampanje za izlazak iz EU – neto korist za privredu; međutim, oni ne obraćaju pažnju na to što radnici trpe posledice otvorenog svetskog tržišta; radnici trpe pritisak usled pada plata, a tu je i nedostatak stanova, prepune škole, kao i prevaziđeni zdravstveni sistem. Drugim rečima, obični ljudi okrivljuju svoje intelektualce jer su ravnodušni.

Iza ovakve kritike na račun intelektualnih elita uglavnom leže valjani razlozi. Kao što je to već istakao Ravi Kanbur sa Univerziteta Kornel, ekonomisti i kreatori politika imaju tendenciju da agregatno to jest  “uopšteno” gledaju na probleme: da ih promatraju združene a ne kao pojedinačne, te da ih sve promatraju samo kroz prozmu srednjoročne perspektive, pretpostavljajući kako tržište funkcioniše dovoljno dobro da bi apsorbovalo veliki deo negativnih šokova. Njihova perspektiva sukobljava se s “ovozemaljskim” problemima običnih ljudi, kojima je više stalo do distributivnih pitanja, imajući različit (često kraći) vremenski horizont i realno strahujući od monopolskog ponašanja.

01

Ukoliko ekonomisti i drugi stručnjaci žele da povrate poverenje svojih sugrađana, ne bi trebalo da se i dalje oglušuju na ove njihove probleme. Oni, pre svega, treba da budu skromniji u svojim nastupima, trudeći se da izbegavaju deljenje lekcija ostalima. Trebalo bi da svoje političke stavove zasnivaju na raspoloživim dokazima a ne na predrasudama. Trebalo bi, takođe, i da budu voljni na promenu svojih stavova i mišljenja ukoliko podaci ne potvrđuju njihova uverenja. Ovo u velikoj meri odgovara onome što istraživači, zapravo, i čine; međutim, kada govore u javnosti, stručnjaci često nastoje da uproste svoje stavove.

Za ekonomiste, neusiljenost i skromnost podrazumeva da imaju sluha za one kojima su specijalnost druge discipline i delatnosti. U vezi imigranata, trebalo bi da čuju i poslušaju ono što sociolozi, politikolozi ili psiholozi imaju da kažu o tome kakve efekte može izazvati suživot u multikulturalnim sredinama.

Drugo, stručnjaci bi u svom pristupu trebalo da budu detaljniji i konkretniji. Oni bi trebalo da ispitaju uticaj ne samo agregatnog BDP-a u srednjoročnom periodu, kao što su to do sada činili, već i to kakve posledice ostavlja iza sebe sprovođenje određenih politika: kakvi su efekti tokom vremena, kako se odražavaju u konkretnom prostoru i situaciji, i kolika je njihova efikasnost unutar društvenih kategorija. Politička odluka može agregatno biti pozitivna, dakle u kategoriji združenih, grupisanih pojava, ali je u stanju da ozbiljno ošteti neke grupe – što je često slučaj sa merama (vizne, ekonomske, industrijske) liberalizacije.

Treće, ekonomisti treba da krenu i dalje od (obično ispravne) opservacije da se takvi efekti distribucije mogu rešiti preko poreza i socijalnih transfera, i, shodno tome, da rade na njihovom ostvarivanju. Da, ukoliko politička odluka dovodi do agregatnih dobiti, gubitnici u principu mogu nadoknaditi svoj gubitak i primereno ga kompenzovati. Ali, ovo je lakše reći nego učiniti.

U praksi, često je teško identifikovati gubitnike kao i pronaći prave instrumente i načine za njihovu podršku. Tvrditi da se problemi mogu rešiti bez ispitivanja kako i pod kojim uslovima je to izvodljivo bila bi čista intelektualna lenjost. Govoriti povređenima da su mogli biti pošteđeni bola neće im pružiti ništa manje razloga da bi bili manje ogorčeni, ili manje povređeni; takav njihov rečnik i javni nastup tipa “posle bitke svi generali” samo je dolivanje ulja na vatru, čime se dalje raspiruje nezadovoljstvo na račun tehnokratskih stručnjaka.

Iz razloga što je rastuće nepoverenje javnosti prema stručnjacima plodno tle za demagoge, ova situacija predstavlja pretnju po demokratiju. Akademici i političari mogu biti u iskušenju da odgovore odbijanjem, što izgleda kao vrhunac ignorancije i povlačenja u kule od slonovače. Ali, ni to stvari ne čini boljima. Nema potrebe predavati se populistima. Ono što je potrebno jeste imati više iskrenosti, što više smernostii skromnosti, što preciznije analize i što rafiniranija rešenja.

Jean Pisani-Ferry, France Strategie