Poslednje 3 od 16 zemalja CEEC-a konačno usklađene sa „Inicijativom pojas-put“

Estonija, Litvanija i Slovenija konačno potpisale “Inicijativu za pojas i put”, dok se Li sastao sa evropskim liderima šesnaestorke, prenose kineska novinska agencija Xinhua i dnevnik China Daily.

Kina je potpisala memorandume o razumevanju sa Estonijom, Litvanijom i Slovenijom u cilju promovisanja „Inicijative za pojas i put (IPP, BRI), što je signaliziralo da se svih 16 zemalja centralne i istočne Evrope složilo da se uskladi s ovom inicijativom.

Letonija je prošlog novembra potpisala takav dokument tokom petog sastanka lidera Kine i CEEC. Mađarska je u junu 2015. godine postala prva u Evropi koja je potpisala učešće u inicijativi.

Inicijativa koju je predsednik Si Đinping predložio 2013. godine obuhvata Ekonomski pojas koji bi trebalo da se gradi na potezu nekadašnjeg Puta svile, a takođe obuhvata i „Pomorski put svile 21. veka“ (21st Century Maritime Silk Road). To će stvoriti ogromnu trgovinsku i infrastrukturnu mrežu duž drevnih staza i puteva, kojima su se Istok i Zapada vekovima kretali i međusobno trgovali.

Ovi memorandumi nalaze se među više od 10 sporazuma potpisanih između Kine i zemalja CEE u ponedeljak u Budimpešti, mađarskoj prestonici. Potpisima je prisustvovao premijer Li Kećang i drugi lideri nakon šestog sastanka šefova vlada Kine i zemalja Srednje i Istočne Evrope. Dokumenti su obuhvatali oblasti kao što su međusobno infrastrukturno povezivanje, saradnja proizvodnih kapaciteta, infrastruktura i finansije.

Tokom sastanka, premijer Li je pozvao na promociju bilateralne trgovine, infrastrukturno i tehnološko povezivanje , inovacionu i finansijsku saradnju kao i razmenu kadrova i ljudi.

Li je pozvao svih 17 zemalja da ubrzaju proces ključnih projekata vezanih za povezivanje, promovišući veze kopnom, morem, vazduhom i putem interneta. On je naglasio da je potrebno donositi i usaglašavati više mera koje bi doprinele olakšavanju carinjenja robe. Kina bi, dodao je Li, želela da vidi više železničkih linija i direktnih letova između Kine i Evrope. Logistički centar će biti postavljen u regionu CEE zemalja, rekao je on.

Li je takođe predložio saradnju u oblasti inovacija, koja bi se fokusirala na proizvodne kapacitete, energiju, logistiku i poljoprivredu, rekavši da su preduzeća iz zemalja CEE više nego dobrodošla da učestvuju u strategiji „Made in China“.

Prema podacima Generalne carinske uprave, bilateralna trgovina između Kine i zemalja CEE je prošle godine dostigla 58,6 milijardi dolara, što predstavlja povećanje od 4,3 posto godišnje. Obim se povećao na 49,1 milijardi dolara u prvih devet meseci ove godine, što je za 14,1 odsto više nego u istom periodu prošle godine.

Kineske investicije u zemlje CEE premašile su devet milijardi dolara, dok su 16 zemalja CEE investirale više od 1,4 milijarde dolara u Kinu, drugu po veličini svetsku ekonomiju. Bilateralna saradnja krunisana je značajnim dostignućima u oblasti proširivanja kapaciteta transporta, energetike i proizvodnje. Oko 20 projekata je uspešno završeno ili su u izgradnji, a projekat izgradnje železnice na relaciji Mađarska-Srbija bio je jedan od najzanimljivijih.

Kao predsedavajući ovogodišnjeg sastanka Kine i država iz grupe CEE, mađarski premijer Viktor Orban izjavio je da je saradnja 16 zemalja CEE i Kine velika poslovna prilika za sve njih kao i da treba uzeti učešće u „Inicijativi za pojas i put“. On je rekao da će se stvoriti bolji ambijent za kineska preduzeća i njihova ulaganja, uz potrebu promovisanja dugoročnog razvoja i razmene između Kine i CEEC-a.

Doktor Feng Žongping, potpredsednik Kineskog instituta za savremene međunarodne odnose rekao je da su sve CEE zemlje smeštene unutar „Ekonomskog pojasa Puta svile“ (Silk Road Economic Belt), i da je njihovo potpisivanje zajedničkog memoranduma označilo ulazak u novu fazu saradnje između dve strane, onda kada treba postići i veći napredak.

“Saradnja između Kine i CEEC-a se uglavnom fokusira na trgovinu i infrastrukturu, a investiranje je ključ za rešavanje problema finansiranja infrastrukturnih projekata”, rekao je Feng. “Centralna i istočna Evropa, takođe, mogu biti ulaznica za Kinu, kako bi ušla na veće tržište Evropske unije.”

Žu Jin, Hu Jongći, China Daily 

Anđeli investitori – spasioci ključnih naučnih dostignuća

00

Digitalna ekonomija je poremetila polje istraživanja i razvoja (R&D, Research & Development), dok su ključni naučni proboji ostali zaglavljeni u laboratoriji.

Oni koji se u Silicijumskoj dolini bave nekim od informatičkih i visokotehnoloških zanimanja/biznisa, vole da govore o ključnim probojima koji se čak i ne tiču današnjice. Ne treba, ipak, zaboraviti da je prva i jedina američka organizacija koja je bila u stanju da postigne takve fundamentalne naučne pomake – vlada Sjedinjenih Država.

Prošlonedeljna vest da je preminuo astronaut Judžin Sernan (Eugene Cernan) je iznova oživela sentiment kolektivnh ambicija svih nas; Sernanovi podvizi u oblasti astronautike i inženjerstva su dugi niz godina bili inspiracija za humana stremljenja ljudske rase; nažalost, ambicije i ingenioznost čovečanstva izgleda da su tokom poslednjih nekoliko decenija „okraćali“, postavši začuđujuće skromni u poređenju s onim slavnim danima svemirske trke. Nekako baš u ovo vreme navršava se i 45 godina otkako je Sernan postao poslednji čovek koji je hodao Mesečevim tlom.

Sernan je oduvek delovao nekako pometeno na bilo kakav pomen njegovih „kosmičkih podviga“; zbunjen, čak pomalo sramežljiv na svaki takav komentar koji se ticao, kako je jednom prokomentarisao, “tih sumnjivih počasti”, uporno bi ponavljao kako “danas imamo svemirska istraživanja koja su proteklih decenija žrtvovana zarad – svemirskih istraživanja… što je zanimljivo, ali jedva da ima ičega vizionarskog u njima”, lamentovao je on. “Razočaran sam jer sam još uvek poslednji čovek koji je hodao Mesecom. To nam pre govori koliko nismo, nego koliko jesmo uradili.”

Ovakav slučaj ne važi samo za oblast svemirskih istraživanja već sada izgleda da nam nedostaje „prava stvar“.

Rafael Rajf (Rafael Reiff), predsednik MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) tvrdi da postoji opšti tržišni neuspeh u razvoju onoga što je nazvao “taf-tek” (tough tech), oblasti koja bi trebalo da se bavi najvećim svetskim izazovima, kao što su klimatske promene ili, recimo, lek za Alchajmerovu bolest.

Zapadni političari, koji hronično pate od „oskudice keša za svoje zamisli“ izgleda da su se izmakli; povukli su se iz dugoročnih društvenih i globalno bitnih misija, i uglavnom razmišljaju o svojim kratkoročnim izbornim ciklusima – ili kroz svoje tvitove.

Velike kompanije, koje već po tradiciji komercijalizuju tj tržišno unovčavaju tehnološke proboje razvijene u institucijama poput MIT-a, takođe su vremenom postale fiksirane na kratkoročne ciljeve. “Stvari su se u proteklih 10 godina drastično promenile”, kaže Rajf.

Možda nam je, kao potrošačima, digitalna ekonomija donela mnoge sjajne stvari ali je, s druge strane, upropastila dobro poznati doskorašnji model koji su istraživanje i razvoj imali, povećavajući time i rizike od ulaganja  u dugoročne kapitalne projekte od višeg društvenog interesa. Mnogo je inovacija prepušteno start-up kompanijama koje su osmišljene da snose veće rizike. Potencijalni investitori, međutim, koji finansijski podržavaju startap preduzeća, gledaju unapred najviše oko pet godina. Otuda nas u zadnje vreme i zasipaju aplikacijama za slanje poruka, kojih ima bezbroj, dok s druge strane nedostaju radikalna tehnološka dostignuća.

Analyzinf samples

Analyzinf samples

“Davno smo obećali leteće automobile a sve što sada imamo je 140 slova sve zajedno sa razmacima, koliko staje u jednu SMS poruku”, rekao je u jednoj svojoj poznatoj formulaciji Piter Til (Peter Thiel), jedan od najuticajniih investitora u Silicijumskoj dolini.

Naučnici sada ljutito komentarišu da, usled nedostatka sredstava, previše kreativnih ideja s potencijalom da transformišu svet ostaje nepovratno zaglavljeno u laboratoriji. Postavlja se ključno pitanje: kako obnoviti strast za ulaganjima u istinski fundamentalne tehnološke proboje, takozvani taf-tek (tough tech)?

Kao prvo, mora se napomenuti da neke aktuelne vladajuće garniture i dalje razmišljaju o „široj slici“ i razvoju projekata od globalne dobrobiti za čovečanstvo, što je danas posebno slučaj u Aziji. Može biti da već neko vreme uočavamo značajne promene u geografskom izmeštanju inovacija. Kina, u kojoj postojano vlada komunistička garnitura, i dalje veruje u preobražavajuću moć koju društvene misije mogu imati. Ova zemlja je, takođe, posvećena slanju svojih tajkonauta* na Mesec i troše ogromne svote novca na razvoj obnovljivih tehnologija.

(taikonaut* od kineskog izraza „太 空, tàikōng“ što znači duboki svemir, u miksu s izrazom „astronaut“; već uvrežena fraza za kineske astronaute).

Neki preduzetnici, uključujući Ilona Maska i Džefa Bezosa, uporedo sa svojim glavnim biznisima, iz svog džepa ulažu u razvoj kosmičkih programa i vrhunske tehnološke proboje. Neke od trenutno najinovativnijih kompanija, kao što je Guglov „Alfabet“, doslovce sipaju milijarde dolara u borbi protiv najvećih globalnih izazova, kao što su rešenje problema energetske efikasnosti ili, recimo, starenja.

06

Ali, po svemu sudeći, univerziteti koji su specijalizovani uglavnom za istraživanja trebalo bi da se znatno više usredsrede na razvoj, koji je u toj „jednačini“ zapostavljen. Mnogo se visokoškolskih i naučnih institucija udružuje sa fond-menadžerima kako bi komercijalizovali svoja istraživanja. MIT je, na primer, izrodio više od 1.000 start-up firmi u najrazličitijim oblastima – od biotehnologije do robotike.

Rajf tvrdi da „MIT-i dalje propušta priliku da svoja znanja upregne u rešavanje velikih svetskih problema”, kada se radi o zvaničnom stavu vezanih za ciljeve ove ustanove. U pokušaju da to učini, Rafael Rajf udružio se sa investitorima sa strane kako bi lansirali „Engine“, čiji je cilj da, “umesto kratkoročne dobiti, stavimo u prvi plan razvoj ključnih proboja, koji bi bili valjan odgovor i rešenje za velike probleme.”

MIT na dug rok ulaže 25 miliona dolara u poduhvat, uz cilj da u narednih nekoliko nedelja poveća svoju „investicionu municiju“ za preko $100 miliona. “Sve je u tome koliko će vaše ulaganje imati uticaja (po društvo i čoveka)”, kaže Rajf. “Ali, biće možda potrebno 10 godina kako bi se ova investicija isplatila.”

Projekat Engine će u svoje funkcionisanje uključiti daleko više od tog „strpljivog“ tj. dugoročnog kapitala: MIT-će, takođe, obezbediti jeftin prostor za startup firme koje su uvezane u ovaj projekat, omogućavajući im pristup specijalizovanoj, retkoj i vrhunskoj opremi kao i administrativnopravnu podršku i stručnu podršku i mentorstvo svojoj mreži akademaca i diplomaca. Cilj je ne samo da u stvaranju novih kompanija već i novih industrija, novih načina proizvodnje i stvaranja radnih mesta koja su vezana za isključivo vrhunske proboje u nauci i tehnologiji.

Jasno je kako je prerano govoriti o tome da li će Engine imati odgovor na osnaživanje, recimo, ekonomskog rasta. Ipak, ono čemu svakako treba odati priznanje jeste ambicioznost ovog poduhvata.

Jer, potrebno je da inovacije postanu – još inovativnije.

Fajnenšel tajms

 

Kineska naučna revolucija: blagodet za čitav svet

14

Kineska privreda je poslednjih godina prošla kroz radikalnu transformaciju i sada postavlja temelje za impresivna naučna i tehnološka dostignuća. Štaviše, Kina se sprema da bude glavni igrač u borbi svetske nauke protiv za sada neizlečivih bolesti, a ima puno razloga da se veruje kako će ova zemlja imati centralnu ulogu u budućim istraživanjima bio-nauka. Za Project Syndicate svoj osvrt na kineske naučne trendove dao je Džozef Himenez (Joseph Jimenez), izvršni direktor farmaceutskoog giganta Novartis.

Za početak, Prema izveštaju kvartalnog izdanja McKinsey Quarterly (MQ), Kina godišnje potroši više od 200 milijardi dolara na istraživanja, što je nivo investicija kojem jedino mogu da pariraju Sjedinjene Američke Države, koje su na čelnoj poziciji. Kineski predsednik Si Đinping (Xi Jinping) je naučne inovacije postavio u vrh kalendara nacionalnih prioriteta, zacrtanih vladinim trinaestim petogodišnjim planom kojem su prioriteti složeni projekti u trenutno gorućim oblastima kao što je istraživanje mozga, genetika, razvijanje metoda pohranjivanja i korišćenja velike količine podataka (Big data) i medicinske robotike.

Kina se toliko posvetila medicinskim istraživanjima delom i zato što se zemlja suočava s krupnim zdravstvenim izazovimaa koje treba prevazići. Očekuje se da će se do 2050. godine kineska populacija iznad 65 godina povećati za oko 190 miliona. U međuvremenu, hronične bolesti sada čine više od 80% finansijskog tereta zdravstvenog budžeta Kine. Stoga ne čudi da je Kina druga u svetu po veličini farmaceutskog tržišta, kao i da se očekuje da će troškovi za razvijanje inovacija, prema izveštaju MQ, 2020. godine dostići jedan trilion dolara.

Još jedan razlog zašto realno treba očekivati kinesku istraživačku revoluciju je taj što Kina sada ima više univerzitetski obrazovanih studenata u oblasti nauke, tehnologije, inženjerstva i matematike (tzv. STEM discipline) nego bilo koja druga zemlja – oko 2,5 miliona univerzitetskih diplomaca godišnje, ili pet puta više nego SAD. Samo u oblasti nauke i inženjerstva, Kina svake godine iznedri skoro 30.000 doktora nauka.

11

Istovremeno, državni podsticaji primamljivi su za kineske naučnike koji su dosad radili u vrhunskim naučnim institucijama u inostranstvu. Od početka 2008. godine pa do sredine 2014. godine, državni program “Hiljadu talenata” privukao je više od 4.000 povratnika nazad u domovinu, kako bi se “na svom terenu” bavili vrhunskim naučnim istraživanjima.

Ovi trendovi jasno ukazuju da Kina ima realnu šansu da postane vodeća sila u globalnim farmaceutskim istraživanjima, i da će uskoro doći vreme kada će se ključne inovacije i tehnološki proboji u Kini pojavljivati na redovnoj bazi i biti uobičajena pojava.

Globalne farmaceutske kompanije svesne su ovih trendova. Primera radi, korporacija Novartis u Kini već 10 godina radi na istraživanju i razvoju. Još su 2006. godine otvorili prvi integrisani R&D objekat u zemlji, i jedna su od najvećih međunarodnih kompanija u toj zemlji. Nedavno su u šangajskom naučno-tehnološkom parku Žanđjan (Zhangjiang) otvorili novi R&D centar.

U Šangaju rade vrhunski naučnici – mnogi od njih su se vratili u Kinu iz vodećih svetskih istraživačkih centara kao što su Harvard Medical School ili MIT – kako bi se fokusirali na, recimo, bolesti koje su endemske za kinesku populaciju. Ovo uključuje istraživanje lekova za suzbijanje kancera pluća, jetre i želuca, kao i drugih bolesti jetre (fibroza, ciroza i hronični hepatitis B). U odnosu na svetski prosek, ove bolesti nesrazmerno pogađaju ljude u Kini. Na primer, učestalost hepatitisa B u Kini je gotovo 30 puta veća nego u Sjedinjenim Državama;  stope raka želuca i jetre su 11 do 18 puta veće nego u SAD ili Evropi.

10

Zahvaljujući napretku u poslednjih nekoliko godina, naučnici sada mogu identifikovati epigenetske modifikacije enzima koji regulišu aktivnosti gena. Ova oblast istraživanja je posebno obećavajuća kada se radi o potrazi za novim, efikasnijim onkološkim terapijama. Jedimo je boljim razumevanjem načina na koji se ove bolesti manifestuju među kineskim pacijentima moguće “izbrusiti” optimalne, ciljane terapije koje se onda, nakon Kine, mogu uvoditi i širom sveta.

Kina bi mogla da vrlo dobro uspostavi opšte standarde za korišćenje epigenetike, čime se postiže i daleko bolje razumevanje uzroka bolesti. Novartisovi naučnici u Kini već rade na 15 projekata koji su u različitim fazama otkrivanja lekova, a ovakav tempo razvoja samo će se u budućnosti rapidno ubrzavati.

Glavni director Novartisa Džozef Himenez izuzetno je inspirisan kineskim potencijalima za izradu ključnih naučnih otkrića. Kao zemlja koja je sve važnija i referentnija u oblasti globalnog istraživanja i razvoja, njen doprinos nauci doneće blagodet u borbi protiv brojnih bolesti – kako u Kini tako i širom sveta .

Project Syndicate

Granice demokratije i kompetentnost: iskustva sa Istoka

Otkad je demokratije – a ona je mlado ustrojstvo, ako izuzmemo grčke polise – postavlja se pitanje da li je ona permanentno zacrtani i za sve meridijane superiorni sistem političke organizacije društva, kao i da li je osnovni demokratski postulat da „jedan čovek predstavlja jedan politički tj izborni glas“ način na koji se postiže stanje uspešnog i stabilnog društva. Postavlja se pitanje i da li se zahtevi i volja većinskog dela građana može preobraziti u teror i nasilje nad manjinom. Takođe, ovo nameće još jednu dilemu: Da li se u jednoj savremenoj demokratiji manjina sačinjena od bogate elite može služiti manipulacijama u demokratskom procesu, i da li je demokratski proces važniji od svog rezultata? Daniel Bell, kanadski profesor s Pekinškog univerziteta pisao je o ovoj temi u svojoj zapaženoj knjizi Kineski model, koja je povod za ovaj tekst.

00

Donedavno je bilo i nepristojno postavljati ovakva i njemu srodna pitanja. Ispoljavanje bilo kakvog skepticizma za vrednosti savremene demokratije je donedavno bio najkraći put da se uništi akademska reputacija, kao i da se dospe na listu prokaženih intelektualaca. Uspon zemalja sa juga i istoka Azije, a naročito fantastičan uspeh Kine doprineo je da se i taj politički tabu danas stavi pod lupu i najozbiljnije razmatra, ili da se o njemu, ako ništa drugo, naglas razmišlja.

18Nakon što je Kina krajem 19. i početkom 20 stoleća doživela poraze i traume od Zapada i njihovog pomorskog suseda, Japana, a nakon kulturne revolucije Mao Cedunga i kompletnog haosa koji je potom usledio, Azijski tigar je uspeo da se podigne i u relativno kratkom vremenskom periodu modernizuje, postavši nesumnjivo najveća globalna ekonomija i jedan od ključnih geopolitičkih igrača.

Kina je sprovela otvaranje ka „spoljnjem svetu“ a naročito ka stranom kapitalu, sprovodeći korenitu i radikalnu liberalizaciju svog privrednog, društvenog i ekonomskog sistema, uspevajući da pritom zadrži kontrolu nad svim svojim sektorima koji važe za strateške (energetika, bazne industrije, finansijski sistem, telekomunikacije, transportni sistem).

Tokom poslednje tri i po decenije, Kina je ostvarila zaista teško zamisliv ekonomski rast koji je u proseku iznosio više od devet odsto godišnje, a stopa siromaštva je, za samo 25 godina, pala sa osamdeset pet na deset odsto. Ekonomski sistem koji je proživeo (i preživeo!) radikalne reformske zahvate nije bio uporedo praćen i transformacijom političkog ustrojstva. Uloga i mesto kineske Komunističke partije ostala je ista kakva je bila i u Maovo doba, iako od komunističkih ideja više ništa nije ostalo. Autoritarni, jednopartijski društveno-politički sistem, međutim, nije nikako bio prepreka razvoju, drastičnom poboljšanju standarda i opštem napretku, dok je tranzicija ove zemlje bila nemerljivo uspešnija od onih što su doživljavale ostale socijalističke države, koje su se transformisale tako što su sledile – i povinovale se – savetima i uzorima sa Zapada.

23

Praktično da danas i ne postoji niko ko se barem jedanput nije zapitao: u čemu leži tajna uspeha Kine, kolika je održivost tog fascinantnog uspeha kao i šta je to što je razlikuje i ističe od sada već bivših socijalističkih zemalja?

Neki iole zaokružen i pouzdan odgovor na ovo i slična pitanja moguće je dati tek u budućnosti, nakon što prođe neko vreme – tek onda kada se bude videlo na koji će se način Kina izboriti s usporavanjem svog rasta; tu je još par ogromnih problema: kako se izboriti sa socijalnim i društvenim razlikama nastalim u poslednjih nekoliko decenija, kao i sa korupcijom koja je nagrizla socijalnu i društvenu strukturu. Uprkos ovim neizvesnostima, neki bi zaključci mogli da se izvedu već sada.

Ipak, autoritarni sistem upravljanja zemljom nije odmagao niti kočio reformske procese. Naprotiv. S obzirom da se društveno-politički sistem nije menjao, energija društva nije bila trošena na prečeste izbore ili političke kampanje, a politički sistem nije otvorio prostor za oportuniste, populiste, demagoge, i šarlatane bez svojih ideja; dragocena društvena energija, dakle, nije uludo trošena na samonarečene reformatore, čije bi vizije dosezale do narednog ponedeljka, ili, možda, u najboljem slučaju, do prvih narednih izbora.

Kina, kao država koja bez prekida postoji već milenijumima, poseduje specifičan senzibilitet za pojam vremena i nikada nije u žurbi. Njene su reforme sprovođene relativno brzo, ali nisu sprovođenje na brzinu. Kina nije primenjivala reformsku šok-terapiju, već ih je sprovodila pažljivo, korak po korak, ali hrabra i odvažna u svojim eksperimentima, hrabro testirajući svoju ekonomsku politiku kroz pilot-projekte limitirane prvo na manje oblasti. Ukoliko bi se, u nekom trenutku, neki eksperiment pokazao uspešnim, reformski potezi bi se potom prenosili i na ostatak zemlje.

Ne manje važno, ako ne i najvažnije bilo je to što je Kina uspela da kreira efikasan administrativno-poslovni aparat upravljanja te da značajno osnaži kvalitet svog kadra koji je poticao iz komunističke partije. Konfučijansko duhovno nasleđe kao i iskustva njihovih suseda, Japana i Singapura, koja se takođe oslanjaju na konfučijanstvo, imali su značajnog uticaja na ove procese.

17Još pre petnaestak stoleća (tačnije, od kraja šestog veka), ova zemlja je ustanovila praksu po kojoj se osoblje koje želi da radi u državnom aparatu bira na osnovu ispita, na kojima se proveravaju potencijalni kandidati. Proces odabira osoblja koje se zapošljava u državnom aparatu bio je selektivan i bazirao se, pre svega, na pismenoj formi testiranja aspiranata, na osnovu kojeg bi se odabrali najbolji.

Iako je metoda odabira osoblja za državnu administraciju postojala i tokom stare ere, tek je od sedmog stoleća meritokratski način odabira postao ustaljena praksa. Konfučije je živeo na prelazu iz 6. u 5. vek p.n.e, mada njegov duhovni uticaj stupa na scenu u punom zamahu tek tokom 2. stoleća p.n.e., tokom vladavine dinasije Han.

I ovaj proces je, naravno, u nekim periodima bio meta manipulacija a takođe i podložan nepotizmu i spoljnim uticajima iako je, uprkos svemu, uspostavljena jedinstvena praksa koju su potom preuzele i druge zemlje, recimo, Vijetnam i Koreja. Ovako duga tradicija i kontinuiran sistem meritorne tj meritokratske selekcije kadrova prisutan je jedino u Kini. Treba napomenuti da je sposoban birokratski kadar ujedno bio i preko potreban korektiv, odnosno, svojevrsna zaštita od lošeg „vladajućeg kadra” i njihovih loših poteza; otuda i nije slučajno to što je Kina u ovom viševekovnom – čak milenijumskom – kontinuitetu bila najuspešnija i najveća svetska sila u istoriji civilizacije.

Bivajući pod snažnim uticajima ideja koje su dolazile sa zapada – a koje su u ovu zemlju ušle uporedo sa već pomenutim porazima koje je Kina doživela – napušteni su Konfučijevi principi kao i način selekcije kadrova.

05

Postojalo je puno onih koji su baš u konfučijanstvu i iznašli „razlog“ za njihove poraze, dok ih je Maova era još više udaljila od tradicije, kako u životu tako i u biznisu. Prednost je, u tom dobu, umesto meritokratskoj davana političkoj podobnosti, dok je tadašnji kadar ponajviše počivao na ratnicima koji su bili ideološki jasno određeni i „kompatibilni”, baš kao i radnici i seljaci. Ovaj period, koji je bio sve samo ne meritokratski, padao je izuzetno teško tadašnjim intelektualcima.

Ovakva praksa je ukinuta smrću Mao Cedunga, a početkom 90-tih je opet uspostavljen sistematski metod testiranja onih koji se kandiduju za državnu i partijsku administraciju. Procedura za prijem novih kadrova je zaista jedinstven, tako da ne postoje odvojeni „alternativni načini” ili “kanali“ kroz koje je moguće uspešno proći prijem partijsko-administrativnog kadra – tim pre što se ovo osoblje ionako neprekidno pomeralo: sa državne na partijsku funkciju i obrnuto.

Testovi koji se u procesu prijema polažu su koncipirani tako da iziskuju pozamašne analitičke sposobnosti od kandidata, dok je dimenzija zasnovana na ideologiji postala sasvim irelevantna. Prijemni ispiti su izuzetno selektivni a ispiti teški, dok je broj prijavljenih kandidata ogroman pa samo mali broj najboljih napokon biva primljen.

Krucijelni deo edukacije započinje tek po odabiru budućih kadrova, koji se na učenje i praksu šalju u kineske provincije, dok je put ka vrhu i svim važnijim funkcijama dugotrajan: barem oko 20 godina. Tako razbacani u različite delove zemlje, kandidati u ovom periodu stiču iskustva na različitim partijskim i/ili državnim nivoima. Na svakoj narednoj stepenici pri usponu na društvenoj lestvici, i u svakoj karijernoj fazi, njihovi rezultati se vrednuju i mere. Ne postoje bilo kakve “prečice”, i kada se napokon stigne do visokih državnih (partijskih) funkcija, svi kandidati imaju iza sebe ogromno iskustvo u radu unutar upravljačkog aparata države.

16

U ovako organizovanom sistemu gde je metod selekcije kadra izuzetno razrađen i oštar, praktično je nemoguće da posao najviših državnih službenika – ministra, premijera, ili partijsko-državnog funkcionera – bude i prvi zaista ozbiljan posao koji bi neko u životu radio. Kineska država i njen upravljački mehanizam nije tek “igračka“ nekih previše ambicioznih i nadobudnih amatera. Nije sve idealno, što je i razumljivo, a ovaj sjajno strukturisan proces odabira državnog kadra je povremeno izobličen nepotizmom i korupcijom, premda to danas nije tako čest slučaj kao što je bilo do devedesetih godina prošlog stoleća.

25Rasterećeni za zapad uobičajenog konstantnog političkog pritiska kako opozicije tako i medija, pritiska koji je prepoznatljiva odlika višestranačkih sistema, pažljivo odabrani kineski kadrovi imaju kapacitet za formulisanje i sprovođenje dugoročne strategije, kao i da je po potrebi koriguju i tako se adaptiraju dinamičnim globalnim tokovima i promenama. Stoga nije slučajnost to što Kina već godinama ostavlja utisak zemlje koja poseduje najdugoročniju i najjasniju razvojnu strategiju među svim razvijenim državama (Treba napomenuti i da „kadrovi koji rešavaju sve“ nisu samo opsesija kineske komunističke garniture. Sasvim slično je o tome razmišljao i Li Kuan Ju, koji je voleo da kaže kako se uspešnost Singapura zasniva na znanju samo tri stotine ljudi, koji predstavljaju kvalitetan kadar u državnoj administraciji).

Uprkos krupnim društvenim i ekonomskim promenama i odustajanju od socijalističkog kursa, Kina je očuvala veoma visok nivo socijalne i političke stabilnosti. I ovde se, kao i inače tokom najvećeg dela kineske istorije, lavovski deo uspeha duguje nasleđu Konfučijeve misli. Shodno takvoj duhovnoj tradiciji, društveno saglasje vrednuje se daleko više od ličnih sloboda, uz poštovanje autoriteta koji se najčešće ne dovode u sumnju. Vlast, nasuprot tome, u kome god da se oličava, na sebe preuzima obavezu da državom upravlja mudro, vešto i u interesu svih njenih građana.

Hijerarhija na kojoj počiva konfučijanska struktura društva usađuje se još od malih nogu, u porodici. Počinje kao vrlina poslušnosti koju deca treba da gaje prema svojim roditeljima, a naročito ocu. Ovo povinovanje autoritetu je bezuslovno i neupitno, a prenosi se i po vertikali, sve do upravljačkog vrha i samog vladara. Obaveza koju deca imaju prema svojim roditeljima traje do kraja života. Ostaje da se vidi da li će savremena kineska porodica odoleti iskušenjima modernog doba.

22

Stabilnost porodice i solidarnost unutar ove “osnovne ćeije društva” doprineli su i da kineska država skine sa sebe zamašan, možda čak preterano veliki deo socijalne brige. Tako se Kinezi, umesto na svoju državu, danas oslanjaju na svoju porodicu, a što, opet umnogome rasterećuje budžetsku kasu, omogućavajući da se ogromna finansijska sredstva usmeravaju u privredni i društveni razvoj (Cinici bi ovde jetko dobacili kako se upravo grabljivost i korupcija sprovode „u korist i za dobro porodice“, što je ono drugo, drugačije, i ne tako lepo lice istog fenomena).

Konfučijanstvo, u svakom slučaju, nikada nije podržavalo bilo kakvu formu nemoralnog i nepoštenog ponašanja već upravo suprotno: Konfučijevi stavovi uvek su ukazivali na jedan jedini put za svakog od nas: put moralnog integriteta i vrline.

Kineske vlasti svoj kredibilitet temelje na njenim zadivljujućim – i objektivnim – ekonomskim postignućima. Briljantnost ovih uspeha i dostignuća je još uvek sasvim dovoljna da „pokrije“ sve male i one ne tako male velike korupcijske skandale, mnoge kriminalne radnje i zloupotrebe funkcija do kojih svakodnevno dolazi, naročito u kineskoj provinciji, kao i ogroman jaz koji se sve više razjapio, razdvajajući siromašne građane od bogatih. Ipak, istini za volju, neki kineski gradovi još od 2007. godine sprovode eksperiment sa ciljem umanjivanja problema nejednakosti, mada bi Kina, ionako, u ovoj oblasti ponešto mogla da nauči od svog suseda, Japana, koji je egalitarnija tvorevina od Kine.

Sva dosadašnja istraživanja i ankete pokazuju kako kineske vlasti uživaju ogromnu podršku javnosti, u svakom slučaju daleko veću nego što lideri država razvijenih demokratija imaju na svom terenu. Ovakvu vrstu kredibiliteta i podrške je pakleno teško održavati. Zbog toga su kineske vlasti u obavezi da konstantno ispunjavaju visoka očekivanja i nade svojih građana – iako, realno,  to i nije uvek moguće.

06

Vladajuće strukture Kine pokazuju izuzetnu osetljivost na nagoveštaje i signale koje im upućuje domaća javnost. Sve ono što građani pišu i govore u virtuelnom kosmosu Internet komunikacija pažljivo se prati a potom i analizira. Vlasti su svesne da je neminovan put ka jednoj većoj demokratiji, baš kao i većim političkim slobodama, pa stoga pokušavaju da tim procesom ovladaju i upravljaju. Nakon što je skoro dve decenije eksperimentisala, Kina je 1998. godine donela novi zakon po kome se u seoskim područjima formiraju komiteti za samoupravu koji bi, shodno veličini sela, imali između tri i sedam  članova – oni se biraju tajno, direktno – obavezno uz više kandidata.

U gradu po imenu Fošan je, recimo, u toku realizacija jednog pilot-projekta koji ima za cilj osnaživanje demokratije. Građanima Fošana biće obezbeđeno da putem Interneta popune upitnike i ocene lokalne rukovodioce. Ti rezultati će, u svom povratnom efektu, uticati na mesečna primanja ovih funkcionera.

01Demokratski procesi će se polako širiti i ići će odozdo naviše, a Kina je u fazi intenzivne potrage za optimalnim modelom. Mala je verovatnoća da će demokratski procesi doći i do samog vrha, kao što je malo verovatno i da će u doglednoj budućnosti Kina postati višepartijska demokratija. Ako se to kojim slučajem i dogodi, verovatnije je da to bude strogo kontrolisana demokratija, po uzoru na Singapur.

Kini predstoji težak i dug put. I mada vrh ove, sada privredno najsnažnije zemlje, pokušava da se vrati svojim konfučijanskim izvorima – čime bi zamenili već napuštenu komunističku ideologiju – šanse za uspeh su krajnje neizvesne. Konfučijeva duhovna staza vrline, skromnosti i harmonije se prilično teško uklapa u savremene procese i modernizaciju. Uprkos žilavog otpora i pozivanja na tradiciju, uticaj snažnih vetrova sa zapada je očigledan. Želja za novcem i robom danas je u Kini snažna koliko i u zemljama Zapada. Moguće je, čak, i da će građani Kine pre okupe oko nacionalne, a ne konfučijanske ideje.

Daniel A. Bell, The China Model: Political Meritocracy and the Limits of Democracy

Poruka elitama u Davosu

11

Oči investitora trenutno su uprte u njima najvažniju fluktuaciju: pad cena nafte i konstantne promene cene energenata. I evo malog čuda: sa naftom koja sada košta samo 30$ po barelu, 15% manje u odnosu na početak godine, energetska tržišta signaliziraju probleme koji su pred nama – posebno imajući u vidu nastavak nestabilnosti u Kini. Svetski Forum u Davosu je jedinstvena prilika da se razmatraju dostignuća, pogreške i budući trendovi u globalnom biznisu, finansijama, ekonomiji, privredi i trgovini. Jedna od tema, uz novu, četvrtu tehnološku revoluciju koja je upravo u zamahu biće i sve podeljeniji svet: još širi jaz između najbogatijih i “nas ostalih”.

Kao još jedan pokazatelj koliko se tektonske ploče u globalnoj ekonomiji pomeraju, pokušajmo da pratimo Baltic Dry Index, koji meri troškove isporuke sirovina kao što su ugalj, metali i pšenica i đubriva širom sveta.

Najčešće je slučaj da ovaj londonski berzanski indeks ne privlači veliku pažnju javnosti; Na kraju krajeva, u eri u kojoj su investitori opsednuti tokovima kapitala – ili najnovijim digitalnim spravicama – izgleda prilično “retro” i staromodno fokusirati se na dosadne detalje o lukama i kontejnerima.

Ali, upravo sada, ponašanje tog Baltičkog indeksa je gotovo jednako dramatično kao i kretanje cena nafte. Taj indeks je pao ispod 400 po prvi put otkako je počelo njegovo praćenje 1985. godine, nakon nekoliko nedelja stalnih padova. Prošlog leta je indeks bio znatno iznad 1.000, u 2010. godini je bio oko 4.000. Dakle, ako vas je spopala želja da uputite tovar uglja, cementa ili nafte preko mora, trenutno će vas to koštati manje nego u poslednjih 30 godina.

Naravno, bilo bi lepo da mislimo da je ovo samo još jedan znak naše moderne tehnološke revolucije. Ali ključni razlog zašto cene prevoza roba padaju tako brzo je da se obrasci moderne trgovine i globalnog rasta ne ponašaju u 2016. kako bi finansijeri sa zapadnih i tržišta u razvoju mogli očekivati, ili kao što su radili tokom ranijih bumova trgovine.

Tokom protekle decenije, brodske kompanije posvuda – od Grčke do Kine – proširile su svoje suve zapreminske kapacitete. One su to učinile delimično i zato što je za njih bilo jeftino da pozajmljuju novac. Novi investitori, kao što su zapadni privatni investicioni fondovi, takođe su ulagali u njih, tražeći nove načine da zaposle svoj novac.

Drugi razlog za bum je bila činjenica da se generalno pretpostavljalo da će globalna trgovina i dalje nastaviti da raste. Sve donedavno ova pretpostavka nije delovala nerazumno. U deceniji pre 2008. godine, globalna trgovina rasla je u proseku za sedam odsto godišnje, brže od globalnog rasta BDP-a, jer su zemlje poput Kine bile u ekspanziji a zapadne kompanije su stvarale mrežu prekograničnih lanaca snabdevanja.

Istorija se, međutim, ne odvija na predvidljive načine. Kao što je Svetska banka to opisala u svom najnovijem otrežnjujućem izveštaju, globalni rast trgovine je naglo usporio u poslednjih nekoliko godina na oko tri odsto, ili otprilike tempom globalne ekspanzije BDP-a, i sada nastavlja da usporava.

To delom odražava strukturne promene: Svetska banka, na primer, smatra da su ovako loše prognoze zasnovane na neuspehu vlada da sprovode multilateralne trgovinske poslove na brži način. Takođe se čini da zapadne kompanije više ne grade nove prekogranične lance snabdevanja u tako grozničavom tempu. Ipak, noviji razlog sporog tempa trgovine jeste pogubna kombinacija niskog realnog rasta na tržištima u razvoju, zajedno sa nestabilnošću deviznih kurseva i padom cena sirovina; zalihe se gomilaju u skladištima.

To ostavlja brodarstvo – doslovno – nasukano. Vlasnici tzv. velikih plovila (najvećih po veličini) računaju da ih dnevno košta oko $8.000 da ove velike brodove teraju morima; Međutim, troškovi isporuke za korisnike su toliko niski da oni inkasiraju samo $5.000 na ime honorara. Stoga i ne iznenađuje da ovako uska profitna margina čini brodovlasnike izuzetno nevoljnima da svoje brodove pokreću. Kao rezultat toga, šrafovi trgovinskog sistema usporavaju.

Nadajmo se kako je ovo samo privremena pojava kratkoga daha. Isporuke roba su i  dosad doživljavale velike ciklične uspone i padove. Ukoliko se neki kapaciteti uklone, preko procesa kreativne destrukcije, ovo bi trebalo da na kraju pomogne cenama da se normalizuju. I zaista – ovo se već uveliko dešava. Krajem prošle godine, na primer, Dojče banka je zatresla ceo svet kada je od singapurskih vlasti zahtevala da blokiraju velikog prevoznika u vlasništvu jedne investicione šeme zbog neisplaćenih dugova. Nesumnjivo je da nas nova bankrotstva u brodskom prevozu očekuju i u ovoj godini.

“Na kraju” je ključna reč ovde: osim ako Kina ne demantuje cinike i proizvede novi privredni rast, postoji velika mogućnost da će Baltic Dry Index nastaviti da udara sve nove i nove rekorde ka dnu. Smatrajte to, ako hoćete, kao još jedan znak štetnih ekscesa koji se stvaraju zbog jeftinog novca; ili kao moćan pokazatelj da je rast tržišta u razvoju u zastoju. U svakom slučaju, elite koje se skupljaju u Davosu na Svetskom ekonomskom forumu 2016. trebalo bi da ovo uzmu u obzir: prava poruka Baltic Dry Index je da globalizacija ne napreduje uvek pravolinijski.

Opisani trendovi dobro se uklapaju sa već uočenim trendovima (Videti kao primer tekst “Globalna trgovina u slobodnom padu: pretovar kontejnera u Kini na rekordno niskom nivou, prevoz tereta železnicom posrće, kamionski prevoz usporava”), i upozorenjima da je ovaj trend mnogo veća pretnja svetskoj ekonomiji od rasta i padova valuta, smanjenja ili povećanja referentnih stopa pa čak i stanja na berzama. Usporavanje globalne trgovine posebno je izraženo od 2014. godine, a nastavljeno je i u 2015. godini.

Počelo je dramatičnim usporavanjem Baltic Dry indeksa (koji meri aktivnost brodske trgovine po frekventnosti plovidbe najvećih brodova koji na 23 svetske rute prevoze fosilna goriva, rude metala i žitarice), potom je nastavljeno usporavanje prevoza roba železnicom – u SAD na primer za oko sedam odsto, što je bio prvi znak da su veliki delovi industrije i dalje u recesiji. Pooštravanje obaveza u oblasti zaštite životne sredine i niska cena gasa uticali su na drastično smanjenje isporuka uglja, koji predstavlja jednu trećinu svih prevezenih roba na železnicama SAD, smanjene su i isporuke nafte sa polja za proizvodnju nafte iz škriljaca a odmah potom i drugih elemenata za tu proizvodnju – peska i šljunka. Ali to nije bio događaj vezan za samo jednu industriju: smanjene su i isporuke veštačkih đubriva, hemikalija i drugih industrijskih roba jer su se industrijska postrojenja našla u žrvnju između jakog dolara i malih kapitalnih ulaganja.

Izvestan izuzetak je indermodalni prevoz gotovih proizvoda, ali je prevoz drugih roba poput drveta, uglja, metala i nemetala bio u padu.

Dodatna potvrda ovakvih kretanja usledila je i posle objavljivanja rezultata poslovanja kompanija koje se bave železničkim prevozom i državnim železničkim kompanijama.

Potom je na red došao i prevoz kamionima koji je 2014. godine doživljavao svoj bum. Pokazalo se da je 2015. godina donela sasvim suprotne trendove jer se pokazalo da kupovna moć srednje klase i modernog proletarijata slabi. Naime, kamionski prevoz je najbolji pokazatelj tražnje za robama u maloprodaji i još jedan pokazatelj mogućnosti ulaska u novu recesiju.

 

FT, ZeroHedge

MIT Review: Najbolji tehnološki GIF-ovi 2015.

Renomirani MIT Technology Review (MTR), reperna periodika specijalizovana za nauku i tehnologiju, svake godine donosi i prikaz najzabavnijih GIF animacija koje su poslužile kao ilustracija članaka. Ove animacije su nam – osim što su zabavne – na izvestan način govorile i o dostignućima ali i promašajima na naučnom frontu. Evo nekoliko GIF “pokretnih slika” koje su se izvrsno uklopile u vrhunske priče o tehnologijama u protekloj 2015. godini.

Prvi 3-D printer sposoban da istiskuje rastopljeno staklo kroz mlaznicu.

Prvi 3-D printer sposoban da istiskuje rastopljeno staklo kroz mlaznicu. Cela priča je ovde

 

Savremena oprema održava srce u životu, koje nastavlja da pulsira izvan tela

Savremena oprema održava srce u životu, koje nastavlja da pulsira izvan tela. Cela priča je ovde.

 

VR set omogućava čoveku da "naseli" plišanog medvedića, pomerajući ga potezima glave

VR set omogućava čoveku da “naseli” plišanog medvedića, pomerajući ga potezima glave. Cela priča je ovde.

 

Ljudske ćelije, svaka od njih pojedinačno zatvorena u po jedan mehurić radi sprovođenja genomske analize

Ljudske ćelije, svaka od njih pojedinačno zatvorena u po jedan mehurić radi sprovođenja genomske analize. Cela priča je ovde.

 

"Robot-zidar" koji slaže cigle triput brže od čovek

“Robot-zidar” koji slaže cigle triput brže od čoveka. Cela priča je ovde.

 

Pomalo zastrašujući humanoidni robot u "veličanstvenom" padu.

Pomalo zastrašujući humanoidni robot u “veličanstvenom” padu. Cela priča je ovde.

 

Raketa Falcon 9 aterira na raketnu rampu, vrativši se iz stratosfere. Cela priča je ovde.

Raketa Falcon 9 aterira na raketnu rampu, vrativši se iz stratosfere. Cela priča je ovde.

 

Antonio Regalado, MIT Technology Review (30.dec 2015)

 

 

2015. godina: Najbolja u istoriji za prosečno ljudsko biće (1/2)

Kristalna Kugla 0000000

Tokom 2015. nasilje je dominiralo naslovnim stranama medija. Ali, po mnogim parametrima, čovečanstvo je u boljem stanju nego što je ikada bilo, piše Čarls Keni za Atlantik magazin.

Od Pariza do Sirije preko San Bernardina do Avganistana, svet svedoči sramotnim i smrtonosnim tragedijama u 2015. To je došlo kao vrhunac na već postojeće patnje stotine miliona stanovnika koji žive u bedi koji su bukvalno zarobljeni u stanju siromaštva, i čiji životni vek skraćuju bolesti i neuhranjenost. Ali uza sve to, u 2015 smo takođe bili svedoci kontinuiranog napretka ka boljem kvalitetu života za veliki deo planete, zajedno sa tehnološkim dostignućima i političkim dogovorima koji sugerišu da dobre vesti mogu da nastave da se šire i naredne godine. Tragedija i beda su ređe nego što su bili pre 2015-i postoje svi razlozi da se nadamo da će ona biti još manje rasprostranjena u 2016.

Počnimo razmatranjem akata nasilja u Americi – uprkos epidemiji masovnih pucnjava, ova zemlja je mnogo sigurnija nego što je to bila u prošlosti. Prema najnovijoj statistici FBI objavljenoj u septembru 2015, trend nižih stopa nasilnog kriminala u Sjedinjenim Američkim Državama koji je počeo u ranim 1990-ih nastavio je da opada i u 2014. godine: Bilo je skoro 3.000 manje nasilnih zločina u 2014. u odnosu na prethodnu godinu i više od 600.000 manje nego 1995. godine-što je pad za 35 odsto u ovom periodu. Najnoviji podaci UN ukazuju da je ovo deo globalnog trenda- da uzmemo za primer jednu kategoriju nasilnog zločina, procenat ubistava pao je za oko 6 procenata u zemljama za koje postoje raspoloživi podaci između 2000. i 2012. godine.

To međutim, na žalost, ne vazi za terorizam i ratove u svetu. U oba je prema najnovijim raspoloživim podacima, u 2013 i 2014. bilo više žrtava u odnosu na nekoliko godina neposredno pre ovog perioda. Počev od 2011. godine, Sirija je najviše doprinela preokretu dugoročnog trenda ka sve manjim postocima smrtnih slučajeva u sukobima. Dok bi 2015. mogla biti za nijansu bolja od 2014. u smislu broja smrtnih ishoda u Siriji, koje prati Syrian Observatory for Human Rights, ipak trendovi sugerišu da u borbama koje se vode širom sveta ima više mrtvih nego 2010. Ipak nuklearni sporazum sa Iranom, postignut ovog leta, pruža izvesne dokaze da je mirno rešavanju sporova moguće, kako u regionu tako i širom sveta. I, širom sveta, broj tekućih ratova i bitaka je još uvek daleko ispod njihovog nivoa iz 1970-ih i 1980-ih.

Osim toga, terorizam, rat i ubistva ako ih uzmemo sve zajedno, i dalje predstavljaju manji uzrok smrti u svetu u odnosu na druge faktore. Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da je u 2012. 119,463 ljudi poginulo u incidentima “kolektivnog nasilja i pravne intervencije, kao što su građanski rat, a 504.587 je umrlo od epizoda “interpersonalnog nasilja”, kao što su ubistvo, što su najsvežiji dostupni podaci. U istoj godini, prema indeksu globalnog terorizma 11.133 ljudi je poginulo u terorističkim napadima-što navodi na zaključak da se na terorizam odnosi oko 1,8 odsto nasilnih smrti u svetu. A sa svim smrtima koje s emogu pripisati terorizmu koji je u 2012. bio u usponu, on se i dalje može okriviti za tek tri stotinke od jednog procenta globalne smrtnosti. Sve kolektivno i međuljudsko nasilje zajedno čini oko 1,1 odsto ukupnih smrtnih slučajeva u 2012. Besnilo je bio odgovorno za tri puta više smrtnih slučajeva nego terorizam 2012. Rak želuca je ubio više ljudi nego ubistvo, ubistvo iz nehata, i ratovi zajedno. A dobra vest za mnoge od važnijih uzroka globalne smrtnosti je da je svet nastavio napredak u borbi protiv njih i u 2015. godini.

01

2016, predviđanja: ulična scena. Infografika Nesta.org.uk

Uzmite na primer dva jahača apokalipse koji jašu zajedno: glad i kugu. Obojica su bili u defanzivi u 2015. godini. Bilo je bojazni d abi suša u Sahelu mogla izazvati masovnu glad ove godine -naročito u zonama sukoba poput Južnog Sudana. Iako je rizik od velikih nestašica hrane u 2016. i dalje visok, taj strah se bar za sada još nije materijalizovao. Smrt izazvana glađu postaje sve ređa i sve je ograničenija na nekoliko područja u svetu gde preti potpuni kolaps države. S tim u vezi, procenat svetske populacije koja je pothranjen je pao sa 19 odsto na 11 odsto između 1990. i danas.

Ili pogledajte bolesti: Tokom novembra 2015. godine, potvrđena su samo četiri slučaja ebole u tri zapadne afričke zemlje koje su bile u epicentru izbijanja epidemije 2014-2015. Za oko 11.315 ljudi se znalo ili verovalo da su poginuli kao žrtve te epidemije širom sveta, ali u odnosu na 2014. Centar za kontrolu bolesti očekuje da je možda postojalo čak 1,4 miliona slučajeva ebole u Liberiji i Sijera Leone samo do polovine januar 2015, ali je urpkos tome, iz ove pretnje svet lako izašao, sa ukupnim brojem smrtnih slučajeva usled izbijanja epidemije od 29.000 ljudi do danas. Vakcina protiv ebole, koja je testirana ovog proleća u Gvineji pokazala se 100 efikasnom, što ukazuje da buduće izbijanje bolesti treba da bude daleko manje smrtonosno. Takođe smo videli i izvestan napredak zahvaljujući korišćenju vakcine protiv malarije.

Distribucija starijih vakcina u proteklih nekoliko godina, takođe je spasla više života nego ikada ranije u odnosu na ovu godinu, pošto vakcina pruža doživotnu zaštitu, ili bar višegodišnju zaštitu. U avgustu je objavljeno da u Africi nije otkriven nijedan slučaj dečje paralize u poslednjih 12 meseci, što znači da je se za bolest sada zna da postoji samo u Pakistanu i Avganistanu. Ono što je nekada bio globalni ubica, sa 350.000 slučajeva ne tako davno, na primer 1988. godine, nalazi se na ivici izumiranja. A samo od 2000. godine, širom sveta broj slučajeva malih boginja je opao za više od dve trećine, čime se spasava više od 17 miliona života -u velikoj meri zahvaljujući povećanoj stopi vakcinacije.

U međuvremenu, UN je izvestila da je ove godine globalna smrtnost dece od svih uzroka više nego prepolovljena od 1990. do danas. To znači da 6,7 miliona manje dece mlađe od pet godina umire svake godine u odnosu na 1990. godinu. Skoro 7 miliona porodica izbeglo je bol vezanu za smrt svog deteta u 2015. godini, što ne bi bilo moguće da u protekle dve i po decenije nije napravljen kumulativni istorijski napredak u smanjivanju smrtnosti dece. U 2015, smo takođe zabeležili najniži ikada procenat dece koja su izvan osnovne škole. Prema UN – manje od jednog od 10 dece. Broj dece izvan škole je pao sa 100 miliona u 2000. godini na projektovanih 57 miliona u 2015.

 

Atlantik magazin

Naučne nagrade koje su ustalasale javnost

Nagrada Zdrav Okean XP (The Ocean Health XPrize, OHXP) razotkriva novu modu među filantropima.

Wendy-Schmidt1-copyWendy Schmidt, osnivač nagradnog fonda Zdrav Okean XP (The Ocean Health XPrize)

Oči okeanografa širom sveta su ovog meseca uprte ka Njujorku. Razlog? Vendi Šmit (Wendy Schmidt), supruga izvršnog direktora Google-a Erika Šmita (Eric Schmidt), će 20 jula iskoristiti dva miliona dolara impresivne porodične gotovine, koje će uručiti jednom naučnom timu. Ova darežljivost neće ići u svemirska istraživanja, niti će se dati nekome ko se bavi elektronikom, medicinom ili tehnologijom. Umesto toga, novac će ići naučnicima koji su osmislili najbolji senzor za merenje aciditeta tj. kiselosti okeana u realnom vremenu.

Ekolozi su zabrinuti da se povećanje koncentracije ugljen-dioksida u našoj atmosferi uticati da okeani postaju sredina fatalna po život u njima. I pošto niko nije bio u mogućnosti da prati šta se dešava – zato što je ova oblast bila nerazvijena – samo treba gajiti nadu da će ova nagrada podstaći još više investicija i interesovanja.

U nekom smislu, projekat je već ispunio svoj cilj, barem je to neki moj osećaj, piše za Fajnenšel Tajms novinarka Gilijen Tet: Do prošle nedelje, nastavlja ona, nikada nisam razmišljala o problemu kiselosti okeana. Ali, nakon što sam čula neke alarmantne poruke i podatke o ovoj temi koji su predstavljeni na Aspenskom festivalu inovativnih ideja (Aspen Ideas Festival), sada mi je sasvim jasno zašto Vendi i Erik Šmit apeluju na hitno razmatranje ovog problema na globalnom nivou.

Postoji još jedan razlog zašto je OHXP nagrada fascinantna: ona, takođe, razotkriva i novu modu među filantropima kada se radi o njihovom izboru dodele velikih para naučnim projektima. Ideja nije nova: bogati ljudi i vlade već vekovima dodeljuju novčane nagrade. Primera radi, britanska vlada je 1714. usvojila Zakon o Longitudi (geografskoj dužini), osnivajući odbor koji je ponudio ogromnu novčanu nagradu onome ko uspe da napravi ključni inovacijski pomak u oblasti pomorske navigacije – najviše novca je osvojio Džon Harison (John Harrison), časovničar koji je izmislio žiroskopski pomorski hronometar, dotad neviđenih performansi.

Ipak, u “igri” dodela nagrada za najbolje inovacione i naučne pomake, došlo je do fascinantne promene. Vlade ili pojedinci-filantropi su prethodnih decenija svoj novac obično darivali kao vid priznanja za dotadašnja dostignuća, često se povezujući sa umetnošću. Kompanija za menadžerski konsalting McKinsey je 2012. procenila da je sve do 1991. godine 97% novca od nagrada bilo svojevrsno “priznanje” koje je, na primer, išlo u ruke dobitnicima Nobelove nagrade. Danas je, međutim, četiri petine svih nagradnih fondova “podsticajne” ili “inspirativne” prirode: ne nagrađuju se postignuća, već ideje koje obećavaju da će u budućnosti biti plodotvorne. To je zato što su mnogi filantropi i vladine agencije počeli da organizuju takmičenja pre svega u cilju podsticanja inovacija u različitim – a posebno naučnim – oblastima.

02

Najpoznatija među njima je XPrize Foundation, koju je dve decenije pokrenuo preduzetnik Piter Dijamandis (Peter Diamandis). U početku, nagrada Ansari XPrize od 10 miliona dolara bila je ponuđena prvom privatno finansiranom timu koji uspe da svoju letelicu pošalje u svemir. Od tada je XPrize raširila svoja krila, nadvijajući se nad brojne raznovrsne oblaste, uključujući obrazovanje i biomedicinu. Zapravo, s obzirom da je Dijamandis dosad već dao 30 miliona dolara iz svog nagradnog fonda, nudi i dodatnih 70 miliona. Tu je još jedno nagradno takmičenje koje je pokrenula kompanija Google. U pitanju je 30 miliona dolara koje se u nadmetanju Lunar XPrize, nude prvome koji uspe da svog robota spusti na Mesec.

McKinsey takođe procenjuje da, ako bacite pogled na oblasti u kojima se dodelju nagrade širom sveta, “ukupna raspoloživa sredstva od velikih nagrada su se više nego utrostručila tokom poslednje decenije, narastajući do cifre od preko 350 miliona dolara”, dok je “ukupan nagradni sektor već možda vredan i čitavu milijardu dolara, sa dobrim šansama da uskoro dostigne i dve milijarde”. OHXP koju je osnovala Vendi Šmit, drugim rečima, jedva da je kap u filantropskom okeanu.

Da li je ovo dobra stvar? Ne uvek, kako se može činiti na prvi pogled. Kako se nagrade razmnožavaju, one, neminovno, ponekad mogu i da se preklapaju. Postoi – uostalom neizbežna – težnja da novac odražava one najomiljenije opsesije samih filantropa, a ne ono što bi sami naučnici želeli da istražuju. A čak i ljudi koji rade na dodeli nagrada priznaju da samo onda kada postoji jasan problem kojeg treba rešiti. “Nagrade nisu dobre samo za opšte ideje”, kaže Pol Bandže (Paul Bunje), viši direktor fondacije Ocean Health XPrize.

Bandže i drugi veruju da nagrade mogu doprineti popunjavanju jaza koji postoji na tržištu. Tradicionalno, ulaganje u inovacije potiče iz dve oblasti: Vlade i privatnog sektora. Ali, danas, vladini budžeti su dosta “podsečeni” dok korporativni svet, nažalost, usredsređen na veoma kratkoročne termine za ostvarenje inovacija. Dakle, tu je sada teorija – ili samo nada – da će nagrade podstaći preduzetnike da svoju energiju i snage usredsrede na važne, ključne oblasti istraživanja koje bi, inače, bile previše rizične za razvijanje. Ansari XPrize, na primer, nudi 100 miliona dolara investicija u privatni sektor, kako bi pomogli istraživanja u oblasti svemirskih letova.

“Ono što pokušavamo je da nekako ‘izuvijamo’ tržište, kako bismo dobili različite ishode”, kaže Bandže. On kaže da XPrize Fondacija pokušava da analizira koliko novca je potrebno za stvaranje ove kritične tačke u oblasti poslovanja (iako je 30 miliona nagradnih dolara otišlo na pokušaj stvaranja prekretne tačke u oblasti svemirskih istraživanja, dosad je za stvaranje efikasnih senzora za rano otkrivanje morskog aciditeta traženo jedva dva miliona dolara).

Ovakav vid “nagradologije” je nadasve intrigantan. Čak bi i u nekom idealnom svetu i dalje postojala osnovana sumnja da je bolje da vlada zdušnije finansira ovakva “nagradna istraživanja”.

Ali, završava Gilijen Tet, “u stvarnom svetu me oduševljava to što uopšte postoji neko – bilo ko – koga je ova vrsta investicije podstakla na dalja istraživanja. U svakom slučaju, imam neki osećaj da će u narednih nekoliko godina ovi nagradni fondovi verovatno još umnogome narasti, kako nove generacije tehnološki potkovanih, izuzetno bogatih filantropa budu tražile nove načine da na zadovoljavajuči način iskoriste svoj novac. To bi trebalo da iznedri novu klasu domaćih pronalazača, naučno-istraživačkih timova – i okeanografa – što je razlog da budemo zadovoljni. I, ko zna? Možda će nam i podvodni svet takođe biti zahvalan.

 

Gillian Tett, Financial Times