Svet se priprema za Trampov „bum“

Globalna ekonomska perspektiva izgleda obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik, piše Fajnenšel tajms.

Svetska ekonomija će uživati u dvogodišnjem izobilju i sve to zahvaljujući Donaldu Trampu. Bila je to suština prošlonedeljne prognoze MMF-a, u kojoj su dominirali predsednikovi rezovi po pitanju trgovačkih taksi, kao i njihove neizbežne posledice: veliki rast deficita tekućeg računa SAD. Predsednik koji mrzi trgovinske deficite će ih ovim potezom veoma povećati. Kontrolisanje posledica ovog poteza biće veliki izazov za globalnu ekonomiju.

U svom najnovijem predviđanju (World Economic Outlook), MMF predviđa globalni rast od 3,9 odsto u 2018. i 2019. Ovo je nadgradnja od 0,2 procentna poena od poslednjeg kruga prognoze Fonda, i bio bi najbolji rezultat još od 2011. godine. Polovina ove nadgradnje tj korekcije usledila je zbog globalnih efekata koje proizvode Trampove mere ekonomskih podsticaja američke privrede (fiskalni stimulus). Ova prognoza izgleda stvarno obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik.

Trampov fiskalni stimulus stvara snažan rast kod kuće ali ima i velike globalne efekte, jer su SAD već tako blizu punoj zaposlenosti. Njegov paket poreskih olakšica i planovi za potrošnju odnosno rashode podrazumevaju da su SAD na putu ka budžetskom deficitu od oko pet odsto bruto domaćeg proizvoda.

Stvorite puno dodatne potražnje kada ima malo nezaposlenih Amerikanaca da tu potražnju zadovolje, a prirodni rezultat koji se potom nametne je da će se potražnja „usisati“ kroz uvoz. Stimulus bi, takođe, mogao primorati američke Federalne rezerve da podiže referentne stope, kako bi se sprečilo pregrevanje privrede, što će značiti višu kamatu na dug prema strancima. Kao rezultat toga, MMF predviđa da će se deficit tekućeg računa SAD u periodu između 2017. i 2019. godine povećati za jedan puni procentni poen, na 3,4 procenta BDP-a. Ovo je neizbežna posledica politike Donalda Trampa.

Izostanak potražnje nakon američkog fiskalnog stimulansa će biti veliki podsticaj za ostatak sveta. Međutim, on takođe ispostavlja i teška pitanja za zemlje koje su, za razliku od Amerike, u suficitu tj „u plusu“ – zemlje kao što su Kina, Japan i Južna Koreja. Tramp, zbog toga, verovatno neće veselo tvitovati niti sebi javno čestitati zbog većih trgovinskih deficita SAD-a tokom njegovog mandata. Još je manje verovatno da će za takav razvoj situacije okriviti sebe. A postoji i ta mogućnost, naime, da će američka inflacija naglo porasti, što će Fed navesti da „povuče ručnu“ – sa, naravno, bolnim posledicama po globalni finansijski sektor i čitavu svetsku ekonomiju.

Već znamo kakav je Trampov odgovor na trgovinski deficit: on je uveo tarife na čelik, navodno da bi zaštitio američku nacionalnu bezbednost; predložio je, isto tako, i obiman paket tarifa za Kinu; potom, vrši pritisak na američke saveznike – od Kanade i Meksika, sve do Južne Koreje i Japana – da ponovo pregovaraju o trgovinskim sporazumima. A onda će, kako se američki deficit sa ovim zemljama bude širio i produbljivao, verovatno odgovoriti sa još više tih istih mera.

Problem s njegovom strategijom je u tome što trgovinske barijere gotovo nimalo ne utiču na trgovinske deficite. Umesto toga, one umanjuju ukupan obim trgovine i pomeraju ga. Kako ističe Joseph Gagnon iz Instituta Peterson, zemlje sa niskim trgovinskim barijerama, kao što su Švajcarska i Singapur, imaju neke od najvećih trgovinskih viškova, dok su jako zaštićeni Brazil i Indija imali deficite. Ono što, zapravo, odlučuje o deficitu na tekućem računu jeste razlika između štednje i ulaganja u zemlji. Uz ovakav svoj „podsticaj“, Tramp se odlučno trudi da u Americi proširi taj jaz.

S obzirom na to, ne bi imalo puno smisla kada bi američki trgovinski partneri reagovali kontra-merama na Trampov pritisak. Američki trgovinski deficit produbiće se onoliko koliko to bude bilo moguće. Trik je u iskorišćavanju tj sprovođenju sopstvenog udela u izvoznoj potražnji, sve dok Trampa konačno ne umilimo i stišamo taktičkim ustupcima, tako da se ovaj “glavni pregovarač i ključ svih sporazuma” napokon ne proglasi pobednikom. Ovu je taktiku posebno vešto primenila Južna Koreja: u zamenu za neka sasvim beznačajna obećanja koja se tiču upravljanja valutama i trgovinom vozilima, Seul je ponovo pregovarao o svom trgovinskom sporazumu sa SAD i tom se prilikom oslobodio Trampovih novih tarifa na čelik; Sada će ova zemlja nesmetano uživati u plodovima trgovine sa Sjedinjenim državama.

Izgleda da je Japan spreman da apsorbuje tarife koje im je Tramp „lupio“ na čelik, mada je odugovlačenje opasna igra kada je u pitanju ovaj američki predsednik. Kina je isuviše velika da bi lako izbegla suočavanje s Trampovim merama. Izgleda da je nekoliko zemalja koje imaju izuzetne suficite na tekućem računu, poput Singapura i Tajvana, promaklo njegovoj pažnji, dok su u evrozoni Nemačka i Holandija udobno izmakle Trampovim protekcionističkim potezima.

Širi američki deficit će povećati neuravnoteženost – karakteristika koja je odlikovala globalnu ekonomiju početkom 2000-ih. Nezadovoljan stanjem američkih finansija, MMF od Vašingtona zahteva “srednjeročni plan za obaranje rasta javnog duga”. Malo je verovatno da će ga od Trampa i dobiti. Jedna čvršća i „zategnutija“ finansijska regulativa mogla bi sprečiti da se dotok kapitala u SAD pretvori u nepotrebne viškove na Vol stritu. Međutim, američki trgovinski partneri mogu se, takođe, potpomognuti svođenjem trgovinskih neravnoteža na minimum.

Činjenica da Kina više ne zadržava rast renminbija trebalo bi da doprinese da se izbegne ponavljanje scenarija iz 2000-ih godina, mada bi i ostale azijske zemlje koje imaju veliki suficit trebalo da dozvole rast svojih valuta. Uzgred, veća javna ulaganja u Nemačku privredu bi pomogla da se  izbalansira ne samo evrozona već i svetska ekonomija.

Trampovi protekcionistički instinkti često se opisuju kao pretnja globalnom prosperitetu. Međutim, u naredne dve godine, njegov fiskalni stimulus samo će značiti da ćemo doživeti procvat upravo zahvaljujući Trampu. Nadajmo se da se kontradikcije koje su svojstvene njegovoj politici neće završiti njegovim slomom.

Financial Times

 

Pažnja: Studenti, sklonite vaše laptopove i počnite da pišete olovkom

Laptopovi su uobičajeni u univerzitetskim slušaonicama i učionicama širom sveta. Ali, daleko od toga da je ovo moderno tehnološko pomagalo najbolji pomoćnik prilikom našeg savladavanja materije koju želimo da upamtimo. O ovoj temi je 17. aprila bilo  reči u vikend-izdanju programa Američkog nacionalnog radija (NPR)

01

I dok laptopovi postaju sve manji a  sve prisutniji, s pojavom tablet-računara nekako se rodila i ideja da mnogim današnjim studentima beleške ispisivane rukom deluju staromodno. Kucanje beležaka je brže – ono dolazi do izražaja kada ima puno informacija koje treba preuzeti. Ali, ispostavilo se da i dalje postoje prednosti onih stvari i navika koje smo do pre samo neki dan obavljali na, uslovno rečeno, “staromodan” način.

I to iz najmanje jednog razloga: istraživanja pokazuju da laptopovi i tablet računari imaju tendenciju da nas zbunjuju i odvraćaju nam pažnju – kako je samo lako da kliknemo na Facebook tokom dosadnog predavanja! Jedna studija je pokazala da je već i sama činjenica da morate biti nešto sporiji kada beleške pravite rukom – a ne kucanjem po tastaturi – ono što papir i olovku čini daleko korisnijima na duge staze.

U studiji objavljenoj u stručnoj periodici Psychological Science, Pam A. Mueller s Univerziteta Prinston i Daniel M. Oppenheimer sa Univerziteta u Kaliforniji, Los Anđeles, testirali su kako hvatanje beleški rukom i tastaturom utiču na učenje.

“Kada ljudi kucaju svoje beleške imaju tu tendenciju da ono što čuju doslovno prepisuju, i to što je moguće više”, kaže Milerova za Američki nacionalni radio NPR.Studenti koji su beleške hvatali rukom su u našim istraživanjima bili primorani da budu selektivniji – jer rukom ne možete pisati toliko brzo kao što možete kucati. Upravo ta “dodatna” mentalna obrada materijala, koja se pojavljuje između onog što čujemo od predavača i onog što potom napišemo kao belešku na papiru, jeste najkorisnije svojstvo pisanja rukom”.

08

Milerova i Openhajmer naveli su da se beleženje izrečenog može kategorizovati na generativne i negenerativne beleške. Generativno beleženje, kakvo je hvatanje beleški rukom, odnosi se na “sumiranje, parafraziranje i konceptno mapiranje” dok negenerativno beleženje, kakvo je kucanje na tastaturi, podrazumeva doslovno kopiranje -prenošenje iskazanog.

Postoje dve hipoteze zašto je hvatanje beleški rukom daleko korisnije i praktičnije. Prema prvoj hipotezi, koja se još naziva i hipotezom kodiranja, kada osoba beleži rukom “(mentalna) obrada koja se javlja u ovom procesu pisanja” poboljšava “učenje i zadržavanje materije koju želimo da upamtimo” Druga, pod nazivom “hipoteza spoljnog skladištenja podataka”, kaže da učimo onda kada smo u stanju da se osvrnemo i pozovemo se na svoje beleške, ili čak i beleške drugih ljudi.

Papir je u stanju da izvučene beleške učini opipljivim na način na koji digitalni uređaji to ne mogu.

Upravo zato što možemo da kucamo brže nego što smo u stanju da pišemo rukom, oni koji koriste laptop češće će nastojati da doslovce prepisuju ono što čuju. Zato su Milerova i Openhajmer bili su suočeni sa pitanjem: da li prednosti veće količine materijala dobijenog kucanjem na laptopu prevazilaze nedostatke poput izostanka obrade informacija? Osobe koje kucaju na laptopu mogu da prenesu više podataka, ali nisu u stanju da te informacije zapamte jer im nedostaje mentalna obrada, koja postoji samo onda kada beleške hvatamo rukom. S druge strane, pri pisanju rukom, mi obrađujemo informacije daleko bolje, pamteći ih bolje, ali imamo manje zabeleženog materijala.

Milerova i Openhajmer su za svoje prvo istraživanje koristili studente (koji su i inače standardni “zamorčići” u najvećem broju psiholoških istraživanja), kojima bi pokazivali govore značajnih ličnosti na TED-u. Govornici su pričali o najrazličitijim temama, u zavisnosti od oblasti za koju bi govornici bili specijalizovani. Nakon toga, oni su otkrili da studenti koji su koristili laptopove napisali znatno više od onih koji su beleške hvatali rukom. Kada su testirali koliko su dobro učenici upamtili informacije koje su čuli od govornika, istraživači su otkrili ključnu tačku razilaženja, i to shodno vrsti pitanja. Na ona pitanja koja su od studenata tražila da naprosto zapamte činjenice koje su čuli, kao što su, recimo, datumi, obe grupe su se pokazale jednako dobre. Ali, kada se radilo o “konceptualno-primenjivim” pitanjima, kao što je, recimo, “Po čemu se Japan i Švedska razlikuju u svojim pristupima jednakosti u svojim društvima?”, korisnici laptopova su odgovarali “znatno lošije”.

03

Ista stvar se desila i u njihovoj drugoj studiji, čak i onda kada su studentima sa laptopovima izričito rekli da nastoje da što više izbegavaju doslovno prekucavanje onoga što bi čuli od govornika. “Čak i kada smo im posebno napomenuli da beleške ne treba da uzimaju doslovno od reči do reči, oni nisu bili u stanju da prevaziđu taj instinkt,” kaže Milerova. Što više reči studenti otkucaju doslovce, tim će ih se teže setiti na testu provere zapamćenog.

U cilju testiranja hipoteze o spoljnom skladištenju informacija, oni su studentima u svom trećem istraživanju dali studentima priliku da pregledaju svoje beleške u terminu između predavanja i testiranja zapamćenog. Radi se o tome da, ukoliko učenici imaju vremena da prouče beleške koje su uradili na svojim laptopovima, činjenica da su napravili obimnije beleške od svojih vršnjaka koji su ih hvatali olovkom moglo da im pomogne da imaju bolje performnse i rezultate.

Međutim, studenti koji su beleške hvatali rukom pokazali su još bolje rezultate. “Ovo je veoma sugestivan dokaz da beleženje rukom produkuje superiorno, eksterno skladištenje podataka, kao i superiorne funkcije obrade podataka koje su zabeležili” napisali su u zaključku ove studije Milerova i Openhajmer.

Da li studije poput ove znače da će inteligentni učenici na koledžima početi da se vraćaju sveskama, blokčićima, rokovnicima i olovkama?

“Mislim da će biti teško “prodati im” ideju povratka na olovku i papir”, kaže Milerova. “Oni se, međutim, razvijaju uz mnogo novih tehnologija, kao što je, recimo, Livescribe, ili razne optičke olovke i tablet-računari, koje su sve bolji i bolji. Mislim da bi studenti i svi mladi ljudi daleko lakše i radije prihvatili ovakve tehnologije – stiluse i aktivne ekrane po kojima se može pisati – nego upotrebu papira i olovke.”

 

Korisni linkovi:

Ne otpisujte olovku i hartiju

U digitalnoj eri, beleške na papiru i dalje us relevantne i značajne.

NPR

Silicijumska dolina: ambicije, želje i instinkti

Seks. Droge. Tehnologija. Silicijumska dolina je – novi Volstrit. Takav je slogan romana “The Show” Filipa Site (Filip Syta), bivšeg finansijskog direktora Gugla, objavljenog pre nekoliko nedelja. Priču donosi Fajnenšel Tajms.

Foto: Fajnenšel Tajms

Foto: Fajnenšel Tajms

Ona opisuje grupu Ivi League diplomaca koji rade na izmišljenom internet pretraživaču pod imenom Show. Vik, glavni protagonista romana počinje da se razočarava prazninom tehnološko-korporativnog života, iscrpljujući se drogom, seksom i dobrim provodom koji kao privilegija dolazi na red odmah nakon radnog vremena. Neki od zaposlenih su i “gospodari droge”, koji kokain i marihuanu prodaju na “tržištu” željnom takve vrste “opuštanja”.

Sita, pisac ovog dela koji živi u Stokholmu a jedno vreme i za evropsku centralu Gugla sa sedištem u Dablinu ističe da je ovo zamišljena životna ispovest zaposlenika jedne velike tehnološke kompanije. On je, ipak, želeo da u knjigu prenese specifičnosti radnog mesta koje je puna mladih, sjajnih ljudi usmerenih isključivo na svoju budućnost. “Osećaj je kao da ste student na univerzitetu, samo što još imate i platu”, kaže Sita.

04Naličje sjajnih radnih uslova – teretana i vežbaonica u kancelariji, hemijskog čišćenja i fine hrane unutar firme u njegovom je romanu prikazano, kako sam kaže, kao izvesno podetinjavanje, infantilizacija. “Nakon izvesnog vremena, hvatite kako želite sve više i više tih stvari i uslova. Ne osećate se zadovoljno. Postajete isuviše razmaženi. Danas, hoćete šniclu; sutra, to je ipak jedan lep jastog. “

Ser Hauard Dejvis (Howard Davies) je  2007. pisao i lamentirao nedostatkom pisaca čiji bi predmet književne obrade – finansija i banaka. “Većina naših pisaca već je isuviše preokupirano životom posle radnog vremena i onim što se dešava ispod pojasa, jeftinim seksom”, napisao je nekadašnji šef nadzornog tela Britanskog trezora (Financial Services Authority), koji je te godine predsedavao žirijem za dodelu Bukerove nagrade za muške pisce u oblasti beletristike. Ta izjava je bačena u zasenak istog trenutka kada je izašao niz romana na tu temu recesije – u to vreme je nastao čitav jedan žanr, kranč lit (“crunch literature”). Ova književnost krize. iznedrena je u osvit finansijske krize (kakav su, recimo, roman “Prestonica” Džona Lančestera, “Nedelja u decembru” Sebastijana Folksa, “Privilegije” Džonatana Dija, ili Unija Atlantik” Adama Hesleta).

Tehnološke kompanije mogu da tvrde kako svoje biznose obavljaju časnije I poštenije nego bankarstvo. Nova podvrsta kranč literature (ili, kolokvijalno, možemo reći “krah literature”), tehno-literatura, jeste podžanr romana koji baca svetlo na radni vek zaposlenih u tehnološkim industrijama. Ovde se treba setiti Daglasa Kouplenda (Daglas Coupland) i njegovog sjajnog romana “Mikro-sluga”, uz odličan “Krug” Dejva Egersa, kao i “Knjigu brojeva” Džošue Koena.

Foto: David Press

Foto: David Press

Tehnološke antiutopije i utopije dugo su bile građa i zabran” naučne fantastike, kao i takvih pisaca poput Oldosa Hakslija, Isaka Asimova i J.G. Balarda. U skorije vreme, društveni mediji odigrali su važnu ulogu u pričanju ovih priča, uključujući Meatspace” Nikeš Šukle, “Prvo me poljubi” spisateljice Loti Mogač, “Ti”, kojeg je potpisala Kerolajn Kepnes, u kojem njen zli junak-uhoda uči sve o svojim žrtvama iz postova koje ove ostavljaju na Fejsbuku i Tviteru.

05

Međutim, bivši zaposleni u tehno-industrijama, kao što je to Filip Sit, okrenuli su se beletristici, koristeći kao “materijal” iskustva sa svojih nekadašnjih radnih mesta.

Robin Sloun (Robin Sloan), pisac knjige “Non-stop knjižara gospodina Prenumbre”, je od 2010.  radio za Tviter dve godine. Tamo je zatekao obilje arhetipskih karaktera idealnih za pretakanje u književnost: jedan od njih je I “brogramer” (mačo programer). Jedan se arhetip naročito zadržao u njegovom sećanju i iskustvu: to je tip uposlenika koji je “programer filozof”.

Ako se ne radi o Zlatnoj groznici u Silicijumskoj dolini, kako sam Sloun kaže, “možda su posvetili svoje velike mozgove filozofiji, a ne programerstvu. “Istina je da su mnogi od njih u Silicijumskoj dolini previše zauzeti da bi izgradili neki savršeniji programski kod ili sistem, a istovremeno su napravili veliki novac pisanjem knjiga.” U njegovom romanu, Google radi na obliku obnovljive energije koji radi na – oholost.

On kaže da je opojnost tehno-vizionarstva koja prožima Silicijumsku dolinu zaista inspirativna za pisca, jer se poslovi u dolini zaista toliko mnogo razlikuju od drugih radnih mesta. Sve je ovo vođeno “mladim ljudima koji nemaju život i koji su voljni da čitavo svoje vreme predaju na raspolaganje ovdašnjim tehno-firmama”, što čitavu stvar čini još fascinantnijom.

Slounu je posebno omiljena viziju iz romana “Krug”, gde je reč o “sveobuhvatnom totalitarnom životu”, jer je preneo suštinu savremenih radnih mesta. “Ove neizostavne delove današnjice, vi nikada nećete biti u stanju da ih ostavite iza sebe a da i dalje budete srećniji od 99 odsto ljudi.”

03

Elen Ulman bila je programerka tokom ‘80tih, kada je programiranje naučila na računaru Radio Shack TRS-80. Nakon rada i karijere u Silicijumskoj dolini, dala je otkaz i počela da piše eseje i dokumentaristički roman. Njena prva takva knjiga, “The Bug” objavljena 2003. godine, povest je o Itanu Livajnu, programeru u start-up firmi koji pokušava da popravi nepopravljivu grešku. Programiranje je delatnost koja je jako zahvalna za spisateljsku obradu, kaže ona. “Programerski kod može biti elegantan, u matematičkom smislu.”

Postoje paralele između pisanja računarskog softvera i književnog teksta, naglašava Ulmanova. Kao što urednik radi sa piscem, tako i programeri ostavljaju “napomene za one koji će taj program pratiti, jer nema na svetu tog programa koji je pročitan samo jednom ili koji je napisan samo jednom”.

06Ona kaže i da “Najelokventniji izraz programskog koda to kako on zaista funkcioniše u realnosti”, ali, kada je u pitanju literatura, ono što funkcioniše, a šta ne predstavlja subjektivnu i često neopipljivu stvar. Sloun se ovde slaže s Ulmanovom: u tehnologiji se uvek radi o nekom, svakom, “rešavanju problema”, dok sama “umetnost čini da se generišu novi problemi i izazovi“.

Kim Maloun Skot, bivša viša izvršna direktorka u Guglu, Tviteru, Eplu i Dropboksu, napisala je i sama objavila “Virtuelnu ljubav”, roman u kojem je glavni lik zaposleni u kompaniji Google.

Kao Sloun, i ona je inspiraciju za radnju svoje knjige potražila u uzbuđenjima koje pruža radno mesto u tehnološkoj kompaniji. “To je fascinantan spoj ega, ambicije i idealizma… a to je takoreći opipljivo. Takvi ljudi zaista žele da promene svet. To je sjajan materijal upravo za Veliku književnost, savršen materijal za pripovedanje o verodostojnim ljudskim dramama.”

Silicijumska dolina je takođe izvor velikih ideja koje su bolje istražene na “književni nego na analitički način”, kaže ona. Postoji i stepen društvenog inženjeringa na način na koji je sve uređeno u takvim “tehnološkim mikrokosmosima”, kaže ona.

Kao i Ulman, i Skotova smatra da preciznost, koja se nalaže od programera tokom rada na programskom jeziku, više nego koristan oblik obrazovanja za sve programere koji žele da postanu budući pisci. Jedan od problema koji se postavlja pred svakoga ko želi da piše “tehno-književnost” jeste koliko brzo ona – zastareva. Sloun, ipak, misli da je čak i kompromis vredan pažnje.

09“Dobra vest je to da postoji svojevrsna “naelektrisanost” i uzbuđenje kada se čita nešto što je savremeno.” On, međutim, nije, takva vrsta tehno-entuzijaste koji je spreman da piše priče kroz tvitove ili SMS poruke, kao što je to radio Dejvid Mičel dok je pisao roman “Prava vrsta”.

Kada je Sloun, koji upravo završava knjigu o kulinarsko-restoranskoj sceni Silicijumske doline, napisao svoju tehnološki roman, rešio je da svoj redovni posao u Tviteru zameni za poziv slobodnog pisca. Ovo su iskustvo njegovi prijatelji opisali kao “Godinu bez zabave”, iako ga sam Slounto sada uviđa kao novi izvor stvaralačke energije.

Kim Maloun Skot je običavala da u svoj dnevni raspored ubacuje termin za pisanje knjige – vreme za kreativnost koje je uspevala da ugradi u svoj radni dan, tako da niko nije mogao da joj zasmeta. “Vreme koje odvajam za pisanje tretiram kao najvažniji sastanak tokom radnog dana”, kaže ona. “Ljudi su, u tim terminima, bli ubeđeni da razgovaram s našim izvršnim direktorom.

Fajnenšel Tajms