Investiciono bankarstvo: Napuštanje Volstrita (2/2)

11

Prednosti krize

U univerzalnim bankama, koje su u sebi imale i nesputane investicione banke kao što su Goldman Saks (Goldman Sachs), Morgan Stenli (Morgan Stanley), Meril Linč (Merrill Lynch) Liman Braders (Lehman Brothers) i Bear Sternz (Bear Stearns), pravi profitni centri postale su aktivnosti kao što su kreditiranje i trgovina tržišnim materijalom.

“Biti u butik firmi nije ono što bi ste u tim vremenima voleli “, kaže Ken Mielis (Ken Moelis), zvezda UBS koji je napustio ovu banku da bi pokrenuo Moelis & Co (Moelis & Co ) u 2007. godini, neposredno pre finansijske krize kada je čak razmatrao da otvori kompaniju koja bi pružala celokupan obim bankarskih usluga.

Ali, ako je rast od megabanaka – do pucanja- bila pretnja poslovanju butik firmi, globalna finansijska kriza pomogla je da one opet dođu u modu.

“Deregulacija u oblasti finansijskih usluga počev od ranih 1980-ih stvorila je veštački priliv sredstava koji je dao velikim bankama konkurentsku prednost kada su u pitanju bonusi”, kaže jedan viši rukovodilac u velikoj nezavisnoj investicionoj banci koji je zahtevao da ostane anoniman. “Finansijska kriza je okončala takav razvoj događaja.”

Za bivšeg UBS bankar Blera Efrona (Blair Effron), razlika između manjih i velikih firmi, gde je radio veći deo svoje karijere, je ono što ga je navelo da osnuje Centervju Partners (Centerview Partners ) sa bivšim predsednikom Vaserstein Perela (Wasserstein Perella ) Robertom Pruzanom (Robert Pruzan) 2006. godine.

“Dilon Rid (Dillon Read ) je firma u kojoj sam počeo da pružam intelektualni kapital. UBS [koji je kupio Dillon Read 1995] je obezbedio finansijski kapital. “Međutim, dodao je on, “to nije slučaj sa svim megabankama. ”

05Centervju (Centerview) je došao dotle da je najbliži tome da ozbiljno ugrozi velike banke u sklapanju dilova, sa 11 mestom globalnoj listi M&A po vrednosti poslova. Za razliku od mnogih butika koje se fokusiraju na specifične oblasti, Centervju je radio na velikim poslovima u svim sektorima. Ovogodišnje Blockbuster transakcije uključuju Hajncovo (Heinz) preuzimanje američkog Krafta (Kraft Foods Group) i prodaju finansijskog dela GE, GE Capital.

Jedna osoba upoznata sa njegovim finansijama, kaže da je Centervju na putu da dostigne $600 miliona prihoda ove godine, što je veoma pristojna suma za firmu sa samo 35 partnera, a rival je takvim firmama kao što su Grinhil (Greenhill) i Hulihan Lokei (Houlihan Lokey).

Pitanje za većinu današnjih početnika glasi: kako preći put od ubiranja plodova nekoliko dilova do stvaranja institucije koja ima šansu za dugovečnost i u stanju je da obezbedi osnivačima likvidnost njihovih uloga? “Veoma je teško izgraditi firmu u kojoj je više od dva bankara”, kaže Efron. “Ali onda morate imati i operativnu stručnost za upravljanje rastom firme, dok istovremeno i dalje radite za klijente.”

Originalna Volstrit (Wall Street) partnerstva, kao što su Goldman Saks, Morgan Stenli i Lazard su na kraju morala da listiraju svoje akcije kako bi bankarima dali mogućnost da unovče svoje velike uloge.

“Postoje značajne prednosti javnog vlasništva – akcije služe kao moćno sredstvo zadržavanja i, ako je njihova vrednost dobra to poboljšava brend firma”, kaže Rodžer Altman koosnivač Everkor partners (Evercore Partners).

Nezavisne vrednosti

Ipak, Altman kaže da ne može svaka firma – ili i ne bi trebalo – da postane dovoljno velika da listira svoje akcije. “Pokušavamo da izgradimo istinski elitnu, globalnu, trajnu instituciju. To nije ono što svi traže. Neke druge nezavisne kompanije imaju drugačije ciljeve. ”

Najveća nezavisna firma, Lazard, ima svoj početak u 1848. a listirana je tek 2005. pod vođstvom Vasersteina (Wasserstein) koji je ujedinio njegove različite odeljke. Banka ima oko 150 generalnih direktora globalno koji su generisali milijardu dolara prihoda od savetovanja u 2014. godini.

Kada su akcije PJT partners (PJT Partners), firme koja kombinuje Blekstonovu (Blackstone) savetodavnu jedinicu sa startapom Pola Taubmana (Paul Taubman) izašle na berzu u oktobru, bilo je ukupno šest butik firmi na američkoj berzi od 2004. Centervjuov igrač, Pruzan, čija se firma pojavljuje kao sledeća logična butik-banka koja bi mogla biti listirana, i dalje je oprezan u vezi inicijalne javne ponude.

“Postoje dobri razlozi za izlazak na berzu, ali to nije za nas. Kada to uradite, tržište želi da rastete po svaku cenu. Nažalost, stvari ne rastu na nebu. Postoje trenuci kada je potrebno vreme da se izgradi mreža kojom će prihod moći da pristiže. ”

Majkl Tori (Michael Tory), bivši bankar u Liman Braders (Lehman Brothers) čije je bogatstvo zbrisano sa gašenjem te banke 2008. godine kaže da se kultura unutar firme posle listiranja na berzi radikalno menja i može dovesti do kidanja nekad veoma snažnih niti partnerstava koja je trebalo da budu dugovečna. Zato je njegova londonska firma, Ondra partners (Ondra Partners), u svom osnivačkom dokumentu zapisala da nikada neće biti ponuđena na prodaju niti će izaći na berzu i da se ovaj princip može promeniti samo voljom svih 13 osnivača.

Duh partnerstva ne može se povratiti nakon što firma bude listirana, kaže gospodin Tori. “Sufle ne raste dva puta.”

13

Butik stil: Lekcije za dugovečnost od nekoliko nezavisnih

Za današnju groznicu osnivanja butik banaka od strane teškaša sa Vol Strita dve firme sa dve decenije iskustva pružaju veoma različite primere postizanja dugovečnosti.

I Robert Grinhil (Robert Greenhill ), osnivač Grinhil & Co (Greenhill & Co), i Rodžer Altman (Roger Altman) , koosnivač Everkor Partners (Evercore Partners), su zasnovali svoje firme “nakon profesionalnog razočarenja”. Grinhil je vodio Morgan Stenlijev bankarski tim kroz ratove preuzimanja 1970-ih i 1980-ih. Ali, njegov kratki mandat kao direktora za trgovanje Smit Barnija (Smith Barney) Sindija Vejla (Sandy Weill), u ranim 1990-im pokazao se zlosrećnim – zamenjen je Vejlovim štićenikom Džejmijem Dajmonom (Jamie Dimon). Grinhil je tada osnovao Grinhil & Co sa samo dva člana firme.

Rodžer Altman, veteran Liman Braders i Blekston Grupe (Blackstone Group), takođe je ko-osnovao svoju nezavisnu investicionu banku, Everkor Partners u 1995, “zbog jednog nepredviđenog događaja”. Imenovan za zamenika sekretara ministarstva finansija od strane predsednika Bila Klintona 1993. godine, Altman je podneo ostavku zbog načina na koji je vodio istragu o jednom propalom ugovoru iz oblasti nekretnina koji je bio vezan sa Klintonovima.

Grinhil i Everkor su stekli kredibilitet kao savetnici u velikim poslovima, kao što su Compak Computer/Digitalna oprema (Compaq Computer/ Digital Equipment) i Vestinghaus (Westinghouse)/CBS. Važan deo njihove privlačnosti kasnih 1990-ih – udarnog perioda za univerzalne banke –bila je nezavisnost i diskrecija.

01

“Kineski zid? Mi smo Kinezi!”, priseća s Grinhil da je ovako govorio jednom klijentu zabrinutom za curenje informacija u velikim institucijama.

Grinhil je listirao svoje akcije u 2004. godini, postavši prva nezavisna banka koja je to učinila. Sledio ga je Everkor u 2006. godini.

Na početku, obe firme su gajile ambicije da imitiraju model Blekstona (Blackstone) u stvaranju zajedničke firme sa dve aktivnosti savetovanjem i trgovinom akcijama. Ali antagonizam između tih jedinica i jaka konkurencija u oblasti trgovanja akcijama su ih naveli da u potpunosti napuste ovaj sektor.

Danas je Grinhil – koji je generisao 300 miliona dolara prihoda u 2014. godini – jednostavno savetodavni posao. Everkor se, nasuprot tome, agresivno proširio na upravljanje imovinom i akcije. Prošle godine ova firma je generisala skoro milijardu dolara prihoda. Grinhil (78) i Altman (69) ostaju predsednici svojih firmi.

Akcije Grinhila su pale za trećinu tokom protekle dve godine, što možda pokazuje rizik od malog, koncentrisanog pristupa. Akcije Everkora su vredele isto tokom celog perioda.

 

Sujeet Indap, Arash Massoudi, James Fontanella-Khan (WSJ)

Inovativnost: sloboda koja remeti rutinu

Futurističke prognoze na vebsajtu Citi banke imaju svoje treće izdanje i izveštaj. Ono je plod proučavanja “remetilačkih” tj. ključnih inovacija koje pomeraju društveno-ekonomske matrice. U izveštaju je i deset novih, velikih mogućnosti “zbog kojih treba zastati i porazmisliti”, piše poznata ekonomska novinarka Izabella Kaminska za blog Alphaville, čiji je domaćin Financial Times.

(Foto: CITI)

U ove inovacione prekretnice spadaju:

1. Autonomna vožnja bez vozača

2. Dronovi

3. Mašine koje uče-veštačka inteligencija

4. Biosimilari, usavršene kopije originalnih lekova, koje izlaze na tržište tek pošto istekne licenca za patent originala.

5. Plutajući off-shore FLNG pogoni za prikupljanje prirodnog gasa i njegovu likvefakciju (utečnjavanje)

6. Javno pristupačan API: softver će ubuduće kreirati i laici, pomoću jednostavnih alata kojima će slagati programske “blokove” u celinu kakvu su zamislili oni sami, a ne softverski inženjeri

7. Ekonomija deljenja (Sharing economy)

8. Virtuelna realnost

9. Pijačno i bankarstvo “na sitno”

10. Robo-savetnici

Ali, ono prvo u izveštaju je nastojanje za pomirenjem suprotstavljenih stvari, a to je ono što stalno slušamo u vezi stepena inovativnosti. S jedne strane, tu je rad ekonomiste Roberta Gordona (podržan podacima o produktivnosti), koji podrazumeva da su već svi plodovi sa “drveta inovacija” pobrani i da je slabo šta preostalo, da su glavne priče već ispričane – za sada. S druge strane, svi intuitivno osećamo kako se tempo tehnološke promene ubrzava, sa grafikonima i tabelama kao što je ova, koja odražava oživljavanje tempa usvajanja tehnoloških inovacija:
FT(Foto: FT)

Mora se, doduše, priznati kako se “nove tehnologije”, izgleda, sve više sastoje jedino od novih, tj. “renoviranih” starih verzija računarskih softvera, često i novih načina organizovanja podataka i informacija, ili – ako ne to – onda kao nešto čime se podstiče hiper-povezivanje na internetu ili otkrivanje novih, poboljšanih formi sakupljanja ljudi na društvenim mrežama… ili, ako ništa drugo, tu su uvek dobri, stari “proboji” u bihejviorističkom predviđanju ljudskog ponašanja (informacija korisna za optimizaciju reklamiranja, u vojne svrhe, za policijska ispitivanja ili rušenje konkurencije kroz pronalaženje “slabih igrača” u redovima konkurencije).

Što se tiče rastućeg povezivanja i “ameba efekta” – trendovske povodljivosti i nercije koji nadvladavaju logiku efikasne organizacije poslovanja, u kojoj svako ima svoju jasno zacrtanu poziciju – Citi komentariše:

“Povećanje umreženosti i povezivanje otvaraju nova tržišta doprinoseći boljoj međusobnoj saradnji, oslobađajući nove duhovne snage i mentalne kapacitete kako bi se pomoglo pri rešavanju svetskih problema – sve ovo je pokretano tempom inovacija. Naredna faza u povezivanju je pomak od povezivanja ljudi ka povezivanju stvari u komunikaciji tipa mašina-ka-mašini, odnosno pomak ka “Internetu Predmeta”. Cisco je 2013. procenio kako je 99,4% svih fizičkih objekata na svetu bilo nepovezano, kalkulišući da je bilo 10 milijardi povezanih uređaja. Oni su prognozali i da će se broj povezanih uređaja do 2020. povećati na 50 milijardi, a do 2030. do 500 milijardi, što znači da će komunikacija koju mašine obavljaju isključivo među sobom nadmašiti opseg i intenzitet međuljudske komunikacije.”

Tu je, zatim, činjenica da troškovi razvoja inovacija opadaju. Međutim, u ovom istraživanju se ne pominje da li se krećemo unutar inovacionog ciklusa gde samo treba da imate originalnu “kreativnu zamisao” – koja se razlikuje od opšte inercije trenda – pa da se kvalifikujete za ogromne novce, koje ćete pokupiti sa tržišta.

Evo šta o tome kaže Citi:

“Uspon interneta je omogućio novi open source model razvoja, nudeći univerzalni pristup kroz kreiranje slobodnih licenci za proizvode i njihova kasnija poboljšanja. Ovi modeli omogućavaju hiljadama programera da učestvuju u projektima otvorenog koda (opensource), inicirajući jeftinije, lakše i brže sačinjene proizvode u odnosu na vlasničke, fiksno patentirane produkte.

Bez otvorenog koda ne bi postojalo cloud računarstvo, sistem velikih baza podataka (Big Data) kao ni mobilne aplikacije. Guglova Android platforma pod nazivom Tesla (razvoj električnih vozila i skladištenje energije), Tojotini vodonični automobili, ili Khan Akademija (koja je već najveća obrazovna organizacija na svetu), niti bi postojali nacrti za 3D štampanje. Sve su ovo primeri open source ekosistema koji potpomažu dalje inovacije. Isti je slučaj i sa tzv. “aplikacijskom ekonomijom”, gde su troškovi inovacija uočljivo niski (nedavna procena nastala istraživanjem Karla Freja iz OMS-a nam govori da prosečna cena razvoja aplikacija iznosi samo $6.453), a da dobit to jest profit na tom polju mogu biti nadasve značajni – nažalost samo za par igrača (i Apple i Google imaju udeo od 70% bruto rezervacija aplikacijskim developerima).”

futureofworkbanner

Pa, otkuda onda raskorak između naše percepcije inovacija i stvarnih podataka o produktivnosti? Citi ukazuje na ‘in vogue’ efekat, to jest na “trendi argument” koji je zavladao među milijarderima iz Silikonske doline – a to je da je porast produktivnosti bio pogrešno meren.

Alen Grinspen (Alan Greenspan) je, naravno, naišao na slično objašnjenje kada se trend ‘nove ekonomije’ nije poklapao sa sopstvenim statistikama o produktivnosti. (Uzgred, Grinspen je pričao baš o ovome u sredu 29. jula na TV kanalu CNBC). Isprva, kako je pokazao njegov čuveni govor iz 1996. o “iracionalnom bogatstvu”, on nije naseo na argument “merenja podataka”:

“Jasno je da neprekidno niska inflacija implicira i manju neizvesnost oko budućnosti, dok manji rizik podrazumeva veće cene akcija i ostale prinose na imovinu. Ovde to možemo uočiti u obrnutom odnosu ispoljenom kroz količnik (ratio) cena i zarade, kao i stopa inflacije u prošlosti. Ali, kako uopšte možemo da znamo kada je iracionalno bogaćenje neopravdano podiglo vrednost imovine, koja, onda, postaje predmet neočekivane i produžene ekonomske kontrakcije, što je bio slučaj u Japanu tokom protekle decenije? I kako da vrednujemo ove procene stanja u monetarnoj politici? Da li su same metode procenjivanja dobre i validne? Mi, kao centralni bankari, ne treba da budemo zabrinuti ukoliko kolaps finansijskog mehura ne pripreti realnoj ekonomiji, njenoj proizvodnji, zapošljavanju i stabilnosti cena.”

Međutim, 1998. godine, nakon uvida u više nego ubedljiv set podataka, Grinspen je promenio svoje mišljenje po ovom pitanju, da bi se od 2000. godine preobratio u istinskog IT vernika – neposredno pre nego što se dotcom mehur rasprsnuo nekoliko meseci kasnije.

Ali mi odstupamo od ovoga. Evo kakav pogled na to ima Citi:

“Dakle, ako sve ukazuje na procvat inovacija, zašto je, onda, rast produktivnosti isključen iz ovog trenda? Uobičajeni argument bio je da se efekat inovativnosti pogrešno meri. Pojava ekonomije deljenja (sharing economy), koja je zauzela čitavo poglavlje ovog izveštaja, kao i besplatni servisi, podržavaju ovu teoriju. Mnogo toga proizlazi iz digitalne ekonomije a stenfordski ekonomista Nikolas Blum je nedavno izjavio: “Ne možete biti u Silicijumskoj dolini a da ne razmišljate o tome kako smo, na ovom mestu, usred eksplozije produktivnosti.” Većina ljudi, naravno, ne živi u Silikonskoj dolini, uz alternativni argument da je ukupna potrošnja na investicije ostala na niskom nivou, jeste glavna i dobro utemeljena poruka koju izvlačimo iz Globalne finansijske krize (GLC).

Uprkos visokim EBIT maržama*, Citi-jev strateg Rob Baklend (Rob Buckland) je pokazao da su akcionari vršili pritisak na kompanije kako bi im ove što pre povratile uloženo i isplatile procenat od dobiti, pre nego da su svoj profit investirali u nove projekte: u 2014. godini, lista globalno značajnih kompanija doživela je pad kapitalnih investicija za 6%, dok su ponovna kupovina sopstvenih deonica i dividende porasli za 15%.”

[EBIT*: operativna dobit; računa se kao razlika poslovnih prihoda i poslovnih rashoda (engl. “earnings before interest and taxes”), pa uključuje i promene u zalihama gotovih proizvoda i nedovršene proizvodnje. EBIT marža: količnik EBIT-a / poslovnih prihoda]

A tu je, potom, (već daleko bliskiji našim srcima) argument da u “novoj ekonomiji” vlada tržišna logika tipa “pobednik-uzima-sve”. To znači da se isplati biti protekcionista, otkupiti konkurenciju ili, što je možda najvažnije, odbiti proširivanje kapaciteta fiksnog kapitala:

“Tu je argument da “kompanije igraju odbrambenu igru”, kao i pokušaj zaštite postojećih profitnih pulova u inovacijskom okruženju koje “sve više ometa”. Posebno su digitalne inovacije te koje često obezbeđuju da proizvodi budu sve pristupačniji i jeftiniji, ali pre putem zamene ili preraspodele prodaje nego stvaranjem nove, uvećane prodaje.

Ovo je veoma važna stvar. Kraće i jednostavnije rečeno, to znači da se start-up firme potekle iz nove ekonomije ne remete time što će biti produktivnije u npr. proizvodnji kašika – tj dodajući još kašika u ekonomski lanac – već da poseduju moć ubeđivanja ljudi da im ili ne trebaju kašike ili da osiguraju da trenutne zalihe kašika budu bolje raspoređene. Dakle, ako ste vi proizvođač kašika, najbolja opcija u tom kontekstu (jer još uvek kontrolišete ključni dotok sirovina za proizvodnju kašika i uvereni ste da start-up firme iz Silikonske doline neće smetati ulaganjima u aktuelne proizvodne sposobnosti) bila bi održavanje konstantne stope proizvodnje kašika, ili je čak i usporiti.

future-of-work

Citi dodaje:

“Tržište se može kretati od nultog zbira (zero-sum) u negativni zbir kako za remetioca (zbog svoje inovativnosti) tako i za onog koji je remećen. Otelovljenje remetilačkog, inovatorskog rizika je muzika i muzička industrija, u kojoj se između 2004. i 2014. godine 46% učesnika prebacilo na digitalno izdavaštvo, dok je ukupan prihod ove industrije pao za 35%. Produktivnost se možda popravila, ali samo za one koji su preživeli. Postoje i drugi slučajevi u kojima je remećenje (inovativnošću) postalo destruktivni faktor – i tu kao primer navodimo Blockbuster, koja je na svom vrhuncu zapošljavao 60.000 radnika, da bi bankrotirao već samo tri godine nakon što je Netflix lansirao svoj streaming servis.”

Iz perspektive produktivnosti, to sa čime se suočavamo nije toliko stvar nove ekonomije koliko je stvar ekonomije tipa “manje-je-više”, gde isti (ili manji) učinak i proizvodnja mogu, navodno, biti efikasnije distribuirani, odajući utisak bogatstva onda kada ono što imamo u stvarnosti proizvodi svojevrsni efekat pametno uslovljenog bihejvioralnog ponašanja, koje nas ubeđuje da konzumiramo manje, i u dobroj meri odustanemo od našeg dobrovoljnosti* [dobrovoljnost* ili opcionalnost: u biznisu to je vrednost mogućeg dodatnog ulaganja, koja je na raspolaganju tek pošto je realizovana početna investicija].

Drukčije rečeno, priroda efekta nove ekonomije je ta koja preokreće raskošna stvorenja što naginju komforu, uživajući u svojoj privatnosti i principu dobrovoljne, opcione potrošnje, preobraćajući ih u automate priključene na Mrežu, i koji predvidljivo vole da permanentno ostanu na nivou praćenja Jutjub video-materijala lošeg kvaliteta, dok preživljavaju zahvaljujući soja-šejkovima ili uslugama kućne dostave, sa u ne tako dalekoj budućnosti “navigiranim GPS-dron obrocima” – a sve ovo u skladu sa najjeftinijim isporukama zaliha, uz prenosive nosioce podataka pojedinca na osnovu indeksa telesne težine (BMI), fizičke aktivnosti i zdravstvenih faktora.

Možda je došlo vreme za ponovno izdavanje starog ali danas tako aktuelnog stripa tipa “zabavljajmo se na smrt” Orvel/ Haksli – posebno ova sličica: