Lov na mafiju na Istoku: Trijade nikad ne spavaju

Trijade dugo postoje u Hong Kongu, imaju stare krijumčarske kanale – Kinezi rade sve preko veze, neko uvek nekog zna, donosi portal Vice.com

Patrik Vong i Džefri Herbert, stara garda Hong Konga, prate pripadnike Trijada od jedne do druge hotelske sobe. Njihovi klijenti uglavnom žele pomoć u slučajevima krijumčarenja i falsifikovanja; od jedne do druge mušterije, Vong i Herbert sve obaveštajne operacije organizuju u hodu. Problem je, kažu oni, što kriminal nikad ne spava.

25Ova igra mačke i miša proteže se unazad do carskih dinastija, ali danas se igra nešto drugačije. Tehnološki osposobljene kriminalne organizacije konstantno menjaju svoje metode, a paralelno evoluiraju i kontramere koje se primenjuju protiv ovih grupa – poznatih kao Trijada. Pitanje je samo da li će ikakve mere biti dovoljne da im se stane u kraj.

Centinel je ime firme koju vode Vong i Herbert, uz nekoliko mlađih operativaca. Vlasnici su dugo radili kao inspektori u policiji Hong Konga. Centinel uglavnom prati rad Trijada, a baš time su se Vong i Herbert bavili u policiji, praktično od prvog do poslednjeg dana. Današnji policajci retko uspevaju da isprate operacije kriminalnih sindikata, ali Centinel je jedna samo par kompanija u čitavom svetu koja zna kako posluju kineske Trijade (italijanska mafija je, takođe, vrsta “kriminalnog sindikata”, a način funkcionisanja je donekle sličan).

Tokom osamdesetih kad su Vong i Herbert bili policajci, u Hong Kongu bi akcija protiv Trijada značila pokušaj da se prekine ceremonija koju sprovode „Zmajeve glave”, odnosno vođe bandi. Na skrivenim lokacijama, savetnici glavešina – „Bele lepeze” i „Slamne sandale” – bi uz članove nižeg ranga – „Crvene stubove” sprovodili tajnu inicijaciju u vidu drevnih rituala za izbor vođe. Oko njih bi stražarile stotine uličnih vojnika Trijada – „Četrdeset devetki”.

Ali to slavno doba uličnih obračuna je prošlost u Hong Kongu, gde su Trijade odavno postale deo gradskog kulturnog identiteta. Prošle godine kada smo intervjuisali Vonga i Herberta, oni su se upravo vratili sa puta u Maleziju gde su za klijenta ispitali obaveštajne navode po kojima je izvesna kineska banda falsifikovala određeni prehrambeni proizvod.

„Trijade, kao i sve druge organizacije, moraju da se prilagode ili da odumru”, kaže Herbert. Kriminalni sindikati su se svakako prilagodili, i to na donekle neobičan način. U skladu sa ekonomskim čudom zvanim Hong Kong, blistavih solitera, kvalitetnih usluga, i neosporne bezbednosti, Trijade se danas bave mekšom vrstom kriminala.

„Danas su im najveći problemi kadrovski,” priča Herbert. „Nema više krajeva u kojima su obično regrutovali, nema rikši, radnika u tranzitu, građevinaca, kulija, perača kose – ceo taj sloj društva je praktično nestao. Sad se bave isplativijim poslovima, gde je rizik manji. Trijadama nikako ne odgovara da im operativac zaglavi 25 godina robije.”

Kako Trijade već stotinama godina evoluiraju, adaptacija na 21. vek nije im teško pala.

02

Kada su prva tajna društva kasnije poznata kao Trijade bila osnovana u 18. veku, pod vladavinom dinastije Ćing, cilj im je bila smena vlasti. Posle Drugog svetskog rata proširili su članstvo kako se ukazalo više prilike za kriminalno delovanje. Pošto je par godina kasnije Mao Cedung uspostavio kontrolu nad celim kineskim kopnom i počeo da suzbija kriminal, sedište su uspostavili u Hong Kongu. Danas ova divlja metropola otežava život Trijadama, posebno zato što onemogućuje tradicionalne metode regrutacije na koje se oslanjala njihova centralizovana struktura – sindikat je privlačio mahom obespravljene mlade ljude.

„Posle Drugog svetskog rata, broj stanovnika Hong Konga se naglo povećao pa mnoge društvene potrebe nisu bile zadovoljene – što su Trijade koristile”, kaže Vong. Posleratni Hong Kong imao je velikih problema sa stambenom situacijom, sa transportom i sa obrazovanjem, a ekonomija je bila pred kolapsom. „Sve je to izazvalo frustraciju među mladima, ali kako se ekonomska situacija popravljala, ostajalo je sve manje i manje prilika za Trijade.”

„Ribarski brodovi u Hong Kongu, to je jedna velika crna rupa.”

09

Lokalni propisi, u sklopu zakona za borbu protiv Trijada, zabranjuju ritualne ceremonije inicijacije. Da bi se prilagodila modernom Hong Kongu, kriminalna organizacija mahom je odustala od starog, porodičnog, hijerarhijskog ustrojstva i traži nove načine da opstane.

26Danas je, objašnjava Vong, struktura Trijada decentralizovana. Novi regruti i nisko rangirani operativci komuniciraju preko četa, retko se uživo sreću. Tradicionalnu hijerarhiju zamenio je pojednostavljen, linearan sistem „zaštitnika”. Svaki regrut dobije starijeg zaštitnika, koji iznad sebe ima svog zaštitnika, koji ima svog, i tako dalje.

Regrutacija je ipak sve teža. „Uz internet i društvene mreže, mladi kojima ne ide u školi ipak ostaju kod kuće”, kaže Vong. Ranije bi ponavljači i delikventi postajali uličari i tako nailazili na kriminalne regrutere.

Moderne Trijade oduvek su profitirale od nelegalne trgovine, ali priroda te trgovine se izmenila baš kao i struktura. Od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog veka, Trijade su u Hong Kongu kontrolisale i uvoz i izvoz oružja. Čak do osamdesetih, držali su crnu berzu kineskog srebrnog metalnog novca.

07

Krijumčarenje narkotika takođe je bio izvor ogromnih prihoda, ali prostora za ovu vrstu trgovine je sve manje. Sinaloa kartel iz Meksika preuzeo je primat u prodaji kokaina koja je nekada išla preko Hong Konga. Heroin danas koristi tek 0.5 odsto stanovništva, pa se Trijadama ne isplati da rizikuju drakonske kazne trgujući ovom drogom.

21Prostitucija je takođe bila unosan posao za Trijade: dugo se u gradu znalo da je svaki makro njihov. Držali su celu industriju seksa, čak i zastupali seksualne radnice – uveli su praksu poznatu kao shi gong kojom bi pripadnik Trijada morao da isproba usluge koje prostitutka nudi pre nego što je ritualno uvede u posao. Sve ovo je praktično zamrlo u dvadeset prvom veku; prihoda je i sa te strane sve manje. Mlade žene koriste nove tehnologije i same reklamiraju sopstvene usluge preko interneta.

Posao je potpuno drugačiji danas. Pošto se kineskim bandama više ne isplati da se bave seksom, drogama i oružjem, otkrili su novu priliku u krijumčarenju morske hrane.

01

Riba Napoleon (Cheilinus undulatus) u Sai Kungu. Ova ugrožena riba je navedena na CITES spisku, potrebna je dozvola za prodaju, ali u Hong Kong se mahom ilegalno uvozi. Svaki primerak ove retke vrste ugine ako se ne proda za samo par nedelja. Većina prodavaca nudi Napoleona samo po narudžbi. Fotografija: Vice.com, Ivon Sadovi

Hong Kong je neprestano gladan tropskih riba, što je neočekivano omogućilo Trijadama da umešaju prste i u ovaj posao. Država malo toga radi da bi zaustavila ilegalni uvoz hiljada primeraka ove ugrožene vrste iz stranih voda, bez dozvole i bez carine.

„Trijade dugo postoje u Hong Kongu, imaju stare krijumčarske kanale – Kinezi rade sve preko veze, neko uvek nekog zna”, kaže Herbert.

Ivon Sadovi, biolog sa Univerziteta Hong Kong, odlučila je da empirijski pokaže kako se nezakonite operacije trgovine ribom otela svakoj kontroli. Njen izveštaj fokusira se na uvoz ribe Napoleona, vrlo popularne u restoranima širom Hong Konga.11

Stanište ove tropske ribe nalazi se u teritorijalnim vodama Filipina i Indonezije. Po zakonu Hong Konga, zabranjeno je preneti je preko granice bez dozvole. Tokom 2015. godine, Sadovi je izbrojala preko 1,000 Napoleona u ribnjacima širom Hong Konga, iako zvanični dokumenti tvrde da ni jedan primerak ove ribe nije bio uvezen.

10„Trebalo bi da postoje carinski zapisi o leganom uvozu, ali situacija je takva da na stotine riba prelazi granicu ilegalno”, kaže Sadovi. Njen tim nastavlja sa radom, i uskoro treba da objavi svoj predlog izmene zakona. Ustanovljeno je da ribarski brodovi obično ne prolaze kroz carinu jer im zakon to ne nalaže. „Ribari u Hong Kongu, to je jedna velika crna rupa”, izjavila je Sadovi.

„Ne znam čak ni koji procenat njih ima dozvolu za rad. Ne znaju se ni vlasnici – cela operacija je u potpunoj tajnosti.”

Sadovi je takođe otkrila rupu u zakonu preko koje ribari radeći za Trijade ilegalno uvoze ribu u Hong Kong – prave se veliki plovni ribnjaci na pučini. Krijumčari drže ove “obore” za retku tropsku ribu van zona u kojima država dozvoljava ribarenje.

„U pitanju je sistem ponude i potražnje, a tržište je prezasićeno,” objašnjava Sadovi. Kad god prodavcima zatreba tropska riba, brodovima samo skoknu do ilegalnih ribnjaka na moru i pokupe ono što žele.

34Trijade ovako zaobilaze zakonska ograničenja koja važe za prodaju riba na veliko – država izdaje dozvole za ovu vrstu posla. Bez dozvole Trijade retko mogu da prodaju na otvorenim tržnicama, oni prikupljenu ribu drže živu u skrivenim morskim ribnjacima dok se ne proda drugim kanalima.

„Znamo da se riba uvozi ilegalno, brodovima, pa umesto u ribarnicama završi u ribnjacima u vodama Hong Konga”, kaže Herbert. „Država je još tokom osamdesetih zabranila prodaju riba bez dozvole – tržnice drže pod kontrolom da bi sprečili kriminalne manipulacije.”

Sadovi je svesna da manjak dozvola ne sprečava trgovinu ribom na crno. „Ne znam čak ni koji procenat njih ima dozvolu za rad. Ne znaju se ni vlasnici – cela operacija je u potpunoj tajnosti”, kaže ona. „Plaćaju li ovi prodavci porez? Nikakvih zapisa nema, niko ne zna koliko se uvozi ni šta rade.”

28

OCTB hapšenje pripadnika jedne od kriminalnih organizacija u Hong Kongu. Lica su pokrivena da bi se zaštitio identitet uhapšenika. Fotografija: Vice.com, Jacques Langevin/Sygma/Sygma via Getty Images

Centinel je takođe otkrio da se riba nelegalno uvežena u Hong Kong dalje transportuje na kontinent bez plaćanja carine. Kina jeste reagovala kad je Australija izvezla jastoge u vrednosti pola milijarde u Šangaj preko Hong Konga, ali Herbert kaže da kineske bande „i dalje krijumčare morsku hranu širom sveta – Hong Kong je jedan od centara preko kog se roba nelegalno uvozi da bi se dalje nesmetano distribuirala u druge zemlje.”

27Nameće se pitanje zašto država ne pooštri propise kada je nezakonita trgovina ribom – po podacima Sentinela jedan od najvećih izvora prihoda Trijada – više nego očigledna. Sadovoj i Herbert slažu se da ovo pitanje nije visokog prioriteta za Kinu. „Komplikovano je to, vlast bi radije da održi dobre odnose sa svim trgovcima.”

Motherboard se obratio Carinskoj službi Hong Konga sa pitanjima o manjku podataka o uvozu Napoleona tokom 2015. iako je ova riba bila prisutna na tržištu, kao i o izuzeću ribarskih brodova iz carinske kontrole. Odgovor na ova pitanja nismo dobili.

„Carinska služba Hong Konga kontroliše putnike, teret, pošiljke, i isporuke na raznim graničnim prelazima, kako kopnenim tako i morskim. Da bi se rizik sveo na minimum, koriste se obaveštajne radnje sa drugim domaćim i stranim službama koje sprečavaju i zaustavljaju nelegalan uvoz ili izvoz svih proizvoda koji podležu zakonima Posebnog administrativnog regiona Hong Kong”, rekao je portparol službe.

39

Trijade se danas ne finansiraju samo od trgovine ribom. U dobu interneta usmerili su se i na digitalnu trgovinu falsifikovane robe, posebno na kineskom sajtu Taobao ali i na sajtovima kao što su eBay i Amazon, ustanovio je Centinel.

„Falsifikovati osnovne proizvode na internetu je lako i neisplativo, kazne su velike ako se na tome padne,” kaže Herbert. „Novac leži u lažnim antikvitetima, lekovima, i odeći”. Krajem prošle godine, SAD su vratile Taobao na crnu listu onlajn tržnica jer se ovim putem masovno prodaje falsifikovana roba.

Centinel otkriva da Trijade trguju i privatnim podacima prikupljenim iz baza podataka velikih kompanija. Herbert i Vong kažu da se ovde radi o milijardama dolara; nameravaju da svoju kompaniju usmere na digitalnu forenziku.
Trijade ipak i dalje trguju tradicionalno, na ulici. Cigarete, na primer, u Hong Kong stižu sa kontinenta. Centinel tvrdi da samo od ovog ilegalnog uvoza Trijade zarade oko 300 miliona dolara godišnje. Procene kažu da je svaka treća cigareta popušena u Hong Kongu krijumčarena.

13

Uvozne tarife rastu širom sveta, što ovaj posao čini izuzetno unosnim. Carinicima je sve teže”, kaže Herbert i dodaje da je rizik minimalan u Hong Kongu jer Trijade prodaju krijumčarene cigarete isključivo po preporuci.

Kriminalni sindikat takođe zarađuje od takozvane „crvene nafte” – goriva koje u Hong Kong stiže sa kontinenta bez carine, često u autobusima koji u grad dovode kineske turiste. Centinel podaci pokazuju da se gorivo na crno obično drži u ruralnim skladištima ili napuštenim fabrikama, pod stražom.

Evoluciju Trijada moguće je zaustaviti, smatra Vong, ranom intervencijom – uz pomoć adolescenata koje kriminalci regrutuju. Tokom svog višedecenijskog iskustva, došao je do zaključka da se regrut koji pređe osamnaestu više ne može vratiti na stranu zakona. Upravo zato se on trudio da pomogne mlađim ugroženim kriminalcima.

22

Uspostaviti pozitivan sistem vrednosti – iz pomoć socijalnih radnika, učitelja i lekara – efikasno sprečava proces regrutacije i obara Trijade u temelju. Vong je 1999. pomogao da se uspostavi Youth Carenet, program za smeštaj i rehabilitaciju mladih zavisnika.

Trijade još uvek evoluiraju, prateći svoju večno promenljivu metropolu. Centinel ističe da je pred njima dug put, od jedne hotelske sobe do druge, jer kineske kriminalne grupe uvek nađu nov izvor prihoda, novu tehnologiju – a država ih nekako ne zaustavlja.

Vong kaže da za borce protiv kriminalnih sindikata postoji samo jedan aksiom: „Rat protiv Trijada je kao šahovska partija – cilj je ona konačna pobeda.”

Vice.com

Šumpeter: Mafijaši su odlični menadžeri

Mafijaške familije u Napulju su izuzetno dobre u vođenju poslova. O biznis modelu mafije i razlozima zbog kojih se treba ugledati na njihov model poslovanja piše londonski The Economist.

Jednostavan način da oživite diskusiju za vreme monotone večere je da pitate goste, koja je njihova omiljena krimi serija? Da li je to “The Wire”, sa svojom kompleksnom slikom podzemlja Baltimora? Ili “The Sopranos”? Ili možda “Breaking Bad”? Sada postoji novi kandidat za najboljeg – “Gomora”, drama o nekoliko italijanskih bandi poznatih kao Kamora koja vodi carstvo kriminala iz svoje baze u Napulju.

“Gomora” je serija o kojoj se u Italiji strasno raspravlja od trenutka kad je prvi put emitovana, pre dve godine. Prodata je u 50 zemalja, a prva epizoda premijerno je prikazana na američkom Sundance TV ove nedelje. Ova serija je daleko mračnija nego ostale tri. Gangsteri nisu simpatični monstrumi poput Tonija Soprana, već samo čudovišta. To je realnije. Autor knjige po kojoj je snimljena serija, Roberto Saviano krije se otkad je Kamora donela smrtnu presudu protiv njega 2006. godine, a snimanje serije u žestokim napuljskim predgrađima, često je prekidano zbog lokalnog nasilja.

Jedna od najupečatljivijih činjenica o Kamori je koliko su oni dobri u poslu. Oni su preuzeli biznis od sicilijanske mafije koja je bila najpoznatije udruženje mafijaša, delimično zbog poteza italijanske države koji su doveli do smanjenja moći Koza nostre (Cosa Nostra) od sredine 1990-tih. Strategija Kamore da se fokusira na drogu, posebno kokain, takođe se isplatila. Ova grupa rukovodi najvećim delom trgovine drogom u Evropi, uključujući i najveće tržište narkotika na otvorenom, na kontinentu, u Sekondiljanu (Secondigliano), severoistočno od Napulja.

Kamora je organizovana kao tipična korporacija, sa jasnom strukturom i piramidom ovlašćenja. Postoji gornji nivo menadžmenta sastavljen od rukovodilaca koji određuju strategiju i raspodeljuju resurse; drugi nivo srednjeg menadžmenta zadužen je za kupovinu i preradu proizvoda; treći nivo je nivo prodaje gde šefovi koordiniraju distribuciju; a četvrti razred je razred uličnih prodavaca koji isporučuju proizvod direktno korisnicima. Ova grupa koristi sve uobičajene metode upravljanja lancem snabdevanja. Njeni lideri nabavljaju drogu iz celog sveta (kokain iz Latinske Amerike, heroin iz Avganistana i hašiš iz Severne Afrike) i vode računa da obezbede alternativne lance snabdevanja u slučaju poremećaja na tržištu.

Oni rade neke stvari izuzetno dobro. Posluju van pravila zakona o radu koji ubija italijanski rast i veoma su fleksibilni. Labavi savez od oko 115 bandi, sa oko 500 članova u svakoj od njih i brojnim saradnicima, brzo može da obezbedi radnu snagu bilo kojih razmera, ili da se prebaci sa jedne linije poslovanja na drugu u tren oka. Oni su najbolji u klasi, kada je u pitanju pronalaženje svežih talenata i ideja. Kad god se menadžeri ukopaju na nekim tržištima i neće da ih napuste, kao što su radili stari šefovi Kamore, kada se osamdesetih na ulicama pojavila droga, bivaju zamenjeni mlađim generacijama.

Paolo Di Lauro, bivši šef jednog od najmoćnijih klanova, koji je poslužio kao model za Don Pietra u “Gomori” (Gomorra), jeste svakako jedan od najinovativnijih privrednika koje je Italija proizvela u poslednjih nekoliko godina (od 2005. godine drže ga u samici u zatvoru maksimalne sigurnosti). Kao što je dobro koordinisao trgovinu drogom sa Kolumbijom, tako je bio uspešan i u dizajniranju franšiznog sistema te grupe, u kojoj je tretirao distributere kao vlasnike franšize koji su odgovorni za svoj teren, a ne samo kao zaposlene. To je franšizerima dalo podstrek da regrutuju više ljudi, kao i da plasiraju više proizvoda.

14Kamora (Camorra) daje svoj jedinstven pečat standardnim tehnikama upravljanja. Oni su stručnjaci za team building. Novi regruti prolaze kroz inicijaciju sa kvazi-religioznim obredima. Zvezde u usponu dobijaju zvučne nadimke kao što su Carlucciello ‘o mangiavatt (“Mali Charles koji jede mačke”) ili Urpacchiello (kratak bič napravljen od sušenog magarećeg penisa). Kamora vodi računa o rodbini svojih radnika koji su umrli na poslu. Članovi bande – poznati po svojoj ulozi “podmornice” – svakog petka dostavljaju novac i namirnice ožalošćenim porodicama. Napor te grupe da ozbiljno radi na korporativnoj društvenoj odgovornosti (CSR) se isplati. Lokalni ljudi uvek su na strani gangstera tokom policijskih racija, formiraju ljudske barikadae, gađaju policiju smećem i pale njihove automobile.

Istina, ovo je CSR koji dolazi natopljen krvlju, a ne (filmskim) sirupom. Prema Savianovoj računici, bande su bile odgovorne za 3.600 smrtnih slučajeva između 1979. (kada je rođen) i 2006. (kada je objavio knjigu). Oni su takođe odgovorni za širenje kruga ekonomskog razaranja. Trgovina drogom koja puni njihove kofere, uništava živote. Napulj, jedan od najlepših gradova Italije, bio bi veća turistička atrakcija da nije reputacije nasilnog kriminala.

Oni su veći od US Steel-a

Sama Kamora plaća visoku cenu, takođe. Vojnici ulice žive mizerne živote, obično završavaju mrtvi, povređeni ili u zatvoru pre nego što dođu u srednje godine. Oni na vrhu su stalno na oprezu zbog mogućnosti da ih rivali istisnu, ili da ih uhvati policija. Mnogi od njih žive u stalnom bekstvu, po tavanima ili u podzemnim kompleksima. Di Laurov posao je imao promet od €200mil ($225 miliona) godišnje, ali on nije u tim milionima previše uživao: bio je usamljenik, zaštićen čeličnim vratima i specijalnim kapijama, a takođe je više godina proveo u bekstvu.

Ipak, Kamora uspeva, delom zbog toga što su nagrade toliko velike a delom zbog toga što su alternative tako retke. Italijanska privreda stagnira već više od decenije. Ova zemlja zauzima 45. mesto na tabeli Svetske banke kada je reč o lakoći poslovanja, a južna Italija je posebno negostoljubivo mesto za regularan biznis. Šefovi tri najveće ekonomije u evrozoni : Nemačke – Angela Merkel, Francuske – Fransoa Oland i Italije – Mateo Renci sastali su se 22. avgusta na ostrvu blizu obale Napulja da razgovaraju o ponovnom pokretanju evropskog projekta. Da bi bili uspešni, bilo koji od njihovih planova mora da omogući da se legalni poslovi vode sa više lakoće – i na taj način doprinese da geniji menadžmenta radije usmere svoju kreativnu snagu na legitimne poslove, a ne na Kamorinu kreativnu destrukciju.

The Economist

 

Silicijumska dolina: ambicije, želje i instinkti

Seks. Droge. Tehnologija. Silicijumska dolina je – novi Volstrit. Takav je slogan romana “The Show” Filipa Site (Filip Syta), bivšeg finansijskog direktora Gugla, objavljenog pre nekoliko nedelja. Priču donosi Fajnenšel Tajms.

Foto: Fajnenšel Tajms

Foto: Fajnenšel Tajms

Ona opisuje grupu Ivi League diplomaca koji rade na izmišljenom internet pretraživaču pod imenom Show. Vik, glavni protagonista romana počinje da se razočarava prazninom tehnološko-korporativnog života, iscrpljujući se drogom, seksom i dobrim provodom koji kao privilegija dolazi na red odmah nakon radnog vremena. Neki od zaposlenih su i “gospodari droge”, koji kokain i marihuanu prodaju na “tržištu” željnom takve vrste “opuštanja”.

Sita, pisac ovog dela koji živi u Stokholmu a jedno vreme i za evropsku centralu Gugla sa sedištem u Dablinu ističe da je ovo zamišljena životna ispovest zaposlenika jedne velike tehnološke kompanije. On je, ipak, želeo da u knjigu prenese specifičnosti radnog mesta koje je puna mladih, sjajnih ljudi usmerenih isključivo na svoju budućnost. “Osećaj je kao da ste student na univerzitetu, samo što još imate i platu”, kaže Sita.

04Naličje sjajnih radnih uslova – teretana i vežbaonica u kancelariji, hemijskog čišćenja i fine hrane unutar firme u njegovom je romanu prikazano, kako sam kaže, kao izvesno podetinjavanje, infantilizacija. “Nakon izvesnog vremena, hvatite kako želite sve više i više tih stvari i uslova. Ne osećate se zadovoljno. Postajete isuviše razmaženi. Danas, hoćete šniclu; sutra, to je ipak jedan lep jastog. “

Ser Hauard Dejvis (Howard Davies) je  2007. pisao i lamentirao nedostatkom pisaca čiji bi predmet književne obrade – finansija i banaka. “Većina naših pisaca već je isuviše preokupirano životom posle radnog vremena i onim što se dešava ispod pojasa, jeftinim seksom”, napisao je nekadašnji šef nadzornog tela Britanskog trezora (Financial Services Authority), koji je te godine predsedavao žirijem za dodelu Bukerove nagrade za muške pisce u oblasti beletristike. Ta izjava je bačena u zasenak istog trenutka kada je izašao niz romana na tu temu recesije – u to vreme je nastao čitav jedan žanr, kranč lit (“crunch literature”). Ova književnost krize. iznedrena je u osvit finansijske krize (kakav su, recimo, roman “Prestonica” Džona Lančestera, “Nedelja u decembru” Sebastijana Folksa, “Privilegije” Džonatana Dija, ili Unija Atlantik” Adama Hesleta).

Tehnološke kompanije mogu da tvrde kako svoje biznose obavljaju časnije I poštenije nego bankarstvo. Nova podvrsta kranč literature (ili, kolokvijalno, možemo reći “krah literature”), tehno-literatura, jeste podžanr romana koji baca svetlo na radni vek zaposlenih u tehnološkim industrijama. Ovde se treba setiti Daglasa Kouplenda (Daglas Coupland) i njegovog sjajnog romana “Mikro-sluga”, uz odličan “Krug” Dejva Egersa, kao i “Knjigu brojeva” Džošue Koena.

Foto: David Press

Foto: David Press

Tehnološke antiutopije i utopije dugo su bile građa i zabran” naučne fantastike, kao i takvih pisaca poput Oldosa Hakslija, Isaka Asimova i J.G. Balarda. U skorije vreme, društveni mediji odigrali su važnu ulogu u pričanju ovih priča, uključujući Meatspace” Nikeš Šukle, “Prvo me poljubi” spisateljice Loti Mogač, “Ti”, kojeg je potpisala Kerolajn Kepnes, u kojem njen zli junak-uhoda uči sve o svojim žrtvama iz postova koje ove ostavljaju na Fejsbuku i Tviteru.

05

Međutim, bivši zaposleni u tehno-industrijama, kao što je to Filip Sit, okrenuli su se beletristici, koristeći kao “materijal” iskustva sa svojih nekadašnjih radnih mesta.

Robin Sloun (Robin Sloan), pisac knjige “Non-stop knjižara gospodina Prenumbre”, je od 2010.  radio za Tviter dve godine. Tamo je zatekao obilje arhetipskih karaktera idealnih za pretakanje u književnost: jedan od njih je I “brogramer” (mačo programer). Jedan se arhetip naročito zadržao u njegovom sećanju i iskustvu: to je tip uposlenika koji je “programer filozof”.

Ako se ne radi o Zlatnoj groznici u Silicijumskoj dolini, kako sam Sloun kaže, “možda su posvetili svoje velike mozgove filozofiji, a ne programerstvu. “Istina je da su mnogi od njih u Silicijumskoj dolini previše zauzeti da bi izgradili neki savršeniji programski kod ili sistem, a istovremeno su napravili veliki novac pisanjem knjiga.” U njegovom romanu, Google radi na obliku obnovljive energije koji radi na – oholost.

On kaže da je opojnost tehno-vizionarstva koja prožima Silicijumsku dolinu zaista inspirativna za pisca, jer se poslovi u dolini zaista toliko mnogo razlikuju od drugih radnih mesta. Sve je ovo vođeno “mladim ljudima koji nemaju život i koji su voljni da čitavo svoje vreme predaju na raspolaganje ovdašnjim tehno-firmama”, što čitavu stvar čini još fascinantnijom.

Slounu je posebno omiljena viziju iz romana “Krug”, gde je reč o “sveobuhvatnom totalitarnom životu”, jer je preneo suštinu savremenih radnih mesta. “Ove neizostavne delove današnjice, vi nikada nećete biti u stanju da ih ostavite iza sebe a da i dalje budete srećniji od 99 odsto ljudi.”

03

Elen Ulman bila je programerka tokom ‘80tih, kada je programiranje naučila na računaru Radio Shack TRS-80. Nakon rada i karijere u Silicijumskoj dolini, dala je otkaz i počela da piše eseje i dokumentaristički roman. Njena prva takva knjiga, “The Bug” objavljena 2003. godine, povest je o Itanu Livajnu, programeru u start-up firmi koji pokušava da popravi nepopravljivu grešku. Programiranje je delatnost koja je jako zahvalna za spisateljsku obradu, kaže ona. “Programerski kod može biti elegantan, u matematičkom smislu.”

Postoje paralele između pisanja računarskog softvera i književnog teksta, naglašava Ulmanova. Kao što urednik radi sa piscem, tako i programeri ostavljaju “napomene za one koji će taj program pratiti, jer nema na svetu tog programa koji je pročitan samo jednom ili koji je napisan samo jednom”.

06Ona kaže i da “Najelokventniji izraz programskog koda to kako on zaista funkcioniše u realnosti”, ali, kada je u pitanju literatura, ono što funkcioniše, a šta ne predstavlja subjektivnu i često neopipljivu stvar. Sloun se ovde slaže s Ulmanovom: u tehnologiji se uvek radi o nekom, svakom, “rešavanju problema”, dok sama “umetnost čini da se generišu novi problemi i izazovi“.

Kim Maloun Skot, bivša viša izvršna direktorka u Guglu, Tviteru, Eplu i Dropboksu, napisala je i sama objavila “Virtuelnu ljubav”, roman u kojem je glavni lik zaposleni u kompaniji Google.

Kao Sloun, i ona je inspiraciju za radnju svoje knjige potražila u uzbuđenjima koje pruža radno mesto u tehnološkoj kompaniji. “To je fascinantan spoj ega, ambicije i idealizma… a to je takoreći opipljivo. Takvi ljudi zaista žele da promene svet. To je sjajan materijal upravo za Veliku književnost, savršen materijal za pripovedanje o verodostojnim ljudskim dramama.”

Silicijumska dolina je takođe izvor velikih ideja koje su bolje istražene na “književni nego na analitički način”, kaže ona. Postoji i stepen društvenog inženjeringa na način na koji je sve uređeno u takvim “tehnološkim mikrokosmosima”, kaže ona.

Kao i Ulman, i Skotova smatra da preciznost, koja se nalaže od programera tokom rada na programskom jeziku, više nego koristan oblik obrazovanja za sve programere koji žele da postanu budući pisci. Jedan od problema koji se postavlja pred svakoga ko želi da piše “tehno-književnost” jeste koliko brzo ona – zastareva. Sloun, ipak, misli da je čak i kompromis vredan pažnje.

09“Dobra vest je to da postoji svojevrsna “naelektrisanost” i uzbuđenje kada se čita nešto što je savremeno.” On, međutim, nije, takva vrsta tehno-entuzijaste koji je spreman da piše priče kroz tvitove ili SMS poruke, kao što je to radio Dejvid Mičel dok je pisao roman “Prava vrsta”.

Kada je Sloun, koji upravo završava knjigu o kulinarsko-restoranskoj sceni Silicijumske doline, napisao svoju tehnološki roman, rešio je da svoj redovni posao u Tviteru zameni za poziv slobodnog pisca. Ovo su iskustvo njegovi prijatelji opisali kao “Godinu bez zabave”, iako ga sam Slounto sada uviđa kao novi izvor stvaralačke energije.

Kim Maloun Skot je običavala da u svoj dnevni raspored ubacuje termin za pisanje knjige – vreme za kreativnost koje je uspevala da ugradi u svoj radni dan, tako da niko nije mogao da joj zasmeta. “Vreme koje odvajam za pisanje tretiram kao najvažniji sastanak tokom radnog dana”, kaže ona. “Ljudi su, u tim terminima, bli ubeđeni da razgovaram s našim izvršnim direktorom.

Fajnenšel Tajms