Budizam i biznis: Kazuo Inamori

Ovo je priča o budističkom svešteniku koji je postao milijarder ignorišući investitore.

04

Ako je ovaj 83-godišnji milijarder u pravu, jedna od najvažnijih lekcija u zapadnim poslovnim školama je prilično pogrešna.

Održivo investiranje

Slušate li sve te priče o fokusiranju na akcionare? Zaboravite ih, kaže Kazuo Inamori, preduzetnik, guru savremenog menadžmenta i budistički sveštenik. Umesto toga, posvetite svoje vreme tome da svoje zaposlene učinite srećnim. Inamori je ovu svoju poslovnu filozofiju iskoristio da pre više od pet decenija stvori giganta u elektronici, kompaniju Kjosera (Kyocera Corp), danas 64 milijarde dolara vrednog provajdera telekomunikacionih usluga poznatog kao KDDI Corp., spašavajući Japan Airlines Co. od stečaja 2010.

Iz sedišta Kjocere, s pogledom na brda i hramove nekadašnje prestonice Kjoto, Inamori neuvijeno izražava sumnjičavost prema zapadnim kapitalističkim metodama. Njegovi stavovi su podsetnik da mnogi bastioni japanskog poslovanja ne kupuju priču premijera Šinzo Abea da kompanije treba da budu mnogo posvećenije akcionarima.

“Ako hoćete jaja, morate voditi računa o koki nosilji”, rekao je Inamori u jednom intervjuu od 23. oktobra. “Ako zlostavljate ili ubijete koku, ona neće moći da nadalje radi za vas”.

To je stav koji ima svoju težinu, jer je Inamori veoma uspešan. KDDI i Kjosera zajedno vrede oko 82 milijarde dolara. Kada je Inamori imenovan za izvršnog direktora Japan Airlines 2010. godini, Inamori je imao 77 godina i nikakvo iskustvo u industriji. Već naredne godine, vratio je ovog avio-prevoznika na staze profita izvukavši ga iz stečaja. Tokom 2012. godine, Japan Airlines je ponovo listiran na Tokijskoj berzi.

02

Promena mentaliteta

Tajna je, kako Inamori to objašnjava, bila u tome da se promeni mentalitet zaposlenih. Nakon što je zauzeo mesto CEO odrekavši se plate, odštampao je malu „knjigu“ sa osnovnim postavkama svoje filozofije za svakog člana osoblja. U njoj je objasnio da će kompanija biti posvećena rastu. Takođe, dao je tu i širok osvrt na društveni značaj njihovog rada, izloživši budizmom inspirisane principe kako treba da žive zaposleni, a to je da budu skromni i rade pravu stvar. Ovo je zaposlene učinilo ponosnim na svoju kompaniju i spremnim da rade više kako bi njihova kompanija postigla uspeh, rekao je Inamori.

Ameba upravljanje

Ova doktrina se dobro primila u preduzeću, delom i zato što je linija između nečijeg rada i ličnog života zamagljenija u Japanu nego u SAD. Nisu sve Inamorijeve taktike ovako spiritualne. Njegov sistem “ameba menadžmenta” podrazumeva deljenje zaposlenih u veoma male jedinice koje same prave svoje planove i, iz sata u sat, prate svoj stepen efikasnosti koristeći originalni računovodstveni sistem. Njegov plan preporoda Japan Airlines je takođe podrazumevao i otpuštanje trećine zaposlenih, ili oko 16.000 ljudi.

“Lideri kompanija treba da teže tome da njihovi zaposleni budu srećni i materijalno i intelektualno”, rekao je Inamori. “To je njihova svrha, a ne da rade za akcionare.”

Iako to možda ne bi impresioniralo neke investitore, on u tome ne vidi ništa što bi moglo biti konfliktno. Ako su zaposleni zadovoljni, oni će raditi bolje i zarada će se poboljšati, rekao je on. Kompanije ne treba da se stide svog profita ako je on zarađen tako da doprinosi društvu i društvenom blagostanju, kaže Inamori. On je drugi sin u porodici sa sedmoro dece, i odrastao je u Kagošimi (Kagoshima), rodnom mestu poslednje pobune japanskih samuraja.

01

Inamorijev muzej

Iako Inamorijeve lekcije nisu uvek tipične za školske tekstove poslovnih škola, on se ne susreće sa manjkom ljudi koji su zainteresovani da od njega nešto nauče. Više od 4.500 vlasnika kompanija prisustvovalo je godišnjoj konvenciji njegove škole Sejvađjuku (Seiwajyuku) u Jokohami u poslednjem kvartalu. Inamori je tom prilikom izjavio kako volontira da bi posvetio vreme razgovoru sa ljudima, sve to kao dela svojih filantropskih aktivnosti koje takođe uključuju i Nagradu Kjota – japansku verziju Nobelove nagrade. Pored sedišta Kjosere u Kjotu, tu je i petospratni muzej posvećen Inamorijevom životu i filozofiji.

Kompanije koje je Inamori vodio povezane su i još nečim, a ne samo njegovim pristupom menadžmentu. Prema sajtu ove kompanije, Samsung je od 30. septembra ove godine postao najveći akcionar u KDDI sa 13.7 odsto glasačkih prava. Ulog je vredan $8.2 milijarde, što je skoro polovina Kjoserine tržišne vrednosti. Kjosera poseduje 2.1 odsto Japan Airlines, prema podacima koje prikuplja Blumberg (Bloomberg).

Neto vrednost imovine Inamorija i njegove porodice je 1,1 milijarda dolara, što ga je ove godine dovelo na 32. mesto 50 najbogatijih ljudi u Japanu, prema listi Forbsa (Forbes).

Oazis Menidžment (Oasis Management), čije je sedište u Hong Kongu, pozvao je ovog proizvođača elektronske opreme da kešira investitore tako što će prodati svoj udeo u japanskoj avio-kompaniji i smanjiti svoj udeo u KDDI. Zaključno sa sredom, Kjoserine akcije su porasle za 48% od dolaska Abea na čelo vlade u 2012, u poređenju sa benčmarkom od 84 odsto Topix indeksa (Tokyo Stock Price Index, indeksa Tokijske berze). Kjosera je (u danu pisanja ovog teksta) dodala još 1.4 odsto na tokijskoj berzi prema Topix-u, koji je porastao za jedan odsto. Stopa prinosa na sopstveni kapital, mera profita kojeg kompanije ostvaruju koristeći novac investitora bila je krajem septembra na 5.8, prema proseku Topix od 8.6%.

03

Najviši prinosi

Investitori “žele najveći mogući povraćaj novca i ja to razumem”, rekao je Inamori, govoreći u globalu o akcionarima. On kaže da njegov ulog u KDDI donosi dobru dividendu i služi kao tampon u teškim vremenima. “S vremena na vreme oni koji upravljaju kompanijom moraju da kažu ‘ne’ sebičnim zahtevima akcionara.”

Set Fišer, koji je načelu investicionog odeljenja Oazisa kaže da je to jedan način razmišljanja koji je zastareo, i ignoriše rizik koji poslovanje KDDI može da pričini svom osnivaču. Njegov fond je deo rastućeg talasa aktivista ohrabrenih naporima japanskog premijera Abea da firme učini odgovornijima prema akcionarima.

08“Mi smo akcionari, a ne ‘sebični akcionari’, rekao je Fišer putem e-maila. “Stav da menadžment ima obavezu da štiti poslovanje od akcionara je upravo ponašanje koje Abenomics želi da menja.”

Kada Inamori govori o tome da zaposleni treba da budu srećni, on onda ne misli kako oni treba da podignu „sve četiri u vis“ i planduju. Njegovo viđenje sreće je ono koje potiče od istrajnijeg rada, vrednoće veće od bilo koga drugog. Ovaj je stav kompletno je prožet budističkom idejom “Šođin” (Shojin), o uzdizanju duše kroz posvećenost zadatku. U knjizi iz 2004. godine, u kojoj je izložena njegova radna i životna filozofija, on se bavio rastućom tendencijom Japanaca da cene svoje vreme odmora i slobodnog vremena.

Inamorijev manje-ekstreman-kapitalizam je proizvod japanskog društva, za koje on kaže da je manje spremno da prihvati jaz između imanja i nemanja nego što su to zapadna društva. Rukovodioci to moraju uzeti u obzir, rekao je on.

“Kompanije ne pripadaju akcionarima, ali stotine ili hiljade zaposlenih su takođe uključeni”, rekao je Inamori. ” Koka mora da bude zdrava“.

 

Tom Redmond, Blumberg

Inovativnost: sloboda koja remeti rutinu

Futurističke prognoze na vebsajtu Citi banke imaju svoje treće izdanje i izveštaj. Ono je plod proučavanja “remetilačkih” tj. ključnih inovacija koje pomeraju društveno-ekonomske matrice. U izveštaju je i deset novih, velikih mogućnosti “zbog kojih treba zastati i porazmisliti”, piše poznata ekonomska novinarka Izabella Kaminska za blog Alphaville, čiji je domaćin Financial Times.

(Foto: CITI)

U ove inovacione prekretnice spadaju:

1. Autonomna vožnja bez vozača

2. Dronovi

3. Mašine koje uče-veštačka inteligencija

4. Biosimilari, usavršene kopije originalnih lekova, koje izlaze na tržište tek pošto istekne licenca za patent originala.

5. Plutajući off-shore FLNG pogoni za prikupljanje prirodnog gasa i njegovu likvefakciju (utečnjavanje)

6. Javno pristupačan API: softver će ubuduće kreirati i laici, pomoću jednostavnih alata kojima će slagati programske “blokove” u celinu kakvu su zamislili oni sami, a ne softverski inženjeri

7. Ekonomija deljenja (Sharing economy)

8. Virtuelna realnost

9. Pijačno i bankarstvo “na sitno”

10. Robo-savetnici

Ali, ono prvo u izveštaju je nastojanje za pomirenjem suprotstavljenih stvari, a to je ono što stalno slušamo u vezi stepena inovativnosti. S jedne strane, tu je rad ekonomiste Roberta Gordona (podržan podacima o produktivnosti), koji podrazumeva da su već svi plodovi sa “drveta inovacija” pobrani i da je slabo šta preostalo, da su glavne priče već ispričane – za sada. S druge strane, svi intuitivno osećamo kako se tempo tehnološke promene ubrzava, sa grafikonima i tabelama kao što je ova, koja odražava oživljavanje tempa usvajanja tehnoloških inovacija:
FT(Foto: FT)

Mora se, doduše, priznati kako se “nove tehnologije”, izgleda, sve više sastoje jedino od novih, tj. “renoviranih” starih verzija računarskih softvera, često i novih načina organizovanja podataka i informacija, ili – ako ne to – onda kao nešto čime se podstiče hiper-povezivanje na internetu ili otkrivanje novih, poboljšanih formi sakupljanja ljudi na društvenim mrežama… ili, ako ništa drugo, tu su uvek dobri, stari “proboji” u bihejviorističkom predviđanju ljudskog ponašanja (informacija korisna za optimizaciju reklamiranja, u vojne svrhe, za policijska ispitivanja ili rušenje konkurencije kroz pronalaženje “slabih igrača” u redovima konkurencije).

Što se tiče rastućeg povezivanja i “ameba efekta” – trendovske povodljivosti i nercije koji nadvladavaju logiku efikasne organizacije poslovanja, u kojoj svako ima svoju jasno zacrtanu poziciju – Citi komentariše:

“Povećanje umreženosti i povezivanje otvaraju nova tržišta doprinoseći boljoj međusobnoj saradnji, oslobađajući nove duhovne snage i mentalne kapacitete kako bi se pomoglo pri rešavanju svetskih problema – sve ovo je pokretano tempom inovacija. Naredna faza u povezivanju je pomak od povezivanja ljudi ka povezivanju stvari u komunikaciji tipa mašina-ka-mašini, odnosno pomak ka “Internetu Predmeta”. Cisco je 2013. procenio kako je 99,4% svih fizičkih objekata na svetu bilo nepovezano, kalkulišući da je bilo 10 milijardi povezanih uređaja. Oni su prognozali i da će se broj povezanih uređaja do 2020. povećati na 50 milijardi, a do 2030. do 500 milijardi, što znači da će komunikacija koju mašine obavljaju isključivo među sobom nadmašiti opseg i intenzitet međuljudske komunikacije.”

Tu je, zatim, činjenica da troškovi razvoja inovacija opadaju. Međutim, u ovom istraživanju se ne pominje da li se krećemo unutar inovacionog ciklusa gde samo treba da imate originalnu “kreativnu zamisao” – koja se razlikuje od opšte inercije trenda – pa da se kvalifikujete za ogromne novce, koje ćete pokupiti sa tržišta.

Evo šta o tome kaže Citi:

“Uspon interneta je omogućio novi open source model razvoja, nudeći univerzalni pristup kroz kreiranje slobodnih licenci za proizvode i njihova kasnija poboljšanja. Ovi modeli omogućavaju hiljadama programera da učestvuju u projektima otvorenog koda (opensource), inicirajući jeftinije, lakše i brže sačinjene proizvode u odnosu na vlasničke, fiksno patentirane produkte.

Bez otvorenog koda ne bi postojalo cloud računarstvo, sistem velikih baza podataka (Big Data) kao ni mobilne aplikacije. Guglova Android platforma pod nazivom Tesla (razvoj električnih vozila i skladištenje energije), Tojotini vodonični automobili, ili Khan Akademija (koja je već najveća obrazovna organizacija na svetu), niti bi postojali nacrti za 3D štampanje. Sve su ovo primeri open source ekosistema koji potpomažu dalje inovacije. Isti je slučaj i sa tzv. “aplikacijskom ekonomijom”, gde su troškovi inovacija uočljivo niski (nedavna procena nastala istraživanjem Karla Freja iz OMS-a nam govori da prosečna cena razvoja aplikacija iznosi samo $6.453), a da dobit to jest profit na tom polju mogu biti nadasve značajni – nažalost samo za par igrača (i Apple i Google imaju udeo od 70% bruto rezervacija aplikacijskim developerima).”

futureofworkbanner

Pa, otkuda onda raskorak između naše percepcije inovacija i stvarnih podataka o produktivnosti? Citi ukazuje na ‘in vogue’ efekat, to jest na “trendi argument” koji je zavladao među milijarderima iz Silikonske doline – a to je da je porast produktivnosti bio pogrešno meren.

Alen Grinspen (Alan Greenspan) je, naravno, naišao na slično objašnjenje kada se trend ‘nove ekonomije’ nije poklapao sa sopstvenim statistikama o produktivnosti. (Uzgred, Grinspen je pričao baš o ovome u sredu 29. jula na TV kanalu CNBC). Isprva, kako je pokazao njegov čuveni govor iz 1996. o “iracionalnom bogatstvu”, on nije naseo na argument “merenja podataka”:

“Jasno je da neprekidno niska inflacija implicira i manju neizvesnost oko budućnosti, dok manji rizik podrazumeva veće cene akcija i ostale prinose na imovinu. Ovde to možemo uočiti u obrnutom odnosu ispoljenom kroz količnik (ratio) cena i zarade, kao i stopa inflacije u prošlosti. Ali, kako uopšte možemo da znamo kada je iracionalno bogaćenje neopravdano podiglo vrednost imovine, koja, onda, postaje predmet neočekivane i produžene ekonomske kontrakcije, što je bio slučaj u Japanu tokom protekle decenije? I kako da vrednujemo ove procene stanja u monetarnoj politici? Da li su same metode procenjivanja dobre i validne? Mi, kao centralni bankari, ne treba da budemo zabrinuti ukoliko kolaps finansijskog mehura ne pripreti realnoj ekonomiji, njenoj proizvodnji, zapošljavanju i stabilnosti cena.”

Međutim, 1998. godine, nakon uvida u više nego ubedljiv set podataka, Grinspen je promenio svoje mišljenje po ovom pitanju, da bi se od 2000. godine preobratio u istinskog IT vernika – neposredno pre nego što se dotcom mehur rasprsnuo nekoliko meseci kasnije.

Ali mi odstupamo od ovoga. Evo kakav pogled na to ima Citi:

“Dakle, ako sve ukazuje na procvat inovacija, zašto je, onda, rast produktivnosti isključen iz ovog trenda? Uobičajeni argument bio je da se efekat inovativnosti pogrešno meri. Pojava ekonomije deljenja (sharing economy), koja je zauzela čitavo poglavlje ovog izveštaja, kao i besplatni servisi, podržavaju ovu teoriju. Mnogo toga proizlazi iz digitalne ekonomije a stenfordski ekonomista Nikolas Blum je nedavno izjavio: “Ne možete biti u Silicijumskoj dolini a da ne razmišljate o tome kako smo, na ovom mestu, usred eksplozije produktivnosti.” Većina ljudi, naravno, ne živi u Silikonskoj dolini, uz alternativni argument da je ukupna potrošnja na investicije ostala na niskom nivou, jeste glavna i dobro utemeljena poruka koju izvlačimo iz Globalne finansijske krize (GLC).

Uprkos visokim EBIT maržama*, Citi-jev strateg Rob Baklend (Rob Buckland) je pokazao da su akcionari vršili pritisak na kompanije kako bi im ove što pre povratile uloženo i isplatile procenat od dobiti, pre nego da su svoj profit investirali u nove projekte: u 2014. godini, lista globalno značajnih kompanija doživela je pad kapitalnih investicija za 6%, dok su ponovna kupovina sopstvenih deonica i dividende porasli za 15%.”

[EBIT*: operativna dobit; računa se kao razlika poslovnih prihoda i poslovnih rashoda (engl. “earnings before interest and taxes”), pa uključuje i promene u zalihama gotovih proizvoda i nedovršene proizvodnje. EBIT marža: količnik EBIT-a / poslovnih prihoda]

A tu je, potom, (već daleko bliskiji našim srcima) argument da u “novoj ekonomiji” vlada tržišna logika tipa “pobednik-uzima-sve”. To znači da se isplati biti protekcionista, otkupiti konkurenciju ili, što je možda najvažnije, odbiti proširivanje kapaciteta fiksnog kapitala:

“Tu je argument da “kompanije igraju odbrambenu igru”, kao i pokušaj zaštite postojećih profitnih pulova u inovacijskom okruženju koje “sve više ometa”. Posebno su digitalne inovacije te koje često obezbeđuju da proizvodi budu sve pristupačniji i jeftiniji, ali pre putem zamene ili preraspodele prodaje nego stvaranjem nove, uvećane prodaje.”

Ovo je veoma važna stvar. Kraće i jednostavnije rečeno, to znači da se start-up firme potekle iz nove ekonomije ne remete time što će biti produktivnije u npr. proizvodnji kašika – tj dodajući još kašika u ekonomski lanac – već da poseduju moć ubeđivanja ljudi da im ili ne trebaju kašike ili da osiguraju da trenutne zalihe kašika budu bolje raspoređene. Dakle, ako ste vi proizvođač kašika, najbolja opcija u tom kontekstu (jer još uvek kontrolišete ključni dotok sirovina za proizvodnju kašika i uvereni ste da start-up firme iz Silikonske doline neće smetati ulaganjima u aktuelne proizvodne sposobnosti) bila bi održavanje konstantne stope proizvodnje kašika, ili je čak i usporiti.

future-of-work

Citi dodaje:

“Tržište se može kretati od nultog zbira (zero-sum) u negativni zbir kako za remetioca (zbog svoje inovativnosti) tako i za onog koji je remećen. Otelovljenje remetilačkog, inovatorskog rizika je muzika i muzička industrija, u kojoj se između 2004. i 2014. godine 46% učesnika prebacilo na digitalno izdavaštvo, dok je ukupan prihod ove industrije pao za 35%. Produktivnost se možda popravila, ali samo za one koji su preživeli. Postoje i drugi slučajevi u kojima je remećenje (inovativnošću) postalo destruktivni faktor – i tu kao primer navodimo Blockbuster, koja je na svom vrhuncu zapošljavao 60.000 radnika, da bi bankrotirao već samo tri godine nakon što je Netflix lansirao svoj streaming servis.”

Iz perspektive produktivnosti, to sa čime se suočavamo nije toliko stvar nove ekonomije koliko je stvar ekonomije tipa “manje-je-više”, gde isti (ili manji) učinak i proizvodnja mogu, navodno, biti efikasnije distribuirani, odajući utisak bogatstva onda kada ono što imamo u stvarnosti proizvodi svojevrsni efekat pametno uslovljenog bihejvioralnog ponašanja, koje nas ubeđuje da konzumiramo manje, i u dobroj meri odustanemo od našeg dobrovoljnosti* [dobrovoljnost* ili opcionalnost: u biznisu to je vrednost mogućeg dodatnog ulaganja, koja je na raspolaganju tek pošto je realizovana početna investicija].

Drukčije rečeno, priroda efekta nove ekonomije je ta koja preokreće raskošna stvorenja što naginju komforu, uživajući u svojoj privatnosti i principu dobrovoljne, opcione potrošnje, preobraćajući ih u automate priključene na Mrežu, i koji predvidljivo vole da permanentno ostanu na nivou praćenja Jutjub video-materijala lošeg kvaliteta, dok preživljavaju zahvaljujući soja-šejkovima ili uslugama kućne dostave, sa u ne tako dalekoj budućnosti “navigiranim GPS-dron obrocima” – a sve ovo u skladu sa najjeftinijim isporukama zaliha, uz prenosive nosioce podataka pojedinca na osnovu indeksa telesne težine (BMI), fizičke aktivnosti i zdravstvenih faktora.

Možda je došlo vreme za ponovno izdavanje starog ali danas tako aktuelnog stripa tipa “zabavljajmo se na smrt” Orvel/ Haksli – posebno ova sličica: