Silicijumska dolina: ambicije, želje i instinkti

Seks. Droge. Tehnologija. Silicijumska dolina je – novi Volstrit. Takav je slogan romana “The Show” Filipa Site (Filip Syta), bivšeg finansijskog direktora Gugla, objavljenog pre nekoliko nedelja. Priču donosi Fajnenšel Tajms.

Foto: Fajnenšel Tajms

Foto: Fajnenšel Tajms

Ona opisuje grupu Ivi League diplomaca koji rade na izmišljenom internet pretraživaču pod imenom Show. Vik, glavni protagonista romana počinje da se razočarava prazninom tehnološko-korporativnog života, iscrpljujući se drogom, seksom i dobrim provodom koji kao privilegija dolazi na red odmah nakon radnog vremena. Neki od zaposlenih su i “gospodari droge”, koji kokain i marihuanu prodaju na “tržištu” željnom takve vrste “opuštanja”.

Sita, pisac ovog dela koji živi u Stokholmu a jedno vreme i za evropsku centralu Gugla sa sedištem u Dablinu ističe da je ovo zamišljena životna ispovest zaposlenika jedne velike tehnološke kompanije. On je, ipak, želeo da u knjigu prenese specifičnosti radnog mesta koje je puna mladih, sjajnih ljudi usmerenih isključivo na svoju budućnost. “Osećaj je kao da ste student na univerzitetu, samo što još imate i platu”, kaže Sita.

04Naličje sjajnih radnih uslova – teretana i vežbaonica u kancelariji, hemijskog čišćenja i fine hrane unutar firme u njegovom je romanu prikazano, kako sam kaže, kao izvesno podetinjavanje, infantilizacija. “Nakon izvesnog vremena, hvatite kako želite sve više i više tih stvari i uslova. Ne osećate se zadovoljno. Postajete isuviše razmaženi. Danas, hoćete šniclu; sutra, to je ipak jedan lep jastog. “

Ser Hauard Dejvis (Howard Davies) je  2007. pisao i lamentirao nedostatkom pisaca čiji bi predmet književne obrade – finansija i banaka. “Većina naših pisaca već je isuviše preokupirano životom posle radnog vremena i onim što se dešava ispod pojasa, jeftinim seksom”, napisao je nekadašnji šef nadzornog tela Britanskog trezora (Financial Services Authority), koji je te godine predsedavao žirijem za dodelu Bukerove nagrade za muške pisce u oblasti beletristike. Ta izjava je bačena u zasenak istog trenutka kada je izašao niz romana na tu temu recesije – u to vreme je nastao čitav jedan žanr, kranč lit (“crunch literature”). Ova književnost krize. iznedrena je u osvit finansijske krize (kakav su, recimo, roman “Prestonica” Džona Lančestera, “Nedelja u decembru” Sebastijana Folksa, “Privilegije” Džonatana Dija, ili Unija Atlantik” Adama Hesleta).

Tehnološke kompanije mogu da tvrde kako svoje biznose obavljaju časnije I poštenije nego bankarstvo. Nova podvrsta kranč literature (ili, kolokvijalno, možemo reći “krah literature”), tehno-literatura, jeste podžanr romana koji baca svetlo na radni vek zaposlenih u tehnološkim industrijama. Ovde se treba setiti Daglasa Kouplenda (Daglas Coupland) i njegovog sjajnog romana “Mikro-sluga”, uz odličan “Krug” Dejva Egersa, kao i “Knjigu brojeva” Džošue Koena.

Foto: David Press

Foto: David Press

Tehnološke antiutopije i utopije dugo su bile građa i zabran” naučne fantastike, kao i takvih pisaca poput Oldosa Hakslija, Isaka Asimova i J.G. Balarda. U skorije vreme, društveni mediji odigrali su važnu ulogu u pričanju ovih priča, uključujući Meatspace” Nikeš Šukle, “Prvo me poljubi” spisateljice Loti Mogač, “Ti”, kojeg je potpisala Kerolajn Kepnes, u kojem njen zli junak-uhoda uči sve o svojim žrtvama iz postova koje ove ostavljaju na Fejsbuku i Tviteru.

05

Međutim, bivši zaposleni u tehno-industrijama, kao što je to Filip Sit, okrenuli su se beletristici, koristeći kao “materijal” iskustva sa svojih nekadašnjih radnih mesta.

Robin Sloun (Robin Sloan), pisac knjige “Non-stop knjižara gospodina Prenumbre”, je od 2010.  radio za Tviter dve godine. Tamo je zatekao obilje arhetipskih karaktera idealnih za pretakanje u književnost: jedan od njih je I “brogramer” (mačo programer). Jedan se arhetip naročito zadržao u njegovom sećanju i iskustvu: to je tip uposlenika koji je “programer filozof”.

Ako se ne radi o Zlatnoj groznici u Silicijumskoj dolini, kako sam Sloun kaže, “možda su posvetili svoje velike mozgove filozofiji, a ne programerstvu. “Istina je da su mnogi od njih u Silicijumskoj dolini previše zauzeti da bi izgradili neki savršeniji programski kod ili sistem, a istovremeno su napravili veliki novac pisanjem knjiga.” U njegovom romanu, Google radi na obliku obnovljive energije koji radi na – oholost.

On kaže da je opojnost tehno-vizionarstva koja prožima Silicijumsku dolinu zaista inspirativna za pisca, jer se poslovi u dolini zaista toliko mnogo razlikuju od drugih radnih mesta. Sve je ovo vođeno “mladim ljudima koji nemaju život i koji su voljni da čitavo svoje vreme predaju na raspolaganje ovdašnjim tehno-firmama”, što čitavu stvar čini još fascinantnijom.

Slounu je posebno omiljena viziju iz romana “Krug”, gde je reč o “sveobuhvatnom totalitarnom životu”, jer je preneo suštinu savremenih radnih mesta. “Ove neizostavne delove današnjice, vi nikada nećete biti u stanju da ih ostavite iza sebe a da i dalje budete srećniji od 99 odsto ljudi.”

03

Elen Ulman bila je programerka tokom ‘80tih, kada je programiranje naučila na računaru Radio Shack TRS-80. Nakon rada i karijere u Silicijumskoj dolini, dala je otkaz i počela da piše eseje i dokumentaristički roman. Njena prva takva knjiga, “The Bug” objavljena 2003. godine, povest je o Itanu Livajnu, programeru u start-up firmi koji pokušava da popravi nepopravljivu grešku. Programiranje je delatnost koja je jako zahvalna za spisateljsku obradu, kaže ona. “Programerski kod može biti elegantan, u matematičkom smislu.”

Postoje paralele između pisanja računarskog softvera i književnog teksta, naglašava Ulmanova. Kao što urednik radi sa piscem, tako i programeri ostavljaju “napomene za one koji će taj program pratiti, jer nema na svetu tog programa koji je pročitan samo jednom ili koji je napisan samo jednom”.

06Ona kaže i da “Najelokventniji izraz programskog koda to kako on zaista funkcioniše u realnosti”, ali, kada je u pitanju literatura, ono što funkcioniše, a šta ne predstavlja subjektivnu i često neopipljivu stvar. Sloun se ovde slaže s Ulmanovom: u tehnologiji se uvek radi o nekom, svakom, “rešavanju problema”, dok sama “umetnost čini da se generišu novi problemi i izazovi“.

Kim Maloun Skot, bivša viša izvršna direktorka u Guglu, Tviteru, Eplu i Dropboksu, napisala je i sama objavila “Virtuelnu ljubav”, roman u kojem je glavni lik zaposleni u kompaniji Google.

Kao Sloun, i ona je inspiraciju za radnju svoje knjige potražila u uzbuđenjima koje pruža radno mesto u tehnološkoj kompaniji. “To je fascinantan spoj ega, ambicije i idealizma… a to je takoreći opipljivo. Takvi ljudi zaista žele da promene svet. To je sjajan materijal upravo za Veliku književnost, savršen materijal za pripovedanje o verodostojnim ljudskim dramama.”

Silicijumska dolina je takođe izvor velikih ideja koje su bolje istražene na “književni nego na analitički način”, kaže ona. Postoji i stepen društvenog inženjeringa na način na koji je sve uređeno u takvim “tehnološkim mikrokosmosima”, kaže ona.

Kao i Ulman, i Skotova smatra da preciznost, koja se nalaže od programera tokom rada na programskom jeziku, više nego koristan oblik obrazovanja za sve programere koji žele da postanu budući pisci. Jedan od problema koji se postavlja pred svakoga ko želi da piše “tehno-književnost” jeste koliko brzo ona – zastareva. Sloun, ipak, misli da je čak i kompromis vredan pažnje.

09“Dobra vest je to da postoji svojevrsna “naelektrisanost” i uzbuđenje kada se čita nešto što je savremeno.” On, međutim, nije, takva vrsta tehno-entuzijaste koji je spreman da piše priče kroz tvitove ili SMS poruke, kao što je to radio Dejvid Mičel dok je pisao roman “Prava vrsta”.

Kada je Sloun, koji upravo završava knjigu o kulinarsko-restoranskoj sceni Silicijumske doline, napisao svoju tehnološki roman, rešio je da svoj redovni posao u Tviteru zameni za poziv slobodnog pisca. Ovo su iskustvo njegovi prijatelji opisali kao “Godinu bez zabave”, iako ga sam Slounto sada uviđa kao novi izvor stvaralačke energije.

Kim Maloun Skot je običavala da u svoj dnevni raspored ubacuje termin za pisanje knjige – vreme za kreativnost koje je uspevala da ugradi u svoj radni dan, tako da niko nije mogao da joj zasmeta. “Vreme koje odvajam za pisanje tretiram kao najvažniji sastanak tokom radnog dana”, kaže ona. “Ljudi su, u tim terminima, bli ubeđeni da razgovaram s našim izvršnim direktorom.

Fajnenšel Tajms

Nemačka: spremna za Industriju 4.0 (1. deo)

Najveća ekonomija Evrope s pravom je zabrinuta da je digitalizacija pretnja njenom liderskom mestu u industriji, piše londonski nedeljnik The Economist

04

Od kada je osnovana 1923. godine, kompanija Trumpf, u porodičnom vlasništvu sa sedištem u blizini Štutgarta, imala je jedan glavni zadatak: da proizvodi stvari koje proizvode stvari. Počelo je sa motorizovanim ručnim makazama i drugim alatima za obradu limova. Zatim je Trumpf izmislio CNC mašine i bio među prvima koji su počeli da koriste laser za sečenje metala. To je vrhunski primer jedne firme iz industrijskog srca Nemačke koja je prerasla svoj brend (koji doslovno znači “proizvođač srednje veličine”), i danas ima godišnji promet od €2.7 milijardi ($3.2 milijarde dolara) i više od 10.000 zaposlenih širom sveta.

Trujmfovi koreni u obradi metala i drugih materijala u potpunoj su suprotnosti sa onim što on pokušava da ostvari u narednom periodu: da izgradi potpuno novi biznis u potpunosti zasnovan na softveru i velikom broju podataka. Njegova nedavno lansirana online ponuda pod imenom Axoom, povezuje mašine koje je proizveo Trumpf i drugi proizvođači, i koristi podatke koje pomoću ovih mašina prikuplja kako bi pomogao kupcima da organizuju svoju proizvodnju – na primer, da ih upozori kada im ponestaje materijala ili da ih naruči direktno od dobavljača. Slično kao pametni telefoni, Axoom će moći da pokrene “aplikacije” drugih snabdevača, kao što je softver koji zakazuje faze posla, ili da predvidi kada će mašini trebati rezervni deo.

Graph: The Economist

Graph 01: The Economist

Pokušaj kompanije da redefiniše sebe je simbol skoka koji proizvođači, u Nemačkoj i svuda drugde, sada moraju da naprave. Mnogo diskutovani i nadasve aktuelni “Internet stvari” (Internet of things, IoT) postaje realnost na podovima fabričkih hala: industrijske mašine i proizvodi koje oni prave sve su češće “napakovani” senzorima i povezani na internet.

Kao rezultat toga, pravila u mnogim industrijama, od građevinske opreme do automobila, menjaju se munjevitom brzinom: proizvodnja stvari prelazi u drugi plan, dok je poznavanje stvari sve važnije. U mnogim slučajevima uspešna preduzeća više neće biti ona koja najbolje proizvode, već ona koja prikupljaju najbolje podatke i kombinuju ih tako da mogu da ponude najbolje digitalne usluge. A najveći dobitnici od svih mogu biti oni koji kontrolišu “platformu”: sloj softvera koji kombinuje različite vrste uređaja, podataka i usluga, na osnovu kojih druge firme mogu da izgrade svoje ponude, baš kao što Trumpf pokušava da uradi sa Axoomom.

Ovladavanje ovom vrstom transformacije treba da bude na dnevnom redu bilo koje zemlje sa velikom industrijskom bazom (vidi grafikon 1). Nigde, međutim, taj osećaj hitnosti nije razvijeniji nego u Nemačkoj, gde je strah da digitalizacija ugrožava njenu poziciju kao vodeće industrijske nacije izuzetno jak, a nedavno mu je serija skandala sa Folksvagenovim (VW) softverom dala na pikantnosti. Prva polovina borbe da se savlada digitalni svet je – izgubljena, prema Timoteusu Hotgesu (Timotheus Hottges), šefu Deutsche Telekoma. “Sada je pitanje: kako osvojiti drugu polovinu?”

15

Problem ne leži u tome što su nemačke firme prestale sa inovacijama. U stvari, mnoge od njih su ispred svojih konkurenata u digitalizaciji svojih proizvoda, kao i svojih prodajnih kapaciteta. Preobražaj proizvoda i fabrika u “pametne” (smart factories) je, međutim, samo prva faza na putu digitalizacije, tvrdi u svom izveštaju nemačka Nacionalna akademija nauka i inženjerstva (Acatech) u nedavnom izveštaju. Sledeći korak bio bi korišćenje podataka dobijenih od povezanih uređaja i druge informacije kako bi se ponudile pametne usluge, i, samim tim, zaradio novac sa novim poslovnim modelima. Firme koje ne mogu da stvore takve ponude “mogu brzo da izgube sposobnost da se takmiče”, tvrdi izveštaj Acatech.

Pametne usluge ne moraju biti usko povezane sa glavnom upotrebom proizvoda. Napredni automobili, na primer, imaju digitalnu konjsku snagu 20 personalnih računara i generišu 25 gigabajta podataka na sat vožnje, procenjuje Gabrijel Zajbert (Gabriel Seiberth) iz kompanije Accenture, provajdera IT i konsultantskih usluga. Umesto da se koncentrišu samo na pravljenje vozila, tvrdi on, proizvođači treba da razmišljaju o tome kako da obezbede – i profitiraju – od zabavnih i e-commerce servisa koji mogu biti ponuđeni na ekranima unutar vozila. “Automobil će postati centralni deo digitalnog života jedne osobe”, kaže Zajbert.

03

Graph 02: The Economist

Takve poruke posebno odzvanjaju u Nemačkoj. Neki strahuju da bi njeni proizvođači, koji direktno ili indirektno zapošljavaju jednog od sedam radnika širom zemlje, mogli biti degradirani na niskorangirane obrađivače metala, dok bi američki tehnološki giganti pravili veći deo novca obezbeđivanjem softvera i zabave u kolima, a možda, kasnije, i projektujući same automobile.

Apple i Google pritiskaju  proizvođače automobila da instaliraju operativne sisteme koje su dizajnirali za sisteme zabave u kolima, koji u relanosti isisavaju veliki broj drugih podataka o automobilu i putnicima. Proizvođači su počeli da shvataju da, ako se odreknu ove teritorije, mogu rizikovati svoj “suverenitet nad podacima” koje generišu u svojim vozilima, po rečima Vilkoa Štarka (Wilco Andreas Stark), generalnog direktora za strategiju Dajmlera (Daimler). Oni bi mogli da završe kao Samsung, čiji je profit od pametnih telefona limitiran činjenicom da zavisi Androida, Googlovog mobilnog operativnog sistema.

Ne brinu samo nemački proizvođači o ovakvoj vrsti budućnosti, naprotiv. Američki tech-kolosi takođe pokušavaju da uspostave platforme za “pametne kuće”, koje prikupljaju podatke od uređaja, sistema grejanja i sl. “Onaj ko kontroliše platforme vladaće budućnošću”, tvrdi Henning Kagermann, šef Akateka (Acatech), koji je skovao termin Industrija 4.0″ (Industrie 4.0), zajednički napor nemačke industrije da napravi prelazak na digitalnu, internetom povezanu budućnost.

07

Uprkos takvim problemima, u Nemačkoj je na neki način industrija, izgleda, dobro pripremljena za uspon usluga i platformi. Šefovi ovih industrija nastoje da se izbore s ovim izazovom. Aksel Špringer (Axel Springer), izdavački gigant, počeo je trend među nemačkim firmama tako što neki od njegovih čelnih ljudi po nekoliko meseci žive u Silikonskoj dolini. Iskustvo je navelo firmu da investira u konsultantsku kuću, nazvanu Hy!, koja direktore „stare ekonomije“ upućuje u razumevanje startup-ova, pomažući im da planiraju svoju digitalnu transformaciju.

Neke firme su već reagovale na uvid da su digitalne platforme od ključnog značaja za njihovu budućnost. Jedan od njih je Trumpf. Drugi je Klokner (Klockner), trgovac metalom koji je stvorio platformu za povezivanje proizvođača čelika sa građevinskim firmama i drugim klijentima. Nemački inženjerski i proizvodni giganti su takođe, počeli da ozbiljno shvataju platforme: Boš (Bosch) sada nudi “IoT Suite” da pomogne drugim kompanijama u kreiranju novih usluga oko povezanih uređaja. Dojče Telekom se udružio sa drugim firmama ne bi li stvorio Kivikon (Qivicon), „pametnu“ kućnu platformu kojom želi da konkuriše Eplu (Apple) i Guglu (Google).

08I nemačka vlada pokušava da pomogne. Ona je preuzela vodeću ulogu u Industrie 4.0, stvarajući oko nje gustu strukturu koja povezuje sve: od strukovnih udruženja i ministarstava do sindikata i akademika. Samo u zemlji sa nemačkom korporativnom tradicijom bi pokušaj da se biznis napravi agilnijim i otvorenijim za promene mogao do te mere biti “napunjen” upravnim odborima, radnim grupama i savetodavnim odborima.

Prvi cilj ove birokratije je da proizvede šablone i probne testove za isprobavanje inovativnih digitalnih usluga, kao i da objavljuje zanimljive primere. Njen drugi cilj je da ubedi dve grupe u potrebu za promenom: male i srednje nemačke firme, kao i industrijske sindikate, koji, pod nemačkim modelom koupravljanja, učestvuju u mnogim odlukama menadžmenta. “Stvaranje situacije u kojoj je prihvatanje novog modela poslovanja „nova normala“ nemačke industrije predstavlja, verujemo, ključ”, kaže Matijas Mahnig (Matthias Machnig), visoki zvaničnik Ministarstva ekonomije koji predvodi napore države za sveobuhvatno uvođenje „Industrie 4.0“ u nemački poslovni sistem.

The Economist

Nemačka: spremna za Industriju 4.0 (2. deo)

Tehno-biznis na kraju polugođa: usponi i padovi

Sumira se još jedno poslovno polugođe, trenutak ne manje važan od krajnjeg rezultata na kraju godine. Ali, iako ima još dosta do 31. decembra, situacija u prva dva kvartala obično je dobar indikator situacije na tržištu. Počinjemo sa, logično, trendovima na Dalekom istoku.

02

Kako stoj stvari sa Alibabom?

Ovaj trgovački portal ima svoj cloud servis po imenu Aliyun, koji svojim klijentima nudi potpunu kontrolu nad podacima. Planiraju se i dodatna proširenja širom sveta, ali i skorašnje otvaranje novog data-centra.

Upravljački tim Alibabe planira da zaštiti podatke svih svojih klijenata na cloud platformama širom sveta, piše Volstrit Džornal. Uz to su obznanili planove o širenju poslovanja i otvaranju još jednog data-centra u istočnom delu Sjedinjenih Država, o čemu još uvek nema dovoljno detaljnih informacija.

Aliyun je, inače, samo jedan od nekoliko Alibabinih servisa u oblaku – ova firma je obećala svojim korisnicima da će steći pravo da svi njihovi lični podaci budu potpuno njihovo vlasništvo, a moći će da im u bilo kom trenutku pristupe, dele, menjaju, prebacuju, ili da ih brišu. Sve ovo im je već zagarantovano takozvanim “sporazumom i zaštiti ličnih podataka”. Takođe, servis Aliyun ovim sporazumom potvrđuje da s korisničkim podacima neće raditi ništa samoinicijativno niti ih ustupati trećoj strani (to su, obično, oglašivači ali i drugi web-servisi). Štaviše, ovaj servis je na sebe sada preuzeo i odgovornost za njihovo skladištenje i čuvanje, kao i izgradnju sistema koji će unapređivati performanse uz omogućavanje zaštite i povraćaja podataka, u slučaju da se desi njihov bilo kakav gubitak.

U pregovorima s kineskom vladom

Ovaj novi vid funkcionisanja Aliyuna najavio je sam predsednik te firme, Sajmon Hu (Simon Hu) na konferenciji za štampu u Pekingu. U oblaku se svakodnevno koristi preko 100 terabajta podataka, a sve u cilju otkrivanja i rešavanja potencijalnih pretnji po ranjive tačke softvera.

Međutim, iako se Alibaba okreće “informatičkom oblaku”, i dalje je njihov najvažniji biznis internet-trgovina. I pored toga, Aliyun ima veliku i brzu ekspanziju, kako na svom domaćem, tako i na inostranom tržištu. Aliyun je u toliko meri uznapredovao da je čak ušao i u razgovore s tamošnjom vladom, koja bi takođe mogla da koristi usluge Aliyuna za čuvanje sopstvenih podataka.

03

Priča se širi: dodatna proširenja

Izuzev Kine, planovi koje ima rukovodstvo Alibabe je da svoj cloud servis proširi i u inostranstvu. U maju su otvorili ofis za pružanje cloud usluga u Dubaiju i okolnom regionu, dok su prethodno u martu otvorili svoj prvi data centar preko okeana – u Silikonskoj dolini. Planirano je i širenje na jugoistočnu Aziju, Evropu i Japan.

“Kineske firme koje u svojoj ponudi imaju serverske usluge, još uvek imaju problem “sukoba kultura” na američkom poslovnom tlu, baš kao i problem nedostatka poverenja od strane potencijalnih klijenata. Stoga će biti potrebno još neko vreme kako bi klijenti osmotrili i prihvatili usluge koje nudi Aliyun”, izjavio je Hu. On je istakao da su najvažniji klijenti Aliyuna velike kineske firme koje svoj biznis razvijaju u inostranstvu. Oni su izjavili kako su krajem juna prošle godine imali 1,4 miliona korisnika koji su koristili Aliyun, bilo direktno ili preko nekog posrednika.

Amazon ima novog konkurenta, koji obećava 10 do 15 odsto niže cene od drugih namenskih servisa

Jet.com stranica je dobila 225 miliona dolara ulagačkog novca, želeći da izraste u ozbiljnog rivala već postojećem Amazonu. Ono po čemu se razlikuju od ostalih je to što garantuju 10-15% niže cene od ostalih.

Izuzev što su inicijalne cene za 8 odsto niže nego kod ostalih sličnih servisa, ova web-stranica nudi dodatne popuste u vidu spajanja nekoliko narudžbina u jednu pošiljku, ukidanje opcije vraćanja robe kao i korišćenje debitnih umesto kreditnih kartica. Korisnici će za ove pogodnosti plaćati godišnju članarinu od 50 dolara.

“Jet je za one kojima je bitno da uštede, ali koji ne žele da za to dodatno rade”, izjavio je Mark Lor (Marc Lore), izvršni direktor i osnivač kompanije. “Ovde nema nikakvih kupona s popustima niti gubljenja vremena. Ovde je reč o jednom pametnijem vidu kupovine, a u cilju što veće uštede. Stvorili smo takvu tehnologiju, koja sve obavlja sama. Na vama je samo da kupujete, kako biste i inače činili, pa samo odjednom uočite da su cene niže”, objašnjava Lor.

04

Pomalo lična bitka

Razlog zbog kojeg se Jet nadmeće pre svega s Amazonom je donekle i lične prirode. Naime, Lorov prvi startap bio je Quidsi, koji se takođe bavio internet-trgovinom, Amazon je otkupio za 540 miliona dolara. “Mark tako dobro poznaje posao da je u stanju da napravi bukvalno sve”, izjavio je venčer ulagač Džeremi Levin (Jeremy Levine).

Marta ove godine Jet je procenjen na 600 miliona dolara. Uz najnoviju rundu i krug ulaganja izvesno je da je njegova vredost još čak i veća, tako da će rasplet priče i Amazonov odgovor na najnoviju konkurenciju svakako biti interesantan.

Kada se radi o kompaniji eBay, ona je ovo polugođe završila pod snažnim pritiskom rivala, a nakon što je po prodaji svog eBay Enterprise izgubio više od milijardu dolara. Kompanija je početkom ovog meseca bila prinuđena da otpusti 7% svojih zaposlenih

eBay će, navodno, prodati svoj “eBay Enterprise” za $900 miliona, servis koji veliki prodavci koriste za vođenje svoje internet-trgovine. Enterprise će biti kupljen od grupe kupaca predvođenih kompanijom Permira, dok cena akvizicije iznosi 900 miliona dolara.

eBay je, osim toga, juče predstavio prihode za drugi ovogodišnji kvartal, a u toku je i odvajanje PayPal-a od ove kompanije. Enterprise eBay je 2011. god kupio PejPal za 2,4 milijarde dolara, kad aje ova kompanija radila pod nazivom GSI Commerce. Ukoliko Permirina ponuda prođe, to bi predstavljalo više od milijardu dolara gubitaka za eBay, ukoliko se uporedi sa cenom koju su platili. S druge strane se spekulisalo da je kompanija Thomas H. Lee Partners LP ponudila eBay-u oko milijardu dolara.

eBay, sudeći po rezultatima poslovanja, zaostaje za svojim prvim rivalom, servisom Amazon, i stoga je prisiljen da povlači razne poslovne poteze, ne bi li ostao u trci. Januara ove godine je najavljena mogućnost prodaje njihove ćerke-firme, eBay Enterprise, a Karl Ajken (Carl Icahn), kao jedan od krupnih deoničara je na kompaniju izvršio strahoviti pritisak da se odvoji i od PayPala. Uz to, otpušteno je oko 7% zaposlenih, odnosno njih 2.400 , dok su prošlog meseca prodali i svoj udeo od 28,4% deonica u Kregslistu (Craigslist).

PayPal je na kraju prvog dana na Nasdaq-u vredeo više od Twittera, eBaya i Netflixa. Direktor ove firme, Den Šulman (Dan Schulman) izjavio je kako je otvoren za pregovore s Amazonom.

Nakon što je u ponedeljak izvršena inicijalna javna ponuda (IPO) deonica Pejpala na Nasdaqu, na koju je Pejpal (PYPL) posle trinaest godina u sastavu iBeja (EBAY) izišao kao samostalna firma, njegova tržišna vrednost je dostigla 49,5 milijardi dolara. Ovo je više od eBaya i Twittera (TWTR), Netflixa (NFLX), Očigledno je da tržište više ceni Pejpal nego njegovu nekadašnju kompaniju i vlasnika, iBej, koja ga je 2002. godine preuzela to jest kupila po ceni od 1,5 milijardi američkih dolara.

Pejpal je izdvojen nakon višegodišnjeg pritiska ulagača predvođenih investitorom i aktivistom Karlom Ajkenom. Pejpal je, kao predvodnik ali i preteča digitalnog plaćanja imao 165 miliona aktivnih korisnika u dve stotine zemalja, dok je akvizicijama kompanija Venmo, Brejntri (Braintree) i Ksum (Xoom) ojačao svoj rejting i poziciju u oblasti globalnih transfera novca, plaćanja unutar aplikacija i peer-to-peer plaćanja.

05

Pejpal i iBej zajedno postigli berzanski rast od 4,1%

Akcije Pejpala i iBeja su u ponedeljak 20. jula zajedno porasle za 4,1% u poređenju na stanje od petka 17. jula, kada su dok su još uvek bili aktivni kao tandem. Tog dana su trgovanje završili na 66,29 dolara. Ponedeljak je Pejpal završio na 40,47 dolara dok je vrednost “eBay-Marketplaces” dobacila do 28,57 dolara.

Procenjuje se da je sadašnja tržišna vrednost iBeja 34,7 milijardi dolara. Osim neočekivane pomame na Nasdaqu, koju već porede s onom iz perioda “dot.com” ekonomskog balona – ako ji je neslavno pukao – Pejpalu su u skoku svoje vrednost pripomogle i odlične preporuke kompanija kao što su Wells Fargo, SunTrust i JPMorgan. Oni su prognozirali cenu deonice od oko 45 dolara, dok je vrednost tržišta koje je Pejpal u stanju da pokrije svojim uslugama procenjeno na oko 500 milijardi dolara, ako se u obzir uzmu i doznake iz inostranstva, plaćanje u prodavnicama i B2B onlajn trgovina. Takođe je procenjeno da samo B2C tržište vredi oko 45 milijardi dolara. Sam Pejpal ima šest miljiardi u kešu, i u mogućnosti je da se zaduži za pet miljardi bez ugrožavanja investicionog rejtinga.

Rivalitet između velikih platformi za finansijske transakcije

Njima nasuprot, nezavisna savetodavna firma za investiciono bankarstvo Everkor (Evercore) je preporučila “prodaju” i ciljanu cenu postavila na 36 dolara, usled ne malog rizika gubitka udela na mobilnom tržištu zbog rasta platnih platformi najmoćnijih tehnoloških kompanija, Epla (Apple, APPL), Gugla (Google, GOOG, GOOGL) i Fejsbuka (Facebook, FB). Oni, međutim, napominju kako je u drugom kvartalu ove godine promet Pejpala vredan 66 milijardi dolara bio za 20% veći nego prošle godine, kao i da je tri odsto bolji od očekivanja i da su mu Venmo i Brejntri ulili novu snagu za profitni rast na tržištu mobilnim aparatima. Den Šulman (Dan Schulman), CEO Pejpala je potvrdio da je otvoren i spreman za pregovore o mogućem partnerstvu s kompanijom Amazon. Rast nastao kroz postizanje partnerstva s najsolidnijim onlajn trgovcima bio je jedan od najpresudnijih razloga za izdvajanje iz iBeja. Rejting agencija Standard&Poor’s je u ponedeljak iBeju smanjila kreditni rejting za dva stepena, dodeljujući im bonitet ranga BBB+.

06

Eplov finansijski izveštaj za prošli kvartal: prihodi iznad očekivanih

Glavni izvori njihovog profita su i dalje ajfoni i ajpedi.

Epl je objavio svoj finansijski izveštaj za drugi ovogodišnji kvartal. I mada je prinos ove korporacije osetno poboljšan usled lansiranja ručnog sata koji je ujedno i mobilni telefon a donekle i računar, pod nazivom Watch, glavni izvori Eplovog profita su i dalje ajfoni (iPhone), ajpedi (iPad) i Mekovi (Mac). Ostvareno je 49,6 milijardi dolara prihoda, što je nešto više od predviđenih 49 milijardi. Profit je iznosio 10,7 milijardi dolara, ali i dalje nije ni blizu iz prvog kvartala kad je profit iznosio osamnaest milijardi dolara.

Gotovo je nemoguće naprviti procenu količine prodatih satova, smatraju analitičari. Apple Watch spada u kategoriju “drugih proizvoda”, a od njihove je prodaje ostvareno 2,64 milijarde dolara, dok je prošle godine u isto vreme kompanija u istoj kategoriji ostvarila 1,76 milijardi dolara prihoda.

Početna prodaja Eplovog “Voča” premašila svojevremene startne rezultate ajfona i ajpeda

Eplov finansijski direktor Luka Maestri (Luca Maestri) je jednom priliko izjavio za Njujork Tajms da je prodaja Watch-a tokom prvih devet sedmica premašila prodaju ajpeda i ajfona u njihovih prvih devet nedelja na tržištu. Prinosi su se, rekao je on, u kategoriji “other products” kretali oko 952 miliona dolara, dodavši kako su prihodi od ajpeda i drugih dodataka pali. Sve ovo je pouzdan reper da je svoje “satove” Epl prodao u vrednosti većoj od milijardu dolara u prva tri meseca raspoloživosti na tržištu.

S druge strane, ajfon i dalje ostaje najveći izvor prihoda, predstavljajući i najveći prostor za rast kompanije. Prodato je 47,5 miliona ovog telefona, što je više od prošlogodišnjeg trećeg kvartala, kad su prodali 35 miliona svojih mobilnih uređaja. Analitičari su, ipak, očekivali da će prodati čak pedeset miliona, dok su deonice po objavljivanju rezultata pale za oko 7%.

Neprevaziđen kvartal

U ovom kvartalu, Epl je prodao 10,9 miliona ajpeda, što je manje u odnosu na isti period prošle godine, kad ih je prodato 13,3 miliona. Međutim, mora se priznati da je Mek računar prodano nešto više u odnosu na isti period lane. Ove godine je prodato 4,8, dok je prošle godine ova cifra iznosila 4,4 miliona.

“U kvartalu koji je iza nas prošli smo fantastično, prinosi od iPhone-a su povećani za 59% od prošle godine, prodaja naših Mek računara je izuzetno jaka, imamo rekordne profite od servisa App Store, a i odličan početak za Apple Watch”, rekao je izvršni direktor Epla, Tim Kuk (Tim Cook).

 

Kako voditi kompaniju bez šefova?

Možda ste čuli za eksperiment sa nehijerarhijskim menadžmentom pod imenom „Holakratija“ (Holacracy, termin koji označava celinu kao deo veće celine) koji se sprovodi u online kompaniji za prodaju obuće na malo Zappos, o kojem je u maju za Wall Street Journal pisao ekonomski novinar Justin Fox.

01

Početkom tog meseca oko 14% zaposlenih ili njih 210 od oko 1500 odlučilo je da napusti Zappos jer “Holakratija nije za njih“.

Tony Hsieh, izvršni direktor kompanije ponudio im je tromesečnu otpremninu a u memou iz marta meseca je na 4700 karaktera napisao zaposlenima da „kompanija nedovoljno brzo napreduje ka samoupravljanju“. On je ponudio zaposlenima da uzmu otpremnine ukoliko se ne slažu sa novim konceptom upravljanja, što je nazvao „pokušajem da se ubrza proces prelaska na novi menadžment“.

Holakratija je zamisao bivšeg preduzetnika u oblasti softvera Briana Robertsona, koji sada “sprovodi novi ustav” i poslovne zakone u firmi, obavljajući dužnost “portparola Holakratije” i predstavljajući “glavnu sponu između ljudi i partnerstava “, radeći kao “arhitekta kompenzacije”. Uz to, Robertson nosi još oko 20 drugih titula vezanih za koncept konsultantske firme HolacracyOne, čiji je kofinansijer, propagirajući ovaj novi način menadžmenta. Holakratija, odnosno “nehijerarhijski” pristup upravljanju biznisom je već unekoliko zaživeo, i to mahom među start-up kompanijama koje uglavnom imaju samo po nekoliko zaposlenih. Holakratski sistem poslovanja je, stoga, idealan za preduzeća koja tek započinju svoj život.

Ime Holacracy izvedeno je od termina “holon” pisca Artura Kestlera (Arthur Koestler), kojim se označava celina koja je deo veće celine, ali Robertson kaže da je njegov pristup manje zasnovan na nekoj filozofskoj postavci a više proizvod grešaka i pokušaja u menadžmentu. U Zapposu će eksperiment biti nastavljen, kao i u platformi za objavljivanje tekstova Medium, u kancelariji glavnog sekretara za informisanje države Vašington i u 300 drugih organizacija. Robertson je upravo napisao jedan veoma interesantan i jasan izveštaj o tome šta je, zapravo, Holakratija, pod nazivom “Možete li da verujete u ovo? – Holakratija” Justin Fox je razgovarao s njim prošle nedelje u Njujorku, a ono što sledi je nešto doteran transkript razgovora.

JF: Zašto nam je potreban novi način upravljanja organizacijama?

BR: Ako razmišljate o načinu na koji se formama danas upravlja, vidite da je tu reč o malom feudalnom carstvu. Imate kraljeve, lordove, seljake i kmetove. U našim društvima smo videli prelazak sa upravljanja sa vrha naniže, od feudalnog sistema i diktatura, na nove sisteme koji se zasnivaju na slobodi ljudi da sprovode svoje individualne ciljeve unutar nekog zadatog okvira pravila, međupovezanosti i održavanja reda. Želim da vidim iste te prednosti koje smo osetili u društvu, na nivou organizacija.

tony-hseih-zappos_2Tony Hseih, pokretački duh kompanije Zappos

JF: Ali, korporacije se vrlo često hvale time da je u njima upravljanje znatno efikasnije i brže nego u vladama jer mogu brzo da promene pravac kada je to potrebno.

BR: Ja ne kažem da je hijerarhijski menadžment loš u tome. Samo želim da znam šta je bolje. U našem društvu, do inovacija dolazi kada vlada ustanovi izvestan okvir u okviru koga se ljudi samoorganizuju. Inovacije ne dolaze od donjeg nivoa birokratije. One dolaze od pojedinačnih aktera unutar sistema u okviru koga su oni slobodni da se bave čime god žele a što na lokalnom nivou ima smisla.

JF: Dakle šta vi mislite kako je najbolje organizovati taj okvir upravljanja u biznisu?

BR: To je pitanje koje smo istraživali kada smo smislili Holacracy. Holacracy se ponekad pogrešno shvata kao bilo koji sistem koji nema menadžera. Ne, to nije to. To je specifičan sistem koji zamenjuje hijerarhijsko upravljanje različitim okvirnim pravilima o tome na koji način možemo da radimo zajedno. Naš najbolji odgovor na to pitanje smo dali u “Ustavu Holacracy”. To je nešto što se samo po sebi razvija. To je open source sistem.

JF: To zvuči kao da počinjete sa mnogo sastanaka na samom početku da bi ste izbegli kasnije sastajanje?

BR: Postoji element toga. Za mene je stavljanje fokusa na to da se ovim metodom smanjuje broj sastanaka u kompanijama – promašena poenta. Ono što mi želimo je da svaki minut na sastanku, koliko god da ih ima, bude najproduktivniji minut koji bi ste mogli imati u tom trenutku. Ako to nije slučaj, onda idite i bavite se nečim drugim.

Vrlo često prisustvujemo sastancima na kojima ljudi žele da pokupe neku dobru informaciju i da stignu do konsenzusa oko toga šta je najbolje preduzeti u narednom periodu. To je znak da postoji nejasnoća u vezi sa tim ko može da donese odluku.

Holakratija se ponekad brka sa sistemom zasnovanim na pronalaženju konsenzusa, ali on to nije. Sastanci se koriste samo za definisanje ovlašćenja i granice. Slično kao u društvu, gde morate da dođete do konsenzusa sa susedima svaki put kada biste od svog suseda želeli da pozajmite njegova kola i negde ih odvezete. Ako želite da učinite takvo šta, potrebna vam je dozvola. Postoje granice. Holakratija predstavlja isti takav sistem samo u preduzeću. Sastanci postoje da se razjasne te granice – šta je vaše i „vaš reon“, da time rukovodite. Onda više ne moramo da se sastajemo kako bismo to nanovo utvrđivali, ne treba nam da ponovo stižemo do konsenzusa u vezi s tim, jer je već ustanovljeno da možete dobiti onoliko podrške ili sredstava koliko vam treba i voditi proces za koji ste zaduženi. Tačno znate šta je imovina vašeg suseda, i ukoliko želite da je za nešto koristite – morate prvo da se uverite da je on s tim saglasan.

Pogon kompanije Zappos u Kentakiju, SAD

JF: U kompaniji organizovanoj po holakratskom sistemu, osoba ranije poznata kao CEO tj. generalni direktor bi ubedljivo mogla imati ogroman autoritet da promeni smer poslovanja organizacije.

BR: Apsolutno, naravno da može. Oni takođe imaju i limite svojih ovlašćenja. U tome je ovaj pristup interesantan jer drugi takođe imaju dosta ovlašćenja. U mojoj kompaniji ja znam da ima puno slobode da uradim ono što mislim da bi bilo korisno, ali istovremeno znam kada mi je potrebna dozvola nekog drugog za neku od takvih odluka. Ja sam osnivač kompanije, ali kada želim da napravim promene na našem sajtu, znam da je naš menadžer sajta taj koji ima ovlašćenje da to uradi. Ne mogu da mu kažem da nešto mora da uradi. Moram nešto da mu predložim na isti način na koji bih to predložio svom šefu. Vebsajt je njegova oblast i on ga kontroliše u okviru svog domena rada.

JF: Ako želite promene na sajtu svoje kompanije, a ne možete da u to ubedite svog menadžera sajta, kako ćete rešiti taj sukob?

BR: Prva linija odbrane je da jednostavno odem do njega i porazgovaram s njim i predložim mu to što hoću. Dakle samo pokušavam da ubedim kolegu da je ono što sam zamislio dobra ideja i mi o tome diskutujemo. Moja sledeća linija odbrane je da idem na ono što se zove sastanak uprave, i mislim o tome šta treba da očekujem od tog sastanka. Ne konkretna odluka, već obrazac, njihova očekivanja. Možda želim da budem glasnogovornik kompanije, i želim od menadžera vebsajta da mi omogući prostor na istom, na kojem ću moći da delim svoje prezentacije. On i dalje ima autonomiju da smisli kako to treba uraditi, ali u tom procesu upravljanja neko od njegovih kolega može takođe da predloži šta očekuje od menadžera vebsajta. On ima glas u tom procesu, i to je neka vrsta finog načina da se naša sukobljena mišljenja pomire.

JF: Šta ako postoji neko ko jednostavno ne radi dobro svoj posao?

BR: Neko mora da kaže nekom drugom da se jednostavno ne uklapa u ulogu koju zauzima u organizaciji. Ta potreba neće nestati nekom magijom, samo zato što ste primenili naš model. Dakle, postoji još jedna uloga a to je da se pazi na učinke na svim radnim mestima. Ono što naš pristup razlikuje od sadašnjih je da neko ko ima tu ulogu ne može da mikromenadžuje i da tim osobama kaže šta treba da rade, ali ima pravo da nađe osobu za tu poziciju i da napravi promenu, ako je to potrebno.

Ono što je takođe malo drugačije je da ljudi kojima je poverena ova uloga ne mogu otpustiti tu osobu, jer u našem pristupu ljudi mogu zauzimati mnoge pozicije. Ja, na primer, u našoj kompaniji obavljam nekih 20-tak poslova, i ako bi me neko oslobodio jedne od tih uloga bio bih mu veoma zahvalan, zar ne? Možda sam ja totalno pogrešan izbor za neku od tih uloga, a istovremeno savršen izbor za preostalih 19.

JF: Holakratija je nastala iz eksperimenta koji ste sprovodili u vašoj prethodnoj kompaniji, zar ne?

BR: Da, bila je to softverska firma koju sam osnovao baš zahvaljujući tome što sam osećao potrebu da pronađem bolji način upravljanja.

JF: Šta ste tamo otkrili i mislili da će super funkcionisati, da bi se kasnije ispostavilo da je ta ideja bila greška?

BR: Mnoge ideje koje sam imao nisu dobro funkcionisale. Na primer, želeli smo da budemo sigurni da, ako bilo ko bilo gde u kompaniji ima neku dobru ideju, da možemo da je integrišemo u rad kompanije. Mislili smo, znate, da što većem broju ljudi damo glas u gotovo svemu što radimo sa kompanijom. To je bila katastrofa. To je proizvelo mnogo sastanaka, mnogo neprijatnih sastanaka, pokazivanja ega. To je bio ludilo.

Pokušali smo sa mnogo manje šematske strukture, kao što to danas rade brojne start-up kompanije. U veoma malim preduzećima, to do izvesne granice može da funkcioniše, ali vrlo brzo se pojavljuje neka politička struktura koja, onda, počinje da ostvaruje moć i posle je to jako teško promeniti. U takvom slučaju je osnivaču, generalnom direktoru mnogo bolje da jednostavno dođe i kontroliše i nadgleda sve, ali to s druge strane otežava da posao raste i da se biznis uvećava.

Shvatili smo da odsustvo struktura nije odgovor, isto kao što ni birokratske strukture koje smo ostavili za sobom nisu rešenje. Holakratija je, zapravo, više strukturisana od tipičnog hijerarhijskog upravljanja. Radi se samo o drugačijoj vrsti strukture, koja vam daje mnogo više jasnoće o tome ko donosi odluke i ko šta radi.

02

JF: Da li je Zappos najveća organizacija koja sprovodi ovaj eksperiment?

BR: Oni su najveća organizacija koja taj koncept sprovodi, od vrha do dna.

JF: Oni privlače mnogo pažnje, i očigledno je reč o bolnom procesu. Kada ga gledate spolja, ili čitate veliki tekst u Wall Street Journal-u, da li ste iznenađeni ili je vaša reakcija u stilu, “pa, momci, šta ste drugo očekivali?”

BR: Da, delom je tako – pitam se “a šta ste očekivali”? To je velika promena. To nije nešto što ćete da ostvarite u roku od nekoliko meseci. To je višegodišnji proces. Ali to što piše da ljudi odlaze iz Zappos-a jer su digli ruke jednostavno nije tačno. Zappos je svesno rekao svim zaposlenima: ako niste 100% za ovo onda idite, i daćemo vam zaista dobru otpremninu ako odmah odete. Broj ljudi koji su napustili Zappos se verovatno ne razlikuje od bilo kojeg slučaja velike reorganizacije, samo što je tamo taj proces odlazaka potrajao godinu ili dve pošto su ti ljudi davali otpor promenama. Ono što je Zappos uradio je da svi koji to hoće odustanu odmah i budu vrlo bogato isplaćeni.

JF: Imamo čitav niz slučajeva gde su uspešne softverske kompanije izgrađene zahvaljujući harizmatičnim liderima, kako se holokratija uklapa sa tim?

BR: Mnoge kompanije usvojile su holakratski princip direktno pošto su napravile takav veliki uspeh. Tony je snažan harizmatični lider u Zapposu. Polovina tekstova o Zapposu je o njegovoj ličnosti i kulturi rada koju je izgradio na tim temeljima. Zappos je bila neverovatna, fantastična kompanija i to dosta pre nego što je naš pristup u njoj primenjen.

Kada je Toni prvi put otkrio ovaj naš pristup, on je već sam tragao za nekim novim pristupom koji bi osnažio samoupravljanje, i od Zapposa napravio nešto više nalik na gradsku strukturu gde produktivnost raste uporedo sa uvećavanjem kompanije – nasuprot kompanijama kojima, kako postaju sve veće, produktivnost opada a birokratija raste. Tony je već znao da je to jedino što bi mogao da uradi kao „herojski lider“ koji na vrhu kompanije vuče sve konce.

JF: Šta se desilo sa vama i vašom karijerom kad vam je sinulo “bam, moram to da uradim?”

BR: Jedna avio-kompanija u kojoj sam radio dobila je nagradu kao najbolje srednje preduzeće za rad, u Americi, i ja sam shvatio da ne volim da radim tamo. Mada to nije potpuno tačno – voleo sam. Kompanija je imala fenomenalne pogodnosti, odličnu unutrašnju kulturu, sve stvari koje očekujete od kompanije koja pobeđuje na takvom takmičenju. Ipak, čak i sa svime što sam imao, osećao sam da ne mogu da iskoristim sve svoje talente. Želeo sam da budem kreativan i doprinosim kompaniji, ali sam morao da udovoljavam svojim šefovima i da se bavim politikom, da bih uspevao nešto da proguram u kompaniji jer je sve bilo pomalo okoštalo.

To je bila jedna od stvari. Imao sam i jedno drugo, prethodno iskustvo koje je za mene postalo važna metafora. Ja sam pilot, i kada sam kao učenik leteo na jednom avionu dogodilo mi se da je zatreperilo svetlo koje pokazuje nisku voltažu u avionu – struja je počela da nestaje. Ali, pošto su svi ostali instrumenti pokazivali da je sve u redu, ja sam to svetlo ignorisao i zamalo nisam srušio avion. Shvatio sam da svetlo koje pokazuje nisku voltažu nije povezano ni sa jednim drugim senzorom, odnosno da njihove informacije nisu povezane. Kada se pojavimo u preduzećima, mi postajemo senzori, instrumenti. Ako ne možemo da koristimo ono što osećamo, ili ako jedna osoba koja oseća da nešto nije u redu nema načina da sa tim osećajem nešto uradi, rizikujemo da naša organizacija propadne. Dakle, za mene je upravo to bio taj glavni pokretač koji me je naterao da razmislim o tome kako možemo stvoriti kompaniju u kojoj svako, bilo gde u organizaciji, ko oseća da nešto treba poboljšati, zaista može to i da dela u tom pravcu, pokrećući neku promenu koja je smislena, bez prepreka na tom putu.

Amazon je 2009. kupio Zappos, ali je kompaniji dozvolio veliku autonomiju.