Ghosn Gone: Epsko bekstvo Karlosa Gona

Voz, avioni i velika crna kutija

Kerol i Karlos Gon. Bivši predsedavajući Nisana je aprila 2019. pušten uz kauciju

Desetak operativaca, uključujući najmanje jednog dugogodišnjeg vojnog eksperta sa iskustvom spašavanja talaca, osmislili su rizično izvlačenje Nisanovog bivšeg direktora iz Japana. Priču sa Bliskog i Dalekog Istoka kao i SAD donose novinari Volstrit žurnala.

Nakon višemesečnog planiranja i utrošenih miliona dolara, Karlos Gon legao je u veliki, crni sanduk čije je dno bilo izbušeno rupama. Upravo je putovao vozom koji se nalazio na 300 kilometara od njegove kuće u Tokiju, put koji mu je odobrio sud u Osaki u Japanu.

Bila je nedelja uveče, 29. decembra kada je nastupio „trenutak istine“ za realizaciju ovog spektakularnog plana – možda isprva toliko odvažan da su se neki od organizatora na trenutke pitali hoće li, uopšte, upaliti. Tim privatnih bezbednosnih stručnjaka angažovanih da „sprovedu“ Gona iz Japana do Mediterana nije prethodno izvodio generalne probe ili bilo koju vrstu simulacije-inscenacije, kako bi proverili da li će sanduk za koncertne instrumente poslužiti svrsi – crna kutija u kojoj će se nalaziti bivši izvršni direktor japanske auto-kompanije u kojoj će proći aerodromsko obezbeđenje u Osaki. Ovo je standardni operativni postupak za tako veliku krijumčarsku operaciju. Aerodrom su uoči početka same akcije osmotrili tek u dva navrata: drugi put su ga videli tog jutra – kada su se pojavili na aerodromu.

“To je, zapravo, predstavljalo nemoguću misiju”, izjavio je jedan od članova tima koji je osmislio plan ove akcije.

Bloomberg Best Of The Year 2019. (Foto: The Time)

Gonova odluka da „preskoči“ plaćanje kaucije u Japanu pokrenula je pravu međunarodnu ludoriju koja je trajala tačno 23 sata, presedan s kojim se u savremeno doba malo šta može uporediti. Zaplet je uključivao timove koji su trasirali operaciju i kontrolisali predstojeće korake, one koji su pronašli ranjive aerodrome idealne za korišćenje, ljudstvo za neprekidnu dojavu situacije u realnom vremenu i rulanje afaltnom pistom uoči svitanja, na gotovo napuštenom aerodromu u blizini Istanbula (pista vazdušne luke Ataturk).

Grandiozno bekstvo

Te večeri, uz kišu koja je rominjala, dve osobe su sprovodile sanduk na točkićima – kutija koja se obično koristi za koncertnu opremu – prošavši kroz privatni salon za putnike međunarodnog aerodroma Kansai u Osaki, a prema izveštaju koji su japanske vlasti dale lokalnoj štampi i iskazu osobe upoznate sa slučajem. Tim je prošao kroz drvena vrata salona „Tamayura“, ili „kratki trenutak“, uputivši se niz hodnik sa par sofa kremaste boje, sve do bezbednosnog kontrolnog punkta.

Po rečima insajdera, Gonov sanduk prošao je ovaj kontrolni punkt bez i najmanje provere: bio je prevelik da bi mogao stati u rendgen, a niko ga od osoblja iz bezbednosti nije lično proveravao. Sanduk je potom natovaren u kabinu aviona za trinaest putnika, ’Bombardier Inc. Global Express’ dospevši u trup kroz zadnja teretna vrata. Tu je bio i mamac; lažna identična kutija u kojoj se takođe nalazila audio-oprema, i takođe utovarena u istom momentu, i to u putničku kabinu. Odmah po utovaru ovih sanduka, avion je poleteo, što su naknadno pokazali i snimci tog leta.

Ovaj izveštaj o Gonovom bekstvu sačinjen je na osnovu intervjua s osobama koje su imale uvid u njegovo planiranje i sprovođenje, kao i s onima koji su upoznati s istragom u Turskoj i brifingom koji su japanski predstavnici vlasti dali novinarima (Gon je zakazao konferenciju za novinare u Bejrutu za sredu 15. januara).

Gon, bivši šef francuskog auto-giganta Renault SA a potom i japanske kompanije Nissan Motors Co. (koje su strateški partneri više od dve decenije) suočio se sa suđenjem koje je trebalo da počne početkom ove godine. Optužba ga je teretila za finansijske malverzacije, uključujući navodno skrivanje desetina miliona dolara odloženog obeštećenja i protivpravnog prisvajanja sredstava koja pripadaju Nisanu.

Gon negira optužbe, ponudivši kauciju od gotovo 14 miliona dolara kako bi se branio sa slobode, živeći u kući pod video-nadzorom i uz stroga ograničenja s kim se mogao viđati. Okupio je međunarodni tim pravnika koji je trebalo da ga zastupa na sudu (podcast).

Na kraju je ipak svoj novac uložio u jedan malo drukčiji tim – grupu od desetak operativaca, uključujući barem jednog sa bogatim iskustvom izvlačenja talaca iz zatočeništva u ratnim zonama širom sveta.

Gon je rekao da je sam „priredio“ svoj izlazak iz Japana. Ovaj izveštaj, međutim, sugeriše da je u toj dosad neviđenoj „predstavi“ bilo još likova. Operativci su počeli da postavljaju temelje ovoj akciji još proletos (2019), nedugo nakon što je Gonu u aprilu po drugi put odobren kućni pritvor uz kauciju. Članovi tima su razmišljali o načinima kako da Gona izvuku iz Japana i potom prebace u zemlju u kojoj će možda lakše „izbrisati“ svoje ime. Osobe bliske Karlosu Gonu počele su akciju tamo gde je i bilo najlogičnije: kontaktirali su bivše profesionalne vojnike i obaveštajce, kako bi pronašli ljude sposobne i voljne da se late ovog zadatka.

Krajem jula, ovaj „bezbednosni tim“ – koji se, po svemu sudeći, do kraja proširio na 10 do 15 internacionalaca – počeo je da planira  konkretnu i ozbiljnu akciju. Tim je bio podeljen u različite operativne pravce, od kojih je svaki bio izolovan od ostalih grupa koje su učestvovale, tako da pojedinci angažovani na jednom specifičnom zadatku nisu znali šta rade oni drugi, niti ko su oni i koliko ih ima, kao ni prirodu celokupnog plana – bili su upoznati samo sa svojim delom zadatka koji je trebalo da obave.

Čuvar privatnog obezbeđenja pred kućom bivšeg šefa Nisana Karlosa Gona, Bejrut 5. januar 2020 (Hussein Mall/AP)

U timu je, prema iskazima detektiva koji rade na istragama u Japanu i Turskoj, bio i Majkl Tejlor (59), bivši pripadnik specijalnih snaga, poznat po svojim uspesima u spašavanju talaca u saradnji sa američkim Stejt departmentom i FBI-jem. Čvrste četvrtaste brade, guste prosede kose i osmeha koji mu je na obrazima pravio rupice, Tejlor je tečno govorio arapski i imao je duboke, čvrste veze sa Libanom, gde je upoznao svoju suprugu kada je sa Zelenim beretkama bio tamo raspoređen tokom 1980-ih.

Uzgred, Njujork tajms je pre deset godina unajmio bivšu Tejlorovu kompaniju kako bi im pomogla u oslobađanju novinara Dejvida Rohda iz talibanskog zatočeništva u Avganistanu 2009. godine. Tejlor je, takođe, nedavno odslužio kaznu u američkom zatvoru, nakon što je priznao krivicu po dve optužbe proistekle iz federalne istrage o nameštanju poslovnih ponuda.

Prema rečima ljudi upoznatih sa istragom, u timu je bio i Žorž-Antoan Zajek (George-Antoine Zayek), američki državljanin libanskog porekla, koji je više od decenije povremeno sarađivao s Tejlorom. Prema izjavama svojih rođaka u Libanu, Zajek je, baš kao i Gon, pripadao libanskoj hrišćanskoj zajednici. Povređen u borbama u Libanu tokom 1970-ih, kasnije se angažovao u operacijama privatnog obezbeđenja zajedno s američkim snagama u Avganistanu i Iraku.

Turske vlasti su njih dvojicu identifikovale kao osobe koje su se zajedno sa Gonom ukrcale u ‘Bombarder’ koji je poleteo iz Japana.

Dubai je postao jedna od lokacija za izvođenje plana. Uoči operacije, Tejlor je tokom šest meseci posećivao Emirate u osam navrata, dok ih je Zajek u poslednja tri meseca posetio četiri puta, ponekad zajedno s Tejlorom a ponekad odvojeno, sudeći po izveštajima iz Dubaija u koje su imali uvid novinari Volstrit žurnala.

Tokom više od 20 putovanja u Japan, operativci su identifikovali više od 10 aerodroma i drugih vazdušnih luka iz kojih je Gon mogao da napusti Zemlju izlazećeg sunca.

Tim za izvlačenje je takođe ozbiljno razmatrao i druge opcije pored aerodroma, uključujući krijumčarenje Gona iz Japana brzim čamcem. Ukupan budžet za operaciju merio se milionima dolara, tvrdi osoba upoznata sa slučajem.

Da bi komunicirali jedni s drugima kao i sa samim Gonom, organizatori su često koristili ljude koji su prenosili poruke, a ne mašine, mobitele, internet ili telekomunikacione mreže. Ovi glasnici su lako „preskakali“ ograničenja japanskih zvaničnika o Gonovoj upotrebi interneta – zabranjeno mu je korišćenje pametnog telefona i nosio je mobilni uređaj bez internet konekcije.

Komunikaciona mreža je korišćena za sužavanje datuma, vremena i lokacije, ali je „ćaskanje“ svedeno na minimum.

Jedan od članova „spasilačkog tima“ je tek u jesen 2019. prvi put posetio privatni avionski terminal na aerodromu Osaka. I dok je sam aerodrom bio u večitoj gužvi, terminal za privatne avione pojavio se kao najizgledniji kandidat jer je često bio upražnjen pa se s njega moglo obaviti promptno poletanje. Povezan je sa Kansaijevim prostorom za domaće letove na Terminalu br.2 i relativno je mali – samo 300 kvadratnih metara, uključujući prostoriju za okupljanje putnika, kružni salon-čekaonicu, kupatilo i sigurnosnu zonu, navodi se u brošuri.

Prolaz za putnike u premijum klasi na Kansaiju u Osaki (Tim Kelly/ Reuters)

Druga ključna tačka bila je da ništa izuzev malih vreća (kesica) ne može proći kroz rendgensku aparaturu aerodroma – a svakako ne sanduk kakav bi Gon mogao da koristi. Razgovarajući sa ljudima koji su koristili terminal, tim je saznao da torbe i prtljag putnika na privatnim letovima gotovo nikada nisu proveravani na izlazu.

Početkom decembra je operacija Gonovog izvlačenja bila konstantno pripravna za aktivaciju, sa aerodromom u Osaki kao tačkom izvlačenja. Prema priči onih koji su bili upoznati sa njegovim naumima i planovima, Gon je, ipak, još uvek držao otvorene one mogućnosti koje su mu stajale na raspolaganju, pa je plan „spašavanja“ i dalje mogao biti opozvan u poslednjem trenutku.

Prema njegovom advokatu u Japanu, na katoličko Badnje veče, 24. decembra, Karlos Gon je – nakon što mu je sud uskratio pravo na posetu supruge u vreme božićnih praznika – razgovarao sa njom sat vremena preko video-linka.

Istog dana, osoba koja se identifikovala kao „Dr. Ross Allen ”potpisala je ugovor na 350.000 dolara sa turskim privatnim avio-operaterom, MNG Jet Havacilik AS, kako bi se rezervisao avion ‘Bombardier’ dugog dometa za dva putovanja – prvo od Dubaija do Osake, a onda i od Osake do Istanbula, prema dokumentaciji rezervacija koju je pregledao WSJ i osobama koje imaju uvid u ovaj slučaj. U cenu su bile uračunate i logističke usluge na terenu u Osaki, rekao je jedan od insajdera.

Privatni avion ’Bombardier’ korišćen za bekstvo Karlosa Gona (Alp Akbostanci/ Reuters)

Iz MNG-a su rekli da niko od osoblja u kompaniji nije bio upoznat sa ovim planom, podnevši krivičnu prijavu protiv jednog zaposlenog; u toj tužbi stoji da je bio „saučesnik u zaveri krijumčarenja gosp. Gona“. Tursko tužilaštvo je okrivilo ovog radnika i četiri pilota zbog „krijumčarenja migranata“. Advokat ovog zaposlenog je izjavio da njegov klijent negira krivicu. Advokati pilota ili se nisu mogli dobiti ili su pak odbili da daju komentar.

Pretresno ročište na Božić je dodatno učvrstilo Gona u odluci da ilegalno napusti Japan. Bio je ubeđen da će sud odugovlačiti kao i da prema njemu nikada neće postupati fer. Japanska stopa donošenja presuda po optužbama se kreće iznad 99%. Ova zemlja brani svoj sistem rigoroznim merama, dok tužioci, sa svoje strane, po tradiciji obećavaju pošteno suđenje.

Dva dana kasnije, kako pokazuju snimci, Tejlor i Zajek zajedno su stigli u Dubai poslednji put uoči svog putovanja u Japan. A onda su 28. decembra kasnim noćnim letom krenuli prema Osaki. U njihovom Bombarderu dugog dometa nalazila su se dva kofera za koncertnu opremu.

Prema japanskim istražiteljima koji su lokalnim medijima dali snimke sa nadzornih kamera, Gon je napustio svoju trospratnicu u Tokiju oko pola tri popodne po lokalnom vremenu. Uočen je na video-snimku, sam, sa šeširom na glavi i hirurškom maskom na licu koja je u Japanu uobičajena zaštita od mikroba i zagađenja. Uhvatio je kratku taksi vožnju do impozantnog hotela Grand Hajat, popularnog među kompanijskim rukovodiocima i političkim liderima u okrugu Ropongi.

Nakon što je ušao u predvorje obloženo bambusom, sa disko-kuglama i bajkovito treperećim lampicama postavljenim za novogodišnje praznike, sreo je dvojicu „stranih muškaraca“, prema izveštaju istražitelja. On se, isto tako, za dlaku mimoišao s japanskim premijerom Šinzoom Abeom, koji je nešto kasnije ušao u Hajat – da bi u njemu otpočeo svoj  godišnji odmor.

Gon je mogao da „delimično“ nestane jer niko od organa bezbednosti nije redovno i neprekidno nadgledao njegovu kuću. Njegov pravni tim je morao da podnosi bezbednosne snimke samo jednom mesečno. Pripadnici obezbeđenja na obližnjim lokacijama rekli su da nije delovalo kako policija i tužioci nadgledaju njegovu zgradu. Od početka svog pritvora u Japanu, Gon je zatražio od suda da mu dozvoli slobodno kretanje uz elektronsku narukvicu. Zahtev je odbijen jer Japan ne koristi ovu tehnologiju. Kasnije je pušten uz kauciju.

Japanske vlasti (2. januara) iznose torbe iz tokijskog prebivališta nekadašnjeg automobilskog tajkuna Karlosa Gona (Foto: JIJI PRESS/ Agence France-Presse/ Getty)

Jedna privatna kompanija za obezbeđenje koju je Nissan angažovao da prati svog bivšeg egzekutivca je tog dana prestala s radom odnosno nadgledanjem Gona, nakon što su joj njegovi advokati zapretili tužbom zbog navodnog maltretiranja osumnjičenog, prema izvorima upoznatim sa situacijom u korporaciji Nissan. Portparol ovog auto-proizvođača odbio je da komentariše situaciju vezanu za nadzor i izostanak istog u kritičnom momentu, naime, kada je Gon „nestao sa radara“.

Gon je otišao do jedne od najvećih japanskih železničkih stanica i tamo uhvatio superbrzi Šinkansen do Osake. Dok je u vozu vladala uobičajena gužva, rizici u ovoj fazi putovanja bili su po njega minimalni. Uostalom, bilo mu dozvoljeno da putuje gde god želi unutar Japana.

U Osaki je već pao mrak kada je Gon stigao – bilo je oko pola osam. Prema brifinzima japanskih vlasti, taksijem je od stanice prešao do hotela smeštenog u visokom belom tornju, udaljenom na samo 10 minuta vožnje do aerodroma. Gon je viđen kako ulazi u hotel, ali ne i da ga napušta, pa istražitelji koji vode slučaj pretpostavljaju da je u kutiju za instrumente ušao tokom svog boravka u hotelu.

Te noći je jedan crni kombi stigao na Kansaijev privatni avio-terminal, gde su ga čekale dve osobe, navodi radnik na prtljagu klijenata koji dolaze aerodromskim autobusima. Izgleda da su oba putnika tada izašla iz kombija, da bi nakon nekoliko minuta napustila ovu prilaznu lokaciju, kazao je ovaj uposlenik.

Do 23:10 su Gon, Tejlor i Zajek već bili u vazduhu, uputivši se prema severu i međunarodnim vodama, sudeći po podacima o letu i saznanjima onih koji su upoznati sa slučajem. U Turskoj su na nadzornim kamerama bili uočeni samo Zajek i Tejlor – a Gona nije bilo nigde, kažu upoznati sa turskim delom ove istrage.

Dok je avion leteo ka severu, prelazeći Rusiju, Gon je iskrsnuo iz koncertne kutije ali je ostao u pozadini aviona, na jednom od kremasto mebliranih sedišta u dnu putničke kabine, kako ga avionska posada ne bi primetila.

Snimci leta pokazuju da je Bombarder stigao na istanbulski aerodrom Ataturk u 5:12 ujutro po lokalnom vremenu. Jedan od razloga za ovu „usputnu stanku“ bio je zbog predostrožnosti i kao sigurnosna procedura, kako bi se izbegle potencijalne sumnje koje su japanske vlasti možda u tom momentu već imale, a ticale su se plana leta koji bi povezivao Japan s Bejrutom, tvrdi osoba upoznata sa temom. Kraće, rečeno, direktan let od Tokija ka Bejrutu bi bio isuviše naivan i nesmotren.

Ataturk (nazvan po osnivaču moderne Turske) je jedno vreme bio najprometniji aerodrom u Turskoj. Ali, od prošle godine, ovaj aerodrom je postao „grad duhova“ i skoro prazan jer se većina saobraćaja preselila na novi aerodrom koji se otvorio prekoputa megalopolisa. Uz tu srećnu okolnost – malog broja putnika na ovom aerodromu – sretna okolnost je  to što je privatni avionski terminal na Ataturku relativno udaljen i dosta „skrajnut“ od očiju.

Prema ljudima upoznatim sa turskim delom istrage i načinom na koji je Gon koristio avion, on je pre izlaska sunca izašao iz ‘Bombardera’ na kišu, ostavljajući za sobom koncertnu kutiju. Automobil ga je odvezao otprilike 100 metara, do jednog manjeg poslovnog aviona koji se nalazio na pisti.

Za razliku od leta iz Tokija za Tursku, za ovaj manji mlazni avion nije podnešen plan leta, a Gon je sedeo na mestu kopilota, navodi osoba iz turskog dela slučaja. Tejlor i Zajek ga u ovoj završnoj fazi nisu pratili.

Kao uslov za kauciju u Japanu, Gon je ostavio svoj francuski, libanski i brazilski pasoš pod starateljstvo svog advokata u Japanu. On je, međutim, po izlasku iz pritvora, podneo molbu sudu da mu dozvoli da izvadi drugi francuski pasoš, tvrdeći da bi stranci trebalo da nose pasoše sa sobom kada putuju Japanom: ovaj gaf je uspeo, pa mu je drugi francuski pasoš izdat.

Gon je koristio francuski pasoš i libansku ličnu kartu za ulazak u zemlju.

Te je večeri već procurela priča o njegovom bekstvu, prvo u libanskim medijima a potom i još ponegde. Gon je krenuo ka kući svojih zetova. Njegov PR tim u Sjedinjenim Državama je dao izjavu u njegovo ime: „Nisam pobegao od pravde – samo sam izbegao nepravdu i politički progon“, navedeno je u saopštenju.

Za sada se čini da je Gon ostao u Libanu, gde je dugi niz godina ulagao u svoje vinograde i vinariju, planirajući da po odlasku u penziju tamo provodi više vremena.

Karlos Gon i njegova supruga Kerol dolaze na projekciju tokom filmskog festivala u Kanu, maj 2018. (Franck Robichon/ EPA/ Shutterstock)

U novogodišnjoj noći, Gon i njegova supruga otišli ​​su na zabavu u kuću bliskih prijatelja. Sledećeg dana, prema osobi koja je upoznata sa temom, Kerol Gon je povela svog supruga kako bi zapalili sveće u podnožju statue Sen Šarbela, maronitskog svetitelja koji je 23 godine u Libanu tihovao životom pustinjaka (današnji maronitski sveštenici ga smatraju svecem i čudotvorcem).

Gospođa Gon je otpisala novinarima Volstrit žurnala kako je ponovno ujedinjenje sa suprugom “najveći dar u mom životu. Verujte u čuda”, dodala je.

Japanski sud je od tada izdao nalog za hapšenje i gospođe Kerol Gon, zbog sumnje u počinjenje krivokletstva. Portparol porodice je ovaj potez okarakterisao kao “patetičan”.

Gon provodi vreme u ružičastoj rezidenciji koju mu je kupila kompanija Nissan, plativši i troškove njene obnove, u vreme dok je još upravljao ovim japanskim proizvođačem vozila. Od Gonovog hapšenja, Nissan je pokušavao da porodicu Gon deložira iz ovog objekta, ali im je bilo dozvoljeno da ostanu sve dok pravni spor ne bude iznašao svoj put do libanskih sudova.

Nissan, koji ovu rezidenciju smatra vrednom imovinom u sopstvenom posedu, i dalje drži ovu kuću pod nadzorom, rekao je advokat kompanije. Neretko se dogodi da osoblje iz Nisanovog obezbeđenja, baš kao i ono iz Gonovog, ponekad istovremeno patroliraju imanjem, mimoilazeći se u bliskom susretu.

Privatno Gonovo obezbeđenje pred kućom u Bejrutu, a po svom dolasku u Liban

∗  ∗  ∗

Priču napisali: Bradley Hope (London), Mark Maremont (Boston), Rory Jones (Dubai), Nazih Osseiran (Beirut).

Nick.Kostov@wsj.com, David.Gauthier-Villars@wsj.com, Sam Schechner sam.schechner@wsj.com, Miho Inada  miho.inada@wsj.com

Povodom afere oko Karla Gona – doskorašnjeg prvog čoveka Nisana i nekadašnjeg izvršnog direktora Renoa, s kojim je ova japanska fabrika u strateškom partnerstvu preko 20 godina – oglasio se i francuski predsednik, koji je svoje stavove izneo japanskom premijeru, Šinzou Abeu.

 

WSJ 

Skoro sve što poželiš

Prikaz knjige: The boy who could change the world: The writings of Aaron Swartz / Dečak koji je mogao da promeni svet: Tekstovi Aarona Swartza, Verso 2016.

01

U januaru 2011. Aaron Swartz je uhapšen zato što je daunlodovao 4,8 miliona akademskih članaka iz digitalnog arhiva JSTOR (skraćenica od Journal Storage) koristeći laptop sakriven u ormariću za metle na kampusu MIT-a. Tada je imao 24 godine i već bio ugledan i uticajan programer. Kao tinejdžer doprineo je razvoju RSS-a, formata za distribuciju sadržaja preko interneta i doveo do nagle popularnosti blogova, i alata Markdown za konvertovanje tekstova u HTML. Napisao je kod za licencu međunarodne neprofitne organizacije Creative Commons, koja omogućuje slobodniju distribuciju sadržaja na internetu. Bio je i uspešan preduzetnik. Mogao je da napravi karijeru u tehnološkoj industriji i zaradi milione, ali je umesto toga postao politički aktivista i zapao u nevolje. Zbog JSTOR epizode suočio se sa 4 optužnice za prevaru, sa maksimalnom kaznom zatvora od 35 godina; dve godine posle hapšenja obesio se u svom stanu u Bruklinu.

Swartz je tužen da je iskoristio mrežu MIT-a da „ukrade“ radove iz JSTOR-a, ali Dečak koji je mogao da promeni svet, zbornik eseja i blogova koje je napisao između svoje 14. i 25. godine, pokazuje da su Swartzu te optužbe bile smešne. „Daunlodovanje nije krađa“, napisao je u svojoj 17. godini. „Ako ukradem CD iz prodavnice, niko drugi neće moći da ga kupi. Ali ako daunlodujem pesmu, ništa se ne gubi i može da je dobije i neko drugi“. Jasno je šta on kaže, ali ako daunlodujem knjigu ili film, zar nisam opljačkao samog umetnika? Za Swartza je i to budalaština. Loše kritike, zemljotresi, ljubavna veza: sve to smanjuje potencijalnu prodaju ili tako što nas odvlači od rada ili tako što troši naše vreme i sredstva. Ako hoćemo da zabranimo daunlodovanje zato što smanjuje potencijalnu prodaju, onda iz istog razloga možemo tražiti i zabranu seksa. Mnogima ovakvo rezonovanje izgleda nategnuto. Swartzova argumentacija o korišćenju biblioteka je uverljivija.

Swartz se slaže da će kreativni rad biti podstaknut ako se ljudima omogući da od njega profitiraju. Ali on smatra da se to ne odnosi na akademske tekstove. Časopisi ne plaćaju prava; univerzitetski nastavnici dobijaju platu i grantove. Kada ne platite za daunlodovane članke, ne oštećujete ljude koji su ih napisali, već izdavače kao što su Elsevier i Sage, i arhive kao što je JSTOR, koji ne proizvode ništa od tog sadržaja i ne plaćaju ni istraživanja ni recenzije. A pošto se akademska istraživanja često finansiraju javnim novcem, zar nije previše tražiti od ljudi da još jednom plate za privilegiju da pročitaju rezultate? Naravno, digitalizovanje akademskog časopisa, njegovo postavljanje na mrežu i održavanje nije besplatno. Čak i stari tekstovi za koje su istekla prava moraju biti skenirani i postavljeni na mrežu, mora se uraditi korektura i obezbediti pretraživost. Štampani časopisi se moraju odštampati i distribuirati. Možda recenzenti i urednici časopisa nisu plaćeni, ali dizajneri, prelamači i korektori jesu. Elsevier, najveći izdavač časopisa na svetu, zapošljava 16.000 urednika. Ali koliko god čovek bio dobronameran, brojevi govore za sebe: Elsevier je prijavio profite od 760 miliona funti na prihod koji je nešto veći od dve milijarde funti – sumnjivo sočna margina od 37% u svetu koji, navodno, cedi izdavače (poređenja radi, Apple, poznat po velikim profitnim stopama, prošle godine je objavio najveće profite u korporativnoj istoriji sa stopom od 23 odsto).

Swartzu se to nije dopalo, ali još više ga je uznemirilo to što takve cene onemogućuju ljudima bez mnogo novca da pristupe akademskom istraživanju. Ako niste pretplaćeni, možda ćete morati da platite više od 30 dolara po tekstu. JSTOR nije neprofitna organizacija i zaslužuje pohvale zato što je proširio pristup istraživanju – na primer, 2006. godine je afričkim institucijama omogućio da besplatno pristupe njegovim sadržajima – ali i dalje od većine institucija zahteva pretplatu. Godine 2012. univerzitetska biblioteka na Harvardu je saopštila da više ne može da plaća pretplate za akademske časopise i preporučila univerzitetskim radnicima da objavljuju radove u časopisima koji ne naplaćuju pristup i da se povuku iz publikacija koje traže pretplatu. „Ako Harvard ne može da kupi sve časopise koji su potrebni njegovim istraživačima, čemu da se nadaju ostali?“, to pitanje je Guardianu postavio David Prosser, direktor naučno-istraživačkih biblioteka Velike Britanije.

Kada je Swartz imao 21 godinu, napisao je, s još dvoje neidentifikovanih autora, „Gerilski manifest besplatnog pristupa“, tekst uvršćen u knjigu Dečak koji je mogao da promeni svet. „Skandalozno je i neprihvatljivo“, napisali su Swartz i njegovi prijatelji, što naučnici moraju da plate da bi pročitali radove svojih kolega, i ružno je što studenti elitnih univerziteta imaju pristup znanju dok studenti iz zemalja u razvoju nemaju ništa. „Treba da uzimamo informacije“, napisali su, „gde god da su pohranjene, da ih kopiramo i delimo celom svetu. Treba da uzimamo tekstove za koje su istekla autorska prava i da ih stavljamo u arhive. Treba da kupujemo tajne baze podataka i da ih postavljamo na mrežu. Treba da skidamo naučne časopise i da ih postavljamo na mreže za distribuciju fajlova.“

03

Tužioci su iskoristili ovaj manifest da Swartza predstave kao izdajnika, borca za preveliku slobodu informacija koji je planirao da izruči svetu ceo arhiv JSTOR-a. Mnoge Swartzove pristalice to pobijaju: možda je nameravao da iskoristi podatke za sopstvena istraživanja – jednom je daunloudovao 400.000 tekstova iz baze podataka Vestloua da bi pronašao postoji li veza između finansijera pravnih istraživanja i rezultata istraživanja (čik pogodite šta je utvrdio). JSTOR je odlučio da uzme u obzir Swartzove pobude. „Ima mnogo zakonitih razloga i argumenata u prilog daunlodovanju velikih paketa podataka za sopstveno istraživanje“, stajalo je u njihovoj izjavi. Kad je Swartz vratio dokumente i pristao da plati JSTOR-u sudske troškove, arhiv je povukao tužbu i stavio do znanja tužilaštvu da bi više voleo da se proces obustavi. Ali ni tužilaštvo ni MIT nisu bili spremni da poveruju u Swartzove dobre namere. Posle prve optužnice, užasnut i zgađen što se suočava s tako teškim optužbama zbog nečega što su njegove pristalice nazvale „pozajmljivanjem prevelikog broja knjiga iz biblioteke“ i daunlodovanjem „gomile stvari poput botaničkog časopisa iz 1942. godine“, Swartz je postavio nove tvitove o procesu. Glavni tužilac Stephen Heymann je to opisao kao „obesnu internet kampanju“ koja je pomerila slučaj „na institucionalni nivo“. U novembru 2011. dodato je još 9 optužbi za prevaru.

Usledilo je nekoliko rundi žalbi i pregovora: za priznanje krivice Swartzu je ponuđeno smanjenje zatvorske kazne na 3-13 meseci. Ali on nije hteo da prihvati nijednu nagodbu koja je povlačila odlazak u zatvor i optužbu za prevaru. Heymann je „ostao bez reči“. Smatrao je „uznemirujućim“ to što Swartz „sistematski viktimizuje MIT povlačeći ga po saslušanjima i suđenjima“. Devetog januara 2013. Swartzovi advokati su dobili poslednji predlog: ako Swartz prizna krivicu po svim optužbama, dobiće zatvorsku kaznu od 6 meseci, ali ako ode na sud i promeni izjavu, država će tražiti 7 godina. Dva dana posle toga, suočen sa optužbama koje je njegova porodica opisala kao „izvanredno surove“, Swartz se obesio.

***

Swartz se rodio 1986. u Hajlend Parku, otmenom pregrađu Čikaga. Napustio je školu – „mučno i nekorisno teško iskušenje“ – sa 14 godina i otad pratio sopstvena interesovanja. Rana zrelost je bila ključni element njegove slike o sebi. Sa 12 godina napravio je Info Network, onlajn enciklopediju koja se pojavila dve godine pre Vikipedije, a ubrzo potom je postao deo RSS radne grupe, gde mesecima nisu znali da imaju posla s tinejdžerom. Činjenica da nije imao strah od autoriteta mu je otvorila mnoga vrata. U 15. godini je poslao elektronsku poruku profesoru prava na Stenfordu Lawrenceu Lessigu sa spiskom predloga za pisanje zakona za Creative Commons. „Dobra ideja“, odgovorio je Lessig. „Zašto vi to ne biste uradili za nas?“ Swartz je želeo da se priključi kulturnom pokretu koji se zalagao za slobodni internet, a ovo je bila karta za ulazak: „Creative Commons… me je slao na razne konferencije i zabave… Ljudi su počeli da me prepoznaju.“

Iako je napustio školu, primljen je na Stenford, gde je studirao računarstvo i sociologiju. Odmah je osetio odbojnost: “Cela ta stvar je džinovska privatna zajednica nalik na Disney World. Oni imaju upravu, policiju, restorane, knjižare, tržne centre, prevoz, zabavu itd. Još gore, prate te dok sve to koristiš. Svako dobija identifikacionu kartu i mora da je provuče da bi jeo, koristio biblioteku i kompjuterski terminal, proveravao poštu. Štaviše, ona na sebi ima RFID odašiljač, pa mogu da nas prate dok šetamo… Kao da sam ušao u košmarni libertarijanski svet, u kome je jedna kompanija kupila sve i sada svima govori šta da rade.”

To razmišljanje je dobrim delom odražavalo neprijateljstvo prema korporativnom, ali njegov doživljaj Stenforda je svakakao povezan i sa njegovom nesposobnošću da komunicira sa vršnjacima. „Tinejdžerska kultura mi je potpuno strana“, napisao je na svom blogu. „Ipak, iz želje da vam pomognem, odlučio sam da još istražujem posećujući skupove poznate kao ‘žurke’“. Umesto da stiče prijatelje, „prikupljao je podatke“ prateći i prisluškujući studente. Kada su ga proglasili za kvariigru, rekao je da ne nipodaštava vršnjake, ali je dodao u grandioznom maniru: „Zabrinut sam zbog načina na koji nas koriste; nastaviću da se borim protiv toga i po cenu da budem nesrećan i usamljen. Od nekih stvari čovek ne može da odustane jer bi to značilo odricanje od samoga sebe.“

Posle godinu dana Swartz je napustio i Stenford. Pridružio se prvoj grupi u Y Combinatoru, start-up inkubatoru koji obezbeđuje novac i savete u zamenu za udeo u kompaniji. Njegov projekat Infogami, alat za pravljenje veb stranica, nije zaživeo i uskoro je zamenjen Redditom, onlajn oglasnom tablom na koju korisnici mogu da postavljaju sadržaje popot linkova za veb stranice i da ih glasanjem uklanjaju. Napredak je bio spor. „Nismo imali pojma šta radimo“, napisao je Swartz. „Nismo imali iskustva u biznisu. Jedva da smo imali iskustva u razvoju proizvodnog softvera. I nismo imali pojma da li to što radimo funkcioniše i zašto“. Ali s malo sreće i mnogo pokušaja i pogreški, publika sajta je počela da raste i na kraju je dostigla više od milion posetilaca mesečno. Ubrzo je postalo jasno da Reddit može da usmerava ogromni promet prema drugim sajtovima i 2006. ga je kupio Konde Nest. Swartz je proverio svoj račun u banci: „Brojevi su bili veliki; novac je bio tu. Počeo sam da se smeškam.“

U skladu sa ugovorom, Swartz i njegove kolege su odleteli u San Francisko da rade na Redditu u kancelarijama magazina Wired, ali on se opet našao u okruženju koje nije mogao da podnese. „Otkad sam se preselio u San Francisko doslovno ništa nisam uradio“, napisao je na svom blogu. Stalno su ga prekidali ljudi koji su želeli da sa njima igra video igrice ili da rešava njihove tehničke probleme. Od kompanije je dobio laptop sa instaliranim praćenjem. To je prelilo čašu. Počeo je da kasni na posao i zakazuje sastanke van kancelarije. Za božić je uzeo duže odsustvo da bi posetio devojku u Berlinu. Patio je od napada ulcerativnog kolitisa i na svoj blog je postavio priču o Aaronu (ime je kasnije promenio u Alex), mladiću koji je izvršio samoubistvo zbog nepodnošljivog bola u stomaku. Za vreme jednog njegovog odsustva, kolega u Redditu se tako zabrinuo da je pozvao policiju, koja je našla Swartza u kafiću na Harvard skveru, gde je pisao svoj blog. Kad se vratio u San Francisko, zatražili su od njega da se povuče.

Swartzu to nije suviše teško palo. Kad je počeo da radi u Y Combinatoru, svidela mu se ideja da zarađuje novac, ali sad je bio bogat i to mu više nije bilo posebno važno. Na posao programera gledao je „s priličnim užasavanjem“. Želeo je da se usredsredi na pisanje i politički aktivizam, a gubitak posla mu je to omogućio. Ali i dalje je imao um programera: politika mu je izgledala kao problem koji možeš da rešiš ako imaš prave informacije. Bio je opsednut efikasnošću, pitanjem kako postići najveću promenu – učiniti najviše dobra – sa datom količinom truda. Jedna od ironija njegovog života je bila to što je su tada autorska prava otišla na dno liste njegovih prioriteta. „Briga me za zakon o autorskom pravu“, rekao je svom prijatelju Peteru Eckersleyu 2010. godine. „Zdravstvo, finansijska reforma – to su pitanja na kojima radim, a ne nešto opskurno kao zakon o autorskim pravima“. Uopšte, promenio je mišljenje o slobodi informacija: počeo je da primećuje da transparentnost vlasti i korporacija, za koju se borio, često funkcioniše kao smokvin list za onu vrstu ponašanja koju je, po njegovom mišljenju, trebalo sprečiti.

Uzmimo finansiranje kampanje. Početkom 70-ih, piše Swartz, „ljude je uznemiravalo to što političari dobijaju milione dolara od velikih korporacija. Ali s druge strane, činilo se da korporacije vole da plaćaju političare. Zato je kongres, umesto da to zabrani, prosto zahtevao da političari podnesu izveštaj o svakome ko im daje novac i da taj izveštaj bude dostupan javnosti“. Ideja je bila, kao što je Nixon rekao 1972, sledeća: „Kad se američkoj javnosti omogući potpuni pristup činjenicama o finansiranju politike, taj zakon će nas čuvati od zloupotreba predizbornih kampanja“. Swartz nije bio ubeđen. Naravno, oduvek smo znali da su političari skloni korupciji. Kongres je samo zamaglio problem i ugasio želju ljudi za političkom akcijom. Trošimo suviše vremena, smatrao je Swartz, na dobijanje odgovora, a nedovoljno za akciju.

07

Deo rešenja je bio korišćenje interneta ne samo za pružanje podataka već i za organizovanje. Godine 2010. Swartz je osnovao grupu Tražimo napredak, što je dovelo do jedne od njegovih najuspelijih kampanja: borbe protiv zakona o onlajn pirateriji koji omogućuje uklanjanje sadržaja sa interneta na zahtev vlasnika intelektualnih prava. Zahvaljujući ovom onlajn protestu ovaj zakon nije izglasan 2012. Po Swartzovom mišljenju, ovo je pokazalo da je onlajn organizovanje moćno oruđe protiv političkih i korporativnih zloupotreba i nedela. Ali je istovremeno počeo da uviđa širi problem: bez obzira na to koliko su ljudi organizovani i na stepen transparentnosti, građani nemaju zakonodavnu moć, kao ni moć da nametnu sprovođenje već donetih zakona.

Godine 2009. Swartz je volontirao u kancelariji poslanika Alana Graysona da bi naučio kako zakoni dolaze do kongresa (knjiga Dečak koji je mogao da promeni svet sadrži koristan esej o tome). Sve više ga je zaokupljao uticaj novca na američku politiku, pa je inspirisao Lessiga da započne svoj Majski pak („superpak za ukidanje svih superpakova“), koji daje novac samo onim političarima koji se zalažu za reformu finansiranja kampanje. Počeo je da se distancira od sklonosti levice da nipodaštava izbore, kao da je „dovoljno izgraditi jak društveni pokret kako bi se političari naterali da rade ono što želiš“. Swartz je mislio da je važno ko je izabran, a ne samo koliko se predsednik može pritisnuti ili kojim se snagama pokorava. Citirao je napomenu Berniea Sandersa u Velikom haosu Matta Taibibija:

“Stalno se vraćao na priču o prvom sastanku Komisije za zdravstvo, obrazovanje, radnička prava i penzije. Tu je iskrsnula tema programa Hard start / Težak početak. Ted Kennedy, koji je bio na čelu Komisije, predložio je skromno povećanje. Sanders je želeo više – pa je posle sastanka otišao da porazgovara sa Kennedyjem: „Na kraju smo dobili povećanje od 6 umesto od 4 odsto“, rekao je. „Tokom 3 godine to je 500 miliona dolara više.“

Za Swartza je to bio simbol razlike između autsajdera i insajdera: teško je iz daleka zamisliti kako se organizovanjem uspešno postiže merljivo bolji rezultat. Neki njegovi prijatelji mislili su da bi on mogao otići predaleko u tom pravcu. „Ponekad smo se stvarno ljutili jedan na drugog“, napisao je Matt Stoller, prijatelj i politički strateg. „Smatrao sam da je suviše blagonaklon prema normama establišmenta, a on je smatrao da ja ne mogu da se pomirim sa time da tehnokrati mogu reći korisne stvari“. Swartz je imao sve manje primedbi na establišment, a sve više vere da bi stvari krenule nabolje kada bi u establišmentu bilo više Berniea. Ima naznaka da je i sam hteo da se kandiduje za javnu funkciju; možda ga je zato toliko pogodila optužnica sa kojom se suočio. U jednom članku za Atlantic njegova bivša devojka Quinn Norton ispričala je priču o putovanju u Vašington posle Swartzovog hapšenja. Gledajući travnjak pred Belom kućom, Swartz je rekao: „Ovde ne puštaju prevarante.“

08

Swartzova smrt je postala politički događaj. Njegova porodica je umanjila značaj njegove depresije i izdala saopštenje da je njegova smrt „rezultat kriminalnog pravosuđa udruženog sa zastrašivanjem i preteranim merama tužilaštva“. U sledećim mesecima Anonymous je izveo niz osvetničkih hakerskih napada na sajtove MIT-a i američku Komisiju za kaznenu politiku. Zakon poznat pod imenom Aaronov zakon dospeo je pred Kongres da popravi Zakon o kompjuterskoj prevari i zloupotrebi, koji je Swartz osudio. Ali Aaronov zakon je zaustavljen, dve godine kasnije ponovo uveden u proceduru, a sada trune bez naznaka da će se o njemu ikada glasati.

Dakle, u nekim važnim aspektima ništa se nije promenilo. Ali u oblasti slobode informisanja Swartzov rad je imao znatan uticaj. Posle hapšenja 2011. godine počeo je da gradi DeadDrop (danas SecureDrop), besplatni softver koji omogućava anonimno dostavljanje dokumenata medijskim organizacijama. Danas taj softver koriste New Yorker, Guardian, Washington Post i Intercept. Dva dana pre Swartzove smrti JSTOR je ponudio besplatan pristup (78 članaka godišnje) za 1.200 od svojih oko 2.400 časopisa. Godine 2013. Obamina administracija je zatražila od svih federalnih agencija da ulože više od 100 miliona dolara u razvijanje plana za obebeđivanje besplatnog onlajn pristupa rezultatima naučnih istraživanja u godini objavljivanja. Zasad izdavačka delatnost odoleva plimi lobirajući da se Zakonom o istraživačkim radovima zabrani obavezan besplatni pristup federalno finansiranim istraživanjima. Više od 10.000 univerzitetskih radnika bojkotovalo je Elsevier i on je 2012. obustavio svoju podršku tom zakonu.

Besplatan pristup nije čarobni štapić. I dalje treba pokriti troškove objavljivanja, pa najpoznatiji besplatni časopisi prebacuju teret s čitaoca na autora uvođenjem „troškova za obradu članka“. Akademski radnici su prijavljivali da ih predatorski besplatni časopisi bombarduju ponudama. Da bi povećali prihod, neki od tih časopisa prihvataju veliki broj rukopisa i na taj način smanjuju kriterijume recenzija. Ali gerilska borba se nastavlja. Swartzov ponos je možda bio povređen kada je, dok se on borio sa optužbama, neko drugi izneo elegantnije rešenje za besplatan pristup akademskim radovima. Petog septembra 2011. Alexandra Elbakyan je pokrenula Sci-Hub, vebsajt koji omogućuje pristup akademskim časopisima. Samo se priključiš na URL članka i zaobiđeš platni zid izdavača koristeći pristupne podatke akademskih radnika u dobro finansiranim institucijama. Pošto su tu kombinovani podaci više univerziteta, pristup je možda bolji od onog koji ima bilo koja institucija na svetu. Prošle godine Elsevier je tužio Sci-Hub za štetu od 75 do 150.000 dolara po „ukradenom“ članku; Sci-Hub tvrdi da je daunlodovao više od 50 miliona članaka, što znači da potraživanja Elseviera mogu dostići milijarde. Koliko god njegova tužba bila potkrepljena, Elsevier nema mnogo izgleda da išta dobije, delom i zato što Alexandra Elbakyan živi u Rusiji i što je odbila da otputuje u SAD da se brani. Njujorški oblasni sud je na kraju izdao nalog protiv tog sajta i pristup prvobitnom veb domenu je bio zatvoren, ali za nekoliko dana opet se pojavio onlajn – s novom živopisnom naslovnom stranom i međunarodnom medijskom pokrivenošću. Izgleda da sa skromnim tehničkim znanjem skoro svako na internetu može da se dočepa skoro svega što ga zanima.

Ben Jackson, London Review of Books, 06.10.2016.

Peščanik.net, 18.10.2016.