Kina vidi novi svetski poredak sa naftnim standardom i zlatnom podlogom

Ugovori koji će se zaključivati isključivo u juanima omogućiće izvoznicima koji plasiraju svoju naftu (i drugu robu) da zaobiđu američki dolar. Da li će petro-juan dovesti do dedolarizacije globalnog tržišta energentima?

Očekuje se da će Kina uskoro lansirati ugovore o naftnim fjučerima izraženim u juanima, a koje je moguće pretvoriti u zlato – ovaj trend analitičari opisuju kao promenu pravila igre koju je globalna industrija energenata dosad imala.

Ugovor bi mogao postati najvažniji benčmark za azijsku sirovu naftu, s obzirom da je Kina najveći uvoznik nafte na svetu. Vrednost sirove nafte se obično procenjuje u odnosu na Brent ili Intermedijarne fjučere Zapadnog Teksasa (West Texas Intermediate futures), oba denominovana u američkim dolarima.

Ovaj kineski potez će omogućiti izvoznicima poput Rusije i Irana da zaobiđu sankcije Sjedinjenih Država tako što će – trgovati u juanima. Kako bi se dodatno podstakla trgovina u juanima, Kina kaže da će njena valuta biti potpuno konvertibilna, tj pretvoriva u zlato na berzama u Šangaju i Hong Kongu.

“Pravila globalne naftne igre bi se u velikoj meri mogla izmeniti, i to u izuzetno skoroj budućnosti“, rekao je Luke Gromen, osnivač kompanije za makroekonomske studije (FFTT) sa sedištem u SAD.

Šangajska međunarodna berza energentima počela je da obučava svoje potencijalne korisnike i klijente, i u tom smislu sprovodi sistemske testove nakon značajnih priprema koje će uslediti u junu i julu 2018. Ovo će biti prvi kineski ugovor o fjučersima koji je otvoren za inostrane kompanije poput investicionih fondova, kuća koje se bave trgovinom, kao i naftnih kompanija.

Većina kineskog uvoza sirove nafte, koji je u 2016. godini iznosio oko 7,6 miliona barela dnevno, kupuje se kroz dugoročne ugovore između najvećih kineskih naftnih kompanija i stranih nacionalnih naftnih kompanija. Ponude se takođe odvijaju i između kineskih mejdžora i nezavisnih kineskih rafinerija, te između stranih velikih kompanija za naftu i globalnih trgovinskih kompanija.

Alan Banister, direktor za S&P Global Platts, firma koja se bavi prikupljanjem i analizom informacija vezanih za energetiku, rekao je da je aktivno uključivanje kineskih nezavisnih rafinerista u poslednjih nekoliko godina “stvorilo raznovrsnije tržište za sve potencijalne učesnike na domaćem tržištu Kine, kreirajući okruženje u kojem ugovor o fjučerima sirove nafte ima daleko veće šanse da uspe.”

Kina već dugo vremena želi da smanji dominaciju američkog dolara na robnim tržištima. Na Šangajskoj berzi zlata se još od aprila 2016. trguje fjučerima zlata denominovanim u juan, a ovaj proizvod je krajem 2017. lansiran na berzi u Budimpešti.

Ugovori za trgovinu zlatom denominovani u juan takođe su lansirani u Hong Kongu prošlog jula – nakon dva prethodno neuspešna pokušaja – dok, za to vreme, Kina pokušava da internacionalizuje svoju valutu. Ugovori su bili umereno uspešni.

Postojanje juana podržanog fjučerima nafte i zlata znači da će korisnici ove trgovinske usluge imati mogućnost da budu plaćani u fizičkom zlatu, izjavio je Alisder Mekleod, šef istraživanja u kanadskoj firmi Goldmoney, specijalizovanoj za finansijske usluge u zlatu. “To je mehanizam koji će verovatno privući proizvođače one nafte koji preferiraju da izbegavaju korišćenje dolara ali, ujedno, nisu spremni ni da prihvate kao dobru ideju to da za svoju naftu prodatu Kini budu plaćani u juanima (usled velikog valutog rizika)”, rekao je Mekleod.

Ugovori za kupovinu zlata denominovanih u juane već imaju značajne implikacije, posebno po zemlje kao što su Rusija i Irana, ili Katara i Venecuela, izjavio je Luj-Vensan Gave, izvršni direktor Gavekal Research, kompanije za finansijsko istraživanje iz Hong Konga.

Ove zemlje bi u slučaju trgovine podržane juanom bile manje ranjive usled upotrebe američkog dolara kao “mekog oružja” koje koristi Vašington, naročito ukoliko bi se dogodilo da padnu u nemilost od strane donosilaca spoljnopolitičkih odluka SAD, rekao je on. “Kreiranjem „zlatnog ugovora“ kojim se sve rešava kroz renminbi (alternativno ime za juan), Rusija sada može prodati naftu Kini za renminbi, a zatim da za svaki svoj višak tj profit kupi zlato u Hong Kongu. Kao rezultat toga, Rusija ne mora da kupuje kinesku aktivu ili prebacuje svoj prihod u dolare”, rekao je Gave.

Grant Vilijems, savetnik kompanije Vulpes Investment Management, singapurskog finansijera hedž fondova rekao je da očekuje da većina proizvođača nafte bude zadovoljna razmenom svojih rezervi nafte za zlato. “To je prenos držanja njihove aktive iz crne tečnosti u žuti metal, što je strateško pomeranje tokom koje se nafta razmenjuje tj trampi za zlato, a ne za američke trezorske vrednosne hartije: (Amerikanci) mogu svoje dolare neočekivano i niotkud („out of thin air“) naštampati i razbacivati svetom bez ikakve finansijske osnove, bez ikakve vrednosne podloge”, rekao je on.

Tržišni udeo

Kina je tako pokazala proizvođačima nafte da oni koji budu sretni jer im Kinezi kupuju naftu za juane imati još više koristi od svog poslovanja s njima. Proizvođači koji pak ne žele da prodaju Kini naftu za juane izgubiće svoj dosadašnji tržišni udeo.

Saudijska Arabija, američki saveznik, predstavlja poseban slučaj i presedan. Prema kineskim medijima, „Azijski tigar“ je krajem prošlog jula predložio Saudijskoj Arabiji cenu nafte u juanu. Nije jasno da li će se Saudijska Arabija privoleti uslovima njenog najvećeg kupca (a po svemu sudeći – hoće), ali je Peking smanjio udeo saudijske nafte u svom ukupnom uvozu, koji je pao sa 25% u 2008. na 15% u 2016. godini.

Kineski uvoz nafte je u prvoj polovini 2017. porastao za 13,8 odsto u odnosu na isti period godine u proteklom periodu (do 2017), ali je isporuka iz Saudijske Arabije, i pored ovako pojačanog kineskog uvoza, bila uvećana tek za neznatnih 1% u odnosu na 2016. U istom vremenskom roku, ruske isporuke nafte skočile su za 11%, čineći Rusiju trenutno najvećim snabdevačem Kine. Angola, koja je 2015. ozvaničila juan kao svoju drugu zakonsku valutu, preusmerila je Saudijsku Arabiju na drugo mesto, sa porastom izvoza Kini od 22% u istom periodu.

Gave kaže da, ukoliko Saudijska Arabija prihvati pogodbu za kupovinu u juanu, “Vašington primiti ovu vest veoma bolno, jer bi američki trezor gledao na ovaj potez Kine i zemalja kao pretnju po hegemoniju dolara… i malo je verovatno da će SAD nastaviti da odobrava prodaju savremenog oružja Saudijcima, uskraćujući kraljevskoj kući Sauda kao vladajućoj porodici dosad traicionalno ustanovljenu zaštitu  koja je išla uz naftni aranžman.”

Za Saudijsku Arabiju je podjednako nepoželjna i alternativa. “Izbacivanje sa kineskog tržišta će sve odmah značiti da taj „višak“ zaliha nafte treba prodati na nekoj drugoj strani, na globalnoj sceni, čime bi se osigurala jedna održivo niska (i dugoročna) cena nafte”, rekao je Gave.

Ali, kraljevstvo pronalazi druge načine da uđe u posao sa Kinom. 24. avgusta 2017, Saudijski pomoćnik ministra za ekonomiju i planiranje, Mohamed al-Tuvajdžri, rekao je na konferenciji u Džedi da vlada razmatra mogućnost izdavanja obveznica u saudijskim dinarima. Saudijska Arabija i Kina takođe su se složili da uspostave zajednički investicioni fond težak 20 milijardi dolara.

Osim toga, dve zemlje bi mogle zacementirati i dugoročno utvrditi svoj međusobni odnos ukoliko bi Kina preuzela 5% akcija saudijske kraljevine u inicijalnoj javnoj ponudi za Saudi Aramco, nacionalnu naftnu kompaniju Saudijske Arabije. Očekuje se da će IPO biti veći nego ikada dosad, iako su detalji o mestu unosa i proceni još uvek jedva oskudni i gotovo neadekvatni.

Ako bi Kina kupila 5% akcija saudijske državne kompanije, cene nafte u Saudijskoj Arabiji mogle bi da pređu iz američkog dolara u juan, rekao je Mekleod. A u svemu ovome je najvažnije da “Ukoliko Kina bude u stanju da se poveže sa Saudi Aramkom, sa Rusijom, Iranom i drugim proizvođačima, onda će imati uticaj na gotovo 40% globalne proizvodnje nafte pa će, shodno tome, moći i da napreduje u svojoj želji da isključi dolar i umesto njih uvede juan”, rekao je on.

“Ono što je interesantno je to da je kinesko rukovodstvo prvobitno planiralo da 2018. ’očisti’ tržišta od dolarske dominacije, ali je počela da aktivno radi na tome već tokom leta 2017. Jedno tumačenje za ovako brzu i efikasnu promenu strategije je to što su odlučili o datumu tj danu od koga će naftu svojih dobavljača početi da plaćaju juanima”, rekao je Sajmon Hant, strateški savetnik međunarodnih investitora u oblasti kineskoj ekonomiji i geopolitici.

Kina takođe pokušava da odredi uslove i standarde trgovine i to ne samo naftom već i drugom robom, kao što su gas i bakar. Razlog ovome je nastojanje Pekinga da svoj juan transformiše u sveprisutnu valutu u trgovini na području Azije i novih tržišta.

Očekuje se da će juanski naftni fjučeri za trgovinu naftnim derivatima privući interesovanje investitora i fondova, dok će državni preduzetnici kao što su PetroChina i China Petroleum & Chemical (Sinopec) obezbediti likvidnost kako bi osigurali trgovinu. Lokalno registrovani poslovni subjekti u Kini, kao što su JPMorgan, američke banke ali i švajcarska UBS, među prvima su dobili odobrenje za trgovanje kroz ovakav juanski model ugovora (to jest juanskim fjučerima, koji su dugoročni ugovori sa malim fluktuacijama u ceni). I pored toga što su juanski fjučeri prvo ponuđeni njima, svet biznisa shvatio je da će (kinesko) tržište biti otvoreno i za male investitore.

Asia Nikkei

Apokalipsa sada: nailazi li novi gigantski finansijski krah?

Već predviđani početak globalne krize prošao je bez događaja. Postoji, međutim, dovoljno znakova upozorenja da u sledeću krizu ulazimo usnuli, kao mesečari. Piše Pol Mejson za londonski Gardijan

00

Prvi oktobar došao je i prošao bez finansijskog Armagedona. Veteran prognostičar Martin Armstrong koji je precizno predvideo krah 1987, koristio je isti model koji ukazuje da je 1. oktobar trebalo da bude D-dan velike prekretnice na globalnim tržištima. Neki investitori su se čak i kladili na to. Ipak, prolazak D-dana bez nekog vidljivijeg događaja je samo donekle dobra vest. Mnogi pokazatelji u globalnim finansijama imaju silazni tok – a neki čak misle da je novi finansijski slom već počeo.

Hajde da pogledamo dokaze. Prvo, neodrživ dug. Od 2007. godine, ukupan obim duga u svetu porastao je za $57tn (52.3tn evra). To ukazuje na godišnji rast od 5,3%, što je znatno iznad rasta BDP. Dugovi su udvostručeni na takozvanim tržištima u razvoju, dok su u razvijenom svetu porasli za oko jednu trećinu.

Džon Mejnard Kejnz (John Maynard Keynes) je jednom napisao da je novac “kopča ka budućnosti” – što znači da ono što radimo sa novcem danas predstavlja signal za ono što mislimo da će se dogoditi u budućnosti. Ono što smo uradili od globalne krize 2008. godine je da su krediti porasli brže nego privreda – što se može smatrati racionalnom odlukom samo ako mislimo da ćemo u budućnosti biti mnogo bogatiji nego danas.

Ovog leta, Banka za međunarodna poravnanja (BIS) je navela da se u nekim velikim ekonomijama uočava visok rast odnosa duga prema BDP, i da su ti pokazatelji izvan istorijski zabeleženih normi. U Kini, ostatku Azije i Brazilu, zaduživanje privatnog sektora poraslo je tako brzo da se BIS-ova tabela zacrvenela. U dve trećine slučajeva, crvena upozorenja, kao što su to ova, praćena su velikim bankarskim krizama unutar perioda od tri godine.

Osnovni uzrok ovog ogromnog dugovnog čvora je $12tn slobodnog ili jeftinog novca stvorenog od strane centralnih banaka od 2009. godine, a u kombinaciji sa skoro nultim kamatnim stopama. Kada je realna cena novca blizu nule, ljudi pozajmljuju – a o posledicama brinu kasnije.

Dalje, hajde da pogledamo cene realnih stvari. Prvo je pala cena nafte, sredinom 2014. godine, sa 110$ za barel na, za sada, $49 uprkos blagom skoku u međuvremenu. Zatim su na red došle sirovine. Bakar je koštao $4.50 za funtu 2011. godine, ali danas se prodaje za upola te cene. Inflacija unutar G7 je jedva iznad nule, a deflacija opseda južnu evro zonu. Obim trgovine u svetu se značajno smanjio od decembra 2014. godine, mereno prema indeksu holandske vlade (Dutch government index), dok je vrednost globalne trgovine primarnih proizvoda, po istom pokazatelju dostigla 150 pre godinu dana, a sada je 114.

04

U ovim okolnostima, jedini način na koji bi ova sve veća planina kredita mogla biti tačan signal budućeg razvoja događaja, važio bi ukoliko bi ispred nas stajao snažan rast produktivnosti. Tehnologija je tu da ovo omogući, ali društveno ustrojstvo nije. Tržište nagrađuje kompanije koje stvaraju berze rada za razmenu vozača taksija sa multimilijarderskom evaluacijom. Vruć novac juri svršene studente IT usmerenja sa dobrim idejama ali to je, kao jedna faza u ciklusu – takođe i odličan indikator gluposti novca u jednakoj meri kao i briljantnosti ideja.

Kina – motor globalnog oporavka od 2009. do danas – značajno usporava. Japan je upravo revidirao prognozu svog rasta naniže, uprkos tome što je usred opsežnog programa štampanja novca (tzv „Abenomics“). Evrozona stagnira. U SAD, rast, koji se dobro oporavio u uslovima kvantitativnog popuštanja, usporava nakon povlačenja ovih monetarnih mera.

Ukratko, kako to kažu ekonomisti BIS, ovo je “svet u kome su nivoi duga previsoki, rast produktivnosti preslab a finansijski rizici isuviše preteći”. Nemoguće je iz ovih podataka odrediti tačan datum novog kraha ili forme koji će taj krah poprimiti. Sve što znamo jeste da postoji nesklad između porasta kredita, usporavanja rasta, trgovine i cena, kao i grozničavog finansijskog tržišta, koje u ovom trenutku surfuje na talasu novca koji ide od jednog sektora, ili geografskog regiona, ka drugom.

Možda je za nas bolja ovakva vežba, da zamislimo arhetipove koje bi dramaturg iskoristio da napiše farsu koja opisuje stanje u društvu uoči još jedne katastrofe. Tu bi bio jedan karakter obuzet imovinom: London je pun mladih profesionalaca koji pokušavaju da zaključe poslove sa nekretninama. Na obalama Temze su šume dizalica, saloni sa uzorcima modela stanova koji se nude na tržištu i polu-iznajmljeni spekulativni projekti, koji će nakon potencijalno veoma izglednog, novog finansijskog udara, biti sjajna mesta za socijalne stanove.

05

Onda bi tu morao da pre svega bude nesretan centralni bankar, koji optimistički gleda „kroz” podatke o niskom rastu, stagnaciji cena i nivoima trgovine koja se obrušava, a sve to kako bi opravdao svoju odluku da ne čini ništa.

Ipak, glavni protagonista bi morao da bude političar. Ekonomista sa Kingston Univerziteta Stiv Kin (Steve Keen) ističe da je neposredno pre kolapsa 2008. godine pogrešna ideologija neoliberalne ekonomije jednu već ionako opasnu situaciju učinila gorom. Ekonomisti stavljaju svoj profesionalni pečatna ideju da su rizične investicije bile sigurne. Danas su vrata stabilnosti ekonomije čvrsto zatvorena. Čak i mejnstrim ekonomisti u bankama traže radikalne mere za oživljavanje rasta: Nick Kounis (Nick Kounis), šef odeljenja za makroekonomske prognoze ABN AMRO je pozvao centralne banke da podignu svoje pokazatelje ciljane inflacije na 4% i preplave svet novcem sa koordiniranom strategijom preživljavanja.
Umesto toga, najjasnija su razmišljanja vezana za svet geopolitike.

Ekonomska opasnost postaje jasna ako razumete da štampanje dvanaest triliona dolara podstiče svaku zemlju da krajnju cenu i posledice antikriznih mera prebaci na nekog drugog. Ali sada tu postoji i jasan geopolitički rizik.

Cena nafte je pala jer su Saudijci želeli da miniraju američku industriju proizvodnje nafte iz škriljaca. Upravo sada, mada su ruske i američke diplomate sposobne da sede zajedno u Beču, njihovi piloti koji napadaju zasebno odabrane neprijateljske ciljeve u Siriji, ne komuniciraju međusobno. Evropa, oslabljena krizom u Grčkoj, koja je svoje međugranične institucije bacila u haos izbegličke krize, izgleda da nije sposobna da bilo kome uradi bilo šta.

Dakle, najveći rizik u svetu, uprkos rastućoj ozbiljnosti, nije deflacija balona. To je rizik njegove isprepletanosti sa geopolitikom. Svaki političar koji smanjuje ili ignoriše ovaj rizik čini isto ono što su uradili poluslepi ekonomisti vodeći nas u susret 2008. godini.

 

(Paul Mason je urednik ekonomije na Channel 4 News)