4 Trenda razvoja buduće e-trgovine

Budućnost elektronske trgovine zavisi od usavršavanja sektora usluga. Evo nekoliko modela koji su već uspešno zaživeli.

Kako tehnologija i dalje čini e-trgovinu dostupnijom i popularnijom nego ikad, ostaje, ipak, i jedna ne prilično poželjna nus-pojava: kupcima nedostaje “kopča sa živim ljudima” u takvim servisima, i kvalitetna usluga koju pruža klasična ali ne i e-maloprodaja. U ovo, zlatno doba e-trgovine, gde Amazon, Etsy, pa čak i Walmart pružaju doslovce sve što se zamisliti može – od namirnica do ručno rađenih artikala – potrošači mogu osećati prekid veze sa proizvođačima (upravo zbog nedovoljno personalizovane AI usluge). U nastojanju da nekako reše ovaj izazov, kompanije troše milione na unapređenje usluga, kako bi e-trgovinu učinili korisnijom i više orijentisanom ka svojim trgovačkim servisima (koji su, sa svoje strane, fokusirani na kupca). Današnja elektronska trgovina se mahom realizuje na četiri načina:

1. Četbotovi i A.I. u službi potrošača

Iako bi možda zvučalo kontraintuitivno reći da će se “ljudi osećati povezanijima preko veštačke inteligencije”, činjenica je da, kao i u fizičkoj trgovini, kupci priželjkuju da, na lako svarljiv način, što pre dobiju odgovore i pronađu rešenja (u domenu AI servisa koji ne zavise od ljudi).

Gigant u svom biznisu, Lyft je pravi primer kompanije koja koristi chatbotove na način što veće personalizacije, sa ciljem da na relaciji sa kupcem pruži krajnju fleksibilnost. Korisnici sada mogu potražiti vožnju putem Facebook Messenger-a ili čak Amazonovog Echo-a. Očekuje se da će do 2024. chatbot industrija porasti na preko devet milijardi dolara godišnje.

2. Glasovno pretraživanje: lak način pružanja što raznovrsnije usluge

Slično načinu na koji Lyft koristi mogućnosti Amazonovog Echo-a, glasovno pretraživanje je način da e-trgovina udovolji svim vrstama pretrage, nudeći na kraju vrhunsku uslugu po širini i paleti izbora. Očekuje se da će do 2022. glasovna pretraga porasti za fascinantnih 1.900 procenata, i to sa dobrim razlogom. Jer, ovakva vrsta pretraživanja je nalik već prisutnom digitalnom ličnom asistentu, zbog čega se potrošač oseća angažovanijim i optimalnije „prepoznatim“ od strane veštačke inteligencije. Tu je i element lakoće – što je manje muka i “nezgodacija” kroz koje kupac mora proći da bi realizovao kupovinu, tim je verovatnije da će je uspešno završiti. Pored toga, korišćenje glasa pri kupovini se ispostavlja kao način koji iziskuje najmanje napora, kraće rečeno – za sada najkomforniji i najlakši način kupovine.

3. Upoznavanje kupaca sa činjenicama, stručnjacima i ‘zajednicom’ kao vid vrhunske personalizovane usluge

Kako nastavljamo da napredujemo u e-trgovini, tako su i razumevanje proizvoda i vitalnost zajednice prerasli u usluge od vrhunske važnosti. Dermatološka kompanija Gladskin koristi iskustvo e-trgovine zasnovano na uslugama svog GladHub-a. To je svojevrsni A.I., data-centar i čvorište za instruiranje klijenata, gde oni dobijaju potrebne informacije kako bi potom, na osnovu njih, što optimalnije realizovali svoju kupovinu. Pored toga, veb-lokacija ove kompanije nudi uvide i preporuke samih stručnjaka. Ovo dodatno pomaže učvršćivanju vrednosti kompanije među korisnicima, pomažući joj da se, na osnovu već stečenih iskustava, njihov servis dalje unapređuje i razvija.

4. Dronovi kao usluga – perspektivni servis u povoju

O dronovima se već godinama priča, a prosečni kupac može odmah da „zapliva Amazonom“ i kupi jedan za svoje zadovoljstvo. Na nivou e-trgovine, i mogućnosti drona za pružanje vrhunske usluge zahvaljujući ultra-brzoj isporuci, bespilotne letelice nastavljaju da se poboljšavaju. Samo prošle godine, špediterski gigant Fedeks je realizovao svoju prvu komercijalnu isporuku dronom do kuće u Virdžiniji. Flirtey, kompanija koja se fokusirala na isporuku dronova, veruje da će bespilotni “mini-helikopteri” na nebu postati uobičajena pojava, kao što su to danas dostavni kamioni na putevima – a upravo zbog toga će medicinska dostava, dostava hrane, dostava na malo i isporuka u e-trgovini biti u veoma skoroj budućnosti zauvek promenjeni. Cilj je pomoći preduzećima da otkriju i otvore nova tržišta, povećaju prodaju, usavrše brzu isporuku i tako zamene skupu i glomaznu logističku mrežu. U budućnosti će fokus na dronove sigurno pružiti efikasnije korisničko iskustvo zasnovano na uslugama – a kompanije to znaju; predviđa se da će do 2022. upotreba dronova u e-trgovini porasti na više od sedam milijardi dolara. Jer, niko ne želi da čeka svoj paket, prvenstveno zahvaljujući usluzi Amazon Prime; oni koji tako kupuju su već navikli da svoje pakete očekuju na kućnom pragu narednog dana.

Budućnost e-trgovine jasno ilustruje načine na koje je trgovinu moguće učiniti još jednostavnijom. U eri naprednih tehnologija, potrošači žele brze odgovore na svoja pitanja i potrebe, da kupuju bez poteškoća i „trenja“, osećajući se povezanima sa stručnom podrškom (kako živih ljudi tako i veštačke inteligencije) i dobijajući svoje proizvode u što kraćem roku. Treba se nadati da će glasovna kupovina – i isporuka dronovima u roku od nekoliko sati po formiranju narudžbine – predstavljati dovoljno uzbudljiv način “šopinga” za budućeg kupca.

 

Inc.com

“Društvenjaci”, miljenici tehnoloških biznisa

Sigurno će jednog dana sposobnost direktnog povezivanja nano-mašina sa našim mozgovima učiniti kompjuterske nauke kakve znamo zastarelima. Kada stručnjaci počnu da se svađaju zbog svoje “neporecive važnosti”, studenti koji na početku studija biraju glavni predmet počeće da shvataju kako opskurna veština ručnog kuckanja misterioznih i ezoteričnih simbola arkane više nije struka koja sigurno dobija. U ovom trenutku, međutim, za razliku od IT stručnjaka, čiji je posao siguran, samo su diplomci društvenih nauka ti koji se danas pitaju hoće li im svi ti radovi i knjige što promovišu isplativost i utrživost njihove struke doneti manje ili više nelagodnosti u budućnosti (ali ipak nelagodnosti, u svakom slučaju). Dve dopune ove rastuće oblasti pojavile su se baš na vreme, piše Timoti Obri u Njujork tajmsu, pokušavajući da pomire postdiplomsku paniku i trileme tipa “kuda da se denem nakon škole”, klasičan problem mladih u koji, prirodno i mladi iz ovogodišnje školske generacije mogu zapasti: jedna je knjiga Džordža Andersa, “Možete učiniti bilo šta: iznenađujuća sila ’beskorisnog’ obrazovanja u društvenim naukama“, a tu je i knjiga Rendala Strosa, “Praktično obrazovanje: zašto su diplomci drušvenih nauka sjajni zaposlenici” (George Anders: “You Can Do Anything: The Surprising Power of a ‘Useless’ Liberal Arts Education”, Randall Stross: “A Practical Education: Why Liberal Arts Majors Make Great Employees”).

Prema Andersu i Strosu, sektor koji se stalno i sve više širi sada proizvodi karijere u oblastima kao što su upravljanje projektima, regrutacija i odabir novih uposlenika, ljudski odnosi, brendiranje, analiza podataka, istraživanje tržišta, dizajn, prikupljanje sredstava ili obezbeđivanje resursa – da navedemo samo neke od novih poslova za društvenjake – sve su ovo profili koji naročito zahtevaju veštine koje se uče u oblasti humanističkih nauka. Da bi se razviljalo u ovim oblastima, mora se biti sposoban za efikasnu komunikaciju, biti sposoban tačno protumačiti suptilne društvene i emocionalne znake, praviti ubedljive argumente, brzo se prilagođavati fluidnim tj promenljivim sredinama, tumačiti nove oblike informacija dok ih pretvara u privlačan narativ i predviđati moguće prepreke i mogućnosti pre nego što se pojave. Obrazovni programi poput engleskog (tj ekspertize poznavanja bilo kog jezika) ili, recimo istorije, predstavljaju bolju pripremu za poslovanje budućnosti, tvrde ova dva autora, pre svega za potrebe novonastajućeg “sektora komunikacijskih veština” – veština daleko potrebnijih nego što su to danas stručno usmerene discipline poput inženjerskih nauka ili finansija. Iako se ne uspostavljaju u karijeri po nekom ustaljenom automatizmu, proučavanje humanističkih disciplina, kada i ukoliko se pravilno odrede i uspostave, na kraju rezultiraju zaposlenjem koje može biti isplativo i ispunjavajuće. Zaista, do trenutka kada dođu do onoga što Stros naziva “dobom vrhunskih zarada”, u dobi između 56 i 60 godina, majstori društvenih nauka godišnje zarađuju u proseku 2000 dolara više nego oni sa profesorskim stepenom (ako uračunamo napredne stepene u obe kategorije).

I dok tradicionalne matrice tipa “Možete uraditi bilo šta” i “Praktično obrazovanje” pružaju korisne komunikacijske tačke u prilog finansijskoj održivosti proučavanja društvenih veština, one mogu izazvati više strepnje nego nade. Obe matrice sadrže brojne anegdote o traženju posla, sve sa srećnim završetkom, ali putovanje do te srećne tačke uvek se pokaže zastrašujućim, dugačkim i riskantnim. Štaviše, stvarnost koja očigledno daje prednost novinarima u oblasti društvenih nauka je upravo ono što aktuelno tržište rada čini tako pretećim: ekstremna nesigurnost. Obučeni da budu fleksibilni i prilagodljivi, ovi studenti su, prema Andersovim rečima, dobro pripremljeni da se kreću na nestabilnom tržištu rada gde kompanije, oblasti, a ponekad i čitave industrije rastu i stropoštaju se u trenutku, gde automatizacija postaje dosadašnje dobro poznate veštine čini izlišnima i gde privremeni kratkoročni poslovi, frilenserski zadaci, honorarni, part time poslove, neplaćeni pripravnički staž i samozapošljavanje zamenjuju dugoročne pozicije stalno zaposlenih, koje uključuju prava i beneficije zaštićene sindikatima. Dok Anders, koji piše za časopis Forbes, očigledno želi najbolje za najsvežije diplomce iz društvenih nauka, njegov se motivacioni govor često sastoji od rebrendiranja opasnih tržišnih uslova 21. veka, kao dela uzbudljivih i novih graničnih područja. Nestabilnost može proizvesti “čudnovato skakanje s posla na posao” i veću “autonomiju”. Nedavni diplomci iz humanističkih disciplina, koji smatraju da su ovi uslovi ne baš primamljivi, kaže u svojoj knjizi Džordž Anders, jednostavno treba da otkriju pravi duh avanture – isti onaj duh koji ih je vodio do oblasti koje su izabrali da studiraju. Međutim, izgleda da je malo verovatno da će ih njegova analogija sa raftingom na uzburkanim vodama u tolikoj meri uzbuditi da bi poslodavcima neštedimice slali svoj motivaciona pisma i rezimee.

Ove dve knjige takođe pokreću teška pitanja o tome ko tačno može da svoju diplomu društvenih nauka pretoči u uspešnu karijeru. U skoro svim pričama, kandidati za posao moraju da prežive značajno zaostajanje pre nego što pronađu poziciju koja plaća račune, tokom koje su često prinuđeni da obavljaju dodatnu obuku ili prihvate slabo kompenzovani rad, oslanjajući se na finansijsku podršku svojih roditelja. Štaviše, u skoro svakom slučaju, završavaju u širokoj mreži istkanoj od članova svoje porodice i prijatelja. Predviđajući nešto loše, kao „ptica zloslutnica“ Stross, profesor biznisa na Državnom univerzitetu u San Hozeu, odlučio je da svoju studiju i proučavanje ograniči na diplomce Stenforda kako bi osigurao dovoljan broj uspešnih priča. Čak i ove osobe završavaju tako što jedva sastavljaju kraj s krajem. Ako je tako uspešnim „društvenjacima“ koji su briljirali na jednom Stenfordu koliko li je teže moralo biti onima sa manje veza i sa B.A. diplomama iz ne tako prestižnih škola?

Nije čudno da su prve generacije, radnici i studenti iz inostranstva toliko često privučeni predmetima iz oblasti tehnologije i biznisa, što im, izgleda, kasnije u karijeri obezbeđuje neposredniju „kopču“ između osiguranih akreditiva i stabilnijih karijera. Anders primećuje da Etsy, P2P vebsajt za onlajn trgovinu ručno izrađenim  i vintidž upotrebnim predmetima želi zaposlene koji mogu “vedro ćaskati i šegačiti se konceptualnim umetničkim delima jedne Dženi Holcer (Jenny Holzer), a da odmah potom pretope teoriju u praksu (tj. prodaju)” – ovo zvuči kao dobitna kombinacija za sve one koji imaju privilegiju da u svojoj struci govore slobodnijim, spontanijim jezikom. Moguće je, naravno, da diplomci društvenih disciplina pomognu studentima koji potiču iz radničke klase kako bi stekli sjajno poznavanje kulture i umetnosti, koja se, generalno, razvija među onima koji i inače pripadaju klasi bogatih ili visoko obrazovanim roditeljima, ali postoji visok stepen verovatnoće da oni koji imaju elitni bekgraund – a ne njihov stepen poznavanja scenskih umetnosti ili npr. istorije umetnosti – imaju najsigurniji prolaz karijernim oblastima o kojima Džordž Anders piše. On navodi studiju iz 2015. godine koja ukazuje na to da su studenti sa diplomom iz umetničko-društveno-humanističkih oblasti tek u nešto neznatnijem broju ušli u tehnološki sektor, dakle u samo malo manjoj stopi u poređenju sa studentima iz visoko rangiranih informatičko-tehnoloških škola (7,5 posto prema 9,9 posto). Međutim, u njegovom zaključku se ne pokazuje tačno koji su posao dobili različiti tipovi studenata ili za šta su i koliko plaćeni, a sam Anders priznaje da će možda biti neophodno dodatno usmeravanje u karijeri kako bi se studenti sa univerzitetima drugog reda pomoglo da njihovo dotadašnje „društvenjačko“ obrazovanje profunkcioniše na način na koji misli da treba.

Zagovornici humanističkog obrazovanja u savremenoj strukturi zapošljavanja zastupaće stanovište da bi intelektualna iskustva koja se crpu a potom i kale u ovim disciplinama trebalo da svima budu dostupna. Ako deca čiji roditelji redovno izdvajaju sredstva za njihovo dalje školovanje i budućnost ne moraju da iskušavaju od kakve je vajde i praktičnosti u životu proučavanje feminističke filozofije, zašto bi to onda trebalo da čine stipendisti – oni koji su svojim znanjem i sposobnošću stekli mogućnost da im školovanje i studije plati neko drugi a ne roditelji? Štaviše, mnogi profesori i studenti danas odbacuju široko rasprostranjen trend procene oblasti studija u smislu njihove kasnije „utrživosti“ po okončanju studija, gledajući tu „isplativost na tržištu rada“ kao na znak kapitulacije američkog univerziteta prema korporativističkoj, neoliberalnoj ideologiji.

Cilj društvenih nauka je, kako kažu akademci, prenositi znanje, promovisati sposobnosti za ozbiljna intelektualna istraživanja i podsticati kritičke perspektive prevladavajućih normi i pretpostavki, bez obzira na to da li takva obuka i edukacija privlače potencijalne poslodavce. Ali, što, onda, profesori ne žele da njihovi učenici dobiju dobar posao nakon fakulteta, posebno onih koji su opljačkani dugovima nastalih uzimanjem studentskih kredita? Zaista, s obzirom na ono što izgleda kao trajna budžetska štednja i natezanje kraja s krajem unutar američkog visokog obrazovanja, budućnost mnogih disciplina u humanističkim oblastima po svemu sudeći zavisi od sposobnosti percepcije diplomaca da iskoriste neku volšebnu šansu i otvore sebi vrata za zaposlenje u nekoj lukrativnoj „prirodnjačkoj“ profesiji. Tako se zagriženi zagovornici studiranja humanističkih nauka mogu naći u situaciji da, s jedne strane, odbijaju kriterijume koje Anders i Stros koriste kako bi potvrdili vrednost i održivost svojih pretpostavki, dok se potajno, s druge strane, očajnički nadaju da su prognoze i ishodi ova dva autora tačni. Po principu: Biti zadovoljan s onim čime raspolažeš, a nadati se nečemu “izgledno” boljem (na šta je neko negde ukazao)

Timoti Obri je vanredni profesor engleskog na njujorškom koledžu Baruh i autor knjige “Čitanje kao terapija: kakva savremeni roman i proza utiču na američku srednju klasu” (Reading as Therapy: What Contemporary Fiction Does for Middle-Class Americans)

‘Ekonomija tezge’ osvaja svet: slom klasičnog procesa rada

01Hilari Klinton, čiji je nedavni govor izazvao zabrinutost u vezi sa izvesnošću poslova u budućnosti. Foto: Robert F. Bukati / AP

Ne tako davno, jedini ljudi koji su se upuštali u “tezge” su bili muzičari. Za nas ostale, jednom kad prerastemo svoje školaračke snove kako ćemo postati rok-zvezde, konačno pronalazeći “prava” radna mesta koja nam svakog meseca obezbeđuju fiksnu platu, što nam je dozvolilo da imamo plaćene dane odmora, ujedno formirajući ono što je nekada bila osnova za planiranje stabilne budućnosti.

Danas, sve je više i više nas koji smo, umesto toga, izabrali da život provodimo u odrađivanju tezgi, povremenim “letećim” poslovima, a ne kao dosad – sa punim radnim vremenom. Za optimiste, ovakvo ustrojstvo nestajanja stalnih i prebacivanja na radni kolosek “fluidnih” poslova predstavlja “obećavajuću budućnost” time osnaženih preduzetnika kao i bezgranične inovacije. Za protivnike “tezgarenja”, ovo je situacija koja nagoveštava antiutopijsku budućnost obespravljenih radnika, koji su u stalnoj potrazi i lovu na svoju sledeću nadnicu i honorar po pojedinačnom poslu.

“Ekonomija tezge” je u Sjedinjenim Državama sada toliko izbačena u prvi plan da su ova fraza – “tezgarenje” – kao i pitanja vezana za nju – ušla u ranu fazu predsedničke predizborne trke. Početkom jula, kao jedan favorit u predizbornoj trci, Džeb Buš (Jeb Bush) je odradio veoma zapaženu vožnju preko Ubera, što je svojevrsni signal solidarnosti s ovom kompanijom, dok je predizborna kandidatkinja Hilari Klinton bila opreznija u davanju svoje podrške ovoj aplikaciji/kompaniji. U govoru tokom kojeg je izložila svoj ekonomski plan, ona je rekla da je “Ovo je on-demand privredni model, ili tzv “tezgarenje”: ekonomija koja stvara druge vidove uzbudljive ekonomije, pritom oslobađajući inovacije. Ali, to je takođe i postavljanje teških pitanja kao što je, recimo, zaštita na radu, ili kako će dobar posao izgledati u budućnosti.”

Današnjem “digitalno osnaženom tezgarenju” prethodile su “sajber-pijace” kao što su Elance i oDesk, preko kojih su kompjuterski programeri i dizajneri mogli da zarade za život u nadmetanju za dobijanje kratkoročnih radnih zadataka. Ipak, ekonomija tezge ne stvara samo jedan novi digitalni kanal za honorarni rad. On takođe generiše i niz novih ekonomskih aktivnosti. Više od milion “stvaralaca” prodaje svoj nakit, odeću i pribor kroz onlajn tržnicu koja se zove Etsi (Etsy). Platforma koja turistima obezbeđuje kratkoročni smeštaj, Airbnb, kao i Love Home Swap i onefinestay, zajedno imaju blizu milion članova.

02 prava

Ova eksplozija preduzetništva manjeg obima može učiniti da se upitamo: da li se, na neki čudan način, vraćamo privredi XVIII veka, koju je izvrsno opisao i definisao ekonomista Adam Smith u svojoj knjizi “Istraga o prirodi i uzroku bogatstva naroda”. Ekonomija koju je Smit u tom delu opisao jeste jedna prava izvorna tržišna ekonomija pojedinaca koji se bave međusobnom trgovinom.

Tokom narednih dva veka, međutim, pojava masovne proizvodnje i distribucije iznedrilo je moderne korporacije. Preduzetnici iz doba Adama Smita utabali su put do plaćenih radnika u XX veku.

Jedna drukčija tehnološka revolucija – digitalna revolucija – delimično je odgovorna za nedavni povratak na peer-to-peer razmenu. Većina novih on-demand usluga oslanja se na stanovništvo opremljeno računarima i smart telefone opremljene GPS-om. Osim toga, socijalni kapital kojeg smo digitalizovali na Fejsbuku i LinkdInu olakšava nam da poverujemo da polu-anonimni peer.

Da li digitalizacija i internet, kao i GPS – jednom rečju telekomunikacije – sugerišu na pomak ka školskom primeru tržišne privrede? Treba, doduše, priznati da su Uber, Airbnb, Etsy i TaskRabbit poprilično se razlikuju od radnih sistema kao što su Apple, BP ili Sainsbury’s. S obzirom da mi, zapravo, ne iznajmljujemo prostor od Airbnb-a, niti uzimamo iznajmljeni automobilu koji je u vlasništvua Uber, a ni ne kupujemo proizvode koje je napravio Etsy. Platforme vas, jednostavno, povezuje sa provajderom koji iznajmljuje stambeni prostor, s vozačem sopstvenog vozila koje je u funkciji taksija ili s prodavcem koji vodi virtuelnu prodavnicu.

Ali, ove platforme nipošto nisu samo puki prenosioci čuvene Smitove “nevidljive ruke tržišta”. Umesto toga, ova “nevidljiva ruka” igra ulogu koja olakšava ekonomsku razmenu, i pritom je nesumnjivo i te kako vidljiva. Uber, a ne individualni vozači, ustanovljavaju cene. Airbnb obučava svoje domaćine da obezbede što bolje gostoprimstvo. Etsy olakšava izgradnju trgovačke mreže i zajednice. Svi oni pružaju korisnički generisan feedback sistema, stvarajući visokokvalitetno potrošačko iskustvo. Upravo kao što bi neka radna organizacija izgrađivala svoj brend.

05

Izgleda, dakle, da smo izmislili novi institucionalni oblik – a to je peer-to-peer platforma – digitalno napajajući hibrid između organizovanja privredne aktivnost kroz tržište i unutar organizacije. I upravo zato što ove platforme obezbeđuju dodatne nivoe poverenja, brendiranje i ekspertizu na zahtev, potreba za specijalizacijom pre nego što se kvalifikujete da postanete snabdevač usluga (ili roba) je redukovana. Skoro svako ko ima iole nekog talenta može postati “honorarni” i povremeni “hotelijer” povezivanjem s platformom Airbnb, ili zanatlija trgovac “sa strane” kroz Etsy. Bilo koji razumno kompetentni vozač može se pretvoriti u delatnika koji učestvuje u komercijalnom saobraćaju tako što će se povezati na platforme kao što su Uber ili BlaBlaCar.

A provajderi tj. snabdevači uslugama ne moraju da se tim aktivnostima posvete tokom punog radnog dana: Možete pokupiti decu iz škole, a onda se “prešaltovati” na ulogu-posao Uberovog vozača. U “ekonomiji tezge”, linije između ličnog i profesionalnog sve su zamagljenije i bleđe.

Izvesno je da ima nečeg “osnažujućeg” u tome da ste sam svoj gazda. Uz ispravan način razmišljanja možete postići bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života. Ali, isto tako, postoji i nešto osnažujuće u stabilnoj plati i fiksnom radnom vremenu kao i benefitima koje vam obezbeđuje kompanija: naravno da je daleko teže planirati svoj život duži rok onda kada ne znate koliko ćete novca zaraditi dogodine.

S druge strane, pokretanje novog biznisa je uglavnom ustanovljen na principu „sve ili ništa”, koja zahteva značajne apetita za rizikovanje. Postoje prednosti nastale “potapanjem prstiju u preduzetničke vode”, eksperimentišući s nekoliko “tezgi sa strane”. Možda će ovo smanjenje barijera za preduzetništvo podstaći privredne i poslovne inovacije.

04

Ekonomista Toma Piketi (Thomas Piketty) govori nam da je glavni pokretač održive ekonomske nejednakosti tokom protekla dva veka bila koncentracija bogatstvom pokretanog “kapitala” u rukama nekolicine. Ovo izgleda manje verovatno ukoliko bi ekonomija budućnosti bila pokretana milionima mikro-preduzetnika koji poseduju svoje biznise, a ne mali broj velikih korporacija.

Međutim, najnovija generacija specijalizovanih radnih platformi takođe povećava i spektar veće socijalne nejednakosti. Sada imamo aplikacije kroz koje možete naći mesto za parkiranje (Luxe), kupiti i dobiti svoje namirnice (Instacart), pa čak i uzeti svoje piće (Drizly). Postoji rizik da bismo mogli da skliznemo u jednu vrstu društva u kome bi ekonomija na zahtev (on-demand economy) učinila da najveći broj nas skonča “služeći” šačicu privilegovanih.

U mnogim zemljama, ključni segmenti mreže socijalne sigurnosti vezani su za zapošljavanje s punim radnim vremenom sa kompanijom ili vladom. Iako su šire socio-ekonomske posledice “tezgarenja” još uvek nejasne, ono što je sasvim jasno jeste da treba ponovo razmisliti o uspostavljanju naše socijalne sigurnosne mreže (po uzoru na nordijski model), razdvajajući je od plaćenih radnih mesta i čineći je lako dostupnomm nezavisnim radnicima tj “frilenserima”, odnosno “tezgarošima”.

Arun Sundararajan je profesor u Poslovnoj školi Njujorškog univerziteta. Njegovu novu knjigu o crowd-kapitalizmu će 2016. objaviti američki univerzitetski izdavač MIT Press.

Arun Sundararajan, The Guardian