Ostrvo van Zemlje – Island

“Stvar najbliža Mesecu” ili nordijska Odiseja u svemiru: Gardijan donosi priču o Islandu kao magnetu koji privlači ljubitelje zvezda, filmske stvaraoce i – astronaute.

Glavna fantazija svih nas u detinjstvu, zar ne, jeste da na neki način doživimo svemir”, kaže škotski fotograf Robert Ormerod. “Mislim da sam želeo da budem astronaut, a onda sam taj entuzijazam zamenio nekim drugim stvarima. Ali tu su i oni koji ovu strast nikada ne izgube, a mene jako zanima šta oni rade sa tom strašću. Tako je zanemarljiv broj onih koji su dosad otišli u svemir i “vinuli se do zvezda” naspram svih nas ostalih. Pa, s obzirom na to, kako ti zaljubljenici u svoje snove iz detinjstva žive sa tim snovima kada odrastu? “

Ovo je pitanje koje je poslednjih godina vodilo Ormeroda uzduž i popreko zemaljske kugle u potrazi za svemirskim entuzijastima, foto-lovcima na NLO u Americi i amaterskih raketara na festivalu u visijama Škotske. Njegova najnovija foto-ekspedicija, prikazana na ovim fotografijama koje je objavio londonski dnevnik Gardijan, odvela ga je na Island. Želeo je da pronađe lovce na aurore, ljude koji provode besane noći u nastojanjima da kamerom “ulove” najlepše i najfascinantnije prizore Aurore borealis tj polarnog svetla. Potom je postojala prilika da se snimi i jedinstvena topografija ove ostrvske zemlje, njeni čudni i divni mesečevi pejzaži.

Ako ste tokom poslednjih nekoliko godina voleli da u bioskopu gledate sci-fi blokbastere, onda je gotovo izvesno da ste videli i Island a da toga i niste bili svesni. Od glečera Vatnajökull do vulkana Krafla, Island je savršen ambijent kad god je potreban ogroman, i neki drugačiji set. Scenu koja otvara “Prometeja” Ridlija Skota karakteriše spektakularni vodopad Dettifoss. Više nego jedna od planeta ekranizovanih u filmu “Interstellar” stvoreno je na islandskom tlu i vodi; Ledena planeta, koja bila je dom doktora Mana – lika kojeg je igrao Met Dejmon – deo je ogromnog glečera Svínafellsjökull.

Fascinantni prizori Vodene planete iz dotičnog filma, sa svojim ogromnim, zastrašujućim talasima, snimljene su sa 16 metara dugom replikom svemirskog broda u islandskim nizijama u Máfabót-u; Kvalitet vazduha je takav da je holandsko-švedski snimatelj Hoyte van Hoytema snimio te scene koristeći samo prirodno svetlo. Islandske pozadine pojavljuju se u filmovima Batman Begins, Star Trek, Tomb Raider i, naravno, u mnogim nastavcima Ratova zvezda (crne peskovite plaže oblasti Mýrdalssandur predstavljale su skrivenu planetu-utočište Jyn Erso u početnim scenama  američke epske spejs-opere Rogue One, pridruženom izdanju Ratova zvezda). Kada se Džon Snou (Jon Snow) uputio severno od Zida u seriji “Igra prestola” (Game of Thrones), on se, naravno, uputio na Island.

Sva ova izloženost filmskoj industriji nije nanela nikakvu štetu turističkoj industriji Islanda. U 2010. godini, Island je već dobrano bio “post-kreppa” (izašao iz svetske ekonomske krize), pravazilazeći globalnu finansijsku havariju nakon što je grupa bankara pod nadimkom “Vikinzi napadači” (Viking Raiders) sahranio islandske banke koje su mešetarile. Broj međunarodnih turista bio je tada oko gotovo pola miliona (490.000), ali je tokom prošle godine skočio na gotovo dva miliona (1,8mln). Turizam je sada pretekao ribolov i proizvodnju aluminijuma kao glavni izvor prihoda. Posetioci se pridružuju kulturnim događajima kao što je Međunarodni književni festival u Rejkjaviku (Island je nacija ponosna na svoju tradiciju besedništva i pripovedača; Islanđani kažu da je svaki deseti Islanđanin bio barem jednom u životu u ulozi pisca koji je objavio nešto svoje).

Ali, za mnoge, ovaj je krajolik prava atrakcija. Iznajmljivanje auta kako bi se prošao tzv. Zlatni krug je sve popularnije, to je prstenasti put dužine oko 190 kilometara u oblasti koja okružuje Rejkjavik i koja se nalazi u blizini znamenitosti kao što su vodopad Gullfoss, nacionalni park Þingvellir i ogroman izvor vrele vode, Gejzir.

Ormerod je krenuo putem kojim se ređe ide, prema jednom još većem obilaznom putu od Zlatog kruga – to je prsten koji po svom obimu zahvata čitavo ostrvo, u potrazi za “mesečevim prizorima”. I – nije se razočarao. “Island je neverovatno mesto. Mogao sam da vozim satima bez da vidim drugu osobu na putu, što je čitavo ostrvo činilo još nadrealnijim. Island je sirov i tako izvoran, “prvobitan”, carstvo užarenog Zemljinog jezgra koje kulja iz tla. “Neki od njegovih najosjetljivijih snimaka uhvaćeni su na obalama jezera Mývatn, gde obližnji topli izvori konkurišu onim daleko poznatijim u već  čuvenoj Plavoj laguni. “Čudno i smešno – to je mesto tako divno, tiho i mirno, ali zbog sumpornih isparenja sve smrdi na jaja.”

Nije samo prirodna geologija ta koja Island kandiduje za “vanzemaljsko” mesto; Objekti kao što je geodetska kupola (na slici ispod) nikli su širom zemlje i koriste se da zauzdaju i prirodnu snagu Zemlje u vidu vodene pare. Ormerodov otac, koji je planirao da mu se pridruži na putovanju, upoznao je svog sina s lokacijama koje bi mogle biti interesantne, uključujući i ogromni satelitski tanjir (na slici ispod).

Već je ugovorio susret sa Örlygur Hnefill Örlygssonom, vlasnikom gostionice-pansiona i osnivačem Istraživačkog muzeja u Húsavíku. Zapravo, opisivati Örlygura kao vlasnika pansiona je pomalo pogrešno, to jest nedovoljno: on je takođe bio novinar, glumac, reditelj i političar. “Ovde sam rođen, ali sam se preselio kao tinejdžer”, kaže on. “Ostavio sam malo ribarsko selo i vratio se 10 godina kasnije u grad koji je postao svetska turistička destinacija.”

Gledanje kitova postalo je veliki posao u turističkoj branši. “Sada postoje četiri kompanije koje vode na ture, istraživački centar za kitove kao i muzej kitova. Ljudi iz celog sveta sele se na Island. Island je tokom leta svet u malom.”

Kao i škotski “hajlender”, foto-snimatelj Ormerod, i Orligur se kao dete strasno zanimao za istraživanje svemira (ali, za razliku od Škota, u Islanđaninu ta strast ipak nije izbledela). “Pre nekoliko godina sam u jednoj knjižari pronašao stare novine koje datiraju iz 1965., sa naslovom koji glasi: “Danas na Island dolaze astronauti američke lunarne misije Apolo, u sklopu svoje obuke”. Nisam imao pojma da su se obučavali u mom dvorištu.”

Američki astronauti obavili su dve ekspedicije na Islandu – prva je bila 1965. a druga 1967. godine, kada je ostrvo posetio i Nil Armstrong. “Mnogi ljudi misle da su se američki astronauti ovde obučavali jer pejzaž podseća na Mesec, ali to nije pravi razlog. Pravi razlog je stenje i geološka struktura Islanda”, objašnjava Orligur. “Island poseduje široku geološku paletu sedimenata, tako da je poseta nama bio sjajan način da kosmonauti steknu uvid u to koji su uzorci mesečevog stenja najbolji za uzimanje i donošenje na Zemlju.”

Čak i da je tako, polja od lave Askja ostavljaju snažan utisak. “Askja je bila maglovito, nadrealno mesto, toliko različito od bilo čega što sam ikada video tokom mojih putovanja”, priseća se jedan od astronauta programa Apollo, Edgar Mitchell. “Impresiju je pojačalo i to što smo na Islandu bili tokom leta, kada Sunce nikada ne zalazi.” Prvi čovek koji je kročio na Mesec, Nil Armstrong (Neil Armstrong) se šalio kako je zapadao u iskušenje da parčiće islandskog krečnjaka ponese na lunarnu misiju i vrati ih na Zemlju kao “autentično Mesečevo kamenje”.

Orligur je počeo da skuplja spomen-predmete s misije Apollo tako što je pratio prodaju autentičnih artefakata na sajtu e-Bay kao i na tržištima antikviteta. Ova pasija i hobi omogućili su mu da otvori Istraživački muzej (posvećen ne samo astronautima, već i Vikinzima i polarnim istraživačima). Stupio je u kontakt s brojnim astronautima koji su 60-tih godina prošlog stoleća posetili Island, od kojih je njih šestorica posetilo muzej i obišlo Askju na čijem tlu su nekada prolazili trenažni program za uzorkovanje pravog Meseca.

“Mislim da je to pre svega emocionalno iskustvo”, kaže Orligur. “Ne možete dopreti do Meseca, barem u ovom istorijskom trenutku, pa je ovo možda stvar koja najvernije dočarava autentično iskustvo lunarnih kosmonauta. Ovo je takođe i vrlo emocionalno iskustvo za njihove porodice koje su s njima dolazile ovde, upijajući delić onog neizrecivog i nama nedosežnog osećaja boravka na Mesečevom tlu. Dva sina i unuci Nila Armstronga posetili su ostrvo i moj muzej, i mislim da je za njih ovo ostrvo takođe predstavlja nešto posebno.”

Pre neki dan je ostrvo posetio i  astronaut Čarli Djuk (Charlie Duke) kako bi doprineo nastavku islandske astro-avanture: Orligur se nada da će Djuk uspeti da na ostrvo postavi repliku lunarnog modula. Sarađuje i sa Institutom Smitsonijan u Vašingtonu, a takođe se nada da će pripremiti izložbu naučnih artefakata, namenjenih islandskoj deci. Njegova kćerka Anita ima samo tri godine, a Orligur je i te kako svestan uticaja koji njegova strast za kosmos može imati na mlađe naraštaje.

“U akciju smo uključili i lokalne škole, i rekao bih da sada imamo puno mladih astro-naučnika”, kaže on. Nije baš uveren da deca znaju koliko su srećna što imaju prilike da upoznaju “astronaute s Meseca”. “Smešno je, znate, u Sjedinjenim Državama je mislim veoma velika stvar ako astronaut poseti vašu školu. Ali ovde deca počinju da sve uzimaju zdravo za gotovo, mislim… da li vam znači da upoznate nekoga ko je hodao Mesecom?”

I dok u Húsavíku ture za gledanje kitova ostaju veliki turistički posao, šira ostrvska zajednica obnavlja svoj interes za veliku svemirsku trku iz šezdesetih. “Brojni Islanđani učestvuju u ostvarivanju ove zamisli”, kaže Ormerod. “Bio sam veoma zahvalan Orliju (Örly) što sam se upoznao sa nekima od njih – uključujući i nekoliko lokalnih lovaca na aurore”. Nakon nedelju dana provedenih na Islandu – u strahotnim vremenskim uslovima – Ormerod gotovo da je digao ruke od posmatranja i snimanja aurore, kada su ga braća pokupila ogromnim 4×4 vozilom sa gumama veličine prosečne osobe i odvezli se do plaže izvan grada. “Na šlemu mi je još uvek svetlela speleološka lampa kada smo krenuli niz  stenovitu liticu… a onda, iznenada – eto polarnog svetla. I to kakvog! Čitav pejzaž je izgledao potpuno ludo, kao da je u toku invazija vanzemaljaca. Nisam siguran da se takvo šta ikada može uhvatiti na slici.”

Rosie Ifould, The Guardian (1. jul 2017.)

Hejvud Hil: londonski raj za najprobranije knjige

Pretpostavimo da su vam potrebne knjige. Nedavno ste kupili raskošnu kuću, brod ili avion, sa velikom ali praznom bibliotekom i želite da je popunite pravim knjigama a ne onim lažnjacima koji glume knjige na policama sa pompeznim zlatno ugraviranim naslovima, mala simpatična prevara kako biste ostavili utisak na vaše ugledne goste. Piše Sara Lajel za Njujork Tajms.

02tmag-hill-t-slide-E7D0-superJumboPokojni vojvoda od Devonšira na donjem spratu svoje biblioteke u Četstvortu (Chatsworth). On je bio pokrovitelj i suvlasnik Hejvud Hila (Heywood Hill), knjižare u kojoj je sestra njegove žene, književnica Nancy Mitford, jednom radila. Danas je vlasnik knjižare njegov sin, sadašnji vojvoda Peregrine Cavendish Christopher. Foto: Simon Sykes/Hulton Archive/Getty Images

02Ako biste išli na jedno lenjo ali brzopotezno rešenje, mogli biste unajmiti nekog vrsnog dekoratera da vam izabere lažne knjige – samo bolje izrade i izgleda. Druga mogućnost je da posetite neko od javnih nadmetanja za kuće i imovinu u njima, koje su otišle pod hipoteku – možete prosto otkupiti tuđu biblioteku. Ili možete da uradite ono što najpametniji bibliofili čine: poverite sebe i svoju biblioteku ljudima iz knjižare Heywood Hill iz Londona: oni obećavaju da će prekopati i najudaljeniji kutak sveta kako bi vam nabavili knjige koje su vam potrebne – retke, stare, one koje se već odavno ne objavljuju ili sveže izašle iz štamparije – sve koje su vam neophodne da napravite svoju savršenu biblioteku. Da se razumemo: nema tog iole obrazovanijeg čoveka koji ne bi našao utočište u ovakvom raju za bibliofile. Hejvud Hil je raj za najrafiniranije knjige, koja danas snabdeva elitne privatne biblioteke.

”Ne, mi ne prodajemo knjige na metar, ako ste možda to pomislili na trenutak” kaže direktor knjižare, Niki Djun. “Ali, ako ste zainteresovani za neku temu, na primer 19-tovekovnu francusku umetnost kresanja drveća i šiblja, ili brutalizam u arhitekturi ili uzgajanje lososa ili nešto još opskurnije – a niste imali vremena da sami istražite tu temu – da, mi vam definitivno možemo pomoći“.

12Hejvud Hil Privatne biblioteke nude bibliofilima, kolekcionarima i zahtevnim biznisima priliku da stvore mesto inspiracije ili utočište, sa obične police pažljivo odabranih favorita do zaokružene, celovite i koherentne zbirke knjiga prilagođene vašim ličnim interesima. Foto: Hejvud Hil vebsajt

Kada Djun (45) kaže ”mi”, on pritom misli na divnu staru knjižaru u prestižnom Mejferu (Mayfair), četvrti Londona koja ima bogatu istoriju. John le Carre je u ovom prostoru postavio jednu scenu svog čuvenog romana ‘‘Tinker, Tailor, Soldier, Spy“. Stvarni karakteri  povezani sa ovim prostorom uključuju lično Heywood Hill-a koji je otvorio knjižaru 1936. godine, njegovog naslednika na mestu menadžera po imenu Handasyde Buchanan, Nancy Mitford  koja je ovde radila tokom Drugog svetskog rata i punila je svojim brbljivim društvom i ovekovečila je na svoj način u romanu “U potrazi za ljubavlju”  („The Pursuit of Love„); i John Saumarez Smith, duboko intelektualni i omiljeni upravnik od 1974. do 2008. godine.

13Kako to već biva, Heywood Hill je trenutno u vlasništvu Djunovog tasta 12. vojvode od Devonshirea. (vojvodina majka, Debora, poznata kao Debo, bila je sestra Mitfordove, što preduzeću daje prijatnu “istorijsku liniju”). Vojvoda, čije ime je Peregrine Cavendish, iako ga njegovi prijatelji zovu jednostavno Stoker, poseduje (između ostalog) Chatsworth, jedan od najgrandioznijih poseda u Britaniji. U poretku stvari, Heywood Hill  je daleko od kešomata Devonshire Inc. – to je respektabilan, ali relativno skroman profit od oko $ 200.000 u 2013. godini, prema Djunu – ali tu postoje sentimentalan razlozi: vojvodini roditelji, Debo i Endrju, 11. vojvoda, živeli su iza ugla knjižare i bili su među prvim korisnicima svog servisa “napravite svoju biblioteku”. “Kolekcija knjiga mog oca o Irskoj je jedan od prvih primera naših usluga”, napisao je vojvoda u svom e-mailu. Do pre nekoliko godina, vojvoda je bio deo konzorcijuma vlasnika knjižare; ali je onda odlučio da je u potpunosti otkupi jer to njemu i Djunu omogućava da je vode na način na koji žele.

10

Zahtevi su raznovrsni koliko je svet knjiga širok. Djun je opremio jedan hotel, bar jedan brod kruzer i čitavu flotu privatnih aviona. Za hotel Bulgari u Londonu, Heywood Hill je obezbedio oko 3.000 knjiga: o biznisu, turizmu, istoriji politici i otprilike sličan set za salu za sastanke, a za sobe gostiju knjige iz oblasti mode, umetnosti, dizajna i pisce klasike beletristike.

Onda je tu bio jedan redovan kupac, čija žena je želela da u svojim 40im trči maraton; on je iznenadio poklonom, setom od 300 odabranih knjiga na temu izdržljivosti. Tema je imala prijatno širok opseg, koji se sastojao od knjige o osnivanju Olimpijskih igara u antičkoj Grčkoj do knjige o trekingu u Kambriji. Još jedna mušterija, Englez koji živi u Švajcarskoj koji sam upravlja svojim avionom, želeo je sve raspoložive memoare vazduhoplovaca iz Prvog i Drugog svetskog rata – oko 1.000 knjiga sve u svemu, kaže Djun.

11

Drugi su tražili izbor knjiga koje bi trebalo pročitati pre nego što umru, ili knjige o zapadnom angažmanu u arapskom svetu, ili o polarnim ekspedicijama, ili modernizmu, počevši od nemačkog ekspresionizma i ” prateći svaku nit – slike, fotografije, skulpture, dizajn, književnost i umetnost u celini, od 1920. do danas, ” kaže Djun. U tom konkretnom slučaju to je bilo oko 4.000 naslova.

Mušterije u knjižaru Heywood Hill dolaze iz 60 zemalja (oko trećine njihovih klijenata su iz SAD), a poznati su po tome što se u potpunosti predaju savetima i mišljenju osoblja knjižare, kao što je to na primer učinila jedna izvanredna dama koja je želela da ispuni svoju biblioteku u kući u Hemptonsima. Rekla je: “Bolesna sam od gledanja sjajnih i bezvrednih knjiga u kućama mojih prijatelja; molim vas pošaljite neke dobre knjige”, priseća se Djun. Bila je oduševljena kada je – među knjigama koje nisu bile ni jeftino upakovane a ni trivijalne – dobila knjigu “Sicilija” John Julius Norwich-a; A. N. Wilsona ” Viktorija: Život”; nekoliko  filozofskih knjiga Džona Greja; ” Hall of Mirrors, ” knjigu ekonomiste Barry Eichengreen-a o Velikoj depresiji i recesiji iz 2008. godine; i ono što Djun zove lepim komadom beletristike, u koji je uvršteno i nekoliko knjiga Kazua Išigura (Kazuo Ishiguro).

05

Cena ovakvog literarnog kuratorstva, zavisno od veličine biblioteke, dostiže šest cifara, ali i ljudima koji nisu u stanju da odjednom iskeširaju celi biblioteku, ova knjižara nudi mogućnost da kupe unapred sređene komplete knjiga sa pet do 10 knjiga najčešće namenjene za poklon. Ovi kompleti su sređeni prema temama a neki od njih i uz pomoć prijatelja knjižare: na primer tu je komplet umetnika i pisca Edmunda de Waal-a pod nazivom “Knjige koje su me oblikovale”, izbor knjiga ; A. A. Gill-a pisca kritika restorana, o kulinarstvu; i biblioteka za početnike ljubitelje vina, Simon Berry-ja, čuvenog vinara.

Tu je i program koji se zove “Godina u knjigama”, zahvaljujući kojem čitaoci dobijaju knjigu mesečno tokom godinu dana. Kupac plaća određenu naknadu – oko $515 za tvrdi povez – i prodavnica bira tačno određene knjige pošto u razgovoru sa primaocem utvrdi njegov ukus, teme koje voli ili ne voli i sadržaje koji su mu bliski. ”Navikli smo se da se povinujemo željama naših kupaca”, kaže Djun. ”Radi se ljudskim ritmovima, za razliku od algoritama.”

00

I mada se veliki deo njihovog poslovanja obavlja putem telefona ili preko e-maila, Heywood Hill odlikuje i izvanredan ambijent. Knjižare ovih dana mogu biti obeshrabrujuća mesta, sa svojim novitetima, i kafićima, gomilama trilera na popustu i sve manjim brojem kupaca. Heywood Hill  je divno okruženje čak i za one koji su obeshrabreni odlaskom u knjižare ili pak i nisu preveliki ljubitelji knjiga. Knjižara na dva nivoa je mala ali prozračna, ima zidove obložene drvetom, ugrađene kamine, veličanstvene lustere i gomile knjiga naslaganih po stolovima na način koji privlači pažnju.

06

Oni koji ulaze su najčešće regularni posetioci. ”Ponekad mi preporuče knjige, a ponekad ja njima, ” kaže Vilijem Salomon (58), koji vodi investicioni biznis u blizini i dolazi u knjižaru oko četiri ili pet puta nedeljno. Svakog Božića, on bira knjigu i naručuje više kopija da bi ih poslao svojim klijentima. Potom voli da sedne i izvesno vreme provede u razgovoru sa osobljem. ”Ovde vlada veoma gostoljubiva atmosfera, mesto je veoma udobno, a ljudi su veoma prijateljski nastrojeni,” kaže on. ”Ovde se ne osećate kao da ulazite u prodavnicu. Daleko je više nalik odlasku u klub.”

15Čini se da je opšte poznato da i kraljica Elizabeta ovde kupuje knjige (ili to neko radi za nju), iako je to tema o kojoj se ne priča van nekih prećutno zadatih granica. ” Mi ne razgovaramo o njoj, ” kaže Djun, i to bi bilo to.

Po kišnom danu, parada elegantnih kupaca ulazi i izlazi dok Djun priča o radnji, pružajući nam precizan snimak tipičnog potrošača: dobro obučen, načitan, rafiniran u govoru.. (“Usuđujem se da kažem – ne turista”, kaže Djun). Muškarci nose kravate. U jednom trenutku, kupac je dodao svoje ime na listu čekanja za ”Godinu dana u šipražju ” zabavnu knjigu o tetrebima koju je napisao jedan Tarquin Millington-Drake, koji je sedam godina u prirodi snimao ove ptice. Očigledno, to je savršen poklon za odlazak u kuću prijatelja s kojima se kreće u lov na tetrebe.

”Svako ko ide u lov na tetrebe, pikira na ovu knjigu” kaže Djun.

 

Njujork Tajms