Nauka – rizik, tajna i misterija, a ne udoban biznis

Superkompjuter AlphaGo Zero pokazuje kako biznisi gube bitku s inovacijama. Da li je najbolje što čovek može da uradi s veštačkom inteligencijom igranje igara kao što su šah i go, ili je to dalji napredak kroz ključne naučne proboje, pita se Tim Harford u autorskom članku za Fajnenšel tajms.

Teško je ne biti impresioniran – uz to možda i pomalo uznemiren – napretkom. Superračunar “Duboko plavetnilo“ (Deep Blue) kompanije IBM je pre 20 godina (1997) pobedio je tada najvećeg svetskog šahistu, Garija Kasparova. Taj je računar bio astronomski skup hardver, brižno opsluživan i podučavan od strane ljudi.

Kompjuteru je bilo daleko teže da ovlada igrom Go, koja je mnogostruko komplikovanija od šaha. Ipak, kada se program AlphaGo uz fanfare pojavio 2016. godine, nakon nekoliko meseci obuke je lagano potukao najbolje svetske igrače.

Pretprošle nedelje je DeepMind, istraživačka firma za razvoj veštačke inteligencije objavila da je napravila superiornog AI igrača pod imenom AlphaGo Zero. Ovaj unapređeni model je brži, koristi manje hardvera, a „patosirao“ je svog prethodnika AlphaGo u 100 duela, ne dajući mu priliku ni za jednu pobedu. Uz sve to,  AlphaGo Zero je potpuno „samouk“ i uči bez ikakve ljudske asistencije: On je, štaviše, postigao ovakav nesvakidašnji rezultat nakon samo 72 sata prakse.

Neverovatan napredak kompanije AlphaGo Zero doprineo je već prisutnoj grozničavoj uznemirenosti što roboti preuzimaju ljudske poslove, izazivajući masovnu nezaposlenost. Pa ipak, ta anksioznost teško da se uklapa s visokim stopama zaposlenosti i razočaravajućim rastom produktivnosti koju vidimo u Sjedinjenim Državama, a posebno u Britaniji. Postoji veliki broj (ljudskih) poslova i profesija, ali, očigledno, ne i puno inovacija.

Za ovaj paradoks postoje različita moguća objašnjenja, ali najjednostavnije je ovo: AlphaGo Zero je izuzetak. Produktivnost i tehnološki napredak su slabi, jer istraživanje koje stoji iza napretka veštačke inteligencije zapretene u mašinu AlphaGo Zero nije tipičan način na koji pokušavamo da proizvedemo nove ideje.

Gledište Garija Kasparova u vezi veštačke inteligencije upregnute u igranje ljudskih igara je fascinantno. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Deep Thinking“, on citira pokojnog kompjuterskog naučnika Alana Perlisa: “Optimizacija ometa evoluciju”. U slučaju kompjuterskog šaha, Perlisova maksima dobro opisuje istraživače koji su izabrali pragmatične „kratke rezove“ zarad brzog rezultata. Ipak, jedno dublje, rizičnije istraživanje biva danas zanemareno. IBM-ov prioritet sa Deep Blue mašinom nije bilo sticanje novih saznanja u oblasti AI, već pobeda – a pobeda je, u naučnom smislu, bila ćorskokak.

A ovoga bi se trebalo sramiti. Pioniri računarstva, Alan Tjuring i Klod Šenon (Claude Shannon) verovali su da bi šah mogao predstavljati plodno polje za istraživanje i razvoj veštačke inteligencije u nekim daleko značajnijim oblastima. Ta nada je bila brzo skrajnuta brutalnim pristupom, od kojeg se malo šta naučilo izuzev saznanja da ova mašina dobro igra šah..

Lako je shvatiti zašto bi jedna komercijalna kompanija imala jedva neko zrno interesovanja za tehnike ranog prepoznavanja obrasca, koje su pročišćene, prerađene i „oplemenjene“ u računaru AlphaGo. Gari Kasparov opisuje pokušaj njihovog korišćenja u šahu; posmatrajući kako bi velemajstori odmah osvajali igre u kojima su žrtvovali svoje najjače adute, figuru kraljice, mašina je, shodno njihovom „paternu“ tj obrascu (pogrešno) zaključila da bi morala žrtvovati svoju kraljicu u svakoj prilici.

Pa ipak, na kraju, ove tehnike prepoznavanja obrazaca su se pokazale daleko snažnijim i generalno primenjivim za razliku od metoda koje koriste najbolji šahovski kompjuteri; stoga, pitanje glasi: želimo li da promenimo naš svet ili da samo osvojimo šahovsku igru?

Nije ovo samo opominjuća priča koja se tiče šaha. Korporacije su „protegle“ pipke svojih ambicija i na mnoga druga mesta. Korporativne istraživačke laboratorije nekada su finansirale fundamentalna istraživanja od najvećeg značaja. Leo Esaki, koji je radio u korporacijama Sony i IBM dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku, kao i Džek Kilbi iz kompanije Texas Instruments. Irving Lengmjuir (Irving Langmuir) iz Dženeral Elektrika dobitnik je Nobelove nagrade iz oblasti hemije. Laboratorije kompanije Bel (Bell Labs) iznedrile su toliki broj nobelovaca – zajedno sa samim Šenonom. Davno su prohujala vremena kada se kompanije nisu plašile ulaganja u fundamentalne nauke.

To se, vremenom, promenilo, kako pokazuje istraživački rad troje ekonomista – Ašiša Arore, Šeron Belenzon i Andrea Pataconija (Ashish Arora, Sharon Belenzon, Andrea Patacconi). Kompanije još uvek ulažu u inovacije, ali se fokus stavlja na praktične primene a ne na osnovne nauke, dok se rezultati istraživanja često prenose na manje poslovne jedinice, čija se intelektualna svojina može lako kupiti i prodati.

Korporativni istraživači proizvode više patenata, ali ih je teže uočiti na stranicama naučnih časopisa. Kako kaže profesor Arora, istraživanje i razvoj postali su “manje I, više R” (manje istraživanje a više razvoj „Less Research, more Development“). Istraživanje AlphaGo-a, kaže on, predstavlja izuzetak od ovog pravila. A ovo je izuzetno bitno, jer i najosnovnije istraživanje na kraju završi kao komercijalno korisno. Volimo zlatna jaja, ali možda izgladnjujemo zlatnu koku.

Sve ovo ne mora biti katastrofalno ako bi druga istraživačka tela, kao što su univerziteti, popunjavali ovaj jaz između komercijale i ključnih istraživačkih proboja. Ipak, to nije nešto što bi trebalo uzeti zdravo za gotovo. Kao što je dokumentovao ekonomista Bendžamin Džouns (Benjamin Jones), teže je, naravno – pronaći/iznedriti nove ideje. Jedan od znakova ovoga se ogleda u složenosti sastava istraživačkih timova, koji su nikad veći i sačinjeni od enormnog broja sve uže specijalizovanih istraživača… koji su, uzgred, i sve skuplji…

Možda bi bilo naivno kada bismo naprosto podsticali kompanije da potroše više na fundamentalna istraživanja – ali neko mora da ih motiviše i na to podseća. Jedan interesantan pristup je kada bi sama država finansirala nagrade za inovacije koje bi išle u ruke istinski progresivnim rešenjima koje prave značajne naučne skokove i menjaju anticipaciju. Takve nagrade mobilišu javne fondove i javne ciljeve sve dok koriste agilnost i raznolikost pristupa privatnog sektora. Takve nagrade, međutim, funkcionišu samo u određenim situacijama.

Profesionalni sport je popularizovao praksu “marginalnih dobitaka”: brza optimizacija, u potrazi za probojem – tamo gde je sadašnja istraživačka granica „najtanja“. Ispostavilo se da su korporativna istraživanja imala isti obrt pre više decenija. Nema ničeg pogrešnog u marginalnim poboljšanjima i sitnim pomacima, ali se ne sme dozvoliti da ona istiskuju špekulativno istraživanje, koje je u samoj srži svakog istraživanja. Nauka, ona fundamentalna,  ima dublju i zbrkaniju praksu od sporta. Stoga moramo nastaviti da joj posvećujemo vreme, prostor i novac, kako bismo učinili da naučni skokovi budu veći – rizičniji.

Fajnenšel Tajms

Corbyn i izumiranje centra

02

Jeremy Corbyn, poznati levičarski disident, odneo je ubedljivu pobedu u trci za mesto lidera britanske Laburističke partije. Komentatori tvrde da to umanjuje šanse laburista na sledećim izborima i možda su pravu. Samo se pitam kako ljudi očigledno zatečeni Corbynovim uspehom odjednom tačno znaju šta njegova pobeda znači. Ali hajde da se igramo nečeg drugog. Skrećem pažnju na ono što je u stvari dovelo do Corbynove pobede – nestajanje umerenih laburista, piše Paul Krugman za NYT.

Kada je u pitanju ekonomija, svi Corbynovi protivkandidati su podržali politiku štednje Konzervativne partije. Oni su prihvatili i neuverljiva opravdanja te politike i preuzeli odgovornost za tuđe greške. Po analogiji sa SAD, to je kao da su 2004. svi demokratski kandidati za predsednika govorili, “Nacionalna bezbednost je zakazala, mi smo krivi za 11. septembar 2001”. Naravno da bi se glasači onda okrenuli kandidatu koji govori nešto drugo, bez obzira na njegove stavove.

Laburisti su u Britaniji nepravedno optuženi za pogrešnu fiskalnu politiku, to jest da je njihova vlada od 1997. do 2010. previše trošila, što je dovelo do deficita, dužničke krize i recesije. Onda je konzervativna vlada navodno bila prinuđena na velike budžetske rezove, pre svega u socijalnim davanjima. Većina britanskih medija je bez zadrške prihvatila ovo tumačenje konzervativaca. U pitanju je spektakularna obmana, jer je ovo objašnjenje skoro sasvim pogrešno.

Da li je poslednja laburistička vlada zaista vodila neodgovornu fiskalnu politiku? Pred početak krize 2008, Britanija je imala mali budžetski deficit – sličan tadašnjem američkom. Britanski dug izražen kao udeo BDP-a bio je manji nego kada su laburisti preuzeli vlast desetak godina ranije. Bio je manji nego u bilo kojoj razvijenoj ekonomiji, osim u Kanadi. Danas se tvrdi da je fiskalna pozicija bila znatno lošija nego što brojke pokazuju, zbog pregrevanja britanske ekonomije izazvanog neodrživim mehurom rastućih prihoda. Ali u ono vreme to niko nije govorio. Naprotiv, u nezavisnim izveštajima, na primer Međunarodnog monetarnog fonda, sugerisano je da bi smanjivanje deficita bilo korisno, ali niko nije govorio da vlada rasipa novac i troši iznad svojih mogućnosti.

03Foto: Gardijan

Istina je da je britanski deficit naglo porastao posle 2008, ali to je bila posledica krize, a ne njen uzrok. Javni dug je takođe porastao, ali je i dalje bio niži od nivoa zabeleženih tokom većeg dela istorije moderne Britanije. Najbolji dokaz za to je poverenje investitora u britansku solventnost: kamatne stope su ostale niske. To znači da stvarni ekonomski problemi nisu posledica fiskalne krize i da oštri zaokret u pravcu štednje nije bio neophodan.

Ukratko, priča o krivici laburista za ekonomsku krizu i nužnosti uvođenja mera štednje je besmislena. Ali britanski mediji je uporno ponavljaju, a prihvatili su je i svi Corbynovi protivkandidati, čime su se praktično složili sa konzervativcima da su laburisti upropastili ekonomiju, što prosto nije tačno. Zato Corbynov trijumf nije iznenađenje, u kontrastu sa spremnošću umerenih laburista da prihvate svoje navodne greške iz prošlosti.

Postavlja se pitanje zašto su na to pristali. U Americi je to drugačije. Optužbe za deficit su bile predmet rasprava 2010-2011, ali nikada nisu definisale okvir debate. Umereni američki demokrati nisu mekša verzija republikanaca. Deo odgovora je i u tome što američki mediji nisu naseli na fiskalne fantazije. Kako god, opšti je utisak da se laburistički mejnstrim odrekao svojih uverenja, što mi je neshvatljivo. Tako da Corbynov uspeh nije toliko posledica skretanja biračkog tela stranke ulevo, koliko posledica neobične i tužne istorije moralnog i intelektualnog propadanja umerene struje u Laburističkoj partiji.

 

The New York Times, 14.09.2015, Peščanik 16.09. 2015.

Srodni linkovi:

The Guardian – Oksbridž klub

The Guardian: Jeremy Corbyn – promena izbornog pejzaža

Frankfurter Allgemeine Zeitung – Povratak u osamdesete?